Strah od pakla

naslovna

Vjekovni sukob (The Conflict of the Ages) je impresivan niz od pet knjiga koje su pisane kroz razdoblje od preko 20 godina.  Ovaj ciklus kronološki prati povijest sukoba između Krista i Sotone, od začetka grijeha na nebu pa sve do konačnog uništenja Sotone u budućnosti. Između toga, opisana je u detalje kompletna biblijska povijest, od Adama do posljednjeg apostola te 1800 godina povijesti kršćanske crkve koje su uslijedile. 

Ipak, glavni fokus ovog ciklusa nije povijest, već Božja ljubav koja se otkrivala kroz povijest. To potvrđuju prva i posljednja rečenica cijele serije. Prva u ciklusu, knjiga Patrijarsi i proroci, započinje citiranjem Biblijskog stiha iz 1. Ivanove 4:16 koji kaže - “Bog je ljubav”. Nakon 3659 stranica, na kraju posljednje knjige Velika borba, autorica piše sljedeće: “Veliki sukob je završen. Više nema ni grijeha ni grešnika. Cijeli svemir je čist. Sklad i radost vlada u svemu što je stvoreno. Od Stvoritelja svega teče život, svjetlost i radost kroz beskrajna svemirska prostranstva. Sve živo i neživo, od najmanjeg atoma do najvećeg planeta, objavljuje u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti da je Bog ljubav.” velika borba

Ellen Gould White je američka spisateljica koja je posvetila život propovijedanju i pisanju o Božjoj ljubavi. Citirani odlomak govori o manifestaciji ove ljubavi kroz cijelu vječnost te o potpuno čistom svemiru u kojem više ne postoje niti grijeh niti grešnici. Ne postoji kutak svemira koji Bog nije uspio očistiti i ne postoji mjesto koje narušava savršenstvo, radost i ljepotu svega stvorenog. Ipak, kao mlada djevojka Ellen nije imala ovako jasnu predodžbu o Bogu i budućnosti čovječanstva. Čak i nakon što se obratila i učinila zavjet s Bogom kroz krštenje, prolazila je kroz razdoblja straha i očaja: “Učili su me da vjerujem u pakao koji vječno gori i mene je stalno pratila užasna misao da su moji grijesi preveliki da bi mi bili oprošteni i da ću biti zauvijek izgubljena. Zastrašujući opisi koje sam slušala o dušama osuđenima na propast, duboko su mi se usjekli u misli. Propovjednici su s propovjedaonice živo opisivali stanje izgubljenih.” - Svjedočanstva, sv. 1, 23.

Ovo je utjecalo na sliku koju je ona imala o samom Bogu: “Mojim mislima prikazali su našeg nebeskog Oca kao tiranina koji uživa u mukama osuđenih; ne nježnog, sažaljivog Prijatelja grešnika koji voli svoja stvorenja ljubavlju koja nadilazi svako razumijevanje i želi da budu spašena u Njegovom kraljevstvu. (...) Kad bih pomislila na to da Bog uživa u mučenju svojih stvorenja, stvorenih na Njegovu sliku, kao da me mračan zid odvojio od Njega. Kad bih razmišljala o Stvoritelju svemira koji baca zle u pakao da tamo gore kroz beskrajnu vječnost, srce bi mi klonulo od straha i ja bih izgubila nadu da bi me tako okrutno i despotsko biće zbog grijeha ikad pristalo spasiti od propasti.” - Svjedočanstva, sv. 1, 24-25.

"Missing in action"

Termin “Ubijeni u akciji” (engl. Killed in action, skraćeno KIA) je vojna klasifikacija kojom se evidentiraju oni za koje je potvrđeno da su izgubili život u ratu. Iako u mnogim zemljama nije bilo ratova u novije vrijeme, većina odraslih ljudi okusila je žalost gubitka voljene osobe i razumije proces žalovanja. Svaka smrt je tragedija. Bio sam na mnogim sprovodima i uvijek sam osjetio napetost prije te intenzivno žalovanje za vrijeme pokopa, ali isto tako i neku vrstu smirenja i prihvaćanja nakon sprovoda. Ovaj proces tugovanja različitog je trajanja, ali s vremenom većina ljudi nauči prihvatiti gubitak i nastavlja normalan život. Bog nas je obdario psihom koja utjehu čini mogućom.

Ipak, manje je ljudi koji su iskusili neizvjesnost pri nestanku voljene osobe. Termin “Nestali u akciji” (engl. Missing in action, skraćeno MIA) je vojna klasifikacija kojom se evidentiraju osobe koje su nestale tijekom aktivne vojne službe. Možda su ubijeni, možda ranjeni i napušteni, a možda zarobljeni. Iz perspektive njima bliskih ljudi, gubitak nije konačan jer nema sigurne potvrde smrti. Inicijalna tuga je zamijenjena nadom da će nestali možda biti pronađeni i spašeni, a kad se ta nada ne ostvari, obitelji prolaze kroz ciklus žalovanja, sličan onom u slučaju smrti. Neke od žena nestalih ponovno su se udale. Međutim, u pravilu ove obitelji nikad nisu doživjele spoznaju o konačnom stanju nestalih, koja bi im omogućila da nastave život u miru. Mnogi nastavljaju živjeti s osjećajem krivnje i izdaje zbog pomisli da su njihovi voljeni ipak živi i zarobljeni. Kao posljedica svega toga, članovi obitelji nestalih kao da su zaglavili u vremenu, u isprekidanom, ali trajnom ciklusu žaljenja. Naročito supruge tih žrtava našle su se u situaciji za koju njihova psiha nije bila spremna.

Biblija piše o potpunom uništenju grešnika, jednom zauvijek. Među tim grešnicima bit će i osobe koje smo na ovoj zemlji nekad voljeli. Oni neće provoditi vječnost pateći kao zarobljenici dok istovremeno spašeni žive u miru i radosti. Naprotiv, oni će biti uništeni “u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.” - Otkrivenje 21:8. Ista biblijska knjiga otkriva nam da će Bog pružiti utjehu spašenima te da neće više biti razloga za tugu: “I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti — jer prijašnje prođe.” - Otkrivenje 21:4.

Tko je besmrtan?

Nažalost, vjerovanje o vječnom paklu je za mnoge kršćane neizbježna posljedica jedne druge doktrine - učenja da je duša čovjeka besmrtna. Ako to prihvatimo kao dogmu, jedina alternativa vječnim mukama u paklu je učenje koje se zove univerzalizam, a ono kaže da će se na kraju svi spasiti, čak i pali anđeli i sâm Sotona. Međutim, temelj ovih shvaćanja - učenje o besmrtnosti duše - ne prolazi test učenja Biblije. Ellen White je to saznala usputno, slušajući jedan razgovor: “Jednog dana čula sam kako moja majka i starija sestra raspravljaju o propovijedi koju su nedavno čule, da duša po svojoj naravi nije besmrtna. Ponovile su neke tekstove koje je propovjednik iznio kao dokaz. Između ostalih, sjećam se, posebno su me se dojmili tekstovi: ‘Ona duša koja zgriješi, ta će i umrijeti.’ (Ezekiel 18:20) ‘Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.’ (Propovjednik 9:5) ‘Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost’ (1. Timoteju 6:15, 16)”. - Svjedočanstva, sv. 1, 39.

Bog jedini ima besmrtnost. Čovjek je stvoren da živi vječno, ali nije stvoren besmrtan. Dapače, još u Edenskom vrtu Bog je čovjeku otkrio da je smrtan te mu je, govoreći o poslušnosti, rekao: “Jer u dan kad s njega pojedeš, zasigurno ćeš umrijeti! - Postanak 2:17. Čovjek je trebao živjeti vječno uz uvjet poslušnosti, a ne bezuvjetno. U slučaju odvajanja od Boga grijehom, Adamu nije najavljena promjena forme postojanja, već smrt - gubitak života. Nasuprot tome, Sotona je učio čovjeka drukčijoj doktrini. On je rekao: “Zasigurno nećete umrijeti!” - Postanak 3:4. Eva je u to povjerovala.

graveŠto je smrt?

Razne religije interpretiraju smrt na različite načine, ali uglavnom kao varijacije uvjerenja da “zasigurno nećemo umrijeti”. Ja vjerujem u smrtnost čovjeka, štoviše u smrtnost svih stvorenih bića. Upravo ovo vjerovanje jedan je od razloga zašto istinu pronalazim u adventističkom učenju. Tri jednostavna stiha govore o tome što je život i što je smrt:

“I Gospod, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga, i u nosnice mu udahnu dah života; i čovjek posta duša živa.” - Postanak 2:7. 

“Vrati se prah u zemlju kako je i bio, a duh se vrati k Bogu koji ga je dao.” - Propovjednik 12:7.

“Ispusti li dah svoj, u zemlju se svoju vraća; u dan onaj propadaju sve namisli njegove.” - Psalam 146:4.

U svojoj suštini, ova tri stiha otkrivaju tajnu stvaranja i smrti, dva suprotna procesa. Tijelo je prah, skupina molekula, ali Bog u njega daje život koji se naziva duh ili dah života. Tada čovjek ne dobiva dušu kao neki odvojeni entitet, on postaje živa duša! Prilikom smrti, životna sila vraća se Bogu, a tijelo se vraća kao prah u zemlju. Gdje je sada duša? Prema prethodnim stihovima, duša tada prestaje postojati. Sve misli propadaju, prestaje svijest, osjećanje i razmišljanje. Živo biće - odnosno živa duša - postoji jedino dok je životni dah u tijelu.

Iznimka potvrđuje pravilo 

Iako je intervencija Božje milosti dala Adamu drugu priliku na ovoj zemlji i produžila mu život za gotovo tisuću godina, Biblija daje jasan zaključak: “I u svemu bijaše dana što ih Adam proživje devet stotina i trideset godina. Potom umrije.” - Postanak 5:5. Ispunila se Božja riječ, a ne Sotonina. Ovaj zadnji dio stiha, “... Potom umrije”, u istom se poglavlju ponavlja čak osam puta. Nitko nije otišao na nebo, nitko nije otišao Bogu, svi su umrli. Zapravo, jesu li baš svi?

“I u svemu bijaše dana Henokovih tri stotine šezdeset i pet godina. A Henok je hodio s Bogom; i nestade ga, jer ga uze Bog.” - Postanak 5:23, 24. Henok je očito doživio nešto što ovi drugi nisu. On je jedini uznesen na nebo jer ga je Bog uzeo. Još jedna iznimka u Starom zavjetu je Ilija. “I dogodi se, dok su oni tako išli i razgovarali, kad gle: ognjena kola i ognjeni konji, koji stadoše između njih dvojice. I Ilija u vihoru uzađe u nebo.” - 2. Kraljevima 2:11. Kasnije je Ilija razgovarao s Isusom na Gori preobraženja. Zašto baš on? Jer je on bio živ na nebu. Ova dvojica su iznimke. Ostali su jednostavno umrli.

Kao što zli nisu u paklu, tako ni dobri nisu na nebu. Nisu primili ostvarenje obećanja za vrijeme života niti u trenutku smrti. Dapače, neće primiti obećanje prije nas. “U vjeri su svi oni umrli ne primivši obećanja, nego su ih samo izdaleka vidjeli i osvjedočili se i pozdravili ih i priznali da su tuđinci i došljaci na zemlji. (...) Bog je za nas providio nešto bolje da oni bez nas ne dosegnu savršenstvo.” - Hebrejima 11:13, 40.

U čemu je onda utjeha?

 Čuo sam ljude na sprovodima koji tješe ožalošćene. Kažu im da su njihovi voljeni na boljem mjestu, da su blizu Boga, da su na nebu s anđelima, pa čak i da su postali anđeli. Međutim, Biblija nam nudi drukčiju poruku, od riječi do riječi, koja nas treba utješiti u žalosnim okolnostima. Prije nego ju pročitamo, osvrnimo se na jedan presedan u Bibliji - čovjeka koji je primio vječni život prije nas.  

Mojsije je umro, kao i svi ljudi prije njega izuzev Henoka. “Ali do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.” - Ponovljeni zakon 34:6. U Judinoj poslanici piše da je Sotona raspravljao u vezi Mojsijevog tijela. Zašto je Bog trebao Mojsijevo tijelo? Zato jer ga je htio uskrsnuti, kao najavu uskrsnuća koje čeka sve vjerne koji su umrli. Kao što je Bog prvi put stvorio čovjeka, tako će ga ponovno stvoriti uskrsnućem, dat će dah života u obnovljeno tijelo od praha zemaljskog. Mojsije je prvi koji je okusio smrt, ali je ipak oživio te je tisuću petsto godina kasnije također razgovarao s Isusom na Gori preobraženja. “I gle, ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.” - Matej 17:3. Zašto baš on? Jer je nakon uskrsnuća bio na nebu.utjeha

U drevna vremena Starog zavjeta, ovo je bila i nada pravednog Joba. On nije očekivao život izvan tijela, očekivao je uskrsnuće tijela. “Ali ja znam: moj Otkupitelj živi, i On će na svršetku stajati nad prahom. I nakon što se ova moja koža raščini, iz tijela ću svojega tad gledati Boga. Njega ću sȃm za sebe gledati i moje će ga oči vidjeti, a ne tuđe, makar bubrezi moji sahnu u meni.” - Job 19:25-27.

Što nas dovodi do Biblijske utjehe u slučaju smrti: “A ne bih htio, braćo, da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da se ne žalostite kao i ostali koji nemaju nade. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime. Ovo vam naime govorimo po riječi Gospodinovoj: mi živi, preostali za dolazak Gospodinov, nećemo preteći one koji su usnuli. Jer sȃm Gospodin — na zapovijed, na glas arkanđela i na zvuk trube Božje — sići će s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo svagda biti s Gospodinom. Zato tješite jedni druge ovim riječima.” - 1. Solunjanima 4:13-18.

Ellen je svim srcem prihvatila istinu koja joj je dala sigurnost i smisao mnogim drugim biblijskim učenjima. “Ali ova nova i prekrasna vjera pokazala mi je razlog zašto su se nadahnuti pisci Svetoga pisma toliko bavili uskrsnućem tijela. Zato što cijelo biće spava u grobu. Sada sam mogla jasno shvatiti zabludu našeg prijašnjeg stajališta o tom pitanju. Sada mi je bila potpuno jasna zbunjenost i beskorisnost posljednjeg suda nakon što je dušama pokojnika već jednom suđeno i određena njihova sudbina. Vidjela sam da se nada ožalošćenih krije u gledanju na slavni dan kad će Darivatelj života raskinuti okove groba i kad će umrli pravednici uskrsnuti i napustiti svoju tamnicu obučeni u slavni besmrtni život.” - Svjedočanstva, sv. 1, 40.

Zaključak

Dok razmišljamo o budućnosti, kako nas samih tako i onih koji su umrli, trebamo imati jasnu predodžbu o Božjoj ljubavi i milosti koja je osigurala vječni život s Bogom onima koji ga žele prihvatiti te vječnu smrt onima koji to ne žele. Nakon suda bit će uništeni grijeh i grešnik. Činjenica da u svemiru neće ostati ni tragovi grijeha je uvjet potpune sreće i mira spašenih. Mnogi su otjerani od Biblije i od Boga zbog crkvenih učenja o vječnim mukama u paklu. Želja je autora ovog teksta da čitatelj nastavi proučavanje ove teme, da ona u njemu probudi znatiželju za biblijskim istinama te da ga podsjeti na najvažniju misao - da je Bog ljubav.

Ozren Buriša

  • Hits: 504