THE GREAT CONTROVERSY 1888
Prije nego što se na svijetu pojavio grijeh, Adam je mogao osobno razgovarati sa svojim Stvoriteljem. No kad se čovjek svojim prijestupom odvojio od Boga, uskraćena mu je ta uzvišena prednost. Ipak, planom spasenja otvoren je put kojim stanovnici Zemlje ponovno mogu biti u vezi s Nebom. Bog je preko svoga Duha održavao vezu s ljudima i slao svijetu božansku svjetlost preko svojih proroka. “Naučeni od Svetoga Duha govoriše sveti Božji ljudi.” 2 Peter 1:21. {VB 7.1}
Tijekom prvih 2500 godina ljudske povijesti nije postojala pisana Božja objava. Oni kojima je Bog dao svoja otkrivenja prenosili su svoje znanje drugima i tako je ono prelazilo s oca na sina kroz sljedeće naraštaje. Tek u Mojsijevo vrijeme Božja se objava počela pisati, a ova otkrivenja Božjeg Duha slagala su se u jednu nadahnutu knjigu. Rad na tome nastavio se tijekom cijelih šesnaest stoljeća – od Mojsija, povjesničara stvaranja svijeta i davanja Božjeg Zakona, pa sve do Ivana koji je objavio najuzvišenije evanđeoske istine. {VB 7.2}
Biblija upućuje na Boga kao na svoga Autora; ipak, napisale su je ljudske ruke. Stil njezinih različitih knjiga nosi obilježja različitih autora koji su ih pisali. Istine koje su u njima otkrivene sve su “nadahnute od Boga” (2. Timoteju 3:16), iako su izražene ljudskim riječima. Bog je svojim Svetim Duhom prosvijetlio um i srce svojih slugu. Dao im je snove i vizije, simbole i slike, a oni – kojima je istina bila na taj način otkrivena – sami su izrazili misao ljudskim jezikom. {VB 7.3}
Deset zapovijedi sam je Bog izgovorio i potom napisao vlastitom rukom. Sastavio ih je Bog, a ne čovjek. No Biblija, sa svojim od Boga danim istinama izraženim ljudskim jezikom, predstavlja sjedinjenje božanskoga s ljudskim. Takvo sjedinjenje postojalo je i u Kristovoj prirodi jer je Krist bio Božji Sin i Sin čovječji. Za Bibliju se stoga može reći isto ono što je napisao za Krista: “I riječ postade tijelom i useli se među nas.” John 1:14. {VB 7.4}
Biblija je pisana tijekom više stoljeća, a pisali su je ljudi koji su se jako razlikovali po svom položaju, zvanju i sposobnostima te stoga njezine knjige pokazuju veliku raznovrsnost stilova kao i raznolikost predmeta koji se u njoj iznose. Razni pisci služili su se različitim načinima izražavanja, i često je istu istinu jedan pisac prikazao jasnije nego drugi. Budući da više pisaca iznosi isti predmet i istu nauku s različitih gledišta i odnosa, površnom i nehajnom čitatelju, punom predrasuda, može se učiniti da među biblijskim piscima postoji nesuglasje i proturječnost, dok razuman, iskren i nepristran istraživač vidi savršen sklad. {VB 8.1}
Budući da su istinu iznosili različiti pisci, prikazana je sa svojih različitih strana. Jedan je pisac više pod dojmom jedne strane predmeta te obrađuje one točke koje su u skladu s njegovim iskustvom i njegovom sposobnošću shvaćanja i poimanja, dok drugi pak promatra predmet s druge strane. Na taj način svaki od njih, vođen Svetim Duhom, prikazuje ono što je na njega ostavilo najjači dojam. Pisci Biblije prikazali su istine s različitih strana, ali svi zajedno čine savršen sklad. Istine otkrivene na taj način tvore savršenu cjelinu koja može zadovoljiti potrebe ljudi u svim prilikama i životnim okolnostima. {VB 8.2}
Bog je želio saopćiti svijetu svoju istinu preko ljudi, pa ih je sâm, kroz svoga Svetog Duha, osposobio kako bi mogli izvršiti to djelo. Upravljao je njihovim umom i učio ih što da pišu i govore. To blago bilo je povjereno “zemljanim sudovima”, ali ono je ipak nebeskog porijekla. Svjedočanstvo je saopćeno nesavršenim izrazom ljudskog jezika, no to je ipak Božje svjedočanstvo; ponizni i poslušni vjernici vide u njemu slavu božanske sile, punu milosti i istine. {VB 8.3}
U svojoj riječi Bog nam je dao znanje koje nam je potrebno za spasenje. Sveto pismo trebamo prihvatiti kao pouzdano i nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je mjerilo karaktera, pravilo vjere i života. “Sve je Pismo od Boga dano i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi; da bude savršen čovjek Božji, za svako dobro djelo pripravljen.” 2 Timothy 3:16, 17 {VB 8.4}
No činjenica da je Bog čovjeku otkrio svoju volju kroz svoju riječ ne isključuje potrebu stalne prisutnosti i vodstva Božjeg Duha. Naprotiv, Spasitelj je obećao Svetog Duha svojim učenicima da bi mogli razumjeti Njegovu Riječ, da ih prosvijetli i da zapečati Njegovu nauku u njihovim srcima, a budući da je Božji Duh nadahnuo Bibliju, između učenja Duha i pisane riječi ne može biti proturječja. {VB 8.5}
Duh nije dan – niti će ikada biti dan – da zamijeni Bibliju. Sveto pismo izričito kaže da je Božja riječ mjerilo kojim se mora provjeriti svako učenje i svako iskustvo. Apostol Ivan kaže: “Nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu.” 1 John 4:1. I Izaija izjavljuje: “Zakon i svjedočanstvo tražite! Ako li tko ne govori tako, u njemu nema zore.” Isaiah 8:20. {VB 9.1}
Ljudi koji smatraju da su prosvijetljeni Svetim Duhom i izjavljuju da im više nije potrebna Božja riječ kao vodič, sramote Svetog Duha. Njih vode dojmovi koje oni drže Božjim glasom u svojoj duši. No Duh koji njima upravlja nije Božji Duh. Povoditi se za dojmovima a zanemarivati Pismo, vodi samo smutnji, zabuni, obmani i propasti. To samo doprinosi ostvarenju namjera zloga. Budući da je služba Svetoga Duha od presudne važnosti za Kristovu crkvu, jedan je od lukavih sotoninih planova da pomoću zabluda ekstremista i fanatika osramoti djelo Duha i natjera Božji narod da zanemari taj izvor sile koji mu je sam Bog dao.{VB 9.2}
U suglasnosti s Božjom riječju, Njegov Duh treba nastaviti svoje djelo kroz cijelo vrijeme objavljivanja evanđelja. Tijekom stoljeća u kojima je pisano Sveto pismo – Stari i Novi zavjet – Sveti Duh nije prestajao prosvjetljivati i srca pojedinaca, uz otkrivenja koja su trebala biti sabrana u Sveti kanon. Sama Biblija izvješćuje da su ljudi preko Svetoga Duha primali opomene, ukore, savjete i upute, neovisno o davanju Svetoga pisma. Spominju se proroci koji su živjeli u raznim vremenskim razdobljima, a o čijim se riječima ništa ne izvješćuje. Na isti način, nakon što je dovršen Sveti kanon, Sveti Duh imao je i dalje nastaviti svoje djelo, prosvjetljujući, opominjući i tješeći Božju djecu. {VB 9.3}
Isus je obećao svojim učenicima: “A Utješitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam rekoh.” “A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” John 14:26; 16:13. . Pismo jasno uči da ta obećanja nisu ograničena samo na doba apostola, nego se odnose na Kristovu crkvu u svim vremenima. Spasitelj je rekao svojim učenicima: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” Matthew 28:20. Apostol Pavao izjavljuje da su darovi Svetoga Duha dani crkvi “da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.” Ephesians 4:12, 13. {VB 9.4}
Za vjernike u Efezu apostol se molio: “Da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista, Otac slave, dadne duha mudrosti i otkrivenja da Ga potpuno upoznate: da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža Njegov poziv…, koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika Njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove.” Ephesians 1:17-19. Apostol Pavao tražio je za vjernike u Efezu Svetoga Duha da prosvijetli njihov um i srce i da ih osposobi za spoznaju dubokih Božjih tajna. {VB 10.1}
Nakon čudesnog očitovanja Svetoga Duha na Dan duhova, Petar je pozvao ljude na pokajanje i krštenje u Kristovo ime, za oproštaj grijeha, rekavši: “Tako ćete primiti dar Duha Svetoga. Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog.” Acts 2:38, 39.
U neposrednoj vezi s prizorima velikog Božjeg dana Gospod obećava preko proroka Joela osobito izlijevanje Svetoga Duha. (Joel 2:28). To se proročanstvo djelomično ispunilo na Dan duhova, ali ono će dostići svoje potpuno ispunjenje očitovanjem Božje milosti koje će pratiti dovršenje evanđeoskog djela na Zemlji.{VB 10.2}
Veliki sukob između dobra i zla trajat će sve do kraja i bit će sve žešći. Sotonin gnjev protiv Kristove crkve otkrivao se u svim vjekovima. Bog je svome narodu dao milost i Svetoga Duha da bi ga ojačao kako bi se mogao oduprijeti sili zloga. Kad su Kristovi apostoli trebali objaviti evanđelje svijetu i zabilježiti ga za buduće naraštaje, dobili su osobito prosvjetljenje Svetim Duhom. No kako se crkva bude približavala svom konačnom oslobođenju, sotona će raditi sa sve većom silom: “Jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena.” Revelation 12:12. Djelovat će “sa svakom silom i znacima i lažnim čudesima.” 2 Thessalonians 2:9. Taj vrhunski obmanjivač, koji je nekada bio jedan od najviših anđela, već šest tisuća godina radi svom silom da zavede i uništi ljude. Svu svoju sotonsku vještinu i sve svoje lukavstvo upotrijebit će u posljednjoj borbi protiv Božjeg naroda. Upravo u ovo vrijeme opasnosti Božji narod treba upozoriti svijet na skori Kristov dolazak, kako bi se pripremio jedan narod koji će bez mane, “čist i u miru”, stati pred Božje lice. (2 Peter 3:14) U to vrijeme crkvi će biti potrebna osobita Božja sila, kao i u vrijeme apostola.{VB 10.3}
Piscu ove knjige, prosvjetljenjem Svetim Duhom, otkriveni su prizori duge borbe između dobra i zla. Više puta omogućeno mi je da promatram prizore strašne borbe između Krista – Kneza života, Tvorca našeg spasenja – i sotone, kneza zla, uzročnika grijeha i prvog prijestupnika božanskog Zakona. Isto neprijateljstvo koje je sotona pokazao prema Kristu, pokazao je i prema Kristovim sljedbenicima. Kroz cijelu povijest čovječanstva primjećuje se ista teorija laži koja ide za tim da prikaže zabludu kao istinu, ljudske zakone kao Božje zakone, obožavanje prirode kao obožavanje Stvoritelja. Kroz sve vjekove sotona se trudio krivo predstaviti Božji karakter kako bi ljudi stekli krive pojmove o Bogu i plašili Ga se, pa čak i mrzili, umjesto da Ga ljube. Teži za tim da ukloni Božji Zakon i da ljudi povjeruju kako su oslobođeni obveza koje postavlja Zakon. Progoni one koji se usuđuju protiviti njegovim obmanama. Sve to možemo vidjeti ako proučavamo povijest patrijarha, proroka, mučenika i reformatora. {VB 11.1}
U posljednjoj velikoj borbi sotona će se poslužiti istom taktikom, pokazat će isti duh i težit će za istim ciljem kao i u svim prošlim vjekovima. Ono što je bilo, opet će se ponoviti, no borba koja dolazi bit će žešća od bilo koje koju je svijet vidio. Sotonine zamke bit će prepredenije i njegovi napadi odlučniji. Nastojat će prevariti, ako bude moguće, i izabrane. Mark 13:22 {VB 11.2}
Kad mi je Božji Duh otkrio velike istine svoje Riječi i pokazao mi prizore prošlosti i budućnosti, zapovjeđeno mi je da i drugima otkrijem što mi je pokazano; da opišem veliku borbu tijekom vjekova i da je tako prikažem da rasvijetli i buduću borbu koja se približava. Trudeći se da postignem taj cilj, nastojala sam odabrati i svrstati događaje iz crkvene povijesti na takav način da bude prikazan razvoj velikih istina koje su u raznim vremenskim razdobljima bile dane svijetu te pokazati kako su te istine izazvale sotonin gnjev i neprijateljstvo jedne crkve koja voli svijet, ali su ipak sačuvane svjedočanstvom oni koji “nisu marili za svoj život do same smrti”. {VB 11.3}
Iz ovih zapisa može se vidjeti slika borbe koja je pred nama. Promatramo li ih u svjetlosti Božje Riječi i prosvjetljenjem Svetoga Duha, možemo vidjeti razotkrivene sotonine zamke i opasnosti koje trebaju izbjeći oni koji žele biti “bez mane” kad dođe Spasitelj. {VB 11.4}
Veliki događaji, koji su obilježili napredak reformacije u prošlim vjekovima, zabilježeni su u povijesti. Dobro ih poznaju i potvrđuju svi protestanti. To su činjenice koje nitko ne može pobiti. Tu povijest iznijela sam ukratko, u skladu sa svrhom i opsegom knjige. Činjenice su sažete na tolikom broju stranica koliko je nužno za njihovo razumijevanje. U nekim slučajevima, kada je povjesničar tako grupirao događaje da ukratko prikazuju bit pitanja, ili je tako iznio pojedinosti da su u skladu s planom ovog djela, citirala sam njegove riječi. No, osim u nekim slučajevima, nisu spomenuta imena, jer citati nisu navedeni da istaknu pisca kao autoritet, nego zato što njegove izjave pružaju jasan i uvjerljiv prikaz povijesnih događaja. Na sličan način, prikazujući iskustvo i poglede onih koji u današnje vrijeme promiču djelo reformacije, povremeno sam se koristila njihovim objavljenim djelima. {VB 12.1}
Svrha ove knjige nije toliko da iznese nove istine o borbama u prošlosti, koliko da istakne činjenice i načela koja mogu biti značajna za buduće događaje. Promatrani kao dio borbe između sila svjetlosti i tame, ti izvještaji iz prošlosti dobivaju novo značenje. S njih sja svjetlost koja rasvjetljava budućnost i put Božje djece koja su pozvana, kao nekada reformatori, da svjedoče o Božjoj riječi i Isusovom svjedočanstvu, čak i uz opasnost da izgube sve zemaljsko blago. {VB 12.2}
Cilj je ove knjige otkriti prizore velike borbe između istine i zablude; razotkriti sotonine prijevare i prikazati sredstva kojima mu se možemo uspješno oduprijeti; pružiti pravo rješenje velikog problema zla; rasvijetliti porijeklo i kraj grijeha, i to na takav način da se vidi pravednost i blagost Boga u svim Njegovim postupcima prema Njegovim stvorenjima, te dokazati svetost i nepromjenljivost Božjeg Zakona. Iskrena je molitva pisca da ova knjiga pomogne da se duše spase od sila tame i da postanu dionici “nasljedstva svetih u svjetlosti”, na slavu Onoga koji nas je ljubio i sebe predao za nas. {VB 12.3}
- G. White
“O kad bi i ti znao u ovaj dan što je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih. Jer će doći dani na tebe, i okružit će te neprijatelji tvoji opkopima, i opkolit će te i potisnut će te sa svih strana; i razbit će tebe i djecu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato što nisi poznao vremena u kome si pohođen.” [Luke 19:42-44.] {VB 13.1}
Isus je s vrha Maslinske gore promatrao Jeruzalem. Pred Njim se pružao prizor pun ljepote i mira. Bilo je vrijeme pashe. Sa svih strana skupila su se Jakovljeva djeca da proslave veliki narodni praznik. Usred vrtova, vinograda i zelenih obronaka, prepunih šatora hodočasnika, uzdizali su se terasasti brežuljci, krasne palače i masivne utvrde izraelske prijestolnice. Izgledalo je kao da kći sionska govori u svojoj gordosti: “Sjedim kao carica i neću vidjeti žalosti”; bila je tako lijepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vrijeme kada je pjevao kraljevski pjevač: “Sveto brdo Njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj. Gora Sion…, grad je Kralja velikog.” Psalm 48:2 Pred očima su se uzdizale veličanstvene zgrade hrama. Zraci sunca na zalasku osvjetljavali su snježno bijele mramorne zidove i odbijali se od zlatnih vrata, kula i tornjeva. “U savršenoj ljepoti” stajao je hram – ponos židovskog naroda. Koji bi Izraelac mogao gledati taj prizor a da ne osjeti duboku radost i divljenje! No Isusa su obuzimale sasvim druge misli. “Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim.” Luke 19:41 Usred sveopće radosti koju je izazvao Njegov trijumfalni ulazak – kad su svi oko Njega mahali palminim granama, kad je veselo “hosana” odjekivalo s brežuljaka i kad je tisuće glasova proglašavalo Isusa kraljem – Spasitelja svijeta iznenada je obuzela tajanstvena tuga. On, Božji Sin, nada Izraelova, čija je sila pobjeđivala smrt i izvodila njezine zarobljenike iz grobova, plakao je, ali ne od obične žalosti, nego od velike i neizrecive duševne patnje. {VB 13.2}
Nije plakao zbog sebe, iako je dobro znao kamo vodi Njegov put. Pred Njime je ležala Getsemanija, mjesto Njegova bliskog stradanja. Vidjela su se i Ovčja vrata kroz koja su se vjekovima dovodile žrtve za klanje, a koja su se imala otvoriti za Njega kada bude vođen “kao jagnje na klanje”. Isaiah 53:7 Nedaleko je bila Golgota, mjesto raspeća. Užasan gusti mrak trebao se spustiti na put kojim je Krist morao uskoro proći da bi dao svoju dušu kao žrtvu za grijeh. Ali u ovom trenutku sveopće radosti nije Ga rastužilo razmišljanje o tim prizorima, niti je predosjećaj o Njegovoj nadčovječanskoj muci ražalostio Njegov nesebičan duh. Plakao je nad tisućama Jeruzalemljana, nad sljepoćom i nepokajanošću onih koje je došao blagosloviti i spasiti. {VB 14.1}
Pred Isusovim očima prolazili su prizori povijesti više od tisuću godina Božje osobite milosti i očinske brige prema izabranom narodu. Bilo je tu brdo Morija na kojem je mladi Izak, sin obećanja, dragovoljna žrtva, bio vezan na oltaru – simbol žrtve Božjega Sina. Na tome mjestu ocu vjernih potvrđeno je i slavno obećanje o dolasku Mesije. (Genesis 22:16-18) Tu je dim žrtve, koju je prinio David s Ornanova gumna, odvratio mač anđela koji je ubijao (1 Chronicles 21) prikladan simbol Kristove žrtve i posredništva za grješne ljude. Bog je cijenio Jeruzalem više od svega na Zemlji. Gospod je “izabrao Sion” i “omilje mu živjeti na njemu”. Psalm 132:13 Genesis 28:12; John 1:51. Tu su sveti proroci tijekom vjekova objavljivali svoje opomene. Tu su svećenici mahali svojim kadionicama, a oblak dima s molitvama vjernika uzdizao se k Bogu. Tu se svakoga dana prinosila krv jaganjaca koji su predstavljali Božje Janje. Tu je Jahve otkrivao svoju prisutnost u oblaku slave iznad pomirilišta. Tu je bilo i podnožje tajanstvenih ljestava koje su spajale Zemlju s Nebom – onih ljestava po kojima su Božji anđeli silazili i penjali se, i koje su pokazivale ljudima put u nebesku Svetinju nad svetinjama. Da je Izrael ostao vjeran svome Bogu, Jeruzalem – kao Božji odabranik – ostao bi stajati zauvijek. (Jeremiah 17:21-25) No povijest toga povlaštenog naroda puna je zapisa o neprekidnom odmetanju i pobunama. Opirali su se Božjoj milosti, zloupotrebljavali sve svoje povlastice i prezirali svoje prednosti. . {VB 14.2}
Iako se Izrael rugao Božjim glasnicima, prezirao Njegove riječi i ismijavao Njegove proroke (2 Chronicles 36:15, 16), Bog im se i dalje otkrivao kao “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću”. Exodus 34:6 Usprkos njihovom uzastopnom odbijanju, Božja milost i dalje ih je pozivala. Pun ljubavi nježnije od one koju otac pokazuje prema sinu koga voli, Bog je “slao k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta.” (2 Chronicles 36:15, 16) Kad nisu pomogli pozivi, molbe i ukori, poslao im je najskupocjeniji Dar Neba. U tom jedinom Daru poklonio im je cijelo Nebo. {VB 15.1}
Sin samoga Boga poslan je da se zauzme za nepokajani grad. Sâm Krist presadio je izraelski narod kao dobru lozu iz Egipta u Kanaansku zemlju. Svojom je rukom protjerao neznabošce pred njima. (Psalm 80:8.) On je posadio taj vinograd “na brežuljku rodnome”. Isaiah 5:1-4. Ogradio ga je ogradom. Poslao je svoje sluge da ga njeguju. “Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?”, uzviknuo je. Ipak, iako je vinograd izrodio vinjagu kad je trebao uroditi grožđem, došao je osobno u svoj vinograd, u nadi da će jednom ipak donijeti rod i da će ga tako spasiti od uništenja. Okopao ga je, obrezao i njegovao, neumorno se trudeći da spasi vinograd koji je sam posadio. {VB 15.2}
Tri je godine Gospod svjetlosti i slave živio usred svoga naroda. “Prošao je čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tla-čio” liječio je one koji su bili skrušena srca, oslobađao zarobljene, vraćao vid slijepima, zdravlje hromima i sluh gluhima; čistio je gubave, uskrsavao mrtve i siromašnima propovijedao evanđelje. (Acts 10:38; Luke 4:18; Matthew 11:5.) Svima bez razlike upućivao je milostivi poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” [Matthew 11:28.] {VB 15.3}
Iako su mu uzvraćali “zlo za dobro, mržnju za ljubav” (Psalm 109:5), ipak je nepokolebljivo nastavljao svoju službu milosti. Nikada nije odbijao one koji su tražili Njegovu milost. Iako je bio putnik, bez doma, i svakodnevno trpio prezir i oskudicu, živio je da bi činio dobro, olakšao bijedu nevoljnima, moleći ljude da prime dar života. Valovi milosti, koji su se odbijali od upornih srdaca, vraćali su se u obliku jače, suosjećajnije i još veće ljubavi. Ali Izrael se odvratio od svoga najboljeg Prijatelja i jedinog Pomoćnika. Prezirao je pozive Njegove ljubavi, odbijao Njegove savjete i ismijavao Njegove opomene. {VB 15.4}
Vrijeme milosti i oprosta bilo je na izmaku; čaša Božjega gnjeva, tako dugo zadržavana, bila je gotovo puna. Mračni oblaci, koje su nagomilali vjekovi otpada i pobuna, sada su jezivo prijetili i svaki su se čas mogli provaliti nad neposlušnim narodom, a Onoga koji ih je mogao izbaviti od predstojeće nesreće prezirali su, odbacili i spremali se da Ga razapnu. Kad Isus bude razapet na križ na Golgoti, isteći će vrijeme za taj narod koji je uživao Božju naklonost i Njegove blagoslove. Gubitak ma i jedne duše nesreća je koja nadmašuje dobitke i blaga cijeloga svijeta. No ovog trenutka, kada je Isus gledao Jeruzalem, nesreća jednoga cijelog grada, čitavog jednog naroda bila je pred Njegovim očima – grada i naroda koji je nekada bio Božji odabranik, Njegovo osobito blago. {VB 16.1}
Proroci su plakali nad otpadom Izraela i nad užasnim pustošenjima koja su ih zadesila zbog njihovih grijeha. Jeremija je poželio da njegove oči budu izvor suza da bi mogao plakati dan i noć za pobijenim kćerima svoga naroda, za Božjim stadom koje je bilo otjerano u ropstvo. (Jeremiah 9:1; 13:17) Kolika li je tek bila žalost Onoga čiji je proročki pogled obuhvaćao ne samo godine nego i stoljeća! Gledao je anđela smrti s podignutim mačem nad gradom koji je tako dugo bio Jahvino prebivalište. S vrha Maslinske gore, s onoga mjesta koje je kasnije zauzeo Tit Vespazijan i njegova vojska, gledao je preko ravnice sveti hram i predvorje sa stupovima te, očima punim suza, promatrao užasnu sliku: gradske zidine opkoljene neprijateljskom vojskom. Čuo je hod vojske koja je nastupala; čuo je glasove majki i vapaj djece za kruhom u opkoljenom gradu. Vidio je u plamenu sveti i divni hram, njegove palače i kule, a potom ih je vidio pretvorene u ruševine koje se dime. {VB 16.2}
Gledajući stoljećima unaprijed vidio je narod zavjeta rasijan u sve zemlje, poput ostataka broda na pustoj obali. U toj kazni koja se uskoro imala izliti nad djecom Izraelovom, Isus je vidio prve kapi čaše gnjeva koja će se u posljednjem sudu izliti do dna. Božanska samilost došla je do izražaja u riječima punim bola: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” Matthew 23:37; Luke 19:41-44. O da si ti, narode, koji si uživao prednosti više od drugih, poznao vrijeme svoga pohođenja i ono što je za tvoj mir! Zadržavao sam anđela osvete; pozivao sam te na pokajanje, ali uzalud. Odbio si i odbacio ne samo sluge, poslanike i proroke, nego čak i Sveca Izraelova, tvog Spasitelja. Ako budeš razoren, sam si tome uzrok. “Ali vi nećete da dođete k meni da primite život.” John 5:40 {VB 16.3}
Isus je u Jeruzalemu gledao simbol svijeta okorjelog u nevjerstvu i pobuni, koji se naglo približava trenutku kad će ih zadesiti Božje kazne. Bijeda otpalog roda tištala je Njegovu dušu i otela Mu iz usta taj neizmjerno gorak uzvik. Gledao je povijest grijeha i ljudskog stradanja napisanu suzama i krvlju. Njegovo se srce kidalo od žalosti nad nesrećama i patnjama ljudi. Želio im je svima pomoći, ali čak ni Njegova ruka nije mogla zaustaviti plimu ljudskog jada; bilo je malo onih koji su u Njemu tražili jedini izvor pomoći. Bio je spreman predati svoju dušu na smrt da bi im dao spasenje, no malo ih je došlo k Njemu da bi imali vječni život. {VB 17.1}
Veličanstvo Neba u suzama! Sin vječnoga Boga ožalošćena duha, potišten od duševnog bola! Taj prizor, koji je cijelo Nebo ispunio čuđenjem, otkriva nam beskrajni užas grijeha. Pokazuje nam koliko je, čak i za božansku svemoć, težak zadatak spasiti grješnika od posljedica kršenja Božjeg Zakona. Promatrajući pred sobom vjekove sve do pos-ljednjeg naraštaja, Isus je vidio svijet obuzet obmanom sličnom onoj koja je bila uzrokom razorenja Jeruzalema. Veliki grijeh Židova bio je odbacivanje Krista; veliki grijeh kršćanskog svijeta bit će odbacivanje Božjeg Zakona koji je temelj Božje vladavine na Nebu i na Zemlji. Božje zapovijedi bit će prezrene i odbačene. Milijuni robova grijeha i sotone, osuđeni da pretrpe drugu smrt, neće htjeti slušati riječ istine u dan svoga pohođenja. Užasne li zasljepljenosti! Užasna li bezumlja! {VB 17.2}
Dva dana prije pashe, otkrivši licemjerje farizeja, Isus se, izlazeći posljednji put iz hrama, uputio sa svojim učenicima na vrh Maslinske gore. Sjeo je s njima na obronak obrastao travom, koji se uzdizao nad gradom, i još jednom promatrao njegove zidine, kule i palače. Još jednom je gledao hram u njegovu blistavom sjaju, krunu ljepote kojom je bilo okrunjeno brdo. {VB 17.3}
Tisuću godina prije toga psalmista je veličao Božju milost prema Izraelu što je njegov sveti dom izabrao za svoje prebivalište. “U Salemu je Šator njegov, na Sionu boravište.” Psalm 76:2. On “odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje. Sagradi Svetište ko nebo visoko.” Psalm 78:68, 69. Prvi hram bio je sagrađen u najslavnije doba izraelske povijesti. David je u tu svrhu skupio golemo blago. Nacrt za njegovu gradnju napravljen je po božanskom nadahnuću. (1 Chronicles 28:12, 19). Salomon, najmudriji kralj Izraela, dovršio je taj posao. Taj je hram bio najveličanstvenija zgrada koju je svijet ikada vidio. No govoreći o drugom hramu, Bog je rekao preko proroka Ageja: “Slava će ovoga doma posljednjega biti veća nego onoga prvoga, veli Gospodin nad vojskama.” “I potrest ću sve narode, i doći će Željeni svih naroda, i napunit će ovaj dom slavom, veli Gospodin nad vojskama.” [Haggai 2:9, 7.] {VB 17.4}
Razoren pod Nabukodonozorom, Salomonov je hram bio ponovno sazidan oko pet stotina godina prije Krista. Učinio je to narod koji se vratio u opljačkanu i opustošenu zemlju iz ropstva koje je trajalo oko jedan ljudski vijek. Među njima je bilo i staraca koji su vidjeli slavu Salomonova hrama i koji su plakali promatrajući postavljanje temelja za novi hram koji je bio mnogo manji od prvoga. Prorok je ovako opisao osjećaje koji su tada vladali: “Ima li još koga među vama koji vidje ovaj Dom u njegovoj staroj slavi? A kakva ga sada vi vidite? Prema onome, nije li ko ništa u vašim očima?” Haggai 2:3; Ezra 3:12. Tada je dano obećanje da će slava drugoga hrama biti veća od slave prvoga. {VB 18.1}
Drugi hram nije se po ljepoti mogao usporediti s prvim niti je bio posvećen istim vidljivim znacima Božje prisutnosti kao prvi; nije se otkrila natprirodna sila da označi njegovo posvećenje. Nikakav oblak slave nije ispunjavao novosagrađeno svetište. Nikakav oganj nije pao s neba da zapali žrtvu na oltaru. Božja slava nije više počivala između kerubina u Svetinji nad svetinjama; kovčeg zavjeta, pomirilište i ploče svjedočanstva nisu se nalazili u njemu. Nikakav glas s Neba nije odgovorio na svećenikovo pitanje kako bi objavio Jahvinu volju. {VB 18.2}
Tijekom vjekova Židovi su se uzalud trudili pokazati kako se ispunilo Božje obećanje dano preko proroka Ageja. Oholost i nevjerstvo zamračili su im um za razumijevanje pravog značenja proročkih riječi. Drugi hram nije bio počašćen oblakom Gospodnje slave već živom prisutnošću Onoga u kome je, u tijelu, prebivala punina Božanstva – koji je sam bio Bog, otkriven u tijelu. “Željeni svih naroda” doista je došao u svoj hram kad je Čovjek iz Nazareta učio i liječio u svetom predvorju hrama. Kristovom prisutnošću, i samo zbog Njegove prisutnosti, drugi je hram slavom nadmašio prvi. Ali Izrael je odbacio dar koji mu je Nebo dalo. Kad je ponizni Učitelj, izlazeći tog dana iz hrama, prekoračio prag zlatnih vrata, Božja slava zauvijek je napustila hram. Ispunile su se Spasiteljeve riječi: “Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta.” [Matthew 23:38.] {VB 18.3}
Učenici su bili začuđeni i zadivljeni Kristovim proricanjem. Željeli su bolje shvatiti značenje Njegovih riječi koje su se odnosile na razorenje hrama. Novac, radovi i graditeljska vještina tijekom četrdeset godina – ništa se nije štedjelo da bi se povećao njegov sjaj. (25) Herod Veliki potrošio je na njega rimsko i židovsko bogatstvo, a svjetski imperator obogatio ga je svojim darovima. Golemi blokovi bijelog mramora, gotovo basnoslovnih razmjera, bili su doneseni iz Rima i postali dijelom njegove građevine. Učenici su na njih skrenuli pozornost Učitelju rekavši: “Učitelju! Gledaj! Kakva li kamenja, kakve li zgrade!” [Mark 13:1.] {VB 19.1}
Na te riječi Isus je dao svečan i porazan odgovor: “Zaista, kažem vam: ovdje sigurno neće ostati ni kamen na kamenu. Svaki će se srušiti.” [Matthew 24:2.] {VB 19.2}
Učenici su razorenje Jeruzalema povezali s osnivanjem Mesijanskog kraljevstva. Tada će On kazniti nepokajane Židove i osloboditi narod rimskoga jarma. Isus im je rekao da će doći po drugi put i stoga su, pri spominjanju propasti Jeruzalema, pomislili na Njegov dolazak; kada su se na Maslinskoj gori okupili oko Spasitelja, upitali su ga: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” [Matthew 24:3.] {VB 19.3}
Budućnost je učenicima bila milostivo skrivena. Da su u to vrijeme potpuno shvatili dvije užasne stvari – stradanje i smrt Otkupitelja te razorenje svoga hrama i grada – užasnuli bi se. Isus im je iznio samo u glavnim crtama važne događaje koji će se zbiti prije svršetka, pa nisu mogli potpuno shvatiti Njegove riječi; no njihovo značenje trebalo im se otkriti tada kada im budu potrebne upute koje je dao u njima. Proročanstvo koje je izrekao imalo je dvostruko značenje: odnosilo se na razorenje Jeruzalema i na strahote posljednjeg velikog dana. {VB 19.4}
Isus je otkrio učenicima koji su ga pozorno slušali kakve će kazne snaći otpadnički Izrael, te osobito kakva će kazna doći na njih zbog odbacivanja i razapinjanja Mesije. Nepogrešivi znaci prethodit će užasnom kraju. (26) Trenutak užasa doći će iznenada i brzo. Spasitelj je upozorio svoje sljedbenike: “Dakle, kad vidite “grozotu pustoši”, o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji na svetom mjestu – tko čita, neka shvati! – tada neka bježe u gore koji budu u Judeji.” Matthew 24:15, 16; Luke 21:20. Kad se idolopokloničke zastave Rimljana podignu na svetom tlu koje se prostire na nekoliko stotina metara izvan gradskih zidina, Kristovi sljedbenici trebaju potražiti sigurnost bježeći iz Jeruzalema. Kad ugledaju taj znak opomene, svi koji se žele spasiti moraju to učiniti bez oklijevanja. U cijeloj Judeji, kao i u Jeruzalemu, morali su iskoristiti znak za bijeg. Onaj tko bi se našao na krovu, nije smio silaziti u kuću da spasi svoje najdragocjenije blago. Oni koji bi radili u polju ili u vinogradu, nisu se smjeli zadržavati i vraćati da uzmu gornju halju koju su ostavili sa strane dok su radili na dnevnoj vrućini. Nisu smjeli oklijevati ni jedan trenutak da ne bi stradali u sveopćem uništenju. {VB 20.1}
Za vrijeme Herodove vladavine Jeruzalem se ne samo jako uljepšao, već je podizanjem kula, zidova i tvrđava, uz njegov prirodni položaj, postao naizgled neosvojiv. Onaj tko bi u ono vrijeme prorekao da će biti razoren, bio bi smatran nerazumnim narušavateljem mira, kao Noa u svoje doba. No Isus je rekao: “Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći.” Matthew 24:35. Grijesi sinova Izraelovih navukli su na Jeruzalem Božji gnjev, i njihovo tvrdoglavo nevjerstvo zapečatilo je njihovu sudbinu. {VB 20.2}
Gospod je objavio preko proroka Miheja: “Čujte ovo, poglavari doma Jakovljeva i knezovi doma Izraelova, koji se gadite na pravdu i sve što je pravo izvrćete, koji gradite Sion krvlju i Jeruzalem bezakonjem. Poglavari njegovi sude po mitu, i svećenici njegovi uče za plaću, i proroci njegovi gataju za novac, a na Gospoda se oslanjaju govoreći: Nije li Gospod usred nas? Neće doći zlo na nas.” [Micah 3:9-11.] {VB 20.3}
Te riječi dobro opisuju podmitljivost i lažnu pravednost stanovnika Jeruzalema. Iako su tvrdili da strogo drže propise Božjeg Zakona, prestupali su sva njegova načela. Mrzili su Krista čija je svetost i čistoća otkrivala njihova bezakonja; optuživali su Ga da je On uzrok svih zala koja su došla na njih zbog njihovih grijeha. Iako su priznavali Njegovu bezgrješnost, izjavili su da je Njegova smrt potrebna radi sigurnosti nacije. “Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod.” John 11:48. Ako pogube Krista – mislili su – postat će još jednom jak i ujedinjen narod. Tako su dijelili mišljenje velikog svećenika koji je tvrdio kako je bolje da jedan čovjek umre nego da propadne cijeli narod. {VB 20.4}
Na taj su način vođe židovskog naroda “gradile Sion krvlju i Jeruzalem bezakonjem.” Mihej 3:10. Mada su razapeli Spasitelja koji ih je korio zbog njihovih grijeha, još uvijek su se zavaravali svojom pravednošću smatrajući se Božjim povlaštenim narodom i očekivali su da će ih Gospod osloboditi od njihovih neprijatelja. “Zato”, nastavlja prorok, “sav Sion će se preorati kao njiva i Jeruzalem će postati ruševina, a goru Doma prekrit će šuma.” Micah 3:12.] {VB 21.1}
Bog je odgađao svoju kaznu nad gradom i narodom gotovo četrdeset godina od trenutka kada je Isus objavio propast Jeruzalema. Čudesna je bila Božja strpljivost prema onima koji su odbacili Njegovo evanđelje i ubili Njegovog Sina. Priča o nerodnoj smokvi pokazala je Božje postupanje sa židovskim narodom. Zapovijed je glasila: “Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?” Luke 13:7.] No božanska milost poštedjela ju je za još neko vrijeme. Među Židovima bilo je mnogo onih koji nisu imali pravu predodžbu o Spasiteljevom karakteru i Njegovom djelu. Djeca nisu imala priliku niti su primili svjetlost koju su njihovi roditelji prezreli. Spasitelj je stoga i njima želio dati svoju svjetlost. Htio im je pružiti priliku da vide ispunjenje proročanstava ne samo o Njegovom rođenju, nego i o Njegovoj smrti i uskrsnuću. Djeca nisu bila osuđena zbog grijeha roditelja, nego – nakon što su upoznali svjetlost koja je bila dana njihovim roditeljima i odbacili je kao što su odbacili i svjetlost danu njima osobno – postali su sudionicima u grijehu svojih roditelja i dopunili mjeru njihovih bezakonja. {VB 21.2}
Božja strpljivost prema Jeruzalemu još više je učvrstila Židove u njihovu upornom nepokajanju. Svojom mržnjom i okrutnošću prema Isusovim učenicima odbacili su posljednji dar milosti. Na to je Bog povukao od njih svoju zaštitu – prestao je zadržavati sotoninu moć – i tako je narod ostao u rukama vođe kojeg je izabrao. Židovi su prezreli Kristovu milost koja ih je mogla osposobiti da svladaju svoje grješne nagone, pa su oni sada pobijedili njih. Sotona je pobudio u njima najužasnije i najniže strasti. Njima više nije vladao razum već nagon i slijepi gnjev. Postali su bezumni i sotonski okrutni. U obitelji i u narodu, u višim slojevima kao i u nižim, svuda je vladalo nepovjerenje, zloba, zavist, nesloga, pobune i ubojstva. Nigdje nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rodbina izdavali su jedni druge. Roditelji su ubijali svoju djecu, a djeca svoje roditelje. Oni koji su upravljali narodom nisu imali snage vladati sobom. Njihove strasti činile su ih tiranima. Židovi su prihvatili lažna svjedočenja da bi osudili nevinog Božjeg Sina. Sada su lažne optužbe učinile njihov život nesigurnim. Svojim su djelima već odavno govorili: “Neka nestane ispred nas Sveca Izraelova.” Isaiah 30:11. Želja im se ispunila. Božji strah nije ih više uznemirivao. Na čelu naroda bio je sotona, a najviše građanske i vjerske vlasti bile su pod njegovom upravom. {VB 21.3}
Vođe neprijateljskih stranaka povremeno bi se ujedinile da bi opljačkale svoje nesretne žrtve, a potom bi se bacili jedni na druge i nemilo-srdno se istrebljivali. Čak ni svetost hrama nije mogla zadržati njihovu okrutnost. Vjernici su bili ubijani pred žrtvenikom, a svetište se oskvr-njivalo tjelesima ubijenih. U svojoj sljepoći i bogohulnoj nadutosti, poticatelji tih paklenih djela oholo su izjavljivali kako se ne boje da će Jeruzalem biti razoren, jer je to Božji grad. Da bi još više učvrstili svoju moć, potkupili su lažne proroke koji su objavljivali – u isto vrijeme kada su rimske legije već opsjedale grad – da će spasenje od Boga sigurno doći. Do posljednjeg trenutka narod je čvrsto vjerovao da će se Svevišnji umiješati i uništiti neprijatelje. No Izrael je odbacio božansku zaštitu i sada nije imao nikakvu obranu. Nesretni Jeruzalem bio je razjedinjen unutarnjim razdorima. Ulice su mu bile poprskane krvlju njegove djece koja su se međusobno ubijala dok je neprijateljska vojska razarala utvrde i ubijala njegove vojnike. {VB 22.1}
Sva Kristova proročanstva o razorenju Jeruzalema doslovno su se ispunila. Židovi su iskusili istinitost riječi opomene: “Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.” [Matthew 7:2.] {VB 22.2}
Kao vjesnici nesreće i suda pojavili su se znaci i čudesa. U noći se pojavila neprirodna svjetlost nad hramom i žrtvenikom. Pri zalasku sunca u oblacima su se pokazala ratna kola i vojnici spremni za boj. Svećenici koji su noću obavljali službu u hramu bili su uplašeni tajanstvenom bukom. Zemlja se tresla i čulo se mnoštvo glasova kako govore: “Bježimo odavde!” Velika istočna vrata, toliko teška da su ih dvadeset ljudi jedva mogli zatvoriti, osigurana golemim željeznim polugama zabijenim duboko u čvrstu kamenu podlogu, otvorila su se sama u ponoć.1 {VB 22.3}
Tijekom sedam godina jedan je čovjek objavljivao ulicama Jeruzalema nesreće koje će zadesiti grad. Dan i noć pjevao je čudnu tužaljku: “Glas s istoka! Glas sa zapada! Glas sa četiri kraja! Glas protiv Jeruzalema i protiv hrama! Glas ženika i nevjeste! Glas protiv cijeloga naroda!”2 To čudno biće bacili su u zatvor i bičevali ga, ali nisu izvukli iz njegovih usta nikakav glas. Na pogrde i mučenja odgovarao je samo: “Teško, teško Jeruzalemu! Teško njegovim stanovnicima!” Nije prestao sa svojim opomenama sve dok ga nisu ubili za vrijeme opsade koju je prorekao. {VB 23.1}
Ni jedan kršćanin nije poginuo prilikom razorenja Jeruzalema. Krist je unaprijed upozorio svoje učenike. Svi koji su povjerovali Njegovim riječima, pazili su na obećani znak. “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad!” Luke 21:20, 21. {VB 23.2}
Kad su Rimljani pod zapovjedništvom Cestija opkolili grad, iznenada su prekinuli opsadu iako se činilo da je sve spremno za napad. Opkoljeni Jeruzalemljani, izgubivši nadu da će se moći uspješno obraniti, upravo su se htjeli predati. U tom trenutku rimski je general – naizgled bez ikakva razloga – povukao svoju vojsku. No bila je to Božja milostiva providnost koja je upravljala događajima na dobrobit Njegova naroda. Kršćani su time dobili obećani znak na koji su čekali. Sada se pružila prilika svima koji su željeli poslušati Spasiteljevu opomenu. Događaji su se tako odvijali da ni Židovi ni Rimljani nisu spriječili bijeg kršćana. Nakon što se Cestije povukao, Židovi su nagrnuli iz Jeruzalema progoneći njegovu vojsku koja se povlačila. I dok su tako obje vojske bile zauzete, kršćanima se pružila prilika da napuste grad. U to vrijeme i okolina je bila očišćena od neprijatelja koji bi ih mogli zadržati. U vrijeme opsade Židovi su bili skupljeni u Jeruzalemu da proslave Praznik sjenica i tako su kršćani u cijelom kraju imali mogućnost nesmetano bježati. Pobjegli su u jedno sigurno mjesto – u grad Pelu u pokrajini Pereji, preko Jordana.{VB 23.3}
Židovska vojska, goneći Cestija i njegovu vojsku, bacila se takvom žestinom na njegovu zaštitnicu da je izgledalo kako će je potpuno uništiti. Rimljani su se velikom mukom uspjeli povući. Židovi, čiji su gubici bili neznatni, vratili su se trijumfalno u Jeruzalem, natovareni plijenom. No taj prividan uspjeh donio im je samo zlo. Potaknuo ih je da se odupru Rimljanima, što je gradu osuđenom na propast donijelo neizrecivu patnju.{VB 24.1}
Strašna nevolja zadesila je Jeruzalem kada ga je Tit ponovno opsjeo. Grad je bio opsjednut za vrijeme Pashe, kada se veliko mnoštvo Židova skupilo unutar njegovih zidina. Živežne namirnice, koje bi stanovnicima služile godinama da su ih brižno čuvali, bile su uništene osvetom zavađenih stranaka koje su se borile za prevlast te su se stanovnici uskoro našli pred užasnom gladi. Jedna mjera žita prodavala se za jedan talanat. Nastala je tako velika glad da su ljudi jeli svoje kožno remenje, sandale i kožne prevlake na štitovima. Mnogi su se noću spuštali preko zida da bi nakupili divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidina. Neki su bili uhvaćeni i ubijeni uz strašno mučenje, a onima koji su se uspjeli vratiti često je oteto ono što su skupili uz tako veliku opasnost. Vođe su činile najužasnija nasilja da bi oduzeli hranu onima za koje su mislili da je imaju. Ta nasilja često su činili ljudi koji su imali dovoljno hrane, ali su htjeli nagomilati zalihe za budućnost.{VB 24.2}
Tisuće ljudi umrlo je od gladi i kuge. Najintimnije veze kao da su bile uništene. Muževi su potkradali svoje žene, a žene svoje muževe. Moglo se vidjeti kako djeca oduzimaju hranu iz usta svojih starih roditelja. Pitanje proroka: “Može li žena zaboraviti porod svoj?” (Isaiah 49:15), dobilo je odgovor unutar zidina ovoga grada osuđenog na propast. “Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kćeri naroda moga.” Lamentations 4:10. Ponovno se ispunilo proročanstvo dano prije četrnaest stoljeća: “I žena najnježnija i najmekša što bude u tebe – toliko nježna i tankoćutna da se ne usuđuje spustiti stopala na zemlju – zlobnim će okom gledati na muža u svome naručju, i na sina svoga, i na kćer svoju… i na djecu što ih ima roditi, jer će ih potajno jesti, oskudna u svemu, zbog nevolje i jada kojim će te neprijatelj tvoj pritisnuti po svim gradovima tvojim.” [Deuteronomy 28:56, 57.] {VB 24.3}
Rimljani su htjeli izazvati paniku među Židovima da bi ih tako pri-silili na predaju. Židove, koji su se odupirali kada su ih zarobljavali, tukli su bičevima i razapinjali ih pod gradskim zidinama. Svaki dan na taj su način ubijali stotine ljudi, a to užasno djelo nastavljalo se sve dotle dok u Jozafatovoj dolini i na Golgoti nije bilo podignuto toliko križeva da se čovjek jedva mogao kretati između njih. Tako se ispunila strašna kletva koju su Židovi izgovorili pred Pilatovom sudačkom stolicom: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” [Matthew 27:25.] {VB 25.1}
Tit je želio učiniti kraj strašnom prizoru i sačuvati Jeruzalem od potpunog uništenja. Bio je užasnut kad je vidio gomile mrtvih tjelesa u dolinama. Oduševljen pogledom na hram koji je promatrao s vrha Maslinske gore, izdao je zapovijed da se ne dira ni u jedan njegov kamen. Prije nego što je odlučio izvršiti napad na tu utvrdu, uputio je usrdan poziv židovskim vođama da ga ne prisiljavaju da krvlju oskvrni sveto mjesto. Obećao im je da ni jedan rimski vojnik neće oskvrnuti hram ako ga oni napuste i prenesu borbu na neko drugo mjesto. Josip Flavije, njihov sunarodnjak, uputio im je najrječitiji poziv na predaju kako bi spasili sebe, grad i sveto mjesto. Ali oni su na te riječi odgovorili gorkim kletvama. Strijelama su zasuli zadnjeg ljudskog posrednika koji je došao pregovarati s njima. Židovi su odbacili pozive Božjeg Sina; sada su ih svi pozivi i molbe činili još upornijima. Odlučili su usprotiviti se do kraja. Titova nastojanja da sačuva hram bila su uzaludna. Netko veći od njega objavio je da tamo neće ostati ni kamen na kamenu. {VB 25.2}
Slijepa tvrdoglavost židovskih vođa i odvratni zločini koji su se događali u opsjednutom gradu izazvali su u Rimljana užas i gnjev. Tit je napokon odlučio na juriš zauzeti hram. Zapovjedio je da ga, ako je moguće, ne unište. No njegove naredbe nisu poslušane. Jedne večeri, čim se povukao u svoj šator, Židovi su provalili iz hrama i napali Rimljane. Tijekom borbe neki vojnik bacio je kroz jedan otvor upaljenu baklju u predvorje i uskoro su dvorane obložene cedrovinom, koje su okruživale hram, buknule u plamenu. Tit je pojurio na to mjesto i zapovjedio legionarima da ugase požar, ali oni nisu obraćali pozornost na njegove riječi. U svome bijesu vojnici su bacali upaljene baklje u hram i mačevima ubijali mnoštvo koje je tamo našlo sklonište. Krv je poput rijeke tekla niz stepenice hrama. Poginulo je tisuće i tisuće Židova. Bojnu viku nadjačali su glasovi: “Išabod!”, što znači: Ode slava! {VB 25.3}
“Tit je vidio da je nemoguće zaustaviti gnjev vojnika. Ušao je sa svojim časnicima u unutrašnjost svete zgrade. Njezina ih je ljepota zapanjila. I dok još plamen nije zahvatio Svetište, učinio je posljednji napor da je spasi. Izlazeći van ponovno je naredio vojnicima da zaustave širenje požara. Centurion Liberalis pokušao ih je svojom zapovjedničkom palicom prisiliti na poslušnost, ali čak ni autoritet zapovjednika nije mogao suzbiti užasno neprijateljstvo prema Židovima, divlje uzbuđenje izazvano borbom i nezasitnu pohlepu za pljačkom. Vojnici su vidjeli kako sve oko njih blista u zlatu koje je u divljem plamenu bliješteći odsjajivalo. Pretpostavili su da se u Svetištu nalazi neprocjenjivo blago. Jedan je vojnik neprimjetno bacio zapaljenu baklju u unutrašnjost i cijela je zgrada u trenutku bila u plamenu. Zaslijepljeni dimom i vatrom, zapovjednici su se morali povući. Slavna zgrada bila je prepuštena svojoj sudbini. {VB 26.1}
Bio je to užasan prizor za Rimljane, a još više za Židove. Cijeli vrh brežuljka koji je dominirao gradom plamtio je poput vulkana. Zgrade su se rušile jedna za drugom i nestajale u ognjenom bezdanu. Krovovi od cedrovine nalikovali su vatrenom moru. Pozlaćeni tornjevi svijetlili su kao plameni jezici, a s kula nad vratima dizali su se visoki stupovi plamena i dima. Susjedni brežuljci bili su osvijetljeni. Grupe ljudi u mraku s užasom i strahom promatrale su širenje pustošenja. Na zidinama i uzvišicama gornjega grada gurala se masa svijeta – neki blijedi od strašnog očaja, a drugi mrki od nemoćne osvete. Poklici rimskih vojnika koji su jurili amo-tamo i zapomaganje pobunjenika koji su umirali u plamenu miješali su se s hukom požara i pucanjem greda koje su se rušile. Jeka s planina ponavljala je krikove onih koji su se nalazili na uzvisinama. Ljudi koji su umirali od gladi prikupljali su posljednju snagu da izuste krik straha i očaja. {VB 26.2}
U unutrašnjosti se odvijao još strašniji prizor. Ljudi i žene, mlado i staro, pobunjenici i svećenici, oni koji su se borili i oni koji su tražili milost, svi su bili poklani. Broj ubijenih nadmašio je broj ubojica. Legionari su se morali penjati preko gomile mrtvih da bi nastavili djelo uništavanja.”3 {VB 26.3}
Nakon razorenja hrama cijeli je grad pao u ruke Rimljana. Vođe Židova napustile su neosvojive kule i Tit ih je našao puste. Promatrajući ih sa čuđenjem, izjavio je da mu ih je sam Bog predao u ruke jer nikakva ratna oruđa, ma kako bila jaka, ne bi mogla osvojiti te tvrđave. Grad i hram bili su razoreni do temelja, a tlo na kome je stajala sveta građevina preorano je “kao njiva”. Jeremiah 26:18 U opsadi i pokolju koji su slijedili poginulo je preko milijun ljudi. Preživjeli su odvedeni u zarobljeništvo, prodavani kao roblje, odvučeni u Rim da bi uvećali osvajačev trijumf, bacani divljim zvijerima u arenama ili su bili raspršeni po cijelom svijetu kao beskućnici i lutalice. {VB 26.4}
Židovi su sami sebi iskovali okove; sami su napunili čašu osvete. U svom uništenju kao nacije i u svim nevoljama koje su ih snašle nakon što su rasijani, želi su ono što su sami posijali. Prorok kaže: “O Izraele, ti si sam sebe uništio”, “jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo.”4 Hosea 13:9; 14:1. Njihovo se stradanje često spominje kao kazna koja ih je snašla po Božjem naređenju. Na taj način veliki varalica pokušava sakriti svoje djelo. No Židovi su zapravo svojim upornim odbacivanjem božanske milosti doveli do toga da ih je napustila Božja zaštita, tako da je sotona mogao vladati nad njima po svojoj volji. Stravične okrutnosti koji su se događale prigodom razorenja Jeruzalema dokaz su sotonine osvetničke sile nad onima koji se podvrgavaju njegovom vodstvu. {VB 28.1}
Nismo dovoljno svjesni koliko dugujemo Kristu za mir i zaštitu koju uživamo. Božja sila sprječava da čovječanstvo ne padne potpuno pod sotoninu vlast. Neposlušni i nezahvalni učinili bi dobro kad bi zahvalili za Božju milost i strpljivost koje zadržavaju okrutnu i zlu sotoninu silu. No kad ljudi prijeđu granicu Božjeg strpljenja, Njegova se zaštita povlači. Bog se ne postavlja prema grješniku kao izvršitelj presude zbog grijeha. On ostavlja one koji su odbacili Njegovu milost same, da požanju ono što su posijali. Svaki odbačeni zrak svjetlosti, svaka prezrena ili zanemarena opomena, svaka grješna strast koju gajimo – jednom riječju, svako gaženje Božjeg Zakona sjeme je koje se sije i koje će donijeti sigurnu žetvu. Ako se čovjek odupire Božjem Duhu, on ga napokon napušta i čovjek tako ostaje bez sile kojom bi mogao nadvladati svoje zle strasti i bez zaštite od sotonine zlobe i neprijateljstva. Razorenje Jeruzalema svečana je opomena svima koji ne mare za opomene Božje milosti i koji se odupiru pozivu božanskog milosrđa. Nikada nije bilo dano odlučnije svjedočanstvo od ovoga o Božjoj mržnji prema grijehu i o neminovnosti kazne koja će jednoga dana stići grješnike. {VB 28.2}
Spasiteljevo proročanstvo o Božjim sudovima koji će pohoditi Jeruzalem imat će i drugo ispunjenje prema kome je to strašno razaranje bilo samo blijeda sjena. U sudbini izabranoga grada možemo vidjeti sudbinu svijeta koji je odbacio Božju milost i pogazio Njegov Zakon. Strašni su izvještaji o ljudskoj bijedi na Zemlji tijekom dugih vjekova zločina. Srce se stegne a duh klone kad razmišlja o takvim stvarima. Užasne su bile posljedice odbacivanja Božjeg autoriteta, no još grozniji prizor krije budućnost. Zapisi prošlosti – dugi niz pobuna, sukoba, borba i revolucija, “ratna graja i odijelo u krv uvaljano” (Isaiah 9:5 ) – sve to nije ništa u usporedbi s užasom onoga dana kada će se Božji Duh, koji još zadržava bezbožnike, potpuno povući od njih i neće više zadržavati bujicu ljudskih strasti i sotonske srdžbe. Tada će jasnije nego ikada svijet moći vidjeti kakve su posljedice sotonine vladavine. {VB 29.1}
No toga dana, kao i u vrijeme razorenja Jeruzalema, Božji će se narod izbaviti, “svaki koji bude zapisan za život”. Izaija 4:3. Isus je obećao da će doći po drugi put da skupi svoje vjerne. “Tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I On će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike Njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.” Matej 24:30,31. Tada će sve one koji nisu bili poslušni evanđelju “Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti sjajem svoga dolaska.” 2.Solunjanima 2:8. Grješnici će sami sebe uništiti, kao što su to učinili i stari Izraelci; bit će žrtve svoje nepravde. Njihov grješan život toliko ih je udaljio od Boga i postali su toliko iskvareni zlom da će pojava Božje slave za njih biti “oganj koji proždire”.{VB 29.2}
Neka ljudi paze da ne zanemare pouku koju nam je Isus dao u svojim riječima. Kao što je upozorio svoje učenike u vezi s razorenjem Jeruzalema i dao im znakove propasti koja se približavala da bi se mogli spasiti, tako je upozorio i svijet o propasti koja nailazi i dao znakove o približavanju toga velikog dana da bi svi koji to žele mogli izbjeći budući gnjev. Isus kaže: “Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti.” Luka 21:25; Matej 24:29; Marko 13:24-26; Otkrivenje 6:12-17. {VB 29.3}
Ljudi koji budu vidjeli te znakove, glasnike Njegova dolaska, trebaju znati “da je blizu, na samim vratima.” Matej 24:33. (38) “Dakle, bdijte!”, glase Njegove riječi opomene. Marko 13:35. Oni koji poslušaju opomene neće biti ostavljeni u tami da ih dan zatekne nespremne, ali za sve one koji ne budu bdjeli, “Dan Gospodnji doći će kao lopov u noći.” 1. Solunjanima 5:2. {VB 29.4}
Svijet ni danas nije spreman primiti vijest za naše vrijeme kao što ni Židovi nisu bili spremni primiti Spasiteljevu opomenu u vezi s Jeruzalemom. Ma kada došao, za bezbožne će dan Gospodnji doći neočekivano. Život će ići svojim uobičajenim tokom. Ljudi će biti zauzeti uživanjima, poslom, trgovinom, stjecanjem zemaljskog blaga. Vjerske vođe uzvisivat će napredak i prosvjećenost, a ljudi će se zavaravati lažnom sigurnošću. Tada, kao što se kradljivac noću prikrada nezaštićenoj kući, tako će pogibao iznenada naići na bezbrižne i zle, “i nipošto joj neće umaći.” 1. Solunjanima 5:3.{VB 30.1}
Kada je Isus otkrio svojim učenicima sudbinu Jeruzalema i prizore svoga drugog dolaska, prorekao je također i teškoće kroz koje će Njegov narod prolaziti od dana kad bude otišao od njih pa sve do trenutka kada ponovno dođe u sili i slavi da ih izbavi. S vrha Maslinske gore Spasitelj je gledao oluju koja će doći na apostolsku crkvu. Gledajući u budućnost, vidio je žestoku buru pustošenja koja će se obrušiti na Njegove sljedbenike u budućim stoljećima mraka i progonstva. S nekoliko kratkih ali silno značajnih rečenica Isus je prorekao kakvu će sudbinu vladari ovog svijeta namijeniti Božjoj crkvi. (Matej 24:9,21,22.) Kristovi sljedbenici trebaju proći istim putem poniženja, sramote i stradanja kojim je prošao njihov Učitelj. Neprijateljstvo koje je izbilo protiv Spasitelja svijeta otkrit će se i protiv svih koji budu povjerovali u Njegovo ime.{VB 31.1}
Povijest prve kršćanske crkve potvrđuje ispunjenje Spasiteljevih riječi. Zemaljske i paklene sile digle su se protiv Krista progoneći Njegove sljedbenike. Neznaboštvo je slutilo da će pobjedom evanđelja njegovi hramovi i oltari biti sravnjeni sa zemljom; prikupilo je stoga sve svoje sile da uništi kršćanstvo. Zapalio se plamen progonstva. Kršćanima su oduzeli posjede i protjerali ih s njihovih ognjišta. “Podnijeli su mnogu borbu stradanja.” Hebrejima 10:32. (40) “Iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice.” Hebrejima 11:36. Mnogi su zapečatili svoje svjedočanstvo vlastitom krvlju. Velikaši i robovi, bogataši i siromasi, učeni i neuki, svi su ubijani bez milosti.{VB 31.2}
Ta progonstva – koja su započela za vladavine Nerona (rimskog cara od 55 do 68. god.), otprilike u vrijeme Pavlove mučeničke smrti – potrajala su još stoljećima, s većom ili manjom žestinom. Kršćane su lažno optuživali za najokrutnije zločine i proglašavali ih krivcima koji su prouzročili velike nesreće – glad, kugu i potrese. Osuđivali su ih kao buntovnike protiv carstva, neprijatelje vjere i kao pošast za društvo. Mnoge su bacili divljim zvijerima ili ih žive spalili u amfiteatrima. Neke su razapeli, a neke su obukli u kože divljih zvijeri i bacili u arenu da ih rastrgaju psi. Mnoštvo ljudi dolazilo je uživati u tim prizorima, a agoniju umirućih dočekivali su smijehom i pljeskom. {VB 31.3}
Gdje god bi potražili utočište, Kristove su sljedbenike progonili kao divlje zvijeri. Bili su stoga prisiljeni potražiti skrovište na pustim i osa-mljenim mjestima. Bili su “oskudni, nevoljni i zlostavljani – oni kojih svijet ne bijaše dostojan – lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.” Hebrejima 11:37,38. Tisuće su našle zaklon u katakombama. Ispod brežuljaka izvan Rima prokopani su dugački hodnici kroz zemlju i stijene. Tamna i mračna mreža prolaza širila se kilometrima izvan gradskih zidina. U tim su podzemnim skloništima Kristovi sljedbenici pokapali i svoje mrtve. Tu su također nalazili utočište kad su bili osumnjičeni i progonjeni. Kada se Darovatelj života vrati da probudi one koji su se “borili u dobroj borbi vjere”, mnogi mučenici za Krista izići će iz tih mračnih pećina. (41) {VB 33.1}
Ti Kristovi sljedbenici sačuvali su svoju vjeru neokaljanom i u vrijeme najstrašnijih progonstava. Iako lišeni svake udobnosti, daleko od sunčeve svjetlosti, našavši svoj dom u tamnom ali prijateljskom okrilju zemlje, ipak se nisu žalili. Riječima vjere, strpljenja i nade hrabrili su jedan drugoga da podnesu oskudicu i nevolje. Gubitak bilo kakvog zemaljskog blaga nije ih mogao nagnati da se odreknu vjere u Krista. Kušanja i progonstva bila su samo stepenice kojima su se približavali svome miru i nagradi.{VB 33.2}
Kao i Božje sluge u prošlosti, mnogi su bili mučeni “odbijajući oslobođenje da postignu bolje uskrsnuće”. Hebrejima 11:35. Sjećali su se Isusovih riječi da se trebaju veseliti kad ih budu progonili radi Njega, jer će imati veliku plaću na nebesima i jer su i proroke prije njih progonili također. Toliko su se radovali što su bili dostojni stradati za Krista da su pjesme pobjede odjekivale usred praska plamena lomača. Gledajući u vjeri gore, vidjeli su Krista i anđele kako se saginju k njima s najiskrenijim suosjećanjem, odobravajući njihovu vjernost. Jedan glas s Božjega prijestolja govorio im je: “Budi vjeran do same smrti i dat ću ti vijenac života!” Otkrivenje 2:10. {VB 33.3}
Uzalud je sotona pokušavao nasiljem uništiti Božju crkvu. Velika borba, u kojoj su učenici dali svoje živote, nije prestala kada su ti vjerni nositelji zastave pali na svom položaju. Svojim porazom oni su pobjeđivali. Božji suradnici bili su pobijeni, ali je njihovo djelo išlo naprijed. Evanđelje se i dalje širilo, a broj njegovih pristaša silno se povećavao. Prodrlo je u krajeve koji su bili nepristupačni čak i za rimske orlove. Jedan kršćanin, raspravljajući s neznabožačkim vođama koji su raspirivali progonstvo, rekao je: “Možete nas ubijati i mučiti… Vaša nepravednost je dokaz da smo nevini… (42) Vaša okrutnost ne koristi ničemu. Ona je samo moćan poziv da se našoj vjeri pridruže i drugi. Što nas više ubijate, postajemo sve brojniji. Krv kršćanina je poput sjemena.”1{VB 34.1}
Tisuće ljudi bačeno je u zatvor i ubijeno, ali njihovo mjesto popunili su drugi. Oni koji su kao mučenici umirali za svoju vjeru, sigurni su u Kristu i On ih smatra pobjednicima. Borili su se u dobroj borbi vjere i primit će vijenac slave kad dođe Krist. Stradanja kroz koja su kršćani prolazili još više su ih sjedinila međusobno i s Kristom. Primjer njihova života i svjedočanstvo njihove smrti bili su moćni svjedoci za istinu; tamo gdje se to najmanje očekivalo, podanici sotone napustili su njegovu službu i stupili pod Kristovu zastavu.{VB 34.2}
Sotona je stoga planirao kako uspješnije ratovati protiv Božje vladavine. Odlučio je svoju zastavu podići u samoj kršćanskoj crkvi. Bude li uspio prevariti Kristove sljedbenike i na taj način postići da izgube Božju naklonost, nestat će njihove sile, hrabrosti i nepokolebljivosti te će tako lako postati njegov plijen.{VB 34.3}
Sada se veliki protivnik trudio lukavstvom postići ono što nije uspio postići silom. Progonstva su prestala, a zamijenile su ih opasne privlačnosti zemaljskog blagostanja i svjetovnih časti. Idolopoklonici su prihvatili dio kršćanske vjere, ali su odbacili druge bitne istine. Prihvatili su Isusa kao Božjeg Sina i povjerovali u Njegovu smrt i uskrsnuće, ali nisu spoznali svoje grijehe niti su osjećali potrebu da se pokaju i promijene srce. Učinivši tako nekoliko ustupaka sa svoje strane, predlagali su kršćanima da i oni pristanu na neke ustupke kako bi se mogli ujediniti na temelju zajedničke vjere u Krista.{VB 34.4}
Sada je crkvi zaprijetila strašna opasnost. Zatvor, mučenja, vatra i mač bili su u usporedbi s ovom opasnošću pravi blagoslov. Neki su kršćani ostali postojani, izjavljujući da ne mogu pristati ni na kakav kompromis. (43) Drugi su bili spremni odreći se nekih postavki svoje vjere ili ih izmijeniti da bi se ujedinili s onima koji su djelomično prihvatili kršćanstvo, nadajući se da će ih tako posve obratiti. Bilo je to za vjerne Kristove sljedbenike vrijeme duboke zabrinutosti i straha. Pod plaštem prividnog kršćanstva sam sotona uvukao se u crkvu da bi pokvario njihovu vjeru i skrenuo njihove misli s riječi istine. {VB 36.1}
Napokon je većina kršćana pristala u izvjesnoj mjeri odstupiti od načela vjere i tako je došlo do sjedinjenja kršćanstva i neznaboštva. Iako su idolopoklonici tvrdili da su se obratili te su se formalno priključili crkvi, ipak su se još uvijek držali idolopoklonstva, samo što su sada predmete svoga obožavanja zamijenili slikama Isusa, pa čak i Marije i svetaca. Nečisti kvasac idolopoklonstva, unesen na taj način u crkvu, nastavio je svoje zlokobno djelo. Lažna učenja, praznovjerni obredi i neznabožačke ceremonije ušli su u kršćansku vjeru i bogoslužje. Kada su se Kristovi sljedbenici sjedinili s idolopoklonicima, kršćanska se vjera pokvarila i crkva je izgubila svoju čistoću i silu. Ipak, bilo je kršćana koji se nisu dali zavesti tim obmanama. I dalje su ostali vjerni Autoru istine i klanjali su se samo Gospodu.{VB 36.2}
Među onima koji su tvrdili da su kršćani uvijek su postojale dvije grupe. Jedni su pažljivo proučavali Spasiteljev život i ozbiljno nastojali popraviti svoje nedostatke trudeći se da žive u skladu s pravim Idealom. Drugi su pak izbjegavali jasne, jednostavne istine koje su otkrivale njihove zablude. Čak i kada je bila u najboljem stanju, crkva se nije sastojala samo od vjernih, čistih i iskrenih članova. Spasitelj je učio da oni koji svjesno čine grijeh ne smiju biti primljeni u crkvu. Ipak, povezao se s ljudima koji su imali karakternih mana i nedostataka, i dao im prednost da slušaju Njegova učenja i gledaju Njegov primjer kako bi imali priliku uvidjeti svoje mane i ispraviti ih. (44) Među dvanaestoricom apostola nalazio se izdajica. Juda je primljen ne zbog nedostataka svoga karaktera već usprkos tim nedostacima. Bio je prihvaćen među učenike da bi, kroz Kristove pouke i primjer, mogao naučiti u čemu se sastoji kršćanski karakter i tako biti naveden da uvidi svoje greške, pokaje se i, uz pomoć božanskog milosrđa, očisti dušu “pokoravajući se istini.” No Juda nije živio po svjetlosti koja je tako milostivo sjala nad njim. Popuštajući grijehu izazivao je sotonina kušanja. Zle crte njegova karaktera prevladale su. Predao je svoj duh pod vlast sila tame; ljutio bi se kad bi bio ukoren zbog svojih grešaka i tako je bio naveden da počini strašan zločin izdaje svoga Gospoda. Isto tako postupaju svi koji vole zlo i, pod plaštem pobožnosti, mrze one koji im remete mir osuđujući njihove grijehe. Čim im se pruži zgodna prilika, izdat će, kao i Juda, one koji su ih korili za njihovo dobro.{VB 36.3}
Apostoli su u crkvi nailazili na članove koji su se prikazivali pobožnima, dok su potajno gajili grijehe. Ananija i Safira bili su varalice jer su tvrdili da prinose cijelu žrtvu za Krista, iako su lakomo zadržali jedan dio za sebe. Duh istine otkrio je apostolima karakter tih lažnih kršćana i Božja kazna oslobodila je crkvu od te nečiste mrlje koja je kvarila njezinu čistoću. Taj vidni dokaz prisutnosti Kristovog duha u crkvi, koji primjećuje svaki grijeh, bio je užas za licemjere i prijestupnike. Nisu mogli dugo ostati u zajednici s onima koji su bili vjerni Kristovi predstavnici svojim navikama i duhom. Kada su na Kristove sljedbenike došla iskušenja i progonstva, Njegovim učenicima željeli su postati samo oni koji su bili spremni sve ostaviti za istinu. Na taj način crkva je uglavnom ostala čista dok je trajalo progonstvo. No čim je ono prestalo, došli su novoobraćeni koji nisu bili potpuno iskreni i posvećeni, i tako je sotoni bio otvoren put da u crkvi postavi svoje uporište. (45){VB 37.1}
Između Kneza svjetlosti i kneza tame nema nikakvog saveza ni jedinstva, pa ne može biti saveza ni između njihovih sljedbenika. Kada su kršćani pristali sjediniti se s onima koji su se samo djelomično obratili iz neznaboštva i koji su bili samo napola pokajani, stupili su na stazu koja ih je sve više odvajala od istine. Sotona je trijumfirao što je uspio prevariti tako velik broj Kristovih sljedbenika. Svim silama se trudio još više utjecati na prevarene i poticati ih da progone one koji su ostali vjerni Bogu. Nitko nije mogao bolje razumjeti kako se valja suprotstaviti pravoj kršćanskoj religiji od onih koji su nekada bili njezini branitelji. Ti otpali kršćani, sjedinivši se sa svojim poluneznabožačkim prijateljima, usmjerili su svoje napade protiv najvažnijih točaka Kristova nauka.{VB 37.2}
Oni koji su željeli ostati vjerni morali su se upustiti u očajničku borbu da bi odoljeli prijevarama i porocima koji su se, prerušeni u svećeničke halje, uvukli u crkvu. Biblija više nije vrijedila kao pravilo vjere. Učenje o vjerskoj slobodi žigosano je kao hereza, a njegovi su branitelji bili omrznuti i progonjeni.{VB 38.1}
Nakon duge i žestoke borbe malen broj pravih vjernika odlučio je prekinuti svaku vezu s otpadničkom crkvom bude li ona i dalje odbijala odbaciti laž i idolopoklonstvo. Uvidjeli su da se moraju odvojiti ako se žele pokoravati Božjoj Riječi. Nisu se usudili prelaziti preko grijeha koji bi mogli biti kobni i za njihovu vlastitu dušu i dati loš primjer koji bi doveo u opasnost vjeru njihove djece i unučadi. Da bi sačuvali mir i jedinstvo, bili su spremni učiniti sve ustupke koji se ne kose s vjernošću prema Bogu, ali su smatrali da bi mir bio preskupo plaćen kad bi ga morali kupiti uz cijenu žrtvovanja načela. Ako se radi očuvanja jedinstva mora žrtvovati istina i pravda, neka radije dođe do raskida, pa čak i borbe. (46){VB 38.2}
Bilo bi dobro za crkvu i za svijet kad bi načela koja su oduševljavala te vjerne duše ponovno oživjela u srcima onih koji tvrde da su Božji narod. Opaža se zabrinjavajuća ravnodušnost prema učenjima koja su stupovi kršćanske vjere. Postoji mišljenje da ona ipak nisu tako jako važna. To izopačavanje daje maha sotonskim oruđima. Danas tisuće ljudi, koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, gledaju s naklonošću na lažne teorije i opasne obmane, dok su vjernici u prošlim vjekovima žrtvovali svoje živote da bi ih razotkrili i suzbili.{VB 38.3}
Prvi kršćani doista su bili poseban narod. Njihovo besprijekorno vladanje i nepokolebljiva vjera bili su stalan ukor koji je remetio mir grješnika. Iako malobrojni, bez bogatstva, položaja i počasnih titula, ipak su – svuda gdje su njihov karakter i njihova vjera bili poznati – predstavljali strah i trepet za zle ljude. Grješnici su ih zato mrzili, kao što je bezbožni Kain mrzio Abela. Oni koji su se željeli osloboditi ograničavanja koja postavlja Sveti Duh, ubijali su Božju djecu iz istog razloga zbog kojeg je Kain ubio Abela. Iz toga istog razloga Židovi su odbacili i razapeli Spasitelja – čistoća i svetost Njegova karaktera bili su stalan ukor njihovoj sebičnosti i pokvarenosti. Od Kristovih dana pa sve do danas, Njegovi su vjerni učenici uvijek izazivali mržnju i protivljenje onih koji vole put grijeha i idu njime.{VB 38.4}
Kako se, dakle, evanđelje može nazvati viješću mira? Kada je Izaija prorekao rođenje Mesije, dao Mu je ime Knez mironosni. Kada su anđeli objavili pastirima Isusovo rođenje, pjevali su nad betlehemskom ravnicom: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” Luka 2:14. Postoji prividna proturječnost između tih proročkih izjava i Kristovih riječi: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Matej 10:34. (47) No, ispravno shvaćena, oba ova izraza u savršenom su skladu. Evanđelje je vijest mira. Kršćanstvo je učenje koje, ako se primi i posluša, širi mir, sklad i sreću po cijelom svijetu. Kristova religija sjedinjuje u intimno bratstvo sve one koji prime njezino učenje. Isusova misija bila je da pomiri ljude s Bogom i međusobno. No veći je dio ljudi pod kontrolom sotone, najvećeg Kristovog neprijatelja. Evanđelje upozorava ljude na načela života koja su u proturječju s njihovim navikama i željama te oni stoga ustaju protiv njega. Mrze čistoću koja otkriva i osuđuje njihove grijehe, pa zato progone i uništavaju sve one koji propovijedaju njegova pravedna i sveta načela. U tom smislu, dakle, što uzvišene istine koje ono donosi izazivaju mržnju i borbu, evanđelje se naziva mačem.{VB 38.5}
Tajanstvena providnost, koja dopušta da ruka zlih progoni pravedne, bilo je uzrokom velike zbunjenosti za mnoge slabe u vjeri. Neki su čak spremni odbaciti povjerenje u Boga zato što On dopušta da zli napreduju, a da najbolji i najčestitiji trpe mučenja i tlačenje od zlih i njihove okrutne sile. Kako to – pitaju se neki – da Onaj koji je pravedan, milostiv i neograničen u moći, može trpjeti takvu nepravdu i nasilje? To je pitanje koje se ne tiče nas. Bog nam je dao dovoljno dokaza o svojoj ljubavi, a to što mi ne razumijemo Njegove putove, ne treba biti uzrok da sumnjamo u Njegovu dobrotu. Nije li Spasitelj, vidjevši unaprijed sumnje koje će uznemiriti njihove duše u dane kušanja i tame, rekao svojim učenicima: “Sjetite se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara! Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” Ivan 15:20. Isus je za nas više stradao nego što bi itko od Njegovih sljedbenika mogao stradati od zlih ljudi. Oni koji su pozvani da podnesu muke i mučeničku smrt, samo idu stopama Božjeg dragog Sina. (48){VB 39.1}
“Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja.” 2. Petrova 3:9. On ne zaboravlja i ne zanemaruje svoju djecu, ali dopušta zlima da otkriju svoj pravi karakter kako nitko tko želi vršiti Njegovu volju ne bi bio u zabludi u pogledu njihova karaktera. Pravedni dolaze u peć nevolja da bi se očistili, kako bi svojim primjerom uvjerili i druge u stvarnost vjere i pobožnosti te da bi njihovo dosljedno držanje osudilo nevjerne i bezbožne.{VB 39.2}
Bog pušta da zli napreduju i pokažu svoju mržnju prema Njemu kako bi svi – kad oni napune mjeru svoje zloće – uvidjeli da je Bog pravedan što ih je potpuno uništio. Približava se dan Njegove osvete kada će svi koji su gazili Njegov Zakon i tlačili Njegov narod primiti pravednu plaću za svoja djela. Tada će svaka okrutnost i nepravda učinjena Božjim vjernim slugama biti kažnjena kao da je učinjena samome Kristu.{VB 40.1}
No postoji još jedno pitanje koje danas treba privući pozornost crkava. Apostol Pavao je izjavio: “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni.” 2. Timoteju 3:12. Zašto onda izgleda da je progonstvo gotovo prestalo? Jedini razlog je taj što se crkva prilagodila svijetu te ne izaziva nikakvo protivljenje. Vjera naših dana nema više onaj čisti i sveti karakter koji je obilježavao kršćansku vjeru u doba Isusa Krista i apostola. Kršćanstvo izgleda tako popularno u svijetu samo zbog svojeg kompromisa s grijehom, zbog toga što se na velike istine Božje Riječi gleda tako ravnodušno te što ima tako malo prave pobožnosti u crkvi. Čim se vjernici vrate vjeri i sili apostolske crkve, ponovno će oživjeti duh progonstva i plamen progona iznova će se raspaliti. (49){VB 40.2}
U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao prorekao je veliki otpad od vjere koji će dovesti do uspostavljanja papinske vlasti. Rekao je da Krist neće doći “ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se čovjek grijeha – Sin propasti, Protivnik koji sam sebe oholo uzdiže protiv svega što ljudi nazivaju Bogom ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog…” 2. Solunjanima 2:3, 4. Štoviše, apostol opominje svoju braću da “tajna bezakonja već očituje svoju silu.” 2. Solunjanima 2:7. Već u to rano doba apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papinstva. {VB 41.1}
Malo-pomalo, isprva krišom i potiho a potom sve otvorenije kad je ojačala i počela zadobivati vlast nad ljudskim umovima, “tajna bezakonja” nastavljala je svoje obmanjivačko i bogohulno djelo. Neznabožački običaji gotovo su se neprimjetno uvukli u kršćansku crkvu. Velika progonstva, koja je crkva trpjela od neznabožaca, za neko su vrijeme zaustavila duh kompromisa i približavanja svijetu. No kad je progonstvo prestalo, a kršćanstvo ušlo u kraljevske dvorove i palače, zamijenilo je skromnu jednostavnost Krista i apostola sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Umjesto Božjih zahtjeva, kršćanstvo je uvelo ljudske teorije i tradicije. (50) Prividno Konstantinovo obraćenje početkom četvrtog stoljeća izazvalo je veliku radost. I tako je svijet, prikriven plaštem pravde, ušao u crkvu. Neznaboštvo je, iako je naizgled bilo pobijeđeno, zapravo postalo pobjednikom. Neznabožačka učenja, obredi i praznovjerja utkani su u vjeru i bogoslužje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima. {VB 41.2}
Taj kompromis između neznaboštva i kršćanstva doveo je do pojave “čovjeka grijeha” za kojega proročanstvo kaže da se protivi Bogu i uzdiže iznad Njega. Taj je golemi sustav lažne religije remek-djelo sotonske sile – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijestolje i vlada Zemljom po svojoj volji. {VB 41.3}
Sotona je jednom pokušao napraviti kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i – pokazujući Mu sva svjetska carstva i njihovu slavu – predložio da će Mu sve to dati ako prizna vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i prisilio ga da se udalji. No sotona je imao veći uspjeh kada je s istim kušanjima prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela tražiti naklonost i podršku velikaša ovog svijeta; odbacivši tako Krista, došla je dotle da je obećala vjernost predstavniku sotone – rimskom pontifeksu.{VB 42.1}
Jedno od glavnih učenja rimokatoličke crkve jest da je papa vidljiva glava sveopće Kristove crkve i da ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima u cijelom svijetu. Štoviše, papa je prisvojio i božanske titule. Nazvan je “Gospodin Bog papa”, proglašen nepogrešivim i traži da mu se svi ljudi klanjaju. Isti zahtjev koji je sotona postavljao u pustinji kušanja, on još uvijek postavlja preko rimske crkve, i velik broj ljudi spreman je pokloniti mu se. (51){VB 42.2}
No oni koji se boje Boga i poštuju Ga odbit će taj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: “Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i Njemu jedinom služi.” Luka 4:8. Bog nigdje u svojoj riječi nije dao nikakav nagovještaj da je bilo kojega čovjeka odredio za poglavara svoje crkve. Nauka o papinskoj prevlasti suprotna je učenju Svetoga pisma. Papa ne može imati vlast u Kristovoj crkvi, osim ako je protuzakonito prisvoji.{VB 42.3}
Rimokatolici uporno optužuju protestante zbog “krivovjerja” i predbacuju im da su se hotimice odvojili od prave crkve. No ta optužba prije bi se mogla primijeniti na njih same. Oni su spustili Kristovu zastavu i odstupili od prave vjere “koja je jedanput zauvijek predana svetima.” Juda 3.{VB 42.4}
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadima pomoću Svetog pisma. Svaki napad Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: “Pisano je!” Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje Riječi. Jedini način za sotonu – da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papinsku vlast – jest da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga, a čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; njezine svete istine trebale su stoga ostati skrivene i zabranjene. Stotine godina širenje Biblije bilo je zabranjeno. Narodu nije bilo dopušteno da je čita ili da je ima u svojoj kući. Nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da potkrijepe svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude općepriznat kao Božji namjesnik na Zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.{VB 42.5}
Budući da je uklonjena Knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao raditi što želi. Proročanstvo je objavilo da će papinstvo nastojati “da promijeni blagdane i Zakon” (Daniel 7:25) , a ono nije oklijevalo otpočeti to djelo. (52) Da se obraćenicima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede na kršćanstvo, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Dekretom općeg sabora (Drugi koncil u Niceji 787. godine) napokon je uspostavljen taj sustav kršćanskog idolopoklonstva. Da bi upotpunio to svetogrđe, Rim se drznuo izbrisati iz Božjeg Zakona drugu zapovijed koja zabranjuje obožavanje slika i kipova, a desetu podijeliti na dvije kako bi broj zapovijedi ostao isti.{VB 43.1}
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljnjem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijedi. Pokušao je ukinuti subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (Postanak 2:2, 3), a umjesto nje uvesti blagdan koji su neznabošci svetkovali kao “časni dan sunca”. Ta promjena nije se isprva uvela otvoreno. U prvim stoljećima kršćani su svetkovali subotu, pravi dan počinka. Gorljivo su branili Božju čast i revno bdjeli nad svetošću Njegovih propisa. No sotona je vrlo lukavo radio preko svojih pomoćnika da bi postigao svoj cilj. Da bi se pozornost ljudi skrenula na nedjelju, ona je proglašena blagdanom u čast Kristova uskrsnuća. Toga se dana održavalo bogoslužje ili se pak samo držao danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom. {VB 43.2}
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao izvršiti, sotona je naveo Židove, još prije Krista, da subotu opterete vrlo strogim propisima, tako da se njezino svetkovanje pretvorilo u teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao subotu, učinio je da se na nju gleda s prezirom, kao na židovsku uredbu. I dok su tako kršćani nastavili slaviti nedjelju kao radostan praznik, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti. (53){VB 43.3}
Početkom četvrtog stoljeća car Konstantin izdao je dekret kojim je nedjelju proglasio općim blagdanom u cijelom rimskom carstvu. Dan sunca štovali su njegovi neznabožački podanici, a sada su ga trebali slaviti i kršćani. Careva je politika bila da na taj način sjedini sukobljene interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi koji su shvatili da će, budu li i kršćani i neznabošci svetkovali isti dan, to potaknuti neznabošce da formalno prihvate kršćanstvo i tako povećaju moć i slavu crkve. No dok je većina kršćana postepeno počela nedjelju smatrati donekle svetom, neki su još uvijek svetkovali subotu kao sveti dan i slavili je pokoravajući se četvrtoj zapovijedi.{VB 44.1}
Veliki varalica nije time dovršio svoje djelo. Odlučio je skupiti kršćanski svijet pod svoju zastavu i svoju vlast ostvariti preko svoga predstavnika, oholog pontifeksa koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. Tu svoju namjeru proveo je preko poluobraćenih neznabožaca, častohlepnih biskupa i svećenika koji su voljeli svijet. S vremena na vrijeme održavali su se veliki sabori kojima su prisustvovali crkveni velikodostojnici iz cijeloga svijeta. Gotovo na svakom saboru subota, koju je Bog uspostavio, sve više se potiskivala, dok se nedjelja sve više uzvisivala. Na kraju se taj neznabožački praznik – nedjelja – počeo slaviti kao božanska uredba; biblijska subota proglašena je ostatkom judaizma, a njezini štovatelji prokletima. {VB 44.2}
Veliki otpadnik uspio se podići “više svega što se zove Bog ili se poštuje”. 2. Solunjanima 2:4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijed Božjeg Zakona koja jasno obraća pozornost cijelog čovječanstva na pravoga i živog Boga. (54) U četvrtoj zapovijedi Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Sedmi dan je, u znak sjećanja na stvaranje, posvećen kao dan počinka za ljude. Bio je određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života i Biće kojemu dugujemo strahopoštovanje i veličanje. Sotona nastoji ljude učiniti nevjernima Bogu i neposlušnima Njegovu Zakonu; stoga je svoje napore usmjerio osobito protiv one zapovijedi koja ističe Boga kao Stvoritelja.{VB 44.3}
Protestanti danas tvrde da je Kristovo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskim danom počinka. No u Svetom pismu nema dokaza za tu tvrdnju. Takvu čast tome danu nisu pridavali ni Krist ni apostoli. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe potječe od “tajne bezakonja” (2. Solunjanima 2:7) koja je počela djelovati još u danima apostola Pavla. Gdje je i kada Gospod posvojio to dijete papinstva? Kakav se valjani razlog može navesti za tu izmjenu koju Sveto pismo ne odobrava? {VB 45.1}
U šestom se stoljeću papinstvo već jako učvrstilo. Sjedište njegove moći nalazilo se u carskom gradu, a rimski je biskup proglašen poglavarom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papinstvu. Zmaj je dao zvijeri “svoju silu, prijestolje i veliku vlast.” (Otkrivenje 13:2). Sada je počelo 1260 godina papinskog nasilja prorečenog u Danielovim proročanstvima i u Otkrivenju. (Daniel 7:25; Otkrivenje 13:5-7). Kršćani su bili prisiljeni birati hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papinske obrede i bogoslužje, ili će završiti svoj život u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili odrubljene glave. Sada su se ispunile Kristove riječi: “I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.” Luka 21:16,17. (55) Počelo je veliko progonstvo vjernika, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao golemo bojno polje. Tijekom stotina godina Kristova je crkva nalazila utočište na osami i u tami. Prorok kaže o tome: “A žena uteče u pustinju gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesto i šezdeset dana.” Otkrivenje 12:6. {VB 45.2}
Dolazak rimske crkve na vlast označio je početak mračnoga srednjeg vijeka. Što je njezina moć više rasla, tama je postajala sve gušća. Vjera je s Krista – koji je istinski temelj – prenesena na rimskog papu. Umjesto da vjeruju u Krista da bi dobili oprost grijeha i vječno spasenje, ljudi su gledali u papu i na svećenike i crkvene dostojanstvenike kojima je on dao vlast. Učili su ljude da je papa njihov posrednik na Zemlji te da Bogu mogu prići samo preko njega; da on pred njima zauzima mjesto Boga i da mu se stoga moraju bezuvjetno pokoravati. Svako odstupanje od njegovih zahtjeva bilo je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Na taj način misli ljudi odvraćene su od Boga i upućene na grješne i okrutne ljude, to jest na samoga kneza tame koji je preko njih vršio svoju vlast. Grijeh je bio skriven pod plaštem svetosti. Kada se odbaci Sveto pismo i kad čovjek počne samog sebe smatrati vrhovnim bićem, kao posljedicu toga možemo očekivati samo prijevaru, laž i najniže bezakonje. S uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predaja pojavila se pokvarenost koja uvijek slijedi kao posljedica odbacivanja Božjeg Zakona.{VB 45.3}
Bili su to dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je doista malo. Premda istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će zabluda i praznovjerje potpuno prevladati te da će prave religije nestati sa Zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski su se obredi umnožili, a ljude su opteretili strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.{VB 46.1}
Učili su ljude ne samo da gledaju na papu kao na svog posrednika, već i da se uzdaju u svoja vlastita djela kojima će okajati grijehe. (56) Od njih su se tražila duga hodočašća, pokore, obožavanje relikvija, podizanje crkava, kapelica i oltara, davanje velikih novčanih priloga crkvi i još mnoga slična djela da bi utišali Božju srdžbu ili da bi osigurali Njegovu naklonost, kao da je Bog čovjek koga se može razljutiti bilo kakvom sitnom pogreškom ili umilostiviti Ga darovima i pokorama!{VB 46.2}
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimokatoličke crkve, ipak je njezin utjecaj sve više rastao. Potkraj osmog stoljeća papine su pristaše počele tvrditi da su rimski biskupi i u prvim stoljećima crkve imali istu duhovnu vlast koju su pape sada prisvojile. Da bi potkrijepili tu tvrdnju, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži pobrinuo se za to. Redovnici su krivotvorili stare rukopise. “Otkriveni” su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora koji su dokazivali papinu vrhovnu sveopću prevlast od najranijih vremena. Crkva, koja je odbacila istinu, sada je prihvatila tu laž.{VB 46.3}
Malen broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravom temelju (1. Korinćanima 3:10,11), bili su zbunjeni i smeteni jer su besmislice lažnih učenja ometale njihovo djelo. Neki su, poput graditelja jeruzalemskih zidina u vrijeme Nehemije, bili spremni reći: “Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo; ne možemo zidati zida.” Nehemija 4:10. Umorni od neprekidne borbe protiv progona, prijevare, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki su se vjerni graditelji obeshrabrili; radi mira i sigurnosti svog života i imovine napuštali su pravi temelj. Drugi su pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro govorili: “Ne bojte se… Bog naš borit će se za nas” (Nehemija 4:14) i nastavljali svoj posao, svaki s mačem za pojasom. (Efežanima 6:17).{VB 46.4}
Isti duh mržnje i protivljenja istini nadahnjivao je u svim vremenima Božje neprijatelje, a od Njegovih se sljedbenika tražila ista budnost i vjernost. (57) Kristove riječi, upućene apostolima, vrijede i za Njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: “A što vama velim, to velim svima: Bdijte!” Marko 13:37.{VB 47.1}
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je sve uobičajenije. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve. Prevladali su najnerazumniji i najpraznovjerniji običaji. Misli ljudi toliko su bile prožete praznovjerjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Budući da su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, zar se moglo očekivati nešto drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?{VB 47.2}
Drugi korak u papinom prisvajanju vlasti učinjen je kada je u jedanaestom stoljeću papa Grgur VII. proglasio da je rimska crkva savršena. Između ostalog izjavio je da, prema Svetom pismu, crkva nije nikada pogriješila niti ikada može pogriješiti. No ta tvrdnja nije bila potkrijepljena dokazima iz Svetog pisma. Nadalje, oholi je poglavar tvrdio da ima vlast svrgavati careve, te izjavio kako nitko ne može promijeniti nijednu njegovu odluku, ali on ima isključivo pravo mijenjati svačije odluke.{VB 48.1}
Očit primjer tiranskog karaktera toga zagovornika vlastite nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Budući da se usudio ne poštivati papinski autoritet, taj je vladar bio izopćen iz crkve i lišen prijestolja. Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrivao da se pobune protiv svoga gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednoga vjernog sluge, da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa Grgur nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište i tamo je, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bos i obučen u bijedno odijelo, čekao dozvolu pape da se smije pojaviti pred njim. (58) Tek nakon tri dana posta i kajanja papa je pristao oprostiti mu. No čak je i to učinio pod uvjetom da car čeka posebno papinsko odobrenje prije nego što se može ukrasiti oznakama svoga carskog dostojanstva i početi obnašati kraljevsku vlast. Grgur, ispunjen ohološću zbog svoga uspjeha, hvalio se da je njegova dužnost “ponižavati gordost careva.” {VB 48.2}
Upadljive li razlike između drske oholosti ovog bahatog pontifeksa i krotkoga i blagog Krista koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe kako bi donio oprost i mir, i koji je učio svoje učeni-ke: “A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga.” Matej 21:27.{VB 48.3}
Sljedeća stoljeća svjedočila su o stalnom povećavanju zabluda u učenjima koja je širio Rim. Čak i prije uspostavljanja papinstva, učenja neznabožačkih filozofa privlačila su pozornost crkve i utjecala na nju. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije; ne samo što su je nastavili proučavati, nego su je nametnuli i drugima kao sredstvo za širenje njihova utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvedene su opasne zablude. Jedna od najistaknutijih bila je vjerovanje u čovjekovu urođenu besmrtnost, te u njegovo svjesno stanje i nakon smrti. To je učenje temelj na kome Rim osniva kult svetaca i obožavanje djevice Marije. Iz njega proizlazi i lažno učenje o vječnim mukama nepokajanih, koje je vrlo rano ugrađeno u papinsko vjerovanje.{VB 48.4}
Tako je pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao za zastrašivanje praznovjernih masa. To krivovjerje tvrdi da postoji jedno mučilište u kome duše onih, koji ipak nisu zaslužili vječnu osudu, moraju trpjeti kaznu za svoje grijehe, a iz čistilišta će, kad se tamo očiste od grijeha, prijeći u Nebo. (59){VB 49.1}
Rimu je bila potrebna još jedna izmišljotina da bi se okoristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je postignuto učenjem o oprostu grijeha kroz indulgencije. Onima koji se uključe u papinske ratove da bi proširili njegovu vlast, kaznili njegove neprijatelje ili istrijebili one koji su se drznuli zanijekati njegovu vrhovnu duhovnu prevlast, obećan je potpun oprost svih prošlih, sadašnjih i budućih grijeha te oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni. Učili su ljude da dajući novac crkvi mogu biti odriješeni od grijeha, a također i iskupiti duše svojih pokojnih prijatelja koji se muče u čistilištu. Na taj je način Rim punio svoje blagajne, potpomažući sjaj, raskoš i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji “nije imao gdje glavu skloniti”. {VB 49.2}
Biblijska uredba o Gospodnjoj večeri zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papinski su svećenici tvrdili da svojim besmislenim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo “Kristovo tijelo i krv.”1Bogohulnom drskošću otvoreno su tvrdili da imaju moć “stvoriti Boga, Stvoritelja svijeta.” Od svih se kršćana tražilo, pod prijetnjom smrtne kazne, da potvrde svoje vjerovanje u to strašno krivovjerje koje predstavlja hulu na Boga. Mnogi koji su to odbili spaljeni su na lomači.{VB 49.3}
U trinaestom stoljeću uvedena je inkvizicija, najstrašnije od svih papinskih oruđa. Sam knez tame radio je kroz vođe papinske vlasti. Sotona i njegovi anđeli upravljali su umovima zlih ljudi, dok su usred njih stajali nevidljivi Božji anđeli vodeći strašan zapisnik o njihovim bezbožnim naredbama i bilježeći povijest njihovih djela, odviše strašnih da bi ih ugledale ljudske oči. “Veliki Babilon” bio je “pijan od krvi svetaca.” (60) Izmrcvarena tijela milijuna mučenika vapila su Bogu za osvetom nad tom otpadničkom silom. {VB 49.4}
Papinstvo je postalo svjetskim tiraninom. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog poglavara. Izgledalo je da papa upravlja i sadašnjom i vječnom sudbinom ljudi. Stotinama godina učenja Rima bezuvjetno su se i sveopće prihvaćala, njegovi su se obredi obavljali sa strahopoštovanjem, a njegovi blagdani svetkovali. Njegovo su svećenstvo poštovali i velikodušno uzdržavali. {VB 50.1}
No “podne papinstva bilo je ponoć za svijet.”2 Sveto pismo bilo je gotovo nepoznato, i to ne samo običnim ljudima, nego i svećenicima. Kao i nekadašnji farizeji, papinske su vođe mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Ukinuvši Božji Zakon, mjerilo pravde, moć papinskih vođa postala je neograničena, a njihov razvrat neobuzdan. Svuda je vladala prijevara, lakomost i porok. Ljudi se nisu ustezali ni od kakvog zločina kojim bi se dokopali bogatstva ili položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgoreg razvrata. Neke pape počinile su takve zločine da su svjetovni vladari pokušali svrgnuti te crkvene velikodostojnike kao čudovišta odviše strašna da bi ih se moglo dalje trpjeti. Stoljećima Europa nije postigla nikakav napredak u znanosti, umjetnosti i kulturi. Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.{VB 50.2}
Stanje u kome se nalazio svijet pod rimskom vlašću predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Hošee: “Izgibe moj narod jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.” “Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljub, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.” Hošea 4:6,1,2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi. (61){VB 50.3}
Ni usred tame koja je pokrivala zemlju tijekom dugog perioda papinske prevlasti svjetlost istine nije se mogla potpuno ugasiti. U svakom stoljeću Bog je imao svoje vjerne svjedoke. Bili su to ljudi koji su vjerovali u Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka, koji su Bibliju smatrali jedinim pravilom života i koji su svetkovali pravu subotu. Koliko svijet duguje tim ljudima, budući naraštaji nikada neće saznati. Bili su žigosani kao krivovjerci, njihove su pobude lažno predstavljane, njihov karakter krivo prikazan, njihovi spisi uništavani, izvrtani i sakaćeni. Ipak, ostali su nepokolebljivi i od naraštaja do naraštaja čuvali su svoju vjeru u njezinoj čistoći, kao sveto nasljeđe za buduća pokoljenja.{VB 51.1}
Povijest Božjeg naroda, u stoljećima mraka pod rimskom vlašću, zapisana je na Nebu. U ljudskim zapisima ona ima malo mjesta. O postojanju Božjeg naroda nalazimo malo traga, osim u optužbama njihovih gonitelja. Politika Rima išla je za tim da izbriše svaki trag neslaganja s njegovom vjerom i odlukama. Nastojala je uništiti sve što je smatrala krivovjerjem – osobe ili spise. Samo izražena sumnja ili jedno pitanje u vezi s autoritetom rimskih dogmi bilo je dovoljan razlog da se oduzme život bogatima ili siromašnima, uglednima ili priprostima. Rim je nastojao uništiti svaki izvještaj o svojoj okrutnosti prema onima koji su drukčije vjerovali. (62) Na papinskim je saborima bilo odlučeno da se spale knjige i spisi koji sadrže takve izvještaje. Prije izuma tiska bilo je malo knjiga, a po svom su obliku bile nezgodne za čuvanje; pristašama Rima nije stoga bilo teško izvršiti papinsku odluku.{VB 51.2}
Ni jedna crkva koja se nalazila u granicama rimske vlasti nije ostavljena da dugo uživa slobodu savjesti. Čim je papinstvo zadobilo prevlast, odmah je pružilo ruku da uništi svakoga tko ne bi htio priznati njegovu vlast. Jedna za drugom crkve su se podvrgavale njegovoj vlasti.{VB 51.3}
U Velikoj Britaniji kršćanstvo se ukorijenilo vrlo rano. Evanđelje koje su Britanci prihvatili u prvom stoljeću bilo je još nepokvareno rimskim otpadom. Progonstva koja su ih zadesila od neznabožačkih careva, koja su doprla čak do ovih udaljenih obala, bila su jedini poklon koji su prve britanske crkve primile od Rima. Mnogi kršćani, bježeći od progona u Engleskoj, našli su utočište u Škotskoj. Odatle je istina prenesena u Irsku, i u svim je tim zemljama s radošću prihvaćena.{VB 52.1}
Kada su Saksonci zauzeli Englesku, neznaboštvo je steklo prevlast. Osvajači su odbili primiti nauku o spasenju od svojih robova, pa su kršćani bili prisiljeni potražiti skloništa u brdima i pustim močvarnim mjestima. Ipak, svjetlost istine – iako je za neko vrijeme bila prikrivena – i dalje je svijetlila. Nakon jednog stoljeća zasvijetlila je punim sjajem u Škotskoj, a njezine zrake doprle su do najudaljenijih zemalja. Iz Irske je došao pobožni Columba sa svojim suradnicima. Okupili su oko sebe vjernike rasijane po pustom otoku Iona i pretvorili taj otok u središte svoje misionarske djelatnosti. Među tim evanđelistima nalazio se i jedan štovatelj biblijske subote koji je njome upoznao i druge. Na otoku Ioni bila je osnovana škola iz koje su kretali misionari ne samo za Škotsku i Englesku, nego i za Njemačku, Švicarsku pa čak i Italiju.{VB 52.2}
No Rim je bacio oko na Britaniju i odlučio je pokoriti pod svoju vlast. U šestom stoljeću rimski su misionari poduzeli akciju obraćanja neznabožačkih Saksonaca. (63) Ponositi barbari ljubazno su primili rimske poslanike, a oni su ih tisuće pridobili da prihvate rimsku vjeru. Kako se njihovo djelo širilo, papini poslanici i njihovi obraćenici došli su u dodir sa sljedbenicima prvih kršćana. Između njih i prvih kršćana bila je velika razlika. Ti potomci prvih kršćana bili su jednostavni, krotki, biblijski odgojeni po karakteru, nauci i vladanju, dok su drugi na svakom koraku pokazivali praznovjerje, sjaj i obijest papinstva. Rimski poslanik zahtijevao je da kršćanske crkve priznaju vlast papinstva. Britanci su ponizno odgovorili da vole sve ljude, ali da papa nema pravo na vrhovnu vlast u crkvi; oni mu mogu priznati samo takvu pokornost koja se mora priznati svakom Kristovom sljedbeniku. Učinjeni su novi pokušaji da se ishodi njihova pokornost Rimu, no ti ponizni kršćani, začuđeni ohološću rimskih poslanika, odlučno su odgovorili da ne priznaju drugog gospodara osim Krista. Tada se otkrio pravi karakter papinstva. Rimski je predstavnik rekao: “Ako ne primite braću koja vam donose mir, primit ćete neprijatelje koji će vam donijeti rat. Ako se ne želite sjediniti s nama da Saksoncima pokažemo put života, tada ćete od njih primiti smrtni udarac.”1 To nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svjedoka biblijske vjere upotrijebljen je rat, intrige i prijevare, sve dok crkve Britanije nisu bile uništene ili prisiljene priznati papinski autoritet.{VB 52.3}
U zemljama izvan vlasti Rima postojale su kroz mnoga stoljeća grupe kršćana koje su bile gotovo sasvim zaštićene od rimske pokvarenosti. Okruženi neznabošcima, tijekom stoljeća prihvatili su neke od njihovih zabluda, ali su i dalje Bibliju držali jedinim pravilom vjere i zadržali mnoge njezine istine. Ti su kršćani vjerovali u vječnost Božjega Zakona i svetkovali subotu koju propisuje četvrta zapovijed. Crkve koje su držale tu vjeru i običaje postojale su u centralnoj Africi i među Armencima u Aziji. (64) {VB 53.1}
Među onima koji su se opirali papinskoj vlasti na prvom su mjestu bili Valdenzi. Upravo u zemlji gdje je papinstvo postavilo svoje sjedište, ondje je njegova laž i pokvarenost naišla na najčvršći otpor. Stoljećima su crkve Pijemonta održavala svoju neovisnost. No napokon je došlo vrijeme kada je Rim zatražio da mu se i one pokore. Nakon uzaludnih borbi protiv njegove tiranije, vođe ovih crkava priznale su protiv svoje volje vlast pape koju je, kako se činilo, priznavao cijeli svijet. Ipak, bilo je nekih koji su odbili priznati vlast pape i prelata. Odlučili su ostati vjerni Bogu i sačuvati čistoću i jednostavnost svoje vjere. Došlo je do odvajanja. Oni koji su se držali svoje stare vjere, morali su se povući. Neki su, napustivši svoje zavičajne Alpe, podigli zastavu istine u stranim zemljama. Drugi su se povukli u osamljene doline i gorske pećine gdje su zadržali slobodu da služe Bogu.{VB 53.2}
Vjera koju su stoljećima ispovijedali i po kojoj su živjeli valdenški kršćani bila je u oštroj suprotnosti s lažnom naukom Rima. Njihova se vjera temeljila na Božjoj riječi koja je pravi izvor kršćanstva. No ti ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svoga stada i svojih vinograda, nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka nova tvorevina; naslijedili su je od svojih otaca. Borili su se za vjeru apostolske crkve, “za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima”. Juda 3. “Crkva u pustinji” – a ne oholo svećenstvo ustoličeno u najvećoj svjetskoj prijestolnici – bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine koju je Bog povjerio svom narodu da je prenese svijetu. (65){VB 53.3}
Jedan od glavnih uzroka koji je doveo do odvajanja prave crkve od Rima bila je mržnja Rima prema biblijskoj suboti. Kao što je proročanstvo proreklo, papinska je sila pogazila istinu. Božji Zakon se gazio, a ljudske tradicije i običaji uzdizani su. Crkve koje su bile pod vlašću papinstva bile su rano prisiljene na svetkovanje nedjelje kao svetoga dana. Usred zabluda i praznovjerja koji su prevladavali, mnogi – čak i iz vjernoga Božjeg naroda – bili su toliko zbunjeni da, iako su svetkovali subotu, nisu radili ni nedjeljom. No to nije bilo dovoljno papinskim vođama. Nisu tražili samo da se svetkuje nedjelja, nego i da se oskvrnjuje subota. Najoštrijim su riječima napadali one koji su se usuđivali štovati je. Samo onaj tko bi pobjegao s područja vlasti rimske sile mogao je mirno držati Božji Zakon.{VB 54.1}
Valdenzi su prvi među europskim narodima dobili prijevod Svetoga pisma. Stotine godina prije reformacije imali su Bibliju u rukopisu, na svom jeziku. Tako su imali nekrivotvorenu istinu i zbog toga su osobito bili omrznuti i progonjeni. Obznanili su “da je rimska crkva pali Babilon iz Otkrivenja” te su, uz opasnost po život, ustajali da se odupru njezinim zabludama. I dok su neki, pod pritiskom dugotrajnih progona, popustili u svojoj vjeri i malo-pomalo odstupili od svojih posebnih načela, dotle su se drugi čvrsto držali istine. U doba najmračnijih vjekova otpada bilo je Valdenžana koji su odbacivali vrhovnu vlast Rima, odbijali klanjati se pred slikama smatrajući to idolopoklonstvom te svetkovali pravu subotu. U najtežim olujama neprijateljstva održali su svoju vjeru. Iako su bili probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su stajali uz Božju riječ i branili Njegovu čast.{VB 54.2}
Iza visokih gorskih utvrda – utočišta progonjenih i ugnjetavanih u svim vjekovima – Valdenzi su našli dobra skloništa. (66) Tu je svjetlost istine gorjela usred mraka srednjega vijeka. Ovdje su kroz tisuću godina svjedoci istine sačuvali svoju staru vjeru.{VB 54.3}
Bog je svome narodu pripremio veličanstveno utočište koje je odgovaralo velikim istinama koje mu je povjerio. Tim vjernim prognanicima brda su bila simbol nepokolebljive Božje pravde. Valdenzi su pokazivali svojoj djeci visine koje su se uzdizale iznad njih u nepromjenljivom veličanstvu i govorili im o Onome u kome nema nikakve promjene i čija je Riječ čvrsto utemeljena poput vječnih brda. Gospod je utvrdio planine i opasao ih silom. Ni jedna ruka, osim Beskrajne sile, ne može ih pomaknuti s njihova mjesta. Na isti način On je utvrdio i svoj Zakon, temelj svoje vladavine na Nebu i na zemlji. Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život, ali ne može pomaknuti planine s njihova mjesta i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijed Božjega Zakona niti izbrisati ijedno Njegovo obećanje onima koji vrše Njegovu volju. Božje sluge trebaju u svojoj vjernosti Njegovom Zakonu biti isto tako čvrsti kao nepomična brda.{VB 55.1}
Gore koje su okruživale njihove mirne doline bile su stalni svjedoci stvaralačke sile i pouzdano jamstvo Njegove pokroviteljske brige. Ti putnici zavoljeli su nijeme simbole Božje prisutnosti. Nikada se nisu žalili zbog svoga teškog položaja; nikada se nisu osjećali usamljenima usred planinske samoće. Zahvaljivali su Bogu što im je pripremio utočište od gnjeva i ljudske okrutnosti. Radovali su se što Mu se mogu moliti u svojoj slobodi. Često su im silna brda, dok su ih neprijatelji progonili, pružala sigurnu zaštitu. S vrhova nepristupačnih stijena pjevali su hvalospjeve Bogu, a rimske vojske nisu mogle ušutkati njihovu pjesmu. (67){VB 55.2}
Pobožnost tih kršćana bila je čista, jednostavna i usrdna. Načela istine bila su im dragocjenija od kuće, zemlje, prijatelja, rodbine, pa čak i od samog života. Brižno su nastojali usaditi ta načela u srca mladih. Od najranijeg su djetinjstva svojoj djeci davali pouke iz Svetoga pisma i učili ih da zahtjeve Božjeg Zakona smatraju svetima. Prijepisi Svetoga pisma bili su rijetki i stoga su učili napamet njegove skupocjene riječi. Mnogi su naučili napamet dugačke odlomke Staroga i Novoga zavjeta. Misli o Bogu stapale su se s veličanstvenim prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Učili su malu djecu da sa zahvalnošću gledaju na Boga kao na Darovatelja svakog blagoslova i utjehe.{VB 55.3}
Iako nježni i puni ljubavi, roditelji su ipak mudro pazili da ne priviknu svoju djecu da ugađaju sebi. Pred njima je bio život pun iskušenja i teškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su odgajani da snose teškoće, da se pokoravaju naredbama, a ipak da misle i rade samostalno. Vrlo rano su ih naučili da nose odgovornosti, da budu pažljivi u govoru i da shvate mudrost šutnje. Jedna nepromišljena riječ, koju bi čulo uho neprijatelja, mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio, nego i živote stotine njegove braće, jer neprijatelji su – poput vukova koji progone svoj plijen – progonili one koje su se usudili tražiti vjersku slobodu. {VB 55.4}
Valdenzi su žrtvovali svoje zemaljsko blagostanje za istinu. Uporno i strpljivo borili su se za svagdanji kruh. Svaki dio obradive zemlje između planina bio je brižno obrađen. Doline i slabo plodni obronci pretvoreni su u plodno zemljište. Štednja i strogo samosvladavanje bili su sastavni dio odgoja koji su djeca primala kao jedino naslijeđe. Poučavani su da je Bog odredio da život bude škola te da svoje potrebe mogu podmiriti samo osobnim radom, oštroumnošću, brižnošću i vjerom. Taj način odgoja bio je težak i mučan, ali zdrav. (68) Bilo je to upravo ono što je čovjeku potrebno u njegovom grješnom stanju – škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i odgoj. I dok su se mladi tako privikavali na rad i teškoće, nije se zapostavljao ni razvitak uma. Poučavani su da sve njihove sposobnosti pripadaju Bogu i da se moraju usavršavati i razvijati za Njegovu službu.{VB 56.1}
Valdenške crkve po svojoj su čistoći vjere i jednostavnosti bile nalik apostolskoj crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupa, smatrale su Sveto pismo najvišim i jedinim nepogrešivim autoritetom. Njihovi propovjednici – suprotno gospodskim svećenicima Rima – ugledali su se na primjer svoga Učitelja koji je došao “ne da Mu služe, nego da služi.” Pasli su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore svete Božje Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, ljudi se nisu skupljali u golemim crkvama i velikim katedralama, nego u sjeni brda, u dolinama Alpa ili – u vrijeme opasnosti – u stjenovitim tvrđavama kako bi slušali riječi Kristovih slugu. Propovjednici nisu samo propovijedali evanđelje, nego su i posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale te nastojali izgladiti sporove i unaprijediti slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira živjeli su od dobrovoljnih priloga, ali – kao i Pavao koji je izrađivao šatore – svaki od njih imao je neki zanat ili zanimanje čime se mogao uzdržavati u slučaju potrebe.{VB 56.2}
Propovjednici su poučavali omladinu. Sveto pismo bilo je glavni predmet proučavanja, ali uz to nisu zanemarili ni različite grane opće nauke. Evanđelja po Mateju i Ivanu učili su napamet, a i mnoge poslanice. Mladi su također prepisivali Sveto pismo. Neki su prijepisi sadržavali cijelo Sveto pismo, a drugi samo kratke odlomke, s kratkim objašnjenjima stihova koje su priredili oni koji su bili sposobni tumačiti Sveto pismo. Na taj način iznošeno je na vidjelo blago istine koje su tako dugo držali skrivenim oni koji su se nastojali uzdići iznad Boga. (69){VB 57.1}
Strpljivim i neumornim trudom, ponekad u dubokim podzemnim pećinama, uz svjetlost baklji, prepisivali su svete spise redak za retkom, poglavlje za poglavljem. Tako je djelo napredovalo, a otkrivena Božja istina sjala je kao zlato. Koliko je tek to djelo bilo slavno i veliko za one koji su stradali zbog njega i sudjelovali u njemu! Nebeski anđeli okruživali su te vjerne radnike.{VB 57.2}
Sotona je potaknuo papinske svećenike i biskupe da zakopaju riječ istine pod ruševine zabluda, lažnog učenja i praznovjerja, no ona je na najčudesniji način bila sačuvana, nepokvarena kroz sve vjekove mraka. Nije nosila pečat čovjeka, nego pečat Boga. Ljudi su se neumorno tru-dili zamračiti jasno i jednostavno značenje Pisma te prikazati ga kao da proturječi samo sebi. No Božja riječ je, poput čamca na uzburkanom moru, odolijevala svim olujama koje su prijetile da je unište. Kao što rudnik sadrži bogate žile zlata i srebra pod površinom zemlje, pa svi koji žele otkriti njegovo skupocjeno blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blago istine koje mogu otkriti samo oni koji ga traže ozbiljno, ponizno i s molitvom. Bog je odredio da Sveto pismo bude udžbenik za cijelo čovječanstvo: udžbenik u djetinjstvu, u mladosti i u zrelim godinama, koji će se uvijek proučavati. Dao je ljudima svoju Riječ kao otkrivenje samoga sebe. Svaka nova istina koju smo upoznali novo je otkriće karaktera njezina Pisca. Proučavanje Svetog pisma sredstvo je koje je Bog odredio kako bi ljude doveo u užu vezu s njihovim Stvoriteljem i kako bi im dalo jasniju spoznaju Njegove volje. To je sredstvo veze između Boga i čovjeka.{VB 57.3}
Valdenzi su Gospodnji strah smatrali početkom mudrosti, ali bili su svjesni i važnosti održavanja veze sa svijetom, te poznavanja ljudi i stvarnog života, za razvijanje intelektualnih sposobnosti. (70) Iz škola u planinama slali su odabrane mladiće na sveučilišta u Francuskoj i Italiji gdje su imali šire mogućnosti za studije, razmišljanje i promatranje nego u krilu svojih rodnih Alpa. Ti su mladići bili izloženi raznim iskušenjima, bili su svjedoci razvrata i susretali su se s vještim sotoninim pomoćnicima koji su ih željeli uvući u najfinije zablude i najopasnije obmane. No njihov odgoj u djetinjstvu pripremio ih je da se mogu oduprijeti svim tim opasnostima.{VB 58.1}
U školama u koje su odlazili nisu smjeli ni s kime biti odviše povjerljivi. Odijela su im bila tako skrojena da su u njima mogli sakriti svoje najveće blago – dragocjene rukopise Svetoga pisma. Te rukopise, plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili su sa sobom; gdje god im se pružila prilika, pazeći da ne izazovu sumnju, oprezno su davali dio tih rukopisa u ruke onih čija su im se srca činila otvorenima za prihvaćanje istine. Još od majčina krila valdenški su se mladi odgajali s tim pogledom na svoj životni zadatak. Razumjeli su svoje djelo i vjerno su ga izvršavali. U tim centrima nauke mnogi su se obratili pravoj vjeri i često su njihova načela prožimala cijelu školu. Papinske vođe nisu mogle ući u trag toj takozvanoj herezi, iako su provodili najstrožu istragu.{VB 58.2}
Kristov duh je misionarski duh. Prva težnja preporođenog srca je da i druge dovede Spasitelju. Taj duh imali su Valdenzi. Osjećali su da Gospod očekuje od njih nešto više od toga da samo sačuvaju čistu istinu u svojoj crkvi. Na njima je počivala ozbiljna odgovornost da svjetlost istine zasja među onima koji su bili u tami. Moćnom silom Božje Riječi nastojali su raskinuti lance koje je Rim svima nametnuo. Valdenški propovjednici spremali su se za misionarsku službu. Svatko tko je namjeravao stupiti u propovjedničku službu morao je najprije steći iskustvo kao evanđelist. (71) Svatko je morao služiti tri godine u nekom misionarskom polju prije nego što je mogao primiti službu u nekoj crkvi u domovini. Ta služba, koja je već u samom početku zahtijevala samoodricanje i žrtve, bila je prikladna priprema za propovjednički poziv u onim teškim vremenima iskušenja. Mladići koji su se posvetili ovoj svetoj službi nisu imali pred sobom izglede za stjecanje zemaljskog blaga i časti, nego život teškog rada i opasnosti, a možda i mučeničku smrt. Misionari su odlazili dvojica po dvojica, kao što je Isus slao svoje učenike. Sa svakim je mladićem obično išao jedan stariji i iskusniji pratilac koji je služio kao vođa mlađemu, koji je bio odgovoran za njegov odgoj i kome se mlađi morao pokoravati. Ti suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali na molitvu i savjetovanje i tako su se međusobno jačali u vjeri. {VB 58.3}
Otkriti cilj svoje misije značilo bi prouzročiti vlastiti poraz, pa su stoga pažljivo prikrivali svoj pravi zadatak. Svaki je propovjednik znao neki zanat i imao neko zanimanje. Ti misionari obavljali su svoj rad pod plaštem nekog svjetovnog poziva. Obično bi dolazili kao trgovci ili pokućari. “Prodavali su svilu, nakit i druge predmete koji su se mogli nabaviti samo u najudaljenijim centrima, pa su kao trgovci bili dobro primljeni i tamo gdje bi kao misionari bili otjerani.”2 Neprestano su uzdizali svoja srca k Bogu, tražeći mudrost da mogu otkriti blago skupocjenije od zlata i bisera. Tajno su nosili sa sobom prijepis Biblije u cjelini ili u dijelovima; gdje god bi im se pružila prilika, svraćali su pozornost svojih kupaca na te rukopise. Često su na taj način pobudili zanimanje za čitanje Božje riječi i rado su ostavljali poneki dio Biblije onima koji su to željeli.{VB 59.1}
Djelatnost tih misionara počinjala je u ravnicama i dolinama, u podnožju njihovih planina, ali se širila daleko iza tih granica. Bosonogi, odjeveni u grube haljine, prašni od putovanja, nalik svome Učitelju, prolazili su ti putnici kroz velike gradove i stizali u udaljene zemlje. (72) Svuda su sijali skupocjeno sjeme. Na njihovim su stazama nicale crkve, a krv mučenika bila je svjedočanstvo u prilog istini. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša kao plod truda tih vjernih ljudi. Skriveno i tiho putovala je Božja Riječ kroz kršćanstvo, nailazeći na radostan prijam u mnogim domovima i u mnogim srcima.{VB 59.2}
Valdenzima Božja Riječ nije bila samo izvještaj o Božjem postupanju s ljudima u prošlosti i otkrivenje o sadašnjim dužnostima i odgovornostima; ona im je otkrivala opasnosti i slavu budućnosti. Vjerovali su da se približava kraj svega. Proučavajući Bibliju s molitvom i suzama, bili su još više dirnuti njezinim dragocjenim mislima i još su jasnije vidjeli svoju dužnost da i drugima objave njezine spasonosne istine. Na svetim stranicama Pisma vidjeli su jasno otkriven plan spasenja, i u vjeri u Isusa nalazili su utjehu, nadu i mir. Što je svjetlost istine više obasjavala njihov razum i donosila radost u njihova srca, to su više nastojali proširiti njezine zrake i na one koji su bili u tami papinskih zabluda.{VB 59.3}
Vidjeli su da se pod vodstvom pape i svećenika narod uzalud trudi dobiti oprost grijeha mučeći svoja tijela. Naučeni da traže spasenje svojim dobrim djelima, ljudi su stalno gledali na sebe. Uviđajući svoje grješno stanje, smatrali su da su izloženi Božjem gnjevu, pa su mučili svoje tijelo i dušu, ali nisu nalazili nikakvo olakšanje. Tako su savjesne duše bile vezane naukom Rima. Tisuće ljudi napuštali su svoje prijatelje i rodbinu te su provodili svoje dane u samostanskim ćelijama. Neprestanim postovima, bičevanjem, dugim noćnim bdijenjem, dugim klečanjem na hladnim i vlažnim pločama svojih bijednih ćelija, dugim hodočašćima, ponižavajućim ispaštanjima i strašnim mučenjem uzalud su nastojali umiriti svoju savjest. (73) Pod pritiskom svijesti o svojoj grješnosti, dršćući pri pomisli na Božji gnjev, mnogi su patili sve dok nisu sišli u grob sasvim iznemogli i bez i jedne zrake svjetlosti i nade.{VB 60.1}
Valdenzi su nastojali tim gladnim dušama dati kruh života, otkriti im vijest mira koju sadrže Božja obećanja, voditi ih Kristu, njihovoj jedinoj nadi u spasenje. Nauku da se dobrim djelima može okajati i prijestup Božjeg Zakona, smatrali su zabludom. Oslanjanje na ljudske zasluge sprječava pogled na Kristovu beskrajnu ljubav. Isus je umro kao žrtva za ljude, jer palo čovječanstvo nije mogli ništa učiniti čime bi se moglo opravdati pred Bogom. Zasluge razapetog i uskrsnulog Spasitelja temelj su kršćanske vjere. Ovisnost duše o Kristu tako je stvarna, a veza s Njime mora biti tako tijesna kao što je to povezanost između pojedinih udova tijela ili između loze i trsa.{VB 60.2}
Učenja papa i svećenika navela su ljude da smatraju kako je Božji karakter, pa čak i Kristov, strog, mračan i nemilostiv. Spasitelja su prikazivali kao da je do te mjere bez osjećaja prema palom čovjeku da se moraju prizivati u pomoć svećenici i sveci kao posrednici. Oni čija su srca bila prosvijetljena Božjom riječju nastojali su uputiti takve duše na Isusa koji ih ljubi i suosjeća s njima te koji raširenih ruku poziva sve da dođu k Njemu sa svojim teretom grijeha, sa svojim brigama i teškoćama. Čeznuli su da uklone prepreke što ih je sotona nagomilao da ljudi ne bi mogli vidjeti obećanja i doći izravno Bogu priznajući svoje grijehe te primiti oprost i mir.{VB 60.3}
Valdenški misionar rado je otkrivao zainteresiranim dušama skupo-cjene istine evanđelja. Oprezno je iznosio pažljivo prepisane dijelove Svetoga pisma. Najveća mu je radost bila probuditi nadu u savjesnoj i grijehom ranjenoj duši koja je dotle poznavala jedino Boga osvete koji samo čeka da izvrši svoju pravdu. (74) Drhtavim usnama, suznih očiju, često na koljenima, otkrivao je svojoj braći dragocjena obećanja koja su grješnikova jedina nada. I tako je svjetlost istine prodirala u mnoga mračna srca i razgonila tamne oblake, dok se u srcu rađalo Sunce pravde sa svojim iscjeljujućim zrakama. Često se događalo da se pojedini dio Svetoga pisma čitao više puta jer je slušatelj želio da mu se ponovi, kao da se htio uvjeriti da je dobro čuo. Posebno su željno tražili da se ponavljaju riječi: “Krv nas Njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.” 1.Ivanova 1:7. “Kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovječji da se podigne, da nijedan koji Ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.” Ivan 3:14,15.{VB 61.1}
Mnogima su na taj način postale jasne tvrdnje Rima. Uvidjeli su koliko je uzaludno uzdati se u posredništvo ljudi ili anđela u korist grješnika. Kad je prava svjetlost rasvijetlila njihov um, radosno su uzviknuli: “Krist je moj svećenik. Njegova je krv moja žrtva. Njegov je oltar moja ispovjedaonica!” Potpuno su se oslonili na Kristove zasluge, ponavljajući riječi: “Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu.” Hebrejima 11:6.“Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasiti.” Djela 4:12.{VB 61.2}
Mnoge od tih jadnih, slomljenih duša nisu mogle shvatiti toliku Spasiteljevu ljubav. Ta spoznaja donijela im je tako veliko olakšanje, tolika se bujica svjetlosti izlila na njih da su se osjećali kao da su na Nebu. S povjerenjem su stavili svoju ruku u Kristovu, svojim su nogama čvrsto stali na Stijenu vjekova. Nestao je svaki strah od smrti. Sada su bili spremni na zatvor i lomaču ako bi time proslavili svoga Spasitelja.
Božja se riječ ponekad čitala na tajnim mjestima pred jednom dušom, a ponekad pred malom grupom onih koji su čeznuli za svjetlošću i istinom. Često su na taj način provedene cijele noći. Oduševljenje i divljenje slušatelja bilo je tako veliko da je vjesnik evanđelja često bio prisiljen prekinuti čitanje kako bi slušatelji shvatili vijest spasenja. (75) Često su se čule riječi: “Hoće li Bog doista primiti moju žrtvu? Hoće li mi se smilovati? Hoće li mi oprostiti?” Tada se čitao odgovor: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja u vas okrijepiti.” Matej 11:28. {VB 61.3}
Slušatelj je vjerom prihvatio obećanje, a potom se čuo radostan odgovor: “Nema više dugih hodočašća, nema više mučnih putovanja do svetih mjesta; mogu prići Isusu onakav kakav jesam: grješan i neposvećen. On neće odbaciti moju pokajničku molitvu. “Opraštaju ti se grijesi!” I moji grijesi također mogu biti oprošteni!”{VB 62.1}
Plima svete radosti ispunila je srce, a Isusove se ime slavilo uz hvalospjeve i zahvaljivanje. Te sretne duše vraćale su se svojim domovima da rašire svjetlost te da ispričaju drugima, koliko su bili u stanju, svoja nova iskustva; da im kažu kako su našli pravi put života. Čudesna i veličanstvena sila krila se u riječima Svetoga pisma koje su se izravno obraćale srcima onih koji su čeznuli za istinom. Bio je to Božji glas i on je donosio uvjerenje onima koji su ga čuli.{VB 62.2}
Glasnik istine nastavljao bi svoj put, no njegova skromna pojava, njegova iskrenost i usrdnost bili su tema mnogih razgovora. U mnogo slučajeva slušatelji ga nisu pitali odakle dolazi i kamo ide. Bili su toliko obuzeti isprva čuđenjem, a potom zahvalnošću i radošću, da ga se nisu ni sjetili to pitati. Kada bi ga pozvali da pođe s njima u njihovu kuću, odgovorio bi im da mora posjetiti izgubljene ovce stada. “Nije li to anđeo s neba?”, pitali su se mnogi.{VB 62.3}
Vrlo često glasnika istine nikada više nisu vidjeli. Otišao je u drugu zemlju ili je provodio život u nekom nepoznatom zatvoru, a možda su njegove kosti zauvijek ostale na nekom mjestu gdje je svjedočio za istinu. (76) No riječi koje je ostavio nitko nije mogao uništiti; one su vršile svoje djelo u ljudskim srcima. Tek će sudnji dan potpuno otkriti blagoslovljene rezultate tih riječi.{VB 62.4}
Valdenški su misionari prodrli u sotonino kraljevstvo i time su potaknuli sile tame na veći oprez. Knez zla promatrao je svaki napor širenja istine i ono je pobudilo osjećaj straha u njegovim posrednicima. Papinske vođe vidjele su u radu tih skromnih putnika predznak opasnosti za svoju stvar. Kad bi dopustili da svjetlost istine slobodno sja, ona bi rastjerala teške oblake zabluda u kojima je narod živio; upravila bi misli ljudi samo na Boga i na kraju bi uništila vrhovnu vlast Rima.{VB 62.5}
I samo postojanje toga naroda, koji je čuvao vjeru apostolske crkve, bilo je stalno svjedočanstvo o rimskom otpadu i stoga je izazivalo najogorčeniju mržnju i progonstvo. Njihovo odbijanje da se odreknu Svetog pisma bilo je također uvreda koju Rim nije mogao podnijeti. Odlučio ih je izbrisati s lica zemlje. Tada su otpočeli najstrašniji vojni pohodi protiv Božjeg naroda u njihovim planinskim domovima. Istražitelji su tragali za njima i često se ponavljao prizor iz prošlosti kako nevini Abel pada od ruke ubojice Kaina.{VB 63.1}
Više puta njihova su plodna polja bila opustošena, njihovi domovi i kapele sravnjeni sa zemljom, a mjesto koje je nekada bilo plodno polje toga marljivog naroda, bilo je pretvoreno u pustoš. Kao što krvoločna zvijer postaje još bješnja kad okusi krv, tako su pristaše Rima postajale sve okrutnije videći muke svojih žrtava. Mnogi ti svjedoci čiste vjere bili su progonjeni poput zvijeri po planinama i tjerani u doline gdje su ih hvatali u njihovim skrovištima opkoljenim velikim šumama i visokim liticama. {VB 63.2}
Protiv tih ljudi visoka morala nije se mogla naći nikakva krivnja. Čak su i njihovi neprijatelji priznavali da su miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivnja sastojala se u tome što nisu služili Bogu po papinskoj volji. (77) Za taj zločin morali su podnositi sva poniženja, pogrde i muke koje su mogli smisliti ljudi ili đavoli. {VB 63.3}
Kad je Rim odlučio istrijebiti omraženu sljedbu, papa je (1487.) izdao bulu kojom ih je osudio kao krivovjerce, predajući ih na smrt. Nisu bili okrivljeni kao besposličari, nepošteni ili nemoralni, već je proglašeno da djeluju pobožno i sveto, što “zavodi ovce iz pravog tora.” Papa je stoga naredio da “ova zla i gadna sekta”, ako se odbiju odreći svoje vjere, “bude uništena poput zmije otrovnice.”3 Je li taj oholi vladar mislio na to da će jednoga dana položiti račun za svoje riječi? Je li znao da su zapisane u nebeskim knjigama i da će ih čuti na dan suda? “Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće”, kaže Isus, “meni učiniste.” Matej 25:40.{VB 63.4}
Ta bula pozivala je sve članove crkve da krenu u pohod protiv tih “krivovjeraca”. Da bi ih potaknuo na to okrutno djelo, bulom su “oslobođeni svih crkvenih pokora i kazna, općih i pojedinačnih, i odriješeni svih zakletava oni koji se pridruže tom pohodu; ozakonjeno je njihovo pravo na bilo koje vlasništvo koje bi bespravno stekli i obećan oprost svih grijeha onima koji ubiju nekog heretika.” Bula je “proglasila nevažećim sve ugovore sklopljene u korist Valdenžana, naređivala njihovim slugama da ih napuste, zabranjivala svima da im pruže bilo kakvu pomoć i ovlastila svakoga da im otme ono što imaju.”4 Taj dokument jasno otkriva čijim je duhom bilo nadahnuto to djelo. To je rika zmaja, a ne Kristov glas.{VB 63.5}
Papinske vođe nisu htjele prilagoditi svoj karakter načelima Božjeg Zakona, već su postavili mjerilo koje se njima sviđalo i odlučili prisiliti svakoga da mu se prilagodi, jer se tako svidjelo Rimu. Odigravale su se najužasnije tragedije. Pokvareni i bogohulni svećenici i pape igrali su ulogu koju im je sotona odredio. (78) U njihovim srcima nije bilo milosti. Isti duh koji je razapeo Krista i pogubio apostole, koji je poticao Nerona protiv vjernih kršćana onoga vremena, radio je i sada na tome da zbriše sa zemlje djecu koju je Bog volio.{VB 64.1}
Te pobožne ljude pratila su progonstva kroz mnoga stoljeća, ali oni su ih podnosili strpljivo i ustrajno, u želji da proslave svoga Spasitelja. Nastavljali su širiti dragocjenu istinu usprkos pohodima koji su podizani protiv njih i nečovječnog ubijanja na koje su bili osuđivani. Progonili su ih do smrti, ali njihova je krv natapala posijano sjeme koje nije ostalo bez ploda. Tako su Valdenzi svjedočili o Bogu stoljećima prije Lutherova rođenja. Raspršeni po mnogim zemljama, sijali su sjeme reformacije koja je otpočela u doba Wycliffea, raširila se i učvrstila u danima Luthera i koju u posljednje vrijeme trebaju nastaviti oni koji su spremni sve pretrpjeti za “Riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista.” Otkrivenje 1:9. (79){VB 64.2}
.
Prije reformacije bilo je vrlo malo primjeraka Svetoga pisma, no Bog nije dopustio da Njegova Riječ bude potpuno uništena. Njezine istine nisu smjele zauvijek ostati skrivene. On je isto tako lako mogao osloboditi Riječ kao što je mogao otvoriti tamnička vrata i željezne dveri da bi oslobodio svoje sluge. U raznim europskim zemljama Sveti Duh je potaknuo ljude da traže istinu kao skriveno blago. Providnost ih je dovela k Svetom pismu i oni su sa živim zanimanjem proučavali njegove svete stranice. Bili su spremni primiti svjetlost ma koliko ih to stajalo. Iako nisu mogli jasno shvatiti sve točke istine, ipak su vidjeli mnoge istine koje su dugo bile skrivene. Kao nebeski poslanici, pošli su slomiti lance zabluda i praznovjerja i pozvati one koji su tako dugo bili zarobljeni da se podignu i zahtijevaju svoju slobodu.{VB 65.1}
Osim kod Valdenžana, Božja je Riječ stoljećima bila zaključana, jer je postojala samo na jezicima koji su bili poznati jedino učenima. No sada je došlo vrijeme da se Sveto pismo prevede i dâ raznim narodima na njihovu materinskom jeziku. Prošlo je doba ponoći za svijet. Istjecali su sati tame, a u mnogim su se zemljama pojavili predznaci jutra koje je svitalo. (80)
U četrnaestom stoljeću u Engleskoj se pojavila “zvijezda Danica reformacije.” John Wycliffe bio je glasnik reformacije ne samo za Englesku, nego i za cijelo kršćanstvo. Veliki protest koji je podigao protiv Rima nikada više nije bio ušutkan. Taj protest izazvao je borbu koja je donijela slobodu pojedinaca, crkava i naroda. {VB 65.2}
Wycliffe je stekao svestranu naobrazbu. Gospodnji strah predstavljao je za njega početak mudrosti. Još u školi isticao se svojom usrdnom pobožnošću, izvanrednim sposobnostima i velikom učenošću. U svojoj želji za znanjem nastojao se upoznati sa svakom granom nauke. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a osobito zakone svoje zemlje. U njegovu kasnijem radu očitovala se vrijednost njegova ranijeg obrazovanja. Temeljito poznavanje filozofije njegova vremena omogućilo mu je da otkrije njezine pogreške, a poznavanje državnih i crkvenih zakona pripremilo ga je da se upusti u veliku borbu za građansku i vjersku slobodu. Služio se ne samo oružjem Božje Riječi, nego i intelektualnim sposobnostima stečenim u školi, što mu je pomoglo da shvati taktiku učenih. Njegova genijalnost i njegovo široko i temeljito obrazovanje osigurali su mu poštovanje i prijatelja i neprijatelja. Wycliffeove pristaše gledale su sa zadovoljstvom kako njihov junak stoji na prvom mjestu među vodećim umovima svoga naroda, a njegovi neprijatelji nisu mogli ozloglasiti djelo reformacije ukazujući na neznanje ili slabost njezinog vođe.{VB 66.1}
Wycliffe se još u školi posvetio proučavanju Svetog pisma. U ono doba – kada je Sveto pismo postojalo samo na stranim jezicima – jedino su obrazovani ljudi mogli naći put k izvoru istine, dok je neobrazovanima ostala skrivena. Tako je bio pripremljen put budućem Wycliffeovom reformatorskom djelu. (81) Obrazovani ljudi proučavali su Božju Riječ i našli u njoj Božju milost koja je tamo otkrivena. U svojim predavanjima širili su spoznaju o toj istini i tako su poticali i druge da se vrate živoj Božjoj riječi.{VB 66.2}
Kada je Wycliffe obratio pozornost na Sveto pismo, počeo ga je proučavati isto tako temeljito kao što je proučavao školske predmete. Do tada je bio osjećao veliku prazninu koju nije mogla popuniti ni nauka skolastičara ni nauka crkve. U Božjoj Riječi našao je ono što je prije uzalud tražio. Tu se upoznao s planom spasenja i s Kristom kao jedinim posrednikom za čovjeka. Posvetio se Kristovoj službi i odlučio objaviti istine koje je otkrio.{VB 66.3}
Kao i kasniji reformatori, Wycliffe nije u početku svoga djela predvidio kamo će ga ono odvesti. Nije se usprotivio Rimu s predumišljajem, no odanost istini morala ga je dovesti u sukob sa zabludom. Što je jasnije uviđao zablude papinstva, to je revnije objašnjavao učenje Svetoga pisma. Vidio je da je Rim ostavio Božju Riječ zbog ljudskih tradicija. Neustrašivo je korio svećenike što su prognali Sveto pismo i želio je da se ono ponovno dâ narodu te da se autoritet Biblije ponovno uzdigne u crkvi. Bio je sposoban i vatren učitelj i rječit propovjednik, a njegov je svakodnevni život potvrđivao istinu koju je propovijedao. Njegovo poznavanje Svetoga pisma, moć shvaćanja i zaključivanja, čistoća njegova života, njegova nepokolebljiva hrabrost i poštenje pribavili su mu sveopće poštovanje i povjerenje. Mnogi su bili nezadovoljni svojom vjerom kad su vidjeli bezakonje koje vlada u rimokatoličkoj crkvi te su s neskrivenom radošću prihvaćali istine koje im je Wycliffe otkrivao. No papinske vođe drhtale su od gnjeva kad su vidjeli da taj reformator ima veći utjecaj od njih. (82){VB 66.4}
Wycliffe je bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo je napadao mnoge zloporabe koje je Rim odobravao. Kao kraljev kapelan smjelo je ustao protiv plaćanja poreza koji je papa tražio od engleskog kralja te dokazao da je papinsko prisvajanje autoriteta nad svjetovnim vladarima u suprotnosti ne samo s razumom, nego i s biblijskom objavom. Papinski zahtjevi izazvali su u Engleskoj veliko ogorčenje, a Wycliffeovo učenje imalo je jak utjecaj na vodeće ljude nacije. Kralj i plemići jedinstveno su odbili priznati papino polaganje prava na svjetovnu vlast te odbili plaćati papi porez. Tako je u Engleskoj nanesen udarac papinskoj prevlasti. {VB 67.1}
Drugo zlo protiv kojeg je reformator vodio dugu i odlučnu borbu bio je red monaha prosjaka. Ti su redovnici preplavili Englesku i postali velika prepreka veličini i napretku nacije. Proizvodnja, odgoj, moral – sve je to osjetilo njihov štetni utjecaj. Monaški život lijenosti i prosjačenja bio je ne samo težak teret za narodne prihode, nego je izazivao i prezir prema korisnom radu. Mladež se demoralizirala i iskvarila. Pod utjecajem redovnika mnogi su odlazili u samostane i posvećivali se redovničkom životu, i to bez odobrenja roditelja, pa čak i bez njihova znanja ili protiv njihove volje. Jedan od ranijih otaca rimske crkve, veličajući monaški život i stavljajući ga iznad ljubavi i poslušnosti koju djeca duguju roditeljima, izjavio je: “Kad bi tvoj otac ležao pred tvojim vratima plačući i naričući i ako bi tvoja majka pokazivala tijelo koje te je nosilo i grudi koje su te dojile, ne oklijevaj odgurnuti ih i poći ravno Kristu.” “Tom strašnom nečovječnošću”, kako ju je kasnije nazvao Luther, “koja više dolikuje vuku i tiraninu nego kršćaninu i čovjeku, dječja su srca otvrdnula prema njihovim roditeljima.”1 (83) Tako su papinske vođe, kao nekadašnji farizeji, gazili Božje zapovijedi radi svojih tradicija. Na taj način domovi su ostajali pusti, a roditelji bez svojih sinova i kćeri.{VB 67.2}
Čak su i studenti sveučilišta bili zavedeni lažnim prikazivanjem redovnika i nagovarani da stupe u njihove redove. Mnogi su se kasnije pokajali kad su vidjeli da su izgubili vlastitu sreću i nanijeli žalost roditeljima, ali kad su jednom bili uhvaćeni u mrežu, nisu više bili u stanju ponovno steći slobodu. Mnogi roditelji, bojeći se utjecaja monaha, nisu slali svoje sinove na sveučilište. Posljedica toga bilo je smanjivanje broja studenata koji su pohađali velike obrazovne centre. Škole su se gasile i zavladalo je neznanje.{VB 68.1}
Papa je dao monasima pravo da ispovijedaju ljude i daju im oprost. To je postalo izvorom velikog zla. Želeći povećati svoje prihode, redovnici-prosjaci davali su oproste tako lako da su k njima hrlili zlikovci svih vrsta kako bi dobili oprost, a posljedica toga bila je da su se brzo počeli množiti najstrašniji poroci i zločini. Bolesni i siromašni ostavljani su da stradaju, a darovi koji bi zadovoljili njihove potrebe odlazili su u ruke redovnika koji su zastrašivanjem iznuđivali od naroda milostinju, proglašavajući bezbožnima sve koji bi odbili darivati njihov red. Usprkos njihovu tobožnjem siromaštvu, bogatstvo tih prosjačkih redova povećavalo se. Njihove veličanstvene palače i raskošne gozbe još više su isticale siromaštvo naroda koje je iz dana u dan postajalo sve veće. I dok su redovnici provodili vrijeme u raskoši i zadovoljstvima, slali su umjesto sebe neuke ljude u svijet, koji su zabavljali narod lijepim pričama, legendama i šalama i zavaravali ih da još više vjeruju monasima. Osim toga prosjački su redovi utjecali na praznovjerno mnoštvo da vjeruje kako se sva njihova vjerska dužnost sastoji u priznavanju vrhovne vlasti papinstva, u poštovanju svetaca i davanju milostinje monasima te da je to dovoljno da si osiguraju mjesto na Nebu. (84){VB 68.2}
Učeni i pobožni ljudi uzalud su nastojali reformirati taj monaški red, ali Wycliffe – zahvaljujući svojoj izvanrednoj oštroumnosti – prozreo je gdje leži korijen zla i izjavio kako je sam sustav pogrešan i treba ga ukinuti. Nastala je rasprava i iskrsnula su mnoga pitanja. Mnogi, vidjevši kako monasi obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, počeli su sumnjati u to da se oprost može kupiti za novac i pitali su se ne bi li radije trebalo tražiti oprost od Boga umjesto od rimskog biskupa. Drugi su se pak zgražali nad lakomošću monaha koje je bilo nezasitno. “Monasi i svećenici Rima izjest će nas kao rak”, govorili su. “Neka nas Bog oslobodi, jer će inače narod morati propasti.”2 Da bi opravdali svoju lakomost, ti monasi-prosjaci izjavili su kako slijede primjer Spasitelja, jer su i On i Njegovi učenici živjeli od darežljivosti naroda. Ta je tvrdnja bila na njihovu štetu jer je potaknula mnoge da proučavaju Sveto pismo i tako sami doznaju istinu, što Rimu nije bilo po volji. Ljudi su bili upućeni na Izvor istine koji je Rim htio sakriti.{VB 68.3}
Wycliffe je počeo pisati i objavljivati rasprave protiv monaha, ne toliko s namjerom da se prepire s njima, koliko da skrene ljudima pozornost na učenja Svetog pisma i njegovog Autora. Izjavio je da papa nema veću vlast glede davanja oprosta ili izopćivanja iz crkve nego svećenici te da nitko ne može biti pravomoćno izopćen osim ako je sam navukao na sebe Božje negodovanje. Nijedan drugi način ne bi mogao biti uspješniji od ovoga kojim je Wycliffe nastojao oboriti golemu građevinu duhovne i svjetovne vlasti koju je podigao papa i koja je držala u ropstvu milijune ljudi.{VB 69.1}
Wycliffe je bio ponovno pozvan da brani prava engleske krune protiv upletanja Rima. Kao kraljevski poslanik, proveo je dvije godine u Nizozemskoj gdje je pregovarao s predstavnicima Rima. (85) Tu je došao u vezu sa svećenstvom Francuske, Italije i Španjolske. Mogao je vidjeti što se zbiva iza zavjese i upoznati mnoge stvari koje bi mu u Engleskoj ostale skrivene. Naučio je mnogo toga što mu je pomoglo u njegovu kasnijem radu. Preko tih predstavnika papinskog dvora mogao je upoznati pravu narav i cilj hijerarhije. Vrativši se u Englesku, počeo je propovijedati otvorenije i s većim žarom. Izjavio je da su lakomost, ponos i laž bogovi Rima.
U jednoj svojoj raspravi ovako se izražava o papi i njegovu skupljanju poreza: “Oni odvlače iz naše zemlje sredstva namijenjena siromasima. Godišnje odlazi na tisuće maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego prokleto krivovjerje – simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo. I doista, kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata i nitko od njega ne bi uzimao osim oholog i svjetovnog svećeničkog ubirača, tijekom vremena nestalo bi tog brda, jer on neprestano izvlači novac iz naše zemlje, a zauzvrat nam šalje samo Božje prokletstvo zbog simonije.”3 {VB 69.2}
Ubrzo nakon što se Wycliffe vratio u Englesku, kralj ga je imenovao župnikom u Lutterworthu. Bio je to dokaz da je kralj bio zadovoljan njegovim govorom. Wycliffeov utjecaj osjećao se u donošenju odluka dvora i u formiranju vjere naroda.{VB 70.1}
Rim je uskoro počeo sipati gromove na njega. U Englesku su bile poslane tri papinske poslanice: sveučilištu, kralju i višim svećenicima. Sve su tri poslanice naređivale da se odmah poduzmu odlučne mjere te da se zatvore usta tom učitelju krivovjerja.4 Prije dolaska tih poslanica biskupi su u svojoj revnosti pozvali Wycliffea da se pojavi pred njima radi saslušanja. No dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su Wycliffea na sud. Narod koji je okruživao zgradu provalio je u sudnicu i toliko preplašio suce da je istraga obustavljena i Wycliffe je mogao mirno otići. (86) Nedugo potom umro je Edward III. koga su biskupi u njegovoj starosti poticali protiv reformatora, a kraljevskim je namjesnikom postao raniji Wycliffeov zaštitnik.{VB 70.2}
No papinska bula pozivala je Englesku da uhiti i zatvori heretika. Te mjere vodile su izravno na lomaču. Izgledalo je da će Wycliffe pasti kao žrtva osvete Rima, ali Onaj koji je jednom rekao: “Ne boj se, ja sam tvoj štit” (1.Mojsijeva 15:1), opet je pružio svoju ruku da zaštiti svoga slugu. Došla je smrt, ali ne reformatoru, nego papi koji je naredio da se Wycliffe pogubi. Grgur XI. je umro, a svećenici koji su se skupili da osude Wycliffea, razišli su se.{VB 70.3}
Božja providnost i dalje je upravljala događajima kako bi se reformacija mogla razvijati. Nakon Grgurove smrti bila su izabrana dvojica suparničkih papa. Dvije protivničke sile, obje polažući pravo na nepogrešivost, zahtijevale su poslušnost. Svaki papa pozivao je vjernike da mu pomognu u borbi protiv onoga drugog, potkrjepljujući svoje zahtjeve strašnim anatemama protiv svoga suparnika i obećanjima nebeske nagrade svima koji mu pomognu. Ti događaji jako su oslabili papinsku vlast. Protivničke su strane bile zauzete međusobnom borbom, pa je Wycliffe neko vrijeme ostavljen na miru. Anateme i međusobne optužbe letjele su s jednog pape na drugoga, a potoci krvi proliveni su u borbi za pobjedu njihovih suprotstavljenih interesa. Zločini i skandali preplavili su crkvu. Reformator je za to vrijeme u tišini svoje župe u Lutterworthu marljivo radio na tome da pozornost ljudi skrene s papa koje su međusobno ratovale te da ih uputi na Isusa, Kneza mira.{VB 70.4}
Raskol u crkvi, sa svojim svađama i pokvarenošću, pripremao je put reformaciji, omogućivši narodu da upozna pravu narav papinstva. (87) U raspravi “O razdoru papa” Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica papa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. “Neprijatelj više ne vlada samo u jednom svećeniku”, govorio je, “nego je podijelio vlast između njih dvojice kako bi vjernici, u Kristovo ime, mogli lakše pobijediti obojicu.”5 {VB 71.1}
Wycliffe, kao i njegov Učitelj, propovijedao je evanđelje siromasima. Nije bio zadovoljan time da se svjetlost istine širi samo u skromnim domovima njegove župe u Lutterworthu, pa je odlučio istinu odnijeti u sve dijelove Engleske. Da bi to postigao, organizirao je grupu propovjednika, jednostavne i pobožne ljude, koji su voljeli istinu i najviše od svega željeli je proširiti. Ti su ljudi išli na sve strane, propovijedajući istinu na trgovima, na ulicama velikih gradova i po selima. Posjećivali su stare, siromašne i bolesne, i objavljivali im radosnu vijest Božje milosti.{VB 71.2}
Wycliffe je, kao profesor teologije na Oxfordu, propovijedao Božju riječ u dvoranama sveučilišta. Tako je vjerno iznosio istinu svojim studentima da su ga nazivali “evanđeoskim učiteljem”. No najveće djelo njegova života bilo je prijevod Svetoga pisma na engleski jezik. U spisu “O istini i značenju Svetoga pisma” izjavio je da ima namjeru prevesti Sveto pismo kako bi svaki Englez mogao na svome jeziku čitati o divnim Božjim djelima. {VB 71.3}
No njegov je rad iznenada prekinut. Mada još nije bio navršio 60 godina, neprestani rad, učenje i napadi njegovih neprijatelja oslabili su mu snagu; ostario je prije vremena. Razbolio se od opake bolesti. Vijest o tome obradovala je monahe. Mislili su kako će se gorko pokajati za zlo koje je učinio crkvi, pa su požurili u njegovu sobu da čuju njegovu ispovijed. Četiri vjerska reda poslala su svoje poslanike koji su, zajedno s četiri svjetovna činovnika, okružili ovoga čovjeka za koga su mislili da je na samrti. (88) Govorili su mu: “Samo što niste izdahnuli. Pokajte se pred nama za svoje grijehe i porecite ono što ste govorili protiv nas.” Reformator ih je mirno saslušao, a potom je zamolio svoga slugu da ga podigne u postelji i, uprijevši odlučan pogled u one koji su čekali na njegovo poricanje, rekao im je jakim i čvrstim glasom koji ih je tako često znao nagnati da zadrhte: “Neću umrijeti, nego ću još živjeti i dalje ću žigosati zla djela redovnika.”6 Zbunjeni i zaprepašteni takvim odgovorom, fratri su izjurili iz sobe.{VB 71.4}
Wycliffeove su se riječi obistinile. Živio je i dalje da bi svojim sunarodnjacima pružio najmoćnije sredstvo protiv Rima – Sveto pismo, koje je Nebo odredilo za oslobođenje, prosvjetljenje i obraćenje ljudi. Da bi mogao obaviti to djelo, morao je svladati velike prepreke. Wycliffe je fizički bio jako oslabio. Znao je da mu preostaje samo još nekoliko godina za rad. Vidio je otpor s kojim će se morati sukobiti, ali – ohrabren obećanjima Božje riječi – neustrašivo je išao naprijed. Osobitom Božjom providnošću sačuvana mu je nesmanjena intelektualna moć i bogato iskustvo, što ga je pripremilo baš za ovo njegovo najveće djelo. Dok je u cijelom kršćanstvu vladao nemir, reformator se u svojoj župi u Lutterworthu, ne obraćajući pozornost na oluju koja je vani bjesnila, posvetio djelu koje je odabrao. {VB 72.1}
Napokon je rad bio gotov. Prvi prijevod Biblije na engleski jezik bio je dovršen. Reformator se sada nije bojao ni zatvora ni lomače. Predao je u ruke engleskog naroda svjetlost koja se nikada nije smjela ugasiti. Time što je svojim zemljacima dao Sveto pismo, učinio je više da se raskinu lanci neznanja i poroka, te da svoj narod oslobodi i uzdigne, nego što su to učinile najslavnije pobjede na bojnom polju.{VB 72.2}
Budući da je tiskarska vještina još bila nepoznata, novi prijepisi Biblije mogli su se dobiti samo polaganim i napornim radom. (89) Zanimanje za tu knjigu bilo je tako veliko da su se mnogi rado posvetili prepisivanju, ali se ipak nisu mogle zadovoljiti potrebe sviju koji su je tražili. Neki bogatiji kupci htjeli su imati prijepis cijeloga Svetog pisma. Drugi su kupovali samo pojedine dijelove Božje riječi. Često se po nekoliko obitelji složilo kako bi zajednički nabavili jedan primjerak. Tako je Wycliffeov prijevod Biblije brzo našao put u domove engleskog naroda.{VB 72.3}
Obraćajući se zdravom ljudskom razumu, Wycliffe je probudio narod iz njegove pasivne podređenosti papinskim dogmama. Propovijedao je nauku kojom se kasnije odlikovao protestantizam: spasenje vjerom u Krista te nepogrešivost Svetoga pisma. Propovjednici koje je slao širili su Sveto pismo i reformatorske spise tako uspješno da je novu vjeru prihvatila gotovo polovina engleskog naroda.{VB 72.4}
Pojava Svetoga pisma uplašila je crkvene vođe. Sada su se suočili s moćnijim protivnikom od Wycliffea, s protivnikom protiv kojega njihovo oružje nije mnogo koristilo. U to vrijeme u Engleskoj nije postojao zakon koji bi zabranjivao Sveto pismo, jer ono nikada prije nije ni bilo objavljeno na narodnom jeziku. Takvi zakoni izdani su kasnije i bili su strogo primjenjivani. Ipak, usprkos otporu svećenika, Božja se Riječ ipak širila.{VB 73.1}
Ponovno su papinske vođe planirale kako ušutkati reformatorov glas. Triput su ga zvali na sud, ali uzalud. Najprije je jedan biskupski sinod proglasio njegove spise krivovjerničkim i, pridobivši za sebe mladog kralja Richarda II., ishodio je da bude izdan kraljevski ukaz po kome se imaju pozatvarati svi koji se drže zabranjenog učenja.{VB 73.2}
Nakon te odluke sinoda, Wycliffe se obratio parlamentu. Neustrašivo je pred narodnim skupom optužio svećenstvo i tražio reformu mnogih zloporaba koje je crkva odobravala. Snažno i uvjerljivo opisao je nasilje i pokvarenost papinske stolice. Neprijatelji su se zbunili. (90) Budući da su se Wycliffeovi prijatelji i pomagači bili prisiljeni povući, sa sigurnošću se očekivalo da će se i sam reformator, u svojoj visokoj starosti, pokloniti udruženom autoritetu kraljevske krune i papinskog prijestolja kad ostane sam i bez prijatelja. No umjesto toga bile su pobijeđene pristaše Rima. Parlament, uzbuđen Wycliffeovim govorom, povukao je edikt o njegovu progonu i tako je reformator ponovno bio na slobodi. {VB 73.3}
I treći put je bio pozvan na saslušanje, i to pred najviši crkveni sud u zemlji. Tu neće biti nikakve milosti za “krivovjerje”. Napokon se činilo da će Rim trijumfirati, a djelo reformatora stati. Tako su mislile papinske pristaše. Kad bi samo uspjeli postići svoj cilj, Wycliffe bi bio prisiljen odreći se svoga učenja ili iz sudske dvorane otići ravno na vješala. {VB 73.4}
No Wycliffe se nije odrekao svoga učenja. Nije želio biti licemjeran. Neustrašivo je branio svoje učenje i pobijao klevete svojih progonitelja. Zaboravljajući na sebe i na položaj u kome se nalazio, pozivao je svoje slušatelje pred Božji sud, važući njihova lukavstva i prijevare na mjerilima vječne istine. U sudskoj se dvorani osjećala sila Svetoga Duha. Izgledalo je kao da su prisutni Božjom silom prikovani za svoja mjesta. Reformatorove su riječi probijale njihova srca poput strijela iz Božjeg luka. Klevete o krivovjerju, koje su neprijatelji podigli protiv njega, Wycliffe je snažnom uvjerljivošću bacio na njih. Kako su se usudili širiti svoje prijevare?, pitao je prisutne.—Radi zarade, da bi trgovali Božjom milošću!{VB 73.5}
“Što mislite, s kime se borite?”, na kraju ih je upitao. “Zar s jednim starcem koji je jednom nogom već u grobu? Ne! Vi se borite protiv istine koja je jača od vas sviju i koja će vas pobijediti!”7 S tim se riječima povukao iz sudnice, a nitko od njegovih neprijatelja nije ga se usudio zaustaviti.{VB 74.1}
Wycliffeovo je djelo gotovo bilo dovršeno. Zastava istine, koju je tako dugo nosio, uskoro će pasti iz njegovih ruku. No još jednom je morao posvjedočiti za evanđelje. (91) Istina se morala propovijedati u samoj tvrđavi zablude. Wycliffea su pozvali u Rim pred papinski sud koji je tako često prolijevao krv svetih. Reformator je znao kakva mu opasnost prijeti, no usprkos tome bio bi se odazvao pozivu da mu paraliza nije onemogućila putovanje. Ali ako se već u Rimu nije mogao čuti njegov glas, mogao je govoriti preko pisma. Odmah je odlučio da će tako učiniti. Iz svoje župe u Lutterworthu uputio je papi pismo koje je – premda sastavljeno u učtivom tonu i kršćanskom duhu – ipak predstavljalo oštar prijekor protiv taštine i oholosti papinske stolice.{VB 74.2}
“Doista se radujem što mogu otkriti i objaviti svakome čovjeku”, pisao je Wycliffe, “a osobito rimskom biskupu, svoju vjeru koju smatram zdravom i istinskom te vjerujem da će on biti spreman potvrditi vjeru koju iznosim ili je pak ispraviti ako je pogrešna.{VB 74.3}
Kao prvo, vjerujem da Kristovo evanđelje obuhvaća sav Božji Zakon. Smatram da je rimski biskup, ukoliko se smatra Kristovim zamjenikom na Zemlji, više od svih ljudi vezan za taj Zakon evanđelja, jer se veličina Kristovih učenika nije sastojala u svjetovnom dostojanstvu i časti, nego u tome da se potpuno i točno ugledaju na Kristov život i Njegova djela… Za vrijeme svog boravka na Zemlji Isus je bio vrlo siromašan; odbacio je i odbio svaku svjetovnu vlast i čast…{VB 74.4}
Nijedan se vjernik ne treba ugledati na papu ili na bilo kojega sveca, osim u onome u čemu se oni ugledaju na Gospoda Isusa Krista. Petar i Zebedejevi sinovi pogriješili su kad su čeznuli za svjetovnom čašću jer nisu išli Kristovim tragom, a mi ne trebamo činiti tu istu grešku.{VB 75.1}
Papa treba svako zemaljsko bogatstvo i vlast prepustiti svjetovnoj vlasti te upućivati na to i cijelo svoje svećenstvo, jer tako je činio Isus, a osobito preko svojih apostola. Ako sam u zabludi u nekoj od ovih točaka, smjerno ću primiti ukor, pa čak i smrt ako je to potrebno. (92) Kad bih mogao učiniti po svojoj volji i želji, sigurno bih osobno došao pred rimskog biskupa, ali Gospod je imao druge planove za mene i naučio me da se više pokoravam Njemu nego ljudima.” {VB 75.2}
Na kraju je napisao: “Molimo se Bogu da utječe na našega papu Urbana VI. kako bi se on, zajedno sa svojim svećenstvom, ugledao na Gospoda Isusa Krista u životu i karakteru te da bi dali narodu zdravu nauku i da bi svi zajedno vjerno išli Njegovim stopama.”8 {VB 75.3}
Tako je Wycliffe pokazao papi i njegovim kardinalima Kristovu blagost i poniznost, čime je i njima i cijelom kršćanstvu pokazao razliku između njih i Učitelja čijim se predstavnicima smatraju.{VB 75.4}
Reformator je bio siguran da će svoju vjernost platiti životom. Kralj, papa i biskupi udružili su se da ga unište te se činilo sigurnim kako će najdulje za nekoliko mjeseci završiti život na lomači. No njegova je hrabrost bila nepokolebljiva. “Nije potrebno da čovjek ide daleko tražiti krunu mučenika”, govorio je. “Propovijedaj Kristovo evanđelje oholim biskupima i mučeništvo te neće mimoići. Da živim i da šutim?… Nipošto! Neka udarac padne! Čekam ga.”9{VB 75.5}
No Božja providnost još uvijek je štitila svoga slugu. Čovjek koji je cijeloga života stajao hrabro braneći istinu, čiji je život neprestano bio u opasnosti, nije smio pasti kao žrtva svojih neprijatelja. Wycliffe nikada nije pokušao zaštititi samoga sebe, ali je Bog bio njegov zaštitnik. U trenutku kada su njegovi neprijatelji mislili da im žrtva neće izmaći, Božja ga je ruka uklonila izvan njihova dosega. Upravo kad se spremao dijeliti Gospodnju večeru u crkvi u Lutterworthu, iznenada je pao pogođen moždanim udarom te je uskoro potom umro.{VB 75.6}
Bog je odredio Wycliffeu djelo koje je imao izvršiti. (93) On je stavio riječ istine u njegova usta i postavio stražu oko njega da bi ta riječ mogla doći do ljudi. Bog je štitio njegov život i produljivao njegov rad sve dok nije bio postavljen temelj velikog djela reformacije.{VB 75.7}
Wycliffe je došao iz mraka Srednjega vijeka. Prije njega nije bilo nikoga čiji bi rad potaknuo na reformatorsko djelo. On je ustao poput Ivana Krstitelja da bi izvršio posebnu misiju – da bude vjesnik novoga vijeka. Sustav istine koji je iznosio bio je jedinstven i potpun, tako da ga ni kasniji reformatori nisu nadmašili, a mnogi, koji su se javili oko sto godina kasnije, nisu ga ni dostigli. On je položio tako širok i dubok temelj, podigao je tako čvrstu i sigurnu skelu da je njegovi nasljednici više nisu morali ponovno podizati.{VB 76.1}
Veliki pokret koji je Wycliffe otpočeo, a koji je imao za cilj oslobođenje uma i savjesti kao i oslobođenje naroda koji je tako dugo bio upregnut u trijumfalna kola Rima, imao je svoj korijen u Bibliji. U njoj je bio izvor te blagoslovljene rijeke koja je, poput rijeke života, od četrnaestog stoljeća tekla kroz sve kasnije vjekove. Wycliffe je prigrlio Sveto pismo kao nadahnuto otkrivenje Božje volje, kao pouzdano pravilo vjere i života. Bio je odgojen da poštuje rimokatoličku crkvu kao božanski i nepogrešiv autoritet te da sa slijepim povjerenjem prima utvrđenu tisućgodišnju nauku i običaje. No sve je to napustio da bi slušao samo Božju Riječ. Upućivao je ljude da primaju Sveto pismo kao vrhovni autoritet. Umjesto da slušaju glas crkve koji govori kroz papu, izjavio je da je jedini autoritet Božji glas koji nam govori kroz Njegovu Riječ. Naučavao je da je Biblija savršeno otkrivenje Božje volje, a Sveti Duh njezin jedini tumač, te da svatko osobnim proučavanjem njezine nauke treba spoznati svoje dužnosti. Tako je odvraćao srca ljudi od pape i crkve i upućivao ih na Božju Riječ. (94){VB 76.2}
Wycliffe je bio jedan od najvećih reformatora. Malo ga je ljudi dostiglo u intelektualnoj sposobnosti, u jasnoći misli, u čvrstini kojom je držao istinu i u hrabrosti kojom ju je branio. Čistoća života, neumorna marljivost u proučavanju i radu, neokaljano poštenje, ljubav slična Kristovoj i vjernost u službi – to su bile odlike toga prvog reformatora. Ta svojstva razvio je usprkos duhovnoj tami i moralnoj pokvarenosti vijeka u kojem je živio.{VB 76.3}
Wycliffeov karakter dokaz je odgojne i preobražavajuće sile Svetoga pisma. Sveto pismo učinilo je od njega ono što je postao. Nastojanje da se shvate velike istine božanskog otkrivenja daje svim sposobnostima svježinu i snagu. Razvija razum, izoštrava duh i daje zrelost rasuđivanju. Proučavanje Svetoga pisma oplemenjuje svaku misao, svaki osjećaj i svaku težnju, više nego bilo koje drugo proučavanje. Ono daje čvrstinu odlukama, strpljivost, hrabrost i duhovnu silu; oplemenjuje karakter i posvećuje dušu. Ozbiljno i ponizno proučavanje Svetoga pisma dovodi istraživača u neposrednu vezu s beskrajnim Umom. Takvo proučavanje dalo bi svijetu ljude jačeg i aktivnijeg razuma i plemenitijih načela nego što je ikada dalo najbolje obrazovanje koje pruža ljudska filozofija. “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” Psalam 119:130. {VB 76.4}
Istine koje je Wycliffe iznosio nastavile su se širiti. Njegovi sljedbenici, poznati pod imenom viklifovci ili lolardi, proputovali su ne samo Englesku, nego i druge zemlje propovijedajući poruku evanđelja. Nakon smrti svoga vođe propovjednici su radili s još većom revnošću nego prije, a mnoštvo ljudi dolazilo je slušati njihovo učenje. Među obraćenima bio je i priličan broj plemića, pa čak i kraljeva supruga. Na mnogim se mjestima primjećivala reforma u običajima, a idolopoklonički simboli rimske crkve uklonjeni su iz crkava. No ubrzo se protiv onih, koji su se usudili prihvatiti Bibliju kao svoga vođu, podigla nemilosrdna oluja progonstva. (95) Engleski kraljevi, u želji da učvrste svoje prijestolje podrškom Rima, nisu oklijevali žrtvovati reformatore. Prvi put u povijesti Engleske za učenike evanđelja bila je određena smrt na lomači. Padao je mučenik za mučenikom. Branitelji istine, progonjeni i mučeni, mogli su podići svoj glas samo Gospodu nad vojskama. Progonjeni kao neprijatelji crkve i izdajnici kraljevstva, nastavili su potajno propovijedati evanđelje, krijući se u skromnim stanovima siromašnih, a često i u jamama i pećinama.{VB 77.1}
Usprkos bijesu progonstva, još stoljećima je nastavljen miran, predan, ozbiljan i strpljiv otpor protiv pokvarenosti u vjeri. Kršćani toga ranog doba nisu potpuno poznavali istinu, ali su naučili voljeti Božju Riječ, živjeti po njoj i strpljivo stradati za nju. Mnogi su za Kristovo djelo žrtvovali svoje zemaljsko blago, kao što su to činili učenici u doba apostola. Oni koji nisu bili prognani iz svojih domova, radosno su pomagali svoju braću u izgnanstvu. A kada su i sami bili prognani, radosno su dijelili sudbinu izagnanih. Istina, tisuće njih – zastrašeni bijesom progonitelja – iskupili su svoju slobodu žrtvovanjem vjere te napuštali zatvor obučeni u pokajničke halje da time pokažu svoje odricanje od vjere. No nije bio malen broj onih – a među njima je bilo ljudi kako plemićkog tako i skromnog podrijetla – koji su neustrašivo svjedočili o istini u tamničkim ćelijama, u “lolardskim kulama”, usred muka i plamena, radujući se što su dostojni iskusiti “udio u Njegovim patnjama”. Filipljanima 3:10.{VB 77.2}
Pristaše Rima nisu imale priliku izvršiti svoje namjere protiv Wycliffea dok je bio živ, pa se njihova mržnja nije mogla stišati sve dok je Wycliffeovo tijelo mirno ležalo u grobu. Prema odluci crkvenog sabora u Konstanci, četrdeset godina nakon Wycliffeove smrti spalili su njegove kosti i pepeo bacili u obližnji potok. (96) Jedan stari pisac kaže: “Potok je odnio njegov pepeo u Avon, Avon u Severn, Severn u morske tjesnace, a ovi na pučinu oceana. Tako je Wycliffeov pepeo postao simbolom njegova učenja koje se raširilo po cijelome svijetu.”10{VB 78.1} Njegovi neprijatelji nisu bili svjesni koliko je njihov zao postupak bio znakovit. Jan Hus iz Češke, zahvaljujući Wycliffeovim spisima, odrekao se mnogih zabluda rimske crkve i započeo djelo reformacije. Tako je posijano sjeme istine u tim dvjema međusobno udaljenim zemljama. Iz Češke se djelo raširilo u druge zemlje i pozornost ljudi bila je skrenuta na Božju Riječ koja je bila dugo zaboravljena. Božanska ruka pripremala je put velikoj reformaciji. (97){VB 78.2}
Evanđelje je došlo u Češku već u devetom stoljeću. Sveto pismo bilo je prevedeno i bogoslužje se održavalo na narodnom jeziku. No što je papinska vlast više rasla, to je Božja Riječ sve više padala u zasjenak. Grgur VII., kojemu je bio cilj “srušiti oholost kraljeva”, nastojao je također podjarmiti i narod, pa je izdao dekret kojim je zabranio obavljanje bogoslužja na narodnom jeziku. Papa je izjavio “da je Svemogućemu ugodno da se bogoslužje obavlja na nepoznatom jeziku te da je nepoštivanje tog pravila izazvalo mnoga zla i hereze.”1 Tako je Rim odredio da se ugasi svjetlost Božje Riječi i da narod živi u tami. No Nebo je predvidjelo druga sredstva za očuvanje crkve. Mnogi Valdenzi i Albigenzi, prognani iz Francuske i Italije, došli su u Češku. Iako se nisu usudili javno propovijedati, potajno su ipak revno radili. I tako se prava vjera čuvala iz stoljeća u stoljeće.{VB 79.1}
U Češkoj su se još prije Husa pojavili ljudi koji su otvoreno osuđivali pokvarenost crkve i poroke naroda. Njihovi su protesti izazvali opću pozornost. Rimsko svećenstvo, bojeći se za svoju vlast, počelo je progoniti sljedbenike evanđelja. (98) To je prisililo vjernike da svoja bogoslužja obavljaju u šumama i planinama, ali i tamo su bili progonjeni, a mnogi od njih pobijeni su. Kasnije je izašao dekret da će svi koji se odvoje od rimokatoličke crkve biti spaljeni. No kršćani su, žrtvujući svoje živote, vjerovali u pobjedu svoje stvari. Jedan od njih, koji je naučavao da se spasenje može dobiti samo vjerom u razapetog Spasitelja, na samrti je izjavio: “Gnjev neprijatelja istine sada ima prevlast nad nama, ali neće tako biti uvijek. Ustat će netko iz običnog naroda, bez mača i vlasti, protiv koga će oni biti nemoćni.”2 Lutherovo je doba još bilo daleko, ali već se sada javio jedan glas čije će svjedočanstvo protiv Rima uzdrmati svijet.{VB 80.1}
Jan Hus bio je skromna podrijetla, siroče koje je rano ostalo bez oca. Njegova pobožna majka smatrala je odgoj u Gospodnjem strahu najskupocjenijim nasljedstvom i stoga je nastojala tu baštinu osigurati svom sinu. Hus je najprije učio u provincijskoj školi, a potom je, kao dobar učenik, primljen na sveučilište u Pragu. Njegova majka pratila ga je u Prag. Kao siromašna udovica nije svome sinu mogla dati nikakav dar ni novac, ali kad su došli blizu tog velikoga grada, kleknula je kraj mladića bez oca, moleći nebeskog Oca da izlije na njega svoj blagoslov. Ta majka nije ni slutila kako će njezina molitva biti uslišana.{VB 80.2}
Hus se na sveučilištu ubrzo istaknuo svojim neumornim radom i brzim napretkom, a njegov besprijekoran život i ljubaznost priskrbili su mu sveopće poštovanje. Kao odani sin rimokatoličke crkve, revno je tražio duhovne blagoslove koje mu je ona obećavala. Prigodom jedne jubilarne svečanosti ispovjedio se, dao svojih posljednjih nekoliko novčića i pridružio se procesiji kako bi dobio obećani oprost. Po završenom studiju stupio je u svećenički red gdje je brzo stekao visok položaj. (99) Ubrzo je bio pozvan na kraljevski dvor. Bio je imenovan profesorom, a potom rektorom sveučilišta na kome je završio studij. Za nekoliko godina taj je siromašan učenik – koji je studirao o trošku univerziteta – postao ponosom svoje zemlje, a njegovo je ime postalo slavno u cijeloj Europi.{VB 80.3}
No Hus je reformatorsko djelo počeo na drugome mjestu. Nekoliko godina nakon svog zaređenja za svećenika bio je imenovan propovjednikom Betlehemske kapele. Utemeljitelj te kapele zagovarao je propovijedanje na narodnom jeziku, smatrajući to vrlo važnim. Taj se običaj održao u Češkoj usprkos protivljenju Rima. Ipak, nepoznavanje Božje Riječi bilo je veliko, a među ljudima svih staleža vladali su najgori poroci. Hus je neustrašivo ustao protiv tih zala, služeći se Božjom Riječju kako bi istaknuo načela čistoće i istine i ulio ih u srca svojih slušatelja. {VB 81.1}
Jedan građanin Praga – Jeronim – koji se kasnije tako prisno povezao s Husom, donio je po povratku iz Engleske Wycliffeove spise. Engleska kraljica, koja je prihvatila Wycliffeovo učenje, bila je češka princeza. Njezinim utjecajem reformatorovi su se spisi proširili u njezinoj domovini. Hus ih je čitao s velikim zanimanjem. Uvjeren kako je njihov autor bio iskren kršćanin, gledao je s naklonošću na reforme koje je Wycliffe zastupao i tako je, ni ne opazivši, pošao putem koji će ga odvesti daleko od Rima. {VB 81.2}
Otprilike u to vrijeme u Prag su stigla dva učena stranca iz Engleske koji su primili svjetlost i došli je rasprostraniti u toj udaljenoj zemlji. Budući da su otvoreno napadali papinsku vladavinu, vlasti su im uskoro naredile da ušute. No budući da nisu htjeli prekinuti svoj rad, nastavili su ga na drugi način. Kako su bili ne samo propovjednici nego i dobri umjetnici, koristili su se svojim talentom. Na jednom zidu, dostupnom narodu, nacrtali su dvije slike. (100) Jedna je prikazivala kako Isus ulazi u Jeruzalem, “ponizan i jaše na magaretu” (Matej 21:5), u pratnji svojih učenika, odjeven u istrošeno putničko odijelo i bosonog. Druga je slika prikazivala papinsku procesiju; papa – obučen u svoje najraskošnije haljine, s trostrukom tijarom na glavi – jaše na veličanstveno okićenom konju; pred njim idu trubači, a prate ga kardinali i biskupi u raskošnoj odjeći.{VB 81.3}
Bila je to propovijed koja je svratila na sebe pozornost svih slojeva naroda. Gomile su se skupljale pred tim slikama čiju je pouku svatko razumio. Mnogi su bili duboko dirnuti suprotnošću između blagosti i poniznosti velikog Učitelja i oholosti pape, takozvanog Njegovog sluge. U Pragu je zavladalo veliko uzbuđenje, a stranci su ubrzo uvidjeli da je u interesu njihove sigurnosti najbolje da otputuju. No nauka koju su učili nije pala u zaborav. Njihove slike ostavile su dubok dojam na Husa i potaknule ga na pažljivo proučavanje Svetoga pisma i Wycliffeovih spisa. Iako još nije bio spreman prihvatiti sve reforme koje je Wycliffe zastupao, ipak je jasnije vidio pravi karakter papinstva te je većom revnošću korio gordost, taštinu i pokvarenost svećenstva.{VB 81.4}
Iz Češke se svjetlost proširila u Njemačku. Zbog nemira na praškom sveučilištu stotine njemačkih studenata napustilo je Prag. Mnogi od njih primili su od Husa svoje prvo znanje o Bibliji; vrativši se u svoju domovinu, širili su ondje evanđelje.{VB 82.1}
Vijest o događajima u Pragu doprla je do Rima i Hus je ubrzo pozvan pred papu. Odazvati se tom pozivu značilo bi izložiti se sigurnoj smrti. Češki kralj i kraljica, sveučilište, članovi plemstva i vladini dužnosnici uputili su papi molbu da se dopusti Husu da ostane u Pragu te da odgovori Rimu preko jednog izaslanstva. Umjesto da udovolji toj molbi, papa je Husa osudio, a grad Prag isključio iz sakramenata i bogoslužja. (101){VB 82.2}
U to doba takva bi zabrana izazvala veliko uzbuđenje. Ceremonije koje su pratile izricanje te osude bile su takve da su izazivale užas naroda koji je u papi gledao Božjeg namjesnika koji ima ključeve Neba i pakla i koji ima vlast izreći kako svjetovne tako i duhovne kazne. Vjerovalo se da su nebeska vrata zatvorena cijelom kraju koji je bio pod interdiktom te da su mrtvi isključeni iz stanova blaženstva dok se papi ponovno ne svidi skinuti prokletstvo. Kao dokaz te strašne nesreće, bile su obustavljene sve vjerske službe. Crkve su bile zatvorene. Vjenčanja su se obavljala u crkvenom dvorištu. Mrtvi, koje je bilo zabranjeno pokapati na posvećenom mjestu, pokapani su bez uobičajenih obreda u jarke ili na poljima. Djelujući tim mjerama na maštu, Rim je nastojao zavladati savješću ljudi.{VB 82.3}
U Pragu je vladalo veliko uzbuđenje. Mnogi su okrivljavali Husa kao uzročnika svih nesreća i tražili da bude predan osveti Rima. Da bi stišao oluju, reformator se na neko vrijeme povukao u svoje rodno selo. Od tamo je pisao svojim prijateljima u Prag: “Povukao sam se iz vaše sredine, povodeći se za primjerom Isusa Krista i slijedeći Njegov savjet, kako ne bih dao zlima priliku da navuku na sebe vječnu propast te da pobožnima ne bih bio uzrokom žalosti i progonstva. Povukao sam se i zato da bezbožni svećenici ne bi sasvim zabranili propovijedanje Božje riječi te da vi ne biste zbog mene bili lišeni božanske istine za koju sam, uz Božju pomoć, spreman i umrijeti.” Hus nije prestao raditi, nego je putovao po okolnim mjestima i propovijedao onima koji su ga željno slušali. Tako su mjere koje je papa poduzeo da spriječi širenje evanđelja dovele do toga da se ono još više proširilo. “Jer ništa ne možemo protiv istine, nego za istinu.” 2. Korinćanima 13:8. (102){VB 82.4}
“U toj fazi svoga života čini se da je Hus prolazio kroz tešku duševnu borbu. Iako ga je crkva svojim napadima htjela uništiti, on ipak nije poricao njezin autoritet. Za njega je ona još uvijek bila Kristova zaručnica, a papa Božji predstavnik i namjesnik. Hus se borio protiv zloporabe autoriteta, a ne protiv samog autoriteta. Bio je to povod strašnoj borbi između onoga što mu je govorio razum i onoga što je zahtijevala njegova savjest. Ako je autoritet pravedan i nepogrešiv, kao što je to vjerovao, zašto ga onda nešto tjera da mu se ne pokori? Jasno je vidio da bi poslušati ga značilo griješiti; ali, zašto bi poslušnost jednoj nepogrešivoj crkvi donosila takvu posljedicu? Bio je to problem koji nije mogao riješiti, sumnja koja ga je neprestano mučila. Jednoga dana sjetio se onoga što se dogodilo u doba Spasitelja kada su svećenici crkve, koji su postali nevjerni, koristili zakoniti autoritet crkve u nezakonite svrhe. Ta misao potaknula ga je da prihvati načelo – te da ga počne iznositi i drugima – kako samo učenje Svetoga pisma, prihvaćeno razumom, treba služiti kao vođa našoj savjesti; drugim riječima, samo je Bog – koji govori preko svoje Riječi – nepogrešiv, a ne crkva koja govori preko svojih svećenika.”4 {VB 83.1}
Nakon nekog vremena uzbuđenje se u Pragu stišalo i Hus se vratio u Betlehemsku kapelu gdje je nastavio propovijedati Božju Riječ s još većom revnošću i hrabrošću. Njegovi neprijatelji nisu to ravnodušno gledali. Bili su jaki, ali je na njegovoj strani bila kraljica te mnogi plemići i ljudi iz naroda. Uspoređujući njegovu čistu nauku i njegov sveti život s niskim dogmama koje su propovijedali rimski svećenici te s lakomošću i pokvarenošću u kojima su živjeli, biti uz reformatora mnogi su smatrali čašću.{VB 83.2}
Dotada je Hus bio sam, ali je sada njegov suradnik postao Jeronim koji je u Engleskoj prihvatio Wycliffeovo učenje. (103) Od sada su postali nerazdvojni prijatelji koji se neće razdvojiti čak ni u smrti. Obdaren sjajnim talentima, rijetkom rječitošću i velikom učenošću, Jeronim je imao sve što je potrebno da se pridobije naklonost naroda, no što se tiče snage karaktera, Hus je bio veći od njega. Njegovo je mirno rasuđivanje obuzdavalo Jeronimov nemiran duh, a on je s istinskom poniznošću priznavao njegovu vrijednost i pokoravao se njegovim savjetima. Reformacija se, udruženim naporima obojice, širila još više i još brže.{VB 83.3}
Bog je prosvijetlio um tih izabranih ljudi tako da su im postale jasne mnoge zablude Rima, ali nisu primili svu svjetlost koja je bila namijenjena svijetu. Preko ovih svojih slugu Bog je pažljivo, korak po korak, izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, vodeći računa o mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je još trebalo prebroditi. Kao što puni sjaj podnevnog Sunca zasljepljuje one koji su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslijepila svjetlost kada bi im bila odjednom otkrivena u svoj punini. Bog je stoga tim vođama otkrivao istinu malo-pomalo, koliko je narod mogao prihvatiti. U budućim stoljećima trebali su doći drugi vjerni radnici koji će voditi narod dalje na putu reforme. {VB 84.1}
Raskol u crkvi i dalje se nastavljao. Sada su se tri pape borile za vlast, a njihove su borbe ispunjavale kršćanstvo zločinima i pobunama. Ne zadovoljavajući se samo bacanjem prokletstva kao sredstvom međusobne borbe, latili su se svjetovnog oružja. Svaki od njih nastojao je nabaviti oružje i prikupiti vojsku. Budući da je to zahtijevalo velike svote novca, prodavali su crkvene položaje, povlastice i crkvene blagoslove. Svećenici, povodeći se za primjerom svojih nadređenih, služili su se simonijom i ratom da bi ponizili svoje suparnike i ojačali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve jače grmio protiv poroka koji su se trpjeli u ime vjere. I narod je otvoreno optuživao rimske vođe kao uzrok bijede koja je preplavila kršćanstvo. (104){VB 84.2}
Ponovno je izgledalo da se Prag nalazi na pragu krvavog sukoba. Kao što se to događalo u ranijim vjekovima, Božji sluga optužen je da “donosi nesreću na Izraela.” 1.Kraljevima 18:17. Na grad je ponovno bačen interdikt, a Hus se opet povukao u svoje rodno selo. Došao je kraj propovijedima koje je tako vjerno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Sada je trebao govoriti s jedne veće propovjedaonice cijelom kršćanstvu, prije nego što položi svoj život kao svjedok za istinu.{VB 84.3}
Da bi se izliječila zla koja su tada mučila Europu, sazvan je opći crkveni sabor u Konstanci. Sabor je bio sazvan po želji cara Sigismunda, a sazvao ga je papa Ivan XXIII., jedan od trojice suparničkih papa. Sazivanje sabora nije bilo po volji pape Ivana čiji karakter, politika i privatni život nisu mogli izdržati kritiku, čak ni ako je dolazila od ljudi tako slaba morala kao što su bili svećenici onoga vremena. Ipak, nije se usudio usprotiviti Sigismundovoj volji. {VB 84.4}
Glavni cilj toga sabora bio je da se okonča raskol u crkvi i da se iskorijeni krivovjerje. Na sabor su stoga bila pozvana dvojica suparničkih papa te glavni promicatelj nove vjere, Jan Hus. Pape, bojeći se za vlastitu sigurnost, nisu osobno došle na sabor, nego su poslali svoje izaslanike. Papa Ivan XXIII., iako je on sazvao sabor, došao je u Konstancu s velikom strepnjom. Naslućivao je da car potajno priprema plan za njegovo svrgavanje i bojao se da ne bude prozvan da odgovara za poroke kojima je obeščastio papinsku tijaru te za zločine kojima ju je stekao. Ipak, ušao je u Konstancu s velikim sjajem, praćen članovima visokog svećenstva i svitom dvorjana. Svi svećenici i gradski velikodostojnici, te mnoštvo naroda, izašli su pred njega da mu požele dobrodošlicu. Četiri visoka dužnosnika nosila su zlatni baldahin iznad papine glave. Pred njim su nosili hostiju, a bogata odjeća kardinala i plemića još više je povećavala sjaj pratnje.{VB 86.1}
U isto vrijeme Konstanci se približavao jedan drugi putnik. Hus je bio svjestan opasnosti koja mu prijeti. (105) Oprostivši se sa svojim prijateljima kao čovjek koji se ne nada da će ih više vidjeti, krenuo je svojim putem osjećajući da ga on vodi na lomaču. Iako je dobio garantno pismo od češkoga kralja, te drugo garantno pismo od cara Sigismunda kojim je jamčena njegova sigurnost za vrijeme putovanja, Hus je ipak sve svoje poslove tako sredio kao da ga čeka smrt.{VB 86.2}
U jednom pismu, koje je uputio svojim prijateljima u Pragu, napisao je sljedeće: “Braćo moja, polazim s jednim garantnim pismom od kralja da sretnem svoje nebrojene i smrtne neprijatelje… Potpuno se uzdam u svemogućeg Boga i mojeg Spasitelja, i nadam se da će On čuti vaše usrdne molitve te da će mi dati razum i mudrost da im mogu odoljeti, kao i da će mi pokloniti svoga Svetoga Duha da me utvrdi u svojoj istini tako da mogu hrabro podnijeti iskušenja, tamnicu i, ako bude potrebno, mučeničku smrt. Isus Krist stradao je radi svojih izabranih, pa zar da se onda čudimo što nam je ostavio primjer da sve strpljivo podnosimo za naše spasenje? On je Bog, a mi smo Njegova stvorenja; On je Gospod, a mi Njegove sluge; On je Učitelj svijeta, a mi ništavni smrtnici; Njemu ništa ne treba, a nama je sve potrebno; On je stradao, pa zašto ne bismo stradali i mi, osobito ako je stradanje za naše očišćenje… Stoga, dragi prijatelji, ako bi moja smrt poslužila Njemu na slavu, molite se da ona dođe što prije te da mi Gospod pomogne da mogu postojano podnijeti sve nevolje. No ako je bolje da vam se vratim, molimo se Bogu da se mogu vratiti bez mrlje s ovoga sabora, to jest da ne pogazim ni jednu istinu evanđelja, nego da ostavim dobar primjer svojoj braći. Možda više nećete vidjeti moje lice u Pragu, ali ako volja svemogućeg Boga dopusti da vam se vratim, pođimo tada naprijed srcem čvršćim u spoznaji Božjeg Zakona i ljubavi prema njemu.”5{VB 86.3}
U drugom pismu, upućenom jednom svećeniku koji je postao učenikom evanđelja, Hus govori s dubokom smjernošću o svojim slabostima, optužujući sebe (106) “da je sa zadovoljstvom nosio bogata odijela i da je često trošio vrijeme na bezvrijedne stvari.” Potom dodaje ovaj dirljivi savjet: “Neka Božja slava, spasenje duša i rad budu tvoja glavna briga, a ne misli na posjed crkvenih dobara i imetak. Pazi da svoju kuću ne ukrašavaš više nego svoju dušu. Iznad svega vodi brigu o svojoj duhovnoj građevini. Budi blag i ponizan sa siromašnima i ne troši svoja dobra na gozbe. Ne popraviš li svoj život i ne uzdržiš li se od onoga što je suvišno, bojim se da ćeš biti teško kažnjen kao i ja… Ti znaš moje učenje, jer si primao moje pouke još od djetinjstva, pa stoga nije potrebno da ti više pišem, no zaklinjem te milosrđem našega Spasitelja da se ne ugledaš na mene ni u kakvoj taštini u koju si vidio da sam pao.” Na omotu pisma dodao je: “Zaklinjem te, prijatelju, da ne lomiš ovaj pečat sve dok ne budeš siguran da sam mrtav.”6{VB 87.1}
Na svom putu Hus je posvuda vidio znakove da se njegova nauka nadaleko raširila i mogao se uvjeriti koliko zanimanje vlada za njegovu stvar. Narod je u gomilama dolazio pred njega da ga pozdravi, a u nekim su ga gradovima visoki gradski dužnosnici pratili kroz ulice.{VB 87.2}
Stigavši u Konstancu, Jan Hus je u početku uživao potpunu slobodu. Osim kraljeva garantnog pisma, i papa mu je osobno obećao svoju zaštitu. No usprkos svim tim mnogobrojnim i svečanim izjavama, reformator je ubrzo uhićen na zapovijed pape i kardinala te bačen u jednu groznu tamnicu. Kasnije je prebačen u jaku utvrdu preko Rajne i tamo držan kao zatočenik. Papi nije nimalo koristila njegova vjerolomnost, jer je ubrzo i sam bio bačen u isti zatvor.7 Sabor ga je proglasio krivim za strašne zločine kao što su ubojstvo, simonija, preljub te “za grijehe koje je nezgodno spominjati.” Bila je to odluka sabora, a papi Ivanu XXIII. napokon je oduzeta tijara i bačen je u zatvor. Protupape su također bile svrgnute, a na njihovo je mjesto izabran novi papa. (107)
Iako je sam papa bio kriv za mnogo veće zločine od onih za koje je Hus teretio svećenike i zbog kojih je tražio reformu, ipak je taj isti sabor, koji je svrgnuo papu, odlučio uništiti reformatora. Husovo je uhićenje izazvalo veliko ogorčenje u Češkoj. Moćno plemstvo uputilo je saboru oštar protest protiv tog sramotnog postupka. I sam car, koji nije želio dopustiti da se pogazi njegovo garantno pismo, usprotivio se spletkama reformatorovih neprijatelja. No reformatorovi su neprijatelji bili puni mržnje i odlučni. Iskoristili su predrasude cara Sigismunda, njegov strah i njegovu revnost za crkvu. Naveli su opširne dokaze kako se “ne mora održati riječ dana krivovjercu ili osobama osumnjičenim za krivovjerje, čak ni u slučaju da imaju garantno pismo cara ili kralja.”8{VB 87.3}
Iznemogao od bolesti i tamnice – budući da je vlažan i nečist zatvorski zrak izazvao groznicu koja ga je gotovo pokosila – Hus je napokon bio izveden pred sabor. Vezan lancima, stajao je pred carem koji se zakleo svojom časnom i svetom vjerom da će ga štititi. Tijekom svoga dugog saslušanja reformator je čvrsto branio istinu te u prisutnosti skupljenih crkvenih i državnih velikodostojnika uputio svečan i ozbiljan protest protiv pokvarenosti svećenika. Kad su ga pozvali da izabere hoće li se odreći svoga učenja ili umrijeti, izabrao je mučeničku smrt. {VB 88.1}
Krijepila ga je Božja milost. Tijekom nekoliko tjedana stradanja koji su prethodili konačnoj presudi, dušu mu je ispunjavao nebeski mir. “Ovo pišem u zatvoru i u lancima”, pisao je jednom svome prijatelju, “očekujući svoju sutrašnju smrtnu presudu… Kada se, uz pomoć Isusa Krista, ponovno sretnemo u blaženom miru budućeg života, saznat ćete koliko mi je milosrđe Bog iskazao u mojim teškim kušnjama.”9 (108){VB 88.2}
U svojoj mračnoj tamnici Hus je vidio pobjedu prave vjere u budućnosti. Sanjao je kako se vratio u svoju Betlehemsku kapelu gdje je propovijedao evanđelje. Vidio je tamo papu i njegove biskupe kako brišu Kristove slike koje je on nacrtao na njezinim zidovima. “Taj ga je san ražalostio. No sljedećeg dana vidio je mnoge umjetnike kako te likove obnavljaju u još većem broju i još ljepšim bojama. Čim su završili svoj rad, umjetnici – okruženi mnoštvom ljudi – uzviknuli su: “Neka sada dođu pape i biskupi! Nikada neće izbrisati te slike!” Razmišljajući o svom snu reformator piše: “Smatram da Kristov lik doista nitko ne može izbrisati. Oni ga žele uništiti, ali propovjednici, mnogo bolji od mene, opet će ga nacrtati u svim srcima.”10 {VB 90.1}
Hus je zadnji put izveden pred sabor. Bio je to velik i sjajan skup – car, državni knezovi, kraljevi poslanici, kardinali, biskupi i svećenici te golemo mnoštvo onih koji su došli kao promatrači da vide sve što se trebalo odigrati toga dana. Iz svih kršćanskih zemalja okupili su se svjedoci te prve velike žrtve u dugoj borbi kojom je trebalo izboriti slobodu savjesti.{VB 90.2}
Pozvan da se izjasni o svojoj konačnoj odluci, Hus je odbio bilo što poreći. Uprijevši prodoran pogled u cara koji je tako sramno prekršio zadanu riječ, izjavio je: “Došao sam na ovaj sabor svojom slobodnom voljom, pod javnom zaštitom, oslanjajući se na obećanje i zadanu riječ ovdje prisutnog cara.”11 Svi nazočni upriješe pogled u Sigismunda, a njegovo lice obli duboko rumenilo.{VB 90.3}
Izrečena je smrtna presuda i počela je ceremonija degradacije. Biskupi su obukli svom zatočeniku svećeničku halju, a on je, uzevši je, rekao: “Naš Gospodin Isus Krist bio je ogrnut bijelim plaštem u znak poniženja kada Ga je Herod doveo pred Pilata.”12 (109) Kada su ga ponovno pozvali da se odrekne svog učenja, odgovorio je, obrativši se narodu: “Kako bih se usudio pogledati u nebo? Kako bih mogao gledati to mnoštvo ljudi kojima sam propovijedao čisto evanđelje? Ne! Smatram da je njihovo spasenje vrednije od ovoga mojeg jadnog tijela osuđenog na smrt.” Tada je s njega skinuta odjeća, i to dio po dio, dok je svaki biskup, obavljajući svoj dio ceremonije, izgovarao nad njim po jedno prokletstvo. Na kraju su mu “na glavu stavili papirnatu kapu u obliku mitre s natpisom “arhiheretik”, na kojoj su bili nacrtani strašni likovi đavola. “S najvećom radošću nosit ću ovu krunu sramote za Tebe, Isuse, koji si radi mene nosio trnov vijenac”, uzviknuo je Hus.{VB 90.4}
Nakon što su ga tako odjenuli, “crkveni velikodostojnici rekoše: “Sada predajemo tvoju dušu đavlu.” “A ja”, uzviknuo je Hus podignuvši pogled prema nebu, “predajem svoju dušu u Tvoje ruke, Gospode Isuse, jer si me Ti otkupio.”13{VB 91.1}
Tada je predan svjetovnim vlastima i poveden na gubilište. Za njim je išla golema povorka – stotine naoružanih vojnika, svećenici i velikodostojnici u svojim skupocjenim odorama te velik broj stanovnika Konstance. Kada je privezan za stup lomače i kada je sve bilo spremno da se zapali vatra, mučenik je još jednom pozvan da spasi život odričući se svojih zabluda. Hus je uzviknuo: “Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osjećam se uopće krivim. Zazivam Boga za svjedoka da je sve što sam pisao ili propovijedao bilo s ciljem da spasim duše od grijeha i propasti; spreman sam stoga vlastitom krvlju zapečatiti istinu koju sam propovijedao.”14 Kada je oko njega buknuo plamen, počeo je pjevati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” I tako je nastavio sve dok njegov glas nije zauvijek umuknuo. {VB 91.2}
Čak su i njegovi neprijatelji bili zadivljeni njegovim junačkim držanjem. (110) Jedan revni papinski pisac, opisujući mučeničku smrt Husa i Jeronima, koji je umro nešto kasnije na isti način, kaže: “Obojica su hrabro pošli u smrt. Pripremili su se za vatru kao da odlaze na svadbeno veselje. Nisu ispustili ni jedan uzvik bola. Kad je buknuo plamen, počeli su pjevati himne; jedva je silina vatre mogla ušutkati njihovo pjevanje.”15{VB 91.3}
Kada je Husovo tijelo potpuno izgorjelo, njegov je pepeo, zajedno sa zemljom ispod njega, pokupljen i bačen u Rajnu koja ga je odnijela u ocean. Njegovi neprijatelji vjerovali su kako su iskorijenili istinu koju je propovijedao, ali nije bilo tako. Nisu ni slutili da će pepeo, odnesen u more, biti raznesen u sve zemlje svijeta poput sjemena, te da će u tada još nepoznatim krajevima donijeti bogatu žetvu novih svjedoka za istinu. Glas koji se toga dana čuo u dvorani sabora u Konstanci izazvao je odjek koji će čuti svi budući naraštaji. Husa više nije bilo, ali istina za koju je umro nikada nije mogla propasti. Njegov primjer vjere i postojanosti ohrabrio je mnoge da svjedoče za istinu usprkos mučenju i smrti. Njegovo je pogubljenje otkrilo cijelom svijetu strašnu okrutnost i vjerolomnost Rima. Neprijatelji istine nesvjesno su doprinijeli napredovanju djela koje su uzalud nastojali uništiti. {VB 91.4}
No u Konstanci je trebala biti podignuta još jedna lomača. Krv još jednog mučenika trebala je posvjedočiti za istinu. Kada se Jeronim pozdravio s Husom, prigodom njegova odlaska na sabor, savjetovao mu je da bude hrabar i postojan, uvjeravajući ga da će mu, ako se nađe u opasnosti, odmah priteći u pomoć. Čuvši da je reformator uhićen, taj se vjerni učenik odmah spremio da ispuni dano obećanje. Bez ikakva se garantnog pisma, u pratnji jednoga svog druga, uputio u Konstancu. Stigavši tamo uvjerio se da se samo izložio velikoj opasnosti, a za Husovo oslobođenje ne može ništa učiniti. Pobjegao je iz grada, ali je na povratku kući uhićen i u lancima doveden natrag pod stražom vojnika. (111) Kad je prvi put izveden pred sabor i kad se pokušao braniti od optužbi iznesenih protiv njega, njegove su riječi bile dočekane uzvicima: “U vatru s njim! U vatru!”16 Bačen je u zatvor, okovan u lance, i to u takvom položaju koji je izazivao velike bolove. Hranili su ga samo kruhom i vodom. Nakon nekoliko mjeseci boravka u tamnici u strašnim uvjetima, Jeronim je teško obolio, a njegovi neprijatelji – bojeći se da im ne izmakne iz ruku ako umre – ublažili su strogost zatvora, premda su ga još godinu dana držali zatočenog.{VB 91.5}
Husova smrt nije izazvala učinak kakav su priželjkivale papine pristaše. Gaženje garantnog pisma izazvalo je buru ogorčenja, pa je sabor odlučio da je bolje prisiliti Jeronima da se odrekne svoje vjere nego da ga spale. Izveden je stoga pred sabor gdje mu je predloženo da bira: ili će sve poreći, ili će umrijeti na lomači. Na početku njegova zatočenja smrt bi za njega bila blagoslov u usporedbi s užasnim mukama kojima je bio izložen, ali sada, oslabljen bolešću, teškim uvjetima zatvorskog života, mučen strahom i neizvjesnošću, odvojen od svojih prijatelja i obeshrabren Husovom smrću, Jeronim je klonuo i pristao pokoriti se saboru. Obećao je da će ostati privržen katoličkoj vjeri i pristao prihvatiti odluke sabora u vezi s osudom Wycliffeovih i Husovih učenja, osim “svetih istina” koje su oni propovijedali.17{VB 92.1}
Tim postupkom Jeronim je pokušao ušutkati glas svoje savjesti i izbjeći strašnu sudbinu. No u samoći tamnice postalo mu je jasno što je učinio. Sjetio se Husove hrabrosti i vjernosti, a onda pomislio na svoje odricanje od istine. Sjetio se svog božanskog Učitelja kome se zakleo na vjernost i koji je radi njega podnio smrt na križu. Prije svoga odricanja, usprkos svim patnjama kroz koje je prolazio, nalazio je utjehu pri pomisli na pouzdanost Božje naklonosti. No sada je njegovu dušu mučila sumnja i grižnja savjesti. Znao je da će morati učiniti i druga odricanja da bi se mogao doista izmiriti s Rimom. (112) Put kojim je krenuo mogao je završiti samo potpunim otpadom od vjere. Odlučio je stoga da se neće odreći svoga Gospoda samo zato da bi izbjegao kratkotrajno stradanje.{VB 92.2}
Ubrzo je ponovno izveden pred sabor. Njegovi suci još nisu bili zadovoljni njegovom pokornošću. Njihova žeđ za krvlju, izazvana Husovom smrću, tražila je nove žrtve. Jeronim je mogao sačuvati život samo bezuvjetnim odricanjem od istine, no on je odlučio javno priznati svoju vjeru i krenuti na lomaču stopama svoga brata-mučenika.{VB 93.1}
Povukao je svoje ranije odricanje i, kao svaki čovjek osuđen na smrt, tražio je pravo da se brani. Bojeći se utjecaja njegovih riječi, biskupi su tražili da samo prizna istinitost optužbi koje se iznose protiv njega ili da ih porekne. Jeronim se usprotivio toj okrutnosti i nepravdi. “Držali ste me u strašnoj tamnici tristo četrdeset dana”, rekao je, “u nečistoći, smradu, blatu, lišenog najnužnijih stvari. Sada me izvodite pred sabor i slušate optužbe mojih smrtnih neprijatelja, a ne želite saslušati moju obranu… Ako ste doista mudri ljudi i svjetlost svijeta, pazite da se ne ogriješite o pravednost. Što se mene tiče, ja sam samo slabi smrtnik; moj život ima malu važnost, i ako vas opominjem da ne donosite nepravednu presudu, činim to više radi vas nego radi sebe.”18{VB 93.2}
Napokon su udovoljili njegovoj molbi. Jeronim je kleknuo u prisutnosti svojih sudaca, moleći se da božanski Duh upravlja njegovim mislima i riječima kako ne bi izgovorio nešto što bi bilo protivno istini ili nedostojno njegova Učitelja. Toga dana na njemu se ispunilo Božje obećanje dano prvim učenicima: “Izvodit će vas zbog mene pred upravitelje i kraljeve… A kad vas predadnu, ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” Matej 10:18-20. {VB 93.3}
Jeronimove su riječi izazvale čuđenje i divljenje čak i kod njegovih neprijatelja. (113) Gotovo cijelu godinu bio je u mračnom zatvoru gdje nije mogao čitati ni išta raditi, u velikim tjelesnim mukama i duševnom strahu, a ipak je svoje dokaze iznosio takvom jasnoćom i silom kao da je imao najbolju priliku za proučavanje. Svojim je slušateljima skrenuo pozornost na dugi niz ljudi koji su bili osuđeni od nepravednih sudaca. Spominjući jedan naraštaj za drugim, isticao je ljude koji su pokušali uzdići narod svoga vremena, ali su zbog toga bili napadani i odbacivani, no kasnije se pokazalo da zaslužuju najveće poštovanje. I sam Krist na jednom je tako nepravednom suđenju okrivljen i osuđen kao zločinac.{VB 93.4}
Prigodom svog odricanja Jeronim je priznao pravednost presude izrečene nad Husom. Sada je izjavio da se kaje zbog toga i svjedočio je o mučenikovoj nevinosti i svetosti. “Poznavao sam Jana Husa od njegova djetinjstva”, rekao je. “Bio je divan čovjek, pravedan i svet. Osuđen je usprkos svojoj nevinosti… I ja sam također spreman umrijeti. Neću ustuknuti pred mukama koje mi pripremaju moji neprijatelji i lažni svjedoci koji će jednoga dana za svoje klevete odgovarati pred velikim Bogom koga nitko ne može prevariti.”19{VB 94.1}
Osuđujući samoga sebe što se bio odrekao istine, Jeronim je nastavio: “Od svih grijeha koje sam učinio od svoje mladosti, ni jedan toliko ne opterećuje moju dušu i ne izaziva u meni tako gorko kajanje kao onaj koji sam učinio na ovom kobnome mjestu kada sam odobrio nepravedne presude izrečene protiv Wycliffea i svetog mučenika Jana Husa, mog učitelja i moga prijatelja. Da, priznajem to iz dubine svoga srca, i izjavljujem s užasom i odvratnošću da sam sramno pokleknuo kad sam iz straha pred smrću osudio njihova učenja. Stoga u poniznosti preklinjem Svemogućeg Boga da mi milostivo oprosti moje grijehe, a osobito ovaj najpodliji od sviju.” Pokazujući na suce rekao je odlučnim glasom: “Vi ste osudili Wycliffea i Husa ne zato što su uzdrmali učenje crkve, nego zato što su žigosali sramna djela svećenstva, njihovu raskoš, njihovu oholost i sve poroke biskupa i svećenika. (114) No ono što su oni tvrdili nepobitno je; ja mislim i tvrdim isto što i oni.”{VB 94.2}
Njegove su riječi prekinute. Biskupi, dršćući od gnjeva, počeli su vikati: “Kakav nam dokaz još treba? Svojim očima gledamo najtvrdokornijeg heretika!”{VB 94.3}
Ne obazirući se na buru negodovanja, Jeronim je uzviknuo: “Što? Mislite li da se bojim smrti? Godinu dana držali ste me u strašnoj tamnici, goroj od same smrti. Postupali ste sa mnom okrutnije no što bi to učinio Turčin, Židov ili poganin; meso mi je doslovce istrunulo na kostima još živog tijela. Pa ipak, ne tužim se, jer jadikovanje ne dolikuje čovjeku od srca i hrabrosti, ali ne mogu se načuditi tako velikom barbarstvu prema jednom kršćaninu.”20 {VB 94.4}
Opet se podigla prava bura srdžbe i negodovanja, pa je Jeronim brzo odveden natrag u tamnicu. Ipak, među slušateljima je bilo i takvih na koje su njegove riječi ostavile dubok dojam i koji su mu željeli spasiti život. U tamnici su ga posjetili crkveni velikodostojnici nagovarajući ga da se pokori saboru. Obećavali su mu najsjajniju budućnost kao nagradu ako prestane sa suprotstavljanjem Rimu. Ali, kao što je to učinio i njegov Učitelj kad mu je bila ponuđena slava ovog svijeta, Jeronim je ostao nepokolebljiv.{VB 94.5}
“Dokažite mi Svetim pismom da sam u zabludi”, rekao je, “i ja ću se odreći.”
“Sveto pismo?” – uzviknuo je jedan od njegovih kušača. – “Zar se treba sve prosuđivati po njemu? Tko ga može razumjeti ako ga crkva ne objasni?”{VB 95.1}
“Treba li ljudskim predajama više vjerovati nego evanđelju našeg Spasitelja?” – odvratio je Jeronim. – “Pavao nije savjetovao onima kojima je pisao da slušaju ljudske predaje, nego im je rekao: “Istražujte pisma!”{VB 95.2}
“Heretiče!” – glasio je odgovor. – “Žao mi je što sam tako dugo razgovarao s tobom. Vidim da te potiče đavao.”21 (115){VB 95.3}
Jeronim je ubrzo osuđen na smrt i odveden na isto mjesto gdje je Hus žrtvovao svoj život. Pošao je na gubilište pjevajući, a njegovo je lice sjalo radošću i spokojem. Pogled mu je bio čvrsto upravljen na Krista i smrt je za njega izgubila svoj užas. Kada je krvnik došao iza njega da zapali vatru lomače, mučenik je uzviknuo: “Slobodno dođi naprijed! Zapali vatru ispred mene. Da sam se bojao, ne bih sada bio ovdje.” {VB 95.4}
Zadnje riječi koje je izgovorio kada je oko njega buknuo plamen bile su riječi molitve: “Gospode, svemogući Oče – zavapio je – smiluj mi se, oprosti moje grijehe jer Ti znaš da sam uvijek volio Tvoju istinu.”22 Njegov je glas umuknuo, ali usne su i dalje šaptale molitvu. Kada je vatra dovršila svoj posao, pepeo mučenika skupljen je zajedno sa zemljom na kojoj je ležao i bačen u Rajnu kao i Husov.{VB 95.5}
Tako su poginuli ti vjerni Božji svjetlonoše, no svjetlost istine koju su propovijedali – kao i svjetlost njihova hrabrog primjera – nije se mogla ugasiti. Kao što ljudi ne mogu zaustaviti Sunce na njegovoj putanji, tako nije bilo moguće zadržati zoru koju je već svitala nad svijetom.{VB 95.6}
Spaljivanje Husa na lomači izazvalo je u Češkoj negodovanje i ogorčenje. Cijeli je narod osjećao da je reformator bio žrtva svećeničke zlobe i careve vjerolomnosti. O Husu se govorilo kao o vjernom nositelju istine, a sabor koji ga je osudio na smrt proglašen je krivim za njegovo ubojstvo. Sada je Husova nauka još više privlačila pozornost nego ikada prije. Papinskim ediktima Wycliffeovi su spisi osuđeni na spaljivanje, no oni koji su sačuvani od uništenja sada su bili izvađeni iz tajnih skrovišta i proučavani u vezi sa Svetim pismom ili njegovim dijelovima do kojih je narod mogao doći. Na taj način mnogi su prihvatili reformiranu vjeru.{VB 95.7}
Husove ubojice nisu mirno gledale slavu njegova djela. Papa i car udružili su svoje snage da unište pokret, a Sigismundova je vojska udarila na Češku. (116){VB 96.1}
No javio se još jedan osloboditelj. Jan Žiška, koji je ubrzo nakon početka rata potpuno oslijepio, ali je bio jedan od najsposobnijih vojskovođa svoga vremena, stao je na čelo Čeha. Uzdajući se u Božju pomoć i pravednost svoje stvari, taj je narod odolijevao najmoćnijim vojskama koje su se dizale protiv njega. Više puta je car napadao Češku novim snagama, ali je uvijek pretrpio poraz. Husiti su bili iznad straha od smrti i ništa im nije moglo odoljeti. Nekoliko godina nakon početka rata umro je hrabri Žiška, a zamijenio ga je Prokop, isto tako hrabar i vješt vojskovođa, a u izvjesnom pogledu još sposobniji vođa.{VB 96.2}
Kada su neprijatelji čuli za smrt slijepog vojskovođe, smatrali su kako je sada zgodna prilika da vrate ono što su ranije izgubili. Papa je objavio križarski rat protiv husita. Ponovno su velike vojske navalile na Češku, ali samo zato da bi doživjele još jedan strašan poraz. Kasnije je bio organiziran drugi križarski pohod. U svim europskim katoličkim zemljama skupljao se novac, oružje i ljudstvo. Mnoštvo ljudi hrlilo je pod papinsku zastavu, smatrajući kako će napokon biti uništen heretički narod. To mnoštvo navalilo je na Češku vjerujući u sigurnu pobjedu. Narod se skupio da ih odbije. Dvije vojske približavale su se jedan drugoj, dok ih najzad nije odvajala samo jedna rijeka. “Križara je brojčano bilo mnogo više, ali umjesto da prijeđu rijeku i počnu borbu s husitima – zbog čega su i došli iz tolike daljine – mirno su stajali i gledali u ratnike.”23 Tada ih je odjednom obuzeo tajanstveni strah. Bez da ih je itko napao, ta se moćna vojska razbila i raspršila, kao da ju je porazila nevidljiva sila. Velik broj ljudi ubili su husiti koji su progonili bjegunce, a u ruke pobjednika pao je velik plijen, tako da je rat Čehe obogatio umjesto da ih osiromaši.{VB 96.3}
Nekoliko godina kasnije jedan je drugi papa poveo novi križarski rat. I sada je, kao i u ranijim pohodima, skupljeno mnoštvo ljudi i sredstava iz svih europskih katoličkih zemalja. (117) Onima koji budu sudjelovali u tom opasnom pothvatu obećane su velike povlastice. Svakom je križaru osiguran oprost i najgnusnijih zločina. Svima koji poginu u ratu obećana je velika nagrada na Nebu, a oni koji ga prežive steći će čast i bogatstvo na bojnom polju. Ponovno je velika vojska prešla granicu i navalila na Češku. Husiti su se povukli pred njom i tako namamili neprijatelja u unutrašnjost zemlje, navodeći ih na pomisao da su već zadobili pobjedu. Napokon je Prokopova vojska stala, okrenula se prema neprijatelju i pripremila za napad. Križari, uvidjevši svoju grešku, ostali su u logoru očekujući napad. Kada se čuo glas vojske koja se približavala, među križarima je ponovno zavladala panika čak i prije nego što su husiti bili na vidiku. Knezovi, vojskovođe i vojnici bacili su svoje oružje i razbježali se u svim smjerovima. Uzalud je papinski legat, koji je bio vođa pohoda, pokušavao skupiti svoju uplašenu i raspršenu vojsku. Usprkos svim njegovim naporima, na kraju je i njega samoga povukao val bjegunaca. Poraz je bio potpun, a u ruke pobjednika ponovno je pao golem plijen.{VB 96.4}
Tako je i po drugi put, bez i jednoga udarca, pred malim i slabim narodom pobjegla vojska koju su poslali najmoćniji europski vladari, a sastojala se od hrabrih, ratobornih ljudi, dobro obučenih i naoružanih za borbu. Bilo je jasno da se ovdje umiješala božanska sila. Napadači su svladani nekim neobičnim strahom. Onaj koji je uništio faraonovu vojsku u Crvenome moru, koji je nagnao u bijeg Midjance pred Gideonom i njegovih tri stotine ljudi, koji je jedne noći uništio moć gordih Asiraca, sada je opet podigao svoju ruku da uništi silu napadača. “Od straha će drhtat gdje straha i nema, jer će Bog rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju, bit će posramljeni, jer će ih Bog odbaciti.” Psalam 53:5. (118) {VB 97.1}
Izgubivši nadu u pobjedu silom oružja, crkvene su vođe pribjegle diplomaciji. Napokon je došlo do sporazuma koji je Česima prividno davao slobodu savjesti, ali ih je zapravo podredio papinskoj vlasti. Česi su istaknuli četiri točke kao uvjet za mir s Rimom: slobodno propovijedanje Svetoga pisma i vršenje bogoslužja na narodnom jeziku; pravo da cijela crkva može uzimati pričest u obliku kruha i vina; isključivanje svećenstva iz svih svjetovnih službi i svjetovne vlasti; jednaka odgovornost pred sudom, u slučaju krivnje, za svećenike i laike. Predstavnici papinske vlasti “pristali su napokon prihvatiti i potpisati ta četiri uvjeta, ali su zahtijevali da pravo tumačenja tog ugovora pripadne njima, to jest saboru – drugim riječima, papi i caru.”24 Na tom je temelju sklopljen ugovor, a Rim je tako licemjerjem i vještinom dobio ono što nije mogao izboriti silom, jer – budući da je dobio pravo tumačiti smisao točaka ugovora, kao i Svetoga pisma – mogao je po svojoj volji izvrtati njihov smisao.{VB 97.2}
Velik dio naroda u Češkoj, vidjevši da im je sloboda u opasnosti, nije mogao pristati na potpisivanje tog ugovora. Nastali su razdori i odvajanja, što je dovelo do svađa i krvoprolića. U tim borbama pao je plemeniti Prokop, a zajedno s njime nestala je i češka sloboda. {VB 98.1}
Sigismund, Husov i Jeronimov izdajica, postao je češkim kraljem. Usprkos zakletvi da će štititi prava te zemlje, nastojao je u njoj uspostaviti papinsku vlast. No njegovo nastojanje da ugađa Rimu bilo mu je od male koristi. Dvadeset je godina njegov život bio ispunjen borbama i opasnostima. Njegove su vojske bile istrošene, a blagajne iscrpljene dugim i neuspješnim ratovanjem. Sada, nakon jednogodišnjeg vladanja, umro je ostavivši svoje kraljevstvo na rubu građanskog rata, a svojim potomcima ime obilježeno žigom sramote.{VB 98.2}
Ustanci, borbe i krvoprolića nastavili su se i dalje. Strane su vojske ponovno navalile na Češku, a unutrašnje su razmirice nastavile uznemirivati češki narod. (119) Oni koji su ostali vjerni evanđelju bili su izloženi krvavom progonu.{VB 98.3}
Budući da su njihova nekadašnja braća sklopila ugovor s Rimom i prihvatila njegove zablude, oni koji su ostali odani staroj vjeri organizirali su posebnu crkvu koju su nazvali “Ujedinjena braća”. Tim su postupkom navukli na sebe prokletstvo svih staleža, ali su ipak ostali čvrsti i nepokolebljivi. Bili su prisiljeni potražiti utočišta u šumama i pećinama, no ipak su se skupljali da bi se molili Bogu i čitali Božju Riječ.{VB 98.4}
Od glasnika koje su potajno slali u razne zemlje doznali su da u nekim mjestima “postoje pojedini sljedbenici istine, neki u ovome, a neki u onome gradu, da su i oni izloženi progonima te da usred Alpa postoji stara crkva, osnovana na Svetome pismu, koja također ustaje protiv pokvarenosti Rima.”25 Tu su novost primili s velikom radošću i tako su se počeli dopisivati s valdenškim kršćanima. {VB 98.5}
Vjerni evanđelju, Česi su tijekom duge noći progonstva, u najmračnijem trenutku upirali pogled prema obzoru kao ljudi koji očekuju prve zrake svitanja. “Sudbina im je bila da žive u zlo vrijeme… ali sjećali su se Husovih riječi, koje je kasnije ponovio Jeronim: da treba proći čitavo stoljeće prije nego što svane dan. Te su riječi za taborićane (husite) bile ono što su Josipove riječi bile za dvanaest plemena u vrijeme njihova ropstva: “Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje.”26Postanak 50:24. “Posljednje godine petnaestog stoljeća svjedoče o sporom ali sigurnom povećanju broja “Ujedinjene braće”. Iako nisu imali slobodu, ipak su donekle uživali mir. Početkom šesnaestog stoljeća imali su već oko dvije stotine crkava u Češkoj i Moravskoj.”27 “Toliki je bio ostatak koji se izbavio od uništavajućeg bijesa ognja i mača, i koji je mogao vidjeti kako sviće dan koji je Hus prorekao.”28 (120){VB 99.1}
Martin Luther stoji na čelu onih koji su bili pozvani da izvedu crkvu iz mraka papinstva u svjetlost čiste vjere. Usrdan, pun oduševljenja, pobožan, čovjek koji nije znao za strah osim Božjega straha, koji nije priznavao drugi temelj vjere osim Svetoga pisma, Luther je bio pravi čovjek za svoje doba. Kroz njega je Bog proveo veliko djelo reformacije crkve, koje je rasvijetlilo cijeli svijet.{VB 100.1}
Kao i prvi glasnici evanđelja, Luther se rodio u siromaštvu. Svoje prve godine proveo je u skromnom domu jednog njemačkog seljaka. Svakodnevnim teškim radom u rudniku njegov je otac zarađivao novac za njegovo obrazovanje. Želio je da mu sin postane pravnik, ali Bog je odlučio da bude graditelj velikog duhovnog hrama koji se polako dizao tijekom vjekova. Težak život, odricanje i stroga disciplina bili su škola u kojoj je Beskrajna Mudrost pripremala Luthera za važnu misiju njegova života.{VB 100.2}
Lutherov otac bio je čovjek snažna i živahna uma, čvrsta karaktera, pošten, odlučan i iskren. Bio je uvijek vjeran svom osjećaju dužnosti ne bojeći se posljedica. Njegov zdrav razum s nepovjerenjem je gledao na redovnički život. Bio je stoga ogorčen kad je njegov sin stupio u samostan bez njegova odobrenja. Trebale su mu dvije godine da se pozmiri sa sinom, ali je čak i onda ostao pri svom uvjerenju. (121){VB 101.1}
Lutherovi su roditelji poklanjali veliku pozornost odgoju i obrazovanju svoje djece. Nastojali su ih uputiti u spoznaju o Bogu i u vršenje kršćanskih dužnosti. Mladić je često slušao oca kako u molitvama traži da se njegov sin sjeća Božjeg imena i da jednoga dana radi na promicanju istine. Njegovi su roditelji koristili svaku priliku koju im pružao njihov život naporna rada da bi se moralno i intelektualno uzdigli. Ozbiljnim i ustrajnim naporima pripremili su svoju djecu za pobožan i koristan život. U svojoj su odlučnosti i čvrstini ponekad pokazivali preveliku strogost, ali i sam reformator, iako je bio svjestan da u tome ponekad griješe, više je odobravao njihovu disciplinu nego što ju je osuđivao.{VB 101.2}
U školi, koju je Luther počeo pohađati vrlo rano, postupali su s njim vrlo grubo i gotovo okrutno. Siromaštvo njegovih roditelja bilo je tako veliko da je, napustivši roditeljski dom kako bi pohađao školu u drugom gradu, bio prisiljen pjevanjem od vrata do vrata zarađivati hranu, ali je ipak često ostajao gladan. Mračna i praznovjerna shvaćanja o vjeri, koja su tada prevladavala, ispunjavala su ga strahom. Uvečer bi legao tužna srca, gledajući sa strepnjom u mračnu budućnost, u stalnom strahu od Boga koga je zamišljao kao stroga i neumoljiva suca i okrutna tiranina, a ne kao ljubaznog nebeskog Oca. {VB 101.3}
Ipak, unatoč tako velikim i brojnim obeshrabrenjima, Luther je ipak odlučno nastojao dostići viši moralni i duhovni ideal koji ga je toliko privlačio. Žudio je za znanjem, a njegov je ozbiljan i praktičan duh tražio više ono što je trajno i korisno nego ono što je prividno sjajno, ali površno. {VB 101.4}
Kada je u svojoj osamnaestoj godini stupio na sveučilište u Erfurtu, njegov je položaj bio povoljniji i izgledi za budućnost svjetliji od onih u ranijim godinama. Budući da su njegovi roditelji radom i štednjom osigurali sebi sredstva potrebna za život, mogli su sada i njemu dati sve što mu je bilo potrebno. (122) Utjecaj razumnih prijatelja donekle je ublažio mračni dojam njegova ranijeg odgoja. Luther je sada počeo revno proučavati dobre pisce, bogatio je svoj um njihovim najboljim mislima i prisvajao mudrost mudraca. Još dok je bio pod strogom stegom svojih prijašnjih učitelja, davao je nadu da će se jednom istaknuti. Sada, u povoljnim uvjetima, njegov se um brzo razvijao. Dobro pamćenje, zdravo rasuđivanje i neumorna marljivost uskoro su mu pribavili prvo mjesto među kolegama. Škola mu je pomogla da intelektualno sazri i probudila njegovu duhovnu aktivnost i oštroumnost, što ga je pripremilo za kasniju borbu u životu.{VB 101.5}
Gospodnji strah ispunjavao je Lutherovo srce osposobljavajući ga da sačuva čvrstinu namjera i vodeći ga dubokoj poniznosti pred Bogom. Neprestano je osjećao svoju ovisnost o Božjoj pomoći i svaki je dan počinjao molitvom, tražeći od Gospoda vodstvo i pomoć. “Dobra molitva je bolja polovica učenja”1, običavao je reći. {VB 102.1}
Jednog dana, pregledavajući knjige u sveučilišnoj knjižnici, Luther je otkrio latinsku Bibliju. Nikada prije nije vidio takvu knjigu. Nije čak ni znao da ona postoji. Slušao je ulomke iz evanđelja i poslanica koje su čitane na javnim bogoslužjima i pretpostavljao je da je to sve što se nalazi u Božjoj riječi. Sada je po prvi put gledao cijelu Bibliju. Listao je svete stranice sa strahopoštovanjem i čitao u sebi riječi života. Tu i tamo prekinuo bi čitanje uzviknuvši: “O, kad bi mi Bog poklonio jednu takvu knjigu!”2 Nebeski su anđeli bili kraj njega, a zrake svjetlosti s Božjeg prijestolja otkrivale su njegovu srcu blago istine. Uvijek se bojao da će uvrijediti Boga, a sada ga je, kao nikada prije, obuzela duboka spoznaja o vlastitoj grješnosti. (123){VB 102.2}
Iskrena čežnja da se oslobodi grijeha i nađe mir s Bogom navela ga je da stupi u samostan i posveti se redovničkom životu. Tu se tražilo od njega da obavlja najniže poslove i da prosjači od kuće do kuće. Bio je u godinama kada čovjek teži za poštovanjem i uvažavanjem, i ti su ponižavajući poslovi duboko vrijeđali njegove osjećaje. No Luther je strpljivo podnosio to poniženje vjerujući da je to potrebno zbog njegovih grijeha. {VB 102.3}
Svaki slobodan trenutak koji je mogao odvojiti od svojih svakodnevnih dužnosti posvetio je učenju, žrtvujući vrijeme za spavanje, pa čak i ono predviđeno za skromne obroke. Iznad svega uživao je u proučavanju Božje Riječi. Našao je Bibliju lancem privezanu o samostanski zid i često je tamo svraćao. Budući da je sve dublje spoznavao svoju grešnost, nastojao je zadobiti oprost i naći mir svojim vlastitim djelima. Postom, nespavanjem i bičevanjem tijela nastojao je pobijediti zle nagone svoje prirode od kojih ga samostanski život nije uspio osloboditi. Nije prezao ni od kakve žrtve da bi postigao onu čistoću srca koja bi ga učinila ugodnim Bogu. “Ja sam doista bio pobožan redovnik”, pisao je kasnije, “i pridržavao sam se pravila svog reda točnije nego što se to uopće može opisati. Kad bi ijedan redovnik mogao zadobiti nebo svojim redovničkim djelima, ja bih sigurno imao pravo na to… Da sam još malo tako nastavio, moja bi me mučenja odvela u smrt.”3 Posljedica njegova isposništva i mučenja bila je da je izgubio snagu i počeo patiti od nesvjestica, od čega se nikada više nije sasvim oporavio. Uza sve te napore, njegova napaćena duša nije našla olakšanje i napokon je pao u očaj. {VB 103.1}
Kad se Lutheru već činilo da je sve izgubljeno, Bog mu je poklonio prijatelja i pomoćnika. Pobožni Staupitz razjasnio je Lutherovu duhu Božju Riječ i naveo ga da odvrati pogled od samoga sebe, da prestane razmišljati o vječnoj kazni zbog prijestupa Božjeg Zakona, te da gleda na Isusa kao na Spasitelja koji oprašta grijehe. (124) “Umjesto da mučiš samog sebe zbog svojih grijeha, baci se u Spasiteljevo naručje. Uzdaj se u Njega, u pravdu Njegova života i u otkupljenje kroz Njegovu smrt… Slušaj Božjeg Sina. On je postao čovjek da bi tebi dao sigurnost božanske milosti.” “Ljubi Onoga koji je prvi tebe ljubio.”4 Tako je govorio taj glasnik milosti. Njegove su riječi ostavile dubok dojam na Luthera. Nakon dugotrajne borbe protiv zabluda u koje je tako dugo vjerovao, napokon je bio sposoban shvatiti tu istinu; u njegovoj je uznemirenoj duši zavladao mir.{VB 103.2}
Luther je zaređen za svećenika i uskoro pozvan iz samostana za profesora na sveučilištu u Wittenbergu. Tamo se posvetio proučavanju Svetog pisma na izvornim jezicima. Počeo je držati predavanja o Bibliji i oduševljenim je slušateljima tumačio psalme, evanđelja i poslanice. Staupitz, njegov prijatelj i nadstojnik samostana, nagovarao ga je da stupi na propovjedaonicu i propovijeda Božju Riječ. U početku je Luther oklijevao, smatrajući se nedostojnim da govori ljudima u Kristovo ime, no nakon dugog opiranja popustio je molbama svog prijatelja i pristao na to. Bio je već vješt u poznavanju Svetog pisma i Božja je milost počivala na njemu. Njegova je rječitost oduševljavala slušatelje. Jasnoća i sila kojom je iznosio istinu uvjeravala je njihov razum, a njegova je pobožnost osvojila njihova srca.{VB 103.3}
Luther je još uvijek bio odan sin papinske crkve i nije ni pomišljao da će ikada biti nešto drugo. No Božja providnost navela ga je da posjeti Rim. Putovao je pješice, odsjedajući usput u samostanima. Stigavši u jedan talijanski samostan začudio se bogatstvu, sjaju i raskoši koju je tamo vidio. Obdareni kneževskim prihodima, redovnici su živjeli u sjajnim odajama, oblačili se u najbogatije i najskupocjenije odore i gostili se za raskošnim stolom. Luther je s bolnom zabrinutošću uspoređivao taj prizor sa svojim životom punim samoprijegora i naporna rada. Bio je posve zbunjen onim što je vidio. (125){VB 104.1}
Kad je napokon izdaleka ugledao grad na sedam brežuljaka, bacio se na zemlju uzviknuvši: “Pozdravljam te, sveti Rime!”5 Ušao je u grad, posjećivao crkve slušajući tamo čudesne priče koje su ponavljali svećenici i redovnici i obavljao sve propisane obrede. Posvuda je vidio prizore koji su ga ispunjavali čuđenjem i odvratnošću. Vidio je da bezakonje vlada u svim redovima svećenstva. Slušao je nepristojne šale visokih crkvenih dostojanstvenika i zgražao se nad njihovim užasnim svetogrđem koje su pokazivali čak i za vrijeme mise. Krećući se među redovnicima i građanima , nailazio je na razuzdanost i razvrat. Gdje god bi mu se zaustavio pogled, svugdje je umjesto na svetost nailazio na svetogrđe. “Nitko ne može zamisliti”, pisao je, “kakvi se sve grijesi i bezbožna djela rade u Rimu. To se mora vidjeti da bi se povjerovalo. Zato neki s pravom kažu: “Postoji li pakao, onda je Rim sagrađen na njemu. To je bezdan iz kojeg izviru svi grijesi.”6{VB 104.2}
Nedavni papin dekret obećavao je oprost grijeha svima koji bi se uspeli na koljenima “Pilatovim stepenicama” za koje se govorilo da je po njima silazio Krist napuštajući rimsku sudnicu, te da su na čudesan način prenesene iz Jeruzalema u Rim. Jednoga dana, kad se Luther pobožno uspinjao tim stepenicama, iznenada se začuo glas nalik grmljavini koji mu je rekao: “Pravednik će živjeti od vjere.” Rimljanima 1:17. Luther je skočio na noge i požurio s tog mjesta posramljen i uplašen. Te riječi nikada nisu izgubile utjecaj na njegovu dušu. Od tog je vremena jasnije nego ikada prije shvatio kolika je zabluda uzdati se u ljudska djela da bi se zadobilo spasenje te uvidio je koliko je nužno imati čvrstu vjeru u Kristove zasluge. Oči su mu se otvorile i više se nikada nisu zatvorile pred zabludama papinstva. Okrenuvši svoje lice od Rima, Luther je okrenuo od njega i svoje srce; otada se jaz neprekidno produbljivao, sve dok napokon nije prekinuo svaku vezu s papinskom crkvom.{VB 104.3}
Po povratku iz Rima Luther je stekao doktorat teologije sveučilišta u Wittenbergu. Sada se mogao, kao nikada prije, posvetiti proučavanju Svetoga pisma koje je toliko volio. (126) Svečano se zavjetovao da će cijeloga svog života pažljivo proučavati i vjerno propovijedati Božju riječ, a ne priče i učenja papa. Više nije bio običan redovnik ili profesor, već opunomoćeni glasnik Biblije. Bio je pozvan da kao pastir hrani Božje stado koje je bilo gladno i žedno istine. Odlučno je izjavio da kršćani ne trebaju prihvaćati nikakvu drugu nauku osim one koja se temelji na autoritetu Svetoga pisma. Tim je riječima zadan udarac samom temelju papinske prevlasti; one su sadržavale glavno načelo reformacije.{VB 105.1}
Luther je uvidio kako je opasno uzvisivati ljudske teorije iznad Božje Riječi. Neustrašivo je napao nevjernost učenih i usprotivio se filozofiji i teologiji koje su tako dugo imale odlučujući utjecaj na narod. Takva je proučavanja proglasio ne samo nekorisnim, nego čak i štetnim; nastojao je misli svojih slušatelja skrenuti s lažnih zaključaka filozofa i teologa te ih uputiti na vječne istine koje iznose proroci i apostoli.{VB 105.2}
Dragocjena je bila vijest koju je donosio žednim dušama. Nikada ranije takva nauka nije doprla do njihovih ušiju. Radosna vijest o Spa-siteljevoj ljubavi i sigurnosti oproštaja i mira kroz Njegovu prolivenu krv obradovala je njihova srca i pobudila u njima besmrtnu nadu. U Wittenbergu je zapaljena svjetlost čije će se zrake proširiti do najuda-ljenijih krajeva zemlje i koje će sjati sve jače sve do svršetka svijeta.{VB 105.3}
Ali svjetlost i tama ne mogu se složiti. Između istine i zablude postoji nepomirljiv sukob. Podržavati i braniti jedno znači napasti i uništiti drugo. Sam naš Spasitelj je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Matej 10:34. Nekoliko godina nakon početka reformacije Luther je rekao: “Bog me ne samo vodi, On me tjera naprijed, On me nosi. Ja nisam gospodar samoga sebe. Želio bih živjeti u miru, ali bačen sam usred buna i revolucija.”7 (127) Sada je stajao pred otvorenom borbom.{VB 106.1}
Rimska crkva trgovala je Božjom milošću. Pokraj oltara bili su postavljeni stolovi mjenjača i zrak je odjekivao od vike kupaca i prodavača. Pod izlikom da se skuplja novac za gradnju crkve sv. Petra u Rimu, javno su se, po odobrenju pape, prodavale oproštajnice za grijehe. Hram namijenjen štovanju Boga gradio se cijenom zločina, a kamen temeljac počivao mu je na bezakonju. Upravo ta sredstva kojima se Rim služio kako bi se uzdigao, zadala su smrtni udarac njegovoj moći i veličini. Upravo to trgovanje indulgencijama potaknulo je Luthera da se upusti u bitku koja je uzdrmala papinsko prijestolje i trostruku krunu na pontifeksovoj glavi.{VB 106.2}
Tetzel, biskupski činovnik koji je bio određen da u Njemačkoj vodi prodaju indulgencija, bio je proglašen krivim za najpodlije zločine protiv društva i protiv Božjeg Zakona. Izbjegavši zasluženu kaznu za svoja zlodjela, postavljen je da zastupa papine koristoljubive i nesavjesne interese. Tetzel je ponavljao najbestidnije laži i pričao čudnovate priče kojima je zavodio neuke, lakovjerne i praznovjerne ljude. Da su imali Božju Riječ, ne bi ih mogao tako lako prevariti. No Biblija im je bila zabranjena da bi ih papa mogao držati pod svojom kontrolom, kako bi se moć i bogatstvo častohlepnih vođa moglo nesmetano uvećavati.8{VB 106.3}
Kad bi Tetzel namjeravao ući u koji grad, poslao bi pred sobom glasnika koji je najavljivao: “Milost Boga i svetoga oca pred vašim je vratima!”9 Narod je pozdravljao lukavog bogohulnika kao da je sam Bog s neba sišao među njih. (128) Njegova se bezbožna trgovina odvijala u crkvi gdje je Tetzel s propovjedaonice veličao prodaju indulgencija kao najdragocjeniji Božji dar. Izjavljivao je da će im na osnovu tih potvrda o oproštaju biti otpušteni svi grijesi koje će kupac u budućnosti počiniti i da “čak ni pokajanje nije nužno.”10 Štoviše, uvjeravao je svoje slušatelje da indulgencije mogu spasiti ne samo žive, već i mrtve; da istoga onog trenutka kad novac zazveči na dnu njegova sanduka, duša za koju je plaćen taj novac izlazi iz čistilišta i putuje u nebo.11{VB 106.4}
Kada je Šimun Mag ponudio apostolima novac kako bi od njih dobio moć da čini čuda, Petar mu je odgovorio: “Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom… jer si vjerovao da dar Božji možeš steći novcem.” Djela 8:20. No Tetzelovu su ponudu tisuće željno prihvatile. Zlato i srebro teklo je u njegovu blagajnu. Spasenje koje se može dobiti za novac bilo je više traženo nego ono za koje je potrebno pokajanje, vjera i odlučan napor da se čovjek odupre grijesima i pobijedi ih.{VB 107.1}
Učenje o oproštajnicama naišlo je na otpor pobožnih i učenih ljudi u rimskoj crkvi. Bilo je mnogo ljudi koji nisu vjerovali tvrdnjama koje su se protivile razumu i božanskom otkrivenju. Ni jedan od crkvenih dostojanstvenika nije se usudio dići glas protiv te bezbožne trgovine, ali počela se osjećati uznemirenost i nelagoda, a mnogi su se nestrpljivo pitali neće li Bog podignuti nekoga da očisti svoju crkvu.{VB 107.2}
Luther, premda je još uvijek bio papist u najstrožem smislu, razljutio se zbog tih bogohulnih drskosti trgovaca oproštajnicama. Mnogi od njegovih župljana, koji su kupili te potvrde o oprostu, došli su svom duhovnom pastiru ispovijedajući razne grijehe i očekujući odrješenje, ali ne zato što su se pokajali i što su se željeli popraviti, već zato što su kupili oproštajnice. (129) Luther ih je odbio odriješiti i upozorio ih da će, ne pokaju li se i ne poprave svoj život, propasti u svojim grijesima. Zbunjeni ljudi vratili su se Tetzelu žaleći se da njihov ispovjednik odbija prihvatiti te potvrde. Neki su čak odlučno tražili da im vrati novac. Tetzel, pun mržnje, izrekao je najstrašnija prokletstva i naredio da se na javnim trgovima zapale lomače. Rekao je da je “od pape dobio naredbu da spali sve heretike koji bi se usudili usprotiviti njegovim najsvetijim oproštajnicama.”12{VB 107.3}
Tada je Luther odlučno počeo svoje djelo kao borac za istinu. Njegov je glas odjekivao s propovjedaonice kao ozbiljna i svečana opomena. Predočavao je ljudima odvratnost grijeha i učio ih da čovjek nikako ne može svojim vlastitim djelima umanjiti svoju krivnju ni izbjeći kaznu. Grješnika može spasiti samo pokajanje pred Bogom i vjera u Krista. Kristova se milost ne može kupiti. Ona se poklanja kao besplatan dar. Savjetovao je ljudima da ne kupuju indulgencije, nego da vjerom gledaju na razapetog Spasitelja. Ispričao im je svoje vlastito bolno iskustvo kada je uzalud nastojao osigurati spasenje ponižavanjem i pokorom. Uvjeravao je svoje slušatelje da je našao mir u Bogu tek onda kada je odvratio pogled od sebe i povjerovao u Krista. {VB 107.4}
Budući da je Tetzel i dalje nastavio sa svojom trgovinom i bezbožnim tvrdnjama, Luther je odlučio najoštrije protestirati protiv tih zloporaba. Ubrzo mu se pružila prilika za to. Kapela vitenberškog dvorca čuvala je mnoge relikvije koje bi o pojedinim blagdanima izlagali pred ljude, a potpun oprost grijeha obećan je svima koji bi tada došli u crkvu i ispovjedili se. Približavala se jedna od najznačajnijih takvih prigoda, blagdan Svih Svetih. Uoči tog blagdana Luther je, pridružujući se mnoštvu koje se kretalo prema crkvi, pribio na crkvena vrata papir na kome je bilo napisano devedeset pet tvrdnja protiv nauka o indulgencijama. (130) Izjavio je da je spreman sutradan na sveučilištu braniti te svoje teze pred svakim tko bi ih poželio opovrgnuti.{VB 108.1}
Te su teze privukle opću pozornost. Neprestano su iznova čitane i ljudi su ih posvuda ponavljali. Nastalo je veliko uzbuđenje na sveučilištu i u cijelom gradu. Tim je tezama dokazano da nikada ni jedan papa ni bilo koji drugi čovjek nije dobio vlast da oprašta grijehe ili otpušta kazne. Sve je to obična lakrdija, sredstvo da se iznudi novac, računajući na ljudsko praznovjerje – sotonino lukavstvo čiji je cilj upropastiti duše onih koji povjeruju njegovim lažnim obećanjima. Također je jasno pokazano da je najveće blago crkve Kristovo evanđelje, a da se Božja milost besplatno daje svima koji je traže pokajanjem i vjerom.{VB 108.2}
Lutherove teze izazivale su na raspravu, ali nitko se nije usudio prihvatiti izazov. Pitanja koja je Luther postavio za nekoliko su se dana raširila cijelom Njemačkom, a kroz nekoliko tjedana odzvanjala su cijelim kršćanskim svijetom. Mnogi pobožni rimokatolici, koji su uočili bezakonje koje je vladalo u crkvi i osuđivali ga, čitali su te teze s velikom radošću i prepoznali u njima Božji glas koji im se obraća. Osjetili su da je Gospod milostivo pružio svoju ruku da zaustavi poplavu pokvarenosti koja je naglo izvirala iz rimske stolice. Knezovi i glavari potajno su se veselili što će napokon biti obuzdana ta drska sila koja je nijekala ljudima pravo da stave prigovor na njezine odluke.{VB 108.3}
No mnogi praznovjerni i grijehu skloni ljudi uplašili su se kad su vidjeli da se ruše zablude i laži koje su umirivale njihov strah. Lukavi svećenici, ometani u svom djelu odobravanja prijestupa te vidjevši da njihovim prihodima prijeti opasnost, udružili su se, puni gnjeva, da obrane svoje tvrdnje. Reformator se morao suočiti s opasnim tužiteljima. Neki su ga optuživali da radi naglo i nepromišljeno. Drugi su mu predbacivali umišljenost, govoreći da ga ne vodi Bog već njegova oholost, taština i drskost. (131) “Svima je poznato”, odgovorio je, ” da rijetko kada netko može promicati neku novu zamisao a da to ne izgleda kao oholost i da ga ne optuže da izaziva svađu. Zašto su ubili Krista i sve ostale mučenike? Zato što je izgledalo da oholo preziru mudrost vremena u kome su živjeli i zato što su promicali nove istine a da nisu prethodno tražili savjet od predstavnika starih nazora.”{VB 110.1}
Zatim je dodao: “Sve što činim, želim učiniti ne po ljudskoj mudrosti, već u suglasju s Božjim savjetom. Ako je ovo djelo od Boga, tko će ga zaustaviti? Ako nije od Boga, tko ga može unaprijediti? Neka bude ne moja ni njihova volja, ne naša, nego Tvoja volja, o sveti Oče koji si na nebu!”13{VB 110.2}
Iako je Sveti Duh potaknuo Luthera da započne svoje djelo, ipak ga nije mogao nastaviti bez oštre borbe. Predbacivanja njegovih neprijatelja, njihove zlobne primjedbe na račun njegova karaktera i njegovih pobuda, navalile su na njega poput poplave i izazvale željen dojam. On se nadao da će mu se narodne vođe u crkvi i školama rado pridružiti u naporima da dođe do reformacije. Riječi hrabrenja koje su mu uputili ljudi na visokim položajima ispunjavale su ga radošću i nadom. Predviđao je osvit vedrijih dana za crkvu. No hrabrenje se ubrzo pretvorilo u prijekore i okrivljavanja. Mnogi su dostojanstvenici, i crkveni i svjetovni, bili uvjereni u istinitost Lutherovih teza, ali ubrzo su uvidjeli da bi prihvaćanje tih istina izazvalo velike promjene. Prosvijetliti i reformirati narod značilo bi zapravo uništiti autoritet Rima i zaustaviti tisuće potoka koji su se slijevali u njegove riznice. Nadalje, naučiti ljude da razmišljaju i rade kao odgovorna bića, da gledaju samo na Krista ako se žele spasiti, značilo bi potkopati prijestolje vrhovnog svećenika i na kraju uništiti njegov vlastiti autoritet. (132) Zbog toga su se suprotstavili čovjeku koga je Bog poslao da ih prosvijetli, a time su ustali i protiv Krista i istine.{VB 110.3}
Luther je zadrhtao pri pomisli da se sam mora suprotstaviti najmoćnijim zemaljskim silama. Ponekad su ga mučile sumnje je li ga doista Bog pozvao da se usprotivi autoritetu crkve. “Tko sam ja bio “, pisao je, “da se suprotstavim veličanstvu pape… pred kojim drhte kraljevi i sav svijet? Nitko ne zna koliko je moje srce pretrpjelo kroz ove prve dvije godine, i u kakvu sam sumnju, pa čak i očaj, često padao.”14 No nije se sasvim obeshrabrio. Kad mu je nedostajalo ljudske podrške, gledao je na Boga i učio oslanjati se na Njegovu svemoćnu desnicu.{VB 111.1}
Jednom prijatelju reformacije Luther je pisao: “Jasno je da se Sveto pismo ne može razumjeti ni proučavanjem ni razumom. Tvoja je prva dužnost početi s molitvom. Moli se Bogu da ti svojom velikom milošću dâ pravo razumijevanje svoje Riječi. Nema drugoga tumača Božje Riječi osim Pisca te Riječi koji je sam rekao: “Svi će biti naučeni od Boga.” Ivan 6:45. Ne očekuj ništa od svoga truda, od svoga razuma. Uzdaj se jedino u Boga i u utjecaj Njegova Duha. Vjeruj riječima čovjeka koji je to iskusio.”15 To je vrlo značajna pouka za sve koji osjećaju kako ih je Bog pozvao da drugima objave svečanu istinu za ovo vrijeme. Te istine izazvat će neprijateljstvo sotone i onih koji vole priče koje je on izmislio. U borbi sa silama zla potrebno je nešto više od moći razuma i ljudske mudrosti. {VB 111.2}
Kad bi se njegovi neprijatelji pozivali na običaje i tradiciju ili na izjave i autoritet pape, Luther se pozivao na Bibliju, i samo na Bibliju. Predočavao im je dokaze koje oni nisu mogli pobiti, a ti su robovi formalizma i praznovjerja tražili njegovu krv, kao što su Židovi tražili Isusovu krv. (133) “On je heretik”, vikali su revnitelji za stvar Rima. “Dopustiti tom strašnom heretiku da ostane na životu i jedan trenutak dulje, najveća je izdaja protiv crkve. Odmah podignite lomaču za njega!”16 No Luther nije pao kao plijen njihova gnjeva. Bog mu je namijenio djelo koje je trebao izvršiti i poslao nebeske anđele da ga štite. Mnogi pak, koji su od Luthera primili dragocjenu svjetlost, postali su predmetom sotonina gnjeva i za istinu hrabro podnijeli stradanja i smrt.{VB 111.3}
Lutherovo je učenje privlačilo pozornost misaonih ljudi u cijeloj Njemačkoj. Iz njegovih propovijedi i spisa izvirale su zrake svjetlosti koje su probudile i rasvijetlile mnoga srca. Mrtvi formalizam, u kome je crkva tako dugo drijemala, zamijenila je živa vjera. Narod je sve više napuštao praznovjerje Rima. Predrasude su srušene. Božja riječ, kojom je Luther provjeravao svako učenje i svaku tvrdnju, bila je mač s dvije oštrice koji je krčio put u ljudska srca. Svuda se opažalo buđenje i želja za duhovnim napretkom, svuda se osjećala glad i žeđ za pravdom kao nikada ranije. Oči naroda, tako dugo upravljane na ljudske obrede i zemaljske posrednike, sada su se, u pokajanju i vjeri, obratile na Krista, i to Krista razapetog. {VB 111.4}
To veliko zanimanje za nauk spasenja još više je pobudilo strah papinskih predstavnika. Ubrzo je primio poziv da dođe u Rim gdje će odgovarati na optužbe za krivovjerje. Ta je naredba uplašila Lutherove prijatelje. Znali su vrlo dobro kakva mu opasnost prijeti u tom pokvarenom gradu koji je već bio pijan od krvi Isusovih mučenika. Protivili su se njegovu odlasku u Rim i tražili da ga se sasluša u Njemačkoj.{VB 112.1}
Taj je prijedlog napokon prihvaćen i papa je imenovao svog izaslanika koji će ga saslušati. U uputama koje je vrhovni svećenik dao tom visokom dužnosniku biskupijskog suda bilo je istaknuto da je Luther već proglašen heretikom. Legat je stoga dobio naredbu da ga “progoni i odmah prisili na pokornost.” (134) Ako bi ostao uporan, a papin ga izaslanik ne bi uspio uhvatiti, imao je ovlasti da ga “progoni u svim dijelovima Njemačke, te da protjera, prokune i ekskomunicira sve njegove pristaše.”17 Nadalje, papa je naredio svom izaslaniku da potpuno iskorijeni tu opasnu herezu i da ekskomunicira sve osim cara, bez obzira na njihov crkveni ili državni položaj, koji ne bi bili spremni uhvatiti Luthera i njegove pristaše i predati ih osveti Rima.{VB 112.2}
Tu se pokazao pravi duh papinstva. U cijelom tom dokumentu nije bilo ni traga kršćanskim načelima, pa čak ni običnoj pravednosti. Luther je bio daleko od Rima i nije imao prilike objasniti ili obraniti svoje stajalište; prije nego što je uopće njegov slučaj bio ispitan, po kratkom je postupku proglašen heretikom i u istom danu i opomenut i optužen i osuđen; a sve to od onoga koji se naziva svetim ocem, jedinim vrhovnim i nepogrešivim autoritetom crkve i države!{VB 112.3}
U to vrijeme, kada je Lutheru najviše trebao prijateljski savjet i ljubav, Božja je providnost poslala u Wittenberg Melanchthona. Mlad, skroman, uzdržljiv u ponašanju, zdrava rasuđivanja, velikog znanja, izrazita dara govora, uz to čista i čestita karaktera, Melanchthon je tim osobinama svoga karaktera stekao opće divljenje i poštovanje. Njegova plemenita narav nije se manje isticala od njegovih sjajnih talenata. Ubrzo je postao ozbiljan učenik evanđelja i Lutherov najvjerniji prijatelj i pomoćnik. Njegova ljubaznost, razboritost i točnost dopunjavale su Lutherovu hrabrost i energiju u radu. Njihova je suradnja reformaciji dala novu snagu, a Lutheru je bila velik izvor ohrabrenja.{VB 112.4}
Za mjesto suđenja izabran je Augsburg, pa se reformator tamo uputio pješice. Neki su se ozbiljno uplašili za njegov život zbog otvorenih prijetnja da će ga uhvatiti i ubiti na putu. Prijatelji su ga molili da se ne izlaže opasnosti. (135) Preklinjali su ga da na neko vrijeme ode iz Wittenberga i potraži utočište kod svojih prijatelja koja će ga rado zaštititi. No Luther nije htio napustiti mjesto koje mu je Bog odredio. Usprkos oluji koja je bjesnjela svom silom, osjećao se dužnim braniti istinu. Govorio je: “Ja sam kao Jeremija, čovjek protiv koga svatko viče, ali što mi neprijatelji više prijete, to je moja radost veća… Oni su već ozloglasili moju čast i moje dobro ime. Ostaje mi još jedno: moje jadno tijelo. Neka uzmu i njega; time će mi skratiti život za nekoliko sati, ali dušu mi neće moći oduzeti. Onaj tko želi svijetu objaviti Kristovu riječ, mora biti svakog trenutka spreman umrijeti.”18 {VB 113.1}
Vijest o njegovu dolasku u Augsburg ispunila je papinog izaslanika velikim zadovoljstvom. Činilo se da je buntovni heretik, koji je privlačio pozornost cijelog svijeta, napokon u vlasti Rima pa je odlučio ne dopustiti da mu umakne. Lutherovi prijatelji molili su ga da se ne pojavi pred izaslanikom bez zaštitnog pisma koje bi mu jamčilo sigurnost i ponudili su se da će mu ga pribaviti od cara. Izaslanik je namjeravao, ako je moguće, prisiliti Luthera da dođe u Rim i tamo doživi sudbinu Husa i Jeronima. Stoga je preko svojih pristaša nastojao navesti Luthera da se pojavi pred njim bez zaštitnog pisma, povjeravajući mu se na milost i nemilost, ali Luther je to odlučno odbio. Pojavio se pred papinim izaslanikom tek kad je dobio dokument koji mu je jamčio carevu zaštitu.{VB 113.2}
Rimokatolici su odlučili pokušati pobijediti Luthera prividnom blagonaklonošću. Papin je izaslanik, razgovarajući s Lutherom, bio vrlo ljubazan, ali je tražio od njega da se bezuvjetno pokori vlasti crkve i napusti svaku točku svog učenja bez rasprave ili pitanja. No on još nije poznavao tog čovjeka. (136) Luther je u svom odgovoru naglasio svoje poštovanje prema crkvi, svoju težnju za istinom i spremnost da odgovori na sve primjedbe o onome što je naučavao, te da procjenu svojih učenja prepusti prosudbi vodećih sveučilišta. Istovremeno je prosvjedovao protiv kardinalova zahtjeva da se odrekne svojih učenja prije nego što mu se dokaže da je u zabludi.{VB 113.3}
Jedini odgovor papina izaslanika bio je: “Poreci! Poreci!” No reformator je dokazivao da je njegovo stajalište osnovano na Svetom pismu te odlučno izjavio da se ne može odreći istine. Kardinal, koji nije bio u stanju pobiti Lutherove dokaze, obasuo ga je bujicom prijekora i poruga pomiješanih s citiranjem predaja i kazivanja crkvenih otaca, ne dajući reformatoru priliku da govori. Uvidjevši da se na takav način ništa neće riješiti, Luther je napokon ipak uspio ishoditi dozvolu da svoj odgovor iznese pismeno.{VB 114.1}
Kasnije je pisao svome prijatelju: “Vidio sam da je najrazumnije odgovoriti mu pismeno. Prvo, ono što je napisano može se podvrgnuti prosudbi drugih ljudi. Drugo, time se može lakše utjecati na strah, ako već ne na savjest jednog oholog i brbljavog tiranina koji bi inače mogao pobijediti svojim zapovjedničkim glasom.”19 {VB 114.2}
Na sljedećem je sastanku jasno, sažeto i djelotvorno izložio svoje poglede, potkrijepivši ih mnogim navodima iz Svetog pisma. Nakon što je glasno pročitao svoj odgovor, predao ga je kardinalu koji ga je prezirno bacio u stranu izjavljujući da je to samo mnoštvo praznih riječi i bezvrijednih citata. Luther, izazvan tim riječima, prihvatio je borbu s oholim papinim izaslanikom na njegovu vlastitom području: služeći se navodima iz istih crkvenih predaja i učenja, potpuno je pobio njegova stajališta.{VB 114.3}
Kada je papin izaslanik uvidio da ne može pobiti Lutherove dokaze, izgubio je vlast nad sobom i bijesno uzviknuo: “Odreci se svojih učenja ili ću te poslati u Rim da odgovaraš pred sucima koji su određeni da ispitaju tvoj slučaj. Izopćit ću i tebe i tvoje sljedbenike, izopćit ću i sve ostale koji te podržavaju ili će te podržati. (137) Napokon je izjavio oholim i gnjevnim glasom: “Poreci ili mi više ne izlazi pred oči!”20{VB 114.4}
Luther i njegovi prijatelji odmah su se povukli, dajući time jasno do znanja da se od njih ne može očekivati da se odreknu svojih učenja. Tako nešto kardinal nije očekivao. Bio je siguran da će uspjeti zaplašiti Luthera i navesti ga da mu se pokori. Sada, ostavši sam sa svojim istomišljenicima, gledao je čas u jednog čas u drugog, duboko povrijeđen zbog neočekivanog neuspjeha svojih planova. {VB 115.1}
Lutherovi su napori urodili plodom. Veliko mnoštvo onih koji su prisustvovali raspravi imali su priliku usporediti ta dva čovjeka i prosuditi kakav ih duh vodi, a također i koliko su jaka i istinita njihova gledišta. Kakve li razlike između ta dva čovjeka! Reformator koji stoji u Božjoj sili, sa Svetim pismom na svojoj strani, i papin predstavnik, uobražen, drzak, ohol i neodmjeren, bez ijednog dokaza iz Svetog pisma, koji bijesno viče: “Poreci svoja učenja ili ću te poslati u Rim da te kazne!”{VB 115.2}
Iako je Luther imao zaštitno pismo, rimokatolici su smišljali kako da ga uhvate i bace u zatvor. Prijatelji su ga nagovarali da se smjesta vrati u Wittenberg, i to uz najveći oprez i u tajnosti. Napustio je Augsburg prije svanuća, na konju, u pratnji vodiča kojeg su mu osigurale gradske vlasti. Ispunjen mračnim predosjećajima, prolazio je u tišini mračnim i tihim gradskim ulicama. Budni i okrutni neprijatelji radili su mu o glavi. Hoće li izbjeći postavljene zamke? Bili su to trenuci straha i ozbiljne molitve. Stigavši do gradskih zidina, Luther i njegov pratilac nesmetano prođoše kroz gradska vrata koja se otvoriše pred njima. (138) Prije nego što je legat doznao za Lutherov odlazak, on je već bio izvan domašaja svojih progonitelja. Planovi sotone i njegovih poslanika propali su. Čovjek za koga su smatrali da je u njihovoj moći, pobjegao je kao ptica iz ptičareve zamke.{VB 115.3}
Vijest o Lutherovom bijegu iznenadila je i razljutila papina izaslanika. Očekivao je da će dobiti pohvalu zbog svoje mudrosti i odlučnog postupanja s tim čovjekom koji je narušavao mir crkve. Svoj je bijes iskalio u pismu Friedrichu, saskom knezu izborniku, gorko optužujući Luthera i zahtijevajući da pošalje reformatora u Rim ili ga protjera iz Saske.{VB 115.4}
Luther je, braneći se od optužbi, tražio da mu papin izaslanik Svetim pismom dokaže da je u zabludi te svečano izjavio da je spreman odreći se svojih učenja ako mu se dokaže da su ona u opreci s Božjom riječju. Izrazio je također svoju zahvalnost Bogu što ga je smatrao dostojnim da strada u tako svetom djelu.{VB 116.1}
Friedrich, saski knez izbornik, slabo je poznavao reformatorovo učenje, ali je bio duboko dirnut jasnim i iskrenim Lutherovim riječima. Odlučio je da će štititi reformatora sve dok se ne dokaže da je u zabludi. Odgovarajući na zahtjev papina izaslanika, napisao je: “Dr. Martin Luther došao vam je u Augsburg i time biste trebali biti zadovoljni. Nismo očekivali da ćete ga prisiljavati da se odrekne svog učenja a da prethodno ne dokažete da je u zabludi. Nitko od učenih ljudi u mojoj kneževini nije mi rekao da je Martinova nauka bezbožna, antikršćanska ili heretička.”21 Knez je, štoviše, odbio poslati Luthera u Rim ili ga prognati iz svoje države. {VB 116.2}
Izborni knez vidio je da je moral u društvu pao vrlo nisko. Bila je potrebna velika reforma. Uvidio je da je uzaludan svaki pokušaj da se suzbiju ili kazne zločini ako svatko ne prizna i ne pokori se Božjim naredbama i zahtjevima prosvijetljene savjesti. (139) Vidio je da Luther radi baš na tome i potajno se radovao što se u crkvi počeo osjećati bolji utjecaj.{VB 116.3}
Izborni knez također je primijetio da Luther ima velik uspjeh i kao profesor na sveučilištu. Prošla je tek godina dana otkako je reformator prikucao svoje teze na vrata crkve, a već se moglo primijetiti da se znatno smanjio broj hodočasnika koji su prigodom blagdana Svih svetih posjećivali crkvu. Rim više nije imao toliko štovatelja i nije primao toliko darova kao prije, ali umjesto toga pojavili su se drugi ljudi koji su sada dolazili u Wittenberg ne kao hodočasnici, da obožavaju relikvije, nego kao studenti da ispune dvorane sveučilišta. Lutherovi spisi svuda su pobudili novo zanimanje za Sveto pismo. Na vitenberško sveučilište stjecali su se studenti ne samo iz Njemačke, nego i iz drugih zemalja. Mladići, ugledavši prvi put Wittenberg, “podizali su ruke k nebu i hvalili Boga što je učinio da iz toga grada svijetli svjetlost kao sa Siona u staro doba, te da se odatle proširi do najudaljenijih zemalja.”22{VB 116.4}
Luther je do sada samo djelomično napustio zablude Rima, no kada je uspoređivao Sveto pismo s papinskim dekretima i uredbama, bio je zaprepašten. “Čitam papine dekrete”, pisao je, “i… ne znam je li papa sam antikrist ili je njegov apostol – toliko je, naime, Krist u njima lažno prikazan i razapet.”23 Ipak, u to je vrijeme Luther još bio odan sin rimske crkve i nije ni pomišljao da će se ikada odvojiti od nje.{VB 116.5}
Reformatorovi spisi i njegovo učenje proširili su se po cijelom kršćanskom svijetu. Djelo je doprlo u Švicarsku i Nizozemsku. Pojedini primjerci Lutherovih spisa prokrčili su sebi put u Francusku i Španjolsku. U Engleskoj je njegovo učenje bilo primljeno kao riječ života. Istina je prodrla u Belgiju i u Italiju. Tisuće ljudi probudilo se iz duhovnog mrtvila u nadu i radost koje nam pruža život vjere. (140){VB 117.1}
Rim se sve više ljutio zbog Lutherovih napada, a neki od njegovih fanatičnih protivnika, čak i neki profesori katoličkih univerziteta, izjavili su da onaj tko bi ubio buntovnog redovnika ne bi počinio grijeh. Jednoga dana reformatoru se približio neznanac s pištoljem skrivenim ispod ogrtača i upitao ga zašto se svuda kreće sam. Luther je odgovorio: “Ja sam u Božjoj ruci. On je moja snaga i štit. Što mi može čovjek?”24Na te riječi neznanac je problijedio i pobjegao od njega kao da se našao pred nebeskim anđelom.{VB 117.2}
Rim je želio uništiti Luthera, ali Bog je bio njegova obrana. Njegovo se učenje posvuda slušalo: “u kolibama i samostanima, u plemićkim dvorcima, na sveučilištima i u carskim palačama.” Posvuda su ustajali plemeniti ljudi da podupru njegove napore.25{VB 117.3}
Otprilike u to vrijeme Luther je, čitajući Husova djela, pronašao da je češki reformator naučavao veliku istinu o opravdanju vjerom koju je i on isticao i propovijedao. “Svi smo mi husiti – Pavao, Augustin i ja – ni ne znajući to!”, uzviknuo je. “Bog će sigurno kazniti svijet zato što mu je istina bila otkrivena prije jednog stoljeća, ali ju je on spalio.”26{VB 117.4}
U jednom spisu, upućenom caru i njemačkom plemstvu, Luther je pisao u vezi s papom: “Strašno je gledati čovjeka koji se predstavlja Kristovim namjesnikom, kako živi u većoj raskoši od ijednog cara. Je li to biće nalik siromašnom Isusu i poniznom Petru? On je, kažu, gospodar svijeta! Ali Krist, čijim se on smatra namjesnikom, rekao je: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.” Može li vlast namjesnika biti veća od vlasti njegova gospodara?”27 {VB 117.5}
O sveučilištima Luther je pisao: “Bojim se da će sveučilišta postati široka vrata pakla ako se tamo ne bude marljivo objašnjavalo Sveto pismo i usađivalo u srca mladih. (141) Nikomu ne savjetujem da šalje svoje dijete onamo gdje Sveto pismo nije mjerilo života. Svaka ustanova u kojoj se neprestano ne proučava Božja riječ, izopačit će se.”28{VB 117.6}
Taj se spis vrlo brzo proširio cijelom Njemačkom i izazvao jak dojam na ljude. Lutherovi neprijatelji, žudeći za osvetom, nagovarali su papu da protiv njega poduzme oštre mjere. Odlučeno je da se njegova nauka smjesta osudi. Reformatoru i njegovim pristašama dano je šezdeset dana da se odreknu svog učenja; ne učine li to, bit će izopćeni iz crkve.{VB 118.1}
Bio je to strašan i presudan trenutak za reformaciju. Stoljećima su ekskomunikacije Rima ispunjavale užasom moćne vladare. Bacale su u jad i očaj velika carstva. Na one na koje bi pala ta osuda posvuda se gledalo s užasom i stravom. Bili su izopćeni iz društva, stavljeni izvan zakona i progonjeni do istrjebljenja. Luther je dobro vidio buru koja se sručila na njega, ali je stajao čvrsto, uzdajući se da će mu Krist biti pomoćnik i zaštita. S tom vjerom i hrabrošću mučenika pisao je: “Ne znam što će se dogoditi i ne želim znati… Neka udarac padne gdje god hoće; ne bojim se. Ni jedan list ne padne bez volje našeg nebeskog Oca. Koliko li se tek više brine za nas! Lako je umrijeti za Božju riječ, jer je ta Riječ, koja je postala tijelo, umrla za nas. Umremo li s Njim, s Njim ćemo i živjeti. Prolazeći kroz ono kroz što je On prošao prije nas, bit ćemo tamo gdje je i On i živjeti s Njim zauvijek.”29 {VB 118.2}
Kad je primio papinu poslanicu, Luther je rekao: “Prezirem je i odbacujem kao bezbožnu i lažnu… U njoj se osuđuje sam Krist… (142) Veselim se što moram podnositi tolike nedaće za dobrobit naše stvari. Sad mi je već savjest puno mirnija, jer napokon znam da je papa antikrist i da sjedi na samom sotoninom prijestolju.”30{VB 118.3}
Ipak, papinska presuda nije ostala bez učinka. Tamnice, mučenja i mač bili su moćna oruđa kojima se moglo prisiliti na pokornost. Slabi i praznovjerni drhtali su pred papinskim dekretom. Iako je većina suosjećala s Lutherom, mnogi su toliko cijenili svoj život da ga ne bi žrtvovali za djelo reformacije. Po svemu se činilo da se reformacija približava svome kraju. {VB 118.4}
No Luther je bio neustrašiv. Rim je bacio na njega svoje anateme i svijet je bio uvjeren kako će morati ili poginuti ili se pokoriti. No reformator je strašnom žestinom vratio osudu prokletstvom njezinom autoru i javno obznanio svoju odluku da zauvijek prekida s Rimom. U prisutnosti mnoštva studenata, profesora i građana svih staleža, Luther je spalio papinu bulu zajedno s kanonskim zakonima, uredbama i nekim spisima koji su potvrđivali papinsku moć. “Moji neprijatelji su, spaljujući moje knjige”, pisao je, “mogli naškoditi djelu istine u srcima običnih ljudi i upropastiti njihove duše. Ja stoga, zauzvrat, spaljujem njihove knjige. Počela je ozbiljna borba. Do sada sam se samo igrao s papom. Počeo sam ovo djelo u Božje ime. Ono će se dovršiti bez mene, ali u Njegovoj sili.”31 {VB 118.5}
Na prijekore svojih neprijatelja, koji su ismijavali slabost stvari koju je zastupao, Luther je odgovorio: “Tko zna nije li me Bog izabrao i pozvao da izvršim to djelo? Ne bi li se trebali bojati da, prezirući mene, preziru i samoga Gospoda? Mojsije je bio sam u vrijeme izlaska iz Egipta. Ilija je bio sam u doba vladavine kralja Ahaba. Izaija je bio sam u Jeruzalemu. Ezekiel je bio sam u Babilonu… Bog nije nikada izabrao za proroka nekog svećeničkog poglavara ili neku drugu veliku ličnost; obično je birao jednostavne i prezrene ljude, jednom čak pastira Amosa. (143) U svim vjekovima sveti su bili prisiljeni koriti velikaše, careve, knezove, svećenike i učene ljude, i to uz opasnost po vlastiti život… Ne kažem da sam i ja prorok, ali velim da se trebaju utoliko više bojati što sam ja sam, a njih je mnogo. Siguran sam da je Božja riječ uz mene, a ne uz njih.”32 {VB 119.1}
Luther je prošao kroz tešku duševnu borbu prije nego što je donio konačnu odluku da se odvoji od crkve. U to je vrijeme pisao: “Svakog dana sve više osjećam kako je teško napustiti običaje usvojene u djetinjstvu. Kroz kakve sam duševne muke prošao, i pored toga što sam uza se imao Sveto pismo, dok sam uvjerio samoga sebe da se smijem suprotstaviti papi i proglasiti ga antikristom! Kako je moje srce patilo! Koliko sam puta s gorčinom u duši postavljao sebi pitanje koje se tako često čuje s usana papinih pristaša: “Zar si ti jedini pametan? Zar su svi drugi u zabludi? Što će se dogoditi ako se ipak ispostavi da si ti u krivu, a tolike si duše uvukao u svoju zabludu i na kraju će zbog tebe vječno propasti? Borio sam se sam sa sobom i sa sotonom, sve dok nije Krist, svojom nepogrešivom riječju, odagnao iz mog srca sve sumnje.”33{VB 119.2}
Papa je zaprijetio Lutheru izopćenjem iz crkve ako se javno ne odrekne svojih učenja. Objavljena je nova papinska bula koja je proglasila Luthera zauvijek izopćenim iz rimokatoličke crkve, a na njega je bačeno prokletstvo koje se odnosilo i na sve one koji bi prihvatili njegovo učenje. Velika borba buknula je svom žestinom.{VB 119.3}
Svi koje je Bog pozvao da objavljuju istinu za vrijeme u kome su živjeli, uvijek su nailazili na protivljenje. U Lutherovo je vrijeme postojala istina koja je bila osobito važna za to vrijeme. I sada postoji jedna istina namijenjena današnjoj crkvi. (144) Onaj koji sve izvršava po savjetu svoje volje, našao je za potrebno da ljude stavi u razne okolnosti i povjeri im dužnosti koje odgovaraju vremenu u kome žive i prilikama u kojima se nalaze. Budu li cijenili danu svjetlost, otvorit će im se širi vidici istine. No većina ljudi ni danas ne želi prihvatiti tu istinu, kao što to nisu htjele pristaše papinstva u Lutherovo vrijeme. I danas ljudi radije prihvaćaju ljudske teorije i predaje nego Božju riječ. Oni koji iznose istinu za sadašnje vrijeme ne trebaju očekivati da će naići na bolji prijam nego reformatori u ranijim stoljećima. Veliki sukob između istine i zablude, između Krista i sotone, sve će se više zaoštravati do kraja povijesti svijeta.{VB 120.1}
Isus je rekao svojim učenicima: “Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu – ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali, i vašu će držati.” Ivan 15:19,20. S druge strane, naš je Gospod jasno obznanio: “Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupali s lažnim prorocima očevi njihovi.” Luka 6:26. Duh ovoga svijeta ni danas nije u suglasju s Kristovim Duhom, kao što to nije bio ni u prijašnja vremena, a svi koji propovijedaju čistu i istinitu Božju riječ i danas će biti u istoj nemilosti kao i davno prije. Oblici tog otpora prema istini mogu s vremenom poprimiti drukčiji oblik, neprijateljstvo može postati manje otvoreno i profinjenije, no ta netrpeljivost još uvijek postoji i postojat će sve do kraja. {VB 120.2}
Na prijestolje Njemačke stupio je novi car, Karlo V. Izaslanici Rima požurili su se da mu čestitaju i da ga nagovore da upotrijebi svoju moć protiv reformacije. S druge strane, saski izborni knez, kome je Karlo u velikoj mjeri dugovao svoju krunu, molio je cara da ništa ne poduzme protiv Luthera dok ga ne sasluša. Car je na taj način došao u težak položaj i nepriliku. Papine pristaše tražile su ništa manje nego da car ediktom osudi Luthera na smrt. Izborni knez odlučno je izjavio da “ni njegovo veličanstvo ni itko drugi nije dokazao da su Lutherovi spisi netočni”; on stoga traži “da se doktoru Lutheru dâ garantno pismo da bi se mogao pojaviti pred sudom učenih, pobožnih i nepristranih sudaca.”1{VB 121.1}
Pozornost svih stranaka sada je bila upućena na sabor njemačkih država koji je bio sazvan u Wormsu ubrzo nakon što je Karlo V. stupio na prijestolje. Na tom je saboru trebalo raspravljati o važnim političkim i drugim pitanjima. Prvi put su se njemački knezovi trebali sastati sa svojim mladim vladarom na savjetodavnoj skupštini. Sa svih strana države došli su crkveni i državni velikodostojnici.{VB 121.2} Svjetovni velikaši visoka roda, moćni i ponosni na svoja nasljedna prava; crkveni poglavari, svjesni svog superiornog položaja i svoje moći; (146) dvorski vitezovi sa svojom naoružanom pratnjom; poslanici stranih i dalekih zemalja – svi su se oni skupili u Wormsu. Ipak, glavni predmet pozornosti toga velikog sabora bila je stvar saskog reformatora. {VB 121.3}
Karlo V. prethodno je naredio izbornom knezu da dovede Luthera sa sobom na sabor, obećavši mu svoju zaštitu i slobodu da raspravlja o spornom pitanju s mjerodavnim osobama. Luther je nestrpljivo očekivao da se pojavi pred carem. Njegovo je zdravlje u to vrijeme bilo jako pogoršano, ali je ipak pisao izbornom knezu: “Ako ne mogu zdrav doći u Worms, neka me prenesu tamo bolesna kakav jesam. Jer, ako me car zove, ne smijem sumnjati da me zove Bog. Ako namjeravaju upotrijebiti nasilje protiv mene, što je vjerojatno (jer me ne zovu da se pouče), predajem svoju stvar u Božje ruke. Još živi i vlada onaj koji je trojicu mladića izbavio iz užarene peći. Ako me On ne spasi, moj život ne vrijedi mnogo. Spriječimo samo da evanđelje ne bude izloženo ruglu zlih i budimo spremni proliti za njega svoju krv kako oni ne bi trijumfirali. Ne mogu znati hoće li više poslužiti spasenju sviju moj život ili moja smrt… Očekujte od mene sve, samo ne bijeg i odricanje. Bježati ne mogu, a još manje odreći se.”2 {VB 121.4}
Vijest da će Luther doći u Worms na sabor izazvala je veliko uzbuđenje u gradu. Aleander, papinski poslanik kome je specijalno bio povjeren zadatak da suzbije reformaciju, jako se uznemirio i razljutio. Znao je da će Lutherov dolazak na sabor imati kobne posljedice za papinstvo. Voditi istragu o slučaju koji je papa već osudio, značilo bi prezreti papin autoritet. Nadalje, bojao se da bi snažni i rječiti Lutherovi dokazi mogli mnoge knezove odvratiti od pape. (147) Najenergičnije je stoga uložio kod Karla V. prigovor protiv Lutherova dolaska u Worms. Otprilike u to vrijeme bila je objavljena i bula o Lutherovom izopćenju iz crkve. Taj događaj, te nagovaranje papinog legata, naveli su cara da popusti. Pisao je izbornom knezu da Luther, ako se ne želi odreći, mora ostati u Wittenbergu.{VB 122.1}
Nezadovoljan tom pobjedom, Aleander je svom raspoloživom snagom i lukavstvom nastojao izboriti Lutherovu osudu. Upornošću dostojnom nekog boljeg cilja, zahtijevao je da knezovi, prelati i drugi članovi sabora obrate pozornost na ovaj slučaj, optužujući reformatora “za ustanak, pobunu, bezbožnost i svetogrđe”, a žestina i strast koju je legat pokazivao otkrivali su kakav ga duh prožima. {VB 122.2}“Više ga pokreće duh mržnje i osvete”, govorili su svi, “nego revnost i pobožnost.”3 Većina u saboru bila je više nego ikada naklonjena Lutherovom djelu.{VB 122.3}
Aleander je s udvostručenom revnošću navaljivao na cara da izvrši papinu presudu, no po njemačkim zakonima to se nije moglo učiniti bez pristanka knezova. Najzad, pobijeđen legatovom nametljivošću, Karlo ga je pozvao da iznese svoju stvar pred sabor. “Bio je to dan slavlja za papinog nuncija. Sabor je bio velik, ali je predmet rasprave bio još veći. Aleander je branio Rim… majku i gospodaricu svih crkava.” Trebao je pred skupljenim poglavarima kršćanstva obraniti vrhovnu Petrovu vlast. “Obdaren rječitošću, pokazao je da je dorastao veličini dane prilike. Providnost je htjela da Rim, prije nego što bude osuđen, dobije priliku da iznese svoju stvar pred najveličanstveniji sud i da se brani preko svog najsposobnijeg govornika.”4 Oni koji su bili naklonjeni reformatoru sa stanovitom su strepnjom očekivali učinak Aleanderova govora. Saski izborni knez nije bio nazočan, ali je poslao neke od svojih savjetnika da slušaju papinog nuncija i zabilježe njegov govor. (148){VB 122.4}
Aleander se svom silom učenosti i rječitosti naprezao da pobije istinu. Podizao je optužbu za optužbom protiv Luthera, nazivajući ga javnim neprijateljem crkve i države, živih i mrtvih, svećenika i laika, koncila i kršćana kao pojedinaca. “U Lutherovim spisima ima toliko zabluda da bi se zbog njih moglo spaliti sto tisuća heretika”, izjavio je.{VB 123.1}
Na kraju govora nastojao je izvrći ruglu i podsmjehu sve pristaše reforme. “Tko su ti luterani? Gomila bestidnih učitelja, pokvarenih svećenika, razuzdanih redovnika, nerazumnih pravnika, pokvarenog plemstva, izopačenog i zavedenog naroda. Koliko li je katolička stranka mnogobrojnija, sposobnija i moćnija! Jednodušna odluka ovog sjajnog sabora prosvijetlit će proste, opomenuti nerazumne, pomoći neodlučnima i ojačati slabe.”5 {VB 123.2}
Takvim su oružjem bili napadani branitelji istine u svim vjekovima. Isto to oružje i danas se upotrebljava protiv onih koji se usuđuju usprotiviti javnim zabludama služeći se jednostavnim i jasnim učenjem Božje riječi. “Tko su ti propovjednici novih nauka?”, viču oni koji žele popularnu religiju. “Oni su neobrazovni, malobrojni i iz najsiromašnijih staleža, a ipak tvrde da imaju istinu i da su izabrani Božji narod. Neznalice su i obmanuti. Koliko je naša crkva veća i njezin utjecaj jači! Koliko velikih i učenih ima među nama! Koliko je veća sila na našoj strani!” Ti dokazi imaju velik utjecaj na svijet, ali ni danas nisu logičniji nego što su bili u danima reformatora.{VB 123.3}
Reformacija nije završila s Lutherom, kako to neki misle. Ona se mora nastavljati sve do kraja povijesti svijeta. Lutherovo se djelo sastojalo u tome da druge obasja svjetlošću kojom je Bog obasjao njegovu stazu. Ipak, on nije primio svu svjetlost koja je trebala biti otkrivena svijetu. Od onog vremena do danas, nova je svjetlost uvijek iznova obasjavala stranice Svetoga pisma i uvijek su se otkrivale nove istine. (149){VB 123.4}
Legatov je govor ostavio dubok dojam na sabor. Luther nije bio tu da jasnim i uvjerljivim istinama Božje riječi pobijedi papinskog borca. Većina u saboru bila je sklona ne samo osuditi Luthera i njegovo učenje, nego i iskorijeniti krivovjerje. Rim je imao najbolju priliku da obrani svoju stvar. Sve što je mogao reći u svoju obranu, rekao je. No njegova je prividna pobjeda bila znak poraza. Od sada će razlika između istine i zablude biti to jasnija što će njihova borba biti otvorenija. Nakon toga dana Rim više nikada nije stajao tako sigurno kao do tada.{VB 124.1}
I dok je većina članova sabora bila spremna predati Luthera osveti Rima, mnogi od njih vidjeli su i osuđivali zlo koje je postojalo u crkvi i željeli da se iskorijene zloporabe od kojih je stradavao njemački narod, a koje je izazvala pokvarenost i lakomost svećenika. Legat je prikazao papinstvo u najljepšoj boji. No tog trenutka Božji je Duh pokrenuo jednog člana sabora da prikaže pravu sliku papinske tiranije. Saski knez Georg ustao je s plemenitom odlučnošću u tom kneževskom saboru i poraznom točnošću opisao prijevare i poroke papinstva te loše posljedice toga. Na kraju je rekao: “To su samo neke od zloporaba koje viču protiv Rima. Odbacili su svaki stid, i jedini im je cilj… novac, novac, novac… tako da propovjednici, koji bi trebali naučavati istinu, govore zapravo samo laž, i ne samo da ih se trpi, nego ih se i nagrađuje, jer što više lažu, to su veći njihovi dobici. Iz toga kužnog izvora teku te prljave vode. Razvrat pruža ruku pohlepi… Nažalost, sablazan koju je prouzročilo svećenstvo gura tolike jadne duše u vječnu propast. Mora se provesti temeljita reforma.”6 (150){VB 124.2}
Ni sam Luther ne bi mogao iznijeti jače i određenije optužbe protiv papinske pokvarenosti, a činjenica da je govornik bio odlučan reformatorov neprijatelj, dala je njegovim riječima još veću težinu.{VB 124.3}
Da su oči članova sabora bile otvorene, vidjeli bi u svojoj sredini Božje anđele kako zrakama svjetlosti razgone mrak zabluda i otvaraju umove i srca za prihvaćanje Božje istine. Ta sila Božje istine i mudrosti, koja je utjecala i na neprijatelje reformacije, pripremila je put velikom djelu koje je trebalo izvršiti. Martin Luther nije bio prisutan, ali se na saboru čuo glas Onoga koji je bio veći od njega.{VB 124.4}
Državni sabor odmah je izabrao komisiju koja je trebala sastaviti popis svih papinskih poreza koji su tako teško tlačili njemački narod. Taj popis, koji je sadržavao stotinu i jednu točku, predan je caru s molbom da poduzme potrebne korake da se ukinu te zloporabe. “Kolike su kršćanske duše izgubljene!”, rekli su podnositelji molbe. “Kakva li se pljačkanja, iznuđivanja i podmićivanja događaju za volju vrhovne glave kršćanstva! Naša je dužnost zaustaviti propast i sramotu našeg naroda. Stoga vas najpokornije molimo da najhitnije naredite opću reformu i preuzmete na sebe njezino provođenje.”7{VB 125.1}
Sabor je sada zatražio da se dovede reformator. Usprkos molbama, protestu i prijetnjama papinskog nuncija Aleandera, car je napokon pristao i Luther je pozvan da dođe pred sabor. S pozivom mu je predano i pismo kojim mu se jamči siguran povratak. Poziv je u Wittenberg odnio glasnik kome je bilo naređeno da prati Luthera do Wormsa.{VB 125.2}
Lutherovi su se prijatelji uplašili i ražalostili. Znajući za predrasude i mržnju prema njemu, bojali su se da se garantno pismo neće poštovati, pa su ga molili da ne izlaže život sigurnoj opasnosti. (151) “Papinske pristaše ne žele moj dolazak u Worms, nego moju osudu i smrt”, odgovorio im je. “Ništa zato! Ne molite se za mene, nego za Božju riječ… Krist će mi dati svoga Duha da nadvladam propovjednike zabluda. Prezirem ih u svome životu i pobijedit ću ih svojom smrću. Njihov je cilj da me u Wormsu prisile na poricanje, a moje će poricanje glasiti ovako: “Prije sam rekao da je papa Kristov namjesnik, a sada tvrdim da je neprijatelj našega Gospoda i đavolov apostol.”8{VB 125.3}
Luther nije smio sam krenuti na taj opasan put. Osim carskog poslanika, odlučila su ga pratiti i njegova tri najbolja prijatelja. Melanchthon im se žarko želio pridružiti. Njegovo je srce bilo vezano s Lutherovim i želio ga je pratiti, ako je potrebno, u tamnicu ili u smrt, no nisu udovoljili njegovoj molbi. U slučaju da Luther pogine, njegov je mladi prijatelj trebao nositi teret reformacije. Opraštajući se s Melanchthonom reformator je rekao: “Ako se ne vratim i ako me moji neprijatelji ubiju, nastavi propovijedati i čvrsto stoj u istini. Radi umjesto mene… Ako ti živiš, moja smrt neće predstavljati veliki gubitak.”9. Studenti i građani, koji su se skupili kako bi prisustvovali Lutherovu odlasku, bili su duboko ganuti. Mnogi, čija su srca bila dirnuta evanđeljem, pozdravili su se s njim u suzama. I tako su reformator i njegovi pratioci napustili Wittenberg.{VB 125.4}
Na putu su se uvjerili da je narod potišten zbog zlih slutnji. U nekim gradovima nisu im iskazane nikakve počasti. U jednom prenoćištu neki je svećenik, naklonjen Lutheru, izrazio svoj strah za reformatora na taj način što mu je pokazao sliku talijanskog reformatora (Savonarole) koji je bio pogubljen zbog svoje vjere. Sljedećeg se dana saznalo da su Lutherovi spisi osuđeni u Wormsu. Carski poslanici raznosili su carski ukaz i pozivali narod da vlastima preda zabranjene knjige. Lutherov pratilac, bojeći se za njegovu sigurnost u saboru te misleći kako se pokolebao u svojoj odluci, upitao ga je “želi li još uvijek nastaviti put.” Luther je odgovorio: “Iako su me prokleli i to objavili u svakom gradu, ipak ću ići.”10 (152){VB 126.1}
U Erfurtu su Luthera primili s velikim počastima. Okružen gomilom štovatelja, prolazio je ulicama kojima je nekada tako često išao sa svojom prosjačkom torbom. Posjetio je svoju samostansku ćeliju i sjetio se borbe kroz koju je prošao kako bi primio u svoje srce svjetlost koja je sada obasjala cijelu Njemačku. Pozvali su ga da održi propovijed. To mu je bilo zabranjeno, ali mu je carski poslanik dao dopuštenje, pa se redovnik, koji je nekada bio sluga u ovom samostanu, sada popeo na propovjedaonicu.{VB 126.2}
Pred velikim mnoštvom slušatelja propovijedao je o Kristovim riječima: “Mir vam!” “Svi filozofi, doktori, pisci trudili su se naučiti ljude kako mogu dobiti vječni život, ali nisu uspjeli”, rekao je. “Ja vam to sada želim reći… Bog je uskrsnuo iz mrtvih jednog čovjeka, Gospodina Isusa Krista, kako bi On uništio smrt, iskorijenio grijeh i razbio vrata pakla. To je djelo spasenja… Krist je pobijedio, eto radosne vijesti, i mi smo spašeni Njegovim djelom, a ne našim djelima… Naš Gospodin Isus Krist rekao je: “Mir vama; pogledajte moje ruke.” To znači: Gledaj, čovječe, ja sam, ja jedini uzeo sam tvoj grijeh i otkupio te. I sada imaš mir, veli Gospod.”{VB 126.3}
Nastavio je dalje objašnjavajući da se prava vjera očituje u svetom životu. “Budući da nas je Gospod spasio, neka naša djela budu po Njegovoj volji. Jesi li bogat? Neka tvoje bogatstvo služi na korist siromašnima. Siromašan si? Neka tvoja služba bude korisna bogatima. Ako je tvoj posao koristan samo tebi, tada je služba, koju misliš da činiš Bogu, lažna.”11{VB 126.4}
Ljudi su bili očarani onim što su čuli. Kruh života lomljen je dušama koje su umirale od gladi. Krist je bio uzdignut pred njima iznad papa, legata, careva i kraljeva. Luther nije ništa spomenuo o svom opasnom položaju. Nije htio privlačiti pozornost na sebe i izazivati suosjećanje. Gledajući na Krista zaboravio je na sebe. Sakrio se iza Mučenika s Golgote, nastojeći jedino prikazati Krista kao otkupitelja grješnika. (153){VB 127.1}
U nastavku svoga puta reformator je svuda izazivao veliko zanimanje. Znatiželjno se mnoštvo guralo oko Njega. Prijateljski su ga glasovi upozoravali na namjere rimokatolika. “Spalit će vas”, govorili su neki. “Pretvorit će vaše tijelo u pepeo, kao što su to učinili s Janom Husom.” Luther je odgovarao: “Kad bi duž cijelog puta od Wormsa do Wittenberga palili vatru čiji bi plameni jezici dopirali do neba, ipak bih išao tim putem u Gospodnje ime. Izaći ću pred njih, ući ću u čeljust te nemani, slomit ću joj zube i propovijedat ću Gospodina Isusa Krista.”12{VB 127.2}
Vijest o njegovu približavanju Wormsu izazvala je veliku uznemirenost. Lutherovi su se prijatelji bojali za njegovu sigurnost. Trudili su se svim silama da ga odvrate od ulaska u grad. Na poticaj papinih pristaša savjetovali su mu da se povuče u dvorac nekog prijateljski raspoloženog viteza gdje se sve može, kako su tvrdili, riješiti na miroljubiv način. Prijatelji su pokušali izazvati u njemu strah, opisujući opasnosti koje mu prijete. No sve je bilo uzalud. Luther je nepokolebljivo odgovorio: “Kada bi u Wormsu bilo toliko đavola koliko ima crepova na krovovima, ipak bih ušao u grad.”13{VB 127.3}
Kad je stigao u Worms, veliko je mnoštvo krenulo prema gradskim vratima da mu zažele dobrodošlicu. Tako veliko mnoštvo nije se skupilo ni da pozdravi cara. Oduševljenje je bilo veliko. Odjednom je usred mnoštva jedan prodoran i tužan glas zapjevao pogrebnu pjesmu kako bi Luthera podsjetio na sudbinu koja ga čeka. “Bog će biti moja obrana”, rekao je Luther silazeći s kola.{VB 127.4}
Papine pristaše nisu vjerovale da će se Luther usuditi doći u Worms. Njegov ih je dolazak ispunio strahom. Car je odmah pozvao svoje savjetnike da se dogovore što treba poduzeti. Jedan od biskupa, okorjeli papist, izjavio je: “Dosta smo o tome raspravljali. Neka se vaše veličanstvo odmah riješi tog čovjeka. Nije li Sigismund dao spaliti Jana Husa? Naša dužnost nije dati garantno pismo jednom heretiku niti ga poštovati.” (154) “Ne”, rekao je car. “trebamo držati svoja obećanja.”14 Odlučeno je stoga da se sasluša reformatora. {VB 127.5}
Cijeli je grad želio vidjeti toga neobičnog čovjeka. Ubrzo je njegov stan ispunila gomila posjetitelja. Luther se tek bio oporavio od svoje nedavne bolesti. Bio je umoran od puta koji je trajao puna dva tjedna. Morao se pripremiti za svoj sutrašnji svečani dolazak pred sabor, pa mu je bio potreban mir i odmor. No želja da ga vide bila je tako velika da su se plemići, knezovi, svećenici i građani gurali oko njega, tako da mu je za odmor preostalo svega nekoliko sati. Među njima je bilo plemića koji su odvažno tražili od cara reformu crkvenih zloporaba i koji su, rekao je Luther, “svi oslobođeni mojim evanđeljem.”15 Prijatelji i neprijatelji dolazili su da vide neustrašivog redovnika, a on je sve njih primao s istim mirom i svima odgovarao dostojanstveno i mudro. Držanje mu je bilo postojano i hrabro. Njegovo lice, blijedo i mršavo od napora i bolesti, imalo je ljubazan, čak radostan izraz. Duboka ozbiljnost i svečanost njegovih riječi davale su mu silu kojoj se ni njegovi neprijatelji nisu mogli oduprijeti. Divili su mu se i prijatelji i neprijatelji. Jedni su u njemu gledali božansku silu, a drugi su ponavljali riječi farizeja o Kristu: “Đavao je u njemu.”{VB 128.1}
Sutradan je Luther pozvan da izađe pred sabor. Jedan carski činovnik određen je da dovede Luthera u skupštinsku dvoranu, ali jedva je uspio u tome jer su sve ulice bile prepune gledatelja koji su željno čekali da vide redovnika koji se usudio suprotstaviti papinskom autoritetu.{VB 128.2}
U trenutku kad je Luther trebao izaći pred svoje suce, jedan stari general, junak mnogih bitaka, ljubazno mu se obratio: “Jadni, jadni redovniče, pred tobom je borba kakvu ni ja ni bilo koji vojskovođa nismo vodili ni u najkrvavijem okršaju. (155) No ako je tvoja stvar pravedna i ako si siguran u nju, idi naprijed u Božje ime i ne boj se ničega. Bog te neće napustiti.”16 {VB 128.3}
Napokon je Luther stajao pred državnim saborom. Car je sjedio na prijestolju, okružen najuglednijim ličnostima carstva. Nikada se ni jedan čovjek nije pojavio pred veličanstvenijim saborom nego što je bio ovaj pred kojim je Martin Luther trebao odgovarati zbog svoje vjere. “Samo njegovo pojavljivanje na saboru već je bilo sjajna pobjeda nad papinstvom. Papa je osudio tog čovjeka, a sada se taj isti čovjek nalazio pred sudom koji se baš tim postupkom uzdignuo iznad pape. Papa je bacio na njega prokletstvo, isključio ga iz društvene zajednice, a on je sada bio biranim riječima pozvan i primljen pred najveličanstveniji skup na svijetu. Papa ga je osudio na doživotnu šutnju, a on je sada trebao govoriti pred tisućama pažljivih slušatelja, skupljenih iz najudaljenijih kršćanskih zemalja. Na taj način Lutherovom je zaslugom došlo do velikog preokreta. Rim je već počeo silaziti sa svoga prijestolja, a uzrok tome bio je glas jednog redovnika.”17 {VB 128.4}
Pred tako moćnom i časnom skupštinom reformator skromna podrijetla zbunio se i uplašio. Neki knezovi, vidjevši njegovo uzbuđenje, ljubazno su mu prišli, a jedan od njih mu je šapnuo: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu pogubiti.” Drugi je dodao: “Kad vas zbog mene dovedu pred upravitelje i kraljeve, Duh Oca vašega dat će vam što ćete govoriti.” Tako su velikaši ovoga svijeta upotrijebili Kristove riječi da ohrabre Božjega slugu u trenutku iskušenja.{VB 130.1}
Luthera su doveli do mjesta ispred careva prijestolja. U sabornici je nastala tišina. Tada je ustao jedan carski službenik, pokazao na zbirku Lutherovih spisa i pozvao reformatora da odgovori na dva pitanja: priznaje li da su to njegovi spisi i je li spreman odreći se mišljenja koje je iznio u njima. Nakon što su pročitani naslovi knjiga, Luther je odgovorio da, što se tiče prvoga pitanja, priznaje da su knjige njegove. (156) “Što se tiče drugog pitanja”, rekao je, “budući da je to pitanje vjere i spasenja duša te budući da se tiče Božje riječi – koja je najveće i najdragocjenije blago na nebu i na zemlji – postupio bih nerazumno kad bih odgovorio prije nego što razmislim, jer bih možda tvrdio manje nego što prilike nalažu ili više nego što istina zahtijeva te bih na taj način zgriješio protiv Kristovih riječi: “Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.” Matej 10:33. Stoga ponizno molim carsko veličanstvo da mi dâ vremena da razmislim kako bih mogao odgovoriti a da ne sagriješim protiv Božje Riječi.”18 {VB 130.2}
Luther je mudro postupio iznijevši ovu molbu. Na taj je način uvjerio sabor da ne postupa iz strasti ili nagonski. Takav mir i samosvladavanje, koje se nije očekivalo od čovjeka koji se pokazao tako smjelim i nepopustljivim, doprinijeli su njegovoj snazi i osposobili ga da kasnije odgovori razumno i odlučno, mudro i dostojanstveno, čime je iznenadio i zbunio svoje protivnike te ukorio njihovu drskost i oholost.{VB 130.3}
Sljedećeg je dana trebao izaći pred sabor i dati konačan odgovor. Reformator je za trenutak izgubio hrabrost gledajući sile koje su se udružile protiv istine. Njegovo se pouzdanje pokolebalo, obuzeo ga je strah i drhtanje, i spopao ga je užas. Opasnosti su se množile pred njim; izgledalo je da će njegovi neprijatelji likovati i da će prevladati sile tame. Pred njim su se nagomilali oblaci i činilo se da će ga odvojiti od Boga. Čeznuo je za sigurnošću da će Gospodin nad vojskama ostati uz njega. U duševnom strahu bacio se licem na zemlju, a iz njegova su se slomljena srca oteli vapaji koje je samo Bog mogao potpuno razumjeti.{VB 131.1}
“O svemogući i vječni Bože”, govorio je, “kako je strašan ovaj svijet! Eto, otvorio je svoje čeljusti da me proguta, a ja imam tako slabo pouzdanje u Tebe… (157) Ako se moram oslanjati samo na snagu ovoga svijeta, onda je za mene sve izgubljeno. Došao je moj posljednji čas, moja je osuda izrečena… O Gospode, Ti mi pomogni protiv sve mudrosti ovoga svijeta. Učini to, … Ti sam…, jer to nije moje djelo, nego Tvoje. Ja nemam nikakva osobna posla ovdje; nemam što raspravljati s velikašima ovoga svijeta… Ali to djelo je Tvoje, ono je vječno. O Gospode, pomogni mi! Vjerni Bože, koji se ne mijenjaš, ja se ne uzdam ni u jednoga čovjeka… Bilo bi to uzaludno. Sve ljudsko je nesigurno. Sve što dolazi od čovjeka propada… Ti si me izabrao za ovo djelo… Ti budi uz mene radi imena Tvoga ljubljenog Sina Isusa Krista koji je moja obrana, moj štit i moja jaka tvrđava.”19{VB 131.2}
Svemudra Providnost dopustila je da Luther shvati kakva mu opasnost prijeti kako se ne bi pouzdao u vlastitu snagu i samosvjesno uletio u pogibelj. Užas koji ga je obuzeo nije potjecao iz straha od patnji, mučenja ili smrti koja se činila neizbježnom; nastupio je kritični trenutak, a on se osjećao nesposobnim da ga dočeka. Zbog njegove bi slabosti djelo istine moglo pretrpjeti poraz. Borio se s Gospodom, ali ne za vlastitu sigurnost, nego za pobjedu istine. Osjećao je isti strah i istu duševnu borbu kao Jakov one noći kraj usamljenog potoka. I, kao i Jakov, nadvladao je s Bogom. U svojoj potpunoj nemoći čvrsto se vjerom uhvatio za Krista, moćnog Osloboditelja. Bio je ohrabren sigurnošću da neće sam izaći pred sabor. Mir je ponovno zavladao njegovom dušom i radovao se što mu se pruža prilika da uzdigne Božju riječ pred vladarima naroda.{VB 131.3}
S čvrstim pouzdanjem u Boga, Luther se pripremao za borbu koja ga je čekala. Smislio je plan kako će odgovarati, provjerio je neka mjesta iz svojih spisa i u Bibliji potražio prikladne dokaze kojima će potkrijepiti svoje tvrdnje. Potom, stavivši lijevu ruku na svetu Knjigu koja je bila otvorena pred njim te podigavši desnicu k Nebu, zavjetovao se “da će ostati vjeran evanđelju i slobodno ispovijedati svoju vjeru makar je morao zapečatiti svojom krvlju.”20 (158){VB 132.1}
Kada se ponovno pojavio pred državnim saborom, na njegovu licu nije bilo ni traga strahu ili zbunjenosti. Miran i spokojan, uzvišeno hrabar i plemenit, stajao je kao Božji svjedok pred velikašima ove zemlje. Carski službenik zatražio je da se izjasni je li spreman odreći se svoga učenja. Luther je odgovorio smjerno i ponizno, bez žestine i uzbuđenja. Držanje mu je bilo učtivo i smjerno, a ipak je pokazivao čvrsto pouzdanje i radost, što je iznenadilo sabor.{VB 132.2}
“Uzvišeni care, svijetli kneževi, slavna gospodo”, rekao je Luther, “izlazim danas pred vas po nalogu koji mi je dan jučer te Božjom milošću molim vaše carsko veličanstvo da milostivo sasluša obranu djela za koje sam siguran da je pravedno i istinito. Povrijedim li možda iz neznanja dvorske običaje i propise, molim vas da mi oprostite jer nisam odrastao u kraljevskoj palači nego u samoći samostana.”21 {VB 132.3}
Prešavši odmah na izlaganje, objasnio je da nisu sva njegova djela iste naravi. U nekima od njih raspravlja o vjeri i dobrim djelima, pa su čak i njegovi neprijatelji priznali ne samo da su bezopasne, nego i korisne. Odreći ih se značilo bi odbaciti istinu koju svi priznaju. Druge knjige sastoje se iz spisa koji otkrivaju pokvarenosti i zloporabe papinstva. Odreći se tih spisa značilo bi ojačati rimsku tiraniju i širom otvoriti vrata mnogim još većim bezakonjima. U trećoj vrsti svojih knjiga ustaje protiv nekih osoba koje su branile javna zla. Što se tiče tih spisa, priznao je da je često bio oštriji nego što to dolikuje. Ne tvrdi da je bez pogreške, ali se i tih knjiga ne može odreći jer bi takav postupak ohrabrio neprijatelje istine i oni bi iskoristili priliku da Božji narod tlače s još većom okrutnošću. (159){VB 132.4}
“No ja sam samo čovjek, a ne Bog”, nastavio je, “i stoga ću se braniti kao što se Krist branio: “Ako sam govorio zlo, dokažite mi u čemu sam pogriješio…” Preklinjem vas stoga Božjom milošću, uzvišeni care, svijetli kneževi i svi nazočni bez obzira na stalež, da mi iz spisa proroka i apostola dokažete da sam pogriješio. Čim budem uvjeren u to, odreći ću se svojih zabluda i prvi ću zgrabiti svoje spise i baciti ih u vatru.”{VB 133.1}
“To što sam upravo rekao jasno pokazuje, nadam se, da sam pažljivo razmotrio i procijenio opasnosti kojima se izlažem, ali se ne bojim, nego se radujem što je evanđelje i danas, kao i nekada, uzrok nemira i borbi. To je narav i sudbina Božje Riječi. Isus je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Bog je divan i strašan u svojim savjetima; pazimo stoga da ne bismo, pod izgovorom da želimo ugušiti neslogu, progonili Božju riječ te da ne bismo navukli na sebe strašnu poplavu nepremostivih opasnosti, sadašnje nevolje i vječnu pustoš… Mogao bih navesti mnogo primjera iz svete Božje Riječi. Mogao bih govoriti o faraonu, o babilonskom caru i o izraelskim kraljevima koji nikada nisu uspješnije radili na svojoj propasti nego upravo onda kada su, naizgled mudrim savjetima, nastojali učvrstiti svoje carstvo. Bog premješta brda, a oni to ne znaju.”22 {VB 133.2}
Luther je govorio njemački. Zamoljen je da iste riječi ponovi i na latinskome jeziku. Iako je bio iscrpljen prethodnim naporom, odazvao se molbi te isti govor ponovio s jednakom jasnoćom i energijom. U tome ga je vodila Božja providnost. Um mnogih knezova bio je toliko zaslijepljen zabludama i praznovjerjem da prigodom prvoga govora nisu mogli shvatiti moć Lutherovih dokaza, ali im je ponovno izlaganje omogućilo da jasno shvate iznesene točke. (160) {VB 133.3}
Oni koji su uporno zatvarali oči pred svjetlošću te odlučili da se ne daju uvjeriti istinom, bili su razjareni Lutherovim riječima. Kad je Luther prestao govoriti, govornik državnoga sabora ljutito je rekao: “Niste odgovorili na postavljeno pitanje… Od vas se traži da date jasan i određen odgovor… Hoćete li se odreći ili ne?”{VB 133.4}
Reformator je odgovorio: “Budući da vaše veličanstvo traži od mene jasan, jednostavan i određen odgovor, dajem vam ga: Ne mogu podrediti svoju vjeru ni papi ni crkvenim saborima, jer je jasno kao dan da su oni često griješili i proturječili jedni drugima. Sve dok me ne uvjere dokazima iz Svetog pisma ili dokazima zdravog razuma, sve dok me ne uvjere ulomcima koje sam citirao i Božjom Riječju utječu na moju savjest, ne mogu i ne želim se odreći svog učenja, jer je opasno da kršćanin govori protiv svoje savjesti. To je moje stajalište i ne mogu drukčije. Tako mi Bog pomogao! Amen. ”23{VB 133.5}
Tako je taj pravedan čovjek stajao na sigurnom temelju Božje Riječi. Nebeska svjetlost obasjavala mu je lice. Svi su vidjeli veličinu i čistoću njegova karaktera te njegov mir i radost koja mu je izvirala iz srca dok je otkrivao silu zabluda i svjedočio o nadmoćnosti vjere koja nadvladava svijet.{VB 134.1}
Cijeli sabor na trenutak je zanijemio od iznenađenja. Kada je prvi put odgovarao pred saborom, Luther je govorio tiho, poniznim i gotovo pokornim glasom. Rimokatolici su to smatrali dokazom da se njegova hrabrost počela kolebati. Njegovu molbu za odlaganjem rasprave smatrali su predznakom njegova bliskog odricanja. Sam car Karlo, promatrajući Lutherov pognut stas, njegovo smjerno držanje i njegovu jednostavnu odjeću, rekao je napola prezirno: “Taj me redovnik nikada neće učiniti heretikom.” No Lutherova hrabrost, te snaga i jasnoća njegova dokazivanja, izazvali su kod svih stranaka čuđenje. (161) Car je zadivljen uzviknuo: “Taj redovnik govori s neustrašivim srcem i s nepokolebljivom hrabrošću.” Mnogi njemački kneževi s ponosom su i zadovoljstvom gledali na toga predstavnika njihova naroda. {VB 134.2}
Prijatelji Rima bili su poraženi. Njihova je stvar prikazana u vrlo nepovoljnoj svjetlosti. Nastojali su zadržati svoju vlast ne dokazima Svetoga pisma, nego prijetnjama – tim uobičajenim argumentima Rima. Govornik državnoga sabora rekao je: “Ako se ne odrekneš, car i država vidjet će što trebaju učiniti s tvrdoglavim heretikom.”{VB 134.3}
Lutherovi prijatelji, koji su s velikom radošću slušali njegovu plemenitu obranu, zadrhtali su na te riječi, no reformator je mirno rekao: “Bog neka mi pomogne, jer ja se ne mogu ničega odreći.”24{VB 134.4}
Naređeno mu je da izađe iz sabora dok kneževi održe vijećanje. Osjećalo se da je nastupio odlučan trenutak. Lutherovo odlučno odbijanje da išta porekne moglo bi utjecati na tijek crkvene povijesti kroz sva buduća stoljeća. Odlučili su stoga da mu daju još jednu priliku da se odrekne. Doveden je posljednji put pred sabor. Ponovno mu je postavljeno pitanje hoće li se odreći svoje nauke. “Nemam drugoga odgovora” rekao je, “osim onoga koji sam već dao.” Bilo je jasno da ga ni obećanjima ni prijetnjama ne bi uspjeli navesti da popusti zahtjevima svojih protivnika.{VB 134.5}
Papinske su se pristaše ljutile vidjevši da jedan običan redovnik prezire vlast pred kojom su drhtali kraljevi i kneževi. Bili su nestrpljivi i htjeli su da osjeti njihov gnjev u smrtnom mučenju. No Luther je, premda svjestan opasnosti koja mu je prijetila, govorio s kršćanskim dostojanstvom i mirnoćom. U njegovim riječima nije bilo ni oholosti, ni žestine, ni krivog prikazivanja istine. Izgubio je iz vida samoga sebe, zaboravio je na dostojanstvenike koji su ga okruživali; osjećao je jedino da se nalazi u prisutnosti Beskonačnoga koji je iznad papa, prelata, kraljeva i careva. Kroz Lutherovo je svjedočenje govorio Krist, silom i veličanstvenošću koja je za trenutak i prijatelje i protivnike ispunila strahopoštovanjem i zadivljenošću. (162) Božji Duh, koji se nalazio na ovom saboru, djelovao je na srca državnih vođa. Mnogi su kneževi smjelo priznali pravednost Lutherove stvari. Mnogi od njih bili su osvjedočeni u istinu, ali kod nekih dojam nije bio trajan. Bilo je i takvih koji nisu odmah izrazili svoje mišljenje, ali koji su kasnije, nakon što su sami proučili Sveto pismo, postali neustrašivi pomagači reformacije. {VB 135.1}
Izborni knez Friedrich gledao je s velikom zabrinutošću na Lutherov dolazak pred državni sabor, pa je duboko uzbuđen slušao njegov govor. S radošću i ponosom promatrao je njegovu hrabrost, odlučnost i pribranost te odlučio da će ga još jače braniti. Uspoređujući suprotstavljene tabore, vidio je da je mudrost papa, kraljeva i kardinala bila posramljena snagom istine. Papinstvo je doživjelo poraz čije će se posljedice osjećati u svim narodima kroz sva buduća vremena.{VB 135.2}
Kada je papin legat vidio kakav je dojam ostavila Lutherova obrana, uplašio se kao nikada prije za sigurnost rimske vlasti te odlučio upotrijebiti sva sredstva koja su mu stajala na raspolaganju da uništi reformatora. Svom rječitošću i diplomatskom vještinom kojom se odlikovao, pokušao je prikazati mladom caru kako bi bilo ludo i opasno žrtvovati prijateljstvo i moć rimske stolice za stvar jednog neznatnog redovnika.{VB 135.3}
Njegove riječi izvršile su željeni učinak. Sutradan nakon Lutherova govora car Karlo na saboru je objavio da će nastaviti politiku svojih prethodnika te da će pomagati i štititi rimsku vjeru. Budući da se Luther odbio odreći “zabluda”, protiv njega i njegovih učenja moraju se primijeniti najoštrije mjere. “Jedan redovnik, zaveden svojom ludošću, ustao je protiv vjere cijeloga kršćanstva. (163) Žrtvovat ću svoja kraljevstva, svoje blago, svoje prijatelje, svoje tijelo, svoju krv, svoju dušu i svoj život da zaustavim tu bezbožnost. Augustinca Luthera poslat ću kući i zabraniti mu svaki rad u narodu. Potom ću ustati protiv njega i njegovih pristaša izopćenjem, prokletstvom i svim mogućim sredstvima da ih uništim. Pozivam sve podanike mojih zemalja da se ponašaju kao pravi kršćani.”25 Ipak, car je izjavio da se garantno pismo koje je dao Lutheru ima poštovati te, prije nego što se protiv njega poduzmu mjere, mora mu se dopustiti da se živ i zdrav vrati kući.{VB 136.1}
Među članovima sabora pojavila su se dva suprotna mišljenja. Papini predstavnici tražili su da se ne poštuje reformatorovo garantno pismo. Rekli su da bi Rajna trebala primiti njegov pepeo, kao što je prije stotinu godina primila Husov.26 No njemački kneževi, premda i sami papine pristaše i otvoreni Lutherovi neprijatelji, izjasnili su se protiv takvoga gaženja dane riječi, što bi bila ljaga za čast nacije. Podsjetili su na nesreće koje su stigle nakon Husove smrti, izjavivši da se ne bi usudili navući na Njemačku i njezinog mladog cara nove nesreće.{VB 136.2}
Sam Karlo V. odgovorio je na taj prijedlog sljedećim riječima: “Kad bi čast i vjera bili prognani iz cijeloga svijeta, trebali bi naći utočište u srcima kneževa.”27 Najogorčeniji reformatorovi neprijatelji navaljivali su na cara da postupi s njim kao što je car Sigismund postupio s Husom: da ga preda na milost i nemilost crkve. Sjetivši se kako je Hus na saboru pokazivao okovane ruke i javno osuđivao cara zbog gaženja dane riječi, Karlo V. je izjavio: “Ne bih se želio crvenjeti od stida kao Sigismund.”28{VB 136.3}
No Karlo je svjesno odbacio istine koje je Luther zastupao, rekavši: “Čvrsto sam odlučio ići stopama svojih predaka.”29 Odlučio je da neće skrenuti sa staze običaja, pa ni zbog pravde i istine. (164) Htio je, kao njegovi očevi, poduprijeti papinstvo sa svim njegovim zločinima i zloporabama. Zauzevši takvo stajalište, odbio je prihvatiti svjetlo, koje ni njegovi očevi nisu prihvatili, i izvršiti dužnosti koje ni oni nisu ispunili.{VB 136.4}
I danas ima mnogo ljudi koji se pridržavaju običaja i predaja svojih otaca. Kad im Bog pošalje novu svjetlost, odbijaju je prihvatiti jer je nisu prihvatili ni njihovi očevi budući da im nije bila ni poznata. Mi ne živimo u vrijeme naših očeva, pa stoga naše dužnosti i odgovornosti nisu iste. Bog nas neće pohvaliti ako – umjesto da istražujemo riječ istine – gledamo na primjer naših otaca da bismo po njemu određivali svoje dužnosti. Naša je odgovornost veća od odgovornosti naših predaka. Odgovorni smo za svjetlost koju su oni primili i predali nam je u naslijeđe, a također i za novu svjetlost koja nas sada obasjava iz Božje Riječi.{VB 137.1}
Isus je rekao o nevjernim Židovima: “Da im nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha. Ali sada nemaju isprike za svoj grijeh.” Ivan 15:22. Ista božanska sila govorila je preko Luthera caru i njemačkim kneževima. I dok je svjetlost sjala iz Božje riječi, Njegov je Duh posljednji put pozivao mnoge prisutne na saboru. Kao što je Pilat, mnogo stoljeća ranije, dopustio da oholost i častoljublje zatvore njegovo srce za riječi Spasitelja svijeta; kao što je plašljivi Feliks zamolio glasnika istine: “Idi za sad; kad imadnem vremena, dozvat ću te.”; kao što je oholi Agripa priznao: “Za malo pa me nagovori da budem kršćanin” (Djela 24:25; 26:28), a ipak je odbacio vijest poslanu s neba – tako je i Karlo V. odlučio odbaciti svjetlost istine misleći, prožet svjetovnom ohološću, kako mu to nalaže njegova državnička mudrost.{VB 137.2}
Glasine o planovima protiv Luthera brzo su se proširile i izazvale veliko uzbuđenje u gradu. (165) Reformator je stekao mnogo prijatelja koji su odlučili, poznavajući vjerolomnu okrutnost Rima prema svima koji bi se usudili otkriti njegovu pokvarenost, da neće dopustiti da on padne kao njegova žrtva. Stotine plemića obvezalo se da će ga zaštititi. Mnogi su carsku odluku proglasili znakom slabosti carske vlasti i njezina podređivanja Rimu. Na vratima kuća i na javnim trgovima pojavili su se plakati – jedni su branili Luthera, a drugi ga osuđivali. Na jednome od njih bilo je napisano: “Teško tebi, zemljo, kad ti je car dijete!” Propovjednik 10:16. Opće oduševljenje za Luthera u cijeloj Njemačkoj uvjerilo je cara i državni sabor da bi svaka nepravda učinjena Lutheru izložila opasnosti mir carstva i sigurnost samoga prijestolja.{VB 137.3}
Friedrich Saski sačuvao je mudru suzdržljivost, pažljivo prikrivajući svoje prave osjećaje prema reformatoru, ali je istodobno s neumornom pozornošću pratio svaki njegov pokret i svaki pokret njegovih neprijatelja. Bilo je mnogo onih koji nisu skrivali svoje simpatije prema Lutheru. Posjećivali su ga kneževi, grofovi i druge utjecajne ličnosti svjetovnoga i duhovnog staleža. Spalatin je pisao: “Mala reformatorova soba nije mogla primiti sve koji su ga htjeli vidjeti.”30 Ljudi su mu se divili kao da je neko biće više od čovjeka. Čak i oni koji nisu vjerovali u njegova učenja divili su se njegovoj plemenitoj čestitosti koja ga je tjerala da se radije izloži smrtnoj opasnosti nego da se ogriješi o svoju savjest.{VB 138.1}
Uloženi su ozbiljni napori da se Luthera nagovori da se sporazumi s Rimom. Plemići i kneževi upozorili su ga da će – bude li se nastavio uporno držati svoga mišljenja nasuprot mišljenju crkve i sabora – brzo biti prognan iz carstva i ostavljen bez zaštite. Luther je na to odgovorio: “Kristovo se evanđelje ne može propovijedati bez teškoća… Zašto da me strah i prijetnje odvoje od Boga i od božanske riječi koja je jedina istina? Ne, radije bih dao svoje tijelo, svoju krv i svoj život.”31 (166){VB 138.2}
Ponovno su navaljivali na njega da se pokori carevoj presudi jer se u tom slučaju više nema čega bojati. “Nemam ništa protiv toga”, odgovorio je, “da car, kneževi i obični kršćani ispitaju i ocijene moje knjige, ali pod uvjetom da to čine na temelju Božje Riječi. Samo su nju dužni slušati. Ne činite nasilje nad mojom savješću koja se pokorava Svetom pismu.”32{VB 138.3}
Na drugi pokušaj da ga nagovore odgovorio je: “Pristajem odreći se garantnog pisma. Predajem caru u ruke sebe i svoj život, ali Božju Riječ – nikada!”33 Izjavio je kako je spreman pokoriti se odluci jednoga općeg sabora, ali pod uvjetom da taj sabor sudi po Svetom pismu. “Što se tiče Božje Riječi i vjere”, dodao je, “svaki bi kršćanin mogao o tome prosuđivati isto tako dobro kao i papa, pa makar ovoga podupiralo i milijun sabora.”34 I prijatelji i neprijatelji napokon su se uvjerili da je beskoristan svaki daljnji pokušaj izmirenja.{VB 138.4}
Da je reformator popustio samo u jednoj točki, sotona i njegovi suradnici odnijeli bi pobjedu. No njegova nepokolebljiva odlučnost bila je sredstvo za oslobođenje crkve te za početak novoga i boljeg doba. Utjecaj ovoga čovjeka – koji je imao hrabrosti u vjerskim pitanjima misliti i raditi samostalno – djelovao je na crkvu i na svijet ne samo u njegovo doba, nego i u svim budućim pokoljenjima. Njegova odlučnost i vjernost krijepit će u posljednje vrijeme sve koji će morati proći kroz slično iskustvo. Božja moć i veličina bili su uzdignuti iznad ljudskih odluka, iznad sotonine moći.{VB 138.5}
Ubrzo nakon toga Luther je dobio od cara naredbu da se vrati kući. Reformator je znao da će nakon te naredbe brzo stići i njegova osuda. Nad njegovom su se stazom nagomilali prijeteći oblaci. Ipak, njegovo je srce bilo puno radosti i zahvalnosti kad je napuštao Worms. (167) “Sam đavao čuvao je papinsku tvrđavu”, rekao je, “ali je Krist načinio u njoj veliki prodor i sotona je morao priznati da je Bog jači od njega.”35 {VB 139.1}
Nakon svoga odlaska, u iskrenoj želji da njegovu odlučnost ne shvate kao pobunu, Luther je pisao caru: “Bog koji ispituje srca svjedok je da sam spreman pokoriti se vašem veličanstvu bilo u slavi ili u sramoti, u životu ili smrti – u svemu osim u Božjoj riječi po kojoj čovjek živi. U poslovnim stvarima moja je odanost nepokolebljiva, jer gubitak ili dobitak u zemaljskim stvarima ne utječe na spasenje. No kad su u pitanju vječni interesi, Bog ne želi da se pokoravamo čovjeku, jer je pokoravanje u duhovnim stvarima istinsko štovanje, a ono pripada samo Stvoritelju.”36 {VB 139.2}
Na povratku iz Wormsa Luther je bio dočekivan s još većim oduševljenjem nego kada je odlazio tamo. Duhovni velikodostojnici pozdravljali su izopćenog redovnika, a građanske su vlasti iskazivale poštovanje čovjeku koga je car osudio. Nagovorili su ga da propovijeda usprkos carevoj zabrani i tako se ponovno popeo na propovjedaonicu. “Nikada se nisam obvezao da ću vezati Božju Riječ”, govorio je, “niti ću ikada dati takvu obvezu.”37 {VB 139.3}
Ubrzo nakon njegova odlaska iz Wormsa papinske su pristaše uspjele nagovoriti cara da izda edikt protiv njega. U tom je ediktu Luther bio proglašen “sotonom u ljudskom obliku, odjevenim u redovničke halje.”38Izdana je naredba da se poduzmu mjere kako bi se spriječio njegov rad čim istekne rok njegove zaštite. Svima je zabranjeno da mu pruže utočište, da mu daju hranu ili piće ili da ga podupiru ili pomažu riječima ili postupcima, javno ili privatno. Trebao je biti uhvaćen i predan vlastima. I njegove su pristaše trebale biti uhićene, a njihova imovina zaplijenjena. Njegovi su spisi imali biti uništeni. I napokon, svi koji bi se usudili raditi protiv te naredbe, trebali su dijeliti njegovu sudbinu. (168) Saski knez izbornik i ostali kneževi koji su bili prijateljski naklonjeni Lutheru, napustili su Worms ubrzo nakon njegova odlaska, a državni je sabor odobrio carev dekret. Papinske su pristaše trijumfirale. Smatrali su kako je sudbina reformacije zapečaćena. {VB 139.4}
Bog je u ovom trenutku opasnosti pripremio put spasenja za svoga slugu. Jedno budno oko pratilo je Lutherovo kretanje, jedno vjerno i plemenito srce donijelo je odluku da ga spasi. Bilo je jasno da će Rim biti zadovoljan samo onda kad čuje da je Luther mrtav. Jedina mogućnost da ga sačuvaju od lavlje čeljusti bila je da ga sakriju. Bog je Friedrichu Saskom dao mudrost da stvori plan kako da spasi reformatora. Uz suradnju prijatelja proveden je plan izbornoga kneza te je Luther bio skriven i od prijatelja i od neprijatelja. Na povratku kući bio je, naime, iznenada uhvaćen, otrgnut od svoje pratnje i brzo odveden kroz šumu u kulu Wartburg – osamljenu tvrđavu sagrađenu na vrhu jednoga brda. Odvođenje i skrivanje izvedeno je tako tajanstveno da ni sam Friedrich Saski dugo vremena nije znao kamo je Luther odveden. Bilo je vrlo važno da se to ne zna; sve dok izborni knez nije znao gdje je Luther skriven, nije mogao dati nikakvu informaciju o njemu. Znao je samo da je reformator na sigurnome i to mu je bilo dovoljno.{VB 140.1}
Prošlo je proljeće, pa ljeto i jesen. Došla je zima, a Luther je još uvijek bio zatočenik. Aleander i njegove pristaše trijumfirali su, uvjereni kako će se svjetlost evanđelja uskoro ugasiti. No umjesto toga reformator je punio svoju svjetiljku iz rezervoara istine kako bi njezina svjetlost zasjala još jačim sjajem.{VB 140.2}
U prijateljskoj sigurnosti Wartburga Luther se u početku osjećao sretnim vidjevši da je izbavljen od opasnosti i sklonjen od bojne vreve. No nije mogao dugo podnositi spokoj i odmor. Naviknut na aktivan život i tešku borbu, nije mogao lako podnositi neaktivnost. U tim danima usamljenosti pred očima mu je lebdjelo stanje crkve. Očajno je uzviknuo: “Jao! Zar u ovim posljednjim danima Božjega gnjeva nema nikoga da bude kao zid pred Gospodom i spasi Izrael?”39 (169) Ponovno je počeo razmišljati o sebi i uplašio se da bi zbog svoga povlačenja iz borbe mogao biti okrivljen da je plašljivac. Osim toga, predbacivao si je nemarnost i ugađanje samome sebi. Ipak, činio je više nego što bi se to moglo očekivati od jednoga čovjeka. Njegovo pero nikada nije bilo besposleno. Njegovi neprijatelji, koji su laskali sebi da su ga ušutkali, začudili su se i zbunili pred očiglednim dokazima da je još aktivan. Iz njegova je pera izlazilo mnoštvo traktata koji su kružili cijelom Njemačkom. Osim toga, za svoje je sunarodnjake učinio veliko djelo time što je preveo Novi zavjet na njemački jezik. S visine svoga stjenovitog Patmosa više od godinu dana nastavljao je propovijedati evanđelje i žigosati zablude svoga vremena.{VB 140.3}
Bog je uklonio svoga slugu iz javnoga života ne samo zato da ga sačuva od gnjeva njegovih protivnika i da mu osigura mirno vrijeme za ove važne poslove, nego i iz još važnijih razloga. U samoći i skrovitosti planinskog utočišta Luther je bio odvojen od svakoga zemaljskog oslonca i svjetovne hvale. Na taj je način bio sačuvan od oholosti i samopouzdanja koji tako često prate uspjeh. To stradanje i poniženje pripremilo ga je da sigurnim korakom ide vrtoglavim visinama na koje je iznenada bio prenesen.{VB 141.1}
Kada se ljudi raduju slobodi koju im donosi istina, skloni su uzvisiti one koje je Bog upotrijebio da slome lance zabluda i praznovjerja. Sotona pokušava odvratiti misli i osjećaje ljudi od Boga te upraviti ih na ljude. Na taj ih način zavodi da štuju oruđe, a zanemare Ruku koja upravlja svim događajima providnosti. Vjerske vođe, koje se na taj način hvali i slavi, često gube iz vida ovisnost o Bogu i tonu u samopouzdanje. (170) Nastoje zavladati umom i savješću ljudi koji su skloni gledati u njih kao u vođe umjesto na Božju Riječ. Djelo obnove često je stradalo zbog takva duha njegovih pristaša. Bog je htio sačuvati djelo reformacije baš od te opasnosti. Želio je da ono ne nosi znak čovjeka, nego da ima Božji pečat. Ljudi su gledali na Luthera kao na tumača istine. On je stoga bio udaljen kako bi svi pogledi bili upravljeni na vječnog Autora istine. (171){VB 141.2}
U izboru onih koji će pridonijeti provođenju reforme u crkvi vidljiv je isti božanski plan kao i pri osnivanju crkve. Božanski Učitelj mimoišao je zemaljske velikaše, plemiće i bogate koji su navikli da ih ljudi hvale i iskazuju im poštovanje. Ispunjeni osjećajem nadmoći, nisu mogli suosjećati sa svojim bližnjima ni postati suradnici poniznog Nazareća-nina. Neukim galilejskim ribarima upućen je poziv: “Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi.” Matej 4:19. Bili su to ponizni ljudi, spremni prihvatiti pouku. Što su manje bili pod utjecajem lažnog učenja svoga vremena, to ih je Krist uspješnije mogao poučavati i pripremati za svoju službu. Tako je bilo i u doba velike reformacije. Glavni reformatori bili su ljudi iz naroda – ljudi koji nisu bili obuzeti željom za čašću ni prožeti vjerskim fanatizmom svoga vremena. Bog se za postizanje velikih uspjeha služi poniznim ljudima, jer se tako slava ne pripisuje ljudima, nego Onome koji preko njih “proizvodi i htijenje i djelovanje da mu se mogu svidjeti.”{VB 142.1}
Nekoliko tjedana nakon Lutherova rođenja u kolibi saskog rudara, rodio se u kućici pastira u Alpama Ulrich Zwingli. (172) Sredina u kojoj je odrastao i njegov odgoj u djetinjstvu bili su dobra priprema za njegovu kasniju misiju. Odgojen usred veličanstvene prirodne ljepote, bio je prožet sviješću o Božjoj moći, veličini i veličanstvu. Povijest junačkih djela njegovih sunarodnjaka zapalila je Zwinglijeve mladenačke čežnje. Od svoje pobožne bake slušao je svete priče koje je pokupila iz biblijske povijesti i crkvenih predaja. S velikim je zanimanjem slušao o djelima patrijarha i proroka, o pastirima koji su napasali stada na palestinskim brežuljcima gdje su s njima razgovarali anđeli, o Djetetu iz Betlehema i o Čovjeku s Golgote.{VB 142.2}
Kao i Hans Luther, i Zwinglijev je otac želio školovati sina, pa je dječak rano morao napustiti rodni kraj. Tako je brzo napredovao da se ubrzo postavilo pitanje gdje naći učitelja koji će ga biti sposoban poučavati. S trinaest godina pošao je u Bern gdje je u to vrijeme bila najbolja škola u Švicarskoj. Tu se pojavila opasnost koja je zaprijetila da pokvari njegovu budućnost. Redovnici su ga, naime, stalno nagovarali da stupi u samostan. Dominikanci i franjevci takmičili su se tko će zadobiti veću naklonost naroda. Željeli su to postići bogatstvom i ukrasima svojih crkava, sjajem svojih ceremonija te privlačnošću slavnih relikvija i čudotvornih slika.{VB 143.1}
Bernski su dominikanci shvatili da će osigurati sebi dobitak i čast uspiju li pridobiti toga mladog učenika. Njegova izuzetna mladost, njegov urođeni dar za govorništvo i pisanje, njegov talent za glazbu i poeziju, imali bi veći utjecaj da privuku narod njihovoj crkvi te da povećaju prihode reda nego sav njihov sjaj i raskoš. Lukavstvom i laskanjem nastojali su pridobiti Zwinglija da stupi u njihov samostan. Luther se kao student zakopao u ćeliju samostana i bio bi izgubljen za čovječanstvo da ga Božja providnost nije izbavila odatle. Zwingli nije smio upasti u istu opasnost. (173) Božjom providnošću njegov je otac bio obaviješten o namjerama redovnika. On nije želio da njegov sin pođe putem dokonog i beskorisnog redovničkog života. Uvidio je da je djetetova budućnost u opasnosti, pa mu je naredio da se odmah vrati kući.{VB 143.2}
Mladić je poslušao zapovijed, ali nije mogao dugo ostati u svojoj zavičajnoj dolini. Nakon nekog vremena krenuo je u Basel kako bi nastavio studij. Tu je prvi put čuo propovijed o Božjoj milosti koja se daje kao besplatan dar. Wittembach, profesor starih jezika, došao je preko studija hebrejskog i grčkoga u vezu sa Svetim pismom, i tako su zrake božanske istine obasjale um njegovih učenika preko njegovih predavanja. Učio je da postoji starija istina, daleko vrednija od teorija učenjaka i filozofa. Ta stara istina je spoznaja da je Kristova krv jedini otkup za grješnike. Za Zwinglija su to bile prve zrake koje navješćuju zoru.{VB 143.3}
Ubrzo je Zwingli pozvan da napusti Basel te da prihvati svoj životni poziv. Njegovo prvo radno mjesto bila je župa u Alpama, nedaleko od njegove zavičajne doline. Nakon što se zaredio za svećenika, “cijelom se dušom posvetio proučavanju božanske istine”, kaže jedan njegov suradnik, “svjestan koliko mnogo mora znati onaj kome je povjereno Kristovo stado.”1 Što je više istraživao Sveto pismo, to jasnije je uočavao razliku između biblijskih istina i zabluda Rima. Pokorio se Bibliji kao Božjoj riječi, jedinom potpunom i nepogrešivom pravilu vjere i života… Shvatio je da Božja Riječ mora biti sama sebi tumačem. Nije se usudio služiti Pismom kako bi potkrijepio unaprijed smišljenu teoriju, nego je smatrao svojom dužnošću upoznati njegovu utvrđenu i otkrivenu nauku. Služio se svim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju da stekne potpuno i ispravno razumijevanje Pisma te tražio pomoć Svetoga Duha koji će, kako je rekao, otkriti pravi smisao Božje Riječi svakome tko to bude tražio iskreno i s molitvom. (174) {VB 144.1}
“Sveto pismo”, rekao je Zwingli, “potječe od Boga, a ne od čovjeka. Bog, koji prosvjetljuje, dat će ti da razumiješ kako je njegov govor od Boga. Božja riječ… ne može pogriješiti. Ona prosvjetljuje, poučava, uzdiže, obasjava dušu spasenjem i milošću, tješi je u Bogu, čini je poniznom, tako da zaboravlja na sebe i prihvaća Boga.” Zwingli je sam iskusio istinitost ovih riječi. Kasnije je, govoreći o svom iskustvu u to vrijeme, pisao: “Kad sam počeo proučavati Božju riječ, stalno su me uznemirivale filozofija i skolastika. Na kraju sam došao do zaključka da trebam sve to ostaviti i tražiti Božju svjetlost jedino u Njegovoj Riječi. Tada sam počeo moliti Boga da mi pošalje svoju svjetlost, i proučavanje Pisma postalo mi je mnogo lakše.”2{VB 144.2}
Nauk, koji je Zwingli propovijedao, nije primio od Luthera. Bilo je to Kristovo učenje. “Ako Luther propovijeda Krista”, rekao je švicarski reformator, “on čini isto što i ja činim. Broj onih koje je doveo Kristu veći je od broja onih koje sam ja priveo, no to nije važno. Neću nositi drugo ime osim Kristovog, čiji sam vojnik, i On je moj vođa. Nikada nisam pisao Lutheru ni on meni. Zašto? Zato da bi se vidjelo kako je Božji Duh u suglasju sa samim sobom jer obojica, bez ikakva neslaganja, naučavamo jedinstveni Kristov nauk.”3 {VB 144.3}
Godine 1516. Zwingli je pozvan za propovjednika samostana u Einsiedelnu. Tu je imao priliku bolje upoznati pokvarenost Rima i izvršiti utjecaj koji će se osjetiti daleko od njegovih rodnih Alpa. U glavne atrakcije Einsiedelna ubrajala se slika Djevice Marije za koju se tvrdilo da ima čudotvornu moć. Iznad ulaznih vrata samostana stajao je natpis: “Ovdje se može dobiti potpuni oprost grijeha.”4 (175) Tijekom cijele godine hodočasnici su dolazili pokloniti se slici Djevice Marije, ali na veliki godišnji blagdan, posvećen njoj u čast, mnoštvo hodočasnika dolazilo je iz svih krajeva Švicarske, pa čak i iz Francuske i Njemačke. Vrlo ožalošćen tim prizorom, Zwingli je iskoristio priliku da tim robovima praznovjerja objavi slobodu koju donosi evanđelje.{VB 145.1}
“Nemojte misliti”, govorio im je s propovjedaonice, “da je Bog više u ovom hramu nego na drugome mjestu. Ma u kojem mjestu živjeli, Bog je oko vas i čuje vas… Mogu li beskorisna djela, duga hodočašća, darovi, slike, zazivanje Djevice i svetaca pribaviti Božju milost? Što koriste mnoge riječi kojima ukrašavate svoje molitve? Što koriste sjajna odijela, obrijana glava, duga i nabrana haljina ili zlatom izvezene papuče? Bog gleda na srce, a naše je srce daleko od Njega.” “Krist”, dodao je, “koji je jednom bio prinesen na križu naša je žrtva pomirenja koja je dovoljna za grijehe svih vjernika kroz svu vječnost.”5 {VB 145.2}
Mnogim slušateljima to učenje nije bilo po volji. Gorko su se razočarali kad su čuli da je njihov naporan put bio uzaludan. Nisu mogli shvatiti oprost koji im Krist besplatno nudi. Bili su zadovoljni starim putom k Nebu koji im je obilježio Rim. Bojali su se teškoća koje bi ih snašle pri traženju boljega puta. Lakše im je bilo svoje spasenje povjeriti svećeniku ili papi nego težiti za čistoćom srca.{VB 145.3}
No drugi su s radošću primili vijest spasenja po Kristu. Obredi koje je Rim propisao nisu im donijeli duševni mir, i oni su vjerom prihvatili Spasiteljevu krv koja ih može očistiti. Vratili su se u svoj zavičaj da i drugima otkriju dragocjenu svjetlost koju su primili. Tako se istina prenosila od sela do sela, od grada do grada, a broj Marijinih hodočasnika sve više se smanjivao. (176) Smanjili su se također i darovi, a slijedom toga i Zwinglijevi prihodi koji su potjecali od tih darova. No on se nije žalostio zbog toga. Naprotiv, radovao se kad je vidio kako se ruši moć fanatizma i praznovjerja.{VB 145.4}
Crkvene vlasti nisu bile slijepe za djelo koje je Zwingli obavljao, no suzdržali su se od sukoba nadajući se kako će ga laskanjem pridobiti za sebe. Istina je u međuvremenu osvajala srca ljudi. {VB 146.1}
Zwinglijev rad u Einsiedelnu pripremao ga je za veće polje rada u koje je uskoro trebao stupiti. Nakon tri godine pozvan je za propovjednika katedrale u Zürichu. Taj grad bio je u to doba najveći u švicarskoj federaciji, i sve što se tamo zbivalo imalo je dalekosežan utjecaj. Svećenici, na čiji je poziv Zwingli došao u Zürich, potrudili su se objasniti mu kako ne žele novotarije te uputili ga u njegove dužnosti.{VB 146.2}
“Uložite sve napore”, rekli su mu, “da povećate prihode za crkvu ne zanemarujući ni najmanje sitnice. Savjetujte vjernicima s propovjedaonice i u ispovjedaonici da plaćaju desetinu i priloge te da darovima pokažu svoju ljubav prema crkvi. Trudite se da povećate prihod od bolesnih, od mise i općenito od svake crkvene djelatnosti.” “U vaše dužnosti spada podjela sakramenata, propovijedanje i skrb za stado”, dodao je njegov starješina. “No možete uzeti pomoćnika za te različite službe, a osobito za propovijedanje. Vi ćete dijeliti svete sakramente samo uglednim ličnostima, i to kada vas pozovu; zabranjuje vam se da to činite svakome bez obzira na njegov položaj.”6 {VB 146.3}
Zwingli je šutke saslušao te, nakon što se zahvalio na časti što je pozvan u tako važnu službu, počeo im je izlagati plan koji je namjeravao provesti. (177) “Kristov život”, rekao je, “bio je dugo skriven od naroda. Propovijedat ću iz evanđelja po Mateju, poglavlje po poglavlje, uzimajući samo iz izvora Pisma, ispitujući njegove dubine, uspoređujući odlomak s odlomkom i tražeći razumijevanje kroz stalnu i usrdnu molitvu. Posvetit ću svoju službu na slavu Bogu, na slavu Njegova jedinorođenog Sina, za istinsko spasenje duša i njihovo utvrđivanje u pravoj vjeri.”7 Iako neki svećenici nisu odobravali njegov plan i pokušavali ga odvratiti od njega, Zwingli je ostao nepokolebljiv. Izjavio je kako nema namjeru služiti se nekom novom metodom, nego starom kojom se crkva koristila u ranija, čistija vremena. {VB 146.4}
Već se pobudilo zanimanje za istine koje je propovijedao i narod je u velikom mnoštvu dolazio slušati njegove propovijedi. Među njegovim je slušateljima bilo i takvih koji već dulje vrijeme nisu dolazili u crkvu. Svoje je bogoslužje počinjao otvaranjem evanđelja, čitajući i tumačeći svojim slušateljima nadahnute izvještaje o Kristovu životu te Njegovu učenju i smrti. I ovdje, kao i u Einsiedelnu, isticao je Božju Riječ kao jedini nepogrešivi autoritet te Spasiteljevu smrt kao jedinu potpunu žrtvu. “Želim vas dovesti Kristu”, govorio je, “Kristu, pravom izvoru spasenja.”8 Oko Zwinglija su se okupljali ljudi svih staleža, od državnika i učenjaka do zanatlija i seljaka. S dubokim su zanimanjem slušali njegove riječi. Propovijedao je ne samo o daru spasenja koji se besplatno daje, nego je i neustrašivo žigosao poroke svoga vremena. Mnogi su na povratku iz katedrale hvalili Boga govoreći: “Taj je čovjek pravi propovjednik istine. On će biti naš Mojsije koji će nas izvesti iz egipatske tame.”9 {VB 147.1}
Nakon početnog oduševljenja počeo se javljati otpor. Redovnici su se podigli da spriječe njegov rad i osude njegovo učenje. Mnogi su mu se rugali i prijetili mu. (178) No Zwingli je sve to strpljivo podnosio, govoreći: “Želimo li pridobiti zle za Isusa Krista, moramo zatvoriti oči pred mnogim stvarima.”10 {VB 147.2}
Nekako u to vrijeme došao je novi čovjek da podrži djelo reforme. Jedan prijatelj reformirane vjere iz Basela poslao je nekog Lucijana koji je došao u Zürich s Lutherovim spisima. Prijatelj iz Basela mislio je kako bi prodavanje tih spisa moglo biti moćno sredstvo za širenje svjetlosti istine. Pisao je Zwingliju: “Ustanovi ima li taj čovjek dovoljno razboritosti i vještine, pa ako ima, neka raznosi Švicarcima Lutherove spise od grada do grada, od sela do sela, od kuće do kuće, a posebno njegovo tumačenje Očenaša napisano za laike. Što više ti spisi budu poznati, to će se javiti više kupaca.”11 Tako je svjetlost krčila sebi put.{VB 147.3}
Kada se Bog sprema skršiti lance neznanja i praznovjerja, sotona se još više trudi ljude obaviti tamom te još jače stegnuti njihove okove. U trenutku kada je Bog u raznim zemljama podizao ljude da objave oprost grijeha i opravdanje kroz Kristovu krv, Rim je udvostručio svoje napore da u svim kršćanskim zemljama stvori trgovine indulgencijama, nudeći oprost grijeha za novac. {VB 147.4}
Svaki je grijeh imao svoju određenu cijenu; ljudima je bilo dopušteno činiti zločine, samo ako time budu punili rimsku blagajnu. I tako su dva pokreta išla usporedo: jedan je nudio oprost za novac, a drugi oproštenje u Kristu. Rim je dopuštao grijeh čineći ga izvorom svojih prihoda, a reformatori su osuđivali grijeh ukazujući na Krista kao Otkupitelja i Spasitelja.{VB 148.1}
U Njemačkoj je prodavanje oproštajnica bilo povjereno dominikancima. Na čelu te trgovine stajao je Tetzel. U Švicarskoj je trgovina oproštajnicama bila povjerena franjevcima, pod kontrolom Samsona, talijanskog redovnika. (179) Samson je već bio učinio velike usluge crkvi donijevši iz Njemačke i Švicarske goleme svote novca u papinsku blagajnu. Sada je prolazio kroz Švicarsku. Privlačio je veliko mnoštvo; lišavao je siromašne seljake njihovih skromnih prihoda, a od bogatih izmamljivao velike darove. No utjecaj reformacije već se osjećao. Iako se ta trgovina oproštajnicama nije mogla potpuno spriječiti, ipak je bila znatno oslabljena. Zwingli je još bio u Einsiedelnu kada je Samson počeo svoju djelatnost u jednom susjednom gradu. Čuvši za njegovu misiju, reformator je odmah ustao protiv njega. Njih dvojica nikada se nisu sreli, ali je Zwinglijev uspjeh u raskrinkavanju fratrove trgovine bio toliki da je ovaj morao otići u drugo mjesto. {VB 148.2}
U Zürichu je Zwingli vatreno propovijedao protiv trgovine oprostom. Kad se Samson približio gradu, gradski je savjet poslao pred njega glasnika s molbom da ne uđe u grad. Iako je uspio lukavstvom pribaviti dozvolu za ulazak u grad, bio je vraćen natrag a da nije prodao ni jednu jedinu oproštajnicu te je ubrzo potom napustio Švicarsku.{VB 148.3}
Reformacija je dobila jak poticaj kad se pojavila kuga, nazvana “crnom smrću”, koja je 1519. godine harala Švicarskom. Gledajući smrti u oči, mnogi su se sjetili ništavnosti i bezvrijednosti oprosta koje su kupili za novac te su poželjeli da njihova vjera počiva na čvršćem temelju. Zwingli se razbolio u Zürichu. Bolest je bila tako teška da su mnogi izgubili nadu da će ozdraviti i već su kružile glasine da je Zwingli umro. U tom kritičnom trenutku nada i hrabrost nisu ga ostavile. Vjerom je gledao na križ Golgote uzdajući se u to da je Kristova žrtva dovoljna za oprost grijeha. Izbjegavši smrt, počeo je propovijedati evanđelje s većom revnošću nego ikada prije, a njegove su riječi imale neodoljivu silu. Narod je radosna srca pozdravljao svoga dragog propovjednika koji se vratio s ivice groba. Budući da su i sami bdjeli uz postelje bolesnih i umirućih, mogli su bolje nego ikada prije osjetiti vrijednost evanđelja. (180) {VB 148.4}
Zwingli je stekao jasnije shvaćanje istine i snažnije je osjetio u sebi obnavljajuću silu. Pad čovjeka i plan spasenja bile su njegove omiljene teme. “Po Adamu”, govorio je, “svi smo mi umrli, utonuli u pokvarenost i prokletstvo.”12 “Krist – pravi čovjek i pravi Bog – osigurao nam je vječno spasenje… Njegovo je stradanje vječna žrtva koja donosi vječno spasenje. Ona zauvijek zadovoljava božansku pravdu za sve one koji se čvrstom i nepokolebljivom vjerom oslanjaju na tu žrtvu.” No jasno je učio da nam Kristova milost ne daje pravo da i dalje živimo u grijehu. “Gdje god ima vjere u Boga, tamo je Bog; a gdje je Bog, tamo je i revnost koja potiče i tjera ljude na dobra djela.”13 {VB 149.1}
Zanimanje za Zwinglijeve propovijedi bilo je toliko da je katedrala bila puna slušatelja koji su ga dolazili čuti. Malo-pomalo, onoliko koliko su mogli razumjeti, otkrivao je svojim slušateljima istinu. Pazio je da im odmah u početku ne otkrije točke koje su ih mogle zbuniti i izazvati predrasude. Cilj mu je bio pridobiti njihova srca za Kristovo učenje, dirnuti ih Njegovom ljubavlju i pred njihovim očima oživjeti Kristov primjer. Kad prihvate načela evanđelja, njihova će praznovjerna uvjerenja i običaji sigurno nestati.{VB 149.2}
Reformacija u Zürichu napredovala je korak po korak. Neprijatelji su se uzbunili i ustali da joj se suprotstave. Godinu dana prije toga jedan je redovnik iz Wittenberga rekao papi i caru u Wormsu odlučno “ne”, a sada je izgledalo da će papinski interesi naići na sličan otpor u Zürichu. Zwingli je bio izložen stalnim napadima. U papinskim su kantonima učenike evanđelja s vremena na vrijeme spaljivali na lomačama, no to nije bilo dovoljno; krivovjerje je trebalo potpuno ušutkati. S tim ciljem biskup iz Konstance poslao je ciriškom gradskom savjetu tri poslanika s optužbom da Zwingli uči narod kršiti crkvene zakone te time dovodi u opasnost društveni mir i red. (181) Bude li se prezirala crkvena vlast, poručio je, nastat će opća anarhija. Zwingli je odgovorio kako već četiri godine propovijeda evanđelje u Zürichu te da je taj grad “mirniji i miroljubiviji od bilo kojega grada u Švicarskoj. Nije li dakle kršćanstvo”, zaključio je, “najbolji čuvar opće sigurnosti?”14 {VB 149.3}
Biskupovi izaslanici savjetovali su gradskim odbornicima da ostanu u crkvi izvan koje, kako su rekli, nema spasenja. Zwingli je odgovorio: “Neka vas ne uznemiruje ova optužba protiv mene! Temelj crkve je ista Stijena – isti Krist – koji je dao Petru njegovo ime, jer ga je on vjerno priznao. Tko god cijelim srcem vjeruje u Krista, svugdje i u svakom narodu, taj će doista biti spašen; to je crkva izvan koje nema spasenja.”15 Ishod toga razgovora bio je da je jedan od biskupovih izaslanika prihvatio reformiranu vjeru.{VB 150.1}
Gradski savjet nije htio ustati protiv Zwinglija, pa se Rim pripremao za novi napad. Saznavši za zavjeru svojih neprijatelja, reformator je uzviknuo: “Neka dođu! Bojim ih se isto toliko koliko se stijena boji valova koji buče u njezinu podnožju.”16 Istina se širila dalje. Pristaše reformacije u Njemačkoj, obeshrabreni Lutherovim nestankom, opet su se ohrabrili čuvši za napredak evanđelja u Švicarskoj.{VB 150.2}
Što se reformacija u Švicarskoj više učvršćivala, to se njezin utjecaj jače opažao u suzbijanju poroka i u održavanju reda i sloge. “Mir se nastanio u našem gradu”, pisao je Zwingli. “Nema više svađa, zavisti, licemjerja i nesloge. Odakle može doći takav sklad ako ne od Gospoda i od našeg nauka koji nas ispunjava plodovima mira i pobožnosti?”17 {VB 150.3}
Pobjede koje je zadobila reformacija potaknule su pristaše Rima na još odlučnije napore da je unište. (182) Vidjevši kako su slab uspjeh polučili pokušajem da progonstvom Luthera suzbiju njegovo djelo, odlučili su uništiti reformaciju njezinim vlastitim oružjem. Odredili su raspravu sa Zwinglijem. Kako bi bili sigurni u svoju pobjedu, zadržali su za sebe pravo da odrede mjesto gdje će se voditi rasprava te suce koji će odlučiti tko ima pravo. Kada jednom budu imali Zwinglija u svojoj vlasti, pobrinut će se da im više ne izmakne. Čim vođa bude ušutkan, mislili su, pokret reformacije brzo će biti ugušen. Ipak, taj se dogovor držao u strogoj tajnosti.{VB 150.4}
Određeno je da se rasprava održi u Badenu, ali Zwingli nije bio tamo. Ciriški gradski savjet zabranio je svome propovjedniku da se izlaže toj opasnosti jer nisu imali povjerenja u namjere papinih pristaša, imajući na umu lomače koje su ovi podizali u svim papinskim kantonima. Zwingli je bio spreman dočekati poslanike koje bi Rim poslao u Zürich, ali ići u Baden, gdje je nedavno bila prolivena krv mučenika istine, značilo bi ići u susret sigurnoj smrti. Ekolampad i Haller bili su izabrani da zastupaju reformaciju, dok je čuveni dr. Eck, uz pomoć mnoštva učenih doktora i viših svećenika, trebao braniti Rim.{VB 151.1}
Iako Zwingli nije bio prisutan na sastanku, njegov se utjecaj ipak osjećao. Za zapisničare su izabrani sve sami papisti, dok je drugima bilo pod prijetnjom smrtne kazne zabranjeno praviti bilješke. Usprkos tome Zwingli je svaki dan primao točan izvještaj o svemu što se govorilo u Badenu. Jedan student, koji je prisustvovao raspravi, svaku je večer sastavljao izvještaj o onome što se tijekom dana događalo. Dva druga studenta preuzela su dužnost da te izvještaje šalju Zwingliju, zajedno sa svakodnevnim Ekolampadovim pismima. Reformator je odgovarao dajući savjete i upute. Pisma je pisao noću, a studenti su se s njima rano u jutro vraćali u Baden. Da ne bi izazvali sumnju stražara, nosili su na glavama košare s pilićima i tako su nesmetano ulazili u grad. (183) {VB 151.2}
Na taj način Zwingli se borio sa svojim lukavim neprijateljima. “Više je radio svojim razmišljanjem”, piše Myconius, “svojim probdjevenim noćima, svojim savjetima i uputama, nego da je bio osobno prisutan na raspravi usred svojih neprijatelja.”18 {VB 151.3}
Papine pristaše, samopouzdani i sigurni u pobjedu, došli su u Baden u svojim najraskošnijim odorama i s najsjajnijim nakitom. Živjeli su raskošno. Hranili su se biranom hranom i obilno. Stolovi su im bili puni najskupocjenijih poslastica i najbiranijih vina. Teret svojih crkvenih dužnosti olakšavali su zabavama i gozbama. Reformatori su pružali sasvim drugu sliku. Svojom jednostavnom vanjštinom doimali su se jedva nešto boljima od prosjaka, a njihova skromna hrana bila je slična hrani asketa. Domaćin, kod koga je Ekolampad stanovao, uhodio je svoga gosta u njegovoj sobi i uvijek bi ga zaticao u proučavanju Biblije i na molitvi te je s čuđenjem izvijestio kako je “taj heretik vrlo pobožan.”{VB 151.4}
Na otvorenju konferencije “Eck se oholo popeo na sjajno okićenu govornicu, dok je ponizni Ekolampad, jednostavno odjeven, morao zauzeti mjesto na jednom prostom stolcu nasuprot svom protivniku.”19 Eck je imao zvonak glas i potpuno je bio siguran u sebe. Zlato i slava poticali su ga na revnost, a za svoju obranu vjere očekivao je kako će dobiti lijepu nagradu. Kada nije imao dovoljno dokaza, služio se pogrdama pa čak i kletvama.{VB 152.1}
Ekolampad, po naravi suzdržljiv i skroman, dugo je oklijevao upustiti se u raspravu, ali kad se odlučio progovoriti, unaprijed je dao svečanu izjavu: “Za pravilo vjere priznajem samo Božju riječ.”20 Blag i učtiv, pokazao se također učenim i odlučnim. Dok su se branitelji crkve stalno pozivali na crkvene običaje, reformator se čvrsto držao Svetoga pisma. “Običaji”, rekao je, “nemaju važnosti u Švicarskoj, osim ako su u skladu s ustavom, a u pitanju vjere naš ustav je Biblija.”20 {VB 152.2}
Razlika između te dvojice govornika nije ostala bez učinka. (184) Mirno i jasno reformatorovo dokazivanje, njegov ljubazan i skroman način izlaganja pridobili su slušatelje koji su s negodovanjem odbacili ohole i hvalisave Eckove tvrdnje.{VB 152.3}
Rasprava je trajala osamnaest dana. Na kraju su papine pristaše pobjedu pripisale sebi. Budući da je većina delegata pripadala papinim pristašama, sabor je reformatore proglasio pobijeđenima i izopćio ih iz crkve zajedno s njihovim vođom Zwinglijem. No plodovi rasprave pokazali su tko je imao pravo. Ta je rasprava dala još veći poticaj reformaciji te su se za nju uskoro nakon toga odlučili gradovi Bern i Basel. (185){VB 152.4}
Napredak reformacije u Njemačkoj
Lutherov nestanak izazvao je zaprepaštenje u cijeloj Njemačkoj. Posvuda su se raspitivali o njemu. Širile su se najneobičnije glasine i mnogi su povjerovali da je ubijen. Velika žalost obuzela je ne samo njegove dobre prijatelje, nego i tisuće onih koji se još nisu otvoreno opredijelili za reformaciju. Mnogi su se svečano zaklinjali da će osvetiti njegovu smrt.{VB 153.1}
Papinske vođe s užasom su uvidjeli do koje su mjere postali omraženi. Iako su u početku bili oduševljeni navodnom Lutherovom smrću, ubrzo su se poželjeli sakriti od narodnog gnjeva. Lutherovi neprijatelji nisu bili toliko uznemireni ni najsmjelijim njegovim djelima dok je bio među njima koliko sada nakon njegova nestanka. Oni koji su u svom gnjevu nastojali uništiti reformatora, sada – kada je bio bespomoćan zatočenik – bili su obuzeti strahom. “Jedino sredstvo koje nam preostaje da se spasimo”, rekao je jedan od njih, “jest da zapalimo baklje i tražimo Luthera po cijelom svijetu i ponovno ga vratimo narodu koji ga traži.”1 Carski edikt činio se nemoćnim. Papinski predstavnici bili su ogorčeni vidjevši da taj edikt privlači mnogo manje pozornosti od Lutherove sudbine.{VB 153.2}
Vijest da je Luther na sigurnome mjestu, premda zatočen, umirila je bojazan naroda i izazvala još veće oduševljenje za njega. Njegovi su se spisi čitali s većim zanimanjem nego ikada prije. (186) Sve veći se broj ljudi pridruživao djelu tog hrabrog čovjeka koji je u tako tragičnim prilikama branio Božju riječ. Reformacija je svaki dan postajala sve jača. Sjeme koje je Luther posijao svuda je nicalo. Njegova je odsutnost učinila ono što nije mogla učiniti njegova prisutnost. Njegovi su suradnici sada osjećali veću odgovornost budući da je njihov veliki vođa bio uklonjen. S velikom vjerom i novom revnošću išli su naprijed čineći sve što je bilo u njihovoj moći da djelo koje je tako divno počelo ne bi bilo spriječeno.{VB 153.3}
No ni sotona nije bio besposlen. I sada je pokušavao učiniti ono što je nastojao učiniti kod svakog reformatorskog pokreta: prevariti narod i upropastiti ga podmetnuvši mu lažnu reformaciju umjesto prave. Kao što je u prvoj crkvi bilo lažnih krista, tako su se u šesnaestom stoljeću pojavljivali lažni proroci.{VB 154.1}
Neki ljudi, duboko dirnuti uzbuđenjem koje je vladalo u vjerskom svijetu, zamišljali su kako su primili s Neba osobita otkrivenja te tvrdili kako ih je Bog pozvao da dovrše reformaciju koju je počeo Luther, no oni su zapravo rušili ono što je Luther izgradio. Odbacili su veliko načelo koje je bilo temelj reformacije – Božju riječ kao jedino pravilo vjere i života – a na mjesto toga nepogrešivog vođe stavili su promjenljivo i nesigurno mjerilo osobnih osjećaja i dojmova. Odbacivši tako sredstvo za otkrivanje zabluda i prijevara, otvorili su put sotoni da po volji ovlada ljudskim umovima.{VB 154.2}
Jedan od tih proroka tvrdio je kako prima upute od anđela Gabriela. Neki student, koji je pristao uz njega, napustio je studije izjavivši kako ga je sam Bog obdario mudrošću da tumači Božju riječ. Uz njih su pristali i drugi koji su po naravi bili skloni fanatizmu. Rad tih zanesenjaka izazvao je veliko uzbuđenje. (187) Lutherove propovijedi svuda su potaknule narod da osjeća potrebu za reformom, a sada su neke doista poštene duše bile zavedene tvrdnjama ovih proroka.{VB 154.3}
Vođe pokreta došle su u Wittenberg i htjele svoje učenje nametnuti Melanchthonu i njegovim suradnicima. “Bog nas je poslao da učimo narod. Vodimo povjerljive razgovore s Gospodom i znamo što će se dogoditi u budućnosti. Ukratko, mi smo apostoli i proroci i pozivamo se na doktora Luthera”2, rekli su.{VB 154.4}
Reformatori su se začudili i zbunili. U svemu tome bilo je nešto što nikada nisu doživjeli pa nisu znali što da poduzmu. “U tim su ljudima neobični duhovi”, govorio je Melanchthon. “Neobični duhovi – ali kakvi su to duhovi?… S jedne strane moramo paziti da ne gasimo Božjeg Duha, a s druge pazimo da nas ne zavede sotonski duh.”3 {VB 154.5}
Ubrzo su se pokazale posljedice novog učenja. Sveto pismo se počelo zanemarivati, pa čak i potpuno odbacivati. U školama je nastala zabuna. Studenti, prezirući svaki red, ostavljali su svoje studije i napuštali sveučilišta. Ljudi koji su mislili kako su pozvani da ožive i vode djelo reformacije, doveli su ga do samog ruba propasti. Pristaše Rima opet su se ohrabrile i pobjedonosno vikale: “Još jedan udarac i sve će biti naše.”4 {VB 154.6}
Kada je Luther u svome skloništu u Wartburgu doznao što se događa, duboko zabrinut rekao je: “Uvijek sam očekivao da će nam sotona poslati takvo zlo.”5 Shvatio je pravu narav tih samozvanih proroka i vidio opasnost koja je prijetila djelu istine. Protivljenje pape i cara nije mu prouzročilo toliki nemir i brigu koliku je sada osjećao. Iz redova tobožnjih prijatelja reformacije ustali su njezini najgori neprijatelji. (188) Baš one istine koje su mu donijele tako veliku radost i utjehu, postale su uzrokom razdora i zabune u crkvi.{VB 155.1}
U djelu reformacije Luthera je pokretao Božji Duh pa je učinio i više nego što je sam mislio da će učiniti. Nije pretpostavljao da će zauzeti stajališta kakva je zauzeo niti da će provesti tako radikalne reforme. Bio je samo oruđe u rukama Svemoćne Sile. Pa ipak, često je strepio nad rezultatima svoga djela. “Kad bih znao”, govorio je, “da će moje učenje naškoditi i jednom jedinom čovjeku, ma kako bio neznatan i neuk – što je zapravo nemoguće jer je ono pravo evanđelje – radije bih pristao pretrpjeti deset smrti nego da ga se ne odreknem.”6 {VB 155.2}
A sada je Wittenberg, centar reformacije, brzo pao pod utjecaj fanatizma i bezakonja. Iako to strašno stanje nije izazvalo Lutherovo učenje, njegovi neprijatelji iz cijele Njemačke krivnju su bacili na njega. Često se s bolom u duši pitao: “Može li to biti kraj velikog reformatorskog djela?”7 No kad se usrdno pomolio Bogu, njegovim je srcem ponovno zavladao mir. “Djelo je Tvoje, a ne moje”, govorio je Bogu, “i Ti nećeš dopustiti da ga uništi fanatizam i praznovjerje.” Pomisao da ostane daleko od borbe u tako kritičnom trenutku, postala mu je nepodnošljiva. Odlučio je vratiti se u Wittenberg.{VB 155.3}
Bez oklijevanja uputio se na taj opasan put. Neprijatelji su ga imali pravo ubiti, a njegovim je prijateljima bilo zabranjeno da ga prate i štite. Carska vlast poduzela je najoštrije mjere protiv njegovih pristaša. No on je vidio da je djelo evanđelja u opasnosti i pošao je neustrašivo, u Gospodnje ime, boriti se za istinu.{VB 155.4}
U pismu knezu izborniku, objasnivši svoju namjeru da napusti Wartburg, Luther je rekao: “Neka Vaše visočanstvo zna da se vraćam u Wittenberg pod moćnijom zaštitom nego što je zaštita prinčeva i izbornih kneževa. Ne mislim tražiti Vašu potporu, i daleko do toga da bih tražio Vašu zaštitu – prije bih mogao ja Vas zaštititi. (189) Kad bih znao da me Vaše visočanstvo želi i može sačuvati, ne bih išao u Wittenberg. Nema mača koji bi mogao pomoći ovom djelu. Sam Bog mora učiniti sve, bez ljudske pomoći i suradnje. Onaj tko ima najveću vjeru može i najviše zaštititi.”8 {VB 156.1}
U drugom pismu, pisanom na putu za Wittenberg, Luther je izjavio: “Spreman sam podnijeti nemilost Vašeg visočanstva i gnjev cijeloga svijeta. Nisu li stanovnici Wittenberga moje ovce? Nije li ih Bog meni povjerio? Ne trebam li biti spreman umrijeti za njih ako se to traži od mene? Osim toga, bojim se da u Njemačkoj ne izbije velika revolucija kojom će Bog kazniti naš narod.”9 {VB 156.2}
Počeo je svoj rad s velikim oprezom i poniznošću, ali sigurno i odlučno. “Moramo se boriti Božjom riječju i oboriti i uništiti sve što je podignuto nasiljem”, govorio je. “Ne želim upotrijebiti silu protiv praznovjernih i nevjernih… Ne smije biti prisile. Sloboda je bit vjere.”10 {VB 156.3}
Ubrzo se Wittenbergom pronijela vijest da se Luther vratio i da će propovijedati. Narod se počeo skupljati sa svih strana i crkva je bila prepuna. Stupivši na propovjedaonicu, poučavao je s velikom mudrošću i blagošću, opominjao je i korio. Govoreći o onima koji su se poslužili nasiljem kako bi ukinuli misu, rekao je:{VB 156.4}
“Misa je loša stvar. Bog je protiv nje. Treba je ukinuti i želio bih da se ona po cijelom svijetu zamijeni evanđeoskom Gospodnjom večerom. No nikoga ne treba prisiljavati da je napusti silom. Predajmo stvar u Božje ruke. Neka djeluje Božja riječ, a ne mi. Zašto?, pitat ćete. Zato što ja ne držim srca ljudi u svojoj ruci, kao što lončar drži ilovaču. Mi imamo pravo govoriti, ali nemamo pravo suditi. Propovijedajmo, a ostalo pripada Bogu. Što ću postići ako upotrijebim silu? Obmanu, formalnost, ljudske uredbe i licemjerje… No u tome neće biti iskrenosti srca, vjere ni ljubavi. (190) Gdje nedostaje ovo troje, tamo nedostaje sve i ja ne dajem ni novčića za takav rezultat… Bog više čini samo kroz svoju riječ nego kada vi i ja, i cijeli svijet, sjedinimo sve svoje sile. Bog osvaja srca, a kada je pridobiveno srce, onda je osvojeno sve…”{VB 156.5}
“Propovijedat ću, govoriti, pisati, ali nikoga neću prisiljavati jer je vjera dragovoljan čin. Gledajte što sam učinio! Ustao sam protiv pape, prodavanja oproštajnica i papinih pristaša, ali bez buke i nasilja. Uzdignuo sam Božju riječ, propovijedao sam, pisao – drugo nisam činio. I dok sam ja spavao…, ta Riječ, koju sam propovijedao, oslabila je papinstvo i nanijela mu više štete nego bilo koji knez ili car u prošlosti. Ipak, ja nisam ništa učinio – sve je učinila Božja riječ sama. Da sam se htio poslužiti silom, Njemačka bi vjerojatno bila preplavljena krvlju. A što bi bio rezultat toga? Propast tijela i duše! Ostao sam stoga miran i pustio da Božja riječ djeluje.”11 {VB 157.1}
Dan za danom, tijekom cijeloga tjedna, Luther je propovijedao mnoštvu gladnom istine. Božja riječ slomila je okove fanatizma. Sila evanđelja vratila je zalutale na put istine.{VB 157.2}
Luther se nije htio sastati s fanaticima – uzročnicima svega zla. Znao je da su to ljudi nezdrava rasuđivanja i neobuzdanih strasti. Smatrajući kako su posebno prosvijetljeni odozgo, nisu mogli podnijeti ni najmanje suprotstavljanje, ni najljubazniji ukor ili savjet. Pripisujući sebi najviši autoritet, tražili su da se njihovi zahtjevi prihvate bez ikakvih pitanja. No budući da su tražili da se susretnu s Lutherom, on ih je pristao primiti. Tom prigodom tako je uspješno razotkrio njihove namjere da su varalice uskoro napustile Wittenberg.{VB 157.3}
Fanatizam je za izvjesno vrijeme bio ugušen, no nakon nekoliko je godina izbio s još većom žestinom i s još strašnijim posljedicama. (191) Luther se, govoreći o tim vođama, ovako izrazio: “Za njih je Sveto pismo samo mrtvo slovo. Svi viču: Duh! Duh! No budite uvjereni da ja neću ići tamo kamo ih vodi njihov duh. Neka me milostivi Bog sačuva od takve crkve gdje se svi smatraju svecima. Želim ostati ovdje gdje ima poniznih, slabih, bolesnih, koji znaju i svoje grijehe i svjesni su ih, koji uzdišu i neprestano se mole da im Bog dâ utjehu i pomoć.”1{VB 157.4}2
Thomas Münzer, najaktivniji među tim fanaticima, bio je čovjek velikih sposobnosti koje bi mu, da se njima služio na ispravan način, omogućile da čini dobro. No on nije naučio ni osnovna načela prave religije. “Bio je obuzet željom da reformira svijet zaboravljajući – kao i mnogi zanesenjaci – da s tom obnovom treba početi od sebe.”13 Težio je za položajem i utjecajem i u toj želji nije htio popustiti ni pred kime, pa čak ni pred Lutherom. Izjavio je da su reformatori, zamijenivši autoritet papa Svetim pismom, samo promijenili oblik papinstva. Tvrdio je za sebe kako je poslan da uvede pravu reformu. “Onaj tko ima taj duh”, govorio je Münzer, “ima pravu vjeru iako nikada u životu nije vidio Sveto pismo.”14 {VB 157.5}
Ti zaneseni učitelji dopustili su da ih vode njihovi osjećaji, smatrajući svaku svoju misao Božjim glasom, i tako su otišli u krajnost. Neki su čak spalili svoje Biblije vičući: “Slovo ubija, a Duh oživljava.” Münzerovo učenje zadovoljavalo je one koji su tražili čuda, a istodobno je godilo njihovoj oholosti koja je tražila da se ljudske ideje i zamisli stave iznad Božje riječi. Tisuće ljudi prihvatilo je njegovo učenje. Ubrzo je odbacio svaki red u javnom bogoslužju i izjavio da slušati kneza znači isto što i pokušavati služiti Bogu i Belijaru.{VB 158.1}
Ljudi, koji su već počeli zbacivati jaram papinstva, nisu više htjeli trpjeti ni ograničenja građanskih vlasti. (192) Münzerova revolucionarna učenja, koja su pristaše smatrale nadahnutim od Boga, navela su ih da odbace svaki red i zakon te dala maha predrasudama i strastima. Posljedice toga bili su strašni prizori buna i nasilja. Njemačka polja bila su natopljena krvlju.{VB 158.2}
Duševne patnje koje je Luther ranije proživio u Erfurtu sada su ga obuzele dvostrukom snagom zbog teških posljedica fanatizma koje su pripisivane reformaciji. Rimski su velikodostojnici tvrdili – a mnogi su im bili skloni vjerovati – kako je ta pobuna plod Lutherova učenja. Iako je ta optužba bila neosnovana, reformatora je jako zabrinula. Prikazivanje reformacije kao najnižeg fanatizma – bilo je to više nego što je mogao podnijeti. S druge pak strane i vođe novog pokreta također su mrzile Luthera jer se on ne samo protivio njihovom učenju i njihovim tvrdnjama da ih vodi božansko nadahnuće, nego ih je proglasio i buntovnicima protiv građanskih vlasti. Da bi mu se osvetili, proglasili su ga podlom varalicom. Izgledalo je da je reformator navukao na sebe mržnju kneževa i naroda.{VB 158.3}
Pristaše papinstva radovale su se očekujući blisku propast reformacije. Napadali su Luthera čak i za takve pogreške koje je on s najvećom revnošću nastojao ispraviti. Fanatična stranka, tvrdeći da se s njima nepravedno postupa, uspjela je pridobiti simpatije velikog broja ljudi. I, kao što se često događa s onima koji krenu stranputicom, počeli su se smatrati mučenicima. I tako su one, koji su energično ustali protiv reformacije, sažalijevali i slavili kao žrtve okrutnosti i nasilja. Bilo je to sotonsko djelo, potaknuto istim buntovničkim duhom koji se najprije pojavio na Nebu.{VB 158.4}
Sotona stalno nastoji prevariti ljude i dovesti ih dotle da grijeh nazivaju pravdom, a pravdu grijehom. Kako li je uspješno bilo njegovo djelo! Kako su često Božje sluge obasipane ukorima i predbacivanjima zato što su se neustrašivo trudili zaštititi istinu! (193) Sotonska se oruđa hvale i uzvisuju, na njih se čak gleda kao na mučenike, dok su oni koje bi trebalo poštovati i podupirati zbog njihove vjernosti Bogu, prepušteni sami sebi, uvijek su pod sumnjom i na njih se gleda s nepovjerenjem.{VB 159.1}
Lažna svjetlost i lažno posvećenje još uvijek vrši svoje obmanjivačko djelo. U raznim oblicima ono pokazuje isti duh kao u Lutherovo doba; i danas još odvraća pozornost ljudi od Svetoga pisma i zavodi ih da se više vode svojim vlastitim osjećajima i dojmovima nego da se pokoravaju Božjem Zakonu. To je jedan od sotoninih najuspješnijih pronalazaka kojim se služi da bi bacio ljagu na čistoću i istinu. {VB 159.2}
Luther je neustrašivo branio evanđelje od napada koji su dolazili sa svih strana. U svim tim borbama Božja se riječ pokazala moćnim oružjem. Tom se Riječju borio protiv pape i skolastičke filozofije te, zahvaljujući toj Riječi, ostao je stajati čvrst poput stijene nasuprot fanatizmu koji se pokušao sjediniti s reformacijom.{VB 159.3}
Svaka od tih protivničkih struja na svoj je način odbacivala Sveto pismo a ljudsku mudrost uzdizala kao izvor vjerske istine i spoznaje. Racionalizam se klanja razumu i čini ga temeljem vjere. Rimokatolička crkva priznaje papi nadahnuće koje u neprekidnoj liniji dolazi od apostola i za sva je vremena nepromjenljivo. To shvaćanje pruža priliku svakoj vrsti razvrata i pokvarenosti da se sakrije pod plaštem apostolske ovlasti. Nadahnuće koje su isticali Münzer i njegovi suradnici bilo je plod uobrazilje i njegov je utjecaj rušio svaki autoritet, ljudski i božanski. Pravo kršćanstvo, naprotiv, Božju riječ smatra velikom riznicom nadahnutih istina i kamenom kušnje za svako nadahnuće.{VB 159.4}
Nakon svog povratka iz Wartburga Luther je dovršio prijevod Novoga zavjeta i ubrzo potom evanđelje je predano njemačkom narodu na njihovom jeziku. (194) Taj prijevod s radošću su prihvatili svi koji su voljeli istinu, a oni koji su više cijenili ljudske tradicije i ljudske zapovijedi, odbacili su ga s prezirom.{VB 160.1}
Svećenici su se uzbudili pri pomisli da će odsada i običan narod moći raspravljati s njima o načelima Božje riječi i da će se tako otkriti njihovo neznanje. Oružje njihova tjelesnog razuma bilo je nemoćno prema duhovnome maču. Rim je upotrijebio sav svoj autoritet kako bi spriječio širenje Svetoga pisma. No dekreti, anateme i mučenja pokazali su se uzaludnima. Što je Rim više osuđivao i zabranjivao Bibliju, to je više narod čeznuo da sazna što ona uči. Svi koji su mogli čitati postali su revni istraživači Biblije. Nosili su je sa sobom i stalno čitali, i nisu je ostavljali sve dok velike odjeljke nisu naučili napamet. Vidjevši s kakvom je ljubavlju primljen Novi zavjet, Luther je odmah počeo prevoditi Stari zavjet te ga izdavao u dijelovima, kako bi završio koji dio.{VB 160.2}
Lutherovi su spisi oduševljeno primljeni u gradovima i selima. “Ono što su Luther i njegovi prijatelji pisali, drugi su širili. Redovnici, koji su se uvjerili u nezakonitost redovničkih zavjeta, željeli su svoj raniji beskoristan život zamijeniti životom rada. No budući da nisu bili dovoljno upućeni da bi mogli propovijedati Božju riječ, putovali su po pokrajinama, posjećivali sela i zaselke te prodavali spise Luthera i njegovih prijatelja. Njemačka je ubrzo bila preplavljena takvim hrabrim kolporterima.”15
Te su spise s velikim zanimanjem proučavali i bogati i siromašni, učeni i neuki. Seoski su učitelji čitali te spise na glas noću malim grupama skupljenim oko ognjišta. Svakog dana sve je više duša bilo osvjedočeno u istinu i radosno primalo Božju riječ, a nakon toga su i oni sami nosili drugima radosnu vijest. (195) {VB 160.3}
Tako su se ispunile nadahnute riječi: “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” Psalam 119:130. Proučavanje Svetog pisma dovelo je do promjene srca i uma. Papinska vlast držala je narod pod željeznim jarmom neznanja i poniženja. Strogo su se držali vanjski praznovjerni običaji, ali u svoj toj službi um i srce imali su malo udjela. Lutherovo pak propovijedanje – čiji je cilj bio otkriti jednostavne istine Božje riječi – a potom i sama Riječ stavljena u ruke naroda, pobudili su uspavane energije, očistili i oplemenili duhovnu narav te dali umu novu snagu i odvažnost.{VB 160.4}
Ljudi svih staleža mogli su se vidjeti kako s Biblijom u ruci brane učenja reformacije. Papini privrženici, koji su proučavanje Svetog pisma prepustili kao monopol svećenicima i redovnicima, sada su pozivali sve da pobiju novo učenje. No “ne poznavajući ni Pisma ni sile Božje”, svećenici i redovnici bili su potpuno poraženi od onih koje su smatrali zavedenim neznalicama. “Nažalost”, rekao je jedan katolički pisac, “Luther je uvjerio svoje sljedbenike da se ne trebaju oslanjati ni na što drugo nego samo na Sveto pismo.”16 Narod se skupljao da čuje kako ljudi skromna obrazovanja brane Božju riječ i čak raspravljaju s učenim i rječitim teolozima. Sramno neznanje tih velikih ljudi izbilo je u javnost kad su njihovi dokazi bili oboreni jednostavnim naukom Božje riječi. Radnici, vojnici, žene i djeca bolje su poznavali Sveto pismo od svećenika i učenih teologa.{VB 162.1}
Razlika između učenika evanđelja i branitelja rimokatoličkog praznovjerja primjećivala se kako u redovima učenih tako i u neukom narodu. (196) “Nasuprot predstavnicima stare hijerarhije, koji su zanemarili proučavanje jezika i književnosti… pojavila se oduševljena i plemenita omladina, odana studijima, proučavanju Svetog pisma, željna da se upozna s remek-djelima starine. Obdareni bistrim umom, plemenitom dušom, neustrašivim srcem, ti su mladi ljudi ubrzo stekli takvo znanje da se dugo vremena nitko nije mogao mjeriti s njima. Kad su se ti mladi branitelji reformacije sukobili na nekom saboru s učiteljima Rima, napadali su ih s takvom lakoćom i sigurnošću da su se rimski teolozi odmah pokolebali, zbunili i pred svima osramotili.”17 {VB 162.2}
Kad je rimokatoličko svećenstvo vidjelo da se smanjio broj njihovih vjernika, pozivalo je u pomoć gradsku upravu i svim je sredstvima pokušavalo vratiti svoje vjernike. No narod je u novom učenju našao ono što je ispunjavalo potrebu njihove duše i odvratio se od onih koji su ga godinama hranili praznim lupinama praznovjernih obreda i ljudskih predaja.{VB 162.3}
Kada je nastao progon učitelja istine, oni su se držali Kristovog naloga: “Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi.” Matej 10:23. Svjetlost je prodirala u sva mjesta. Bjeguncima su se uvijek otvarala poneka gostoljubiva vrata gdje su mogli stanovati, a oni su propovijedali evanđelje katkada u crkvi, a ako im je to bilo zabranjeno, tada u privatnim kućama ili pod vedrim nebom. Svako mjesto gdje su se ljudi skupili da slušaju Božju riječ bilo je posvećen hram. Istina, propovijedana takvom snagom, širila se neodoljivom silom.{VB 162.4}
Uzalud su duhovne i građanske vlasti pokušavale slomiti “krivovjerje”. Uzalud su se služile zatvorom, mučenjima, ognjem i mačem. Tisuće ljudi zapečatilo je svoju vjeru krvlju, no djelo je ipak išlo naprijed. Progonstva su samo doprinijela da se istina još više širi, a fanatizam – koji se htio sjediniti s njom – samo je pomogao da se jasnije može uočiti razlika između sotonskog rada i Božjega djela. (197) {VB 163.1}
Jedno od najplemenitijih svjedočanstava koje je ikada objavljeno u prilog reformacije bio je Protest njemačkih kršćanskih knezova iznesen na državnom saboru u Speyeru 1529. godine. Hrabrost, vjera i odlučnost tih Božjih ljudi donijele su kasnijim stoljećima slobodu misli i savjesti. Njihov prosvjed (protest) dao je pripadnicima reformirane crkve naziv “protestanti”. Načela izražena u njemu “srž su protestantizma”.1{VB 164.1}
Za reformaciju je nastupio mračan dan, pun prijetnje. Usprkos Wormskom ediktu, koji je Luthera stavio izvan zakona i zabranio njegovo učenje, vjerska snošljivost i dalje je postojala u carstvu. Božanska providnost obuzdavala je sile koje su se protivile istini. Karlo V. odlučio je ugušiti reformaciju, ali svaki put kad bi podigao ruku protiv nje, prilike su ga prisilile da zadrži udarac. Više puta je izgledalo da onima koji su se usudili usprotiviti Rimu prijeti neizbježna propast, no u kritičnom trenutku pojavila se turska vojska na istočnoj granici, ili pak francuski kralj, ili je čak i sam papa, zavidan zbog napretka njemačkog carstva, poveo rat protiv njega. I tako su ratovi i međunarodne prilike doprinijeli da reformacija ojača i da se proširi.{VB 164.2}
Konačno su papinski vazali riješili svoje sporove i tako su mogli ustati protiv reformacije. Sabor u Speyeru 1526. godine dao je svakoj državi potpunu slobodu u pitanjima vjere do sazivanja novoga općeg sabora. (198) No čim su prošle opasnosti koje su cara prisilile na taj ustupak, sazvao je 1529. godine drugi sabor u Speyeru s namjerom da iskorijeni herezu. Kneževe je trebalo, po mogućnosti na prijateljski način, navesti da se usprotive reformaciji, a ako taj plan ne uspije, Karlo V. bio je spreman upotrijebiti mač.{VB 164.3}
Među pristašama Rima vladala je velika radost. Došli su u velikom broju u Speyer i otvoreno pokazivali svoju mržnju prema protestantima i njihovim zaštitnicima. Melanchthon je pisao: “Mi smo zgražanje i talog cijeloga svijeta, ali Krist će pogledati na svoj jadan narod i spasit će ga.”2 Išli su čak dotle da su protestantskim kneževima, koji su bili prisutni na saboru, naređivali da zabrane propovijedanje evanđelja u svojim kneževinama. No narod Speyera bio je žedan Božje riječi i, usprkos zabrani, tisuće je slušatelja dolazilo na bogoslužje koje se održavalo u kapeli saskog kneza izbornika.{VB 164.4}
To je ubrzalo krizu. Jednom carskom odlukom saboru je saopćeno da rješenje o vjerskoj slobodi uzrokuje mnoge nerede te da car zbog toga traži da se to rješenje poništi. Taj je samovoljan čin izazvao ogorčenje i zaprepaštenje u redovima evangelističkih kršćana. Jedan je od njih uzviknuo: “Krist je opet pao u ruke Kaife i Pilata.” Pristaše Rima postale su još žešće. Jedan od njih je rekao: “Turci su bolji od luterana jer Turci drže postove, a luterani ih oskvrnjuju. Ako trebamo izabrati između Svetog pisma, koje je Bog dao, i crkvenih zabluda, odbacit ćemo ono prvo.” Melanchthon je pisao: “Svaki dan, pred punom skupštinom, Faber baca po koji novi kamen na nas.”3{VB 165.1}
Vjerska snošljivost bila je uspostavljena zakonom i evangeličke su države odlučile braniti svoja prava. Luther, koji je još uvijek bio pod prokletstvom wormskog edikta, nije mogao doći u Speyer, ali zastupali su ga njegovi suradnici i kneževi koje je Bog podigao da brane djelo evanđelja u tim prilikama. (199) Plemeniti Friedrich Saski, prijašnji Lutherov zaštitnik, umro je, ali vojvoda Johann, njegov brat i nasljednik, radosno je prihvatio evanđeosku istinu te, iako miroljubiv, pokazivao je veliku energiju i hrabrost kad se radilo o pitanjima vjere.{VB 165.2}
Svećenici su tražili da se države koje su prihvatile reformaciju podrede rimskoj crkvenoj upravi, no reformatori su se pozivali na slobodu koja im je prije bila dana. Nisu mogli pristati da Rim podvrgne pod svoju vlast države koje su tako radosno prigrlile Božju riječ.{VB 165.3}
Napokon je predložen sljedeći kompromis: “Tamo gdje reformacija još nije provedena, wormski se edikt treba strogo primjenjivati, a ondje gdje ga je narod odbacio i gdje mu se ne bi pokorio bez opasnosti da dođe do ustanka, neka se spriječi daljnje širenje reformacije, neka se ne dira u sporna pitanja, neka se ne sprječava služba mise i neka se ne dopušta rimokatolicima da primaju luteranstvo.”4 To je rješenje sabor izglasao, na veliko zadovoljstvo papinskih svećenika i prelata.{VB 165.4}
Da je taj edikt stupio na snagu, “reformacija se ne bi mogla širiti u mjestima gdje još nije bila poznata, niti bi se učvrstila tamo gdje je već postojala.”5 Sloboda govora bila bi zabranjena. Obraćenja ne bi bila dopuštena. Od prijatelja reformacije tražilo se da se odmah pokore tim zabranama i ograničenjima. Izgledalo je da se nada svijeta već gasi. “Ponovno uspostavljanje vlasti rimske crkve neminovno bi dovelo do uspostavljanja starih zloporaba i lako bi se našla prilika da se uništi djelo koje je već bilo poljuljano”6fanatizmom i razdorima. {VB 166.1}
Kada se evangelistička stranka sastala na savjetovanje, njezini su članovi zbunjeno gledali jedan u drugoga. “Što učiniti?”, pitali su se. Mnoge važne prednosti za svijet bile su u opasnosti. “Trebaju li se vođe reformacije pokoriti? (200) Da li da prihvate edikt? U tom kritičnom trenutku lako se mogao učiniti pogrešan korak. Koliko li se dobrih izgovora i prihvatljivih razloga moglo naći za odluku da se pokore! Luteranskim se kneževima obećavala garancija da će moći slobodno ispovijedati svoju vjeru. Isto se pravo obećavalo njihovim podanicima koji su prihvatili reformaciju prije tog edikta. Nije li to dovoljno? Koliko bi opasnosti izbjegli kad bi se pokorili, a u kolike bi ih opasnosti i sukobe mogao uvući otpor! Tko zna hoće li im se u budućnosti pružiti tako povoljna prilika? Prihvatimo mir, uzmimo maslinovu grančicu koju nam pruža Rim i na taj način zaliječimo rane Njemačke! Tim i sličnim riječima reformatori su mogli opravdati prihvaćanje uvjeta koji bi ubrzo donijeli potpunu propast stvari koju su zastupali.{VB 166.2}
Na sreću, reformatori su uočili načelo koje je bilo temelj predložena ugovora i postupili su po vjeri. Kakvo je to bilo načelo? Radilo se o pravu Rima da vrši pritisak, da prisiljava savjest i da zabranjuje slobodu istraživanja. Ali zar sloboda savjesti nije zajamčena njima i njihovim podanicima? Da, ali kao milost, a ne kao pravo. A što se tiče onih koji nisu bili uključeni u taj sporazum, za njih je i dalje trebalo biti mjerodavno načelo sile; savjest nije uzeta u obzir. Rim bi ostao nepogrešiv sudac vjere. Prihvatiti predloženo primirje značilo bi pristati na to da sloboda bude dopuštena samo u reformiranoj Saskoj te da za cijelo ostalo kršćanstvo slobodno istraživanje i ispovijedanje reformirane vjere znači prijestup koji se kažnjava zatvorom i lomačama. Smiju li oni postaviti zemljopisne granice vjerskoj slobodi? Mogu li objaviti da je reformacija zadobila posljednjeg obraćenika i osvojila posljednju stopu zemlje? Treba li vlast Rima ostati vječna tamo gdje postoji? Mogu li se reformatori smatrati nedužnima za krv stotina i tisuća onih koje bi taj ugovor pogodio i koji bi morali žrtvovati svoje živote u papinskim zemljama? (201) U tom sudbonosnom času to bi značilo izdati djelo evanđelja i slobodu kršćanstva.”7 “Oni bi prije bili spremni žrtvovati sve, čak i svoje kneževine, svoje krune i svoje živote…”8 {VB 166.3}
“Odbacimo taj edikt”, rekli su kneževi. “U pitanjima savjesti većina nema nikakvu vlast.” Poslanici su izjavili: “Zahvaljujući dekretu iz 1526. godine država uživa mir, ali bi ukidanje dekreta Njemačku ispunilo nemirima i sukobima. Državni sabor nema drugo pravo osim da sačuva vjersku slobodu do sazivanja novog crkvenog sabora.”9 Dužnost je države štititi slobodu savjesti i tu je granica njezina autoriteta u vjerskim pitanjima. Svaka svjetovna vlast koja pokušava određivati ili nametati vjerske propise gazi ono načelo za koje su se tako plemenito borili evangelistički kršćani.{VB 167.1}
Papine pristaše odlučile su slomiti ono što su nazivali “drskom tvrdoglavošću.” Pokušali su izazvati razdor među pristašama reformacije i zastrašiti sve one koji se još nisu otvoreno izjasnili za nju. Napokon su pred državni sabor bili pozvali predstavnici slobodnih gradova i od njih se tražilo da se izjasne pristaju li na dane uvjete ili ne. Oni su tražili da im se dâ jedno vrijeme za razmišljanje, ali im to nije odobreno. Stavljeni tako na kušnju, gotovo polovina ih se izjasnila za reformatore. Oni koji su na taj način odbili žrtvovati slobodu savjesti i pravo na vlastito mišljenje, dobro su znali da će ubuduće biti predmet kritiziranja, osude i progona. Jedan je od delegata rekao: “Moramo se odreći Božje riječi ili ćemo biti spaljeni.”10 {VB 167.2}
Kralj Ferdinand, carev zastupnik u državnom saboru, vidio je da će edikt izazvati ozbiljne razdore ako se ne uspije nagovoriti kneževe da ga prihvate i podrže. Pokušavao je to postići uvjeravanjem, svjestan da bi uporaba sile takve ljude učinila još odlučnijima. (202) “Molio je kneževe da prihvate edikt, uvjeravajući ih da će im car biti vrlo zahvalan za to.” No ti hrabri ljudi poznavali su jednu vlast višu od zemaljskih kneževa i stoga su mirno odgovorili: “Pokorit ćemo se caru u svemu što služi održavanju mira i proslavljanju Boga.”11 {VB 167.3}
Kralj je napokon izjavio pred cijelim saborom “da je edikt definitivno prihvaćen i da će biti izdan u obliku carskog dekreta. Zatim je rekao saskom knezu izborniku i njegovim prijateljima da im ne preostaje drugo nego da se pokore većini.” Rekavši to napustio je skupštinu ne dajući reformatorima priliku da mu odgovore. Uzalud su poslali kralju delegaciju s molbom da se vrati. “Stvar je gotova”, rekao je kralj. “Preostaje vam jedino da se pokorite.”12{VB 168.1}
Carska je stranka znala da su se kršćanski kneževi odlučili pridržavati Svetoga pisma kao višega autoriteta od ljudskih nauka i propisa. Znali su i to da će prihvaćanje toga načela na kraju srušiti papinstvo, ali, “gledajući samo na ono što se vidi”, kao što su to činile tisuće ljudi prije i nakon njih, i oni su laskali sebi da je moć na strani pape i cara a da su reformatori slabi. Da su protestanti računali na ljudsku potporu, bili bi doista slabi kao što su to mislile papine pristaše. No iako malobrojni i zavađeni s Rimom, ipak su bili jaki. Protiv “odluke državnog sabora pozvali su se na Božju riječ, a protiv cara Karla na Isusa Krista, cara nad carevima i Gospodara nad gospodarima.”13 {VB 168.2}
Budući da je Ferdinand odbio uvažiti uvjerenje njihove savjesti, kneževi su odlučili, bez obzira na njegovu odsutnost, bez odlaganja iznijeti svoj Protest pred državni sabor.{VB 168.3}
“Protestiramo ovim pismom pred Bogom, našim jedinim Stvoriteljem, Braniteljem, Otkupiteljem i Spasiteljem koji će nam jednom suditi, te izjavljujemo pred svim ljudima i stvorenjima da mi i naše pristaše ni na koji način ne pristajemo na predloženi dekret u svemu onome što je protiv Boga, protiv Njegove svete riječi ili što se protivi našoj čistoj savjesti i spasenju naših duša. (203) {VB 168.4}
Zar da potvrdimo taj dekret? Zar da priznamo kako čovjek – kada ga Svemogući Bog dozove k svojoj spoznaji – nema slobodu prihvatiti tu spoznaju? Nema druge zdrave nauke osim one koja je u skladu s Božjom Riječju… Gospod zabranjuje propovijedanje druge nauke… Sveto se pismo mora objašnjavati pomoću njegovih drugih jasnijih dijelova. Ta sveta Knjiga lako je razumljiva kršćaninu u svemu što mu je potrebno, i dana je da rastjera tamu. Odlučili smo stoga, Božjom milošću, sačuvati čisto propovijedanje njegove Riječi, kakva se nalazi u biblijskim knjigama Staroga i Novog zavjeta, ne dodajući ništa što bi bilo protiv nje. Ta je Riječ jedina istina. Ona je pouzdano pravilo cjelokupnog nauka i života. Ona ne može pogriješiti ni prevariti. Tko gradi na njezinom temelju, održat će se protiv svih sila pakla, a sve ljudske taštine, koje se protive Božjoj riječi, neće se održati pred Božjim licem.{VB 168.5}
Odbacujemo stoga taj jaram koji nam se nameće. Istodobno očekujemo da će njegovo carsko veličanstvo postupati s nama kao što dolikuje kršćanskom knezu koji Boga ljubi iznad svega. Izjavljujemo, sa svoje strane, da ćemo gajiti prema njemu i prema vama, plemenita gospodo, svaku ljubav i pažnju, što smatramo svojom pravednom i zakonskom dužnošću.”14 {VB 169.1}
Ta je izjava ostavila dubok dojam na državni sabor. Hrabrost kneževa koji su protestirali izazvala je čuđenje i uznemirenost kod većine prisutnih. Budućnost im se činila tamnom i nesigurnom. Razdori, svađe i krvoprolića izgledali su neminovnima. No reformatori, sigurni u pravednost svoje stvari te uzdajući se u desnicu svemogućega Boga, bili su “ispunjeni hrabrošću i odlučnošću”.{VB 169.2}
Načela toga čuvenog Protesta čine srž protestantizma… Taj je Protest bio usmjeren protiv dvaju ljudskih zloporaba u vjerskim stvarima: protiv upletanja civilne vlasti u pitanje vjere te protiv samovoljnog autoriteta crkve. (204) Protestantizam, umjesto ovih zloporaba, uzdiže moć savjesti iznad svjetovne vlasti te autoritet Božje Riječi iznad autoriteta crkve. On prije svega odbacuje miješanje građanskih vlasti u božanske stvari te kaže, kao što su to rekli apostoli i proroci: “Više se treba pokoravati Bogu nego ljudima.” Ne suprotstavljajući se carskoj kruni, iznad nje uzdiže krunu Isusa Krista. No ide i dalje: Tvrdi kako se svako ljudsko učenje treba pokoriti Božjoj riječi.”15 Protestanti nisu samo tražili pravo da mogu vjerovati i ispovijedati svoju vjeru, nego da mogu i slobodno propovijedati ono što smatraju istinom. Poricali su svećenicima i svjetovnoj vlasti pravo da ih sprječavaju u tome. Protest u Speyeru bio je svečana izjava protiv vjerske nesnošljivosti i odlučna obrana prava svakoga čovjeka da može služiti Bogu po svojoj savjesti.{VB 169.3}
Prosvjed je učinjen. Urezao se u pamćenje tisuća ljudi i zapisan je u nebeske knjige odakle ga nikakvo ljudsko nasilje ne može izbrisati. Cijela je evangelistička Njemačka prihvatila taj Protest kao izraz svoje vjere. Svatko je u toj izjavi vidio obećanje jednoga novog i boljeg vremena. Jedan od kneževa rekao je protestantima u Speyeru: “Neka vas svemogući Bog, koji vam je udijelio milost da Ga priznate otvoreno, slobodno i bez straha, sačuva u toj kršćanskoj odlučnosti do dana vječnosti.”16 {VB 169.4}
Da se reformacija, postigavši izvjestan uspjeh, pristala prilagoditi prilikama kako bi zadobila naklonost svijeta, iznevjerila bi Boga i samu sebe te tako prouzročila vlastitu propast. Povijest tih plemenitih reformatora sadrži pouku za sve buduće vjekove. Sotonina taktika protiv Boga i Njegove Riječi nije se promijenila. Sotona se i danas – kao i u šesnaestom stoljeću – protivi tome da Božja riječ bude pravilo vjere i života. I u naše doba postoji velika sklonost da se napusti biblijski nauk i njezini propisi te je stoga potrebno vratiti se velikom protestantskom načelu: Biblija, i samo Biblija treba biti pravilo vjere i dužnosti. (205) Sotona pokušava svim sredstvima ugušiti vjersku slobodu. Antikršćanska sila, koju su odbacili protestanti u Speyeru, sada radi novom snagom na ponovnom uspostavljanju svoje vrhovne vlasti. Jedina nada za reformu u naše doba je ona ista nepokolebljiva odanost Božjoj Riječi koju su pokazali reformatori u vrijeme krize za reformaciju.{VB 170.1}
Bilo je znakova opasnosti za protestante, ali bilo je i znakova koji su pokazivali da je božanska ruka ispružena da zaštiti vjerne. Otprilike u to vrijeme “Melanchthon je sa svojim prijateljem Grineusom žurio ulicama Speyera prema Rajni, tjerajući ga da se što prije prebaci preko rijeke. Budući da se Grineus čudio toj žurbi, Melanchthon mu je ispričao: “Jedan meni nepoznat starac, ozbiljna i svečana izgleda, pojavio se ispred mene i rekao mi: “Za koji trenutak ovdje će stići sudski činovnik kojega je poslao Ferdinand da uhiti Grineusa.”{VB 170.2}
Toga dana Grineus se sablaznio o jednu propovijed Fabera, vodećega katoličkog učitelja. Otišao je k njemu i ukorio ga što brani “neke odvratne zablude.” Faber je prikrio svoj gnjev, ali je odmah nakon toga otišao kralju i dobio od njega dopuštenje da uhiti toga hajdelberškoga profesora. Melanchthon je bio uvjeren kako je sam Bog spasio njegova prijatelja poslavši jednog svoga svetog anđela da ga upozori na to.{VB 170.3}
“Stojeći nepomično na obali Rajne, Melanchthon je čekao dok rijeka nije spasila Grineusa od njegovih progonitelja. Kad ga je vidio na drugoj obali, uzviknuo je: “Napokon si otrgnut iz čeljusti onih koji su žedni nevine krvi.” Kada se vratio kući, Melanchthon je saznao da su je stražari, tragajući za Grineusom, pretresli od podruma do tavana.”17 {VB 170.4}
Reformacija se trebala iznijeti pred velikaše te zemlje na još veličanstveniji način. Kralj Ferdinand odbio je saslušati protestantske kneževe, no bilo im je omogućeno da svoju stvar iznesu pred cara i pred skupljene crkvene i državne velikodostojnike. (206) Car Karlo V., kako bi stišao nesuglasice, godinu dana nakon protesta u Speyeru sazvao je državni sabor u Augsburgu, izjavivši kako ima namjeru osobno predsjedati. Na sabor su pozvane i protestantske vođe.{VB 171.1}
Reformaciji su prijetile velike opasnosti, ali njezini su branitelji predali svoje djelo u Božje ruke i zavjetovali se da će odlučno braniti evanđelje. Saskoga kneza izbornika njegovi su savjetnici nagovarali da ne ide na sabor. Govorili su kako car poziva kneževe da ih uhvati u zamku. “Ne znači li to sve staviti na kocku ako ode i zatvori se u zidine grada jednoga moćnog neprijatelja?” Drugi su mu pak govorili: “Neka kneževi budu hrabri i Božje će djelo biti spašeno! “Bog je vjeran i neće nas napustiti”, rekao je Luther18. Izborni knez krenuo je sa svojom pratnjom u Augsburg. Svi su znali kakve opasnosti prijete tome knezu; mnogi su došli na sabor uzbuđena srca i s mračnim predosjećajima. No Luther, koji ih je pratio do Koburga, ojačao je njihovu klonulu vjeru pjevajući im čuvenu pjesmu koju je napisao na tom putu: “Naš Bog je jaka tvrđava”. Nestalo je mnogih mračnih predosjećaja, a mnoga klonula srca oživjela su melodijom te besmrtne pjesme. {VB 171.2}
Protestantski su kneževi odlučili predstaviti svoju vjeru državnom saboru sustavnim izlaganjem svojih nazora potkrijepljenim navodima iz Svetoga pisma. Sastavljanje tih izlaganja bilo je povjereno Lutheru, Melanchthonu i njihovim suradnicima. To su izlaganje protestanti prihvatili kao izraz svoga vjerskog uvjerenja i skupili se da stave potpis na taj važan dokument. Bio je to svečan i kritičan trenutak. Reformatori su željeli da se njihovo djelo ne pomiješa s politikom, naglašavajući kako reformacija treba vršiti samo onaj utjecaj koji proizlazi iz Božje riječi. (207) Kada su kršćanski kneževi pristupili da potpišu svoju vjeroispovijest, Melanchthon se umiješao rekavši: “Te stvari trebaju predlagati teolozi i propovjednici, a autoritet zemaljskih vođa sačuvajmo za druge stvari.” “Bože sačuvaj da me isključite!”, rekao je izborni knez Johann Saski. “Odlučio sam činiti što je pravo bez obzira na svoju krunu. Želim ispovijedati Krista. Moj izborni šešir i moj hermelin nisu mi toliko dragi kao križ Isusa Krista.” Rekavši to stavio je svoj potpis na dokument. Jedan drugi knez, uzimajući pero u ruku, rekao je: “Ako to traži čast Isusa Krista, moga Spasitelja, spreman sam odreći se svoga imetka i svoga života.” “Radije ću se odreći svojih podanika i svoje kneževine, radije ću otići iz svoje domovine samo sa štapom u ruci, radije ću zarađivati sredstva za svoj opstanak brišući prašinu s obuće stranaca nego prihvatiti drugi nauk nego što je ovaj sadržan u ovoj izjavi.”19 Takva je bila vjera i neustrašivost tih Božjih ljudi.{VB 171.3}
Napokon je došao trenutak da se pojave pred carem. Karlo V. primio je protestantske reformatore sjedeći na svome prijestolju, okružen izbornim kneževima i vojvodama. Pročitana je izjava o njihovom vjerovanju. Na toj skupštini jasno su bile prikazane istine evanđelja te otkrivene zablude papinske crkve. S pravom je taj dan nazvan “jednim od najvećih dana reformacije i jednim od najslavnijih u povijesti kršćanstva i čovječanstva.”20 {VB 172.1}
Prošlo je tek nekoliko godina otkako je redovnik iz Wittenberga stajao sâm pred saborom u Wormsu. Sada su na njegovu mjestu stajali najmoćniji kneževi carstva. Lutheru je bio zabranjen dolazak u Augsburg, ali bio je nazočan svojim riječima i molitvama. “Jako se veselim”, pisao je, “što sam doživio taj trenutak kada je Krist javno proslavljen tako uglednim ispovjednicima vjere na tako slavnom saboru.”21 Tako se ispunilo ono što je reklo Sveto pismo: “Govorit ću o otkrivenjima tvojim pred carevima i neću se stidjeti.” Psalam 119:46. (208) {VB 172.2}
Zahvaljujući okovima apostola Pavla, u njegovo je vrijeme evanđelje bilo objavljeno kneževima i plemićima carskoga grada. Tako je bilo i u toj važnoj prigodi; budući da je kralj zabranio da se evanđelje propovijeda s propovjedaonice, propovijedalo se u palači; ono što su mnogi smatrali nezgodnim da to slušaju sluge, s čuđenjem su slušali velikaši i knezovi carstva. Kralj i velikaši bili su slušatelji, okrunjeni kneževi – propovjednici, a propovijed je bila uzvišena Božja istina. “Od apostolskih dana”, kaže jedan pisac, “nije bilo većeg događaja ni veličanstvenijeg ispovijedanja vjere.”22 {VB 172.3}
“Sve što su rekle Lutherove pristaše istina je; to ne možemo poreći”, rekao je jedan papinski biskup. “Možete li, razumnim dokazima, oboriti Vjeroispovijest koju su sastavili knez izbornik i njegovi saveznici?”, pitao je drugi dr. Ecka. “Spisima apostola i proroka ne, ali spisima crkvenih otaca i sabora i da!” “Razumijem”, rekao je onaj koji je pitao. “Luterani su, prema vašim riječima, u Svetome pismu, a mi smo izvan njega.”23 {VB 173.1}
Neki od njemačkih kneževa bili su pridobiveni za reformaciju. I sam je car izjavio da su protestantski dokazi čista istina. Njihova je Vjeroispovijest bila prevedena na mnoge jezike, bila je raširena cijelom Europom, i mnogi su je milijuni u kasnijim naraštajima prihvatili kao svoje ispovijedanje vjere.{VB 173.2}
Vjerne Božje sluge nisu radile same. Dok su se “poglavarstva, vlasti i duhovi pakosti ispod neba” združili protiv njih, Gospod se nije odrekao svoga naroda. Da su im oči bile otvorene, mogli bi vidjeti isto tako jasne znakove Božje prisutnosti i pomoći kako što je to vidio jedan stari prorok. Kada je naime Elizejev sluga pokazao svome gospodaru neprijateljsku vojsku koja ih je okruživala i sprječavala svaku mogućnost za bijeg, prorok se obratio Bogu molitvom: “Gospode, otvori mu oči da vidi!” 2.Kraljevima 6:17. “I Gospod otvori oči slugi i vidje kako je bila gora oko Elizeja puna ognjenih konja i kola.” Nebeske čete stajale su tu da brane Božjeg čovjeka. Na isti način anđeli su bdjeli nad suradnicima u djelu reformacije. (209){VB 173.3}
Jedno od načela koje je Luther osobito isticao bilo je: Ne treba se služiti svjetovnom silom ni upotrebljavati fizičko oružje za obranu Bož-jeg djela. Radovao se što kneževi carstva pristaju uz evanđelje, ali kad su mu predložili da sklope obrambeni savez, izjavio je kako “evanđeoski nauk treba braniti sam Bog”. Vjerovao je: “Što se ljudi manje budu upletali, to će očiglednije biti Božje posredovanje. Sve političke mjere opreza smatrao je izrazom straha i grješnog nepovjerenja.”24{VB 173.4}
Kada su se neprijateljske sile udružile da obore reformiranu vjeru, kada je izgledalo da je tisuću mačeva izvučeno iz korica da je unište, Luther je pisao: “Sotona je pobjesnio. Bezbožni pontifeks načinio je zavjeru; prijete nam ratom. Savjetujte narod da se junački bori pred Božjim prijestoljem vjerom i molitvom, kako bi naši neprijatelji, pobijeđeni Božjim Duhom, bili prisiljeni na mir. Naša glavna potreba, naš prvi posao jest molitva; neka narod zna da je sada izložen oštrici mača i sotoninom gnjevu te neka se moli.”25 {VB 173.5}
Kasnije, misleći na predloženi savez evangelističkih država, Luther je rekao kako je jedino oružje koje treba upotrijebiti u tom ratu “mač Duha”. Saskom knezu izborniku pisao je: “Ne možemo po svojoj savjesti odobriti savez koji nam se predlaže. Radije ćemo deset puta umrijeti nego gledati kako je naše djelo evanđelja uzrok krvoprolića. Dužnost nam je da budemo kao ovce određene za klaonicu. Trebamo nositi Kristov križ. Neka Vaše visočanstvo bude bez straha: mi ćemo više učiniti svojim molitvama nego naši neprijatelji svojim hvalisanjem; samo neka se naše ruke ne oskvrne krvlju naših neprijatelja! Ako car zahtijeva da izađemo pred sud, spremni smo izaći. Vi ne možete braniti našu vjeru; svatko se mora sam izložiti opasnostima za svoju vjeru.”26 (210){VB 174.1}
Iz skrovitog mjesta molitve došla je sila koja je u doba reformacije potresla svijet. Tamo, u svetom pouzdanju, Božje su sluge položile svoje noge na stijenu Božjih obećanja. Tijekom duhovne borbe u Augsburgu nije prošao ni jedan dan a da Luther nije proveo najmanje tri sata u molitvi, a ti su sati bili odvojeni od vremena koje je bilo najpogodnije za proučavanje. U tajnosti svoje sobe izlijevao je svoju dušu pred Bogom riječima punim povjerenja i nade, kao kad čovjek razgovara sa svojim prijateljem. “Znam da si Ti naš Otac i Bog”, govorio je reformator, “i da ćeš Ti rasuti gonitelje Tvoje djece, jer si Ti zajedno s nama u opasnosti. To je Tvoje djelo; mi smo ga počeli jer je to bila Tvoja volja. Obrani nas, dakle, Oče!”27 {VB 174.2}
Melanchthonu, koji je bio shrvan teretom briga i straha, pisao je: “Milost i mir u Kristu! U Kristu, kažem, ne u svijetu. Amen. Mrzim strašnom mržnjom te teške brige koje te izjedaju. Ako je djelo nepravedno, ostavi ga; ali ako je pravedno, zašto da sumnjamo u obećanja Onoga koji nam nalaže da mirno spavamo? Krist neće napustiti djelo pravde i istine. On živi i vlada; čega da se još bojimo?”28{VB 174.3}
Bog je čuo uzvike svojih slugu. Dao je kneževima i propovjednicima silu i hrabrost da obrane istinu protiv kneza tame ovoga svijeta. “Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.” 1. Petrova 2:6. Protestantski su reformatori zidali na Kristu i vrata paklena nisu ih mogla nadvladati. (211){VB 174.4}
Objavljivanje protesta u Speyeru i augsburške Vjeroispovijesti bilo je dokaz o pobjedi reformacije u Njemačkoj, ali nakon toga nastupile su godine borbe i mraka. Izgledalo je da je protestantizam, oslabljen razdorima među svojim sljedbenicima i napadan od neprijatelja, osuđen na potpuno uništenje. Tisuće ljudi svoje su svjedočanstvo zapečatili krvlju. Izbio je građanski rat; protestantsku stvar izdao je jedan od njezinih vodećih pristaša. Najplemenitiji kneževi, pristaše reformacije, pali su u careve ruke i vođeni iz grada u grad kao zarobljenici. No u trenutku prividnoga trijumfa, car je doživio poraz. Vidio je kako mu se plijen otima iz ruku i napokon je bio prisiljen zajamčiti snošljivost nauci čije je uništenje smatrao svojom životnom zadaćom. Stavio je na kocku svoje carstvo, svoje blago pa i sam život, samo da iskorijeni krivovjerje. Sada je vidio svoje vojske istrošene od ratovanja, svoje blago iscrpljeno, mnoge svoje pokrajine ugrožene pobunama, dok se vjera, koju je uzalud nastojao ugušiti, širila na sve strane. Karlo V. borio se protiv svemoguće Božje sile. Bog je rekao: “Neka bude svjetlost!”, ali je car želio da ostane tama. Njegovi su planovi propali. Ostario je prije vremena te, iscrpljen dugom borbom, odrekao se prijestolja i povukao u samostan gdje je i umro nakon dvije godine.{VB 175.1}
U Švicarskoj, kao i u Njemačkoj, reformacija je proživljavala teške dane. Dok su mnogi kantoni prihvatili reformiranu vjeru, drugi su se slijepo držali rimokatolicizma. (212) Progoni onih koji su pristupali reformiranoj vjeri napokon su izazvali građanski rat. Zwingli i mnogi njegovi suradnici pali su na krvavom polju kod Kapela. Ekolampad, pogođen tom strašnom nesrećom, umro je ubrzo nakon toga. Rim je trijumfirao. Izgledalo je da je ponovno osvojio sve što je prije izgubio. No Onaj čije su namjere vječne, nije ostavio svoje djelo i svoj narod. Izbavljenje je trebalo doći Njegovom rukom; u drugim je zemljama podigao ljude da nastave reformaciju.{VB 175.2}
U Francuskoj je zora reformacije počela svitati prije nego što se čulo za Lutherovo ime. Jedan od prvih koji je počeo shvaćati svjetlo istine bio je starac Lefevre, čovjek vrlo učen, revan i iskren katolik, profesor pariškog sveučilišta. Proučavajući staru književnost, pozornost mu je skrenuta na Bibliju te ju je uveo kao predmet proučavanja za svoje studente. {VB 176.1}
Lefevre je bio oduševljen obožavatelj svetaca te je odlučio napisati životopis svetaca i mučenika na osnovi crkvenih legenda. Taj je posao zahtijevao mnogo truda. Već je bio znatno napredovao u tome, kad je iznenada počeo proučavati Bibliju misleći kako bi mu ona mogla pomoći u njegovu radu. Tu je doista mogao upoznati svece, ali ne takve kao u rimokatoličkom kalendaru. Mlaz nebeske svjetlosti rasvijetlio mu je um. S odvratnošću je napustio zadatak koji si je bio postavio, i posvetio se proučavanju Božje Riječi. Ubrzo je počeo propovijedati dragocjene istine koje je tamo našao.{VB 176.2}
Godine 1512., prije nego što su Luther i Zwingli počeli svoje reformatorsko djelo, Lefevre je pisao: “Samo Bog je Onaj koji svojom milošću, po vjeri, opravdava za vječni život.”1 Razmišljajući o tajni spasenja, uzviknuo je: “O kakve li divne zamjene: Nevini je osuđen, a krivac opravdan; (213) Blagoslovljeni je proklet, a prokleti blagoslovljen; Život je umro, a mrtvi je dobio život; Slava se pokriva sramotom, a osramoćeni se zaogrće slavom.”2 {VB 176.3}
I dok je propovijedao kako slava otkupljenja pripada samo Bogu, isticao je i to da je čovjekova dužnost biti poslušan. “Ako si član Kristove crkve”, govorio je, “onda si dio Njegova tijela i kao takav ispunjen božanskom prirodom… O kad bi ljudi mogli razumjeti tu prednost! Njihov bi život bio čist, nevin i svet, a svu slavu svijeta smatrali bi sramotom u usporedbi s unutarnjom ljepotom koja je tjelesnim očima skrivena.”3 {VB 176.4}
Među Lefevreovim učenicima bilo ih je nekolicina koji su s velikim zanimanjem slušali njegove riječi i koji su, nakon što je glas njihova učitelja već odavno bio umuknuo, nastavili objavljivati istinu. Jedan od njih bio je Guillaume Farel. Odgojen od pobožnih roditelja, naučio se slijepo pokoravati crkvenom nauku. Mogao je za sebe reći isto što i apostol Pavao, da je “živio kao farizej po najstrožoj sljedbi naše vjere.” Djela 26:5. Kao revan katolik, gorio je od želje da uništi svakoga tko bi se protivio crkvi. “Škripao sam zubima kao bijesni vuk”, rekao je kasnije pričajući o tom periodu svoga života, “kad sam čuo da netko govori protiv pape.”4 Bio je neumoran u svom obožavanju svetaca. Zajedno s Lefevreom obilazio je pariške crkve, klečao pred oltarima i kitio ih cvijećem. No ta pobožnost nije donosila mir njegovoj duši. Usprkos svojim djelima pobožnosti i kajanja, osjećao je na sebi krivicu grijeha. Glas reformatora, koji je propovijedao spasenje milošću, bio je za njega poput glasa s Neba. “Nevini je osuđen, a krivac opravdan.” “Samo Kristov križ otvara nebeska vrata i zatvara vrata pakla.”5 (214){VB 177.1}
Farel je radosno prihvatio istinu. Obraćenjem, nalik obraćenju apostola Pavla, vratio se iz ropstva tradicija u slobodu sinova Božjih. “Njegovo srce krvožedna vuka, nakon što se potpuno odvojilo od pape i predalo Isusu Kristu, bilo je promijenjeno u srce krotka i mirna janjeta.”6{VB 177.2}
I dok je Lefevre nastavio širiti istinu među svojim studentima, Farel – koji je sada bio isto tako revan za Kristovo djelo kao što je prije bio revan za papinu stvar – počeo je javno propovijedati istinu. Jedan crkveni velikodostojnik, biskup iz Meauxa, ubrzo im se pridružio. Drugi učitelji, koji su uživali visok ugled zbog svojih sposobnosti i svoje učenosti, također su se pridružili propovijedanju evanđelja. Nova je vjera zadobivala pristaše u svim staležima, počevši od zanatlija i seljaka, do plemića i knezova. Sestra kralja Franje I., koji je tada vladao, Margareta Navarska, prihvatila je reformiranu vjeru. Izgledalo je da su i sam kralj, pa i kraljica majka, neko vrijeme bili naklonjeni novoj vjeri, i reformatori su puni nade očekivali vrijeme kada će Francuska biti pridobivena za djelo evanđelja.{VB 177.3}
No njihove se nade nisu ispunile. Kristove su učenike čekala iskušenja i progoni, no to je milostivo bilo skriveno od njihovih očiju. Nastupilo je jedno vrijeme mira kada su mogli prikupiti snagu za predstojeću borbu i reformacija je brzo napredovala. Biskup iz Meauxa revno je radio u svojoj biskupiji poučavajući svećenstvo i narod. Neuki i nemoralni svećenici uklonjeni su iz službe i, koliko je to bilo moguće, zamijenjeni obrazovnim i pobožnim ljudima. Biskup je jako želio da njegovom narodu bude dostupna Božja riječ i ta mu se želja ubrzo ispunila. Lefevre je počeo prevoditi Novi zavjet. Gotovo u isto vrijeme kada je Luther izdao Bibliju na njemačkome u Wittenbergu, u Meauxu je tiskan Novi zavjet na francuskom jeziku. Biskup nije štedio ni truda ni novaca da ga raširi u svim svojim župama. I tako su ubrzo seljaci iz područja grada Meauxa imali Sveto pismo. (215){VB 177.4}
Kao što putnik koji umire od žeđi radosno pozdravlja izvor, tako su te duše primale nebesku vijest. Radnici na poljima, kao i zanatlije u svojim radionicama, zaslađivali su svoj posao razgovorima o skupocjenim istinama. Umjesto da na večer svraćaju u krčme, skupljali su se u svojim domovima kako bi čitali Sveto pismo, molili se i slavili Boga. Ubrzo je u tim mjestima nastupila velika promjena. Iako su pripadali najnižem staležu, iako su to bili neobrazovani ljudi i teški fizički radnici, ipak se u njihovu životu otkrila sila božanske milosti koja uzdiže i preobražava ljudska srca. Skromni, ljubazni i sveti, stajali su kao živi svjedoci onoga što evanđelje čini u iskrenim dušama koje ga prihvate.{VB 178.1}
Svjetlost zapaljena u Meauxu bacala je daleko svoje zrake. Broj vjernika stalno se povećavao. Kralj je neko vrijeme obuzdavao gnjev crkvenih vođa jer je mrzio uskogrudni fanatizam redovnika. No papinske su vođe napokon nadvladale. Podignuta je lomača. Biskup iz Meauxa, prisiljen birati između ognja i odricanja, izabrao je lakši put. No iako je vođa pao, njegovo je stado ostalo čvrsto. Mnogi su usred plamena svjedočili za istinu. Svojom hrabrošću i vjernošću na lomači ti su ponizni Kristovi učenici govorili tisućama koji u vrijeme mira možda nikada ne bi čuli njihovo svjedočanstvo.{VB 178.2}
No nisu se samo siromašni i ponizni usudili svjedočiti za Krista usred ruganja i nevolja; i u kneževskim dvoranama zamaka i palača bilo je plemenitih duša koje su istinu cijenile više od bogatstva i položaja, pa čak i od života. Viteška oprema skrivala je plemenitiji i hrabriji duh od onoga pod biskupskim haljama i mitrama. Jedan od takvih bio je Louis de Berquin koji je potjecao iz plemićke obitelji. Bio je hrabar, bio je dvorski vitez, odan nauci, uglađenih manira i besprijekorna morala. Jedan pisac kaže: “Bio je veliki čuvar papinskih uredaba i revni posjetitelj svih misa i propovijedi; ….i, kao vrhunac svega, duboko je prezirao Lutherovo učenje. (216) No, kao i mnogi drugi, i on je Božjom providnošću potaknut da proučava Bibliju i začudio se kada u njoj nije našao nauk Rima, već Lutherovo učenje.”7 Od toga se trenutka sasvim posvetio djelu evanđelja.{VB 178.3}
Nazvan “najučenijim francuskim plemićem”, štićenik samoga kralja, izgledalo je, kako su mnogi mislili, da će zbog svoje nadarenosti, rječitosti, nepokolebljive hrabrosti, herojske revnosti i utjecaja na dvoru biti budući reformator svoje zemlje. Theodore Beza kaže: “Berquin bi bio drugi Luther da je François I. našao drugog kneza izbornika.” “On je gori od Luthera”8, vikale su papine pristaše. I doista, papinim je pristašama u Francuskoj bio opasniji od Luthera. Bacili su ga u zatvor kao krivovjerca, ali kralj ga je oslobodio. Borba je trajala godinama. François I. kolebao se između Rima i reformacije. Čas je štitio, a čas opet ograničavao nerazumnu revnost redovnika. Triput su papinske vlasti zatvarala Berquina i triput ga je kralj oslobodio jer je bio zadivljen njegovim plemenitim karakterom i genijalnošću te ga je odbio predati na milost i nemilost crkvenim vođama.{VB 179.1}
Mnogo puta je Berquin bio upozoren na opasnost koja mu je prijetila u Francuskoj, a prijatelji su mu savjetovali da slijedi primjer onih koji su našli sigurnost u dobrovoljnom progonstvu. Plašljivi i nestalni Erazmo, kome je uza svu sjajnu učenost nedostajala ona moralna sila koja život i čast podređuje istini, pisao je Berquinu: “Traži da te pošalju kao poslanika u neku stranu zemlju; putuj u Njemačku. Poznaš Bedu i njemu slične; on je neman s tisuću glava koja baca svoj otrov na sve strane. Tvojih neprijatelja ima legija. Čak i kad bi tvoje djelo bilo bolje od Isusovog, ne bi te pustili dok te ne bi ubili. Ne uzdaj se mnogo u kraljevu zaštitu. U svakom slučaju, ne izlaži opasnosti i neprilici moj glas kao teologa.”9 {VB 179.2}
Što su se opasnosti više gomilale, to se više povećavala Berquinova revnost. Nije htio prihvatiti politiku opreznosti koju mu je savjetovao Erazmo, nego se odlučio na još smjelije djelo. (217) Ne samo što je branio istinu, nego je i napadao zablude. Optužbu za krivovjerje, koju su papine pristaše podigle protiv njega, okrenuo je protiv njih. Njegovi su najuporniji i najogorčeniji neprijatelji bili teolozi i redovnici s teološkog fakulteta pariškoga sveučilišta, jednoga od najvećih crkvenih autoriteta kako u gradu, tako i u državi. Berquin je iz spisa tih teologa izvadio dvanaest rečenica koje je javno proglasio “suprotnima Bibliji, pa prema tome heretičkima”; obratio se kralju molbom da bude sudac u toj raspravi.{VB 179.3}
Kralj, koji se nije protivio tome da vođe suprotstavljenih stranaka ogledaju svoju snagu i svoju moć rasuđivanja te, sretan što će moći poniziti oholost i umišljenost redovnika, zapovjedio je pristašama Rima da svoju stvar brane Biblijom. No oni su znali da će im to oružje slabo koristiti; tamnice, mučenja i lomače – to je bilo oružje kojim su znali bolje rukovati. Situacija se promijenila; izgledalo im je da se nalaze na rubu jame koju su iskopali za Berquina. Zbunjeni i zaprepašteni, tražili su izlaz iz toga položaja.{VB 180.1}
“Upravo u to vrijeme nađen je na uglu jedne ulice osakaćen kip Djevice Marije. U gradu je zavladalo veliko uzbuđenje. Mnoštvo ljudi dotrčalo je na to mjesto izražavajući svoju žalost i negodovanje. I kralj je bio duboko ganut. Sada se pružila prilika koju su redovnici mogli iskoristiti i oni je nisu propustili. “To su posljedice Berquinova učenja”, vikali su. “Zbog zavjere luterana svemu prijeti propast; sve će biti uništeno: religija, zakon i samo prijestolje.”10{VB 180.2}
Berquin je ponovno uhvaćen. Budući da je kralj bio otputovao iz Pariza, redovnici su mogli raditi što su htjeli. Reformator je bio saslušan i osuđen na smrt te, u strahu da se kralj ponovno ne umiješa da ga spasi, osuda je izvršena istoga dana kada je i izrečena. U podne je Berquin izveden na gubilište. (218) Veliko mnoštvo skupilo se da prisustvuje njegovom pogubljenju. Mnogi su s čuđenjem i užasom primijetili kako je žrtva izabrana među najplemenitijim i najuglednijim ljudima Francuske. Na mnogim se licima čitalo zgražanje, negodovanje, prezir i mržnja, ali na jednom licu nije bilo ni jedne sjene; mučenikove su misli bile daleko od ovog uzbuđujućeg prizora; on je bio svjestan Božje prisutnosti. Nije obraćao pozornost na strašna kola na kojima je sjedio ni na namrgođena lica svojih protivnika, niti na užasnu smrt kojoj je išao u susret. Uz njega je bio Onaj koji živi, a bio je mrtav – koji živi od vijeka do vijeka i koji ima ključeve od pakla i smrti.{VB 180.3}
Berquinovo je lice sjalo nebeskim sjajem i mirom. Obukao je svoje najljepše odijelo: “baršunast plašt, prsluk od atlasa i damasta te hlače od zlatne tkanine.”11 Bio je spreman svoju vjeru posvjedočiti u prisutnosti Kralja nad kraljevima i cijeloga svemira, i stoga ni jedan znak žalosti nije smio pomutiti njegovu radost. Dok se povorka lagano kretala ulicama punim svijeta, ljudi su se čudili nepomućenom miru i radosnom trijumfu u njegovu pogledu i držanju. “Izgleda kao onaj koji stoji u hramu i razmišlja o svetim stvarima”, govorili su.12 {VB 181.1}
Na lomači je Berquin pokušao uputiti nekoliko riječi narodu, ali redovnici, bojeći se posljedica, počeli su vikati, a vojnici tako zveckati oružjem da je njihov zveket zaglušio mučenikov glas. Tako je 1529. godine najviši kulturni i crkveni autoritet “dao narodu iz 1793. godine loš primjer, ugušivši na gubilištu svete riječi umirućega.”13 {VB 181.3}
Berquin je bio zadavljen i njegovo tijelo spaljeno. Vijest o njegovoj smrti izazvala je veliku žalost među prijateljima reformacije u cijeloj Francuskoj. (219) No njegov primjer nije bio uzaludan. “I mi smo spremni”, govorili su svjedoci istine, “radosno poći u smrt, upirući svoj pogled u budući život.”14 {VB 181.4}
Za vrijeme progonstva u Meauxu učiteljima reformirane vjere bilo je uskraćeno pravo da propovijedaju te su bili prisiljeni otputovati u druga polja. Lefevre je otišao u Njemačku. Farel se vratio u svoje rodno mjesto u istočnom dijelu Francuske i propovijedao Božju Riječ u zavičaju svoga djetinjstva. I tu je stigla vijest o onome što se dogodilo u Meauxu. Istina koju je reformator počeo propovijedati neustrašivom revnošću našla je svoje slušatelje. No ubrzo su se gradske vlasti podigle da ga ušutkaju. Farel je prognan iz grada. Budući da više nije mogao javno djelovati, putovao je preko polja i sela te propovijedao Božju Riječ po privatnim kućama i na udaljenim livadama. Kad bi mu i tu zaprijetila opasnost, pružale su mu utočište šume, pećine i strme stijene koje je tako dobro poznavao iz svoje mladosti. Bog ga je pripremao za još veća iskušenja. “Nevolja, progona i sotonskih spletki, na koje sam bio unaprijed upozoren, nije nedostajalo”, rekao je; “Teškoće su čak bile tako velike da ih ja sam ne bih mogao podnositi. Ali Bog je moj Otac; On mi je dao snagu koja mi je bila potrebna, i opet će mi je dati.”15 {VB 181.5}
Progonstvo je, kao i u danima apostola, pridonijelo “napretku evanđelja”. Filipljanima 1:12. Protjerani iz Pariza i Meauxa, “koji se bijahu rasijali”, išli su svuda “propovijedajući riječ.” Djela 8:4. Na taj način svjetlost istine prodrla je u mnoge udaljene francuske pokrajine.{VB 182.1}
Bog je pripremio i druge radnike za svoje djelo. U jednoj pariškoj školi nalazio se ozbiljan i miran mladić, jaka i pronicljiva duha, koji se isticao kako čistoćom svoga života, tako i velikom revnošću za proučavanjem i pobožnošću. Njegovi su ga talenti i marljivost učinili ponosom škole. Svi su se nadali da će Jean Calvin postati jedan od najsposobnijih i najpostojanijih branitelja crkve. (220) No zrak božanske svjetlosti prodro je čak i kroz zidove skolastike i praznovjerja kojima je Calvin bio ograđen. S užasom je slušao o novoj nauci, ne sumnjajući ni najmanje u to da su heretici zaslužili oganj u koji su bili bacani. Ni sam ne znajući kako, najednom je bio suočen s “krivovjerjem” i morao je ispitivati moć papinske teologije kako bi pobijao protestantsko učenje.{VB 182.2}
Calvinov nećak, koji je prihvatio reformiranu vjeru, živio je u Parizu. Ta su se dva rođaka često sastajala i zajedno su raspravljali o stvarima koje su uznemirivale kršćanstvo.{VB 182.3}
“Postoje mnoge religije u svijetu”, rekao je Olivetan, “ali je samo jedna prava. Lažne su one religije koje su ljudi izmislili i po kojima nas spašavaju naša vlastita djela; prava je ona religija koja je otkrivena u Bibliji i koja uči da je spasenje dar Božje milosti.”{VB 182.4}
“Meni nije potrebna tvoja nova nauka”, viknuo je Calvin. “Misliš li da sam ja cijelog života živio u zabludi?”16 {VB 182.5}
No u njegovoj su se duši pobudile misli koje nije svojom voljom mogao odagnati. U samoći svoje sobe razmišljao je o riječima svoga nećaka. Odjednom je postao svjestan svoje grješnosti. Vidio je sebe bez posrednika u prisutnosti svetoga i pravednog Suca. Posredovanje svetaca, dobra djela, crkvene ceremonije – sve ga to nije moglo osloboditi od njegovih grijeha. Pred sobom je vidio samo mrak vječnoga očaja. Uzalud su ga njegovi učitelji pokušavali ohrabriti. Uzalud je tražio utjehu u ispovijedima i kajanju – ništa nije moglo njegovu dušu pomiriti s Bogom.{VB 182.6}
Dok je Calvin tako proživljavao tešku unutarnju borbu, slučajno je jednoga dana došao na jedan veliki trg gdje su se ljudi skupljali kako bi gledali spaljivanje nekog heretika. Bio je zaprepašten vidjevši spokoj na licu mučenika. (221) U mukama te strašne smrti, te pod još strašnijom osudom crkve, mučenik je pokazivao vjeru i hrabrost koju je mladi student s bolom uspoređivao sa svojim očajem i mrakom, premda je najtočnije slušao crkvu. Znao je da heretici temelje svoju vjeru na Bibliji te je odlučio da će je početi proučavati kako bi, ako je moguće, otkrio tajnu njihove radosti.{VB 182.7}
U Bibliji je Calvin našao Krista. “O, Oče”, uzviknuo je, “Njegova je žrtva stišala Tvoj gnjev; Njegova je krv oprala moje grijehe; Njegov je križ nosio moje prokletstvo, a Njegova mi je smrt donijela opravdanje. Mi smo izmislili mnogo nepotrebnih gluposti, ali Ti si stavio pred mene svoju Riječ kao baklju. Potaknuo si moje srce da prezrem svaku drugu zaslugu osim Isusovih.”17 {VB 183.1}
Calvin se pripremao za svećenički poziv. Kad mu je bilo dvanaest godina, bio je imenovan kapelanom u jednoj maloj crkvi te mu je, po propisima crkve, biskup svečano ošišao glavu. Nije zaređen niti je vršio dužnosti svećenika, ali je ipak postao član svećenstva i nosio titulu svoje službe za koju je primao plaću. {VB 183.2}Budući da je osjećao kako nikada neće moći postati svećenik, posvetio se neko vrijeme izučavanju prava, ali je napokon napustio i taj plan te odlučio potpuno se posvetiti evanđelju. Ipak je oklijevao postati propovjednikom. Po svojoj je naravi bio plašljiv, i velika odgovornost takva poziva jako ga je zabrinjavala. Odlučio je stoga nastaviti studij. Na kraju se odazvao molbama svojih prijatelja. “Divno je”, rekao je, “kada se jednom biću tako niska podrijetla iskaže tako visoka čast.”18 {VB 183.3}
Calvin je mirno počeo svoje djelo i njegove su riječi bile nalik rosi koja pada da osvježi zemlju. Napustio je Pariz i nastanio se u jednom provincijskom gradu pod zaštitom princeze Margarete koja je iz ljubavi prema evanđelju pružala zaštitu onima koji su ga prihvatili. Calvin je još bio mladić; bio je skroman i ljubazan. (222) Svoj rad počeo je s ljudima u njihovim obiteljima. Okružen članovima obitelji, čitao im je Bibliju i tumačio im istine spasenja. Oni koji su čuli vijest spasenja nosili su je drugima. Ubrzo se evanđelje proširilo iz velikoga grada u okolna mjesta i sela. Calvin je imao pristup i u dvorce i u kolibe. Hrabro je krčio put evanđelju, polažući temelj crkvama iz kojih su izlazili neustrašivi svjedoci istine.{VB 183.4}
Nakon nekoliko mjeseci ponovno je otišao u Pariz. U redovima učenih i obrazovanih ljudi zavladalo je veliko uzbuđenje. Proučavanje starih jezika dovelo je ljude do Biblije i mnogi, čija srca još nisu bila dirnuta njezinim istinama, revno su je istraživali i čak su se i sami borili protiv branitelja papinstva. Iako je Calvin na polju teoloških rasprava bio dobar borac, imao je viši zadatak od rasprava s tim bučnim teolozima. Srca ljudi bila su probuđena i sada je došlo vrijeme da im se otkrije istina. I dok su dvorane sveučilišta odjekivale od buke teoloških rasprava, Calvin je išao od kuće do kuće, otvarao ljudima Bibliju i govorio im o razapetom Kristu.{VB 184.1}
Po Božjoj milostivoj providnosti Pariz je trebao čuti i drugi poziv da bi prihvatio evanđelje. Odbacio je Lefevreov i Farelov poziv, ali je ipak bilo određeno da u tom velikom gradu svi staleži čuju vijest evanđelja. Kralj, iz političkih obzira, nije potpuno stao na stranu Rima u borbi protiv reformacije. Margareta se još uvijek nadala da će u Francuskoj pobijediti protestantizam. Odlučila je da se u Parizu propovijeda reformirana vjera. Za vrijeme kraljeve odsutnosti zapovjedila je jednom protestantskom propovjedniku da propovijeda u gradskim crkvama. Kada su to papinski velikodostojnici zabranili, princeza je otvorila dvor. Jedna je soba uređena kao kapela; rečeno je kako će se svaki dan u određeno vrijeme održavati propovijed na koju se pozivaju ljudi svih staleža. Mnoštvo je ljudi dolazilo na propovijed. (223) Kapela je bila puna naroda, ali i predsoblje i susjedne prostorije. Tisuće ih se svaki dan skupljalo na bogoslužje: plemići, državnici, advokati, trgovci, zanatlije. Umjesto da te skupove zabrani, kralj je odredio da se dvije papinske crkve otvore za propovijedi. Nikada prije grad nije bio toliko pokrenut Božjom riječju. Izgledalo je da je s neba na narod duhnuo duh života. Umjerenost, čistoća, red i marljivost zauzele su mjesto pijanstva, poroka, svađe i lijenosti.{VB 184.2}
No svećenstvo nije sjedilo skrštenih ruku. Kralj se još uvijek ustručavao zabraniti propovijedanje i stoga su se svećenici okrenuli narodu. Koristili su se svim sredstvima da izazovu strah, predrasude i fanatizam neukih i praznovjernih. Slijepo se pokoravajući svojim lažnim učiteljima, Pariz – kao nekada stari Jeruzalem – nije poznao vrijeme “svoga pohođenja” ni ono što je bilo za njegov mir. Tijekom dvije godine Božja se riječ propovijedala u glavnom gradu. I dok su mnogi prihvatili evanđelje, većina ga je ipak odbacila. Franjo I. zbog vlastitih je političkih ciljeva pokazao izvjesnu vjersku snošljivost, no kasnije su papine pristaše vratile svoju prevlast. Crkve su ponovno zatvorene, a lomače su počele gorjeti.{VB 184.3}
Calvin je još uvijek bio u Parizu, pripremajući se za svoj budući rad proučavanjem, razmišljanjem i molitvom, dok je istodobno nastavio širiti svjetlost. Napokon je postao sumnjiv i vlasti su ga odlučile spaliti na lomači. Smatrajući kako je siguran u svojoj povučenosti, nije ni pomišljao na opasnost. Iznenada su mu u sobu dojurili prijatelji s viješću da su već poslani stražari da ga uhite. U tom se trenutku začulo lupanje na vanjskim vratima. Više se nije smjelo oklijevati. Neki od njegovih prijatelja zadržali su stražare na vratima, dok su drugi pomogli reformatoru da se spusti kroz prozor. Brzo se uputio prema predgrađu gdje je našao utočište u kolibi jednog radnika koji je bio prijatelj reformacije. Calvin se tu preobukao u odijelo svoga domaćina i s motikom na ramenu krenuo dalje. (224) Uputio se prema jugu gdje je ponovno našao utočište na području princeze Margarete.19{VB 185.1}
Tu je ostao nekoliko mjeseci pod sigurnom zaštitom svojih moćnih prijatelja, baveći se, kao i prije, proučavanjem. No njegovo je srce mislilo na širenje evanđelja u Francuskoj i zato nije mogao dugo ostati neaktivan. Čim se bura malo stišala, potražio je novo polje rada, i to u Poitiersu gdje se nalazilo sveučilište i gdje je novo učenje naišlo na dobar prijam. Ljudi svih staleža radosno su slušali evanđelje. Budući da nije imao javnu dvoranu u kojoj bi propovijedao, iznosio je Božju riječ u gradonačelnikovoj kući, u svome privatnom stanu ili u nekom parku. Kada se broj slušatelja povećao, smatrali su kako je sigurnije sastajati se izvan grada. Za mjesto održavanja skupova izabrana je jedna pećina u uskom i dubokom gorskom klancu, prikrivena drvećem i nadvijenim stijenama koje su osamljenost činile još potpunijom. Male skupine ljudi, napuštajući grad raznim ulicama, neopaženo su odlazile tamo. U tom se zabačenom mjestu čitala i objašnjavala Biblija. Tu su protestanti Francuske prvi put proslavili Gospodnju večeru. Iz te su male crkve kasnije izašli mnogi vjerni evanđelisti.{VB 185.2}
Calvin se još jednom vratio u Pariz. Ni sada se nije mogao odreći nade da će cijela Francuska kao nacija prihvatiti reformaciju. No u svome je radu gotovo posvuda nailazio na zatvorena vrta. Propovijedati evanđelje značilo je ići ravno na lomaču. Te okolnosti nagnale su ga na odluku da ode u Njemačku. Čim je prešao granicu, u Francuskoj je ponovno izbilo progonstvo protestanata. Da je ostao u svojoj domovini, sigurno bi bio povučen u opću propast.{VB 185.3}
Evo što se dogodilo: Francuski reformatori, u iskrenoj želji da njihova zemlja ide usporedo s Njemačkom i Švicarskom, odlučili su povesti odlučnu borbu protiv praznovjernih običaja Rima, borbu koja će potresti cijeli narod. (225) U toj namjeri jedne su noći diljem Francuske izlijepljeni plakati koji su napadali misu. No umjesto da unaprijedi reformaciju, taj je revan ali loše proračunan korak donio propast ne samo njegovim izvršiteljima, nego i prijateljima reformirane vjere u cijeloj Francuskoj. Pružio je ljudima Rima ono što su tako dugo priželjkivali: izgovor da zatraže potpuno uništenje heretika kao opasnih buntovnika protiv sigurnosti prijestolja i mira nacije.{VB 186.1}
Jedna nepoznata ruka – nekog nepromišljenog prijatelja ili lukavog neprijatelja, što je ostalo tajnom – prilijepila je jedan plakat na vrata kraljeve privatne rezidencije. Kralj je bio zaprepašten. U tom su plakatu nemilice šibani praznovjerni običaji koji su vjekovima bili poštivani. Nevjerojatna smjelost – usuditi se iznijeti tako otvorene i strašne optužbe pred kraljeve oči – izazvala je kraljev gnjev. Nekoliko trenutaka zaprepašteno je stajao, dršćući i šuteći. Tada je njegov gnjev provalio strahovitim riječima: “Neka se uhite svi koji su pod sumnjom da su luterani. Želim ih sve istrijebiti.”20 Kocka je pala; kralj se opredijelio za stranu Rima.{VB 186.2}
Odmah su poduzete sve mjere da se uhite svi luterani u Parizu. Jedan jadni zanatlija, pristaša reformacije koji je imao dužnost pozivati vjernike na njihove tajne sastanke, bio je uhićen i, pod prijetnjom neizbježne smrti na lomači, naređeno mu je da vodi papinskog izaslanika u kuću svakoga protestanta u gradu. On je to u prvi mah s odvratnošću odbio učiniti, no kasnije je pristao, natjeran strahom od vatre, te tako postao izdajnikom svoje braće. Morin, kraljevski detektiv, praćen izdajnikom pred kojim je nošena hostija, okružen pratnjom svećenika, nositelja kadionica, redovnicima i vojskom, prolazio je polako i šutke gradskim ulicama. Procesija je trebala izgledati kao da je organizirana u čast “svetih sakramenata”, kao očišćenje od uvrede koju su protestanti nanijeli misi, no iza tog svečanog izgleda krila se sotonska namjera. (226) Došavši do kuće nekoga protestanta, izdajnik je dao znak ne izgovorivši ni riječ. Procesija bi stala. Ljudi su ulazili u kuću, izvlačili ukućane, okovali ih u lance i strašna je procesija nastavljala put tražeći nove žrtve. “Nije bila pošteđena ni jedna kuća, ni velika ni mala, pa ni pariško sveučilište… Pred Morinom je drhtao cijeli grad… Bilo je to vrijeme užasnog terora.”21 {VB 186.3}
Žrtve su umirale u najstrašnijim mukama, jer je bilo naređeno da vatra gori lagano kako bi se produžile njihove samrtne muke. No umirali su kao pobjednici. Njihova je odlučnost bila nepokolebljiva, a njihov mir nepomućen. Progonitelji, koji nisu bili u stanju pokolebati njihovu nesavitljivu čvrstinu, osjećali su se sami pobijeđenima. “Lomače su podizane u svim dijelovima Pariza, a spaljivanje žrtava vršilo se u različite dane kako bi se produžavanjem mučenja povećao strah od krivovjerja. No pobjeda je na kraju ipak bila na strani evanđelja. Cijeli je Pariz mogao vidjeti kakve je ljude stvorila nova vjera. Nema takve propovjedaonice koja bi bila tako rječita kao lomača mučenika. Silna radost, koja je ozarivala lica tih ljudi kada su odlazili na gubilište, njihova hrabrost usred plamena, njihovo milostivo praštanje, često su pretvarali gnjev u samilost, mržnju u ljubav te neodoljivom rječitošću svjedočili za evanđelje.”22 {VB 187.1}
Svećenici, želeći potaknuti gnjev naroda, širili su najstrašnije klevete o protestantima. Okrivljavali su ih da spremaju pokolj katolika, rušenje vlade i ubojstvo kralja. No nisu mogli navesti ni jedan dokaz u prilog te tvrdnje. Ta su se proročanstva o budućoj nesreći trebala ispuniti, ali u sasvim drugim prilikama i iz sasvim suprotnih uzroka. Strahote koje su katolici izvršili nad nedužnim protestantima vapile su za osvetom i donijele su u kasnijim stoljećima baš onu sudbinu koja je po njihovom proročanstvu prijetila kralju, njegovoj vladi i njegovim podanicima. (227) Glavni uzročnici te katastrofe bili su nevjernici i same papine pristaše. Strašna iskušenja Francuskoj, nakon trista godina, nije donijelo učvršćivanje protestantizma, nego njegovo ugnjetavanje.{VB 187.2}
Sumnja, nepovjerenje i užas obuzeli su sve društvene slojeve. Usred sveopćeg uzbuđenja bilo je očigledno koliko je dubok korijen Lutherova nauka uhvatila u srcima ljudi koji su se odlikovali svojim obrazovanjem, utjecajem i besprijekornim karakterom. Časni i povjerljivi položaji iznenada su ostali prazni. Zanatlije, tiskari, učenjaci, sveučilišni profesori, pisci, pa čak i dvorski službenici, nestali su. Stotine ih je pobjeglo iz Pariza. Dobrovoljno su napustili svoju rođenu zemlju, čime su u mnogo slučajeva prvi put pokazali da pripadaju reformiranoj vjeri. Papisti su se iznenađeno pogledavali pri pomisli da je toliko neosumnjičenih heretika živjelo u njihovoj sredini. Svoj su gnjev iskalili na mnoštvu skromnih žrtava koje su bile u njihovoj vlasti. Tamnice su bile prepune. I sam zrak kao da je bio potamnio od dima gorućih lomača koje su bile zapaljene za pristaše evanđelja.{VB 187.3}
François I. hvalio se kako je jedan od vođa velikog pokreta renesanse, kulturnog preporoda koji je obilježavao početak šesnaestog stoljeća. Volio je na svome dvoru okupljati učene ljude iz svih zemalja. Njegova snošljivost prema reformaciji ima se donekle pripisati njegovoj ljubavi prema nauci i njegovom preziru prema neznanju i praznovjerju redovnika. No obuzet željom da uništi krivovjerje, taj je zaštitnik nauke izdao dekret kojim je ukinuo slobodu tiska u cijeloj Francuskoj. François I. jedan je od mnogih primjera u povijesti koji pokazuju da obrazovanje nije zaštita protiv vjerske nesnošljivosti i progonstva.{VB 188.1}
Jednom svečanom i javnom ceremonijom Francuska je počela progon i potpuno uništenje protestantizma. Svećenici će zahtijevati da uvreda nanesena nebu odbacivanjem mise mora biti okajana krvlju te da kralj mora, u interesu naroda, javno odobriti to barbarsko djelo. (228) {VB 188.2}
Dvadeset prvi siječnja 1535. godine bio je određen za tu užasnu ceremoniju. U tu svrhu potaknuta su praznovjerna strahovanja i slijepa mržnja cijeloga naroda. Pariške su ulice bile pune ljudi koji su došli iz cijele okolice. Dan je trebao početi veličanstvenom i sjajnom procesijom. “Kuće kraj kojih je trebala proći procesija bile su okićene crnim zastavama, a tu i tamo podignuti su oltari. Pred svim vratima gorjele su baklje u čast “svetoga sakramenta”. Još prije svanuća formirala se povorka pred kraljevim dvorcem. Na čelu procesije nošene su zastave i križevi pojedinih župa. Za njima su išli građani, po dvoje u redu, s gorućim bakljama u rukama. Za njima su išla četiri monaška reda, svaki u svojoj posebnoj nošnji. Zatim je dolazila velika zbirka čuvenih relikvija. Za njom su jahali crkveni velikodostojnici u svojim purpurnim i skerletnim haljama, ukrašenima dragim kamenjem – sjajna i blistava povorka!”{VB 188.3}
“Hostiju je nosio pariški biskup pod veličanstvenim baldahinom koji su držala četiri francuska kneza… Iza hostije je išao kralj… François I. toga dana nije nosio ni krunu ni kraljevsko odijelo. Gologlav, oborena pogleda, sa zapaljenom svijećom u ruci, kralj Francuske pojavio se kao pokajnik.”23 Pred svakim se oltarom pokorno poklonio, ne zbog grijeha koji su oskvrnuli njegovu dušu, ne zbog nevine krvi koja je okaljala njegove ruke, već zbog “smrtnoga grijeha” svojih podanika koji su se usudili ustati protiv mise. Iza njega je išla kraljica, a potom državni velikodostojnici, također po dva u redu i svaki sa zapaljenom svijećom.{VB 189.1}
Kao dio službe toga dana sam je kralj održao govor višim činovnicima svoga kraljevstva u velikoj dvorani biskupske palače. Stupio je pred njih žalosna lica i dirljivim riječima oplakivao “izopačenost bogohulnih, dan žalosti i sramote” koji je došao na narod. Tada je pozvao sve vjerne podanike da pomognu istrijebiti opasno i štetno krivovjerje koje prijeti da uništi Francusku. “Kao što je istina, gospodo, da sam ja vaš kralj”, rekao je, tako “kad bih znao da je jedan od mojih udova zaražen ovom mrskom trulošću, dao bih ga odsjeći… (229) Još više: Kad bih vidio jedno od svoje djece oskvrnuto time, ne bih ga poštedio… Sam bih ga predao i žrtvovao Bogu.” Suze su ugušile njegov glas, a čitav je zbor plakao i jednodušno klicao: “Živjet ćemo i umrijet ćemo za katoličku vjeru!”24 {VB 189.2}
Strašna se tama spustila na narod koji je odbacio istinu. Božja milost, izvor spasenja za sve ljude, otkrila se, ali se Francuska – nakon što je vidjela njezinu moć i njezin posvećujući utjecaj, nakon što su tisuće bili osvojeni njezinom božanskom ljepotom, nakon što su gradovi i zaselci bili obasjani njezinom svjetlošću – odvratila od istine jer su njezini stanovnici više voljeli tamu nego svjetlost. Odbacili su božanski dar koji im se nudio. Nazivali su zlo dobrim, a dobro zlim sve dok nisu postali žrtve svoje tvrdoglave samoobmane. Uzalud su smatrali kako čine Bogu službu progoneći Njegov narod; njihova iskrenost nije umanjila njihovu krivicu. Hotimice su odbacili svjetlost koja ih je mogla sačuvati od prijevare i njihove duše od krvi.{VB 189.3}
U velikoj katedrali Notre-Dame položena je svečana zakletva da će krivovjerje biti iskorijenjeno. Tu je, nešto manje od tri stoljeća kasnije, narod koji je zaboravio na živoga Boga uzdignuo na prijestolje “božicu razuma”. Ponovno je sastavljena povorka i predstavnici Francuske počeli su djelo za koje su se zakleli da će ga izvršiti. “Na malim razmacima bile su podignute lomače za spaljivanje krivovjeraca. Uređeno je da pojedine lomače budu zapaljene kada naiđe kralj, tako da on bude svjedok pogubljenja.”25 Pojedinosti pretrpljenih muka ovih Kristovih svjedoka odviše su jezive da bismo ih mogli ispričati, ali žrtve ipak nisu pokazivale nikakvu neodlučnost. Kada su navaljivali na jednoga vjernika da se odrekne svoje vjere, odgovorio je: “Vjerujem samo u ono što su nekada propovijedali proroci i apostoli i u što su vjerovale zajednice svetih. (230) Moja se vjera uzda u Boga i oduprijet će se svim silama pakla.”26 {VB 189.4}
Tako se procesija zaustavljala od jednoga do drugog mjesta mučenja. Vrativši se na polazno mjesto kod kraljevske palače, narod se razišao, a kralj i biskupi povukli su se, zadovoljni događajima toga dana. Odlučeno je da se započeto djelo nastavi do potpunog uništenja krivovjerja.{VB 190.1}
Evanđelje mira, koje je Francuska odbacila, trebalo je biti iskorijenjeno, ali kako li će strašne biti posljedice! Dvadeset prvoga siječnja 1793. godine, dvjesto pedeset osam godina nakon što je Francuska objavila istrjebljenje protestanata, prolazila je pariškim ulicama jedna druga povorka, sasvim drukčijeg karaktera. “Opet je kralj bio glavna ličnost; opet se čula vika naroda koji je tražio nove žrtve; opet su se podizala nova gubilišta za strašna smaknuća. Louis XVI., otimajući se svojim tamničarima i krvnicima, bio je odvučen na giljotinu i tu su ga silom držali dok nije pala oštrica i dok se njegova glava nije otkotrljala na zemlju.”27 Francuski kralj nije bio jedina žrtva; nedaleko od toga mjesta pogubljeno je oko dvije tisuće osam stotina ljudi i žena tijekom krvavih dana strave i užasa.{VB 190.2}
Reformacija je otkrila svijetu Bibliju. Ukazala je na Božji Zakon obznanjujući da su još uvijek na snazi njegovi zahtjevi i njegova prava nad ljudskom savješću. Beskrajna ljubav otkrila je ljudima uredbe i načela Neba. Gospod je rekao: “Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: “Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod.” Ponovljeni zakon 4:6. Odbacivši dar Neba, Francuska je posijala sjeme anarhije i propasti, što je neizbježno dovelo do revolucije i nasilja. (231){VB 190.3}
Mnogo prije progona izazvanog plakatima, smjeli je i revni Farel bio prisiljen napustiti svoj rodni kraj. Otišao je u Švicarsku gdje je svojim radom pomogao Zwingliju da reformacija odnese pobjedu. Tu je proveo svoje posljednje godine života, ali je ipak vršio i znatan utjecaj na reformaciju u Francuskoj. Tijekom prvih godina svoga izgnanstva osobito se trudio proširiti evanđelje u svome rodnom kraju. Mnogo je vremena proveo propovijedajući evanđelje među svojim zemljacima u blizini granice, odakle je neumornom pozornošću pratio borbu koja se vodila u njegovu rodnom kraju, pomažući riječima ohrabrenja i savjetima. Zahvaljujući njegovim nastojanjima i zalaganjima drugih prognanika, spisi njemačkih reformatora bili su prevedeni na francuski jezik i, zajedno s francuskom Biblijom, tiskani u velikom broju primjeraka. Kolporteri su ta djela prodavali po cijeloj Francuskoj. Knjige su davane kolporterima po nižoj cijeni od prodajne kako bi se ostatkom novca mogli uzdržavati i tako nastaviti s radom bez prekida.{VB 191.1}
Farel je počeo svoj rad u Švicarskoj kao skroman učitelj. Povukavši se u skromnu župu, posvetio se odgoju djece. Osim uobičajenih predmeta oprezno je uveo i biblijske istine, nadajući se da će tako preko djece pridobiti i roditelje. I doista, neki su povjerovali, ali su se svećenici umiješali da spriječe djelo, a potaknuli su i praznovjerne seljake da mu se usprotive. “To ne može biti Kristovo evanđelje”, govorio je svećenik, “jer njegova propovijed ne donosi mir nego rat.”28 Farel je, kao i prvi Kristovi učenici, bježao u drugi grad kad bi ga prognali iz jednoga. Putovao je pješice iz sela u selo, iz grada u grad, trpeći oskudicu, glad, zimu, umor, a život mu je svuda bio u opasnosti. Propovijedao je po trgovima, u crkvama, a ponekad i s propovjedaonica katedrala. Često je nalazio crkvu bez slušatelja; katkad su njegove propovijedi prekidane povicima i porugama; često su ga silom skidali s propovjedaonice. Nekoliko ga je puta gomila uhvatila i tukla gotovo do smrti. Ipak, išao je naprijed. (232) Premda je često bio izbačen iz borbe, ipak se neumornom ustrajnošću ponovno vraćao u nju, i vidio je kako gradovi i sela, koji su do tada bili tvrđave papinstva, jedan za drugim otvaraju vrata evanđelju. Mala župa u kojoj je radio u početku ubrzo je prihvatila reformiranu vjeru. Gradovi Morat i Neuchâtel napustili su rimokatoličke običaje i izbacili idolopokloničke slike iz svojih crkava.{VB 191.2}
Farel je već dugo želio podići protestantsku zastavu u Ženevi. Kada bi uspio pridobiti taj grad, postao bi prikladnim centrom za reformaciju u Francuskoj, Švicarskoj i Italiji. S tim ciljem pred očima nastavio je rad dok nije pridobio mnoge okolne gradove i sela. Nakon toga vratio se u Ženevu, u pratnji jednoga svoga suradnika. Dopušteno mu je da održi samo dvije propovijedi. Svećenici su nastojali nagovoriti građanske vlasti da ga osude. Kad im to nije uspjelo, pozvali su ga pred crkveno vijeće na koje su došli s oružjem skrivenim pod mantijom, čvrsto odlučivši da ga ubiju. Pred dvoranom se skupila razjarena gomila naoružana mačevima i toljagama, spremna da ga ubije ako bi slučajno pobjegao iz skupštine. No zahvaljujući prisutnosti građanskih vlasti i jednoga odreda naoružane vojske, Farel je spašen. Sljedećeg jutra, rano u zoru, odveden je sa svojim pratiocem preko jezera na sigurno mjesto. Tako je završio njegov prvi pokušaj da Ženevi objavi evanđelje.{VB 192.1}
Za drugi je pokušaj izabrano skromnije oruđe. Bio je to mladić tako skromna izgleda da su ga hladno primili čak i takozvani prijatelji reformacije. Što li je mogao učiniti tako neiskusan čovjek kada je sam Farel bio odbijen? Kako bi mogao odoljeti buri čovjek koji je imao tako malo hrabrosti i iskustva kada je najjači i najhrabriji bio prisiljen pobjeći? “Ne silom niti snagom, već duhom mojim!” – riječ je Jahve nad Vojskama.” Zaharija 4:6. “Što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jako. Jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.” 1.Korinćanima 1:27,25.{VB 192.2}
Froment – tako se zvao taj mladić – počeo je svoj rad kao učitelj. Istine kojima je poučavao djecu u školi, ona su ponavljala kod kuće. (233) Ubrzo su i roditelji počeli dolaziti slušati objašnjenja Biblije, sve dok školska dvorana nije bila puna pažljivih slušatelja. Razdijeljene su velike količine Novoga zavjeta i traktata koje su čitali oni koji se nisu usuđivali javno doći i slušati novo učenje. Ubrzo je taj mladi propovjednik bio prisiljen pobjeći, ali su istine koje je propovijedao uhvatile dubok korijen u srcima ljudi. Reformacija je bila utemeljena, počela je jačati i širiti se. Propovjednici su se vratili i napokon je njihovim radom u Ženevi uvedeno protestantsko bogoslužje.{VB 192.3}
Grad se već bio izjasnio za reformaciju kada je, nakon raznih putovanja i teškoća, na njegova vrata ušao Calvin. Vraćajući se sa svoga zadnjeg posjeta rodnom mjestu, bio je na putu za Basel da tamo nastavi studij, no budući da je put bio zauzet vojskom Karla V., bio je prisiljen poći zaobilaznim putem preko Ženeve.{VB 193.1}
U tom Calvinovom posjetu Ženevi Farel je vidio Božju ruku. Iako je Ženeva već primila reformiranu vjeru, ipak je tu još trebalo obaviti velik posao. Duše se obraćaju Bogu kao pojedinci, a ne kao čitave crkve; djelo novorođenja mora biti izvršeno u srcu i u savjesti silom Svetoga Duha, a ne dekretima sabora. Ženevljani, koji su odbacili autoritet Rima, nisu još bili spremni odbaciti poroke koji su cvjetali pod njegovim okriljem. Nije bio lak posao uspostaviti čista načela evanđelja i pripremiti narod da dostojno ispuni zadatak na koji ga je, po svemu sudeći, pozvala Providnost.{VB 193.2}
Farel je bio uvjeren da je u Calvinu našao onoga koji treba biti njegov suradnik u tome djelu. U ime Boga, svečano je zakleo mladoga evanđelista da ostane ovdje i surađuje s njime. Calvin je uplašen oklijevao. Plašljiv i miroljubiv, bojao se stupiti u dodir s hrabrim, nezavisnim i čak naprasitim građanima Ženeve. Njegovo nježno zdravlje i njegove navike za proučavanjem tjerale su ga da traži povučenost. Vjerujući kako bi svojim perom mogao najbolje poslužiti reformaciji, Calvin je čeznuo za tim da nađe jedno tiho mjesto za proučavanje odakle bi putem tiska poučavao i izgrađivao crkve. (234) No Farelov svečani poziv došao mu je kao poziv s Neba i nije ga imao smjelosti odbiti. Činilo mu se – rekao je – “kao da se ispružila Božja ruka s neba te ga dohvatila i neopozivo postavila na mjesto koje je tako nestrpljivo želio napustiti.”29 {VB 193.3}
U to vrijeme protestantskom su djelu prijetile velike opasnosti. Papinske su anateme grmjele protiv Ženeve, a moćni su joj narodi prijetili uništenjem. Kako da se taj mali grad odupre moćnoj hijerarhiji koja je podjarmila tolike kraljeve i careve? Kako da se odupre vojsci najvećih svjetskih osvajača? {VB 194.1}
U cijelom je kršćanstvu protestantizam bio okružen strašnim neprijateljima. Prve su pobjede reformacije prošle, a Rim je prikupio nove snage nadajući se da će moći uništiti novu vjeru. U to je vrijeme osnovan red jezuita – najokrutniji, najbezobzirniji i najmoćniji branitelj papinstva. Raskinuvši sve zemaljske veze i ljudske obzire, mrtvi prema zahtjevima prirodnih sklonosti, ušutkavši potpuno razum i glas savjesti, jezuiti su poznavali samo vlast i pravila svoga reda, i jedina im je dužnost bila povećati njegovu moć. Kristovo evanđelje osposobilo je svoje pristaše da se hrabro suprotstave opasnostima, da podnesu stradanja, hladnoću, glad, umor, te da podignu zastavu istine usprkos mučenjima na kotaču, usprkos tamnicama i lomačama. U borbi protiv reformacije jezuiti su oduševljavali svoje sljedbenike da se bore protiv nje fanatizmom koji ih je osposobljavao da pretrpe iste opasnosti i da sili istine suprotstave sve oružje prijevare. Ni jedan zločin nije za njih bio toliko velik da ga ne bi izvršili, ni jedna prijevara tako podla da je ne bi izveli, ni jedna laž toliko niska da je ne bi upotrijebili. Iako su bili obvezani zavjetom vječnoga siromaštva i poniznosti, nastojali su steći bogatstvo i moć da bi ih upotrijebili za uništenje protestantizma i uspostavljanje vrhovne vlasti papinstva. (235){VB 194.2}
Kada su se članovi reda pojavljivali, prikazivali su se pod plaštem svjetlosti, posjećivali su tamnice i bolnice, posluživali su bolesne i jadne, tvrdili su kako su se odrekli svijeta te da nose sveto ime božanskog Isusa koji je išao svuda čineći dobro. No ispod te besprijekorne vanjštine krile su se zločinačke i krvničke namjere. Glavno načelo reda bilo je da cilj opravdava sredstvo. Po tom su se zakonu laž, krađa, krivokletstvo i ubojstvo iz potaje ne samo opraštali već i preporučivali ako je to služilo interesu crkve. Na različite su se načine jezuiti uvlačili u državnu administraciju, postajali su savjetnicima kraljeva i upravljali politikom nacija. Služili su kao sluge kako bi uhodili svoje gospodare. Osnivali su škole za odgoj kneževskih i plemićkih sinova te škole za običan puk, a djecu protestantskih roditelja prisiljavali su da se pokoravaju papinskim običajima. Cijeli vanjski sjaj i raskoš rimokatoličkog bogoslužja imao je svrhu pomutiti narodu um, očarati i zarobiti maštu. I tako se događalo da su sinovi izdavali slobodu za koju su se njihovi očevi borili i prolijevali svoju krv. Jezuiti su se brzo raširili po cijeloj Europi, i gdje god su se nastanili, ondje je ponovno oživjela papinska moć. (Pogledajte Povijesni dodatak){VB 194.3}
Da bi jezuiti imali još veću moć, papa je izdao dekret kojim se ponovno uvodi inkvizicija. (Pogledajte Povijesni dodatak) Usprkos općem gnušanju kojim se gledalo na nju, čak i u katoličkim zemljama, ipak su papinski vladari ponovno uspostavili strašni sud, a grozote, odviše strašne da bi mogle podnijeti svjetlo dana, opet su se ponavljale u tajnim zatvorima inkvizicije. U mnogim zemljama tisuće i tisuće ljudi, cvijet naroda, najbolji i najplemenitiji, najobrazovaniji i najbolje odgojeni, pobožni i odani propovjednici, marljivi i rodoljubivi građani, sjajni učenjaci, daroviti umjetnici i vješti obrtnici, bili su poubijani ili prisiljeni bježati u druge zemlje.{VB 195.1}
To su bila sredstva koja je Rim upotrijebio da ugasi svjetlo reformacije, da ljudima oduzme Bibliju i ponovno uspostavi neznanje i praznovjerje srednjega vijeka. (236) No zahvaljujući Božjim blagoslovima i naporima plemenitih ljudi, koje je Bog potaknuo da nastave Lutherovo djelo, protestantizam nije bio uništen. Njegova moć nije ovisila o naklonosti prinčeva ili njihovom oružju. Najmanje zemlje, najskromniji i najslabiji narodi, postali su njegove obrambene kule. Tu je bila mala Ženeva, usred moćnih neprijatelja koji su je nastojali uništiti. Tu je bila Nizozemska, na pjeskovitim obalama Sjevernoga mora, koja se borila protiv španjolske tiranije, tada najveće i najbogatije kraljevine. Bila je tu i pusta i neplodna Švedska koja je izborila pobjedu reformaciji.{VB 195.2}
Calvin je radio u Ženevi gotovo trideset godina; najprije da tu osnuje crkvu koja će se držati čistoga morala Biblije, a potom da raširi reformaciju po cijeloj Europi. Njegov život javnoga vođe nije bio bez mane niti njegovo učenje bez zabluda. No on je bio oruđe kojim se Bog poslužio da proširi istine koje su bile osobito važne za ono vrijeme, da održi načela protestantizma protiv naglog podizanja papinstva te da u protestantske crkve uvede čistoću i jednostavnost života umjesto oholosti i pokvarenosti koje je donosilo rimsko učenje.{VB 196.1}
Iz Ženeve su izlazili spisi i propovjednici da rašire reformiranu vjeru. Prognanici iz svih zemalja obraćali su se Ženevi da dobiju pouke, savjete i ohrabrenja. Calvinov grad postao je utočište za progonjene protestante cijele zapadne Europe. Bježeći pred strašnom olujom koja je stoljećima bjesnila, bjegunci su tražili utočište pred vratima Ženeve. Gladni, ranjeni, otrgnuti od svojih domova i svojih rođaka, nalazili su topao prijam i nježno gostoprimstvo. Kao uzvrat za novi dom koji su tu našli, oni su gradu koji ih je primio donijeli svoju umješnost, svoje znanje i svoju pobožnost. Mnogi koji su tu našli utočište vraćali su se kasnije u svoje zemlje da se bore protiv rimske tiranije. John Knox, hrabri škotski reformator, veći broj engleskih puritanaca, protestanti Nizozemske i Španjolske, kao i hugenoti Francuske, ponijeli su iz Ženeve baklju istine da rastjeraju tamu svoje domovine. (237){VB 196.2}
Nizozemska i skandinavske zemlje
U Nizozemskoj je papinsko nasilje već ranije izazvalo odlučan otpor. Sedam stoljeća prije Luthera digli su optužbu protiv pape dva biskupa koji su kao poslanici bili u Rimu i tamo upoznali pravi karakter “svete stolice”. Neustrašivo su ustali protiv rimskoga pontifeksa govoreći: “Bog je dao svojoj crkvi, svojoj kraljici i zaručnici, njoj i njezinoj obitelji, bogat i vječan miraz, nasljedstvo koje ne može propasti ni uvenuti; dao joj je vječnu krunu i žezlo; …sva ta dobra ti si osvojio kao lopov. Sjeo si u Božji hram. Umjesto da si pastir stada, postao si vuk ovcama. Želiš da te smatramo vrhovnim biskupom, ali ti si tiranin. Umjesto da si sluga slugama, pokušavaš postati gospodarom nad gospodarima…. Prezireš Božje zapovijedi… Božji Duh je onaj koji podiže crkve gdje god se one nalaze… Grad našega Boga, čiji smo mi građani, obuhvaća sve krajeve i veći je nego grad koji su proroci nazvali Babilonom, koji se smatra božanskim, uzdiže se do neba i hvali kako ima besmrtnu mudrost, tvrdeći, netočno, da nije nikada pogriješio niti ikada može pogriješiti.”1 {VB 197.1}
Drugi su se pojavljivali tijekom vjekova sa sličnim prosvjedom. (238) Prvi učitelji bili su propovjednici slični valdenškim misionarima. Putovali su u razne zemlje i bili poznati pod raznim imenima. Svuda su širili spoznaju evanđelja. Došavši u Nizozemsku, njihov se nauk ovdje brzo raširio. Preveli su valdenšku Bibliju na nizozemski jezik, u stihovima. Izjavili su da je “njezina prednost u tome što u njoj nema ni šala, ni bajki, ni neozbiljnosti, ni prijevare, već samo riječi istine; doista, tu i tamo nađe se po koja tvrda ljuska, ali i tu se može lako doći do jezgre i slasti onoga što je dobro i sveto.”2 Tako su u dvanaestom stoljeću pisali prijatelji stare vjere. {VB 197.2}
Tada je počelo rimsko progonstvo. No usprkos lomačama i mučenju, broj vjernika sve više se povećavao. Odlučno su izjavljivali kako je Biblija jedini nepogrešivi autoritet vjere te da se “ni jednoga čovjeka ne smije prisiljavati da vjeruje, nego ga se treba pridobivati za istinu propovijedanjem.”3 {VB 197.3}
Lutherovo učenje u Nizozemskoj naišlo je na plodno tlo. Ozbiljni i vjerni ljudi ustali su propovijedati evanđelje. Iz jedne je nizozemske provincije došao Menno Simons. Odgojen u rimokatoličkoj crkvi i zaređen za svećenika, nije uopće poznavao Bibliju i bojao se čitati je iz straha da ne bi pao u krivovjerje. Kad ga je počela mučiti sumnja glede transsubstancijacije (pretvaranje kruha i vina, tijekom mise, u pravo Kristovo tijelo i krv), smatrao je to sotoninim iskušenjem i nastojao ga se osloboditi molitvom i ispovijedima, no sve je bilo uzalud. Zatim je pokušavao uživanjima ušutkati glas savjesti, ali i to je bilo bez uspjeha. Nakon nekog vremena počeo je proučavati Novi zavjet i to proučavanje, zajedno s proučavanjem Lutherovih spisa, dovelo ga je do prihvaćanja reformirane vjere. Ubrzo nakon toga u susjednom je selu bio očevidac pogubljenja jednoga čovjeka samo zato što se drugi put krstio. To ga je potaknulo da proučava Bibliju u vezi s krštavanjem djece. Za takvo što nije mogao naći dokaz nigdje u Svetome pismu, ali je vidio da su svugdje pokajanje i vjera nužan uvjet za krštenje. (239){VB 198.1}
Menno je napustio rimsku crkvu i posvetio svoj život propovijedanju istina koje je otkrio. U Njemačkoj i Nizozemskoj pojavili su se zanesenjaci koji su širili lažne i zavodljive nauke i nisu se ustezali čak ni služiti nasiljem i pobunama. Menno je predvidio strašne posljedice do kojih bi to učenje neminovno dovelo i stoga se svom snagom odupro lažnom učenju tih zanesenjaka. Bilo je mnogo onih koje su ti fanatici zaveli, ali su se ipak odrekli njihovog učenja. Preostalo je i dosta potomaka starih kršćana koji su bili plod valdenškog učenja. Menno je radio među njima revno i uspješno.{VB 198.2}
Tijekom dvadeset pet godina putovao je sa ženom i djecom podnoseći umor i oskudicu, i često je bio u životnoj opasnosti. Proputovao je Nizozemsku i sjevernu Njemačku radeći većinom među siromašnim slojevima, ali njegov je utjecaj bio velik. Po prirodi rječit, premda skromna obrazovanja, bio je čovjek nepokolebljiva poštenja, ponizna duha, nježan u ophođenju, iskreno i ozbiljno pobožan; provodio je u život načela koja je propovijedao i tako je stekao povjerenje naroda. Njegovi rasijani i potlačeni sljedbenici mnogo su trpjeli zbog toga što su ih zamjenjivali s fanatičnim Münsterovim pristašama. Ipak, njegovim su se radom mnogi obratili.{VB 198.3}
Nigdje se reformirana vjera nije toliko raširila kao u Nizozemskoj, no u malo su zemalja njezine pristaše podnosile tolika progonstva. U Njemačkoj je Karlo V. zabranio reformaciju i on bi se bio radovao da je mogao vidjeti sve njezine pristaše na lomači, ali kneževi su ustali kao ograda protiv njegove tiranije. U Nizozemskoj je njegova vlast bila veća. Edikti o progonima brzo su stizali jedan za drugim. Čitati Bibliju, propovijedati je ili slušati njezina učenja, pa čak i samo govoriti o njoj, smatralo se zločinom koji zaslužuje smrt. (240) Moliti se Bogu u tajnosti, ne klanjati se slikama, pjevati psalme, značilo je također izlagati se smrti. Čak i oni koji su bili spremni sve poreći, bili su osuđivani: muškarci na smrt mačem, a žene su bile žive zakopane. Tisuće ljudi poginulo je pod vladavinom Karla V. i Filipa II. {VB 199.1}
Jednom je cijela obitelj bila dovedena pred inkvizitora pod optužbom da nisu prisustvovali misi nego su obavljali bogoslužje kod kuće. Kad su ga upitali o načinu obavljanja njihova tajnog bogoslužja, najmlađi sin je odgovorio: “Padamo na koljena i molimo se Gospodu da rasvijetli naše misli i da nam oprosti naše grijehe. Molimo se za našega vladara da njegovo vladanje bude uspješno, a njegov život sretan. Molimo se za vlasti našega grada da ih Bog sačuva.”4 Neki od sudaca bili su duboko dirnuti, no otac i jedan od njegovih sinova ipak su osuđeni na smrt na lomači.{VB 199.2}
Vjera mučenika bila je dorasla gnjevu progonitelja. Ne samo ljudi, već i nježne žene i mlade djevojke pokazivale su nepokolebljivu hrabrost. “Žene su stajale kraj lomača svojih muževa, tješile ih ili su im pjevale psalme dok je plamen obavijao njihova tijela.” Mlade djevojke žive su lijegale u svoje grobove kao da odlaze na noćni počinak, ili su išle na lomaču u svojim najljepšim haljinama kao da idu na vjenčanje.”5 {VB 199.3}
Kao i u doba kad je neznaboštvo htjelo uništiti crkvu, krv mučenika bila je sjeme.6 Progonstva su samo povećavala broj vjernika. Godinu za godinom izvršavao je car svoje okrutno djelo, gnjevan zbog neslomljive odlučnosti naroda, ali sve je bilo uzalud. Revolucija, na čelu s plemenitim Wilhelmom Oranskim, donijela je Nizozemskoj napokon slobodu vjeroispovijesti.{VB 199.4}
U planinama Pijemonta, u ravnicama Francuske i na obalama Nizozemske napredak evanđelja bio je obilježen krvlju njegovih učenika. (241) No u sjeverne je zemlje evanđelje ušlo mirno. Vitenberški studenti, vraćajući se kući sa studija, donijeli su evanđelje u skandinavske zemlje. Širenje Lutherovih spisa također je doprinijelo širenju istine. Jednostavan i snažan narod sjevera napustio je pokvarenost, raskoš i praznovjerje Rima da bi prihvatio čistoću, jednostavnost i spasonosne istine Svetoga pisma.{VB 199.5}
Tausen, danski reformator, bio je sin seljaka. Dječak je vrlo rano pokazao svoju intelektualnu nadarenost. Težio je za većim obrazovanjem, no budući da mu to roditelji zbog siromaštva nisu mogli omogućiti, stupio je u samostan. Tu je svojim čistim životom, marljivošću i vjernošću ubrzo stekao naklonost svojeg starješine. Na ispitu se otkrio njegov talent koji je obećavao velike usluge crkvi u budućnosti. Starješine su odlučile da mu se omogući školovanje na nekom njemačkom ili nizozemskom sveučilištu. Mladić je sâm mogao izabrati mjesto svoga školovanja. Jedini uvjet bio je da ne ide u Wittenberg. Učenik koji se priprema za službu crkvi, govorili su redovnici, ne treba se izlagati otrovu krivovjerja.{VB 200.1}
Tausen je otišao u Köln koji je u ono doba, kao i danas, bio jedna od tvrđava katolicizma. No ondje mu se ubrzo zgadio misticizam njegovih učitelja. U isto vrijeme prvi put su mu došli u ruke Lutherovi spisi. Čitao ih je s čuđenjem i oduševljenjem, i jako je želio osobno slušati reformatorova predavanja. No to je mogao jedino ako bude spreman zamjeriti se starješini samostana i odreći se njegove pomoći. Uskoro se odlučio na to i nakon toga upisao se na vitenberško sveučilište.{VB 200.2}
Po povratku u Dansku vratio se ponovno u svoj samostan. Nitko ga još nije sumnjičio za luteranstvo. Nije im odmah otkrio svoju tajnu, ali se trudio svoje drugove polako dovesti do čistije vjere i svetijeg života. Otvorio im je Bibliju, razjasnio im njezin pravi smisao i na kraju im propovijedao Krista kao jedino opravdanje grješnika i kao jedinu nadu u spasenje. (242) Gnjev starješine samostana, koji je najviše polagao nade u njega kao u moćnog branitelja Rima, bio je velik. Ubrzo je premješten u drugi samostan te čuvan u ćeliji pod strogim nadzorom.{VB 200.3}
Na zaprepaštenje njegovih čuvara više se redovnika ubrzo obratilo na protestantizam. Kroz rešetke svoje ćelije Tausen je svoje drugove doveo do spoznaje istine. Da su ti danski oci bili upućeni u metode postupanja crkve s hereticima, Tausenov se glas nikada više ne bi čuo. No umjesto da ga živoga zakopaju u kakvu podzemnu tamnicu, istjerali su ga iz samostana. Budući da je jedan novi edikt danskoga kralja pružao zaštitu propovjednicima nove nauke, Tausen je počeo propovijedati. Crkve su mu bile otvorene i narod ga je dolazio slušati. I drugi su propovijedali Božju riječ. Novi zavjet, preveden na danski jezik, bio je vrlo raširen. Napori papinih pristaša da spriječe djelo zapravo su ga samo ubrzali i Danska je prihvatila reformiranu vjeru.{VB 200.4}
I u Švedsku su mladi ljudi, koji su se napajali na izvoru Wittenberga, svojim građanima donijeli vodu života. Dvojica prvih pobornika švedske reformacije, Olaf i Laurencije Petri, sinovi jednoga kovača iz Orebroa, studirali su kao Lutherovi i Melanchthonovi učenici. Istine koje su upoznali propovijedali su drugima. Poput velikoga njemačkog reformatora, Olaf je budio narod svojom revnošću i rječitošću, dok je Laurencije, kao Melanchthon, bio učen, tih i sklon razmišljanju. Obojica su bili ljudi duboke pobožnosti, visokog teološkog obrazovanja i nepokolebljive hrabrosti u širenju istine. Otpor Rima nije izostao. Katolički su svećenici uzbunili neuk i praznovjeran narod. Svjetina je više puta napala Olafa Petrija i njegov je život često bio u smrtnoj opasnosti. Ipak, ti su reformatori uživali kraljevu naklonost i zaštitu. (243) {VB 201.1}
Pod vlašću rimokatoličke crkve narod je osiromašio i stenjao pod nasiljem. Bili su bez Svetoga pisma; vjera im se sastojala samo u raznim ceremonijama koje ne daju nikakvu hranu duhu i stoga su se vratili praznovjernom učenju i običajima svojih idolopokloničkih predaka. Narod se podijelio u dvije neprijateljske stranke koje su svojim međusobnim borbama samo povećavale bijedu. Švedski kralj, odlučivši provesti reformaciju u crkvi i državi, s radošću je pozdravio te sposobne pomagače u borbi protiv Rima.{VB 201.2}
U nazočnosti kralja i vodećih ljudi Švedske, Olaf Petri velikom je vještinom branio učenje reformirane vjere protiv pobornika rimokatoličke crkve. Izjavio je da se učenje crkvenih otaca može prihvatiti samo ako se slaže sa Svetim pismom. Isticao je da su glavne točke vjere otkrivene u Bibliji tako jasno i jednostavno da ih svatko može razumjeti. Isus je rekao: “Moja nauka nije od mene, nego od Onoga koji me je poslao”, a Pavao je izjavio: “Ako bi vam tko – bili to mi, bio anđeo s neba – navijestio evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!” Ivan 7:16, Galaćanima 1:8. “Kako se onda neki usuđuju uspostavljati nove dogme i nametati ih kao uvjet spasenja?”7 Dokazao je da su crkveni dekreti bez važnosti jer se protive zapovijedima Božjim, a isticao je veliko načelo protestantizma: Biblija, i samo Biblija, pravilo je vjere i života.{VB 201.3}
Ta borba, iako se vodila na razmjerno maloj pozornici, može nam pokazati “od kakvih se ljudi sastojala vojska reformatora. Nisu to bili neuki sektaši ni bučni prepiratelji; daleko od toga! Bili su to ljudi koji su proučavali Božju riječ i koji su znali rukovati oružjem iz riznice Biblije. Bili su to najobrazovaniji ljudi svoga vremena. Promatramo li samo sjajne centre nauke kao što su to bili Wittenberg i Zürich, te svijetla imena kao što su Luther, Melanchthon, Zwingli i Ekolampad, tada možemo reći da su se ti ljudi, vođe reformacije, odlikovali prirodnim talentima i izvanrednim znanjem. (244) No njihove pristaše nisu bile kao oni. Ali, okrenemo li se k zabačenoj pozornici Švedske, gdje nalazimo skromna imena Olafa i Laurencija Petrija, ako se od velikih učitelja okrenemo k učenicima, što nalazimo? Nalazimo učenjake i teologe, ljude koji poznaju potpuno cijeli sustav evanđeoskih istina i koji s lakoćom pobjeđuju skolastičare i rimske velikodostojnike.”8 {VB 202.1}
Rezultat rasprave bio je da je švedski kralj prihvatio protestantsku vjeru, a malo kasnije i narodni se sabor izjasnio za nju. Olaf Petri preveo je Novi zavjet na švedski jezik, a po kraljevoj želji braća su se latila prevođenja cijele Biblije. Tako je Švedska prvi put dobila Božju riječ na svome materinskom jeziku. Sabor je odlučio da propovjednici po cijeloj zemlji tumače Sveto pismo te da djeca u školama uče čitati Bibliju.{VB 202.2}
Blagoslovljena svjetlost evanđelja postepeno je raspršila tamu neznanja i praznovjerja. Narod, oslobođen papinske tiranije, uzdigao se do veličine i snage kakvu nikada prije nije dostigao. Švedska je postala tvrđavom protestantizma. Jedno stoljeće kasnije, u trenutku velike opasnosti, taj malen i do tada slab narod bio je jedini u cijeloj Europi koji je imao hrabrosti priteći u pomoć Njemačkoj u strašnome tridesetogodišnjem ratu. Izgledalo je kao da će cijela sjeverna Europa ponovno potpasti pod papinsku tiraniju. Švedska vojska omogućila je Njemačkoj da odbije katoličko napredovanje i da izbori toleranciju protestantizma – kalvinistima i luteranima – te da vrati slobodu savjesti onim zemljama koje su prihvatile reformaciju. (245) {VB 202.3}
Kada je Luther dao Bibliju njemačkome narodu, Božji duh je potaknuo Tyndalea da to isto učini za Englesku. Wycliffeova Biblija bila je prevedena s latinskog teksta koji je imao mnoge pogreške. Njegov prijevod nikada nije bio tiskan, a troškovi prepisanih primjeraka bili su tako visoki da ih je mogla nabaviti samo nekolicina bogatih ljudi ili plemića. Osim toga, crkva je strogo zabranila Bibliju i ona je stoga bila slabo raširena. Godine 1516., godinu dana prije pojave Lutherovih teza, Erazmo je objavio svoje grčko i latinsko izdanje Novoga zavjeta. Sada je Božja riječ prvi put bila tiskana na izvornom jeziku. U tom su izdanju ispravljene mnoge greške ranijeg prijevoda, a smisao je bio jasnije izražen. To je izdanje mnogim obrazovanim ljudima omogućilo da bolje upoznaju istinu i dalo novi poticaj reformaciji. No narod je u velikoj većini još uvijek bio bez Biblije. Tyndale je dovršio Wycliffeovo djelo; dao je svojim zemljacima Bibliju na narodnom jeziku.{VB 203.1}
Taj marljivi student i revan istraživač istine prihvatio je evanđelje preko Erazmova Novog zavjeta. Hrabro propovijedajući svoje uvjerenje, izjavljivao je da se svako učenje mora ispitati na temelju Svetoga pisma. Na tvrdnje papinih pristaša kako je crkva dala Bibliju pa je samo ona ima pravo tumačiti, Tyndale je odgovorio: “Znate li tko je naučio orla da nađe svoj plijen? (246) Dakle, taj isti Bog uči svoju gladnu djecu da u Njegovoj riječi nađu svoga Oca. Daleko od toga da ste nam vi dali Sveto pismo! Vi ste nam ga sakrili. Vi spaljujete one koji ga propovijedaju i vi biste, kad biste mogli, spalili i samo Sveto pismo.”1 {VB 203.2}
Tyndaleovo propovijedanje izazvalo je veliko zanimanje i mnogi su prihvatili istinu. No svećenici su bili na oprezu. Čim je Tyndale napustio jedno polje rada, oni su već bili tu da svojim prijetnjama i izvrtanjem njegove nauke unište plod njegova rada. Često su u tome uspijevali. “Što da radim?”, uzviknuo je Tyndale. “Dok ja na jednome mjestu sijem, dotle neprijatelj pustoši polje koje sam upravo napustio. Ne mogu biti posvuda. O, kad bi kršćani imali Sveto pismo na svome materinskom jeziku, mogli bi se sami oduprijeti tim lažljivcima. Bez Biblije je nemoguće utvrditi ljude u istini.”2 {VB 203.3}
U njegovim je mislima počela sazrijevati nova odluka. “Na jeziku Izraelaca pjevali su se psalmi u Jahvinu hramu. Ne treba li se nama govoriti evanđelje na engleskom jeziku? Zar da crkva ima manje svjetla u podne nego što je imala u trenutku svitanja? Kršćani moraju čitati Novi zavjet na svome materinskom jeziku.” Učitelji i propovjednici crkve ne slažu se međusobno. Samo preko Božje riječi narod može saznati istinu. “Jedni se drže ovoga učitelja, drugi onoga…. Svaki od tih učitelja protivi se drugome. Kako možemo razlikovati tko govori istinu a tko laž?… Kako?…. Samo pomoću Božje riječi.”3 {VB 204.1}
Ubrzo nakon toga jedan je učeni katolički teolog uzviknuo tijekom prepirke s njime: “Bolje je biti bez Božjih zakona nego bez papinskih.” Tyndale je na to odgovorio: “Suprotstavljam se papi i svim njegovim zakonima, i ako mi Bog sačuva život, učinit ću da će za nekoliko godina običan sluga koji upravlja plugom poznavati Sveto pismo bolje nego vi.”4 (247){VB 204.2}
Čvrsto odlučivši da svome narodu dâ Novi zavjet na njihovu vlastitom jeziku, odmah se dao na posao. Protjeran iz svoga zavičaja, otišao je u London i tamo je neko vrijeme nesmetano radio svoj posao. No ponovno ga je papinsko nasilje prisililo na bijeg. Izgledalo je kao da mu je cijela Engleska zatvorena, pa je odlučio potražiti utočište u Njemačkoj. Tu je počeo tiskati Novi zavjet na engleskom jeziku. Dvaput je rad bio zaustavljen, ali kad mu je bilo zabranjeno tiskanje u jednom gradu, otišao je u drugi. Napokon je otišao u Worms gdje je, nekoliko godina ranije, Luther branio evanđelje pred državnim saborom. U tome je gradu bilo mnogo prijatelja reformacije i tamo je Tyndale nastavio svoj posao bez smetnji. Ubrzo je bilo dovršeno tri tisuće primjeraka Novoga zavjeta, a iste je godine izišlo i drugo izdanje.{VB 204.3}
S velikom revnošću i neumornom ustrajnošću nastavio je svoj posao. Iako su engleske vlasti budno čuvale sve svoje luke, Božja je riječ ipak na razne načine tajno unesena u London i odatle se širila u sve krajeve. Papine su pristaše pokušavale zaustaviti širenje istine, ali uzalud. Jednoga dana biskup Durhama kupio je od jednoga knjižara, Tyndaleovog prijatelja, cijelu njegovu zalihu Biblija s namjerom da je uništi, uvjeren kako će na taj način mnogo učiniti da se spriječi djelo reformacije. Naprotiv, novcem dobivenim od prodanih Biblija kupljen je materijal za novo, bolje izdanje koje inače ne bi moglo biti objavljeno. Kada je Tyndale kasnije uhićen, ponuđena mu je sloboda pod uvjetom da otkrije imena onih koji su mu pomogli pokriti troškove tiskanja njegove Biblije. Odgovorio je kako je durhamski biskup učinio više nego itko drugi jer mu je, plativši visoku cijenu za prve tiskane Biblije, omogućio da s većom voljom nastavi rad.{VB 204.4}
Tyndale je izdajom pao u ruke svojih neprijatelja i bio je više mjeseci zatvoren. Na kraju je svoju vjeru potvrdio mučeničkom smrću, no oružje koje je pripremio omogućilo je drugim borcima da nastave borbu sve do naših dana. (248){VB 205.1}
Latimer je s propovjedaonice isticao da se Biblija treba čitati na narodnom jeziku. “Pisac Svetoga pisma”, govorio je, “sâm je Bog, i to se Pismo odlikuje silom i vječnošću svoga Autora. Nema kralja, ni cara, ni gradskih sudaca koji mu se nisu dužni pokoravati. Nemojmo ići stranputicom, već dopustimo da nas vodi Božja riječ. Ne idimo putovima naših otaca i ne činimo ono što su oni činili, nego činimo ono što su oni trebali činiti.”5 {VB 205.2}
Barnes i Frith, dva vjerna Tyndaleova prijatelja, ustali su u obranu istine. Ridley i Cranmer pošli su s njima. Te vođe engleske reformacije bili su obrazovani ljudi, a većina od njih bila je vrlo poštovana u rimokatoličkoj crkvi zbog svoje revnosti i pobožnosti. Podigli su se protiv papinstva zato što su upoznali zablude “svete stolice.” Upoznavši tajne Babilona, imali su veću silu za svjedočenje protiv njih.{VB 205.3}
“Postavit ću vam sada jedno čudno pitanje”, rekao je Latimer. “Tko je najvjerniji biskup i prelat u cijeloj Engleskoj? … Dobro, reći ću vam: to je đavao… On je uvijek u svojoj biskupiji… Kad god ga potražite, uvijek ćete ga naći na poslu… Nećete ga naći lijena, jamčim vam… Tamo gdje đavao stanuje, njegova je parola: dolje s knjigama, a gore sa svijećama; dolje Biblije, a gore krunice; dolje svjetlost evanđelja, a gore svjetlost svijeća, pa makar i usred podneva; dolje Kristov križ koji oduzima grijehe svijeta, a gore čistilište koje prazni džepove; … na stranu brige oko odijevanja siromašnih i nemoćnih, a neka živi ukrašavanje slika i kićenje likova od drva i kamena; dolje Božja uredba – to jest presveta Njegova Riječ, a neka žive ljudski zakoni i tradicije…. O, zašto naši prelati nisu tako marljivi u sijanju sjemena dobre nauke kao što je sotona marljiv u sijanju korova i pljeve!”6 (249){VB 205.4}
Veliko načelo koje su zastupali ti reformatori, isto ono kojega su se držali Valdenzi, Wycliffe, Hus, Luther, Zwingli i njihovi suradnici, bilo je da je Sveto pismo nepogrešiv autoritet, pravilo vjere i života. Odbacili su pravo pape, sabora, crkvenih otaca i kraljeva da vladaju savješću u pitanjima vjere. Biblija je bila njihov autoritet i njome su provjeravali svako učenje i svaku tvrdnju. Vjera u Božju riječ hrabrila je te svete ljude kada su polagali svoje živote na lomačama. “Budi hrabar!”, doviknuo je Latimer svome drugu – koji je s njime dijelio mučeničku smrt – prije nego što je plamen ugušio njihov glas. “Božjom milošću danas ćemo zapaliti u Engleskoj takvu svjetlost koja se nikada neće ugasiti.”7 {VB 206.1}
U Škotskoj nikada nije bilo posve uništeno sjeme koje su posijali Columba i njegovi suradnici. Tijekom stoljeća, nakon što su se engleske crkve pokorile Rimu, one u Škotskoj sačuvale su svoju slobodu. No u dvanaestom stoljeću papinstvo se učvrstilo i u toj zemlji i tu je više nego igdje drugdje utvrdilo svoju vlast. Nigdje tama nije bila gušća nego ovdje. Pa ipak, zrake svjetlosti uspjele su prodrijeti ovamo i navijestiti dolazak zore. Lolardi, koji su dolazili iz Engleske s Biblijom i Wycliffeovim učenjem, mnogo su učinili da se sačuva spoznaja evanđelja; svako stoljeće imalo je svoje mučenike.{VB 206.2}
U početku velike reformacije u Škotsku su prodrli Lutherovi spisi i Tyndaleov Novi zavjet. Nezapaženi od svećenstva, obilazeći tiho brda i doline, ti su glasnici ponovno u Škotskoj zapalili baklju istine koja se gotovo bila ugasila, te uništili ono što je Rim uspostavio tijekom četiri stoljeća svoga ugnjetavanja.{VB 206.3}
Krv mučenika dala je nov poticaj pokretu. Papinske vođe, svjesni neočekivane opasnosti koja je zaprijetila njihovom djelu, spalili su na lomači neke od najplemenitijih i najuglednijih sinova Škotske. (250) No time su samo podigli novu propovjedaonicu s koje su riječi umirućih svjedoka odjekivale cijelom zemljom pozivajući narod na nepokolebljivu odluku da zbace rimske okove.{VB 206.4}
Hamilton i Wishart, plemići po karakteru i rođenju, završili su svoj život na lomači, zajedno s velikim brojem skromnih učenika, ali s mjesta na kome je Wishart bio spaljen ustao je junak kojega plamen nije ušutkao, junak koji je Božjom pomoću trebao učiniti kraj papinskoj vlasti u Škotskoj.{VB 207.1}
John Knox napustio je tradicije i crkveni misticizam da bi se hranio istinama Božje riječi. Wishartovo učenje učvrstilo ga je u odluci da napusti Rim i pridruži se progonjenim reformatorima.{VB 207.2}
Iako su ga prijatelji nagovarali da prihvati dužnost propovjednika, odbijao je taj poziv bojeći se tako velike odgovornosti. Pristao je tek nakon nekoliko dana provedenih u samoći i nakon teške borbe sa samim sobom. No kada je prihvatio tu dužnost, obavljao je svoj posao s nepokolebljivom odlučnošću i neustrašivom hrabrošću sve do svoje smrti. Taj hrabri reformator nije se bojao ljudi. Plamen mučeništva, koji se razgorijevao oko njega, samo je još više potaknuo njegovu revnost. Usprkos sjekiri tiranina, koja mu je stalno prijetila, stajao je nepokolebljivo i odlučno se borio da uništi idolopoklonstvo.{VB 207.3}
Kada je pozvan pred škotsku kraljicu, u čijoj je prisutnosti nestalo odvažnosti mnogih vođa reformacije, John Knox neustrašivo je svjedočio za istinu. Nije ga se moglo pridobiti laskanjem, a nije se bojao ni prijetnji. Kraljica ga je optužila za krivovjerje. Rekla je kako uči narod da primi vjeru koju država zabranjuje te da je tako prestupio Božju zapovijed koja podanicima naređuje da se pokoravaju svojim vladarima. Knox joj je odlučno odgovorio: {VB 207.4}
“Budući da prava vjera ne duguje svoje porijeklo ni svoj autoritet zemaljskim kneževima nego samo vječnome Bogu, podanici nisu dužni svoju vjeru prilagođivati volji svojih kneževa. (251) Jer, često se događa da su kneževi manje upućeni u pravu Božju vjeru nego ostali ljudi… Da su svi Abrahamovi potomci prihvatili faraonovu vjeru, čiji su bili podanici, pitam vas, gospođo, kakva bi vjera danas bila na svijetu? Ili, da su svi ljudi u doba apostola prihvatili vjeru rimskih careva, kakva bi religija danas vladala na zemlji? Vi, dakle, vidite, gospođo, da podanici nisu dužni ispovijedati vjeru svojih vladara iako su im dužni biti poslušni.”{VB 207.5}
“Vi tumačite Bibliju na jedan način”, rekla je Marija, “A oci (rimokatolički učitelji) na drugi. Komu da vjerujem i tko ovdje može biti sudac?”{VB 207.6}
“Vjerujte Bogu koji nam jasno govori kroz svoju Riječ”, odvratio je reformator. “Izvan onoga što je napisano ne trebate vjerovati ni jednima ni drugima. Božja riječ objašnjava samu sebe. Ako se pojavi nešto što nije jasno, Sveti Duh, koji nikada ne proturječi samome sebi, objašnjava to na drugome mjestu, tako da sumnja postoji samo za one koji tvrdokorno žele ostati u neznanju.”8 {VB 208.1}
Bile su to istine koje je neustrašivi reformator, uz opasnost po život, iznosio kraljici. Istom neustrašivom hrabrošću držao se svoga cilja, molio se i vodio Gospodnji rat sve dok se Škotska nije oslobodila papinstva.{VB 208.2}
U Engleskoj je uvođenje protestantizma kao nacionalne religije smanjilo progonstva, ali ih nije potpuno obustavilo. Iako je narod odbacio mnoge rimske nauke, ipak je još zadržao dosta njezinih oblika. Odbačena je vrhovna vlast pape, ali se na njegovo mjesto uzdigao kralj kao glava crkve. Bogoslužje u crkvama bilo je još daleko od evanđeoske čistoće i jednostavnosti. Veliko načelo vjerske slobode još nije bilo shvaćeno. (252) Protestantski vladari rijetko su koristili okrutno nasilje kakvo je Rim primjenjivao protiv krivovjerja, ali ipak nisu priznavali pravo da svatko služi Bogu po svojoj savjesti. Od svih se tražilo prihvaćanje službenog učenja i sudjelovanje u bogoslužjima koja je uspostavila državna crkva. Disidenti, to jest svi koji nisu pristajali uz državnu crkvu, stoljećima su podnosili veća ili manja progonstva.{VB 208.3}
U sedamnaestom stojeću tisuće propovjednika bilo je prisiljeno napustiti svoje dužnosti. Ljudima je – pod prijetnjom velike globe, zatvora i progona – bilo zabranjeno prisustvovati bilo kojim vjerskim sastancima osim onih koje je odobrila crkva. Vjernici koji su željeli služiti Bogu na ispravan način bili su se prisiljeni skupljati u kakvom tamnom prolazu, u mračnim podrumima, a u pojedinim godišnjim dobima i u šumama, usred noći. U zaklonjenim dubinama šuma, u hramu prirode, skupljala su se rasijana i progonjena Božja djeca da izlijevaju svoje duše pred Bogom u molitvi i zahvaljivanju. No usprkos oprezu, mnogi su stradali zbog svoje vjere. Zatvori su bili puni. Obitelji su bile razorene. Mnogi su bili protjerani u strane zemlje. No Bog je bio sa svojim narodom i progonstva nisu mogla ušutkati njihova svjedočanstva. Mnogi su bili prisiljeni otići u Ameriku gdje su položili temelj dvostrukoj slobodi: građanskoj i vjerskoj, koja predstavlja snagu i slavu te zemlje.{VB 208.4}
Opet se ponovilo ono što se dogodilo u apostolsko doba: progonstva su pomogla da se proširi evanđelje. U jednoj strašnoj tamnici, među razbojnicima i lopovima, John Bunyan udisao je atmosferu Neba. Tu je napisao svoju divnu alegoriju o putovanju pobožnog putnika iz zemlje propasti u nebeski grad. Više od dvjesto godina taj glas iz bedfordske tamnice neprestano govori ljudskim srcima. Bunyanovo “Putovanje kršćanina” i “Obilna milost” dovele su mnoge grješnike na put života. (253){VB 209.1}
Baxter, Flavel, Alleine i drugi ljudi nauke, talenta i dubokog kršćanskog iskustva ustali su u hrabru obranu vjere “koja je jedanput predana svetima”. Djelo koje su izvršili ti ljudi, koje je zabranjivano i koje su vladari stavljali izvan zakona, ne može nikada propasti. Flavelova djela “Izvor života” i “Put milosti” tisućama su pokazala kako se mogu predati Isusu. Baxterov “Kršćanski pastir” poslužio je na blagoslov mnogima koji su željeli napredak Božjega djela, a njegov “Vječni odmor svetih” upoznao je mnoge s “odmorom koji još ostaje Božjem narodu.”{VB 209.2}
Stotinu godina kasnije, u vrijeme velike duhovne tame, pojavili su se Whitefield i braća Wesley kao Božji nositelji svjetlosti. Pod upravom anglikanske crkve engleski je narod duhovno propadao, tako da se gotovo izjednačio s neznaboštvom. Prirodna religija bila je omiljena nauka svećenstva i ona je tvorila gotovo cijelu njihovu teologiju. Viši su se krugovi rugali pobožnima i hvalili se kako su iznad njihova fanatizma. Niži su staleži utonuli u neznanje i poroke, a crkva nije imala ni hrabrosti ni vjere da zadrži daljnje propadanje istine.{VB 209.3}
Velika istina o opravdanju vjerom, koju je Luther tako jasno propovijedao, gotovo se izgubila iz vida, a na njezino je mjesto došla rimska nauka o spasenju kroz dobra djela. Whitefield i oba brata Wesley, članovi anglikanske crkve, iskreno su tražili Božju milost i vjerovali da će to postići dobrim životom i vršenjem vjerskih obreda.{VB 209.4}
Charles Wesley jednoga se dana teško razbolio, tako da je mislio kako je došao kraj njegovu životu. Jedan ga je prijatelj tada upitao na čemu osniva svoju nadu u vječni život. “Služio sam Bogu kako sam najbolje znao”, odgovorio je. Kako je izgledalo da prijatelj koji mu je postavio to pitanje nije zadovoljan odgovorom, Wesley je rekao samome sebi: “Što? Zar moji napori nisu dovoljna osnova za moju nadu? Zar da me liši mojih zasluga? Tada ne bih imao ništa drugo u što bih se mogao pouzdati.”9 (254) Toliko je bila gusta tama koja je prekrila crkvu; sakrila je učenje o službi pomirenja, oduzela je Kristu Njegovu slavu i odvratila pogled ljudi s jedine nade spasenja, a to je krv razapetoga Otkupitelja. {VB 209.5}
Wesley i njegovi suradnici uvidjeli su da prava vjera ima sjedište u srcu te da Božji Zakon obuhvaća ne samo riječi i djela nego i misli. Bili su uvjereni da je potrebna svetost srca i ispravno vanjsko ponašanje i stoga su željeli živjeti novim životom. Trudili su se molitvom i postom pobijediti prirodne sklonosti srca. Živjeli su životom samoodricanja, ljubavi i poniznosti, i strogo su vršili sve ono što im se činilo da bi im moglo pomoći u postizanju njihova cilja: svetosti koja će im pribaviti Božju naklonost. No nisu postigli ono za čime su težili. Njihovi napori nisu ih oslobodili ni osude grijeha ni njegove moći. Prolazili su kroz isto iskustvo kroz koje je prošao Luther u svojoj ćeliji u Erfurtu. Mučilo ih je isto pitanje koje je mučilo i njega: “Kako će se čovjek opravdati pred Bogom?” Job 9:2.{VB 210.1}
Vatra božanske istine gotovo se bila ugasila na oltaru protestantizma. Trebala se ponovno zapaliti starom bakljom koju su sačuvali češki kršćani i predavali je u nasljedstvo iz naraštaja u naraštaj. Protestantizam u Češkoj, nakon reformacije, pogazile su rimske horde. Svi koji su odbili odreći se istine morali su napustiti svoju domovinu. Neki od njih našli su utočište u Saskoj gdje su sačuvali staru vjeru. Wesley i njegovi drugovi primili su svjetlost od potomaka tih kršćana. {VB 210.2}
John i Charles Wesley poslani su u Ameriku s jednom misijom budući da su bili posvećeni za propovjedničku službu. Na njihovu se brodu nalazila jedna grupa moravske braće. Tijekom toga putovanja podigla se velika bura. John Wesley, suočen sa smrću, osjećao je kako nije pomiren s Bogom. Moravska braća, naprotiv, pokazivala su spokoj i pouzdanje u Boga, što je njemu bilo potpuno strano. (255){VB 210.3}
“Već dulje vrijeme”, pisao je on kasnije, “promatrao sam njihovo ozbiljno ponašanje. Svoju su poniznost neprestano dokazivali time što su drugim putnicima činili takve usluge koje ne bi izvršio ni jedan Englez. Za te usluge nisu tražili ni primali naknadu. “Dobro je”, govorili su, “da se naša ohola srca tako ponize, jer je naš dobri Spasitelj učinio za nas mnogo više.” Svaki dan pružala im se prilika da pokažu krotkost koju nije mogla pokolebati nikakva uvreda. Ako bi ih tko gurnuo, udario ili srušio na tlo, mirno su ustajali i uklanjali se bez ijedne žalbe. To nevrijeme bilo je prilika da pokažu jesu li pobijedili strah, kao što su pobijedili ponos, srdžbu i osvetu. Dok su pjevali psalam, kojim su počeli svoje bogoslužje, iznenada je naišao veliki val, potrgao veliko jedro, prekrio brod i prelio se po palubama tako da je izgledalo kao da nas je progutala morska dubina. Mnogim se Englezima iz grudi oteo užasan krik straha. No moravska braća ostala su spokojna; nisu čak ni prekinuli pjevanje psalma. Kasnije je Wesley upitao jednoga od njih: “Zar se niste bojali?” “Hvala Bogu, ne!”, odgovorio je. “Zar se vaše žene i djeca nisu uplašili?” Blago je odgovorio: “Ne, naše se žene i djeca ne boje smrti.”10 {VB 210.4}
Stigavši u Savannah, John Wesley kratko je vrijeme boravio kod moravske braće i bio je duboko dirnut njihovim kršćanskim ponašanjem. O jednom njihovom bogoslužju, koje se jako razlikovalo od mrtvog formalizma engleske crkve, rekao je: “Velika jednostavnost i svečanost cijele službe gotovo su me natjerali da zaboravim na minulih sedamnaest stoljeća te da se u mislima prenesem na jedan od onih skupova gdje nije bilo formalizma i ceremonije, koje su predvodili Pavao izrađivač šatora ili ribar Petar, i gdje se očitovao Sveti Duh i njegova sila.”11 {VB 211.1}
Wesley se vratio u Englesku. Zahvaljujući poukama jednoga moravskog propovjednika stekao je jasnije shvaćanje biblijske vjere. Shvatio je da je za spasenje potrebno odreći se svojih vlastitih djela i potpuno se predati Janjetu Božjem koje “uzima na sebe grijehe svijeta.” (256) Na jednom sastanku moravske braće u Londonu bila je pročitana jedna stranica iz Lutherovih spisa gdje se opisuje promjena koju Sveti Duh vrši u srcu vjernika. Tijekom slušanja Wesley je osjetio kako se u njegovu srcu zapalila vjera. “Osjećao sam kako se moje srce čudesno ugrijalo”, rekao je. “Osjećao sam da se uzdam u Krista za svoje spasenje, jedino u Krista, i bio sam osvjedočen da mi je On oduzeo grijehe i spasio me od grjehovnoga zakona i od smrti.”12 {VB 211.2}
Tijekom dugih godina naporna rada, poniženja i samoodricanja Wesley je imao samo jedan cilj: naći Boga. Taj je cilj sada postigao. Otkrio je da se milost ne dobiva molitvama, postovima, milostinjama i djelima odricanja, već kao dar, “bez novca i besplatno.”{VB 211.3}
Kada se utvrdio u Kristovoj vjeri, jedina mu je želja bila svuda raširiti spoznaju divnog evanđelja o besplatnoj Božjoj milosti. “Moja župa je cijeli svijet”, rekao je. “Time želim reći da je na svakome mjestu gdje se nalazim moje pravo i sveta dužnost objaviti radosnu vijest spasenja svima koji me žele slušati.”13 {VB 212.1}
Nastavio je živjeti životom vjernosti i odricanja koji sada više nije bio osnova, nego rezultat njegove vjere – ne korijen, nego plod svetosti. Božja milost u Isusu Kristu temelj je kršćanske vjere, a ta se milost očituje u poslušnosti. Wesley je posvetio svoj život propovijedanju velikih istina koje je prihvatio: o opravdanju vjerom kroz Kristovu krv očišćenja te o novorođenju silom Svetoga Duha, čiji je plod život nalik Kristovom životu. (257) {VB 212.2}
Whitefield i braća Wesley bili su pripremljeni za svoju misiju dugim i dubokim osvjedočenjem o svome vlastitom izgubljenom stanju, a da bi bili sposobni sve podnijeti kao dobri Kristovi vojnici, trebali su proći kroz ognjenu peć ruganja, podsmijeha i progona, i to kako na sveučilištu, tako i nakon svoga stupanja u propovjedničku službu. Njihovi bezbožni drugovi nazvali su njih i malen broj njihovih prijatelja podrugljivim nadimkom “metodisti”, što je danas časno ime jedne od velikih vjerskih zajednica u Engleskoj i Americi.{VB 212.3}
Kao članovi anglikanske crkve bili su vrlo odani svojoj crkvi, ali Bog im je u svojoj riječi pokazao jedan viši ideal. Sveti Duh tjerao ih je da propovijedaju Krista, i to Krista razapetoga. Sila Svemogućega pratila je njihov rad. Tisuće ljudi priznavalo je grijehe i iskusilo istinsko obraćenje. Bilo je potrebno te ovce zaštititi od grabežljivih vukova. No Wesley nije namjeravao osnovati novu crkvu, već ih je organizirao u Metodistički savez.{VB 212.4}
Wesley i njegovi suradnici nailazili su na težak i neobičan otpor državne crkve. No Bog je u svojoj milosti tako upravljao događajima da je obnova počela u samoj crkvi. Da je došla izvana, ne bi prodrla baš ondje gdje je bila tako potrebna. No budući da su propovjednici toga vjerskog buđenja bili ljudi crkve i radili u krilu crkve gdje god im se pružila prilika, istina je mogla ući i tamo gdje bi joj inače vrata ostala zatvorena. Neki svećenici, probuđeni iz svoje moralne uspavanosti, postali su revni propovjednici u svojim župama. Crkve koje su bile okamenjene formalizmom, probudile su se na duhovni život.{VB 212.5}
U Wesleyjevo doba, kao i u svim vjekovima crkvene povijesti, ljudi različitih sposobnosti obavljali su djelo koje im je Bog povjerio. Nisu se slagali u svakoj točki nauke, ali sve ih je poticao Sveti Duh i bili su jedinstveni u namjeri da pridobiju duše za Krista. (258) Razlike u mišljenju između Whitefielda i braće Wesley prijetile su neko vrijeme razdorom, no budući da su se u Kristovoj školi naučili krotkosti, pomirila ih je uzajamna snošljivost i kršćanska ljubav. Nisu se imali vremena prepirati dok su svuda oko njih vladale zablude i prijestupi, a grješnici srljali u propast. {VB 213.1}
Božje sluge morale su ići neravnim putom. Utjecajni i obrazovani ljudi upotrijebili su sve svoje sile protiv njih. Nakon nekog vremena veliki je dio svećenstva pokazao otvoreno neprijateljstvo prema njima i crkvena su vrata zatvorena čistoj vjeri i onima koji su je propovijedali. Optužujući ih s propovjedaonice, svećenstvo je poticalo protiv njih sile tame, neznanja i bezakonja. Čudom Božje milosti John Wesley više puta je umakao smrti. Kada se bijes svjetine digao protiv njega i kada je izgledalo da se ne može izbaviti, jedan je anđeo u ljudskom obliku stao pokraj njega, svjetina je uzmaknula i Kristov je sluga nepovrijeđen otišao s mjesta opasnosti.{VB 213.2}
O jednom takvom izbavljenju od razjarene svjetine Wesley priča: “Kad smo se spuštali skliskim putem u grad, mnogi su me htjeli gurnuti niz brdo, s pravom pretpostavljajući da ću se teško ikada ponovno dići ako padnem. No ja nisam pao, nisam se poskliznuo sve dok se nisam našao sasvim izvan njihova dohvata. Iako su me mnogi pokušavali uhvatiti za ovratnik ili za odijelo kako bi me srušili, ipak im to nije uspjelo. Samo me je jedan od njih uspio uhvatiti za džep prsluka koje je ostao u njegovoj ruci, a drugi džep, u kome se nalazio novčanik, bio je samo napola otrgnut. Jedan jak čovjek, koji je bio iza mene, zamahnuo je nekoliko puta hrastovim štapom da me udari. Da me je udario samo jedanput po glavi, više me ne bi trebao udariti. No udarac je svaki put promašio – ni sam ne znam kako jer ja se nisam mogao maknuti ni na lijevo ni na desno… Jedan iz gomile pojurio je i podigao ruku da me udari, ali ju je odjednom spustio i pomilovao me po glavi rekavši: “Kako ima mekanu kosu!”… Prvi ljudi koji su se obratili bili su ulični razbojnici koji su uvijek bili spremni učiniti kakvo zlo djelo. Jedan od njih bio je po zanimanju hrvač u medvjeđem vrtu… (259) {VB 213.3}
S kolikom nas nježnošću Bog priprema za izvršavanje Njegove volje! Prije dvije godine komad cigle okrznuo mi je ramena. Godinu dana kasnije jedan me je kamen udario između očiju. Prošloga mjeseca dobio sam jedan udarac, a danas dva: jedan prije ulaska u grad, a drugi nakon izlaska iz grada, ali oba su bila kao ništa. Jedan me čovjek svom snagom udario u prsa, a drugi tako jako po ustima da mi je odmah potekla krv, ali ipak ni od jednoga udarca nisam osjetio veću bol nego da su me dodirnuli slamkom.”14 {VB 214.1}
Metodisti onoga vremena – i narod i propovjednici – podnosili su poruge i progonstva, i to kako od članova crkve, tako i od nevjernika koji su bili razdraženi klevetama koje su se širile protiv njih. Često su ih pozivali pred sudove koji su to bili samo po imenu, jer je u ono vrijeme pravda bila rijedak gost u sudnicama. Često su trpjeli nasilje od svojih progonitelja. Rulja je išla od kuće do kuće, uništavala pokućstvo i ostale predmete, pljačkala sve što joj se svidjelo i zlostavljala ljude, žene i djecu. U nekim su se slučajevima preko javnih oglasa pozivali oni koji su željeli sudjelovati u razbijanju prozora i pljačkanju metodističkih kuća da se u određeno vrijeme skupe na određenome mjestu. To otvoreno gaženje ljudskih i božanskih zakona vlast je ostavljala nekažnjenim. Sustavno su se progonili svi oni čija je jedina pogreška bila što su nastojali odvratiti grješnike s puta propasti i dovesti ih na put svetosti.{VB 214.2}
John Wesley ovako piše o optužbama protiv sebe i svojih suradnika: “Neki dokazuju da je učenje tih ljudi lažno, pogrešno i fanatično, da su novotari i gotovo nepoznati; da su kvekeri, fanatici i papisti. Neosnovanost tih tvrdnja već je više puta dokazana time što je potanko objašnjeno da je svaka grana ovog učenja točan nauk Svetoga pisma kako ga tumači naša crkva. (260) Prema tome – ako je Sveto pismo istinito – to učenje ne može biti ni lažno ni pogrešno. Drugi kažu: “Njihovo je učenje odviše strogo. Oni čine put k nebu preuskim. To je doista bio prvobitni prigovor, a neko vrijeme i jedini, i on je temelj tisuće drugih koji su se pojavljivali u raznim oblicima. No zar oni čine put k nebu užim nego što su ga učinili naš Spasitelj i Njegovi učenici? Je li njihovo učenje strože od učenja Svetoga pisma? Promotrimo nekoliko jasnih stihova: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom mišlju svojom, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” “Za svaku praznu riječ koju ljudi izgovore dat će račun na dan suda.” “Bilo da jedete, ili pijete, ili što drugo činite, sve činite na slavu Bogu!”{VB 214.3}
Ako je njihovo učenje strože od ovoga, onda ih treba ukoriti. No vi ste u svojoj savjesti uvjereni da to nije tako. Može li tko biti za jednu oznaku manje točan a da time ne iznevjeri Božju Riječ? Može li se upravitelj Božjih tajna naći vjeran ako pronevjeri jedan dio toga svetog blaga koje mu je povjereno? Ne! On ne može ništa ukinuti, ništa ublažiti. Prisiljen je izjaviti svim ljudima: “Ne mogu sniziti Sveto pismo prema vašem ukusu. Vi se morate uzdići do njega ili ćete zauvijek propasti.” Drugi kažu kako “tim ljudima nedostaje ljubavi.” Nedostaje li im doista ljubavi? U kojem pogledu? Zar oni ne hrane gladne i ne odijevaju gole? “Ne, ne u tome! U tom im pogledu ništa ne manjka, ali oni su tako nemilosrdni u svojim prosudbama; misle kako se nitko neće spasiti tko ne ide njihovim putom.”15 {VB 215.1}
Duhovno opadanje, do kojeg je došlo u Engleskoj upravo prije Wesleyja, velikim je dijelom bilo posljedica antinomističkog učenja – učenja da kršćani nisu dužni držati Božji Zakon. Mnogi su tvrdili da je Krist ukinuo moralni Zakon i da ga stoga kršćani više nisu obvezni držati; da je vjernik oslobođen “robovanju dobrim djelima.” (261) Drugi, iako su priznavali vječnost Zakona, izjavljivali su kako je nepotrebno da propovjednici savjetuju ljude da drže propise Zakona, jer će oni koje je Bog izabrao za spasenje biti “neodoljivom Božjom milošću navedeni da žive pobožno i pošteno”, dok oni koji su određeni za vječno prokletstvo “neće imati sile pokoravati se Božjem Zakonu.”{VB 215.2}
Drugi, koji su tvrdili kako vjernici ne mogu otpasti od Božje milosti ni izgubiti Božju naklonost, došli su do još užasnijeg zaključka: da “zla djela koja čine nisu zapravo grijesi niti se mogu smatrati prijestupom Božjeg Zakona, te da prema tome nemaju razloga priznati svoje grijehe ni pokajati se za njih i napustiti ih.”16 Izjavljivali su da i najteži grijesi, koje ljudi smatraju strašnim prijestupom božanskoga Zakona, nisu grijeh u Božjim očima ako ih učini jedan od Njegovih odabranika “budući da je obilježje odabranih da ne mogu učiniti ništa što se Bogu ne bi sviđalo ili što bi Božji Zakon zabranjivao.”{VB 215.3}
Ta čudovišna učenja uglavnom su slična učenju nekih suvremenih teologa koji poriču postojanje jednoga nepromjenljivog božanskoga Zakona kao mjerila pravde te tvrde da društvo samo sebi određuje mjerilo morala koje je, prema tome, izloženo stalnoj promjeni. Sve su te teorije nadahnute istim onim duhom koji je još među nebeskim stanovnicima težio za tim da obori pravedna ograničenja Božjega Zakona.{VB 216.1}
Nauka o predestinaciji, koja uči da božanska volja unaprijed nepromjenljivo određuje karakter svakoga čovjeka, navela je mnoge da odbace Božji Zakon. Wesley se odlučno protivio učenju antinomističkih učitelja. Pokazao je da je učenje antinomizma suprotno učenju Svetoga pisma. Što uči Sveto pismo? (262) “To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim, koji hoće da se svi ljudi spase i da dođu do potpune spoznaje istine. Jer – jedan je Bog i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju.” (Tit 2:11; 1.Timoteju 2:3-6) Božji se Duh daje besplatno da svakome čovjeku omogući primanje sredstva spasenja. Tako Krist, “svjetlo istine”, “rasvjetljuje svakoga čovjeka” koji “dođe na ovaj svijet”. Ivan 1:9. Ljudi gube spasenje jer hotimice odbijaju primiti dar života.{VB 216.2}
Evo što je Wesley odgovorio na tvrdnju da je dekalog, zajedno s ceremonijalnim zakonom, ukinut Kristovom smrću: “Isus nije ukinuo moralni Zakon – deset zapovijedi, koji su proroci propovijedali i uzvisivali. Cilj Njegova dolaska nije bio promijeniti ili ukinuti neki njegov dio. To je Zakon koji se nikada ne može ukinuti, koji stoji čvrsto kao vjeran svjedok na Nebu… Bio je napisan od početka svijeta, ne na kamenim pločama, već u srcima ljudi kada su izišli iz Stvoriteljevih ruku. Premda su slova, koja su u početku napisana Božjim prstom, jako oštećena, ona ipak ne mogu biti sasvim izbrisana sve dok imamo svijest o tome što je dobro a što zlo. Svaki dio toga Zakona ostaje obvezatan za sve ljude i za sva vremena. On ne ovisi ni o vremenu, ni o mjestu, ni o prilikama, nego o Božjoj i ljudskoj prirodi i njihovu nepromjenljivom međusobnom odnosu.”{VB 216.3}
“Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” … Bez sumnje, smisao tih Kristovih riječi (prema onome što je rečeno ranije i što slijedi) jest ovaj: Došao sam utvrditi Božji Zakon u njegovoj cjelini usprkos svim ljudskim tumačenjima. Došao sam rasvijetliti sve što je u njemu bilo tamno i nejasno. Došao sam razjasniti pravo i puno značenje svakoga njegovog dijela; pokazati dužinu i širinu i sve značenje svake njegove zapovijedi, kao i visinu i dubinu te neshvatljivu čistoću i duhovnost svake njegove rečenice.”17 (263){VB 216.4}
Wesley je učio da postoji savršeni sklad između Zakona i evanđelja. “Između Zakona i evanđelja postoji najuža veza koja se može zamisliti. S jedne strane Zakon priprema put evanđelju i upućuje nas na njega, a s druge strane evanđelje nas vodi k točnijem ispunjavanju Zakona. Zakon, na primjer, traži od nas da ljubimo Boga i bližnjega te da budemo krotki, ponizni i sveti. Mi osjećamo da smo nesposobni za to i da je to čovjeku nemoguće. No Bog nam je obećao da će nam dati tu ljubav i da će nas učiniti krotkima, poniznima i svetima. Mi prihvaćamo to evanđelje, tu radosnu vijest, i to postižemo vjerom. Tako je pravda Zakona ispunjena u nama vjerom koja je u Isusu Kristu…{VB 217.1}
Najveći su neprijatelji Kristova evanđelja oni koji otvoreno i javno osuđuju Zakon i loše govore o njemu; koji uče ljude da gaze cijeli Zakon, da odbacuju, omalovažavaju, poriču važnost ne samo jedne od najmanjih ili najvećih zapovijedi, nego svih zapovijedi. Najčudnije u svemu tome je to što žrtve te obmane misle kako poštuju Krista time što ruše Njegov Zakon, da uzvisuju Njegovu službu time što kvare Njegovo učenje. Oni Ga poštuju kao Juda kada je rekao: “Zdravo, Rabi! – pa ga poljubi.” Matej 26:49. Isus stoga može s pravom reći i svakome od njih: “Poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?” Prava je izdaja poljupcem kada govoriš o Njegovoj krvi, a oduzimaš mu krunu; kada odbacuješ bilo koji dio Njegova Zakona pod izgovorom da ubrzavaš napredak Njegova evanđelja. Ne mogu se osloboditi te optužbe oni koji izravno ili neizravno propovijedaju vjeru na taj način da odvraćaju ljude od poslušnosti ma i jednoj zapovijedi i prikazuju Krista kao da dopušta da se ukine ili umanji važnost i najmanje Božje zapovijedi.”18 (264) {VB 217.2}
Onima koji su tvrdili kako “propovijedanje evanđelja zamjenjuje Zakon”, Wesley je odgovorio: “To u cijelosti odbacujemo. Evanđelje ne zamjenjuje svrhu Zakona – naime da uvjeri čovjeka u njegovu grješnost, da probude one koji još uvijek spavaju na rubu pakla.” Apostol Pavao kaže da “Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha”. Dok čovjek ne uvidi svoju grješnost, neće osjetiti pravu potrebu za Kristovom krvlju očišćenja… “Ne treba zdravima liječnik”, kaže naš Gospod, “nego bolesnima.” Besmisleno je stoga preporučivati liječnika onima koji su zdravi ili koji misle da su zdravi. Najprije ih treba uvjeriti da su bolesni, jer vam inače neće biti zahvalni za vaš trud. Isto je tako besmisleno otkrivati Krista onima koji smatraju da su im srca zdrava, to jest da nisu grješni.”19 {VB 217.3}
Tako je Wesley nastojao – propovijedajući evanđelje o Božjoj milosti – da, kao i njegov Učitelj, učini Zakon “velikim i slavnim”. Vjerno je izvršio djelo koje mu je Bog povjerio i divan je bio plod koji je mogao vidjeti. Na kraju njegova dugog života od preko osamdeset godina – od čega je više od pedeset godina proveo kao putujući propovjednik – broj njegovih sljedbenika iznosio je preko pola milijuna duša. No broj onih koji su njegovim trudom otrgnuti od propasti i poniženja grijeha te uzdignuti na viši i čistiji život, kao i broj onih koji su kroz njegovo učenje stekli dublje kršćansko iskustvo, saznat će se tek u vječnom kraljevstvu. Wesleyjev život svakome kršćaninu pruža pouku od neprocjenjive vrijednosti. O kad bi vjera i poniznost, neumorna revnost, samopožrtvovnost i odanost toga Kristovog sluge obilježavala i današnje crkve! (265) {VB 218.1}
Biblija i Francuska revolucija
U šesnaestom je stoljeću reformacija, koja je dala ljudima Bibliju, nastojala ući u sve europske zemlje. Neki su je narodi radosno pozdravili kao nebeskoga glasnika. U drugim je zemljama papinstvu uspjelo u znatnoj mjeri spriječiti njezin ulazak, tako da je ondje svjetlost biblijske spoznaje, s njezinim blagoslovljenim utjecajem, bila gotovo sasvim isključena. U ove posljednje spada i Francuska gdje je svjetlost u početku ušla, ali ju je ugušila tama koja je tu vladala. Stoljećima su se istina i laž borile za prevlast. Na kraju je pobijedilo zlo i nebeska je istina bila protjerana. “U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo.” Ivan 3:19. Cijeli je narod morao žeti posljedice svoga izbora. Moćna sila Božje zaštite napustila je narod koji je prezreo Njegov dar milosti. Bog je dopustio da zlo sazri i cijeli je svijet vidio posljedice hotimičnog odbacivanja istine.{VB 219.1}
Borba koja se u Francuskoj stoljećima vodila protiv Biblije dosegla je vrhunac u prizorima revolucije. Taj strašni prevrat bio je neizbježna posljedica sustavnog potiskivanja Svetog pisma koje je provodio Rim. (Pogledajte Povijesni dodatak) Bila je to najočitija ilustracija posljedica papinske politike, neminovan ishod tisućgodišnjeg učenja rimske crkve. (266){VB 219.2}
Proroci su prorekli da će papinstvo za vrijeme svoje prevlasti zabranjivati čitanje Svetoga pisma, a Otkrivenje spominje užasne posljedice koje će pogoditi osobito Francusku zbog vlasti “čovjeka bezakonja”.
Gospodnji je anđeo rekao: “… koji će četrdeset i dva mjeseca gaziti Sveti grad! Tada ću ja poslati svoja dva svjedoka da obučeni u kostrijet proriču tisuću dvjesto i šezdeset dana… Ali kad dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer će koja izlazi iz Bezdana ratovati protiv njih i pobijedit će ih i ubit će ih. Njihova će tjelesa ležati na trgu velikog grada koji se u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat – gdje je njihov Gospodin razapet… Stanovnici će se zemlje tomu veseliti i radovati, izmjenjujući međusobno darove, jer su ova dva proroka zadavala muku stanovnicima zemlje. Ali nakon tri i po dana životni dah, koji dolazi od Boga, uđe u njih te stadoše na svoje noge, i veliki strah obuze one koji su ih promatrali.” Otkrivenje 11:2-11.{VB 219.3}
Ovdje spomenuta razdoblja “četrdeset i dva mjeseca” te “tisuću dvjesta i šezdeset dana” označavaju isto vremensko razdoblje i predstavljaju vrijeme u kojemu je Kristova crkva trpjela ugnjetavanje Rima. Tisuću dvjesto šezdeset godina papinske prevlasti počinju godine 538. poslije Krista i završavaju 1798. godine. (Pogledajte Povijesni dodatak) U to je vrijeme francuska vojska ušla u Rim, zarobila papu i odvela ga u izgnanstvo gdje je i umro. Od toga vremena, iako je ubrzo izabran novi papa, papinstvo nikada više nije vratilo vlast koju je ranije imalo.{VB 220.1}
Progonstvo Božje crkve nije trajalo do kraja vremenskoga perioda od 1260 godina. Bog je, iz samilosti prema svome narodu, skratio vrijeme njegove kušnje. U svome proročanstvu o “nevolji kakve nije bilo od postanka svijeta” koja će doći na crkvu, Isus je rekao: “I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. (267) Ali radi izabranika ti će se dani skratiti.” Matej 24:22. Zahvaljujući utjecaju reformacije, progoni su prestali nešto prije 1798. godine.{VB 220.2}
Što se tiče dvojice svjedoka, prorok dalje izjavljuje: “To su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje.” “Tvoja riječ”, rekao je psalmista, “nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.” Otkrivenje 11:4; Psalam 119:105. Dvojica svjedoka predstavljaju Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Oba predstavljaju važno svjedočanstvo o porijeklu i vječnom trajanju Božjeg Zakona. Oba svjedoče također i o planu spasenja. Simboli, žrtve i proročanstva Staroga zavjeta upućivali su na Spasitelja koji je imao doći. Evanđelja pak i poslanice Novoga zavjeta govore o Spasitelju koji je doista došao upravo na onaj način kako je prorečeno u simbolima i proročanstvima.{VB 220.3}
Dvojica svjedoka će, “obučeni u kostrijet”, proricati “tisuću dvjesta i šezdeset dana” (Otkrivenje 11:3). Najveći dio toga vremenskog perioda Božji su svjedoci morali provesti u tami. Papinska je vlast nastojala sakriti od naroda Riječ istine i podizala je lažne svjedoke da pobijaju njezino svjedočanstvo. (Pogledajte Povijesni dodatak) Kada su građanske i vjerske vlasti zabranile Sveto pismo, kada je njegovo svjedočanstvo izopačeno i kada su se ljudi i demoni udružili da odvoje ljudska srca od Biblije, kada su oni koji su se usudili propovijedati njezine svete istine bili progonjeni, izdavani, zlostavljani i bacani u mračne tamničke ćelije, mučeni zbog vjere ili prisiljeni da bježe u gore, klance i pećine tražeći sklonište – tada su dva vjerna svjedoka proricali obučeni u kostrijet. No oni su ipak vršili svoju službu tijekom cijeloga vremenskog perioda od 1260 godina. U najmračnije doba bilo je vjernih svjedoka koji su ljubili Božju Riječ i revnovali za Njegovu čast. (268) Te su vjerne sluge primile mudrost, silu i vlast da objavljuju Božju istinu tijekom cijeloga toga razdoblja.{VB 220.4}
“Ako tko hoće da im naudi, iz usta im sukne oganj i proždere njihove neprijatelje. Da, ako tko hoće da im naudi, mora tako poginuti.” Otkrivenje 11:5. Ljudi ne mogu nekažnjeno gaziti Božju riječ. Značenje te strašne prijetnje otkriveno nam je u zadnjem poglavlju Otkrivenja: “Ja svakomu koji čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi, a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.” Otkrivenje 22:18,19.{VB 222.1}
To su opomene koje je Bog dao kako bi odvratio ljude od pokušaja da na bilo koji način promijene ono što je Bog otkrio ili zapovjedio. Te ozbiljne prijetnje odnose se na sve one koji svojim utjecajem potiču ljude na omalovažavanje Božjeg Zakona. One bi trebale ispuniti strahom sve koji tvrde da je svejedno držimo li Božji Zakon ili ne. Svi koji svoje mišljenje uzdižu iznad božanskoga otkrivenja, koji mijenjaju jasni smisao Svetoga pisma da bi ugodili sebi i prilagodili se svijetu, preuzimaju na sebe strašnu odgovornost. Pisana riječ – Božji Zakon – bit će mjerilo po kome će se procjenjivati karakter svakoga čovjeka. Svi koje to nepogrešivo mjerilo pronađe krivima, bit će osuđeni.{VB 222.2}
“Ali kad dovrše svoje svjedočanstvo.” Vremensko razdoblje u kome su ta dva svjedoka svjedočili obučeni u kostrijet završava 1798. godine. Pri kraju njihova svjedočenja u tami, “zvijer koja izlazi iz Bezdana” objavila im je rat. Sotona je preko papinstva stoljećima upravljao građanskim i crkvenim vlastima mnogih europskih naroda. No ovdje se javlja novi oblik sotonske sile. (269){VB 222.3}
Politika Rima uvijek je bila – pod izgovorom da to traži poštivanje Biblije – da Božju riječ drži zapečaćenom na nepoznatom jeziku i skrivenu od naroda. Tijekom prevlasti Rima dva su svjedoka proricala “obučena u kostrijet”. No trebala se pojaviti druga zvijer – zvijer iz bezdana – da otpočne otvoren rat protiv Božje riječi.{VB 222.4}
“Veliki grad”, na čijim su ulicama ubijena dvojica svjedoka i gdje su ležala njihova tijela, “u prenesenom smislu” nazvan je “Egipat”. Egipat je, od svih naroda o kojima nas izvješćuje biblijska povijest, najdrskije poricao Božje postojanje i protivio se Njegovim zapovijedima. Ni jedan se kralj nije usudio podići tako otvorenu i drsku pobunu protiv autoriteta Neba kao što je to učinio egipatski faraon. Kad mu je Mojsije donio poruku od Boga, oholo je odgovorio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.” Izlazak 5:2. To je ateizam, a narod ovdje predstavljen Egiptom isto će tako odbiti priznati Božje zahtjeve i pokazat će isti duh nevjerstva i prkosa. “Veliki grad” je “u prenesenom smislu” uspoređen i sa Sodomom. Pokvarenost Sodome u prijestupu Božjega Zakona osobito se pokazala u razvratu. Taj će grijeh biti također glavno obilježje naroda koji će ispuniti to proročanstvo.{VB 223.1}
Iz proročke riječi zaključujemo da se nešto prije 1798. godine trebala pojaviti jedna vlast sotonskoga porijekla i karaktera koja će objaviti rat Bibliji. U zemlji gdje će svjedočanstvo dvojice Božjih svjedoka biti ušutkano vidjet ćemo kako se učvršćuje faraonov ateizam i sodomski razvrat.{VB 223.2}
To se proročanstvo najtočnije i najočiglednije ispunilo u povijesti Francuske. (270) Tijekom revolucije 1793. godine “svijet je prvi put čuo da jedan skup ljudi, rođenih i odgojenih u civiliziranoj zemlji koja uzima pravo da upravlja jednim od najuglednijih europskih naroda, složno podiže glas poričući najsvečanije istine i odbacujući vjeru u Boga i što-vanje Boga.”1 “Francuska je jedina nacija na svijetu o kojoj su sačuvani autentični izvještaji da je kao nacija podigla ruku protiv Stvoritelja svemira… Postojao je i još uvijek postoji velik broj bogohulnika i nevjernika u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i u drugim zemljama, ali Francuska zauzima posebno mjesto u svjetskoj povijesti kao jedina država koja je odlukom svoje zakonodavne skupštine proglasila da Bog ne postoji te gdje je veći dio stanovništva glavnoga grada, kao i provincije, primio taj proglas s osobitim veseljem.”2 {VB 223.3}
Francuska je također pokazala značajke kojima se osobito odlikovala Sodoma. Tijekom revolucije moglo se vidjeti stanje moralne pokvarenosti i razvrata nalik onome koje je prouzročilo uništenje gradova u ravnici. Povjesničar prikazuje ateizam i razvrat Francuske točno onako kako je to pretkazalo proročanstvo: “U uskoj vezi s tim zakonima protiv religije je i zakon koji svodi bračnu vezu – taj najsvetiji zavjet između dva ljudska bića, čija je postojanost nužna za očuvanje društva – na stupanj običnog privremenog građanskog ugovora koji dvije osobe mogu po volji sklopiti ili razvrgnuti. Da su si demoni postavili za cilj da unište sve što je časno, lijepo i trajno u obiteljskom životu, te da uspostave zlo koje će prelaziti s naraštaja na naraštaj, ne bi mogli smisliti bolji plan nego da oduzmu čast braku. Sophie Arnould, glumica poznata po svojoj duhovitosti, nazvala je republikanski brak “sakramentom preljuba”.3 (271) {VB 223.4}
“Gdje i Gospodin naš bi razapet.” Otkrivenje 11:8. Taj se detalj proročanstva također ispunio u Francuskoj. Ni u jednoj zemlji nije se upadljivije otkrio duh neprijateljstva protiv Krista. Nigdje istina nije naišla na ogorčenije protivljenje nego ovdje. Progonstvima koja je podizala protiv svjedoka evanđelja Francuska je razapela Krista u liku Njegovih učenika.{VB 224.1}
Stoljećima se prolijevala krv svetaca. Dok su Valdenzi Pijemonta davali svoj život “za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista”, njihova braća – francuski Albigenzi – podnosili su iste žrtve iz istoga razloga. U danima reformacije njezini su sljedbenici ubijani nakon strašnih mučenja. Kralj i plemstvo, žene visoka roda i nježne djevojke, ponos i vitezovi nacije, naslađivali su se samrtnim mukama Kristovih mučenika. Hrabri hugenoti prolijevali su svoju krv na mnogim bojnim poljima boreći se za ono što je najdraže ljudskome srcu. Protestanti su stavljeni izvan zakona. Njihove su glave ucjenjivane i progonilo ih se kao divlje zvijeri.{VB 224.2}
“Crkva pustinje”, mali broj potomaka drevnih kršćana, još je postojala u Francuskoj u osamnaestom stoljeću, krijući se po planinama juga kako bi sačuvali vjeru svojih otaca. Ako su se noću usuđivali sastajati u planinama ili osamljenim pustarama, progonili su ih vojnici Luja XIV. i odvodili na doživotnu robiju na galijama. Najbolji, najplemenitiji i najobrazovaniji Francuzi često su bili okivani zajedno s razbojnicima i ubojicama, trpeći najstrašnije muke.4 Drugi, s kojima se postupalo malo čovječnije, bili su hladnokrvno strijeljani kada su, nenaoružani i nemoćni, padali na koljena da se mole. (272) Stotine starih ljudi, nezaštićenih žena i nevine djece ubijeno je na mjestu gdje su se skupljali. Tko bi prolazio obroncima planina ili kroz šume gdje su se ti ljudi obično skupljali, nailazio bi “na svaka četiri koraka na leševe u travi ili na mrtva tijela obješena na drveću.” Njihova zemlja, opustošena mačem, sjekirom i lomačama, “bila je pretvorena u veliku mračnu pustinju.” “Ta zvjerstva nisu se događala u nekoj tamnoj prošlosti, već u doba sjajne vladavine Luja XIV., u stoljeću kada se njegovala znanost, kada je cvjetala književnost i kada su teolozi dvora i prijestolnice bili obrazovani i rječiti i prikazivali se krotkima i milosrdnima.”5 {VB 224.3}
No najcrnje nedjelo na crnoj listi zločina, najstrašnije pakleno djelo koje je zabilježila povijest, bio je bartolomejski pokolj. Svijet se još uvijek sa zgražanjem i užasom sjeća toga podlog i okrutnog pokolja. Francuski kralj je, po nagovoru rimskih svećenika i prelata, odobrio taj zločin. Zvono s jedne crkve u ponoć dalo je jeziv znak za početak pokolja. Tisuće protestanata, koji su mirno spavali u svojim posteljama uzdajući se u kraljevu časnu riječ, izvučeni su iz svojih kuća i hladnokrvno poubijani. {VB 225.1}
Kao što je Krist bio nevidljivi vođa svoga naroda kada ga je izvodio iz egipatskog ropstva, tako je sotona bio nevidljivi vođa svojih podanika u ovome strašnom pokolju. U Parizu je pokolj trajao sedam dana, a prva tri dana upravo neiskazivim bijesom. Nije se ograničio samo na prijestolnicu. Po kraljevoj se zapovijedi proširio na sve provincije i gradove u kojima su živjeli protestanti. Nije se gledalo ni na starost ni na spol. Nisu bila pošteđena ni nevina djeca ni sijedi starci. Plemići i seljaci, mlado i staro, majke i djeca, poubijani su zajedno. Pokolj se nastavio u cijeloj Francuskoj i trajao je puna dva mjeseca. Poginulo je oko sedamdeset tisuća ljudi – cvijet nacije.{VB 225.2}
“Kada je vijest o tom zločinu stigla u Rim, svećenstvo je klicalo od radosti. Lorenski kardinal nagradio je glasnika s tisuću kruna. (273) Top s tvrđave sv. Anđela zagrmio je radosnim pozdravom. Odjeknula su zvona sa svih zvonika. Baklje slavlja pretvorile su noć u dan, a Grgur XIII., praćen kardinalima i drugim crkvenim velikodostojnicima, poveo je sjajnu procesiju u crkvu sv. Luja gdje je lorenski kardinal otpjevao Te Deum. Skovana je spomen-medalja kao uspomena na pokolj, a u Vatikanu se i danas mogu vidjeti tri Vasarijeve freske koje prikazuju ubojstvo admirala Colignyja, kralja kako u dvorskom savjetu priprema pokolj te sam pokolj. Grgur XIII. poslao je Karlu IX. zlatnu ružu, a četiri mjeseca nakon masakra…. spokojno je slušao propovijed jednoga francuskog svećenika koji je govorio o “danu prepunom sreće i radosti kada je sveti otac primio vijest o pokolju i u svečanoj procesiji otišao zahvaliti Bogu i svetome Luju.”6 {VB 225.3}
Isti sotonski duh, koji je izazvao pokolj bartolomejske noći, bio je vođa i u strašnim prizorima revolucije. Isus Krist prikazivan je kao varalica, a opći poklik francuskih bezbožnika bio je: “Smrvimo bijednika!”, misleći na Krista. Svetogrđe i razvrat išli su ruku pod ruku, a najpodliji ljudi, čudovišta okrutnosti i poroka, bili su najviše uzvisivani. U svemu je sotoni iskazivano najveće štovanje, dok je Krist, utjelovljenje istine, čistoće i nesebične ljubavi, razapinjan.{VB 226.1}
“Zvijer će koja izlazi iz Bezdana ratovati protiv njih i pobijedit će ih i ubit će ih.” Ateistička sila koja je vladala u Francuskoj tijekom revolucije i vladavine terora povela je takav rat protiv Boga i Njegove svete riječi kakav svijet nikada nije vidio. Narodna je skupština zabranila bogoslužje. Biblije su se skupljale i javno spaljivale uz svakojake poruge. (274) Božji je Zakon bio pogažen. Biblijske su uredbe ukinute. Tjedni dan odmora je uklonjen, a umjesto njega određen je svaki deseti dan kao dan radosti, zabava i orgija. Krštenje i pričest bili su zabranjeni. Natpisima, stavljenim na vidljiva mjesta na groblju, objavljeno je da je smrt vječan san.{VB 226.2}
Gospodnji strah više se nije smatrao početkom mudrosti već početkom ludosti. Zabranjeno je svako bogoslužje osim služenja slobodi i domovini. “Papinski biskup pozvan je da igra glavnu ulogu u najbesramnijoj i najsablažnjivijoj komediji koja se ikada davala pred jednim narodnim predstavništvom… Došao je u svećeničkom odijelu izjaviti pred Konventom da je religija koju je toliko godina propovijedao bila u svakom pogledu samo svećenička izmišljotina koja nema nikakva temelja ni u povijesti ni u svetoj istini. Svečano i odlučno porekao je postojanje Boga kome je bio posvećen u službu te izjavio kako će ubuduće služiti samo slobodi, jednakosti, vrlini i moralnosti. Potom je stavio na stol svoje biskupske oznake časti i primio od predsjednika Konventa bratski poljubac. Neki otpali svećenici poveli su se za primjerom toga prelata.”7 {VB 226.3}
“Stanovnici će se zemlje veseliti i radovati, izmjenjujući međusobno darove, jer su ova dva proroka zadavali muku stanovnicima zemlje.” Nevjernička Francuska ušutkala je glas ukora dvojice Božjih svjedoka. Riječ istine ležala je mrtva na njezinim ulicama, a oni koji su mrzili ograničenja i zahtjeve Božjega Zakona sada su se radovali. Ljudi su javno prkosili nebeskome Kralju. Kao nekada grješnici, vikali su: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” Psalam 73:11. {VB 226.4}
S nevjerojatnom bogohulnom drskošću jedan od svećenika novoga reda rekao je: “Bože, ako postojiš, osveti svoje uvrijeđeno ime. Ja ti prkosim, a ti šutiš. Ne usuđuješ se pustiti glas svoga groma. Tko će nakon svega još vjerovati u tvoje postojanje?”8 (275) Bilo je to poput odjeka faraonovih riječi: “Tko je Gospod da Ga poslušam? Ja toga Gospoda ne znam!”{VB 227.1}
“Bezumnik reče u srcu: “Nema Boga.” Psalam 14:1. Bog izjavljuje o onima koji iskrivljuju istinu: “Jer će njihovo bezumlje biti potpuno jasno svima.” 2. Timoteju 3:9. Nakon što je odbila štovati živoga Boga koji je “višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje”, Francuska se ubrzo spustila do ponižavajućeg idolopoklonstva, do štovanja božice razuma u osobi jedne razvratne žene, i to još u skupštini narodnih predstavnika i njezinih najviših građanskih i zakonodavnih vlasti. Jedan povjesničar kaže: “Jedna od bezbožnih ceremonija ovoga bezumnog vremena nenadmašna je po svojoj gluposti. Vrata Konventa otvorila su se pred grupom glazbenika za kojima su išli članovi općinskoga savjeta u svečanoj povorci, pjevajući himne u čast slobodi i prateći predmet svoga budućeg obožavanja – jednu ženu obavijenu velom koju su nazvali božicom razuma. Čim je stigla u dvoranu, odmah su joj svečano skinuli veo i postavili je s desne strane predsjednika. U tom trenutku svi su u njoj prepoznali plesačicu u Operi… Toj osobi, kao najprikladnijem predstavniku razuma – onoga razuma koji su svi poštovali – narodna skupština Francuske odala je javnu počast.{VB 227.2}
Ta bezbožna i smiješna lakrdija postala je nekom vrstom mode pa se ustoličenje božice razuma ponavljalo i imitiralo diljem zemlje, osobito u mjestima gdje su stanovnici htjeli dokazati da su dorasli revoluciji.”9
Govornik koji je uveo kult razuma rekao je: “Članovi zakonodavne skupštine! Fanatizam je ustupio mjesto razumu. Njegove mutne oči nisu mogle podnijeti sjaj svjetla. Danas se golema masa svijeta skupila pod onim gotskim svodovima koji prvi put odzvanjaju glasom istine. Tamo Francuzi slave jedino pravo bogoslužje slobodi i razumu. (276) Tamo smo položili zavjet da ćemo raditi za uspjeh republikanskog oružja. Tamo smo zamijenili mrtve idole razumom, remek-djelom prirode.”10{VB 227.4}
Kada je božica dovedena u Konvent, predsjednik joj je pružio ruku i obraćajući se skupu rekao: “Smrtnici, prestanite drhtati pred nemoćnim gromom Boga koga je stvorio strah. Od sada nemojte priznavati ni jedno drugo božanstvo osim božanstva razuma. Predstavljam vam njegov najplemenitiji i najčistiji lik. Ako morate imati bogove, žrtvujte samo takvima kao što je ovaj. O, kopreno razuma! Padni pred uzvišenim Senatom slobode!”{VB 228.1}
“Nakon što ju je predsjednik zagrlio, božica je ušla u prekrasna kola i, praćena golemim mnoštvom, odvedena u katedralu Notre-Dame da ondje zauzme mjesto božanstva. Postavili su je na glavni oltar i svi su joj se nazočni poklonili.”11{VB 228.2}
Ubrzo nakon toga došlo je do javnoga spaljivanja Biblija. Jednom takvom prigodom članovi Društva narodnog muzeja ušli su u skupštinu s poklikom: “Živio razum!” Na vrhu štapa nosili su ostatke knjiga koje su se još dimile, a među njima je bilo molitvenika, brevijara, misala, Starih i Novih zavjeta koji su, kako se izrazio predsjednik, “u velikom ognju ispaštali za sve gluposti na koje su naveli ljudski rod.”12 {VB 228.3}
Papinstvo je započelo djelo koje je sada ateizam dovršavao. Papinska je politika stvorila takve društvene, političke i vjerske prilike koje su Francusku dovele do ruba propasti. Pisci, govoreći o užasima revolucije, ističu da se ti ispadi moraju staviti na račun krune i crkve. (Pogledajte Povijesni dodatak) (277) Točnije, moraju se pripisati crkvi koja je poticala kraljeve protiv reformacije, prikazujući je kao neprijatelja krune i uzročnika svađe koji je opasan za mir i jedinstvo naroda. Na taj je način Rim raspirivao najodvratniju okrutnost i najbolnije tlačenje koje je ikada došlo od krune.{VB 228.4}
Duh slobode išao je usporedo s Biblijom. Gdje god je evanđelje prihvaćeno, ljudima su se otvarale oči. Počeli su zbacivati okove neznanja, poroka i praznovjerja. Počeli su misliti i raditi kao ljudi. Kraljevi su to vidjeli i počeli su strepiti za svoju apsolutnu vlast.{VB 228.5}
Rim nije propustio poticati njihova sebična strahovanja. Godine 1525. papa je rekao francuskome regentu: “Ta manija (protestantizam) neće samo pokvariti i uništiti religiju, već i sva poglavarstva, plemstvo, zakone, redove i staleže.”13 {VB 228.6}
Nekoliko godina kasnije papinski je poslanik upozorio kralja: “Vaše veličanstvo, nemojte se zavaravati. Protestantizam će oboriti sav građanski i vjerski poredak… Prijestolje je u isto tako velikoj opasnosti kao i oltar. Uvođenje nove vjere mora neminovno dovesti do novoga poretka.”14 I teolozi su poticali predrasude naroda govoreći kako protestantsko učenje navodi na novotarije i gluposti, lišava kraljeve požrtvovne ljubavi njihovih podanika i pustoši crkvu i državu.” Tako je Rim uspio podići Francusku protiv reformacije. “Najprije je u Francuskoj izvučen mač progonstva s ciljem da podrži prijestolje, održi zakone i sačuva plemstvo.”15 {VB 229.1}
Vladari nisu predvidjeli posljedice te kobne politike. Učenje Svetoga pisma usadilo bi u srca ljudi načela pravde, umjerenosti, istine, jednakosti i dobrote koja su kamen temeljac narodnog napretka. “Pravda uzvisuje narod.” “Jer se pravdom utvrđuje prijestolje.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje.” (278) Izreke 13:34; 16:12; Izaija 32:17. Tko se pokorava Božjem Zakonu, poštovat će i zakone svoje zemlje. Tko se boji Boga, poštovat će i vladara vršenjem svih njegovih pravednih i zakonitih zahtjeva. No nesretna Francuska zabranila je Bibliju i počela progoniti njezine učenike. Stoljećima su iskreni i pošteni ljudi, ljudi prosvijećeni i savjesni, ljudi načela, koji su imali hrabrosti ispovijedati svoje uvjerenje i trpjeti zbog vjere, radili kao robovi na galijama, umirali na lomačama ili trunuli u mračnim ćelijama. Tisuće ih je našlo spas u bijegu. I takvo je stanje trajalo još dvjesto pedeset godina nakon reformacije. {VB 229.2}
“Teško da je bilo i jedne generacije u Francuskoj tijekom toga dugog perioda koja nije bila svjedokom kako učenici evanđelja bježe pred bije-som svojih progonitelja. Ponijeli su sa sobom svoje znanje, svoje vještine, svoju marljivost i smisao za red, čime su se redovito isticali, te time obogaćivali zemlje koje su im pružale utočište, a sve je to išlo na štetu Francuske. Da su svi koji su prognani ostali u Francuskoj i da su svojom sposobnošću i vještinama obogaćivali svoju zemlju, da je za ova tri stoljeća njihova umješnost u radu bila iskorištena u raznim granama radinosti u domovini, da su njihov stvaralački duh i istraživački um obogatili njezinu književnost i znanost, da je njihova mudrost upravljala skupštinama a njihova hrabrost rukovodila bitkama, da je njihova pravičnost stvarala zakone i da je religija Svetoga pisma jačala um i upravljala sviješću njezina naroda, kolika li bi bila slava Francuske! Ona bi danas bila velika, napredna i sretna zemlja – primjer ostalim narodima! (279){VB 229.3}
No licemjerni i slijepi fanatizam istjerao je iz zemlje svakog učitelja vrline, svakog borca za red, svakog čestitoga zaštitnika prijestolja; fanatizam je govorio ljudima koji su htjeli i mogli učiniti svoju zemlju velikom i slavnom: Birajte što želite – lomaču ili progonstvo! Konačno je propast zemlje bila potpuna. Nije više ostala nijedna savjest koju bi se trebalo osuditi na smrt. Nije više bilo religije koju bi trebalo odvesti na lomaču ni rodoljuba koje bi trebalo otjerati u progonstvo.”16 To je izazvalo revoluciju sa svim njezinim strahotama.{VB 230.1}
“Bijegom hugenota došlo je do općeg nazadovanja. Industrijski gradovi koji su cvjetali počeli su propadati, plodne su oblasti opustjele, a nakon razdoblja neobičnog napretka pojavila se umna zasljepljenost i moralno opadanje. Pariz se pretvorio u golemo sirotište. Smatra se kako je prije izbijanja revolucije dvjesto tisuća siromaha tražilo milostinju iz kraljeve ruke. Samo je jezuitski red cvjetao usred propale nacije i strašnom tiranijom vladao nad crkvama, školama, tamnicama i galijama.” {VB 230.2}
Evanđelje bi Francuskoj donijelo rješenje političkih i socijalnih problema, no to je onemogućila oholost klera, kralja i zakonodavaca koji su napokon gurnuli narod u anarhiju i propast. Na nesreću, ljudi su pod vlašću Rima izgubili blagoslovljenu Spasiteljevu nauku koja je učila samopožrtvovnosti i nesebičnoj ljubavi. Napustili su put samoodricanja za druge. Bogate nisu korili zbog ugnjetavanja siromašnih, a siromašnima nije pružena nikakva pomoć u njihovu ropstvu i poniženju. Sebičnost bogatih i moćnih postajala je sve grublja i okrutnija. Stoljećima je rasipno i pokvareno plemstvo tlačilo seljake. Bogati je pljačkao siromaha, a siromah je mrzio bogatoga. {VB 230.3}
U mnogim su provincijama imanja bila u rukama plemstva. Radnička je klasa bila samo najamnik. (280) Bili su izloženi na milost i nemilost svojih gospodara i morali su se pokoravati njihovim pretjeranim zahtjevima. Teret uzdržavanja crkve i države padao je na srednji i niži stalež koji je bio opterećen teškim porezima koje je nametala građanska i crkvena vlast. “Samovolja plemića smatrala se vrhovnim zakonom. Zemljoradnici i seljaci mogli su umirati od gladi a da se njihovi ugnjetavači nisu ni osvrtali na to. Narod je bio prisiljen isključivo voditi računa o interesima svojih gospodara. Život zemljoradnika bio je život neprekidnog napora i bijede. Njihove su žalbe, kad bi ih se usudili iznijeti, odbacivane s uvredljivim prezirom. Sud je uvijek stajao na stranu plemića, a protiv seljaka. Suci su se mogli javno podmićivati, a samovolja plemstva smatrala se zakonom. U takvom sustavu vladala je opća pokvarenost. Jedva je polovica poreza, iznuđenog od naroda, stizala u crkvene i državne blagajne; sve ostalo rasipalo se u razvratnim zabavama. Ljudi koji su na taj način pljačkali svoje sunarodnjake bili su oslobođeni svih poreza, a po zakonu i običajima imali su pravo na svaku državnu službu. Pripadnika povlaštenog staleža bilo je sto pedeset tisuća, a da bi se zadovoljila njihova rastrošnost, milijuni su njihovih bližnjih bili osuđeni na jadan i ponižavajući život.” (Pogledajte Povijesni dodatak) {VB 230.4}
Dvor je živio u raskoši i rasipnosti. Između naroda i vladara vladalo je nepovjerenje. Na sve mjere koje su vlasti poduzimale gledalo se s nepovjerenjem. Tijekom više od pola stoljeća prije revolucije na prijestolju je sjedio Luj XV. koji se čak i u onim teškim vremenima odlikovao lijenošću, lakomislenošću i moralnom pokvarenošću. Uz tako pokvareno i okrutno plemstvo te osiromašen i neuk niži stalež, uz zbrku u državnim financijama i ogorčen narod, nije bilo potrebno proročko oko da bi se predvidjela opasnost strašne katastrofe koja se približavala. Na opomene svojih savjetnika kralj je obično odgovarao: “Pokušajte sve održati ovako dok sam ja živ, a nakon moje smrti neka bude što hoće.” (281) Uzalud mu se ukazivalo kako je potrebna reforma. Kralj je vidio zlo, ali nije imao ni hrabrosti ni snage da ga spriječi. Sudbina koja je čekala Francusku najbolje je prikazana u njegovom ravnodušnom i sebičnom odgovoru: “Poslije mene – potop!”{VB 231.1}
Iskorištavajući zavist kraljeva i vladajućeg staleža, Rim je utjecao na njih da drže narod u ropstvu, znajući da će na taj način država oslabiti a oni će moći nametnuti svoju vlast vladarima i narodu. Vodeći dalekosežnu politiku, Rim je naučio da – ako želi načiniti ljude robovima – mora okovati u lance njihove duše te da je najsigurniji način da spriječi njihovo oslobođenje iz ropstva načiniti ih nesposobnima za život u slobodi. Moralno poniženje, koje je bilo posljedica te politike, bilo je tisuću puta strašnije od fizičkog stradanja. Bez Biblije i odgajan u duhu fanatizma i sebičnosti, narod je sve više tonuo u neznanje, praznovjerje i poroke te postao sasvim nesposoban vladati sobom.{VB 231.2}
No učinak toga bio je sasvim drukčiji od onoga što je Rim namjeravao. Umjesto da je zadržao mase u slijepoj pokornosti svojim dogmama, učinio je od njih nevjernike i revolucionare. Narod je prezirao katoličanstvo kao papinsku izmišljotinu, a svećenstvo je smatrao svojim ugnjetavačima. Jedini bog koga su priznavali bio je bog Rima, a rimska je nauka bila njegova jedina religija. Njegovu pohlepu i okrutnost smatrali su plodom Biblije i stoga su je odbacili.{VB 232.1}
Rim je lažno predstavljao Božji karakter i izopačio Njegove zahtjeve. Ljudi su stoga sada odbacili Bibliju i njezinog Autora. U ime Svetoga pisma Rim je zahtijevao slijepo vjerovanje u svoje dogme. Kao reakcija na to, Voltaire i njegovi istomišljenici potpuno su odbacili Božju Riječ i svuda širili otrov nevjerstva. Rim je gazio narod željeznim nogama, a sada su ponižene i zlostavljane mase, kao odgovor na vladavinu nasilja, odbacile svako ograničenje. (282) Gnjevan što se tako dugo klanjao blještavoj prijevari, narod je odbacio i istinu i zabludu zajedno; smatrajući neobuzdanost slobodom, robovi poroka slavili su u svojoj umišljenoj slobodi.{VB 232.2}
U početku revolucije, kraljevim odobrenjem, narod je u narodnoj skupštini dobio predstavništvo koje je brojem nadmašivalo svećenstvo i plemstvo. Na taj način parlamentarna je većina bila u rukama naroda, ali on je nije znao upotrijebiti mudro i odmjereno. Želeći što prije ispraviti nepravde koje je pretrpio, odmah je odlučio izmijeniti društveno uređenje. Uvrijeđen narod, čije su misli bile pune gorčine i uspomena na stare nepravde, odlučio je srušiti nepodnošljiv poredak i osvetiti se onima koje je smatrao uzročnicima svojih stradanja. Ugnjetavani su se koristili poukom koju su naučili od tirana – postali su tlačitelji onih koji su do sada tlačili njih.{VB 232.3}
Nesretna Francuska žela je krvavu žetvu posijana sjemena. Strašne su bile posljedice njezina robovanja Rimu. Ondje gdje je Francuska pod utjecajem papinstva podigla prvu lomaču u početku reformacije, kasnije je revolucija podigla prvu giljotinu. Na istom onome mjestu gdje su u šesnaestom stoljeću spaljivani prvi mučenici protestantske vjere, u osamnaestom su stoljeću ubijene na giljotini prve žrtve narodne osvete. Odbacivši evanđelje koje bi joj donijelo ozdravljenje, Francuska je širom otvorila vrata nevjerstvu i propasti. Kada su bila odbačena ograničenja Božjega Zakona, pokazalo se da su ljudski zakoni nemoćni zadržati moćne valove ljudskih strasti. Narodom je ovladao duh pobune i anarhije. Rat protiv Biblije obilježio je jedno razdoblje koje je u povijesti poznato kao “vladavina terora”. Mir i sreća protjerani su s ljudskih ognjišta i iz njihovih srca. Nitko nije bio siguran. Onaj tko je danas trijumfirao, sutra je već bio osumnjičen i osuđen. Nasilje i pokvarenost neograničeno su vladali. (283){VB 232.4}
Kralj, svećenstvo i plemstvo bili su prisiljeni podnijeti užasnu okrutnost razjarenog i gnjevnoga naroda. Njihova žeđ za osvetom još je više porasla ubojstvom kralja; oni koji su zapovjedili da se kralj ubije, ubrzo su pošli za njim na giljotinu. Odlučeno je da se pogube svi koji su bili osumnjičeni kao neprijatelji revolucije. Tamnice su bile prepune. Jedno vrijeme u njima je bilo preko dvjesto tisuća zatvorenika. U gradovima su se odvijali strašni prizori. Jedna revolucionarna stranka dizala se protiv druge i Francuska se pretvorila u veliko poprište sukoba narodnih masa kojima je zavladao bijes njihovih strasti. “U Parizu su izbijali ustanci jedan za drugim, a građani su bili podijeljeni u različite stranke koje su, kako se činilo, išle za tim da se međusobno istrijebe.” Da zlo bude još veće, Francuska se uplela u dugi i teški rat s velikim silama Europe. “Zemlja je bila gotovo uništena, vojska se bunila zbog neisplaćenih plaća, Parižani su umirali od gladi, provincije su pustošili razbojnici, a civilizacija se gotovo ugasila u anarhiji i razvratu.”{VB 233.1}
Narod je bio vrlo dobro naučio lekcije okrutnosti i mučenja kojima ga je Rim tako marljivo učio. Konačno je došao dan osvete. Sada više nisu bili bacani u tamnice ili vođeni na gubilište učenici Isusa Krista; oni su odavno izginuli ili su bili prognani. Okrutni Rim sada je osjetio smrtonosnu silu onih koje je odgajao da uživaju u krvoproliću. “Primjer progona koji je francuski kler davao tijekom tolikih stoljeća, sada se svom težinom okrenuo protiv njega. Krv svećenika prolijevala se na giljotini. Galije i tamnice, nekada pune hugenota, sada su bile pune njihovih progonitelja. Okovani za svoja sjedišta i naporno veslajući, rimski su svećenici proživljavali sve muke koje su tako rado zadavali krotkim hereticima.”17 (Pogledajte Povijesni dodatak) (284){VB 233.2}
“Potom su nastupili dani kada su nečovječni sudovi izvršavali najokrutnije zakone; dani kada čovjek nije mogao pozdraviti svoga susjeda ili se pomoliti a da se time ne izloži opasnosti da je učinio smrtni prijestup; kada su špijuni vrebali na svakom uglu ulice; kada je svako jutro giljotina bila vrlo zaposlena; kada su tamnice bile tako pune kao prostorije broda nakrcanog robovima; kada su pariški kanali dovodili u Seinu potoke ljudske krvi…. Dok su svakoga dana ulicama Pariza prolazila prema gubilištu kola natovarena žrtvama, dotle su prokonzuli, koje je Konvent poslao u departmane, vršili nasilja koja su nadmašivala čak i ona u prijestolnici. Oštrica smrtonosne naprave dizala se i padala odviše sporo za djelo pogubljenja. Dugi redovi uhićenika ubijani su plotunima. Potapane su lađe prepune nesretnih žrtava. Lyon se pretvorio u pustinju. U Arrasu su zatvorenicima uskratili i okrutnu milost brze smrti. Uzduž rijeke Loire, od Saomoura do mora, velika jata vrana i jastrebova slavila su gozbu nad golim leševima isprepletenim u položajima koji su ulijevali odvratnost. Nikakva se milost nije iskazivala ni prema spolu ni prema godinama. Broj sedamnaestogodišnjih mladića i djevojaka, koje je pogubila ova okrutna vlast, penjao se na stotine. Jakobinci su bacali na koplja malu djecu koju su otrgnuli s majčinih grudi.”18 (Pogledajte Povijesni dodatak) U kratkom razdoblju od deset godina poginulo je tisuće i tisuće ljudskih bića.{VB 233.3}
Sve je bilo onako kako je sotona htio. On je vjekovima težio da to postigne. Njegova se taktika od početka do kraja osniva na prijevari, a njegova je nepromjenljiva namjera svaliti ljudsku porodicu u najveću bijedu, osramotiti, oskvrnuti Božje djelo, spriječiti Njegove namjere milosti i ljubavi te tako izazvati žalost na Nebu. Zatim, pomoću svojih podlih prijevara, zasljepljuje um ljudi i dovodi ih do toga da zlo koje je posljedica njegova rada pripisuju Bogu, kao da su sve nesreće rezultat Stvoriteljeva plana. (285) A kada oni koje je sotona tako dugo ponižavao i zlostavljao svojom okrutnom silom izbore svoju slobodu, on ih potiče na ispade i zvjerstva. Tada tirani i ugnjetači pokazuju na tu sliku neobuzdane raspuštenosti kao na primjer kakve posljedice donosi sloboda.{VB 234.1}
Ako prijevara u jednom obliku bude otkrivena, sotona je oblači u novo ruho, a mnoštvo je prima isto tako pohlepno kao i prije. Kada je narod shvatio da je rimsko učenje prijevara te sotona više nije tim sredstvom mogao navesti ljude da krše Božji Zakon, tada ih je poticao da svaku vjeru smatraju prijevarom, a Bibliju bajkom; budući da su odbacili božanski Zakon, odali su se neobuzdanom razvratu.{VB 234.2}
Kobna pogreška, koja je Francuskoj donijela tolike nesreće, bila je nepoštivanje velike istine da se istinska sloboda nalazi u poštovanju Božjega Zakona. “O da si pazio na zapovijedi moje, mir bi tvoj bio kao rijeka, i pravda tvoja kao valovi morski.” “Nema mira bezbožnicima, veli Gospodin.” “A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla.” Izaija 48:18,22; Izreke 1:33.{VB 234.3}
Ateisti, nevjernici i otpadnici od vjere protivili su se Božjem Zakonu i odbacivali ga, ali su posljedice njihova utjecaja dokazale da napredak čovječanstva ovisi o poslušnosti Božjim odredbama. Oni koji ne žele naučiti tu istinu iz Božje knjige, pozvani su da je nauče iz povijesti.{VB 235.1}
Kada se sotona služio rimskom crkvom da odvrati ljude od puta poslušnosti, njegova je ruka bila tako vješto skrivena i njegov rad tako maskiran da se nastalo poniženje i bijeda nisu smatrali plodom prijestupa. No radom Svetoga Duha njegova je moć bila toliko ograničena da njegove namjere nisu mogle sazrijeti i donijeti svoj potpuni plod. Narod nije mogao povezati posljedice s uzrokom te nije mogao otkriti što ga je dovelo u to žalosno stanje. (286) Tijekom revolucije narodna je skupština otvoreno odbacila Božji Zakon, a pod vladavinom terora, koja je potom nastupila, svatko je mogao vidjeti pravu vezu između uzroka i posljedica.{VB 235.2}
Kada se Francuska javno odrekla Boga i odbacila Bibliju, bezbožnici i duhovi tame radovali su se što su napokon postigli dugo željeni cilj: da vide zemlju oslobođenu ograničenja Božjega Zakona. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” Propovjednik 8:11. No prijestup pravednoga i svetog Zakona nužno povlači za sobom stradanje i propast. Iako kazna ne dolazi odmah nakon prijestupa, ipak je sigurno da neće izostati. Stoljeća otpada i zločina skupljala su gnjev za dan plaće, a kada se napunila mjera njihova bezakonja, preziratelji Boga prekasno su doznali kako je strašno kada se iscrpi Božje strpljenje. Božji Duh koji obuzdava okrutnu sotonsku silu u velikoj se mjeri povukao i sada je onaj, koji uživao u stradanjima ljudi, mogao raditi po svojoj volji. Oni koji su izabrali stazu pobune, ubrzo su želi njezine plodove, a zemlja se ispunila zločinima odviše strašnim da bi ih pero moglo opisati. Iz opustjelih pokrajina i porušenih gradova čuo se strašan krik – krik očaja. Francuska se uzdrmala kao da ju je pogodio potres. Vjera, zakon, društveni poredak, obitelj, crkva i država – sve je to srušeno bezbožnom rukom koja se podigla protiv Božjeg Zakona. Istinite su riječi mudroga propovjednika: “Zli će pasti zbog svoga bezakonja.” “Neka grješnik sto puta čini zlo i odgađa mu se, ja ipak znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji se boje lica njegova. A bezbožniku neće biti dobro.” Izreke 11:51; Propovjednik 8:12-13. “Jer su mrzili spoznaju i nisu izabrali Gospodnjega straha. Zato će jesti plod svojega vladanja i nasititi se vlastitih savjeta.” Izreke 1:29,31. (287) {VB 235.3}
Iako je bogohulna sila, “koja izlazi iz Bezdana”, pobila Božje vjerne svjedoke, oni ipak neće ostati dugo ušutkani. “Nakon tri i pol dana životni dah, koji dolazi od Boga, uđe u njih te stadoše na svoje noge i veliki strah obuze one koji su ih promatrali.” Otkrivenje 11:11. Godine 1793. francuska narodna skupština izglasala je ukidanje kršćanske vjere i uklanjanje Biblije. Tri i pol godine kasnije ista je skupština ukinula svoju raniju odluku i ponovno dala slobodu Bibliji. Svijet je bio zgranut poplavom zla koje se pojavilo kao posljedica odbacivanja Božje riječi i ljudi su uvidjeli potrebu vjere u Boga i Njegovu Riječ kao temelj vrline i morala. Gospod je rekao: “Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao, oholi pogled podizao? Na Sveca Izraelova.” Izaija 37:23. “Učinit ću, evo, da osjete, da ovaj put zaista oćute moju ruku i snagu moju, i znat će da mi je ime Jahve.” Jeremija 16:21.{VB 236.1}
O dvojici svjedoka prorok dalje kaže: “Tada čuh jaki glas s neba gdje mi veli: “Uziđite ovamo!” I uziđoše na nebo u oblaku, naočigled svojih neprijatelja.” Otkrivenje 11:12. Dvojici Božjih svjedoka iskazana je čast kao nikada dotad otkada im je Francuska objavila rat. Godine 1804. osnovano je Britansko i inozemno biblijsko društvo. Slijedile su slične organizacije s brojnim ograncima na europskom kontinentu. Godine 1816. osnovano je Američko biblijsko društvo. Biblija je tiskana na pedeset jezika. Danas je ona prevedena na više stotina jezika i dijalekata. (Pogledajte Povijesni dodatak){VB 236.2}
Tijekom pedeset godina koje su prethodile 1792. godini obraćalo se malo pozornosti djelovanju misija u stranim zemljama. Nije bilo osnovano ni jedno novo društvo i malo je crkava vodilo računa o propovijedanju evanđelja neznabošcima. (288) No krajem osamnaestoga stoljeća dogodila se velika promjena. Ljudi se više nisu zadovoljavali rezultatima racionalizma i osjetili su potrebu za božanskim otkrivenjem i vjerom koja se osniva na iskustvu. Od toga vremena djelo misije u stranim zemljama dostiglo je nezapamćen rast. (Pogledajte Povijesni dodatak){VB 236.3}
Usavršavanje tiskarske vještine jako je pridonijelo širenju Biblije. Povećane mogućnosti saobraćaja između različitih zemalja, otklanjanje starih prepreka – bilo predrasuda bilo pretjeranoga nacionalizma, slom svjetske papinske vlasti – sve je to otvorilo put širenju Biblije u svijetu. Već više godina Biblija se slobodno prodavala na ulicama Rima, a sada je bila odnesena u sve nastanjene dijelove zemaljske kugle.{VB 236.4}
Nevjernik Voltaire jednom se prigodom hvalio: “Umoran sam od neprestanog slušanja kako je dvanaest ljudi osnovalo kršćansku vjeru. Dokazat ću da je dosta jedan čovjek da je sruši.” Od njegove je smrti prošlo stoljeće i pol. Milijuni su mu se pridruživali u ratu protiv Biblije, ali je nisu uništili. Tamo gdje je u Voltaireovo doba bilo sto primjeraka Svetoga pisma, danas ih ima deset tisuća, pa i sto tisuća. Jedan je reformator rekao: “Biblija je nakovanj na kome su se istrošili mnogi čekići.” Gospod kaže: “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano. Dokazat ćeš da je zao svaki jezik što na te udari na sudu.” Izaija 54:17.{VB 237.1}
“Riječ Boga našega ostaje dovijeka.” “Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka, sazdane na istini i na pravdi.” Izaija 40:8; Psalam 111:7,8. Što je sazidano na ljudskom autoritetu, srušit će se, ali što je utemeljeno na stijeni nepromjenljive Božje riječi, ostat će zauvijek. (289) {VB 237.2}
Iako su se odrekli rimokatoličkog učenja, engleski su reformatori ipak zadržali mnoge njegove oblike. Anglikanska je crkva odbacila autoritet i religiju Rima, ali je u svome bogoslužju sačuvala mnoge njegove običaje i ceremonije. Tvrdilo se da ta pitanja nisu pitanja savjesti jer nisu propisana u Svetome pismu, pa prema tome nisu bitna; a budući da nisu zabranjena, smatralo se da nisu ni štetna. Naglašavalo se da su te ceremonije sačuvane kako bi se smanjio jaz koji razdvaja reformirane crkve od Rima te da bi na taj način rimokatolici lakše prihvatili protestantsku vjeru.{VB 238.1}
Konzervativnima i onima spremnim na kompromis ti su dokazi izgledali logični. No postojali su i drugi, nazvani puritancima, koji nisu tako mislili. Činjenica da su ti običaji “trebali premostiti jaz između Rima i reformacije”1 za njih je bio dovoljan razlog da ih ne prihvate. Gledali su u njima znak ropstva od koga su se oslobodili i u koje se nikako nisu htjeli vratiti. Tvrdili su da je Bog u svojoj Riječi dao pravila koja određuju Njegovo bogoslužje te da im ljudi ne mogu svojevoljno nešto dodavati ili oduzimati. Početak velikog otpada sastojao se baš u tome što se Božji autoritet nastojao zamijeniti autoritetom crkve. (290) Rim je počeo naređivati ono što Bog nije zabranjivao, a na kraju je zabranjivao ono što je Bog izričito naređivao.{VB 238.2}
Mnogi su se ozbiljno željeli vratiti čistoći i jednostavnosti prve kršćanske crkve. U mnogim običajima anglikanske crkve vidjeli su ostatke idolopoklonstva i nisu mogli čiste savjesti prisustvovati njezinom bogoslužju. Crkva pak sa svoje strane, podržavana državnim autoritetom, nije dopuštala odstupanje od njezinih formi. Zakon je tražio posjećivanje bogoslužja, a nedopušteni vjerski sastanci bili su zabranjeni pod prijetnjom kazne zatvora, progona i smrti.{VB 238.3}
Početkom sedamnaestoga stoljeća kralj koji je upravo sjeo na englesko prijestolje izjavio je kako će prisiliti puritance da “se pokore ili će biti prognani iz zemlje, a možda će ih stići i veće zlo.”2 Mnogi koji su bili progonjeni i zatvarani, ne videći da ih išta bolje očekuje u budućnosti, došli su do zaključka da “Engleska više nije prikladno prebivalište za one koji žele služiti Bogu po svojoj savjesti.”3 Neki su odlučili potražiti utočište u Nizozemskoj. Doživjeli su velike teškoće i materijalne gubitke, izdavali su ih u ruke neprijatelja i zatvarali, ali je njihova ustrajnost bila okrunjena uspjehom i na kraju su našli utočište na gostoljubivim obalama nizozemske republike.{VB 239.1}
Bježeći ostavljali su svoje kuće, svoja imanja i sva sredstva za život. Kao stranci u tuđoj zemlji, usred naroda drugoga jezika i drugih običaja, bili su prisiljeni tražiti nova zanimanja kako bi zaradili kruh. Ljudi u zrelim godinama, koji su život proveli obrađujući zemlju, bili su prisiljeni učiti neki zanat. No svoj su novi položaj prihvatili bez mrmljanja, ne gubeći vrijeme u lijenosti ili nezadovoljstvu. (291) Iako su često trpjeli siromaštvo, zahvaljivali su Bogu za blagoslove koje im je još davao i radovali se u svojoj duhovnoj zajednici s Bogom. “Znali su da su putnici i nisu se zbog toga uznemirivali, već su podizali oči k Nebu – svojoj najdražoj domovini – i u tome su nalazili utjehu.”4 {VB 239.2}
Progonstvo i teškoće ojačali su njihovu ljubav i vjeru. Uzdali su se u Božja obećanja i Bog ih nije razočarao u vrijeme nevolje. Njegovi su anđeli bili kraj njih da ih hrabre i pomažu im, a kada im je Božja ruka pokazala zemlju preko mora gdje bi mogli osnovati svoju državu i svojoj djeci ostaviti dragocjeno naslijeđe vjerske slobode, bez oklijevanja su pošli naprijed stazom providnosti.{VB 239.3}
Bog je dopustio da na Njegov narod dođu kušnje kako bi ga pripremio za ispunjenje svojih milostivih nakana prema njima. Crkva je bila ponižena da bi zatim mogla biti uzdignuta. Bog je bio spreman otkriti svoju silu kako bi svijetu dao novi dokaz da neće napustiti one koji se uzdaju u Njega. Tako je vodio događaje da su sotonin gnjev i napadi zlih ljudi uzdigli Njegovu čast, a Njegov narod doveli na sigurno mjesto. Progoni i izgnanstva otvarali su put k slobodi.{VB 239.4}
Kada su prvi put bili prisiljeni odvojiti se od anglikanske crkve, puritanci su se međusobno svečano obvezali da će kao slobodan Gospodnji narod “složno ići svim putovima koje im je Bog otkrio ili koje će im ubuduće otkriti.”5 Bio je to istinski duh reforme, životno načelo protestantizma. S tom su odlukom ti pobožni ljudi napustili Nizozemsku kako bi potražili novi dom u Novome svijetu. John Robinson, njihov propovjednik, koga je Providnost spriječila da ih prati, rekao im je u svome oproštajnom govoru:{VB 239.5}
“Braćo, mi ćemo se sada rastati i Bog zna hoću li ikada više vidjeti vaša lica. (292) Bilo kako da je Gospod odredio, zaklinjem vas pred Bogom i Njegovim anđelima da se ne ugledate na mene više nego što sam se ja ugledao na Krista. Ako vam kroz neko drugo svoje oruđe nešto otkrije, budite to spremni isto tako prihvatiti kao što ste primali istinu kroz moje propovijedi. Duboko sam uvjeren da će Gospod učiniti da iz Njegove riječi zasvijetli nova istina i nova svjetlost.”6 {VB 240.1}
“Što se mene tiče, ne mogu dovoljno oplakati stanje reformiranih crkava koje su došle do izvjesnog stupnja u vjeri i ne žele ići dalje nego što su išle vođe njihove reformacije. Luterane se ne može natjerati da učine korak dalje nego što je išao Luther… I kalvinisti, kao što vidite, stoje ondje gdje ih je ostavio veliki Božji čovjek koji, ipak, nije sve vidio. To je nesreća koja se ne može dovoljno oplakati. Jer, iako su ti ljudi u svoje doba bili sjajne svjetiljke, oni ipak nisu upoznali svu Božju volju, i kada bi oni danas živjeli, bili bi isto tako spremni prihvatiti novu svjetlost kao što su tada bili spremni primiti prvu.”7 {VB 240.2}
“Sjetite se svoga zavjeta kojim ste se obvezali da ćete ići svim Gospodnjim putovima koji su vam otkriveni ili će vam biti otkriveni. Sjetite se svoga obećanja i zavjeta s Bogom te međusobnoga zavjeta da ćete prihvatiti svaku svjetlost, svaku istinu koja će vam biti otkrivena iz Njegove napisane Riječi. No pazite, molim vas, što ćete prihvatiti kao istinu, uspoređujte i mjerite to s drugim tekstovima istine, jer nije moguće da kršćanski svijet, koji je nedavno izašao iz tako duboke tame, najednom dođe do punoga svjetla.”8 {VB 240.3}
Težnja za slobodom savjesti potaknula je te prve doseljenike da hrabro podnesu opasnosti dugoga puta preko mora, da izdrže teškoće i opasnosti divljega kraja te da s Božjim blagoslovom polože na obalama Amerike temelj jedne moćne nacije. Ipak, usprkos svoj svojoj iskrenosti i pobožnosti, ti doseljenici još nisu shvatili veliko načelo vjerske slobode. (293) Nisu bili spremni drugima dati slobodu koju su pod svaku cijenu željeli izboriti za sebe. {VB 240.4}“Bilo je malo onih, čak i među najvećim misliocima i moralistima sedamnaestoga stoljeća, koji su ispravno shvaćali veliko načelo Novoga zavjeta koje ističe da je Bog jedini sudac ljudskoga vjerovanja.”9 Učenje koje naučava da je Bog povjerio crkvi pravo da vlada nad savješću i određuje što je krivovjerje i kažnjava ga, jedna je od najvećih papinskih zabluda koja je vrlo duboko ukorijenjena. Iako su reformatori odbacili učenje Rima, ipak se nisu potpuno oslobodili njegovog duha nesnošljivosti. Duboka tama, kojom je Rim obavio cijelo kršćanstvo tijekom svoje svjetske prevlasti, nije još bila sasvim raspršena. Jedan od vodećih propovjednika kolonije Massachusetts Bay, rekao je: “Snošljivost je kriva što je svijet postao antikršćanski. Crkva nikada ne treba žaliti što je bila stroga prema hereticima.”10 Kolonisti su prihvatili zakon da samo članovi crkve imaju pravo glasa u građanskim pitanjima. Bila je uspostavljena neka vrsta državne crkve i od svih se tražilo da pridonesu uzdržavanju klera, a vlast je dobila dužnost suzbijati krivovjerje. Tako je svjetovna vlast bila u rukama crkve. Nije potrajalo dugo i te su mjere dovele do neizbježne posljedice – do progona.{VB 241.1}
Jedanaest godina nakon osnivanja prve kolonije u Novi je svijet došao Roger Williams. I on je, kao i prvi doseljenici, došao uživati slobodu savjesti. No, za razliku od njih, on je shvatio – što je malo ljudi njegova vremena shvaćalo – da je ta sloboda neotuđivo pravo svih, ma kakvo bilo njihovo vjerovanje. Bio je ozbiljan istraživač istine i, zajedno s Robinsonom, smatrao je kako je nemoguće da je već otkrivena sva svjetlost Božje Riječi. Williams je bio “prvi u kršćanstvu novijega vremena koji je naučavao da se građanska vlast treba osnivati na slobodi savjesti i ravnopravnosti mišljenja pred zakonom.”11 (294) Izjavio je kako je dužnost vlasti kažnjavati zločine, a ne vladati nad savješću. “Narod ili vlasti”, rekao je, “mogu odlučiti što je čovjek dužan čovjeku, ali ako pokušaju odrediti što je čovjekova dužnost prema Bogu, tada čine nešto što nije njihovo pravo i čovjek se ne može sa sigurnošću osloniti na njih. Jasno je da kada bi poglavarstva imala vlast u tom pogledu, mogla bi propisati danas ovo, a sutra ono mišljenje ili vjerovanje, kao što su to činili u Engleskoj razni kraljevi i kraljice, a u rimskoj crkvi razne pape i koncili, tako da bi se vjera pretvorila u veliku zbrku.”12 {VB 241.2}
Nazočnost bogoslužjima državne crkve zahtijevala se pod prijetnjom zatvora ili novčane kazne. “Williams nije odobravao taj zakon čija je najgora odredba bila ona kojom se propisivalo pohađanje bogoslužja župne crkve. Prisiljavati nekoga da se pridruži ljudima drukčijega vjerovanja smatrao je povredom njihova prirodnog prava; silom vući nevjernike i ravnodušne na bogoslužje znači zahtijevati od ljudi licemjerje… Nikoga ne treba protiv njegove volje prisiljavati da prisustvuje bogoslužju ili da plaća troškove u vezi s time. “Zar nije radnik dostojan svoje plaće?”, vikali su njegovi protivnici sablažnjavajući se o njegovo učenje. “Da”, odgovorio je Williams, “ali od onih koji ga upošljavaju.”13 {VB 241.3}
Ljudi su voljeli i poštovali Rogera Williamsa kao vjernoga propovjednika, čovjeka rijetkih sposobnosti, neslomljiva poštenja i istinske dobrote. No neki nisu mogli podnijeti što tako odlučno poriče građanskoj vlasti pravo da gospodari nad crkvom te što zahtijeva vjersku slobodu. “Primjena toga novog učenja”, govorili su, “potkopala bi temelj vlade ove zemlje.”14 Bio je osuđen na protjerivanje iz kolonije te na kraju, da bi izbjegao uhićenje, bio je prisiljen usred najveće zime potražiti utočište u šumi.{VB 242.1}
“Četrnaest tjedana”, piše on, “po najgorem sam vremenu žalosno lutao amo-tamo bez utočišta i bez kruha, ali gavrani su me hranili u toj pustoši. (295) Jedno šuplje drvo najčešće mi je služilo kao zaklon.”15 Tako je nastavljao svoj mučan bijeg kroz snijeg i besputne šume dok napokon nije našao utočište kod jednoga indijanskog plemena čiju je ljubav i povjerenje stekao trudeći se da ih upozna s evanđeoskim istinama.{VB 242.2}
Nakon više mjeseci lutanja napokon je stigao do obale Narraganssetskog zaljeva gdje je položio temelj prve države modernog vremena koja je u punom smislu priznavala pravo vjerske slobode. Osnovno načelo kolonije Rogera Williamsa glasilo je: “Svatko ima slobodu služiti Bogu po svjetlosti svoje savjesti.”16 Njegova mala država Rhode Island postala je utočištem svih progonjenih. Rasla je i cvjetala dok njezina temeljna načela – građanska i vjerska sloboda – nisu postala kamenom temeljcem američke republike.{VB 242.3}
U veličanstvenom starom dokumentu kojeg su naši preci proglasili poveljom svojih prava – Deklaracijom nezavisnosti – oni kažu: “Smatramo da su ove istine same po sebi razumljive: da su svi ljudi stvoreni jednakima i da im je Stvoritelj dao određena neotuđiva prava u koja ubrajamo pravo na život, slobodu i postizanje sreće.” Ustav najjasnijim riječima jamči nepovredivost savjesti: “Ne smije se postavljati nikakav vjerski uvjet kao kvalifikacija za vršenje bilo kakve javne povjerljive službe u Sjedinjenim Državama.” “Kongres ne može donijeti nikakav zakon koji uvodi bilo kakvu državnu religiju ili koji brani slobodno ispovijedanje vjere.”{VB 242.4}
“Tvorci Ustava priznali su vječno načelo da odnosi čovjeka prema njegovom Bogu stoje iznad ljudskog zakonodavstva te da je njegovo pravo slobode savjesti neotuđivo. Nije potrebno navoditi razloge da bi se dokazala ta istina; svatko je duboko u sebi svjestan toga. Svijest o tome, usprkos ljudskim zakonima, dala je snagu tolikim mučenicima usred muka i plamena lomače. Osjećali su da je njihova dužnost prema Bogu iznad ljudskih naredaba te da čovjek nema pravo gospodariti nad njihovom savješću. (296) To je načelo koje svatko nosi u sebi i koje nitko ne može iskorijeniti.”17 {VB 243.1}
Kada se u Europi pročula vijest da postoji jedna zemlja u kojoj svatko može uživati plodove svoga truda i živjeti po svojoj savjesti, tisuće je ljudi pohitalo u Novi svijet. Kolonije su se brzo množile. “Kolonija Massachusetts posebnim je zakonom ponudila dobrodošlicu i pomoć, na teret zajednice, kršćanima svih nacija koji su bježali preko Atlantskog oceana kako bi izbjegli ratove, glad ili ugnjetavanje svojih progonitelja. Tako su, po zakonu, te izbjeglice i prognanici postali gosti države.”18 Tijekom dvadeset godina, od prvog iskrcavanja u Plymouthu, U Novoj se Engleskoj nastanilo tisuće novih doseljenika.{VB 243.2}
Da bi ostvarili cilj zbog kojega su došli, “ti su se doseljenici zadovoljili time da štedljivim i marljivim životom osiguraju sebi najnužnija sredstva za život. Od zemlje su očekivali samo najskromniji plod svoga rada. Nisu maštali o nekim zlatnim izgledima u budućnosti… Bili su zadovoljni polaganim ali stalnim napretkom svoje društvene zajednice. Strpljivo su podnosili oskudicu koja prati život u pustoši te svojim suzama i znojem s čela zalijevali drvo slobode dok nije uhvatilo duboki korijen.”{VB 243.3}
Bibliju su smatrali temeljom svoje vjere, izvorom mudrosti i ustavom slobode. Njezina su načela marljivo proučavali u domu, u školi i u crkvi, a njezini su se plodovi pokazali u blagostanju, razumnosti, moralnoj čistoći i umjerenosti. Moglo se godinama živjeti u puritanskoj koloniji “a da se ne sretne ni jednoga pijanca, da se ne čuje ni jedna psovka i da se ne vidi ni jednoga prosjaka.”19 Bio je to dokaz da su biblijska načela najsigurnije jamstvo veličine jednoga naroda. Slabe i zabačene kolonije prerasle su u savez moćnih država i svijet je s čuđenjem gledao kako se u miru razvija “crkva bez pape i država bez kralja”.{VB 243.4}
No obale Amerike privlačile su sve veći broj ljudi koji su dolazili sa sasvim drugim pobudama od onih koje su dovele prve putnike. (297) Iako su jednostavna vjera i čisti život imali veliki utjecaj, on je ipak sve više slabio što se više povećavao broj onih koji su tražili samo materijalnu korist.{VB 244.1}
Princip koji su prihvatili doseljenici u prvim kolonijama – da samo članovi crkve imaju pravo glasa te da samo oni mogu zauzimati položaje u građanskoj upravi – donio je teške posljedice. Te su mjere bile uvedene da se sačuva čistoća države, ali su prouzročile propast crkve. Budući da je ispovijedanje vjere bilo uvjet za dobivanje prava glasa i prava na službu, mnogi su se priključili crkvi vođeni isključivo materijalnim interesima, ne doživjevši promjenu srca. Tako su se, malo-pomalo, crkve punile neobraćenim ljudima. Čak je i među propovjednicima bilo takvih koji su iznosili lažno učenje i ništa nisu znali o preporađajućoj sili Svetoga Duha. Ponovno se pokazalo ono što se tako često moglo vidjeti u povijesti crkve od Konstantinovih dana do danas: kako ne valja podizati crkvu uz pomoć države ni pozivati svjetovnu vlast da podupre evanđelje Onoga koji je rekao: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.” Ivan 18:36. Spajanje crkve s državom, bilo to i u najmanjem obliku, ne približava svijet crkvi kako se to čini, nego zapravo uvijek približava crkvu svijetu.{VB 244.2}
Velika načela koja su tako plemenito zastupali Robinson i Roger Williams – da je istina progresivna, da kršćani moraju biti spremni prihvatiti svaku zraku svjetlosti koja izlazi iz Božje Riječi – njihovi su potomci izgubili iz vida. Protestantske crkve u Americi, kao i one u Europi, koje su uživale prednost da prime blagoslove reformacije, nisu uspjele napredovati na putu reforme. S vremena na vrijeme ustajali su vjerni ljudi i propovijedali nove istine te razotkrivali dugo njegovane zablude, ali većina – kao ni Židovi u Kristovo doba ili papisti za vrijeme Luthera – nije htjela vjerovati ništa drugo osim onoga što su vjerovali njihovi očevi, ni živjeti drukčije nego što su oni živjeli. (298) Njihova se vjera stoga ponovno pretvorila u formalizam. Zablude i praznovjerja, koja su se mogla otkloniti da je crkva nastavila živjeti u svjetlosti Božje riječi, zadržala su se i čak postala omiljena. Tako je duh reformacije postepeno iščezavao dok se napokon u protestantskim crkvama nije pojavila potreba za reformacijom, kao i u rimskoj crkvi u Lutherovo doba. Vladao je tu isti svjetovni duh, isto duhovno mrtvilo, isto obožavanje ljudskoga mišljenja, a umjesto Božje riječi veličale su se ljudske teorije.{VB 244.3}
Veliko širenje Biblije početkom devetnaestoga stoljeća te velika svjetlost koja se na taj način izlila na svijet, nisu donijeli odgovarajući napredak u spoznaji otkrivenih istina i u vjerskom životu. Sotona nije mogao, kao u stara vremena, držati Božju Riječ daleko od naroda jer je bila svakome na dohvatu. No kako bi ipak postigao svoj cilj, naveo je mnoge da je ne cijene dovoljno. Ljudi nisu marili za to da istražuju Sveto pismo i stoga su nastavili prihvaćati lažna tumačenja i gajiti učenja koja nisu imala biblijski temelj.{VB 245.1}
Kada je vidio da progonstvima ne može uništiti istinu, sotona je ponovno posegnuo za planom kompromisa koji je u prvim stoljećima doveo do velikog otpada i do stvaranja rimske crkve. Naveo je kršćane da se sjedine – ne baš s neznabošcima kao u doba cara Konstantina, već s onima koji su obožavali stvari ovoga svijeta i time postali isto tako idolopoklonici. Posljedice tog sjedinjenja bile su isto tako opasne kao i one u prošlim stoljećima. Pod plaštem vjere njegovala se oholost i razmetljivost i crkve su se pokvarile. Sotona je nastavio izvrtati nauk Svetoga pisma; tradicije, koje će uništiti milijune duša, uhvatile su dubok korijen. Crkva je čuvala i štitila tradiciju umjesto da se bori “za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima”. Juda 3. I tako su obezvrijeđena načela za koja su reformatori toliko učinili i pretrpjeli. (299){VB 245.2}
Jedna od najsvečanijih i najslavnijih istina u Bibliji je istina o drugom dolasku Isusa Krista koji će doći da dovrši veliko djelo otkupljenja. Obećanje o dolasku Onoga koji je “uskrsnuće i život” (Ivan 11:25), koji će “prognane opet dovesti kući” (2. Samuelova 14:13), Božjem putničkom narodu, koji mora tako dugo putovati “dolinom sjena smrtnoga” (Matej 4:16), pruža dragocjenu i blaženu nadu. Učenje o drugom dolasku glavni je nauk Svetoga pisma. Počevši od dana kada su naši praroditelji žalosna srca napustili Eden, djeca vjere čekala su dolazak Obećanoga koji će slomiti moć neprijatelja i ponovno ih vratiti u izgubljeni raj. Sveti ljudi prošlih vjekova gledali su na dolazak Mesije u slavi kao na ispunjenje svoje nade. Enohu, sedmom potomku nakon Adama, “koji je tristo godina živio jednako po volji Božjoj”, bilo je dopušteno da izdaleka vidi dolazak Spasitelja. “Pazite!”, rekao je. “Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima.” Juda 14,15. Patrijarh Job, u noći svojih muka, uskliknuo je s nepokolebljivim pouzdanjem: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će On nad zemljom ustati… Iz svoje ću puti vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati, i mojim očima neće biti stranac.” Job 19:25-27. (300){VB 246.1}
Kristov dolazak, kojim će biti uspostavljeno kraljevstvo pravde, nadahnuo je svete pisce najuzvišenijim i najoduševljenijim riječima. Biblijski pjesnici i proroci pisali su o Njemu riječima što plamte nebes-kim žarom. Psalmista je pjevao o sili i veličanstvu izraelskoga Kralja. “Sa Siona predivnog Bog zablista: Bog naš dolazi i ne šuti… On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.” Psalam 50:2-4 “Raduj se, nebo, kliči, zemljo… pred Jahvom, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj.” Psalam 96:11-13.{VB 246.2}
Prorok Izaija kliče: “Probudite se i kličite, stanovnici iz praha! Jer je rosa tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” “I uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u Njega se uzdasmo, On nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju Njegovu.” Izaija 26:19; 25:8,9.{VB 247.1}
I Habakuk je, zanesen svetom vizijom, gledao Njegov dolazak: “Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Veličanstvo Njegovo zastire nebesa, zemlja Mu je puna slave. Sjaj Mu je kao svjetlost…” “On stane, i zemlja se trese, On pogleda, i dršću narodi. Tad se raspadoše vječne planine, bregovi stari propadoše, Njegove su staze od vječnosti…” “Jezdiš na konjima svojim, na pobjednim kolima svojim…” “Vide te gore i tresu se… bezdan diže svoj glas. Uvis podiže ruke svoje. U šatoru svome ostaju sunce i mjesec kod iskrenja strijela Tvojih, kod sijevanja blistavih sulica Tvojih… (301) Izlaziš da pomogneš narodu svojemu, da spasiš pomazanika svojega.” Habakuk 3:3,4,6,8,10,11,13.{VB 247.2}
Uoči rastanka s učenicima Spasitelj ih je u njihovoj tuzi tješio obećanjem da će ponovno doći: “Neka se ne uznemiruje vaše srce. U kući Oca moga ima mnogo stanova… Idem da vam pripravim mjesto. Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi.” Ivan 14:1-3. {VB 247.3}“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred Njim skupiti svi narodi.” Matej 25:31,32.{VB 247.4}
Anđeli koji su nakon Kristova uzašašća ostali uz učenike na Maslinskoj gori, ponovili su im obećanje o Njegovom povratku: “Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste Ga vidjeli da odlazi na nebo.” Djela 1:11. Apostol Pavao je, govoreći po Duhu nadahnuća, posvjedočio: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arhanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.” 1. Solunjanima 4:16. Prorok s Patmosa kaže: “Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.” Otkrivenje 1:7.{VB 247.5}
O Njegovu slavnom dolasku ovisi “uspostavljanje svega onoga o čemu svjedoči Bog ustima sviju svetih proroka svojih od postanka svijeta.”Djela 3:21. Tada će biti skršena vladavina zla, “kraljevstvo ovoga svijeta” postat će kraljevstvo “Gospodina našega i Krista njegova, i kraljevat će u vijeke vjekova.” Otkrivenje 11:15. “Otkrit će se tada slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti.” “Učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.” “U onaj dan Jahve nad vojskama postat će kruna slave i sjajan vijenac Ostatku svoga naroda.” Izaija 40:5; 61:11; 28:5. (302){VB 247.6}
Tada će tako dugo očekivano Mesijino kraljevstvo mira biti uspostavljeno pod cijelim nebom. “Jest, Jahvi se sažalio Sion, sažalile su Mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput vrta Jahvina.” “Dana joj je slava Libanona, divote Karmela i Šarona.” “Neće te više zvati Ostavljenom, ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata.” “Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.” Izaija 51:3; 35:2; 62:4,5.{VB 248.1}
Kristov dolazak u svim je vjekovima bio blažena nada Njegovih vjernih sljedbenika. Obećanje koje je Spasitelj dao na rastanku na Maslinskoj gori – da će ponovno doći – rasvjetljavalo je učenicima budućnost i ispunjavalo im srca radošću i nadom koju nije mogla potisnuti nikakva žalost ni pomračiti progonstvo. Usred stradanja i progona, “javljanje slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” bilo je “blažena nada”. Kada su Solunjani oplakivali gubitak svojih dragih koji su se nadali kako će živi dočekati Kristov povratak, apostol Pavao tješio ih je govoreći im o uskrsnuću koje će pratiti Kristov povratak. Tada će mrtvi u Kristu uskrsnuti i zajedno sa živima bit će uzeti u susret Kristu na nebo. “Tako tješite jedan drugoga tim riječima”, rekao je apostol Pavao. 1. Solunjanima 4:16-18.{VB 248.2}
Na stjenovitom Patmosu omiljeni je učenik čuo obećanje: “Da, dolazim uskoro!”, a njegov odgovor pun čežnje izražava molitvu Božje crkve kroz sve vjekove: “Dođi, Gospodine Isuse!” Otkrivenje 22:20.{VB 248.3}
Iz dubine tamnica, s lomača i gubilišta gdje su sveti i mučenici svjedočili za istinu, odjekuje isti uzvik vjere i nade u svim vjekovima. Uvjeren u Kristovo uskrsnuće, pa prema tome i u svoje vlastito uskrsnuće o Njegovu dolasku, jedan od tih kršćana kaže da su oni “prezirali smrt i uzdigli se iznad nje.”1 (303) Bili su spremni sići u grob da bi mogli “izaći iz njega slobodni”2 u trenutku uskrsnuća. Očekivali su “da će Gospodin doći u slavi svog Oca”, “donoseći pravednima kraljevstvo”. Valdenzi su njegovali istu vjeru.3 Wycliffe je očekivao pojavu Otkupitelja kao nadu crkve.4 {VB 248.4}
Luther je govorio: “Uvjeren sam da neće proći ni tri stoljeća do sudnjega dana. Bog više ne želi i ne može trpjeti ovaj pokvareni svijet. Približava se veliki dan kada će propasti kraljevstvo zloće.”5 {VB 249.1}
“Ovaj ostarjeli svijet nije daleko od svoga kraja”, rekao je Melanchthon. Calvin je molio kršćane da “ne budu neodlučni te da od srca čeznu za danom Kristova dolaska kao za najsvetijim događajem”, te izjavio kako “cijela obitelj vjernih upravlja svoj pogled na taj dan.” “Moramo biti željni Krista, moramo Ga tražiti, razmišljati o Njemu sve dok ne dođe taj veliki dan”, rekao je, “kada će Gospod potpuno otkriti slavu svoga kraljevstva.”6 {VB 249.2}
“Nije li se naš Gospod Spasitelj uznio na Nebo u našem tijelu”, govorio je škotski reformator Knox, “i neće li ponovno doći? Znamo da će ponovno doći, i to vrlo brzo.” Ridley i Latimer, koji su položili svoje živote za istinu, gledali su u vjeri Kristov dolazak. Ridley je pisao: “Svijet bez sumnje – vjerujem u to i zato to govorim – ide svome kraju. Uzvik-nimo zajedno s Ivanom, Božjim slugom: “Dođi, Gospodine Isuse!”7{VB 249.3}
“Razmišljanje o Gospodnjem dolasku”, rekao je Baxter, “najslađa je i najveća radost.”8 “Djelo je vjere i odlika Njegovih svetih da vole Njegov dolazak i očekuju blaženu nadu.” “Ako je smrt posljednji neprijatelj koji će biti uništen u trenutku uskrsnuća, onda možemo shvatiti zašto vjerni trebaju čeznuti za Kristovim dolaskom i moliti se za taj dolazak kada će biti ostvarena ta potpuna i konačna pobjeda.”9 (304) “To je dan koji trebaju očekivati svi vjerni i za kojim trebaju čeznuti kao za ostvarenjem cjelokupnog djela svoga spasenja i ispunjenjem svih svojih želja i čežnja svoje duše.” “Ubrzaj, Gospode, ovaj blagoslovljeni dan!”10 To je bila nada apostolske crkve, “crkve u pustinji” i reformatora.{VB 249.4}
Proročanstvo ne samo što govori o načinu i cilju Kristova dolaska već daje i znakove po kojima se može znati da je taj događaj blizu. Isus je rekao: “Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama.” Luka 21:25.“Sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i sazviježđa se nebeska uzdrmati. Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.” Marko 13:24-26. Ivan opisuje u Otkrivenju prve znakove koji prethode Kristovom dolasku: “Nastade velik potres zemlje, sunce postade crno kao tkanina od kostrijeti, a cijeli mjesec postade kao krv.” Otkrivenje 6:12.{VB 249.5}
Ti su se znakovi pokazali prije početka devetnaestog stoljeća. Kao ispunjenje tog proročanstva, dogodio se, 1755. godine, najstrašniji potres koji je ikada zabilježen. Iako je poznat kao potres u Lisabonu, osjetio se u velikom dijelu Europe, Afrike i Amerike. Osjetio se na Grenlandu, Antilima, na otoku Madeiri, u Norveškoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i Irskoj. Obuhvatio je površinu veću od šest milijuna kvadratnih kilometara. U Africi se potres osjetio gotovo isto tako jako kao i u Europi. Razoren je velik dio Alžira, a nedaleko od Maroka zbrisan je gradić koji je imao osam do deset tisuća stanovnika. Golemi val preplavio je obale Španjolske i Afrike, poplavivši gradove i prouzročivši veliku pustoš.{VB 250.1}
Potres je bio najjači u Španjolskoj i Portugalu. Tvrdi se da je u Cadizu udarni val dosegnuo visinu veću od osamnaest metara. “Neke od najviših planina u Portugalu potresle su se takoreći iz temelja. (305) Na nekima od njih otvorili su se vrhovi i rascijepili na neobičan način, pri čemu su komadi stijena bačeni u susjedne doline. Priča se da je iz tih planina izbijao plamen.”11{VB 250.2}
U Lisabonu se “najprije čula podzemna tutnjava, a odmah nakon toga jak udar srušio je veći dio grada. U samo šest minuta poginulo je šezdeset tisuća ljudi. More se ponovno povuklo, ostavivši za sobom suhu pješčanu obalu, a potom se vratilo kao val visok više od petnaest metara.” “Pored drugih neobičnih događaja koji su se dogodili u Lisabonu tijekom te katastrofe, spominje se potonuće novoizgrađene obale od mramora koja je stajala mnogo novca. Velik broj ljudi skupio se na tom keju smatrajući ga sigurnim mjestom budući da se nalazio izvan dosega zgrada koje su se rušile. No kej je iznenada potonuo zajedno sa svim ljudima na njemu i ni jedno mrtvo tijelo nije isplivalo na površinu.”12 {VB 250.3}
“Udar potresa izazvao je rušenje svih crkava i samostana, većine javnih zgrada te više od četvrtine privatnih kuća. Oko dva sata nakon potresa u raznim je dijelovima grada izbio požar koji je takvom silinom bjesnio gotovo tri dana da je grad potpuno opustošen. Potres se zbio na blagdan kada su crkve i samostani bili puni ljudi; vrlo malo ih se spasilo.”13 “Užas naroda nemoguće je opisati. Nitko nije plakao; nesreća je ugušila suze. Ljudi su trčali amo-tamo, izbezumljeni od straha i užasa, udarajući se u lice i grudi vičući: “Misericordia! Došao je kraj svijeta!” Majke su zaboravile na svoju djecu i trčale ulicama s raspelom u rukama. Mnogi su, na nesreću, potražili sklonište u crkvama, ali sakrament je uzalud bio izložen; uzalud su jadni ljudi grlili oltare i svete slike; svećenici i narod pokopani su zajedno pod ruševinama.” “Računa se da je toga kobnog dana poginulo oko devedeset tisuća ljudi.” (306) {VB 250.4}
Nakon dvadeset pet godina pojavio se drugi znak spomenut u proročanstvu – pomrčina Sunca i Mjeseca. Taj znak bio je tim upadljiviji što je njegovo pojavljivanje bilo jasno određeno. U svome razgovoru s učenicima na Maslinskoj gori, nakon što je opisao dugo vrijeme nevolje za vjerne – tisuću dvjesto šezdeset godina papinske prevlasti o kome je rekao da će se skratiti – Spasitelj spominje neke događaje koji će prethoditi Njegovom dolasku te određuje vrijeme kada će se pojaviti prvi od tih znakova: “U ono vrijeme, poslije te nevolje, sunce će pomrčati, mjesec neće sjati.” Marko 13:24. Tisuću dvjesto šezdeset dana ili godina navršilo se 1798. godine. Četvrt stoljeća ranije progonstva su gotovo sasvim prestala. Nakon progonstava, prema Kristovim riječima, trebala se dogoditi pomrčina Sunca. To se proročanstvo ispunilo 19. svibnja 1780. godine.{VB 251.1}
“Gotovo usamljen među fenomenima te vrste stoji i do danas nerazjašnjen mračni dan 19. svibnja 1780. godine – neobjašnjivo pomračenje cijeloga vidljivog neba i atmosfere u Novoj Engleskoj.”14 {VB 251.2}
Jedan očevidac u državi Massachusetts ovako opisuje taj događaj: {VB 251.3}“Sunce je ujutro izašlo u punom sjaju, ali je ubrzo počelo tamnjeti. Pojavili su se gusti prijeteći oblaci iz kojih su ubrzo bljesnule munje. Začula se grmljavina i počela je padati sitna kiša. Oko devet sati oblaci su postali svjetliji i poprimili su bakreni izgled. I zemlja, stijene, drveće, zgrade i voda izgledali su sasvim drukčije u tome čudnovatom tajanstvenom osvjetljenju. Nekoliko minuta kasnije cijeli je nebeski svod, osim uske crte na obzorju, prekrio težak crni oblak. Nastao je mrak kakav je obično oko devet sati navečer u ljetno doba…{VB 251.4}
Strah, zebnja i užas postepeno su obuzimali ljude. Žene su stajale na vratima promatrajući mračnu okolinu. Ljudi su se vraćali s radova u polju. (307) Stolar je odložio alat, kovač napustio svoju kovačnicu, a trgovac svoju tezgu. Škole su prekinule nastavu, a djeca su dršćući bježala kući. Putnici su se sklanjali u prve kuće na koje su naišli. “Što će se dogoditi?” To je pitanje lebdjelo na svim usnama i u svim srcima. Izgledalo je kao da će izbiti oluja ili kao da je došao kraj svemu.{VB 251.5}
Upaljene su svijeće, a vatra na ognjištima svijetlila je kao u jesenjoj noći kada nema Mjeseca. Kokoši su otišle na svoja počivališta. Goveda su se skupila na vratima pašnjaka i mukala, žabe su kreketale, ptice su pjevale svoju večernju pjesmu, a šišmiši lepršali naokolo. No ljudi su znali da još nije nastupila noć…{VB 252.1}
Dr. Nathanael Whittaker, pastor crkve u Salemu, održao je propovijed u kojoj je naglasio kako je tama nadnaravna porijekla. Na mnogim drugim mjestima održavali su se sastanci. Na tim su se sastancima čitali biblijski stihovi iz kojih se moglo vidjeti da se tama toga mračnog dana poklapa s biblijskim proročanstvima… Tama je bila najgušća nešto poslije jedanaest sati.”15 “U većini mjesta mrak je bio tako gust preko cijeloga dana da se nisu mogle vidjeti kazaljke na satu, nije se moglo objedovati ni obavljati bilo kakav kućanski posao bez svjetlosti svijeće.{VB 252.2}
Mrak je zahvatio neobično velik prostor. Dopirao je do Falmoutha na istoku, a na zapadu se protezao do rubnih dijelova Connecticuta i Albanyja. Na jugu se spuštao duž cijele morske obale, dok se na sjever pružao sve dokle sežu američka naselja.”16 {VB 252.3}
Nakon guste tame toga dana, jedan ili dva sata prije večeri, na djelomično jasnome nebu pojavilo se Sunce koje je još uvijek bilo zamračeno gustom maglom. “Nakon zalaska Sunca oblaci su ponovno prekrili nebo i naglo je nastupila tama.” (308) “Tama te noći bila je isto tako neobična i strašna kao i ona preko dana. Premda je Mjesec bio pun, nije se mogao vidjeti nikakav predmet bez umjetnoga svjetla koje se, promatrano iz susjednih kuća ili drugih udaljenih mjesta, naziralo kao kroz neku vrstu egipatske tame koju nisu mogle probiti svjetlosne zrake.”17 Jedan očevidac piše o tome prizoru: “Ne mogu se osloboditi pomisli da tama ne bi mogla biti gušća ni kad bi se svako svjetlo u svemiru obavilo neprobojnom tamom ili prestalo postojati.”18 Premda je u devet sati navečer izašao pun Mjesec, “to nije nimalo pomoglo da se rastjera grobni mrak.” Nakon ponoći tama se raspršila, a kada se pokazao Mjesec, nalikovao je na krv.{VB 252.4}
Devetnaesti svibnja 1780. godine u povijesti je poznat kao “mračni dan”. Od Mojsijeva vremena nije zabilježen slučaj da je tama bila tako gusta na tako velikom prostoru ni da je tako dugo trajala. Opis toga događaja, kako nam ga prikazuju očevici, samo je odjek Gospodnjih riječi koje je objavio prorok Joel dvije tisuće pet stotina godina prije nego što su se ispunile: “Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodinov.” Joel 2:31.{VB 252.5}
Krist je opomenuo svoj narod da pazi na znakove Njegova dolaska i da se veseli kada vidi znamenja dolaska svoga Kralja. “Kad se počne ovo zbivati”, rekao je, “uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.” Obratio je pozornost svojih učenika na stabla u proljeće te rekao: “Kad ih vidite da već pupe, znate sami da je blizu ljeto. (309) Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje.” Luka 21:28,30,31.
No kada je duh poniznosti i pobožnosti u crkvi ustupio mjesto oholosti i formalizmu, ohladnjela je ljubav prema Kristu i vjera u Njegov dolazak. Prožeti svjetovnim duhom i željom za uživanjem, oni koji su tvrdili da su Božji narod postali su slijepi za Spasiteljevo učenje koje se odnosi na znamenja Njegova dolaska. Zanemarili su učenje o Njegovom drugom dolasku. Biblijski stihovi o tome bili su zamračeni pogrešnim tumačenjima sve dok napokon nisu potpuno zanemareni i zaboravljeni. Bio je to slučaj s crkvama u Americi. Sloboda i udobnost koju su svi uživali, težnja za bogatstvom i raskoši koja je izazvala opasnu strast za novcem, nezasitna težnja za popularnošću i moći koja je svakome izgledala dostižnom, sve to nagnalo je ljude da svoje interese i nade usredotoče na stvari ovoga života te da svečani dan— kada će doći kraj sadašnjem tijeku događaja— odlažu za daleku budućnost.{VB 253.1}
Kada je Spasitelj svojim sljedbenicima otkrio znamenja svoga povratka na Zemlju, prorekao je otpad koji će vladati prije Njegova drugog dolaska. Kao i u Noino vrijeme, ljudi će pokazivati živo zanimanje za stvari ovoga svijeta i trčati za zadovoljstvima – kupovat će, prodavati, saditi, graditi, ženiti se i udavati, zaboravljajući na Boga i vječni život. Spasiteljeva opomena onima koji žive u tim danima glasi: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan.” “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” Luka 21:34,36.{VB 253.2}
Stanje crkve u tim posljednjim danima Spasitelj je opisao u Otkrivenju: “Imaš ime da si živ, a mrtav si.” Otkrivenje 3:1. (310) Onima koji ne žele izaći iz stanja bezbrižne sigurnosti upućena je opomena: “Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” Otkrivenje 3:3. {VB 253.3}
Ljudi trebaju biti upozoreni na opasnost koja im prijeti. Moraju se probuditi da bi se pripremili za svečane događaje koji su u svezi sa svršetkom vremena milosti. Božji prorok kaže: “Jer će dan Gospodinov biti velik i vrlo strašan, i tko će ga podnijeti?” Tko će opstati kad se pojavi Onaj za koga je napisano: “Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale” i koji ne može “motriti tlačenja”? Joel 2:11; Habakuk 1:13. Onima koji viču: “Poznajem te, Bože Izraelov”, ali su prestupili Njegov zavjet i idu za drugim bogovima, kriju bezakonje u svome srcu i ljube put nepravde, takvima će dan Gospodnji “biti tama, a ne svjetlost; mrklina, a ne sunčan sjaj.” Hošea 8:2,1; Psalam 16:4; Amos 5:20. “I u to ću vrijeme”, veli Gospod, “razgledati Jeruzalem sa žišcima i pohodit ću ljude koji leže na svojoj droždini, koji govore u srcu svom: Gospodin ne čini ni dobro ni zlo.” Sofonija 1:12. “Kaznit ću svijet za zloću, bezbožnike za bezakonje, dokrajčit ću ponos oholih, poniziti nadutost silnika.” Izaija 13:11. “Ni njihovo srebro ni njihovo zlato neće ih spasiti.” “Blago njihovo bit će prepušteno pljački, njihove kuće opustošenju.” Sofonija 1:18,13.{VB 254.1}
Prorok Jeremija, gledajući unaprijed na to strašno vrijeme, uskliknuo je: “Srce mi se razdire… Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom.” Jeremija 4:19,20.{VB 254.2}
“Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustošenja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmine i magluština! Dan trubljavine i bojne vike.” Sofonija 1:15,16. {VB 254.3}“Evo, ide dan Gospodinov ljuti s gnjevom i jarošću da obrati zemlju u pustoš i grješnike da istrijebi iz nje.” Izaija 13:9. (311){VB 254.4}
Obraćajući nam pogled na taj dan strašniji od svih dana, Božja nas Riječ poziva najsvečanijim riječima da se probudimo iz svoga duhovnog mrtvila te da u kajanju i poniznosti tražimo Božje lice: “Trubite u trubu na Sionu, i vičite na svetoj gori mojoj, neka drhću svi stanovnici zemaljski, jer ide dan Gospodinov, jer je blizu.”{VB 254.5} “Naredite post, proglasite svetkovinu. Saberite narod, posvetite sabor, skupite starce, saberite djecu i koja sisaju; ženik neka iziđe iz svoje klijeti i nevjesta iz ložnice svoje. Između trijema i oltara neka plaču svećenici, sluge Gospodinove.” “Obratite se k meni svim srcem svojim i posteći i plačući i tužeći. I razderite srca svoja a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodinu Bogu svojemu, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i kaje se oda zla.” Joel 2:1,15-17,12,13.{VB 254.6}
Da bi se pripremio narod koji će opstati na Božji dan, treba se sprovesti velika reforma. Bog je vidio da mnogi koji tvrde da su Njegova djeca nisu spremni za vječnost. Stoga im, u svojoj milosti, šalje vijest opomene da ih probudi iz mrtvila i potakne ih da se pripreme za Gospodnji dolazak.{VB 255.1}
Ta se opomena nalazi u 14. poglavlju Otkrivenja. Tu je trostruka anđeoska poruka prikazana kako je objavljuju nebeska bića, a neposredno nakon toga slijedi dolazak Sina Čovječjega koji će požeti “žito zemaljsko.” Prva poruka objavljuje čas suda. Prorok vidi anđela koji leti posred neba “noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas Njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” Otkrivenje 14:6,7. (312){VB 255.2}
Ta vijest dio je “neprolazne radosne vijesti” ili “vječnoga evanđelja”. Propovijedanje evanđelja nije povjereno anđelima, nego ljudima. Nebeski anđeli upravljaju tim djelom. Oni vode veliki pokret koji treba donijeti spasenje ljudskome rodu, ali samo navješćivanje evanđelja vrše Kristove sluge na zemlji. {VB 255.3}
To upozorenje trebali su svijetu objaviti vjerni ljudi koji su poslušali upute Svetoga duha i učenje Njegove riječi. Pazili su na “najpouzdaniju proročku riječ” koju apostol Pavao uspoređuje sa “svjetiljkom koja svijetli u tamnome mjestu, dok se dan ne pojaviti i Danica se ne rodi u srcima vašim.” 2. Petrova 1:19. Tražili su Božju spoznaju više nego skriveno blago i smatrali je većim dobitkom “i od zlata”. Izreke 3:14. A Gospod im je otkrivao velike stvari o svome kraljevstvu. “Tajna je Gospodinova u onih koji Ga se boje i zavjet svoj javlja im.” Psalam 25:14.{VB 255.4}
Učeni teolozi nisu razumjeli tu istinu niti su je objavljivali. Da su bili vjerni stražari, da su marljivo i s molitvom proučavali Sveto pismo, znali bi koje je vrijeme noći; kroz proročku bi riječ upoznali događaje koji se trebaju zbiti. No oni to nisu učinili i zbog njihove je ravnodušnosti poruka povjerena poniznijim ljudima. Isus je rekao: “Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama.” Ivan 12:35. Oni koji se odvrate od svjetla koje im je Bog dao, ili koji ga propuste tražiti dok im je na dohvatu, bit će ostavljeni u tami. Isus kaže: “Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” Ivan 8:12. Tko iskreno traži Božju volju i živi po svjetlosti koju ima, primit će još veću svjetlost. Toj će duši biti poslana zvijezda osobita sjaja da je “uputi u svaku istinu”. (313){VB 255.5}
U vrijeme prvoga Kristovog dolaska svećenici i književnici svetoga grada, kojima je bio povjeren sveti zalog Božjih proročanstava, mogli su prepoznati znakove vremena i propovijedati dolazak obećanog Mesije. Prorok Mihej označio je mjesto Kristova rođenja, a Daniel je objavio vrijeme kada će se Mesija pojaviti. (Mihej 5:2; Daniel 9:25.) Bog je ta proročanstva povjerio židovskim vođama. Nisu se mogli opravdati što nisu znali i što nisu objavili narodu da je Mesijin dolazak pred vratima. Njihovo je neznanje bilo posljedica grješnog nemara. Židovi su podizali spomenike ubijenim prorocima, a svojim su ugađanjem velikim ljudima ovoga svijeta odavali počast slugama sotone. Obuzeti svojim častoljubljem i borbama za položaj i vlast, sasvim su izgubili iz vida Božju čast koju im je ponudio Kralj neba.{VB 256.1}
Izraelske su vođe trebale s dubokim poštovanjem i velikim zanimanjem proučavati mjesto, vrijeme i okolnosti najvećeg događaja u povijesti svijeta – dolaska Božjega Sina radi spasenja čovjeka. Sav je narod trebao biti budan i čekati kako bi prvi poželjeli dobrodošlicu Otkupitelju svijeta. Ali što vidimo? U Betlehemu su dva umorna putnika tražila odmor i prenoćište – od nazaretskih brežuljaka, cijelom dužinom uske ulice sve do istočnoga kraja grada – ali uzalud. Ni jedna se vrata nisu otvorila da ih prime. Napokon su našli utočište u bijednom zaklonu namijenjenom stoci, i tu se rodio Spasitelj svijeta.{VB 256.2}
Anđeli su vidjeli slavu koju je Božji Sin dijelio s Ocem na Nebu prije postanka svijeta i sa živim su zanimanjem očekivali Njegov dolazak na zemlju, gledajući u Njemu najradosniji događaj za sve narode. Četa an-đela određena je da objavi dolazak Mesije onima koji su se pripremili da prime tu vijest i da je radosno objave zemaljskim stanovnicima. Krist se toliko ponizio da je uzeo na sebe ljudsku prirodu; trebao je preuzeti neiz-mjernu težinu stradanja i svoju dušu položiti kao otkup za grijeh. (314) Ipak, uza sve to poniženje, anđeli su željeli da Sin Svevišnjega dođe u krilo ljudske obitelji s dostojanstvom i slavom koja odgovara Njegovom položaju. Hoće li se zemaljski velikaši skupiti u Jeruzalemu da pozdrave Njegov dolazak? Hoće li Ga legije anđela predstaviti narodu koji Ga čeka?{VB 256.3}
Jedan je anđeo posjetio zemlju da vidi pripremaju li se ljudi da dočekaju Isusa, no nije primijetio nikakav znak očekivanja, nije čuo nikakav glas hvale i slave zato što je dolazak Mesije pred vratima. Anđeo je neko vrijeme lebdio iznad izabranoga grada i iznad hrama gdje se stoljećima otkrivala Božja prisutnost, ali i tu je vladala ista ravnodušnost. Svećenici, u svojoj raskoši i oholosti, prinosili su u hramu oskvrnute žrtve. Farizeji su držali narodu glasne govore i izgovarali hvalisave molitve. Ni u kraljevskim palačama, ni na skupovima filozofa, ni u rabinskim školama – nigdje nitko nije mario za događaj koji je Nebo ispunio radošću i pjesmama hvale što će se Spasitelj čovječanstva uskoro pojaviti na Zemlji. Nigdje se nije mogao primijetiti nikakav znak da se očekuje Kristov dolazak. Nitko se nije spremao da primi Kneza života. Iznenađen, nebeski se glasnik upravo spremao vratiti na nebo sa sramotnim izvješćem, kad najednom opazi grupu pastira koji su noću čuvali stada i koji su, promatrajući zvjezdano nebo, pričali o proročanstvima u vezi s Mesijom koji treba doći na Zemlju te koji su čeznuli za dolaskom Otkupitelja svijeta. Bili su to ljudi koji su bili spremni primiti vijest s Neba. Iznenada im se ukazao anđeo i objavio im radosnu vijest. Ravnicu je preplavila nebeska svjetlost, a tada se pojavilo mnoštvo anđela i – kao da je radost odviše velika da bi je mogao objaviti samo jedan nebeski glasnik – mnoštvo je glasova zapjevalo pjesmu koju će jednoga dana pjevati izabrani iz svih naroda: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi.” Luka 2:14. (315){VB 257.1}
Kolike li pouke sadrži ta divna povijest o Betlehemu! Koliki je to ukor za našu nevjernost, oholost i sebičnost! Kolika je to opomena da se čuvamo da ne bismo zbog svoje ravnodušnosti postali nesposobni razlikovati znakove ovoga vremena i zbog toga ne prepoznati “dan svoga pohođenja”!{VB 257.2}
Nebeski glasnici nisu samo na judejskim brežuljcima, među skromnim pastirima, našli ljude koji su čekali Mesijin dolazak. I među neznabošcima je bilo ljudi koji su Ga čekali. Bili su to filozofi s Istoka, mudri, bogati i plemeniti ljudi. Ti su mudraci proučavali prirodu i prepoznali Boga u Njegovim djelima. U židovskim su spisima pronašli proročanstvo da će “Zvijezda izići od Jakova”, pa su nestrpljivo očekivali dolazak Onoga koji treba biti ne samo “utjeha Izraelova”, nego i “svjetlost koja obasjava neznabošce” te “spasenje svim narodima do kraja zemlje”. Luka 2:25,32; Djela 13:47. Tražili su svjetlost i svjetlost s nebeskoga prijestolja rasvijetlila je put njihovim koracima. I dok su jeruzalemski svećenici i rabini, povlašteni čuvari i tumači istine, utonuli u tamu, nebo je poslalo zvijezdu da vodi te strance na mjesto rođenja novorođenoga Kralja. {VB 257.3}
Isto će se tako Krist “pojaviti drugi put”, ali ne radi grijeha, “već na spasenje onima koji ga čekaju.” Hebrejima 9:28. Ni vijest o drugom Kristovom dolasku – kao ni vijest o Spasiteljevom rođenju – nije bila povjerena vjerskim vođama. Oni su bili prekinuli vezu s Bogom i odbili nebesku svjetlost, pa se stoga ne ubrajaju u one o kojima piše apostol Pavao: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” 1. Solunjanima 5:4,5.{VB 258.1}
Stražari na zidovima Siona prvi su trebali prihvatiti radosnu vijest o dolasku Spasitelja. Prvi su trebali objaviti Njegov dolazak i opomenuti narod da se pripremi za taj događaj. No oni su živjeli u ravnodušnosti, sanjali su o miru i sigurnosti, a narod je spavao u svojim grijesima. (316) Isus je vidio svoju crkvu kao nerodnu smokvu, pokrivenu obilnim lišćem, ali bez dragocjena ploda. U njoj je bio oblik pobožnosti – vanjsko držanje vjere – ali je nedostajala istinska poniznost, pokajanje i vjera bez čega nema prave službe Bogu. Tu se, umjesto plodova Božjeg Duha, otkrivao duh oholosti, formalizma, prazne slave, sebičnosti i nasilja. Crkva, koja se sve više udaljavala od Boga, zatvorila je oči pred znacima vremena. Nije Bog napustio nju niti je odstupio od svoje vjernosti, nego je crkva odstupila od Njega i odvojila se od Njegove ljubavi. Budući da nije ispunila dane uvjete, ni Bog nije mogao ispuniti obećanja koja joj je dao.{VB 258.2}
Kada se ne cijeni svjetlost i prednosti koje Bog pruža, posljedice su neizbježne. Čim crkva prestane živjeti u svjetlosti, čim propusti prihvatiti svaku zraku svjetlosti i ispuniti svaku dužnost, religija se neminovno svodi na formalizam, a duha prave pobožnosti nestaje. To se više puta obistinilo u povijesti crkve. Bog traži od svoga naroda djela vjere i poslušnosti koja odgovaraju primljenim blagoslovima i prednostima. Poslušnost zahtijeva žrtve i križ, i to je razlog što mnogi tobožnji kršćani nisu spremni primiti svjetlost koju im Nebo šalje te, kao i Židovi nekada, ne prepoznaju vrijeme svoga pohođenja. (Luka 19:44.) Bog ih je zaobišao zbog njihove gordosti i njihova nevjerstva te svoju istinu otkrio onima koji su – kao betlehemski pastiri i mudraci s Istoka – pazili na svaku zraku svjetlosti koju su primili. (317){VB 258.3}
Bog je kao čovjeka koji će predvoditi objavljivanje drugoga Kristovog dolaska odabrao jednoga čestitog zemljoradnika koji je, premda je posumnjao u božansko porijeklo Svetoga pisma, ipak iskreno želio spoznati istinu. Kao i mnogi drugi reformatori, i William Miller se u svojoj mladosti borio sa siromaštvom te na taj način naučio pouku o samoodricanju. Članovi obitelji kojoj je pripadao odlikovali su se nezavisnim i slobodoumnim duhom, ustrajnošću te iskrenom ljubavlju prema domovini, a to su bile i glavne crte njegova karaktera. Otac mu je bio satnik u republikanskoj vojsci u vrijeme revolucije, pa uzroke teški prilika u prvim godinama Millerova života treba potražiti u žrtvama koje je podnosio u borbama, kao i u stradanjima toga burnog vremena.{VB 260.1}
Bio je zdrave i čvrste tjelesne građe i već je u svome djetinjstvu pokazivao izvanredne umne sposobnosti. To se još više opažalo kad je odrastao. Duh mu je bio aktivan i uravnotežen, i žudio je za znanjem. Iako nije uživao prednosti višega školskog obrazovanja, njegova ljubav prema učenju te navika dubokog razmišljanja i oštro zapažanje učinile su ga čovjekom zdrava rasuđivanja i širokih pogleda. Odlikovao se besprijekornim moralnim karakterom, uživao je dobar glas i svi su ga cijenili zbog njegove čestitosti, marljivosti i plemenitosti. (318) Svojim je radom i trudom još od rane mladosti zarađivao sredstva za svoje uzdržavanje te istodobno nastavio učiti. S uspjehom je obavljao različite građanske i vojne dužnosti i izgledalo je da mu je otvoren put k bogatstvu i časti.{VB 260.2}
Njegova je majka bila iskrena i pobožna, pa je u svome djetinjstvu primio vjerski odgoj. No kao mladić zapao je u društvo deista koji su snažno utjecali na njega budući da su većinom bili dobri građani, ljubazni i plemeniti ljudi čiji je karakter u stanovitoj mjeri bio formiran pod utjecajem kršćanske sredine u kojoj su živjeli. Vrline koje su im pribavile poštovanje i povjerenje drugih dugovali su Bibliji, a ipak su te svoje darove toliko iskvarili da su vršili utjecaj koji je bio suprotan Božjoj Riječi. Družeći se s tim ljudima Miller je prihvatio njihove nazore. Uobičajeno tumačenje Svetoga pisma stvaralo mu je nesagledive teškoće, ali ni njegova nova vjera, po kojoj je odbacio Bibliju, nije mu pružala ništa bolje čime bi mogao zamijeniti njezino mjesto, pa nije bio nimalo zadovoljan. Ipak, tih se pogleda držao dvanaest godina. No u njegovoj trideset četvrtoj godini Sveti je Duh probudio njegovu savjest i uvjerio ga u njegovu grješnost. U svojoj dosadašnjoj vjeri nije nalazio nikakvo jamstvo za sreću nakon smrti. Budućnost mu je izgledala tamnom i strašnom. Govoreći kasnije o svojim osjećajima iz toga vremena Miller kaže:{VB 260.3}
“Pomisao o uništenju bila je ledena, grozna. Smatrao sam da će budući sud svima donijeti sigurnu propast. Nebo nad mojom glavom bilo je poput bakra, a zemlja pod mojim nogama kao željezo. Pitao sam se što je to vječnost. Zašto se pojavila smrt? Što sam više pokušavao to dokučiti, sve manje sam shvaćao. Pokušao sam ne misliti na to, ali nisam mogao potisnuti svoje misli. Osjećao sam duboku žalost, ali nisam shvatio uzrok toga osjećaja. Mrmljao sam i žalio se, a nisam zapravo znao na što. Bio sam uvjeren da postoji neka greška, ali nisam znao kako i gdje naći ono što je ispravno. Jadikovao sam ispunjen beznađem.”{VB 261.1}
U takvom se stanju nalazio nekoliko mjeseci. (319) “Iznenada”, kaže on, “u mojem se umu živo pojavio Spasiteljev lik. Činilo mi se da postoji jedno biće tako dobro i puno sažaljenja koje se samo ponudilo kao otkup za naše prijestupe i tako nas oslobodilo kazne za grijeh. Odmah sam osjetio koliko bi to biće moralo biti drago i pomislio sam kako bih se tome biću mogao baciti u naručje i pouzdati se u Njegovu milost. No odmah se pojavilo pitanje: Kako se može dokazati da postoji takvo biće? Shvatio sam da izvan Biblije ne mogu naći nikakav dokaz o postojanju takvog Spasitelja ili budućega života…{VB 261.2}
Vidio sam da Biblija govori baš o takvom Spasitelju kakav je meni potreban. Čudio sam se kako bi jedna knjiga, koja nije nadahnuta od Boga, mogla iznositi načela koja tako potpuno odgovaraju potrebama jednoga palog svijeta i bio sam prisiljen priznati da je Sveto pismo Božje otkrivenje. U njemu sam našao radost i Isus mi je postao prijatelj. Spasitelj je postao za mene najmiliji “među tisućama”, a Sveto pismo – koje mi se ranije činilo tamnim i punim proturječja – postalo je svjetiljkom mojoj nozi i svjetlošću mojoj stazi. Moj je duh našao mir i zadovoljstvo. Uvidio sam da je Gospod Bog stijena usred oceana života. Sada sam počeo ozbiljno proučavati Bibliju i mogu reći da sam je proučavao s velikom radošću. Uvjerio sam se da mi do sada nije bila poznata ni polovina njezina sadržaja. Čudio sam se kako to da ranije nisam vidio njezinu ljepotu i slavu i nisam shvaćao kako sam je mogao odbaciti. U njoj mi je bilo otkriveno sve za čime sam od srca čeznuo te lijek za svaku bol moje duše. Izgubio sam volju za čitanje drugih knjiga i trudio sam se tražiti mudrost od Boga.”1 {VB 261.3}
Sada je Miller javno ispovijedao svoju vjeru u religiju koju je nekada prezirao. No njegovi nevjerni prijatelji nisu dugo oklijevali iznijeti mu sve one dokaze koje je on sam ranije tako često navodio protiv božanskoga porijekla Biblije. U to im vrijeme još nije bio u stanju odgovoriti, ali došao je do zaključka: Ako je Biblija božansko otkrivenje, u njoj ne smije biti proturječja, a budući da je dana čovjeku da je proučava, mora biti prilagođena i njegovu shvaćanju. (320) Odlučio je sâm proučiti Sveto pismo i vidjeti mogu li se njegova prividna proturječja dovesti u sklad.{VB 262.1}
Nastojao se osloboditi svih svojih ranijih mišljenja i uspoređivao je, ostavljajući po strani sve komentare, jedan biblijski stih s drugim, služeći se pritom jedino navedenim paralelnim mjestima i biblijskim rječnikom. Nastavio je svoje proučavanje sustavno, počevši s Prvom knjigom Mojsijevom – Postanak, čitajući stih po stih. Nije htio ići dalje dok mu smisao raznih stihova nije bio tako jasan da ga više ništa nije zbunjivalo. Kad bi našao kakav nejasan stih, imao ga je običaj uspoređivati s ostalim stihovima koji su bili u bilo kakvoj vezi s tim predmetom. Ispitivao je povijesno-gramatičko značenje svake riječi u sklopu cijeloga biblijskog teksta; kada je vidio da se njegovo mišljenje slaže sa sličnim tekstovima, nestajalo bi svake teškoće. Postupao je tako kada je nailazio na teško razumljiva mjesta i uvijek bi na nekom drugome mjestu u Svetom pismu nalazio razjašnjenje. Dok bi proučavao uz ozbiljnu molitvu tražeći božansko prosvjetljenje, ono što ranije nije mogao razumjeti, sada mu je postalo jasno. Iskusio je istinitost psalmistinih riječi: “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” Psalam 119:130.{VB 262.2}
S velikim je zanimanjem proučavao knjigu proroka Daniela i Otkrivenje, služeći se istom metodom tumačenja kao i u drugim knjigama Svetoga pisma i pronašao je, na svoju veliku radost, da se proročki simboli mogu razumjeti. Vidio je da su se ona proročanstva koja su se ispunila, ispunila doslovno; da su sve različite slike, metafore, prispodobe itd. ili neposredno objašnjene ili su na drugim mjestima iznesene jasnije te se – objašnjene na taj način – mogu doslovno razumjeti. Miller kaže: “Na taj sam se način uvjerio da je Biblija sustav otkrivenih istina, dan tako jasno i jednostavno da nitko, ma kako bio neuk, ne može zalutati.”2 (321) Dok je proučavao velika proročanstva, otkrivala mu se karika za karikom velikog lanca istine, kao nagrada za njegov trud. Nebeski su anđeli upravljali njegovim mislima i pomagali mu da razumije Sveto pismo. Sudeći o proročanstvima, koja se trebaju ispuniti u budućnosti, prema načinu kako su se proročanstva ispunjavala u prošlosti, zaključio je da mišljenje koje je vladalo o duhovnom Kristovom kraljevstvu – o zemaljskom tisućgodišnjem kraljevstvu prije kraja svijeta – nema osnove u Božjoj riječi. To učenje – koje naučava o tisućgodišnjem kraljevstvu pravde i mira prije nego što Krist osobno dođe – odlaže strahote Gospodnjega dana u daleku budućnost. Takvo se učenje može nekima sviđati, ali ono se protivi Kristovom učenju i učenju Njegovih apostola, jer su oni naučavali da će “pšenica i kukolj rasti zajedno do žetve”, do kraja svijeta; da će “zli ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore”; da će “u posljednje doba… nastati teška vremena” te da će kraljevstvo tame postojati sve do Gospodnjega dolaska kada će biti uništeno “dahom Njegovih usta i razoreno sjajem Njegova dolaska.” Matej 13:30,38-41; 2.Timoteju 3:13,1; 2.Solunjanima 2:8.{VB 262.3}
Apostolska crkva nije vjerovala u obraćenje cijeloga svijeta i nije propovijedala uspostavljanje Kristove duhovne vladavine. To je učenje prihvaćeno tek početkom 18. stoljeća. I ono je, kao i svaka druga zabluda, imalo svoje posljedice. Naučavalo je ljude da Gospodnji dolazak očekuju u dalekoj budućnosti te ih na taj način odvraćalo da ne obrate pozornost na znamenja koja su objavljivala Njegov dolazak. Izazvalo je ni na čemu utemeljen osjećaj bezbrižnosti i sigurnosti te mnoge navelo da zanemare pripremiti se za susret sa svojim Gospodom.{VB 263.1}
Miller je ustanovio da Sveto pismo jasno uči o doslovnom i osobnom Kristovom dolasku. Pavao kaže: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.” 1.Solunjanima 4:16. (322) A Spasitelj izjavljuje: “I vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.” “Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.” Matej 24:30,27. Pratit će ga sva nebeska vojska. “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave.” “I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove.” Matej 25:31,32; 24:31.{VB 263.2}
O Njegovu će dolasku uskrsnuti umrli pravednici, a živi će se preobraziti. Pavao kaže: “Svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će ustati neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću.” 1.Korinćanima 15:51-53. Nakon što je u svome pismu Solunjanima opisao Gospodnji dolazak, apostol kaže: “Najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” 1.Solunjanima 4:16,17.{VB 264.1}
Božji narod ne može primiti kraljevstvo prije nego što Krist osobno dođe. Spasitelj je rekao: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a On će razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” Matej 25:31-34. Iz navedenih tekstova vidjeli smo da će prigodom Kristova dolaska mrtvi uskrsnuti neraspadljivi, a živi će se preobraziti. (323) Tim će velikim preobražajem biti pripremljeni za primanje kraljevstva, jer Pavao kaže: “Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo.” 1.Korinćanima 15:50. Čovjek je u svome sadašnjem stanju smrtan, raspadljiv, a Božje je kraljevstvo neraspadljivo, vječno. Čovjek stoga ne može u svome sadašnjem stanju ući u Božje kraljevstvo. No kada dođe Isus, svome će narodu dati besmrtnost i tada će ih pozvati da prime kraljevstvo čiji su do tada bili samo baštinici po vjeri.{VB 264.2}
Ta i druga mjesta u Svetome pismu uvjerila su Millera da događaji koji se obično stavljaju prije Kristovog dolaska – kao na primjer sveopće kraljevstvo mira i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji – dolaze zapravo nakon Kristova dolaska. Nadalje, primijetio je da svi znakovi vremena i prilike u svijetu odgovaraju proročkim opisima posljednjih dana. Tako je na osnovu proučavanja Svetoga pisma došao do zaključka da se vrijeme, koje je određeno za postojanje naše Zemlje u njezinom sadašnjem stanju, bliži svome kraju.{VB 264.3}
“Drugi dokaz koji je za mene imao veliku važnost”, rekao je, “biblijska je kronologija. Pronašao sam da su se prorečeni događaji, koji su se ispunili u prošlosti, zbili u vrijeme koje je Bog odredio. Do potopa je trebalo proći sto dvadeset godina. (Postanak 6:3); sedam je dana prethodilo potopu, a kiša je padala četrdeset dana. (Postanak 7:4); četiri stotine godina potomci su Abrahamovi boravili u tuđoj zemlji. (Postanak 15:13); faraonov peharnik i pekar vidjeli su u snu tri dana. (Postanak 40:12,20); faraon je sanjao o sedam godina. (Postanak 41:28-54); zatim četrdeset godina u pustinji. (Brojevi 14:34); tri i pol godine gladi. (1.Kraljevima 17:1); sedamdeset godina ropstva. (Jeremija 25:11); sedam Nabukodonozorovih godina. (Daniel 4:13-16); sedamdeset sedmica određenih za Židove. (Daniel 9:24-27) – svi su se ti događaji, određeni proročkim vremenima, ispunili prema proročanstvu.”3 (324) {VB 265.1}
Kada je tijekom svoga proučavanja naišao na neko proročko vrijeme koje se, po njegovu mišljenju, odnosilo na drugi Kristov dolazak, smatrao je ta proročka vremena “određenim vremenima” koja je Bog unaprijed objavio preko svojih svetih proroka. “Što je tajno”, rekao je Mojsije, “to je Božje, ali što je otkriveno, to je naše i sinova naših do vijeka.” Ponovljeni zakon 29:29. Gospod kaže preko proroka Amosa da “ne čini ništa a da tajne svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” Amos 3:7. Oni koji proučavaju Bibliju mogu stoga sa sigurnošću očekivati da će u njoj pronaći jasno objavljene velike događaje koji će se zbiti u ljudskoj povijesti.{VB 265.2}
“Potpuno se uvjerivši da je “sve Pismo od Boga dano” korisno (2.Timoteju 3:16)”, piše Miller, “da nije nastalo čovječjom voljom nego da su ga “pisali sveti Božji ljudi” nadahnuti Božjim Duhom (2.Petrova 1:29), te da je ono napisano “nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rimljanima 15:4), nisam mogao kronološki dio Biblije smatrati manje vrijednim od njezinih ostalih dijelova. Osjećao sam stoga da u svome nastojanju da razumijem ono što je Bog u svojoj milosti smatrao potrebnim otkriti nam, nemam pravo zanemariti proročka vremenska razdoblja.”4{VB 265.3}
Činilo se da proročanstvo u Danielu 8:14 najjasnije otkriva vrijeme drugoga Kristovog dolaska: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” Držeći se pravila da Božju Riječ uzima kao svoga vlastitog tumača, Miller je pronašao da u proročkim simbolima jedan dan predstavlja jednu godinu (Brojevi 14:34; Ezekiel 4:6). Uvidio je da se razdoblje od dvije tisuće tristo proročkih dana, odnosno doslovnih godina, proteže daleko iza vremena milosti određenoga Židovima te da se prema tome ne može odnositi na čišćenje njihova Svetišta. (325) Miller se oslanjao na općeprihvaćeno mišljenje da je u kršćanskoj eri Zemlja to Svetište te je zaključio da očišćenje Svetišta, prorečeno u Danielu 8:14, predstavlja čišćenje Zemlje vatrom o drugome Kristovom dolasku. Kada bi se, dakle, mogao naći točan početak za dvije tisuće tristo dana, zaključio je kako bi se lako moglo odrediti i vrijeme Kristova dolaska. Tako bi se otkrilo vrijeme toga velikog kraja, vrijeme kada će sadašnje stanje, “sa svom svojom ohološću i silom, raskoši i taštinom, bezbožnošću i tlačenjem doći kraju”, kada će biti “skinuto prokletstvo sa Zemlje, smrt biti uništena, dana nagrada Božjim slugama, prorocima, svetima i onima koji se boje Njegova imena te kada će biti uništeni oni koji kvare zemlju.”5 {VB 266.1}
Miller je nastavio istraživati proročanstva s novom i još većom ozbiljnošću te posvetio čitave dane i noći proučavanju onoga što mu se činilo da ima veliku važnost i osobit značaj. U osmom poglavlju Knjige proroka Daniela nije mogao pronaći polaznu točku za dvije tisuće tristo dana. Iako je anđeo Gabriel dobio nalog da Danielu objasni viziju, ipak mu je dao samo djelomično objašnjenje. Kada je prorok gledao strašno progonstvo koje će snaći crkvu, izgubio je tjelesnu snagu. Više nije mogao izdržati i anđeo ga je ostavio na neko vrijeme. “Tada ja Daniel iznemogoh, i bolovah neko vrijeme. I čudih se utvari, ali je ne razumjeh.”Daniel 8:27.{VB 266.2}
No Bog je zapovjedio svome glasniku: “Objasni mu to viđenje!” Ta se zapovijed morala izvršiti, pa se anđeo nešto kasnije vratio Danielu i rekao: “Daniele, evo me: dođoh da te poučim”, “pazi dobro na riječ i razumij viđenje.” Daniel 8:27,16; 9:22,23,25-27. U viđenju iz osmoga poglavlja ostao je neobjašnjen samo jedan važan element, i to element povezan s vremenom – razdoblje od 2300 dana. Anđeo se stoga u nastavku tumačenja zadržava isključivo na pitanju vremena: (326){VB 266.3}
“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu… Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ “Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem” do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađen trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe… I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” Daniel 9:24-27.{VB 267.1}
Anđeo je poslan Danielu s izričitim ciljem da mu objasni dio koji nije razumio iz vizije u osmom poglavlju – izvješće o vremenu: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara, tada će Svetište biti očišćeno.” Nakon što je anđeo pozvao Daniela: “Pazi dobro na riječ, razumij viđenje”, prve njegove riječi bile su: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu.” Riječ koja je ovdje prevedena “određeno”, u izvorniku znači “odsječeno”. Anđeo je rekao da je sedamdeset tjedana, koji predstavljaju 490 godina, odsječeno te da se odnose samo na Židove. Ali od čega su odsječeni? Budući da su 2300 dana jedino vremensko razdoblje koje se spominje u osmome poglavlju, sedamdeset je tjedana dakle moralo biti odsječeno od njih i oba razdoblja moraju imati isti početak. Anđeo je objasnio da sedamdeset tjedana počinju izdavanjem proglasa o ponovnoj izgradnji Jeruzalema. Kada bi se mogao utvrditi datum izdavanja tog proglasa, bio bi utvrđen i početak velikoga razdoblja od 2300 dana.{VB 267.2}
Taj dekret nalazimo u sedmome poglavlju Ezrine knjige. (Ezra 7:12-26) Perzijski kralj Artakserks izdao ga je u konačnom obliku 457. godine prije Krista. No u Ezri 6:14 stoji da se Gospodnji dom u Jeruzalemu trebao sagraditi “po naredbi Kira, Darija i Artakserksa, kralja perzijskoga.” Ta su tri kralja pokretanjem, potvrđivanjem i upotpunjavanjem dekreta u cijelosti ostvarili sve što je prorečeno o početku 2300 godina. (327) Uzmemo li 457. godinu prije Krista, kada je proglas dobio konačan oblik, kao datum izdavanja naredbe, jasno je da se ispunila svaka pojedinost proročanstva o sedamdeset tjedana. (Pogledajte Povijesni dodatak){VB 267.3}
“Od časa kad izađe riječ “Nek se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem” pa do Kneza Pomazanika sedam sedmica, a onda šezdeset dvije sedmice” – odnosno šezdeset devet tjedana ili 483 godine. Artakserksova je naredba stupila na snagu u jesen 457. godine prije Krista. Od toga se datuma 483 godine protežu do jeseni 27. godine poslije Krista. (Pogledajte Povijesni dodatak) U to se vrijeme ispunilo proročanstvo. Riječ Mesija znači Pomazanik. Krist je u jesen 27. godine kršten po Ivanu i pomazan Svetim Duhom. Apostol Petar svjedoči kako je “Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom.” Djela 10:38. I sâm je Spasitelj rekao: “Na meni je Duh Gospodinov, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima.” Luka 4:18. Nakon krštenja otišao je u Galileju i “propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: “Ispunilo se vrijeme.” Marko 1:14,15.{VB 268.1}
“I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu.” Sedmica o kojoj je ovdje riječ posljednja je od njih sedamdeset – to je zadnjih sedam godina razdoblja dodijeljenoga Židovima. Tijekom toga vremena, koje se proteže od 27. do 34. godine, Krist je najprije osobno, a potom preko svojih učenika, uputio evanđeoski poziv posebice Židovima. Kada je slao apostole s radosnom viješću o kraljevstvu, Spasitelj ih je uputio: “Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Matej 10:5,6.{VB 268.2}
“A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” 31. godine, tri i pol godine nakon krštenja, naš je Gospod razapet na križ. (328) Velikom žrtvom prinesenom na Golgoti došao je kraj sustavu prinošenja žrtava koje su četiri tisuće godina upućivale na Božje Janje. Sada je sjena postala stvarnost i stoga su trebale prestati sve žrtve i prinosi obrednog sustava.{VB 268.3}
Sedamdeset tjedana, ili 490 godina posebno dodijeljenih Židovima, istječu, kao što smo vidjeli, 34. godine poslije Krista. U to je vrijeme, odlukom židovskoga Sanhedrina, taj narod konačno odbacio evanđelje kamenovanjem Stjepana i progonom Kristovih sljedbenika. Od tada vijest spasenja više nije bila ograničena na izabrani narod, već se počela objavljivati cijelome svijetu. Učenici, koji su zbog progona morali pobjeći iz Jeruzalema, “prolazili su iz jednoga kraja u drugi propovijedajući evanđelje Riječi. Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista.” Vođen božanskom rukom, Petar je otkrio evanđelje stotniku iz Cezareje, bogobojaznom Korneliju, a gorljivi Pavao, nakon što je pridobiven za Kristovu vjeru, dobio je nalog da Radosnu vijest odnese “daleko, k poganima.” Djela 8:4,5; 22:21.{VB 268.4}
Tako se ispunila svaka pojedinost toga velikog proročanstva. Utvrđeno je bez ikakve dvojbe da početak razdoblja od sedamdeset tjedana pada 457. godine prije Krista, a završava 34. godine poslije Krista. Polazeći od navedenoga datuma, nije teško naći završetak razdoblja od 2300 dana. Odsiječemo li sedamdeset tjedana ili 490 dana od 2300 dana, ostaje nam još 1810 dana. Po isteku 490 dana mora se dakle ispuniti još 1810 dana. Računajući od 34. godine poslije Krista, 2300 dana iz Daniela 8:14 navršavaju se 1844. godine. Po isteku će toga velikog proročkog razdoblja, prema riječima Božjega anđela, “Svetište biti očišćeno”. Na taj način je bilo točno utvrđeno vrijeme očišćenja Svetišta, a taj se događaj, kako se općenito vjerovalo, trebao zbiti o Kristovu drugom dolasku.{VB 270.1}
Miller i njegovi suradnici u početku su vjerovali kako će 2300 godina isteći u proljeće 1844. godine, dok je proročanstvo upućivalo na jesen te godine. (Pogledajte Povijesni dodatak) Krivo razumijevanje te činjenice dovelo je do razočaranja i zbunjenosti kod onih koji su prihvatili prvi datum kao vrijeme Kristova dolaska. No to nije ništa utjecalo na snagu argumenta da se 2300 dana navršavaju 1844. godine te da će se tada zbiti veliki događaj očišćenja Svetišta.{VB 270.2}
Kada se posvetio proučavanju Svetoga pisma kako bi dokazao da je ono Božje otkrivenje, Miller nije ni slutio da će ga to dovesti do zaključka do kojega je sada došao. I on sâm jedva je mogao vjerovati u rezultate svoga istraživanja. No biblijski je dokaz bio tako jasan i snažan da se nije mogao zanemariti.{VB 270.3}
Dvije godine bio je proveo u proučavanju Biblije kada je 1818. godine došao do svečanog zaključka kako će otprilike za dvadeset pet godina Krist doći da izbavi svoj narod. “Nije potrebno”, kaže Miller, “govoriti o radosti koja je ispunila moje srce pri pomisli na tu prekrasnu mogućnost, ni o silnoj čežnji moje duše da sudjelujem u radosti spašenih. Biblija mi je sada postala novom knjigom. Bila je pravo uživanje za moj duh. Sve što mi je u njezinom učenju bilo nejasno, tajanstveno i mračno, sada je odagnala silna svjetlost koja me je obasjala s njezinih svetih stranica. Kako mi je istina sada izgledala sjajnom i slavnom! Nestala su sva proturječja i nedosljednosti koje sam ranije nalazio u Bibliji. Iako je još uvijek bilo mnogo tekstova koje nisam potpuno razumio, ipak je iz nje zračilo toliko svjetlosti da rasvijetli moj zamračeni um da sam proučavajući Sveto pismo osjećao takav ushit kojemu se ranije nisam nadao.”6 {VB 270.4}
“Svečano uvjerenje da će se za kratko vrijeme zbiti tako veličanstven događaj koji proriče Sveto pismo, potaknulo me je da se zapitam što je moja dužnost prema svijetu s obzirom na dokaze koji su potresli moj um.”7 (330) Miller je osjećao kako mu je dužnost i drugima prenijeti svjetlost koju je primio. Očekivao je da će naići na otpor kod bezbožnika, ali je vjerovao kako će se svi kršćani obradovati nadi da će sresti Spasitelja kojega, kako tvrde, priznaju i ljube. Bojao se jedino da će mnogi, u velikoj radosti zbog oslobođenja koje će ubrzo nastupiti, prihvatiti to učenje ne ispitujući dovoljno tekstove Svetoga pisma koji dokazuju tu istinu. Još uvijek je oklijevao javno iznijeti svoje uvjerenje da ne bi, ako je u zabludi, i druge doveo u zabludu. To ga je potaknulo da još jednom provjeri dokaze svojih zaključaka te da pažljivo ispita svaku teškoću koja bi mogla iskrsnuti. Uvjerio se da svi prigovori nestaju pred svjetlošću Božje riječi, kao što magla nestaje pred Sunčevim zrakama. Nakon pet godina takvoga proučavanja potpuno se uvjerio u ispravnost svoga stajališta.{VB 271.1}
Sada mu se novom snagom nametala dužnost da i druge upozna s onim što Sveto pismo, kako je vjerovao, jasno uči. “Kada sam išao na rad”, rekao je, “u ušima mi je stalno odjekivalo: Idi i reci svijetu u kakvoj se opasnosti nalazi. Sljedeći biblijski stih neprestano mu je odzvanjao u ušima: “Reknem li bezbožniku: Bezbožniče, umrijet ćeš! – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.” Ezekiel 33:8,9. Osjećao sam da bi se mnoštvo zlih pokajalo kada bi bili djelotvorno upozoreni; a ako ne budu upozoreni, njihova bi se krv mogla tražiti iz moje ruke.”8 {VB 271.2}
Počeo je širiti svoje poglede gdje god mu se ukazala prilika i molio se Bogu da barem jedan propovjednik osjeti njihovu važnost i posveti svoj život širenju te vijesti. No nije se mogao osloboditi osjećaja odgovornosti da je objavljivanje te opomene njegova osobna dužnost. (331) U mislima su mu stalno odjekivale riječi: “Idi i objavi to svijetu! Njihovu ću krv tražiti iz tvoje ruke.” Čekao je devet godina. Taj mu je teret neprestano ležao na duši sve dok 1831. godine nije prvi put javno iznio osnove svoga vjerovanja.{VB 271.3}
Kao što je Elizej bio pozvan da ostavi u polju svoje volove i primi plašt posvećenja za proročku službu, tako je i William Miller pozvan da napusti plug i otkrije narodu tajne Božjega kraljevstva. Počeo je djelo sa strepnjom, vodeći svoje slušatelje korak po korak kroz proročka razdoblja sve do drugoga Kristovog dolaska. Sa svakim je naporom dobivao novu snagu i hrabrost jer je opažao veliko zanimanje koje su pobudile njegove riječi.{VB 272.1}
Odlučio je javno iznijeti svoje poglede samo zato što su ga na to poticala njegova braća u vjeri i što je u njihovim riječima čuo Božji poziv. Tada je imao već pedeset godina i nije bio naviknut na javne govore. Bio je opterećen osjećajem da nije sposoban za posao koji je stajao pred njim. No već od samoga početka njegovi su napori na spašavanju duša bili blagoslovljeni. Nakon prve propovijedi nastalo je veliko vjersko buđenje i tom se prigodom obratilo trideset cijelih obitelji, osim dva člana. Odmah je pozvan da govori i na drugim mjestima i gotovo svuda je njegov rad pobudio živo zanimanje za Božju riječ. Grješnici su se obraćali, kršćani su bili potaknuti na veću odanost Bogu, a deisti i nevjernici morali su priznati biblijsku istinu i kršćansku vjeru. Oni među kojima je radio svjedočili su o njemu: “On pridobiva i one ljude na koje nitko drugi ne bi mogao utjecati.”9 Njegovo je propovijedanje imalo cilj probuditi opće zanimanje za vjerske stvari te spriječiti širenje svjetovnoga duha i razvrata onoga doba.{VB 272.2}
Gotovo u svakom se gradu, kao rezultat njegovih propovijedi, obraćalo po dvadesetak, a negdje i stotinu osoba. Na mnogim su mu se mjestima otvarale protestantske crkve. (332) Miller je obično dobivao pozive od propovjednika različitih crkava. Njegovo je pravilo bilo da ne govori nigdje gdje nije pozvan, ali je ubrzo ustanovio da ne može odgovoriti ni na polovicu zahtjeva. {VB 272.3}Mnogi koji nisu prihvatili njegovo mišljenje o točnom vremenu drugoga Kristovog dolaska, ipak su bili osvjedočeni u neminovnost i blizinu Njegova dolaska i u potrebu da se pripreme za taj događaj. U nekim velikim gradovima njegove su propovijedi polučile značajne rezultate. Gostioničari su napuštali svoj posao i pretvarali gostionice u dvorane za sastanke; kockarnice su se zatvarale; obraćali su se nevjernici, deisti, univerzalisti, pa čak i propali ljudi od kojih neki godinama nisu stupili u crkvu. Razne crkve održavale su u svim dijelovima grada molitvene skupove tijekom cijeloga dana. Poslovni su se ljudi skupljali u podne na molitvu i zahvaljivanje. Nije to bilo fanatično uzbuđenje, već je sveopće svečano raspoloženje proželo um i srca ljudi. Millerov je rad, slično kao i rad reformatora, djelovao više na razum i budio savjest nego što je izazivao uzbuđenje. (333){VB 272.4}
Godine 1833. Miller je od baptističke crkve, kojoj je pripadao, dobio dopuštenje da propovijeda. Mnogi propovjednici te crkve odobravali su njegov rad i s njihovim je odobrenjem nastavio raditi. Putovao je i neprestano propovijedao, ali se njegov rad uglavnom ograničavao na Novu Englesku te na središnje države. Više je godina sâm plaćao svoje troškove, a ni kasnije nije dobivao toliko da bi mogao platiti sav putni trošak putovanja u razna mjesta gdje je bio pozvan. Njegov rad ne samo što mu nije donosio nikakvu materijalnu korist, već je bio i velik teret za njegov imetak koji se tijekom toga razdoblja njegova života neprestano smanjivao. Bio je otac velike obitelji, ali budući da su svi živjeli skromno i bili marljivi, njegovo je malo seosko imanje bilo dovoljno i za njegovo i za njihovo uzdržavanje.{VB 273.1}
Godine 1833., dvije godine nakon što je Miller počeo objavljivati dokaze o skorom Kristovom dolasku, pojavio se posljednji znak koji je Isus prorekao kao znamenje svoga drugog dolaska. Isus je rekao: “S neba će zvijezde padati.” Matej 24:29. Promatrajući u viđenju prizore koji će najaviti Gospodnji dan, Ivan je u Otkrivenju objavio: “Zvijezde s neba padoše na zemlju, kao što svoje nezrele plodove strese smokva kad je zatrese silan vjetar.” Otkrivenje 6:13. To se proročanstvo upadljivo i dojmljivo ispunilo velikom meteorskom kišom 13. studenoga 1833. godine. Po površini koju je zahvatila bio je to najveličanstveniji prizor padanja zvijezda koji je ikada zabilježen. “Cijeli nebeski svod iznad Sjedinjenih Država satima je plamtio ognjem. Otkad je osnovano prvo naselje doseljenika u toj zemlji nije bilo prirodne pojave koju bi jedni promatrali s tolikim divljenjem, a drugi s tolikim strahom i uzbuđenjem.” “Mnogi se još živo sjećaju njezine uzvišenosti i zastrašujuće ljepote… Nikada još nije bilo jačega pljuska kiše od toga padanja meteora; na istoku, zapadu, sjeveru i jugu, posvuda ista slika. Jednom riječju, kao da je cijelo nebo bilo u pokretu… Prizor se, kako je opisan u Journalu profesora Sillimana, mogao vidjeti nad cijelom Sjevernom Amerikom… Od dva sata ujutro pa do punoga dana na vedrom je nebu bez oblaka trajala neprekidna igra blještavih nebeskih tijela.”10 {VB 273.2}
“Nema riječi kojima bi se mogla opisati ljepota toga veličanstvenog prizora… Tko to nije vidio, ne može si predočiti njegovu ljepotu. Činilo se kao da su se sve zvijezde okupile na jednome mjestu blizu zenita, odakle su brzinom munje izlijetale na sve strane obzorja, a njihov se broj ipak nije smanjivao. Tisuće su brzo slijedile staze prethodnih tisuća, kao da su stvorene za tu prigodu.”11 (334) “Nemoguće je tu pojavu bolje predočiti nego slikom smokve koja, stresena silnim vjetrom, odbacuje svoje plodove.”12 {VB 274.1}
U njujorškom časopisu Journal of Commerce od 14. studenoga 1833. godine pojavio se dugačak napis o ovoj neobičnoj pojavi u kojemu stoji: “Pretpostavljam da ni jedan filozof ni znanstvenik nije ispričao ili zapisao događaj sličan jučerašnjemu. Jedan ga je prorok točno navijestio prije osamnaest stoljeća; ako pod padanjem zvijezda mislimo na padanje meteora, onda se to doslovno tako dogodilo.”{VB 274.2}
Tako se ispunio i posljednji među znamenjima Njegova dolaska o kojima je Isus rekao svojim učenicima: “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima.” Matej 24:33. Nakon ovih znakova Ivan je vidio kao drugi veliki događaj kako se “nebo izmače kao knjiga kad se savije” a zemlja se tresla i svaka gora i otok pomaknuše se sa svoga mjesta dok su grješnici u strahu pokušavali pobjeći pred dolaskom Sina Čovječjega. Otkrivenje 6:12-17. {VB 274.3}
Mnogi koji su bili očevici padanja meteora gledali su na taj prizor kao na znak suda koji će doći te kao na “strašnu sliku, sigurnoga preteču, milostivi znak onoga velikog i strašnoga dana.”13 Na taj način pozornost ljudi bila je skrenuta na ispunjavanje proročanstava i time su mnogi bili ponukani da obrate pozornost na vijest o drugome Kristovom dolasku. {VB 274.4}
Godine 1840. još jedno je značajno ispunjenje proročanstva pobudilo veliko zanimanje. Dvije godine prije toga Josiah Litch, jedan od vodećih propovjednika koji su objavljivali drugi Kristov dolazak, objavio je tumačenje devetog poglavlja Otkrivenja koje navješćuje pad Otomanskog carstva. Prema njegovu računanju, ta je sila trebala biti “srušena u kolovozu 1840. godine”. Nekoliko dana prije nego što se to dogodilo Litch je pisao: “Ako prihvatimo da se prvi period od 150 godina točno ispunio prije nego što je Konstantin XI. uz dozvolu Turaka stupio na prijestolje te da 391 godina i petnaest dana počinju po svršetku toga razdoblja, onda se oni trebaju navršiti 11. kolovoza 1840. godine kada se može očekivati pad otomanske sile u Carigradu. (335) Čvrsto vjerujem da će tako i biti…”14{VB 274.5}
Točno u najavljeno vrijeme Turska je preko svojih veleposlanika prihvatila zaštitu europskih savezničkih sila i tako se stavila pod nadzor kršćanskih naroda. Tim događajem proročanstvo se točno ispunilo. Kada je to objavljeno, mnogi su se ljudi uvjerili u ispravnost načela kojima su Miller i njegovi suradnici tumačili proročanstva, i to je dalo čudesan poticaj adventnom pokretu. Obrazovani i utjecajni ljudi pridružili su se Milleru u propovijedanju vijesti te se od 1840. do 1844. godine djelo naglo proširilo.{VB 275.1}
William Miller imao je snažan um izgrađen razmišljanjem i proučavanjem. Tome je dodao nebesku mudrost povezujući se s Izvorom mudrosti. Bio je čovjek zlata vrijedan koga su morali cijeniti i poštovati svi koji su držali do poštena karaktera i moralne vrsnoće. Sjedinivši istinsku ljubaznost s kršćanskom poniznošću i samosvladavanjem, prema svima je bio pažljiv i ljubazan, uvijek spreman saslušati mišljenja drugih i odmjeriti njihove argumente. Bez žestine ili uzbuđenja ispitivao je sve teorije i učenja uz pomoć Božje riječi, a njegovo zdravo rasuđivanje i temeljito poznavanje Svetoga pisma omogućili su mu da pobije zablude i raskrinka laži.{VB 275.2}
No njegov rad nije protjecao bez žestokog protivljenja. Kao i u dane ranijih reformatora, popularni vjerski učitelji nisu s naklonošću prihvatili istine koje je iznosio. Budući da svoje stajalište nisu mogli podržati Svetim pismom, bili su prisiljeni pribjeći kazivanjima i učenju ljudi, predaji crkvenih otaca. No propovjednici adventne istine prihvaćali su samo svjedočanstvo Božje riječi. “Biblija i samo Biblija” – to je bila njihova lozinka. Njihovi su protivnici nedostatak biblijskih dokaza nadoknađivali podsmijehom i porugom. Svoje vrijeme, sredstva i sposobnosti upotrijebili su da bi oklevetali one čiji je jedini zločin bio što su s radošću očekivali povratak svoga Gospoda i trudili se živjeti svetim životom, pozivajući i druge da se pripreme za Njegov dolazak. (336) {VB 275.3}
Protivnici su ulagali velike napore da odvrate pozornost ljudi od Kristova dolaska. Smatrali su proučavanje proročanstava o drugom Kristovom dolasku i svršetku vremena nečim čega se treba stidjeti, nečim grješnim. Na taj su način priznati propovjednici potkopavali vjeru u Božju riječ. Njihovo je učenje pretvaralo ljude u nevjernike i mnogi su si dopustili slobodu da žive po svojim željama, da bi na kraju oni koji su prouzročili to zlo, krivcima proglasili adventiste.{VB 276.1}
I dok je Millerovo ime privlačilo mnoštvo razumnih i pažljivih slušatelja, vjerski ga je tisak rijetko spominjao, osim kada su ga optuživali ili ismijavali. Ravnodušni i bezbožni, osokoljeni stavom nekih vjerskih učitelja, nastojali su oklevetati njega i njegovo djelo služeći se besramnim izrazima te nedostojnim i bogohulnim dosjetkama. Sijedoga čovjeka, koji je napustio udoban dom da bi putovao o svome trošku iz grada u grad, iz mjesta u mjesto, neumorno nastojeći uputiti svijetu svečanu opomenu o blizini suda, sramno su optuživali kao fanatika, lažljivca i varalicu.{VB 276.2}
Poruge, klevete i uvrede kojima su ga obasuli izazvale su negodovanje čak i svjetovnoga tiska. “Uzimati tako lakomisleno i s podsmijehom predmet koji ima tako veliku važnost i tako strašne posljedice”, svjetovni su ljudi smatrali kako znači “ne samo rugati se osjećajima njegova predstavnika i zagovornika, nego ismijavati i dan suda, rugati se samom Božanstvu i prezirati strahote Njegova suda.”15 {VB 276.3}
Začetnik svega zla nastojao je ne samo spriječiti širenje adventne vijesti, nego uništiti i samoga glasnika. Miller je praktično primjenjivao istinu na srca svojih slušatelja, koreći ih za njihove grijehe i uznemirujući njihovo samozadovoljstvo, (337) pa su njegove otvorene i oštre riječi izazvale njihovo neprijateljstvo. Protivljenje što su ga vjernici crkve pokazali prema njegovoj vijesti ohrabrilo je niže društvene slojeve da ih u tome nadmaše; neprijatelji su naumili ubiti ga kad napusti mjesto sastanka. No i sveti su se anđeli nalazili u mnoštvu, pa je jedan od njih, u liku čovjeka, primio Gospodnjega slugu za ruku i izveo ga iz gnjevne gomile na sigurno mjesto. Millerovo djelo još nije bilo dovršeno, i sotona i njegovi demoni onemogućeni su u svojim namjerama.{VB 276.4}
Unatoč velikom otporu, zanimanje za adventni pokret nastavilo je rasti. Broj njegovih sljedbenika više nije iznosio desetak ili stotinu, već više tisuća. Razne vjerske zajednice doživjele su velik prirast vjernika, ali se nakon nekoga vremena duh protivljenja podigao i protiv tih obraćenika, pa su crkve počele poduzimati disciplinske mjere protiv onih koji su prihvatili Millerova gledišta. Takav postupak potaknuo je Millera da uzme pero u ruke te da se jednim otvorenim pismom obrati kršćanskim zajednicama, pozivajući ih da mu, ako smatraju da su njegova učenja lažna, dokažu Svetim pismom njegovu zabludu.{VB 277.1}
“Što mi to vjerujemo”, rekao je, “a nije nam zapovjeđeno vjerovati po Božjoj riječi koju i vi sami smatrate pravilom, jedinim pravilom naše vjere i života? Što smo učinili da smo zaslužili tako jetke optužbe s propovjedaonica i u tisku, i što vam daje povod da nas adventiste izopćite iz svojih crkava i zajedništva?” “Ako smo pogriješili, molimo vas da nam pokažete u čemu se sastoji naša pogreška. Pokažite nam iz Božje riječi u ćemo smo u zabludi. Dosta nam je ruganja. Ono nas nikad neće uvjeriti da smo na pogrešnom putu; samo Božja Riječ može promijeniti naše stajalište. Do svojih smo zaključaka došli razmišljanjem i molitvom nakon što smo vidjeli dokaze u Svetome pismu.”16 {VB 277.2}
Tijekom stoljeća vijest opomene koju je Bog slao svijetu preko svojih slugu dočekivana je s istom sumnjom i nevjerovanjem. (338) Kad je Gospod zbog bezakonja pretpotopnih ljudi odlučio pustiti potop na Zemlju, najprije im je obznanio svoju namjeru kako bi im dao priliku da se okane svojih zlih putova. Sto dvadeset godina odjekivala je opomena u ušima grješnika, pozivajući ih da se pokaju kako bi izbjegli Božji gnjev. No ta im se poruka činila kao bajka i nitko nije obratio pozornost na nju. Ohrabreni u svojoj zloći, rugali su se Božjem glasniku, ismijavali njegove pozive i čak ga optuživali za prijevaru. “Kako se jedan čovjek usuđuje usprotiviti svim velikim ljudima na zemlji? Ako je Noina poruka istinita, zašto je cijeli svijet ne prihvati i ne povjeruje u nju? Tvrdnje jednoga čovjeka nasuprot mudrosti tisuća?” Odbacili su Noinu poruku i nisu htjeli potražiti utočište u korablji. {VB 277.3}
Rugači su upućivali na prirodne pojave: na stalnu smjenu godišnjih doba, na plavi nebeski svod s kojega još nikada nije pala kiša, na plodne doline natapane blagom noćnom rosom. Nakon što su s prezirom izjavili kako je propovjednik pravde samo običan zanesenjak, nastavili su više nego ikada uživati u razvratu i zlu. Ipak, njihovo nevjerovanje nije moglo spriječiti prorečeno zlo. Bog je dugo trpio njihovu bezbožnost i dao im dovoljno vremena da se pokaju, ali u određeno vrijeme pravedni je Božji sud stigao one koji su odbacili Njegovu milost.{VB 277.4}
Krist je rekao da će ljudi pokazati isto nevjerstvo u vezi s Njegovim dolaskom. Kao što Noini suvremenici “ne osjetiše dok ne dođe potop i odnese sve”, tako će, po Kristovim riječima, biti i o dolasku Sina Božjega.Matej 24:39. Kada se vjeran narod sjedini sa svijetom i počne živjeti kao što svijet živi i uživati u zabranjenim zabavama, kada raskoš svijeta postane raskoš crkve, kada budu zvonila svatovska zvona i svi se nadali još dugim godinama napretka – tada će iznenada, kao grom iz vedra neba, doći kraj njihovim obmanama i lažnim nadama. (339){VB 278.1}
Kao što je Bog poslao svoga glasnika da opomene svijet kako nailazi potop, tako je poslao svoga izabranoga glasnika da objavi kako je blizu posljednji sud. No kao što su se Noini suvremenici rugali propovjedniku pravde, tako su se i u Millerovo doba mnogi koji su se nazivali Božjom djecom rugali riječima opomene.{VB 278.2}
Zašto su crkve pokazale takav otpor prema učenju i propovijedanju o Kristovom dolasku? Dok taj događaj donosi zlima nesreću i propast, pravednima predstavlja nadu i radost. Ta velika istina u svim je stoljećima bila utjeha vjernome Božjem narodu. Zašto je onda sada, slično kao i njezin Autor, postala “kamenom spoticanja i stijenom sablazni” onima koji se smatraju Božjim narodom? Sâm Gospod dao je obećanje svojim učenicima: “Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi da i vi budete gdje sam ja.” Ivan 14:3. Predviđajući usamljenost i tugu svojih učenika, Spasitelj je, pun sućuti, poslao anđele da ih utješe uvjeravanjem kako će ponovno osobno doći, kao što je i otišao na nebo. Dok su stajali pogleda upravljena gore, naprežući se kako bi uhvatili posljednju sliku Onoga koga su ljubili, pozornost su im privukle riječi: “Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” Djela 1:11. Poruka anđela ponovno je u njima pobudila nadu. Učenici se “s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga.” Luka 24:52,53. Nisu se radovali zbog toga što ih je Isus ostavio i što će se odsada morati boriti s teškoćama i kušnjama svijeta, već su se radovali riječima anđela da će Isus ponovno doći.{VB 278.3}
Objavljivanje vijesti o Kristovom dolasku i danas bi trebalo biti povod velikoj radosti, kao što je to bilo onda kada su je anđeli objavili pastirima Betlehema. (340) Oni koji doista ljube Spasitelja ne mogu ne pozdraviti s radošću ovu vijest osnovanu na Božjoj riječi – vijest da će Onaj koji je središte njihove nade u vječni život ponovno doći, ali ne da bude prezren i odbačen kao prigodom svoga prvog dolaska, nego u sili i slavi da izbavi svoj narod. Oni koji ne ljube Spasitelja ne žele da On dođe. Nema dakle jasnijeg dokaza da su crkve otpale od Boga nego ogorčenje i neprijateljstvo koje je kod njih izazvala ta nebeska vijest.{VB 279.1}
Oni koji su prihvatili vijest o drugom Kristovom dolasku shvatili su kako je nužno da se pokaju i ponize pred Bogom. Mnogi su se dugo kolebali između Krista i svijeta, ali sada su osjetili kako je došlo vrijeme da zauzmu čvrsto stajalište. “Sve što se odnosilo na vječnost dobilo je za njih neobičnu važnost. Nebo im se približilo i osjećali su se krivima pred Bogom”17 Kršćani su se probudili na nov duhovni život. Shvatili su da je vrijeme kratko i da trebaju brzo činiti ono što su dužni činiti za svoje bližnje. Napustili su zemaljske planove i činilo im se kao da se pred njima otvorila vječnost. Ono što se odnosilo na vječno blaženstvo ili vječnu smrt potisnulo je sva pitanja prolazne vrijednosti. Božji Duh počivao je na njima i davao osobitu silu ozbiljnom pozivu koji su upućivali braći i grješnicima da se pripreme za Božji dan. Tiho svjedočanstvo njihova svakodnevnog života bilo je stalni ukor naizgled pobožnim ali neposvećenim članovima crkve koji nisu željeli da ih se ometa u njihovim zabavama i zadovoljstvima, u trci za stjecanjem novca i težnji za svjetovnim častima. Otuda je poteklo neprijateljstvo i otpor prema istini o ponovnom Kristovom dolasku i prema glasnicima koji su nosili tu vijest.{VB 279.2}
Budući da su vidjeli kako su dokazi osnovani na proročkim vremenskim razdobljima neoborivi, protivnici te istine svojim su pristašama savjetovali da odustanu od proučavanja toga predmeta, tvrdeći da su proročanstva zapečaćena. I tako su protestanti pošli stopama rimokatolika. Dok je papinska crkva zabranjivala vjernicima čitanje Biblije, protestantska je crkva tvrdila kako se važan dio Svetoga pisma – onaj koji nam posebno otkriva istine za naše vrijeme – ne može razumjeti. (Pogledajte Povijesni dodatak) (341){VB 279.3}
Propovjednici i narod objavljivali su da su Danielova proročanstva i Otkrivenje neshvatljive tajne. No sam je Krist uputio svoje učenike na riječi proroka Daniela u vezi s događajima koji su se trebali zbiti u njihovo vrijeme te rekao: “Tko čita, neka shvati!” Tvrdnju da je Otkrivenje tajna koja se ne može razumjeti, pobija već i sam naslov knjige: “Otkrivenje Isusa Krista, koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi… Blago čitaču i slušačima riječi ovoga proročanstva ako vrše što je u njemu napisano, jer je određeno vrijeme blizu!” Otkrivenje 1:1-3.{VB 279.4}
Prorok kaže: “Blago čitaču” – ima onih koji ne žele čitati; njima nije namijenjen blagoslov. “I slušačima” – ima i takvih koji ne žele čuti bilo što u vezi s proročanstvima; ni njima nije obećan blagoslov. “Ako vrše što je u njemu napisano” – mnogi ne žele prihvatiti upozorenja i upute sadržane u Otkrivenju; nitko od njih nema pravo na obećani blagoslov. Svi koji ismijavaju proročanstva i rugaju se simbolima objavljenim u njima, svi koji se odbijaju obratiti i pripremiti na Kristov dolazak, ostat će bez božanskog blagoslova.{VB 280.1}
Kako se, uz svjedočanstvo nadahnute Božje riječi, ljudi usuđuju tvrditi da je Otkrivenje tajna koju ljudski um nije u stanju dokučiti? Ono je otkrivena tajna, otvorena knjiga! Proučavanje Otkrivenja upućuje misli na Danielovo proročanstvo, a u obje knjige Bog daje svojoj djeci važne pouke u vezi s događajima koji će se zbiti na kraju povijesti ovoga svijeta.{VB 280.2}
Ivanu su bili pokazani daleki i uzbudljivi prizori u životu crkve. U toj knjizi apostol opisuje stanje, opasnosti, borbe i konačno oslobođenje Božjega naroda. (342) Tu su zabilježene posljednje poruke koja će ubrzati sazrijevanje zemaljske žetve. Ovdje apostol promatra vjernike kao snopove za nebesku žitnicu, a Kristove neprijatelje kao svežnjeve za oganj uništenja. Otkrivene su mu vrlo važne stvari, osobito za posljednju crkvu kako bi oni, koji se budu obratili od zablude k istini, mogli znati kakve ih opasnosti i borbe očekuju. Nitko ne treba ostati u tami u vezi s budućim događajima.{VB 280.3}
Čemu onda to sveopće neznanje o jednom tako važnom dijelu Svetoga pisma? Otkuda to sveopće odvraćanje od proučavanja njegova učenja? Posljedica je to dobro proračunatoga plana kneza tame da ljudima sakrije ono što otkriva njegove laži i obmane. Iz tog je razloga Krist, Autor Otkrivenja, koji je predvidio borbu koja će se voditi protiv proučavanja Otkrivenja, izgovorio blagoslov svima koji “čitaju, slušaju i vrše” riječi toga proroštva. (343){VB 280.4}
Božje djelo na zemlji pokazuje kroz sva stoljeća izrazitu sličnost u svim velikim reformacijama i vjerskim pokretima. Načela Božjeg postupanja s ljudima uvijek su ista. Važni pokreti u današnje vrijeme slični su onima iz prošlosti, a iskustva crkve u proteklim vjekovima vrlo su važna za naše vrijeme.{VB 281.1}
Biblija jasno uči da Bog pomoću Svetoga Duha na osobit način upravlja svojim slugama na zemlji u velikim pokretima za nastavljanje djela spasenja. Ljudi su oruđa u Božjim rukama kojima se služi kako bi izvršio svoje božanske namjere. Svatko ima svoj zadatak; svakome je dana mjera svjetlosti koja odgovara potrebama njegova vremena te koliko je potrebno da bi bio sposoban izvršiti djelo koje mu je Bog povjerio. No ni jedan čovjek, ma koliko ga Nebo cijenilo, nikada nije dostigao potpunu spoznaju o velikom planu spasenja niti je mogao savršeno shvatiti božansku nakanu u djelu za svoje vrijeme. Ljudi ne mogu sasvim razumjeti što Bog želi postići poslom koji im je povjerio da ga izvrše, niti u potpunosti shvaćaju značaj poruke koju objavljuju u Njegovo ime.{VB 281.2}
“Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga?” Job 11:7. “Jer misli moje nisu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospodin; (344) nego koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su putovi moji viši od vaši putova, i misli moje od vaših misli.” Izaija 55:8,9. “Ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što se još nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” Izaija 46:9,10.{VB 281.3}
Čak ni proroci, kojima je milostivo iskazano posebno prosvjećenje Svetim Duhom, nisu potpuno shvaćali značenje otkrivenja koja su im bila povjerena. Značenje objavljenih proročanstava trebalo se otkrivati tijekom vremena, onda kada Božjem narodu budu potrebne pouke sadržane u njima.{VB 281.4}
Pišući o spasenju otkrivenom kroz evanđelje Petar kaže: “Ovo su spasenje istraživali i ispitivali proroci koji su prorekli vama određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh – koji bijaše u njima – kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljanje što će doći poslije njih, bijaše im objavljeno da nisu za same sebe, nego za vas iznijeli ono što su vam sada, uz pomoć Duha Svetoga što je poslan s neba, objavili propovjednici Radosne vijesti.” 1.Petrova 1:10-12.{VB 282.1}
No iako prorocima nije dano da potpuno shvate ono što im je bilo otkriveno, oni su ipak ozbiljno nastojali razumjeti svu svjetlost koju im je Bog blagonaklono dao. Istraživali su “i ispitivali… na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh – koji bijaše u njima.” Kakve li pouke za Božji narod u kršćansko doba, za koga su ta proročanstva predana Njegovim slugama! “Bijaše im objavljeno da nisu za same sebe nego za vas iznijeli.” Pogledajte te svete Božje ljude koji su “istraživali i ispitivali” otkrivenja koja su dobili za još nerođene naraštaje! Usporedite njihovu svetu revnost s bezbrižnom ravnodušnošću kojom su se miljenici kasnijih vjekova odnosili prema tom daru neba. Kakva li ukora za ravnodušnost poteklu iz ljubavi prema dokolici i svijetu, koja se zadovoljava izjavom kako se proročanstva ne mogu razumjeti! (345) {VB 282.2}
Iako je ograničeni ljudski razum nesposoban dokučiti misli Beskonačnoga ili u cijelosti shvatiti Njegove namjere, ljudi često nebeske poruke shvaćaju tako maglovito zbog neke svoje zablude ili nemara. Često je ljudski duh, pa i Božjih slugu, zaslijepljen ljudskim mišljenjima, predajama i lažnim učenjima, tako da je samo djelomično u stanju shvatiti velike stvari koje im Bog otkriva u svojoj Riječi. Tako je bilo i s Kristovim učenicima, čak i u vrijeme kada je sâm Spasitelj bio s njima. Njihova su shvaćanja bila prožeta židovskim pojmovima o Mesiji kao o svjetskom kralju koji će podignuti Izrael na prijestolje svjetskoga carstva, pa nisu mogli shvatiti Njegove riječi kojima je prorekao svoje muke i smrt.{VB 282.3}
Sâm ih je Krist poslao u svijet s viješću: “Ispunilo se vrijeme; blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Radosnu vijest!” Marko 1:15. Ta je vijest bila utemeljena na proročanstvu iz devetoga poglavlja Knjige proroka Daniela. Anđeo je objasnio da se šezdeset dva tjedna protežu do “Kneza Pomazanika”, pa su učenici s velikim nadama i radosnim slutnjama očekivali uspostavu Mesijina kraljevstva u Jeruzalemu koje će zavladati cijelim svijetom. {VB 282.4}Propovijedali su vijest koju im je Krist povjerio, ali oni sami pogrešno su shvatili njezino značenje. Iako se njihova vijest osnivala na proročanstvu iz Daniela 9:25, nisu vidjeli da će, prema sljedećem stihu istoga poglavlja, Pomazanik biti pogubljen. Od samoga rođenja njihove su misli bile usmjeravane na očekivanje slave zemaljskoga carstva kome su se nadali i to im je zaslijepilo oči kako za samo proročanstvo, tako i za Kristove riječi. {VB 282.5}
Učenici su obavili svoju dužnost upućujući milosrdan poziv židovskom narodu, a onda su – u trenutku kada su očekivali da Njihov Gospod zasjedne na Davidovo prijestolje, vidjeli kako Ga hvataju kao zločinca, tuku Ga, rugaju Mu se, osuđuju i razapinju na križ na Golgoti. (346) Kakav je očaj i kakve su duševne patnje kidale srca učenika tijekom onih nekoliko dana što je njihov Gospodin počivao u grobu!{VB 283.1}
Krist je došao točno u određeno vrijeme i na način opisan u proročanstvu. Svjedočanstvo Svetoga pisma u svakoj se pojedinosti ispunilo u Njegovoj službi. Objavljivao je spasenje “i Njegova besjeda bijaše silna”. Njegovi su slušatelji bili uvjereni u srcu da su Njegove riječi s Neba. Riječ i Sveti Duh potvrdili su božansko poslanje Božjega Sina.{VB 283.2}
Učenici su još uvijek bili odani svome voljenom Učitelju, pa ipak su bili prožeti neizvjesnošću i sumnjom. U svome duševnom strahu nisu se sjetili Kristovih riječi kojima ih je pripremao za svoje stradanje i smrt. Da je Isus iz Nazareta pravi Mesija, zar bi bili izloženi takvoj boli i razočaranju? Bilo je to pitanje koje je mučilo njihove duše dok je Spasitelj ležao u grobu za beznadnih sati one subote između Njegove smrti i uskrsnuća.{VB 283.3}
Iako je noć žalosti obavila ove Kristove sljedbenike, oni nisu bili napušteni. Prorok je rekao: “Ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja… izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” “Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.” Bog je rekao: “Čestitima sviće kao svjetlost u tami.” “I vodit ću slijepce putom koji nisu znali, vodit ću ih stazama koje nisu znali; i obratit ću pred njima mrak u svjetlost i što je neravno u ravno. To ću im učiniti i neću ih ostaviti.” Mihej 7:8,9; Psalam 139:12; 112:4; Izaija 42:16.{VB 283.4}
Vijest što su je učenici razglasili u Gospodnje ime u svakom je pogledu bila točna, a događaji na koje je upućivala upravo su se zbivali. “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje!”, glasila je njihova vijest. (347) Kada je isteklo vrijeme – šezdeset devet tjedana iz 9. poglavlja Knjige proroka Daniela – koje je trajalo do Mesije, “Pomazanika”, Krist je, nakon što ga je Ivan krstio u Jordanu, bio pomazan Svetim Duhom. A “nebesko kraljevstvo”, za koje su govorili da je blizu, uspostavljeno je Kristovom smrću. To kraljevstvo nije bilo zemaljski imperij, kako su ih učili vjerovati, niti je bilo ono buduće, neprolazno kraljevstvo koje će biti uspostavljeno kada će se “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima” dati “puku svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo Njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će Mu i pokoravati se njemu.” Daniel 7:27. U Bibliji izraz “nebesko kraljevstvo” označuje i kraljevstvo milosti i kraljevstvo slave. Pavao je u poslanici Hebrejima prikazao kraljevstvo milosti. Nakon što je uputio na Krista, samilosnog Posrednika koji može “suosjećati s našim slabostima”, apostol nastavlja: “Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” Hebrejima 4:15,16. Prijestolje milosti predočuje kraljevstvo milosti, jer postojanje prijestolja pretpostavlja postojanje kraljevstva. U mnogim svojim prispodobama Krist upotrebljava izraz “nebesko kraljevstvo” da bi opisao djelovanje božanske milosti na ljudska srca.{VB 283.5}
Tako i prijestolje slave predstavlja kraljevstvo slave, a na to se kraljevstvo odnose Spasiteljeve riječi: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi.” Matej 25:31,32. To je kraljevstvo još budućnost. Ono neće biti uspostavljeno do drugoga Kristovog dolaska.{VB 284.1}
Kraljevstvo milosti osnovano je neposredno nakon čovjekova pada, kada je načinjen plan za spasenje grješnog čovječanstva. Ono je tada postojalo samo u Božjoj namjeri i Njegovom obećanju, a ljudi su vjerom mogli postati njegovim podanicima, no istinski je uspostavljeno tek Kristovom smrću. (348) Spasitelj je naime, čak i nakon početka svoje zemaljske misije, umoran od tvrdoglavosti i nezahvalnosti ljudi, mogao odustati od svoje žrtve na Golgoti. U Getsemanskom je vrtu čaša muka drhtala u Njegovoj ruci. Čak i tada je mogao otrti krvav znoj sa svoga čela i pustiti grješni rod da propadne u svome grijehu. Da je to učinio, za paloga čovjeka ne bi bilo otkupa. No kada je Spasitelj umirao i u svome posljednjem dahu povikao: “Svršeno je”, ostvarenje plana spasenja bilo je osigurano. Obećanje spasenja dano grješnom paru u Edenu potvrđeno je. Tada je uspostavljeno kraljevstvo milosti koje je ranije postojalo zahvaljujući Božjem obećanju.{VB 284.2}
Tako je Kristova smrt – upravo taj događaj koji su učenici smatrali potpunim uništenjem svoje nade – zapravo zauvijek osigurala tu nadu. Iako im je Kristova smrt donijela okrutno razočaranje, ona je bila vrhunski dokaz ispravnosti njihove vjere. Događaj koji ih je ispunio tugom i očajem, otvorio je svakom Adamovom potomku vrata nade; na taj događaj usmjeren je budući život i vječna sreća svih Božjih vjernika u svim vremenima. {VB 284.3}
Čak i u tom razočaranju učenika zbog neispunjenih očekivanja ispunile su se namjere neizmjernog Božjeg milosrđa. Iako su njihova srca bila osvojena božanskom milošću i snagom Njegova učenja – jer “nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek” – ipak je s čistim zlatom njihove ljubavi prema Isusu bio pomiješan bezvrijedan talog svjetovne oholosti i sebičnog častoljublja. Još u prostoriji gdje su trebali blagovati pashu, u onom svečanom času kada je njihov učitelj već ulazio u sjenu Getsemanije, “nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći.” Luka 22:24. Pred sobom su stalno gledali prijestolje, krunu i slavu, dok je neposredno pred njima bila sramota i agonija Getsemanije, sudnica i križ na Golgoti. (349) Upravo su ih oholost srca i težnja za svjetovnom slavom naveli da se grčevito drže lažnoga učenja svoga vremena i zanemare Spasiteljeve riječi koje su pokazivale pravu narav Njegova kraljevstva i upućivale na Njegovo stradanje i smrt. A te su zablude imale za posljedicu tešku ali potrebnu kušnju koja je imala cilj da ih popravi. Iako su učenici pogrešno shvatili značenje svoje vijesti i nisu vidjeli ostvarenje svojih očekivanja, ipak su objavili upozorenje koje im je Bog dao i Gospod je nagradio njihovu vjeru i odao priznanje njihovoj poslušnosti. Povjereno im je djelo širenja slavne vijesti o uskrsnulom Gospodu svim narodima. Da bi se pripremili za to djelo, morali su proći kroz tako gorko iskustvo.{VB 285.1}
Nakon svoga uskrsnuća Isus se javio svojim učenicima na putu za Emaus, “i poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na Njega odnosilo u svim Pismima.” Luka 24:27. Srca učenika bila su uzbuđena. Rasplamsala se njihova vjera. Bili su “preporođeni za živu nadu” još prije nego što im je Isus dopustio da Ga prepoznaju. Htio je prosvijetliti njihov um u utvrditi njihovu vjeru u “najpouzdaniju proročku riječ”. Želio je da se istina duboko ukorijeni u njihov um, ne samo zato što je poduprta Njegovim osobnim svjedočanstvom, nego i zbog pouzdanih dokaza sadržanih u simbolima i sjenama obrednog zakona, kao i u proročanstvima Staroga zavjeta. Kristovim je sljedbenicima bila potrebna razumska vjera – ne samo radi njih, nego i zato da bi mogli objaviti svijetu spoznaju o Kristu. Kao prvi korak u navješćivanju te spoznaje Isus je učenike uputio na “Mojsija i proroke”. Bilo je to svjedočanstvo što ga je uskrsnuli Spasitelj dao o vrijednosti i važnosti starozavjetnih spisa.{VB 285.2}
Kakva li se promjena zbila u srcima učenika kada su ponovno ugledali svoga Učitelja! (Luka 24:32) (350) U potpunijem i savršenijem smislu nego ikada ranije našli su “onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također.” Neizvjesnost, strah i očaj nestali su pred savršenom sigurnošću i nepomućenom vjerom. Nije nikakvo čudo što su nakon Njegova uskrsnuća “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”. Narod, koji je znao samo za Spasiteljevu sramotnu smrt, očekivao je kako će na njihovom licu vidjeti žalost, zbunjenost i poraz, no umjesto toga vidio je samo radost i izraz pobjede. Kako li su se ti učenici pripremili za djelo koje je bilo pred njima! Prošli su kroz najtežu moguću kušnju i vidjeli kako se Božja riječ slavno ispunila kada je po ljudskome mišljenju sve bilo izgubljeno. Što bi sada više moglo pokolebati njihovu vjeru ili umanjiti njihovu žarku ljubav? U svojoj najvećoj tuzi imali su “jaku utjehu”, nadu koja je bila “kao pouzdano i čvrsto sidro duše”. Hebrejima 6:18,19. Bili su svjedoci Božje mudrosti i moći, sigurni da ih “neće ni smrt ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” “Ali u svemu ovom”, rekli su, “sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio.” Rimljanima 8:38,39,37. “A riječ Gospodnja zauvijek ostaje!” 1.Petrova 1:24. A “tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i posreduje za nas?” Rimljanima 8:34.{VB 286.1}
“Moj se narod neće postidjeti nikad više”, rekao je Gospod. Joel 2:26. “Večer donese suze, a jutro klicanje.” Psalam 30:5. Kada su učenici sreli Spasitelja na dan Njegova uskrsnuća i kada su im srca gorjela dok su slušali Njegove riječi; kad su pogledali Njegovu glavu, ruke i noge izranjene za njih; kad ih je Isus, prije svoga uzašašća poveo do Betanije i dižući ruke na blagoslov zapovjedio: (351) “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju te dodao: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” Marko 16:15; Matej 28:20; kada je na Duhove sišao obećani Utješitelj i kada su primili silu s visine a duše vjernika bile oduševljene stalnom prisutnošću njihova Gospoda koji se uznio – bi li tada, iako je njihov put kao i Njegov vodio kroz žrtve i mučeničku smrt, zamijenili službu Radosne vijesti Njegove milosti, zajedno s “vijencem pravde” koji će primiti o Njegovu dolasku, za slavu zemaljskog prijestolja, čemu su se ranije nadali? Onaj koji “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” zajamčio im je sa zajedništvom svojih muka i zajedništvo svoje radosti – radosti da može “privesti k slavi mnoge sinove”, neiskazanu radost, “izvanredno veliku i vječnu slavu” s kojom se, po Pavlovim riječima, ne može usporediti “naša… sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja.”{VB 286.2}
Iskustvo učenika koji su u vrijeme prvoga Kristovog dolaska naviještali “Radosnu vijest o Kraljevstvu” slično je iskustvu onih koji su propovijedali vijest o drugom Kristovom dolasku. Kao što su učenici krenuli u svijet propovijedajući: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje”, tako su Miller i njegovi suradnici objavljivali da treba isteći najduže i posljednje proročko razdoblje koje se spominje u Bibliji: da predstoji sud i da će uskoro nastupiti vječno kraljevstvo. Propovijedanje učenika u vezi s vremenom osnivalo se na sedamdeset tjedana u 9. poglavlju Knjige proroka Daniela. Miller i njegovi suradnici najavili su kraj 2300 dana iz Daniela 8:14 čijih je razdoblje od sedamdeset tjedana samo jedan dio. Propovijedanje i jednih i drugih osnivalo se na ispunjenju ta dva različita dijela istoga velikog proročkog razdoblja.{VB 287.1}
Ni William Miller i njegovi suradnici nisu, kao ni prvi učenici, potpuno shvatili značaj vijesti koju su objavljivali. Duboko ukorijenjene zablude u crkvi sprečavale su ih da dođu do pravilnog tumačenja jedne važne točke u proroštvu. (352) Zbog toga su, iako su propovijedali vijest koju im je Bog povjerio, ipak doživjeli razočaranje jer su pogrešno shvatili njezin smisao.
Objašnjavajući stih u Danielu 8:14: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno”, Miller je, kako smo već spomenuli, usvojio općeprihvaćeno mišljenje da je naša Zemlja Svetište te vjerovao da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje vatrom o Gospodnjem dolasku. Kada je ustanovio da je svršetak 2300 dana u proročanstvu točno prorečen, zaključio je kako je time otkriveno vrijeme drugoga Kristovog dolaska. Njegova je zabluda potekla iz toga što je prihvatio općerašireno mišljenje o tome što je Svetište.{VB 287.2}
U obrednoj službi, koja je bila predslika Kristove žrtve i njegove svećeničke službe, čišćenje Svetišta bilo je posljednji obred što ga je veliki svećenik obavljao tijekom godine. Radilo se o završnom dijelu pomirenja – uzimanju i uklanjanju grijeha Izraelaca. Ono je bilo simbol završnog čina u službi našega Velikog svećenika na Nebu, uklanjanja ili brisanja grijeha Njegovog naroda koji su zapisani u nebeskim knjigama. Ta služba obuhvaća istragu, suđenje koje se zbiva neposredno prije Kristovog dolaska na nebeskim oblacima u velikoj sili i slavi; jer, kada Krist dođe, svačiji će slučaj već biti riješen. Isus kaže: “Sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu.” Otkrivenje 22:12. Taj sud, koji neposredno prethodi drugom Isusovom dolasku, najavljen je u poruci prvoga anđela u Otkrivenju 14:7: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!”{VB 288.1}
Oni koji su iznosili to upozorenje objavili su pravu vijest u pravo vrijeme. (353) Ali, kao što su prvi učenici na osnovu proročanstva u 9. poglavlju Knjige proroka Daniela objavili: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje” a propustili zamijetiti Mesijinu smrt prorečenu u istom tekstu, tako su i Miller i njegovi suradnici propovijedali vijest osnovanu na Knjizi proroka Daniela 8:14 i Otkrivenja 14:7, a nisu vidjeli da u 14. poglavlju Otkrivenja ima i drugih vijesti koje također treba objaviti prije Gospodnjega dolaska. Kao što su se učenici prevarili u vezi s kraljevstvom koje je trebalo biti uspostavljeno po isteku sedamdeset sedmica, i adventisti su se prevarili u vezi s događajem koji se trebao zbiti po isteku 2300 dana. U oba slučaja radilo se o prihvaćanju i vjerovanju u opće zablude toga vremena koje su im zaslijepile um za istinu. I prvi i drugi put ispunila se Božja volja jer su propovijedali vijest koju je Bog želio dati ljudima, ali i jedni i drugi pretrpjeli su razočaranje jer su pogrešno shvatili vijest.{VB 288.2}
Bog je ipak ostvario svoju dobru namjeru i postigao da na taj način bude iznesena opomena o sudu. Veliki je dan bio blizu i ljudi su po Božjoj providnosti kušani određenim vremenom kako bi se otkrilo što im je u srcu. Vijest je bila namijenjena kušanju i čišćenju crkve. Ljudi su trebali saznati teži li im srce za svijetom ili za Kristom i Nebom. Tvrdili su da ljube Spasitelja, a sada su svoju ljubav trebali i dokazati. Jesu li spremni odreći se svojih svjetovnih nada i častohlepnih planova te s radošću pozdraviti dolazak svoga Gospoda? Vijest im je trebala omogućiti da spoznaju svoje pravo duhovno stanje. Poslana je u milosti da ih probudi i potakne da pokajanjem i poniznošću traže Gospoda.{VB 288.3}
I tako se razočaranje, premda je bilo posljedica pogrešnog shvaćanja vijesti koju su objavljivali, ipak okrenulo na dobro. To razočaranje trebalo je okušati srca onih koji su tvrdili da su prihvatili opomenu. (354) Hoće li zbog svoga razočaranja brzo odbaciti stečeno iskustvo i pouzdanje u Božju riječ ili će u molitvi i poniznosti nastojati otkriti gdje su učinili propust u shvaćanju značenja proročanstva? Koliko njih je postupalo samo iz straha, po nagonu ili potaknuti uzbuđenjem? Koliko ih je bilo neodlučnih i nevjernih? Mnoštvo ljudi tvrdilo je kako im je drag Gospodnji dolazak. Kada se bude tražilo od njih da podnesu sramotu i porugu svijeta, kad budu sučeljeni s odlaganjem i razočaranjem, hoće li se odreći vjere? Hoće li odbaciti istine koje se temelje na najjasnijim izjavama Božje riječi samo zato što ne mogu odmah shvatiti Božje postupanje s njima? {VB 289.1}
Ta kušnja trebala je otkriti čvrstoću onih koji su u iskrenoj vjeri bili poslušni svemu što su smatrali učenjem Božje riječi i Božjega Duha. To iskustvo im je, više od bilo kojega drugog, trebalo pokazati koliko je opasno kada se prihvate teorije i tumačenja ljudi umjesto da se Biblija tumači njome samom. Teškoće i žalost, proistekle iz njihovih zabluda, trebale su utjecati na djecu vjere da se poprave. Sve to trebalo ih je potaknuti na temeljitije proučavanje proročke riječi i naučiti ih da pomnije ispituju temelj svoje vjere i odbace sve što nije utemeljeno na Svetom pismu, bez obzira na to koliko to prihvaćao ostali kršćanski svijet.{VB 289.2}
Sve što se tim vjernicima, kao i prvim učenicima, činilo nejasnim u času kušnje, bit će kasnije razjašnjeno. Kada budu vidjeli “ishod koji… je Gospodin dao”, znat će da su se, unatoč teškoćama koje su proizišle iz njihovih zabluda, Njegove namjere ljubavi prema njima neprekidno ostvarivale. Blagoslovljenim će iskustvom spoznati da je Gospod “pun samilosti i milosrđa” te da su svi Njegovi putovi “milost i istina onima koji drže zavjet Njegov i otkrivenje Njegovo.” (355){VB 289.3}
Veliko vjersko buđenje, izazvano objavom bliskog Kristovog dolaska, naviješteno je u proročanstvu prve anđeoske poruke iz 14. poglavlja Otkrivenja. Ivan vidi anđela “gdje leti posred neba, koji imaše vječno evanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu.” On “jakim glasom” objavljuje vijest: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” Otkrivenje 14:6,7.{VB 290.1}
Rečeno da će anđeo biti glasnik te opomene, i to je vrlo značajno. Čistoćom, slavom i silom nebeskog glasnika božanska je mudrost htjela prikazati uzvišenost djela koje treba izvršiti ta vijest, kao i silu i slavu koje će je pratiti. Anđelov let “posred neba”, “jaki glas” kojim se izgovara ta opomena i njezino objavljivanje svim “stanovnicima zemlje” – “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” – jasno govori o brzini kojom se taj pokret širio svijetom. {VB 290.2}
Sama vijest ukazuje na vrijeme kada će nastati taj pokret. Ona je dio “vječnoga evanđelja”, “neprolazne Radosne vijesti” te najavljuje početak suda. (356) O vijesti spasenja propovijedalo se u svim vjekovima, ali ta je vijest dio evanđelja koje se može objavljivati samo u posljednje dane, jer će samo tada biti istina da je došao “čas Suda”. Proročanstva iznose niz događaja koji prethode početku suda. To je posebno točno kada je riječ o Knjizi proroka Daniela. No Daniel je “do vremena svršetka” morao zatvoriti i zapečatiti dio svoga proročanstva koje se odnosilo na posljednje dane. Tek kada nastupi to vrijeme, moći će se objaviti vijest o sudu osnovana na ispunjenju tih proročanstava. No u posljednje vrijeme, kaže prorok, “mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti.” Daniel 12:4.{VB 290.3}
Apostol Pavao upozorio je crkvu da u njegovo doba ne očekuje Kristov dolazak. Gospodnji dan neće doći dok “prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha – sin propasti”. 2.Solunjanima 2:3,4. Tek nakon velikog otpada i duge vladavine “čovjeka grijeha” možemo očekivati dolazak našega Gospoda. “Čovjek grijeha”, koji se naziva i “tajna bezakonja”, “sin propasti” i “bezbožnik”, predstavlja papinstvo koje će, kako je naviješteno u proročanstvu, imati prevlast 1260 godina. To se razdoblje završilo 1798. godine. Kristov dolazak nije mogao biti prije toga vremena. Pavlova opomena obuhvaća cijelo kršćansko razdoblje do 1798. godine. Vijest o drugom Kristovom dolasku trebala se propovijedati tek nakon te godine.{VB 291.1}
Takva se vijest nikada nije propovijedala u prošlosti. Kao što smo vidjeli, Pavao je nije propovijedao; svoju je braću upućivao na Gospodnji dolazak u dalekoj budućnosti. Reformatori je također nisu propovijedali. Martin Luther očekivao je sud otprilike tri stotine godina nakon svoga vremena. No od 1798. godine otpečaćena je Danielova knjiga, razumijevanje proročanstava se povećalo i mnogi su objavljivali vijest o blizini suda. (357) {VB 291.2}
Poput velike Reformacije u šesnaestom stoljeću, i adventni se pokret pojavio u raznim kršćanskim zemljama istodobno. U Europi i u Americi ljudi vjere i molitve osjetili su se ponukanima da proučavaju proročanstva. Prateći nadahnute zapise, došli su do sigurnog uvjerenja kako je kraj svih stvari pred vratima. U različitim je zemljama bilo odvojenih grupa kršćana koji su, isključivo na temelju proučavanja Svetog pisma, došli do uvjerenja da je Spasiteljev dolazak blizu.{VB 291.3}
Godine 1821., tri godine nakon što je Miller razjasnio proročanstva koja upućuju na vrijeme suda, dr. Joseph Wolff, “misionar cijeloga svijeta”, počeo je objavljivati skori Gospodnji dolazak. Bio je rodom iz Njemačke, židovskoga porijekla. Otac mu je bio rabin. Još u ranoj mladosti Wolff se uvjerio u istinitost kršćanske vjere. Odlučan i vrlo jaka istraživačkog duha, u svojoj je roditeljskoj kući, gdje su se svakodnevno sastajali pobožni Židovi, s velikim zanimanjem slušao razgovore koje su vodili o nadama i očekivanjima svoga naroda, o slavi Mesijina dolaska i o uspostavljanju izraelskoga kraljevstva. Kada je jednoga dana čuo kako spominju ime Isusa iz Nazareta, upitao je tko je on. Odgovorili su mu da je to bio čovjek velike darovitosti, ali budući da je tvrdio da je Mesija, židovski ga je sud osudio na smrt. “Zašto je Jeruzalem razoren i zašto smo mi u ropstvu?”, upitao je dječak. “Ah, ah!”, odgovorio je njegov otac, “zato što su Židovi ubijali proroke.” Dječaku odjednom sine misao: “Možda je Isus iz Nazareta bio prorok, a Židovi su ga ubili iako je bio nevin.”1 Taj je osjećaj bio tako snažan da je, usprkos zabrani da ulazi u kršćansku crkvu, ipak često stajao pred njezinim vratima kako bi čuo propovijed.{VB 291.4}
Još kao sedmogodišnjak hvalio se postarijem susjedu kršćaninu budućom slavom Izraela o dolasku Mesije, na što mu je starac ljubazno rekao: “Dragi dječače, reći ću ti tko je bio pravi Mesija: (358) bio je to Isus iz Nazareta koga su tvoji preci razapeli na križ, kao što su to činili s prorocima. Pođi kući i pročitaj 53. poglavlje Knjige proroka Izaije i uvjerit ćeš se da je Isus Krist Božji Sin.”2 Odmah je bio uvjeren da je to istina. Otišao je kući i pročitao taj biblijski tekst čudeći se kako se savršeno ispunio u Isusu iz Nazareta. Je li taj kršćanin govorio istinu? Dječak je zamolio oca da mu protumači to proročanstvo, ali naišao je na tako ledenu šutnju da se više nikada nije usudio spomenuti taj predmet. No to je samo povećalo njegovu želju da više sazna o kršćanstvu. {VB 292.1}
U njegovu su židovskom domu pažljivo skrivali od njega znanje za kojim je težio, ali kada je imao svega jedanaest godina, napustio je roditeljski dom i krenuo u svijet kako bi stekao obrazovanje i izabrao vjeru i zanimanje. Na neko vrijeme našao je dom kod svojih rođaka, no ubrzo su ga otjerali kao otpadnika i tako se, sam i bez sredstava, morao probijati među tuđinima. Putovao je iz mjesta u mjesto, a istodobno je marljivo učio i sam se uzdržavao davanjem satova hebrejskog jezika. Pod utjecajem jednog katoličkog svećenika primio je rimokatoličku vjeru i odlučio postati misionar u svome vlastitom narodu. S tim je ciljem nekoliko godina kasnije otišao na studij u školu propagande u Rimu. Ovdje je zbog svoje navike neovisnog razmišljanja i otvorena govora optužen da je heretik. Otvoreno je napadao zloporabe crkve i zahtijevao reformu. Iako je u početku naišao na naklonost papinskih dostojanstvenika, nakon nekog je vremena ipak morao otići iz Rima. Pod nadzorom crkve išao je od mjesta do mjesta dok nije postalo jasno kako ga nikada neće navesti na pokornost rimokatoličkom jarmu. Napokon su ga proglasili nepopravljivim, pa su mu dopustili da ide kamo želi. Krenuo je u Englesku te, prihvativši protestantsku vjeru, stupio u anglikansku crkvu. Nakon dvogodišnjeg studija poslan je 1821. godine u prvu misiju. (359) {VB 292.2}
Prihvativši veliku istinu o prvom dolasku Isusa Krista koji “prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima”, shvatio je da proročanstva istom jasnoćom opisuju i Njegov drugi dolazak u sili i slavi. I dok je upućivao svoj narod na Isusa iz Nazareta kao na obećanog Mesiju te na Njegov prvi dolazak u poniženju – kao na žrtvu za grijeh ljudi – ukazivao im je istodobno i na Njegov drugi dolazak kao Kralja i Osloboditelja.{VB 293.1}
“Isus iz Nazareta, pravi Mesija”, govorio je, “čije su ruke i noge bile probodene, koji je vođen kao janje na klanje, koji je bio poznat kao čovjek bola i patnje, koji je prvi put došao nakon što se Judi oduzelo žezlo i vladalačka palica, drugi će put doći na oblacima nebeskim s trubom arhanđela”3 i “noge će mu… stajati na Gori Maslinskoj”, a vlast nad stvorenjima, koja je nekoć bila dana Adamu i koju je izgubio (Postanak 1:26;3:17), bit će dana Isusu. On će biti Kralj svega svijeta. Prestat će uzdisanje i jadikovanje svih stvorenja, a odjeknut će pjesme slave i hvale. “Jer će doći Sin Čovječji u slavi Oca svojega s anđelima svojim” i “mrtvi u Kristu uskrsnut će najprije.” Matej 16:27; 1. Solunjanima 4:16; 1. Korinćanima 15:23. To je ono što mi kršćani nazivamo prvim uskrsnućem. Tada će i životinjski svijet promijeniti svoju narav (Izaija 11:6-9) i pokoriti se Isusu (Psalam 8). Zavladat će sveopći mir.”4 “Gospod će ponovno pogledati na Zemlju i reći: “Gle, sve je veoma dobro!”5 {VB 293.2}
Wolff je vjerovao da je Gospodnji dolazak blizu. Njegovo tumačenje proročkih vremena razlikovalo se za samo nekoliko godina od vremena kada je Miller očekivao ispunjenje proročanstva. Onima koji su na osnovu teksta: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna” isticali kako ljudi neće ništa znati o blizini Kristova dolaska, Wolff je odgovarao: “Zar je naš Gospodin rekao da dan i čas nikada neće biti po-znat? (360) Nije li nam dao znake vremena kako bismo znali barem da se približava Njegov dolazak, kao što čovjek po smokvi, kad potjera lišće, može znati da je blizu ljeto? (Matej 24:32) Zar nikada nećemo saznati to vrijeme iako nas On sâm poziva ne samo da čitamo proroka Daniela nego i da ga razumijemo? Upravo u Danielu stoji kako će te riječi biti zapečaćene sve do posljednjeg vremena (što je bio slučaj u njegovo vrijeme) te da će “mnogi pretraživati” (hebrejski izraz za razmatranje i razmišljanje o vremenu) i da će se znanje (o tom vremenu) “umnožiti”. (Daniel 12:4) Osim toga, naš Gospod nije time želio reći da neće biti poznato približavanje toga vremena, nego da nitko neće znati točan “dan i čas”. On kaže da će se dovoljno znati po znacima vremena kako bi nas potaknuo da se pripremimo za Njegov dolazak, kao što je Noa pripremio lađu.”6 {VB 293.3}
O uobičajenom tumačenju i izvrtanju Svetoga pisma Wolff je pisao: “Veći dio kršćanske crkve zastranio je od jasnoga smisla Svetoga pisma i okrenuo se k varkama budista koji vjeruju da će se buduća sreća čovječanstva sastojati u neprestanom kretanju zrakom te misle kako riječ Hebreji znači “neznabošci”, a Jeruzalem crkva; kad piše zemlja, to znači nebo, a pod Gospodnjim dolaskom treba podrazumijevati napredak misionarskih društava; ići na goru Gospodnju znači ići na veliki sabor metodista.”7 {VB 294.1}
Tijekom dvadeset četiri godine, od 1821. do 1845. godine, Wolff je mnogo putovao. U Africi je posjetio Egipat i Abesiniju, u Aziji je proputovao Palestinu, Siriju, Perziju, Buharu i Indiju. Posjetio je i Sjedinjene Američke Države, a na putu za Ameriku propovijedao je na otoku Sveta Helena. U kolovozu 1837. godine stigao je u New York te, nakon što je propovijedao u tom gradu, govorio je u Philadelphiji i Baltimoru, a na kraju je produžio u Washington. (361) Tu je, kaže, “na prijedlog bivšega predsjednika Johna Quincyja Adamsa u jednom od domova Kongresa, Dom jednoglasno stavio na raspolaganje dvoranu Kongresa za predavanje koje sam održao jedne subote, počašćen posjetom svih kongresnika, kao i virdžinijskog biskupa te svećenstva i građana Washingtona. Istu su mi čast iskazali članovi vlade New Jerseyja i Pennsylvanije pred kojima sam održao predavanja o svojim istraživanjima u Aziji kao i o osobnoj vladavini Isusa Krista.”8 {VB 294.2}
Dr. Wolff putovao je po najneciviliziranijim zemljama bez zaštite bilo koje europske vlasti, trpeći mnoge teškoće te okružen bezbrojnim opasnostima. Tukli su ga po tabanima, bio je izložen gladovanju, prodan je kao rob i triput osuđen na smrt. Napadali su ga razbojnici i više puta je gotovo umro od žeđi. Jednom su mu oteli sve što je imao i ostavili ga da pješice putuje stotine kilometara kroz planine dok mu je snijeg šibao lice, a gole noge postale neosjetljive zbog hodanja po smrznutom tlu.{VB 294.3}
Kada su mu savjetovali da ne ide nenaoružan među divlja i neprijateljska plemena, odgovorio je da je “naoružan dobrim oružjem: molitvom, revnošću za Krista i pouzdanjem u Njegovu pomoć.” “Naoružan sam u srcu ljubavlju prema Bogu i bližnjima, a u ruci imam Bibliju”, rekao je.9 Gdje god bi krenuo uvijek je sa sobom nosio Bibliju na hebrejskom i engleskom jeziku. O jednom je svom kasnijem putovanju rekao: “U ruci sam držao otvorenu Bibliju… Osjećao sam da se moja snaga nalazi u toj knjizi i da će me njezina sila sačuvati.”10
Tako je ustrajao u radu sve dok vijest o sudu nije objavljena na velikom dijelu nastanjene zemaljske kugle. Među Židovima, Turcima, Parćanima, Hindusima i mnogim drugim narodima i plemenima širio je Božju riječ na tim raznim jezicima te svuda navješćivao približavanje Mesijina kraljevstva.{VB 295.1}
Na svojim putovanjima u Buhari naišao je na učenje o Gospodnjem dolasku kod jednog naroda u zabiti i osami. (362) Jemenski Arapi, rekao je, “imaju knjigu koju zovu Seera i koja sadrži vijest o drugom Kristovom dolasku i Njegovoj vladavini u slavi. I oni očekuju da će se 1840. godine zbiti veliki događaji.”11 “U Jemenu sam proveo šest tjedana sa sinovima Rekabovim. Oni ne piju vino, ne sade lozu, ne siju sjeme, žive u šatorima i imaju na umu riječi Jonadaba, sina Rekabova. (Jeremija 25:6,7) Kod njih sam našao i Izraelce iz Danova plemena koji zajedno s Rekabovim sinovima očekuju skori dolazak Mesije na nebeskim oblacima.”12 {VB 295.2}
Slično vjerovanje našao je i jedan drugi misionar u Tatarskoj. Jedan tatarski svećenik upitao je misionara kada će Krist doći drugi put. Kada je misionar odgovorio da ništa ne zna o tome, svećenik se vrlo začudio takvom neznanju čovjeka koji tvrdi da je biblijski učitelj te rekao da će po njegovu osobnom vjerovanju, osnovanom na proročanstvu, Krist doći oko 1844. godine.{VB 295.3}
U Engleskoj se već 1826. godine počela propovijedati adventna vijest. Ovdje pokret nije dobio tako određen oblik kao u Americi. Nije se tako općenito propovijedalo točno vrijeme dolaska, ali je naširoko objavljivana velika istina o skorom Kristovom dolasku u sili i slavi, i to ne samo među disidentima i nonkonformistima. Mourant Brock, engleski pisac, tvrdi da je oko sedam stotina propovjednika anglikanske crkve objavljivalo ovu “Radosnu vijest o kraljevstvu”. I u Velikoj se Britaniji objavljivala vijest koja je upućivala na 1844. godinu kao na vrijeme Gospodnjega dolaska. Adventne publikacije iz Sjedinjenih Država bile su široko rasprostranjene. U Engleskoj su napravljeni pretisci knjiga i časopisa, a 1842. godine Robert Winter, rođenjem Englez koji je u Americi prihvatio adventnu nadu, vratio se u zavičaj da objavljuje Gospodnji dolazak. Mnogi su mu se pridružili u tom djelu i tako je vijest o sudu objavljena u raznim dijelovima Engleske. (363){VB 295.4}
U Južnoj Americi, usred neznanja i svećeničke prijevare, Španjolac Lacunza, isusovac, našao je put k Svetome pismu i tako prihvatio istinu o bliskom Kristovom dolasku. Osjetivši se ponukanim da objavi upozorenje, a u želji da izbjegne mjere koje će poduzeti Rim, objavljivao je svoja gledišta pod imenom Rabbi Ben-Izrael, predstavljajući se kao obraćeni Židov. Lacunza je živio u osamnaestom stoljeću, ali je njegova knjiga prevedena na engleski tek oko 1825. godine, nakon što je dospjela u London. Njezino izdavanje doprinijelo je da se u Engleskoj produbi već pobuđeno zanimanje za Gospodnji dolazak.{VB 296.1}
U Njemačkoj je to učenje u osamnaestom stoljeću iznosio Bengel, propovjednik luteranske crkve i poznati biblijski znanstvenik i kritičar. Po završetku školovanja Bengel se “posvetio studiju teologije kojemu je po prirodi bio naklonjen zahvaljujući svome ozbiljnom i pobožnom duhu, produbljenom obrazovanjem i disciplinom stečenom u mladosti. Kao i drugi misaoni mladi ljudi prije i nakon njega, Bengel se morao boriti sa sumnjama i teškoćama vjerske naravi te s puno osjećaja spominje u svojim spisima “mnoge strijele koje su probole njegovo jadno srce i učinile njegovu mladost teško podnošljivom”. Kada je postao član crkvenog vijeća u Württenbergu, zalagao se za vjersku slobodu. “Premda je priznavao crkvi sva prava i prednosti, tražio je da se, onima koji to žele zbog svoje savjesti, dopusti da istupe iz državne crkve.”13 Dobre posljedice toga postupka još se i danas osjećaju u njegovu rodnom kraju.{VB 296.2}
Kada je jednom pripremao propovijed iz Otkrivenja 21 za adventnu nedjelju, iznenada ga je prosvijetlila svjetlost o drugom Kristovom dola-sku. Proročanstva iz Otkrivenja postala su mu jasnija nego ikada prije. Spoznaja o golemoj važnosti i neizmjernoj slavi prizora kojeg su opisali proroci toliko ga je uzbudila da je bio prisiljen na neko vrijeme prekinuti proučavanje tog predmeta. (364) Ali na propovjedaonici mu se ponovno pojavila ista slika u svoj sili i jasnoći. Od tog se vremena posvetio proučavanju proročanstava, osobito onih u Otkrivenju, te se ubrzo uvjerio kako ona upućuju na Kristov dolazak koji nije daleko. Datum koji je on odredio kao vrijeme drugoga Kristovog dolaska za samo se nekoliko godina razlikovao od onoga koji je kasnije prihvatio Miller.{VB 296.3}
Bengelovi su se spisi proširili cijelim kršćanskim svijetom. U njegovoj državi, u Württenbergu, a donekle i u drugim dijelovima Njemačke, njegova su gledišta o proroštvu uglavnom bila opće prihvaćena. Pokret se i dalje širio nakon njegove smrti, pa se adventna vijest čula u Njemačkoj u isto vrijeme kada je i drugim zemljama skrenula pozornost na sebe. Još ranije neki su vjernici otišli u Rusiju i tamo osnovali kolonije; vjera u skori Kristov dolazak još uvijek se njeguje u njemačkim crkvama te zemlje.{VB 297.1}
Ta svjetlost zasjala je i u Francuskoj i Švicarskoj. U Ženevi, u kojoj su Farel i Calvin proširili istinu reformacije, vijest o drugom Kristovom dolasku propovijedao je Gaussen. Dok je još studirao, na njega je utjecao duh racionalizma koji je u drugoj polovici osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća zavladao cijelom Europom. Kad je stupio u propovjedničku službu, ne samo što nije poznavao pravu vjeru, nego je naginjao i sumnjičavosti. U mladosti se zainteresirao za proučavanje proročanstava. Nakon čitanja Rollinove Povijesti staroga vijeka, pozornost mu je privuklo drugo poglavlje Danielove knjige. Bio je iznenađen čudesnom točnošću kojom su se proročanstva ispunila, kako je to bilo vidljivo iz povjesničareva prikaza. Bilo je to svjedočanstvo o božanskom nadahnuću Svetoga pisma koje mu je u raznim opasnostima kasnijih godina služilo kao sidro. Nije se mogao pomiriti s učenjem racionalizma pa je, proučavajući Bibliju i tražeći jasnije svjetlo, nakon nekog vremena stekao čvrstu vjeru. {VB 297.2}
Nastavljajući istraživanje proročanstava, uvjerio se da je Gospodnji dolazak blizu. (365) Pod dojmom svečane važnosti te velike istine, želio ju je iznijeti narodu, ali rašireno vjerovanje da su Danielova proročanstva tajanstvena te da se ne mogu razumjeti predstavljalo je veliku prepreku ostvarenju njegove namjere. Napokon je odlučio – kao što je to prije njega učinio Farel kada je donio evanđelje u Ženevu – da počne raditi s djecom, nadajući se da će preko njih privući i roditelje.{VB 297.3}
Govoreći kasnije o cilju toga svog pothvata, rekao je: “Želio bih da to razumijete ne zbog toga što bi to bilo manje važno nego, naprotiv, zato što je to vrlo značajno. Htio sam ovu istinu iznijeti na razumljiv način i stoga sam se obratio djeci. Htio sam da me čuju, a bojao sam se da me neće čuti obratim li se najprije odraslima.” “Odlučio sam stoga prići najmlađima. Okupio sam kao slušatelje samo djecu. Ako se njihov broj poveća, ako se bude vidjelo da slušaju, da im se sviđa, da ih zanima, da razumiju predmet i da ga mogu objasniti, sigurno ću ubrzo imati drugi krug slušatelja, jer će odrasli uvidjeti da se isplati sjesti i proučavati. Ako bude tako, uspjeh je osiguran.”14 {VB 297.4}
Trud se isplatio. Kad se Gaussen obraćao djeci, dolazili su ga slušati i stariji. Galerije njegove crkve bile su pune pozornih slušatelja. Među njima je bilo uglednih i učenih ljudi, kao i stranaca koji su posjetili Ženevu. Preko njih je vijest odnesena u druge krajeve.{VB 298.1}
Ohrabren tim uspjehom, Gaussen je tiskao svoja predavanja u nadi da će u crkvenim općinama u kojima se govori francuski potaknuti proučavanje proročkih knjiga. “Izdati pouke upućene djeci”, rekao je Gaussen, “znači reći odraslima, koji često zanemaruju takve knjige pod lažnim izgovorom da su nerazumljive: Kako mogu biti nerazumljive kad ih razumiju vaša djeca?” “Velika mi je želja”, dodao je, “popularizirati proročanstva u svome stadu, ako je moguće.” “Čini mi se da nema proučavanja koje bi bolje odgovaralo potrebama našeg vremena.” “Samo tako ćemo se pripremiti za nevolju koja je pred nama, bdjeti i čekati Isusa Krista.” (366) {VB 298.2}
Iako je Gaussen bio jedan od najistaknutijih i najomiljenijih propovjednika na francuskom jeziku, ipak je nakon nekog vremena razriješen dužnosti uz obrazloženje da se u svom poučavanju mladih koristio Biblijom umjesto crkvenim katekizmom, jednom dosadnom racionalističkom knjigom, gotovo bez stvarne vjere. Kasnije je postao profesor u jednoj teološkoj školi, dok je nedjeljom nastavio svoj rad s djecom poučavajući ih Svetome pismu. Njegova djela o proročanstvima pobudila su veliko zanimanje. S profesorske katedre, preko tiska i svojim omiljenim zanimanjem kao dječji učitelj, dugi je niz godina vršio jak utjecaj i bio sredstvo preko kojega je pozornost mnogih ljudi skrenuta na proučavanje proročanstava koja su ukazivala na blizinu Gospodnjeg dolaska.{VB 298.3}
I u Skandinaviji se propovijedala vijest o drugom Kristovom dolasku i pobudila veliko zanimanje. Mnoge je pokrenula iz bezbrižne sigurnosti i potaknula ih da priznaju i napuste svoje grijehe te u Kristovo ime potraže oprost. No kler državne crkve usprotivio se tom pokretu i zahvaljujući njegovu utjecaju neki su propovjednici bačeni u zatvor. U mnogim mjestima u kojima su tako ušutkani propovjednici bliskog Gospodnjeg dolaska, Bog je odlučio objaviti vijest na neobičan način – preko djece. Budući da su bili maloljetni, državni ih zakon nije mogao ograničiti pa su mogli slobodno govoriti.{VB 298.4}
Pokret se uglavnom širio među nižim staležima i narod se okupljao u skromnim radničkim domovima da sluša opomene. Djeca-propovjednici i sama su većinom potjecala iz siromašnih obitelji. Neka od njih nisu bila starija od šest do osam godina; premda je njihov život dokazivao da ljube Spasitelja i da žele biti poslušni Njegovim propisima, imali su ipak razum uobičajen za djecu njihove dobi i normalne dječje sposobnosti. (367) No kad bi stali pred ljude, bilo je očito da ih pokreće utjecaj koji nadilazi njihove prirodne sposobnosti. Njihov bi se glas i cijelo biće promijenili i sa svečanom su snagom upozoravali ljude na sud, služeći se pritom doslovno riječima Svetoga pisma: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” Korili su grijehe naroda, osuđujući ne samo razvrat i poroke, nego i želju za svjetovnim životom i nevjerstvo, opominjući svoje slušatelje da se pokaju kako bi izbjegli gnjev koji stiže.{VB 299.1}
Narod ih je slušao ispunjen strahom. Božji Duh obraćao se njihovim srcima. Mnogi su bili potaknuti na proučavanje Svetoga pisma s novom i dubljom revnošću. Neumjereni i nemoralni počeli su nov život. Drugi su se pak odrekli svojih nečasnih navika, pa je izvršeno tako značajno djelo da su čak i propovjednici državne crkve morali priznati da u tom pokretu djeluje Božja ruka.{VB 299.2}
Božja je volja bila da se vijest o Spasiteljevom dolasku proširi u skandinavskim zemljama, a kada su Njegove sluge ušutkane, svojim je Duhom potaknuo djecu da bi se djelo dovršilo. Kada se Isus približio Jeruzalemu praćen radosnim mnoštvom koje je pobjednički klicalo i mahalo palminim granama navješćujući Ga kao Davidova Sina, ljubomorni su farizeji tražili da ih ušutka. No Isus im je odgovorio da je sve to ispunjenje proročanstva te da će, ako oni ušute, kamenje progovoriti. Kada je prolazio kroz jeruzalemska vrata, narod je, zastrašen prijetnjama svećenika i knezova, prestao radosno klicati, ali su djeca u predvorju hrama nastavila klicati i pjevati mašući palminim granama: “Hosana Sinu Davidovu!” Matej 21:8-16. Kad su Mu se farizeji, silno ozlovoljeni, obratili: “Čuješ li što ovi govore?”, Isus im je odgovorio: “Da. – A zar niste nigda čitali: “Ustima male djece i nejačadi pribavio si sebi hvalu”? (368) Kao što je Bog radio preko djece o prvom Kristovom dolasku, tako je radio preko djece navješćujući Njegov drugi dolazak. Ispunila se Božja riječ da će vijest o Spasiteljevom dolasku biti objavljena svakome narodu i plemenu, jeziku i puku.{VB 299.3}
William Miller i njegovi suradnici imali su zadaću propovijedati vijest opomene u Americi. Ta je zemlja postala središtem velikog adventnog pokreta. Tu se proročanstvo prve anđeoske poruke najizravnije ispunilo. Spisi Millera i njegovih suradnika odneseni su u daleke zemlje. Gdje god su stigli misionari, objavljena je radosna vijest o bliskom Kristovom dolasku. Na sve strane širila se poruka vječnoga evanđelja: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.”{VB 300.1}
Svjedočanstvo proročanstva koje je upućivalo, kako je tada izgledalo, na Kristov dolazak u proljeće 1844. godine, ostavilo je dubok dojam na suvremenike. Kako se vijest širila iz države u državu, svuda je nastajalo veliko buđenje. Mnogi su bili uvjereni da su dokazi – osnovani na proročkom računanju vremena – ispravni i, napuštajući vlastita mišljenja, radosno su prihvaćali istinu. Neki su propovjednici odbacili svoje uskogrudne poglede i osjećaje, odrekli se svojih plaća i svojih crkava i sjedinili se u objavljivanju ponovnog Isusovog dolaska. No bilo je razmjerno malo propovjednika koji su prihvatili ovu vijest, pa je ona stoga uglavnom povjerena poniznim laicima. Zemljoradnici su napuštali svoja polja, obrtnici svoje radionice, trgovci svoje trgovine, službenici svoje položaje. Ipak, broj radnika bio je nedovoljan u odnosu na djelo koje je trebalo izvršiti. Stanje u kome se nalazila bezbožna crkva i svijet utonuo u zlo tištali su duše vjernih stražara; dragovoljno su podnosili nevolje, patnje i oskudicu kako bi mogli pozvati ljude na pokajanje koje donosi spasenje. Iako im se sotona suprotstavljao, djelo je stalno napredovalo, a mnoge tisuće ljudi prihvatile su adventnu poruku. (369){VB 300.2}
Svuda se objavljivala ozbiljna vijest koja je opominjala grješnike, one u svijetu kao i članove raznih crkava, da izbjegnu gnjev koji nailazi. Propovjednici su, poput Ivana Krstitelja, Kristovog preteče, položili sjekiru na korijen stablu pozivajući sve da donesu prave plodove pokajanja. Njihovi dirljivi pozivi bili su u upadljivoj suprotnosti s uvjeravanjima o miru i sigurnosti koja su se čula s propovjedaonica zvaničnih crkava. Gdje god se vijest propovijedala, narod se pokrenuo. Jednostavno i neposredno svjedočanstvo Svetoga pisma, praćeno silom Svetoga Duha, bilo je tako silno da mu se malo tko mogao oduprijeti. Kršćani samo po imenu bili su pokrenuti iz svoje lažne sigurnosti. Uvidjeli su svoj otpad od vjere, svoju ljubav prema svijetu i nevjerstvo, svoju oholost i sebičnost. Mnogi su u kajanju i poniznosti tražili Gospoda. Sklonost koju su pokazivali prema zemaljskim stvarima sada su upravili k Nebu. Na njima je počivao Božji Duh te su se smjerna i ponizna srca sjedinili u pokliku: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.”{VB 300.3}
Grješnici su plačući pitali: “Što moram učiniti da se spasim?” Oni čiji život nije bio pošten nastojali su nadoknaditi štetu. Svi koji su našli mir u Kristu čeznuli su za tim da i drugi sudjeluju u tom blagoslovu. Srca roditelja okretala su se djeci, a srca djece roditeljima. Uklonjene su ograde oholosti i nepristupačnosti. Čula su se iskrena priznanja, a članovi obitelji trudili su se oko spasenja svojih najbližih i najmilijih. Često su se čule ozbiljne molitve za druge. Svuda su se duše u velikom strahu borile s Bogom. Mnogi su se cijelu noć molili za osvjedočenje da su im oprošteni grijesi ili za obraćenje svojih rođaka i susjeda.{VB 301.1}
Ljudi svih društvenih slojeva hrlili su na adventističke skupove. Bogati i siromašni, veliki i mali, iz različitih su razloga željeli osobno čuti učenje o drugom Kristovom dolasku. (370) Gospod je obuzdavao duh otpora kada su Njegove sluge iznosile osnove svoje vjere. Često je oruđe bilo slabo, ali Božji je Duh davao istini silu. Na tim se skupovima osjećala prisutnost svetih anđela i svakog su se dana mnogi pridruživali vjernima. Kada su ponavljani dokazi o bliskom Kristovom dolasku, veliko je mnoštvo mirno i bez daha slušalo svečane riječi. Izgledalo je da su se Nebo i Zemlja približili jedno drugome. Mladi i stari, i oni srednjih godina, osjećali su Božju silu. Ljudi su se vraćali kući s pjesmom hvale na usnama, i radostan glas odzvanjao je kroz tihu noć. Nitko od onih koji su bili na tim skupovima ne može zaboraviti te prizore dubokog zanimanja.{VB 301.2}
Objavljivanje određenog vremena Kristovog dolaska izazvalo je velik otpor mnogih ljudi iz svih društvenih slojeva, od propovjednika s propovjedaonice, pa do najokorjelijeg grješnika. Ispunile su se riječi proročanstva: “Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: “Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkad su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.” 2.Petrova 3:3,4. Mnogi koji su tvrdili da ljube svoga Spasitelja izjavili su da se ne protive učenju o Njegovom drugom dolasku, nego su samo protiv određivanja točnog datuma. No svevideće Božje oko čitalo je njihova srca. Oni nisu željeli čuti o tome da će Krist doći da sudi svijetu po pravdi. Bili su nevjerne sluge. Njihova djela ne bi mogla podnijeti Božji pogled koji ispituje srca i zato su se bojali susresti sa svojim Gospodom. Ni oni, kao ni Židovi u vrijeme prvoga Kristovog dolaska, nisu bili spremni dočekati Isusa dobrodošlicom. Ne samo što nisu htjeli slušati jasne dokaze iz Biblije, nego su ismijavali one koji su čekali Gospoda. Sotona i njegovi anđeli klicali su od veselja i rugali se Kristu i svetim anđelima što narod koji tvrdi kako pripada Njemu osjeća tako malo ljubavi za Njega i ne želi Njegov dolazak.{VB 301.3}
“Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna”, glasio je najčešće isticani argument protivnika adventne vjere. (371) Taj biblijski tekst glasi: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.” Matej 24:36. Oni koji su čekali svoga Gospoda iznijeli su jasno i točno tumačenje toga biblijskog teksta, tako da je postalo očito kako ga protivnici pogrešno tumače. Te je riječi Krist izgovorio tijekom važnoga razgovora vođenog na Maslinskoj gori nakon što je posljednji put izašao iz hrama. Učenici su Mu postavili pitanje: “Koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?” Isus im je naveo neke znakove i rekao: “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima.” Matej 24:3,33. Ne smije se jedna Spasiteljeva izjava prikazati tako da pobija drugu. Iako nitko ne zna dan ni čas Njegova dolaska, ipak smo dužni znati kada je dolazak blizu. Isus potom kaže kako će hotimično zanemarivanje Njegovih opomena u vezi s Njegovim skorim dolaskom biti isto tako kobno kao što je to bilo neznanje pretpotopnoga svijeta o dolasku potopa. Kristova priča u istom poglavlju, koja govori o razlici između vjernog i nevjernog sluge te iznosi osudu nad onim koji je u svom srcu rekao: “Moj gospodar neće doći zadugo”, pokazuje kako će Krist, kad bude došao, nagraditi one koji bdiju i navješćuju Njegov dolazak, a kako će platiti onima koji ga poriču. “Dakle: bdijte!” “Blago onomu sluzi koga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako čini.” Matej 24:42,46. “Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” Otkrivenje 3:3.{VB 302.1}
Pavao govori o onim ljudima koje će Gospodnji dolazak iznenaditi. “I sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: “Mir i sigurnost”, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast… i nipošto joj neće umaći.” Ali za one koji su poslušali Gospodnju opomenu dodaje: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami.” 1.Solunjanima 5:2-5. (372){VB 303.1}
Iz ovoga se jasno vidi kako Biblija ne opravdava ljude koji ostaju u neznanju u vezi s blizinom Kristova dolaska. No oni koji samo traže izgovor da bi odbacili istinu, zatvorili su uši za ovo objašnjenje, pa su drski izrugivači i tobožnji Kristovi propovjednici nastavili ponavljati: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna.” Kad se narod probudio i počeo tražiti put spasenja, vjerski su učitelji stali između njih i istine, pokušavajući njihov strah umiriti lažnim tumačenjima Božje riječi. Nevjerni stražari ujedinili su se s velikim varalicom govoreći: “Mir! Mir!”, iako Bog nije rekao: Mir! Kao i farizeji u Kristovo doba, mnogi su odbijali ući u nebesko kraljevstvo, a sprječavali su one koji su htjeli ući. Krv tih duša tražit će se iz njihovih ruku.{VB 303.2}
Najponizniji i najpobožniji članovi u crkvi obično su prvi prihvaćali vijest. Oni koji su osobno proučavali Bibliju morali su uvidjeti koliko je uobičajeno mišljenje o proročanstvima bilo suprotno Svetom pismu. Gdje god narod nije bio zaveden pod utjecajem svećenstva i gdje su sami istraživali Božju riječ, bilo je dovoljno samo usporediti adventno učenje sa Svetim pismom da bi se shvatilo njezino božansko porijeklo. {VB 303.3}
Mnogi su bili izloženi progonstvu svoje nevjerne braće. Neki su odlučili ne priznati javno svoju nadu kako bi zadržali svoj položaj u crkvi, no drugi su smatrali kako im vjernost prema Bogu ne dopušta skrivanje istine koju im je Bog povjerio. Mnogi su bili izopćeni iz crkve samo zato što su izrazili svoju vjeru u Spasiteljev dolazak. Onima koji su podnijeli takvu kušnju svoje vjere bile su dragocjene prorokove riječi: “Braća vaša, koja mrze na vas i izgone vas imena mojega radi, govore: “Neka se pokaže slava Gospodinova.” I pokazat će se na vašu radost, a oni će se posramiti.” Izaija 66:5. (373){VB 303.4}
Božji anđeli s najdubljim su zanimanjem pratili ishod opomene. Kada su crkve odbacile vijest, anđeli su se tužno okrenuli od njih. No bilo je još mnogo onih koji nisu bili ispitani u vezi s adventnom istinom. Mnoge su zaveli bračni drugovi, roditelji ili djeca te su smatrali kako je grijeh i slušati takvo “heretičko” učenje adventista. Anđelima je naređeno da brižno bdiju nad tim dušama jer ih je trebala obasjati još jedna svjetlost s Božjeg prijestolja. {VB 303.5}
Svi koji su prihvatili vijest s neizrecivom su čežnjom čekali dolazak svoga Spasitelja. Vrijeme kada su očekivali susret s Njime bilo je pred vratima. Tom su se času približavali mirno i svečano. Počivali su u slatkoj zajednici s Bogom, zalogom mira koji će uživati u slavnoj budućnosti. Tko god je iskusio tu nadu i povjerenje ne može zaboraviti one dragocjene sate čekanja. Nekoliko tjedana prije očekivanog vremena većina je prekinula sve zemaljske poslove. Iskreni vjernici brižljivo su ispitivali svaku misao i svaku želju svoga srca kao da se nalaze na samrtnoj postelji te da za nekoliko sati trebaju zaklopiti oči za sve na ovoj zemlji. Nisu šivali “haljine za uzašašće” (Pogledajte Povijesni dodatak), ali su svi osjećali potrebu za unutarnjim osvjedočenjem da su spremni za susret sa Spasiteljem; Njihove bijela odjeća bila je čistoća duše, karakter očišćen od grijeha Kristovom krvlju pomirenja. O, kad bi Božji narod sada imao isti duh koji ispituje vlastito srce, istu ozbiljnu i odlučnu vjeru! Da su nastavili i dalje živjeti tako ponizno pred Gospodom, šaljući uporno svoje molbe k prijestolju milosti, imali bi daleko bogatije iskustvo od ovoga danas. Premalo je molitava, premalo iskrenog osvjedočenja o svojoj grješnosti, a nedostatak žive vjere mnoge ostavlja bez obilne milosti koju nam naš Otkupitelj želi dati.{VB 304.1}
Bog je želio iskušati svoj narod. Njegova je ruka zaklonila jednu grešku u računanju proročkog vremena. (374) Adventisti nisu otkrili grešku, a nisu je otkrili ni njihovi najučeniji protivnici koji su govorili: “Vaše je računanje proročkog vremena ispravno. Ubrzo će se zbiti veliki događaj, ali ne onaj koji proriče Miller. Bit će to obraćenje svijeta, a ne drugi Kristov dolazak.” (Pogledajte Povijesni dodatak){VB 304.2}
Očekivano vrijeme je prošlo, a Krist nije došao izbaviti svoj narod. Oni koji su u iskrenoj vjeri i s ljubavlju očekivali svoga Spasitelja, doživjeli su gorko razočaranje. No Božje su se namjere ostvarile. Iskušao je srca onih koji su tvrdili da čekaju Njegov dolazak. Među njima je bilo mnogo onih koji nisu bili potaknuti nikakvom višom pobudom, već samo strahom. Njihova vjera nije utjecala ni na njihova srca ni na njihov život. Kada do očekivanog događaja nije došlo, ti ljudi su govorili kako nisu razočarani; oni zapravo nikada nisu ni vjerovali da će Krist doći. Takvi ljudi bili su među prvima koji su ismijavali bol iskrenih vjernika.{VB 304.3}
No Isus i sva nebeska vojska s ljubavlju su i suosjećanjem gledali na iskušane vjerne koji su doživjeli razočaranje. Kada bi se podigao nevidljivi veo koji odvaja vidljivi svijet od nevidljivoga, vidjelo bi se kako anđeli prilaze tim postojanim dušama i štite ih od sotoninih strijela. (375){VB 305.1}
William Miller i njegovi suradnici propovijedali su učenje o drugom Kristovom dolasku imajući pred očima samo jedan cilj: potaknuti ljude da se pripreme za sud. Nastojali su u vjernicima probuditi pravu nadu crkve i ukazati im na potrebu dubljeg kršćanskog iskustva. Podjednako su radili i na tome da neobraćene uvjere kako im je dužnost odmah se pokajati i obratiti Bogu. “Nisu pokušavali bilo koga pridobiti za neku sektu ili vjersku grupu, pa su stoga radili u svim vjerskim zajednicama i sljedbama, ne miješajući se u njihovu organizaciju i crkvene propise.”{VB 306.1}
“U cijelom svome radu”, rekao je Miller, “nikada nisam želio ni namjeravao osnovati novi smjer izvan postojećih vjerskih zajednica niti jednoj crkvi dati prednost na račun druge. Želio sam biti koristan svima. Uvjeren kako će se svi kršćani radovati vijesti o Kristovom dolasku te da oni koji nisu mogli shvatiti ovu istinu kao što sam je ja shvatio neće manje ljubiti one koji prihvate to učenje, nisam nikada ni pomišljao da će ikada biti potrebni posebni sastanci. Cilj mi je bio obraćati duše Bogu, objaviti svijetu sud koji dolazi te potaknuti svoje bližnje da pripreme svoje srce kako bi mogli u miru dočekati svojeg Boga. Velika većina onih koji su se obratili mojim radom ujedinili su se s raznim postojećim crkvama.”1 (376){VB 306.2}
Budući da je Miller svojim radom nastojao utvrditi crkve, neko se vrijeme na njega gledalo s naklonošću. No kada su se propovjednici i vjerske vođe okrenuli protiv adventne nauke i odlučili ugušiti njezino širenje, oduprli su joj se ne samo s propovjedaonica, nego su čak zabranili svojim vjernicima da slušaju propovijedi o drugom Kristovom dolasku ili da na svojim vjerskim sastancima govore o svojoj nadi. Vjernici su bili zbunjeni i našli su se u velikom iskušenju. Voljeli su svoje crkve i nisu bili skloni odvojiti se od njih. No kada su vidjeli da se svjedočanstvo Božje riječi potiskuje i da im se osporava pravo na istraživanje proročanstava, bili su uvjereni da im vjernost prema Bogu zabranjuje da se pokore. Nisu mogli one koji su odbacili svjedočanstvo Božje riječi smatrati Kristovom crkvom koja je “stup i podloga istine”. Smatrali su stoga da je opravdano odvojiti se od svojih dosadašnjih crkava. U ljeto 1844. godine istupilo je iz crkava oko pedeset tisuća vjernika. {VB 306.3}
U to je vrijeme u većini crkava u Sjedinjenim Državama došlo do značajne promjene. Već niz godina zapažalo se postepeno ali sve veće prilagođivanje svjetovnim običajima i navikama te zbog toga i sve veće opadanje pravoga duhovnog života. No te godine gotovo u svim crkvama u zemlji pokazali su se znaci naglog i očitog opadanja. Premda se činilo da nitko ne može pronaći ni objasniti uzrok, ta je činjenica bila opće poznata i o tome se raspravljalo u tisku i s propovjedaonice.{VB 307.1}
Na jednom sastanku propovjednika u Philadelphiji gospodin Barnes, pisac poznatog biblijskog komentara i pastor jedne od vodećih crkava u tome gradu, rekao je “kako je već dvadeset godina u propovjedničkoj službi te da nije nikada, do posljednje Gospodnje večere, služio taj obred a da nije primio u crkvu više ili manje novih vjernika. No sada više nema buđenja, nema obraćenja ni vidljivog rasta u milosti među vjernicima, i nitko ne dolazi u njegov ured da razgovara o spasenju svoje duše. (377) S porastom materijalnog blagostanja i većim procvatom trgovine i industrije javlja se i sve veća svjetovnost. Tako je kod svih vjerskih zajednica.”2 {VB 307.2}
U veljači iste godine profesor Finney s koledža Oberlin rekao je: “Ustanovili smo da su gotovo sve protestantske crkve u našoj zemlji ravnodušne ili čak neprijateljski raspoložene prema gotovo svim moralnim reformama našega vremena. Ima nekih izuzetaka, ali ne toliko da tu činjenicu ne bismo mogli smatrati općom. Tome ide u prilog još jedna činjenica: gotovo potpuna odsutnost utjecaja koji izaziva buđenje u crkvama. Duhovna ravnodušnost prožela je gotovo sve i vrlo je duboka; potvrđuje to tisak u cijeloj zemlji… Članovi crkve u velikom su broju postali poklonici mode i pridružuju se nevjernicima u priređivanju zabava, plesa, i drugih svetkovina… Ali ne govorimo više o tim mučnim stvarima. Dovoljno je što se dokazi gomilaju i teško nas opterećuju. To dokazuje da su crkve postale žalosno izopačene. Jako su se udaljile od Gospoda, a On se povukao od njih.”{VB 307.3}
Jedan pisac u Religious Telescope kaže: “Nikada do sada nismo bili svjedoci tako općeg vjerskog opadanja. Crkva se doista treba probuditi i ispitati razloge svoga bijednog stanja, jer tko god ljubi Sion mora priznati da je stanje crkve jadno. Kad pomislimo kako je malo pravih obraćenja, a koliko je velika bezobzirnost i okorjelost grješnika, moramo i nehotice uzviknuti: “Zar je Bog zaboravio biti milostiv? Nisu li možda vrata milosti zatvorena?”{VB 308.1}
Razlog takvoga stanja uvijek leži u samoj crkvi. Duhovna tama koja pada na narode, crkve i pojedince ne smije se ni u kom slučaju pripisati Božjem samovoljnom uskraćivanju pomoći božanske milosti, nego zanemarivanju ili odbacivanju božanske svjetlosti od strane ljudi. (378) Zoran primjer te istine nalazimo u povijesti židovskog naroda u Kristovo doba. Predavši se svijetu i zaboravivši na Boga i Njegovu riječ, shvaćanja su im bila pomračena, a srca postala tjelesna i putena. Stoga nisu ništa znali o Kristovom dolasku i u svojoj su oholosti i bezvjerju odbacili Spasitelja. Bog ni tada nije uskratio židovskom narodu spoznaju ili sudjelovanje u blagoslovima spasenja, no oni koji su odbacili istinu izgubili su svaku želju za darom Neba. Od tame su načinili svjetlost, “a od svjetlosti tamu”, dok svjetlost koja je bila u njima nije postala tamom. I kako je velika bila ta tama!{VB 308.2}
Sotoninim namjerama odgovara da ljudi zadrže vanjski izgled vjere, samo ako nedostaje duha žive pobožnosti. Nakon odbacivanja evanđelja Židovi su revno nastavili obavljati svoje prastare obrede. Strogo su čuvali svoju nacionalnu isključivost, iako su i sami morali priznati da Bog više nije među njima. Danielovo proročanstvo upućivalo je tako jasno na vrijeme Mesijina dolaska i tako je točno proreklo Njegovu smrt da su židovski svećenici odvraćali ljude od proučavanja toga proročanstva. Napokon su rabini prokleli sve koji su pokušavali izračunati vrijeme Kristova dolaska. Tijekom tisuću devetsto godina izraelski je narod ostao slijep i nepokajan, ravnodušan prema milostivim ponudama spasenja i ne mareći za blagoslove evanđelja. To je svečana i strašna opomena koja upozorava na opasnost odbacivanja svjetlosti s Neba.{VB 308.3}
Isti uzroci uvijek imaju iste posljedice. Onaj tko namjerno guši osjećaj o svojoj dužnosti zato što je suprotna njegovim sklonostima, na kraju će izgubiti sposobnost razlikovanja istine od zablude. Razum oslabi, savjest otupi, srce odrveni i duša se odvoji od Boga. Gdje se omalovažava i prezire vijest božanske istine, crkva će biti zavijena u tamu; tu vjera i ljubav hladne, nastaje otuđenost i razdor. (379) Članovi crkve usmjeravaju svoje zanimanje i snage na svjetovne stvari, a grješnici otvrdnu u svojem nepokajanju. {VB 309.1}
Cilj prve anđeoske poruke iz 14. poglavlja Otkrivenja – koja najavljuje čas Božjega suda i poziva ljude da Ga se boje i da Mu se klanjaju – bio je odvojiti Božji narod od pokvarenog utjecaja svijeta i potaknuti ga da uvidi svoje pravo stanje svjetovnosti i otpada. U toj poruci Bog je crkvi poslao upozorenje koje bi – da je bilo prihvaćeno – ispravilo zla koja su ih razdvajala od Njega. Da su prihvatili vijest s Neba, da su ponizili svoja srca pred Gospodom i iskreno se pripremali da stanu pred Njega, među njima bi se očitovala Božja sila i Njegov Duh. Crkva bi opet dostigla blaženo stanje jedinstva, vjere i ljubavi koje je postojalo u apostolsko doba, kada su svi vjernici bili “jedno srce i jedna duša”, kada su neustrašivo objavljivali Božju riječ i kada je Gospod “svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.” Djela 4:32,31; 2:47.{VB 309.2}
Kad bi oni koji tvrde da su Božji narod prihvatili svjetlost koja ih obasjava iz Njegove riječi, postigli bi jedinstvo za koje se Krist molio, a koje apostol opisuje kao “jedinstvo Duha svezom mira”. “Jedno tijelo i jedan Duh”, kaže, “kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje.” Efežanima 4:3-5. {VB 309.3}
Takav su blagoslovljeni ishod doživjeli oni koji su prihvatili adventnu vijest. “Došli su iz raznih vjerskih zajednica, ali su srušili ograde koje su ih razdvajale i proturječna vjerovanja. Napustili su nebiblijsku nadu u zemaljsko tisućgodišnje kraljevstvo, ispravili pogrešna mišljenja o drugom Kristovom dolasku, odbacili oholost i prilagođivanje svijetu. Nepravde su bile ispravljene, srca su se sjedinila u najčistijoj bratskoj zajednici i zavladala je ljubav i radost. (380) Kad je to učenje učinilo tako nešto za ovo malo ljudi koji su ga prihvatili, učinilo bi to isto, da su ga prihvatili, i za sve kršćane.”{VB 309.4}
No većina crkava nije prihvatila ovu opomenu. Njihovi propovjednici, koji su kao čuvari “doma Izraelova” prvi trebali primijetiti znakove Kristova dolaska, propustili su saznati istinu bilo iz svjedočanstava proroka ili iz znakova vremena. Budući da su im srca bila ispunjena svjetovnim duhom i častoljubljem, ohladnjela je ljubav prema Bogu i vjera u Njegovu riječ, a kad se počelo iznositi adventističko učenje, ono je samo potaknulo njihove predrasude i nevjerstvo. Činjenica da su ovu vijest propovijedali većinom obični članovi crkve, isticala se kao dokaz protiv nje. Kao i nekada, jasno svjedočanstvo Božje riječi izazvalo je pitanje: “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” Uvidjevši kako je teško pobiti dokaze do kojih se došlo proučavanjem proročkih vremena, odvraćali su druge od proučavanja proročanstava i govorili kako su proročke knjige zapečaćene i ne mogu se razumjeti. Mnogi koji su slijepo vjerovali svojim duhovnim pastirima odbijali su slušati opomenu, dok se drugi – premda osvjedočeni u istinu – nisu usudili priznati je “da ne bi bili isključeni iz crkve”. Vijest koju je Bog poslao da okuša i očisti crkvu, jasno je otkrila koliko je velik bio broj onih koji su svoju ljubav poklonili svijetu umjesto Kristu. Veze koje su ih vezivale za zemlju bile su jače od onih koje su ih privlačile k Nebu. Odlučili su slušati glas svjetovne mudrosti te su se odvratili od vijesti istine koja ispituje srce.{VB 309.5}
Odbacivši opomenu prvoga anđela, odbacili su i sredstvo koje je Nebo predvidjelo za njihovu obnovu. Prezreli su glasnika milosti koji je mogao ispraviti zla koja su ih odvojila od Boga, pa su se još većom željom vratili svjetovnom uživanju. Bio je to uzrok onoga strašnog stanja svjetovnosti, otpada i duhovne smrti koje je vladalo u crkvama 1844. godine. (381) {VB 310.1}
Nakon prvoga anđela u Otkrivenju 14 dolazi drugi koji objavljuje: “Pade, pade veliki Babilon koji vinom srdžbe i vinom svoga bluda napoji sve narode!” Otkrivenje 14:8. Izraz “Babilon” dolazi od riječi “Babel” što znači zbrka ili pometnja – poremećaj. U Svetom pismu on se upotrebljava da bi označio razne oblike lažnih ili otpadničkih religija. U 17. poglavlju Otkrivenja Babilon je predstavljen ženom – simbolom koji se u Bibliji često koristi za crkvu, pri čemu kreposna žena predstavlja čistu i pravu crkvu, a pokvarena žena otpalu crkvu.{VB 310.2}
U Bibliji je sveta i trajna veza koja postoji između Krista i Njegove crkve prikazana bračnom vezom. Gospod je učinio svečani zavjet sa svojim narodom i obećao da će biti njihov Bog, a oni će pripadati samo Njemu. Bog kaže: “Zaručit ću te sebi dovijeka, zaručit ću te sebi pravdom i sudom i milošću i milosrđem.” Hošea 2:19. I ponavlja: “Jer sam ja muž vaš.” Jeremija 3:14. I Pavao upotrebljava isti izraz u Novome zavjetu kad kaže: “Ja sve učinih da vas zaručim s jednim zaručnikom: da vas privedem Kristu kao čistu djevicu.” 2.Korinćanima 11:2.{VB 310.3}
Nevjernost crkve Kristu – koja se očituje u tome što Mu je uskratila svoju odanost i ljubav te dopustila da joj dušu obuzme ljubav prema svjetovnim stvarima – uspoređena je s kršenjem bračnoga zavjeta. Grijeh Izraela, koji se odvratio od Gospoda, prikazan je upravo tom slikom, a divna Božja ljubav, koju su prezreli, dirljivo se iznosi riječima: “I zakleh ti se, i učinih vjeru s tobom, govori Gospodin, i ti posta moja.” “Bila si tako lijepa, prelijepa, za kraljicu podobna. Glas o ljepoti tvojoj puče među narodima, jer ti bijaše tako lijepa u nakitu mojem što ga djenuh na tebe… Ali te ljepota tvoja zanijela, zbog glasa se svojega bludu podade.” (382) “Doista, kao što žena iznevjeri druga svojega, tako vi iznevjeriste mene, dome Izraelov, veli Gospodin.” “Nego kao preljubnica: mjesto muža strance si primala.” Ezekiel 16:8,13-15,32; Jeremija 3:20.{VB 311.1}
Novi zavjet služi se sličnim riječima kad govori o nazovikršćanima koji prijateljstvo ovoga svijeta više cijene od Božje naklonosti. Apostol Jakov kaže: “Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Dakle, tko hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu.” Jakov 4:4.{VB 311.2}
U 17. poglavlju Otkrivenja “žena je bila obučena u grimiz i skerlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. U ruci je držala zlatnu čašu punu odurnosti i nečistoće svoga bluda. Na njezinu je čelu bilo napisano ime – tajna: Veliki Babilon, majka bludnica i odurnosti zemaljskih.” Prorok kaže: “Potom vidjeh tu ženu pijanu od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka.” U nastavku stoji da je Babilon “Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje.” Otkrivenje 17:4-6,18. Sila koja je tijekom mnogih stoljeća despotski gospodarila nad kršćanskim vladarima bila je Rim. Grimiz i skerlet, zlato i drago kamenje s biserima živo prikazuju sjaj i kraljevsku raskoš koju je oponašala ohola Rimska stolica. Ni za jednu drugu silu ne može se s tolikim pravom reći da je “pijana od krvi svetih” kao za onu koja je tako okrutno progonila Kristove sljedbenike. Babilon je optužen i za grijeh nezakonite veze s “kraljevima zemlje”. Udaljavanjem od Gospoda i sklapanjem saveza s neznabošcima židovska je crkva postala bludnica, a Rim, koji se na isti način pokvario tražeći podršku svjetovnih vlasti, prima istu osudu.{VB 311.3}
Za Babilon se kaže da je “mati bludnica”. (383) Njezinim kćerima predstavljene su crkve koje se drže njezinih nauka i predaja te slijede njezin primjer žrtvujući istinu i Božje odobravanje da bi stupile u nezakonit savez sa svijetom. Vijest u 14. glavi Otkrivenja, koja objavljuje pad Babilona, mora se odnositi na vjerske zajednice koje su nekada bile čiste pa su se pokvarile. Kako nakon te opomene slijedi opomena o sudu, znači da se mora objaviti u posljednjim danima i zato se ne može odnositi samo na rimsku crkvu, jer se ta crkva nalazi u palom stanju već mnogo stoljeća. Nadalje, u osamnaestom poglavlju Otkrivenja Božjem je narodu upućen poziv da iziđe iz Babilona. U kojim se vjerskim zajednicama danas nalazi najveći dio Kristovih sljedbenika? Bez sumnje u različitim protestantskim crkvama. U vrijeme svoga nastanka te su crkve zauzele ispravno stajalište prema Bogu i istini i On ih je blagoslovio. Čak su i nevjernici bili prisiljeni priznati blagotvorne posljedice koje je donosilo prihvaćanje evanđeoskih načela, kao što je prorok rekao za Izrael: “I raziđe se glas o tebi po narodima radi ljepote tvoje, jer bješe savršena krasotom mojom, koju metnuh na te, govori Gospodin Gospodin.” Ezekiel 16:14. No one su pale zbog iste želje koja je upropastila Izrael i donijela mu prokletstvo – želje da oponašaju navike bezbožnika i traže njihovo prijateljstvo. “Ali te ljepota tvoja zanijela, zbog glasa se svojega bludu podade.” Ezekiel 16:14,15.{VB 312.1}
Mnoge protestantske crkve slijede primjer Rima stupajući u nezakonite veze s “kraljevima zemaljskim”- s državnim crkvama, povezujući se sa svjetovnim vlastima i drugim vjerskim zajednicama, težeći za odobravanjem svijeta. Izraz “Babilon” – zbrka – s pravom se može primijeniti na te crkve, jer sve one tvrde da svoje učenje izvode iz Biblije, a ipak su podijeljene u gotovo bezbrojne sekte koje se međusobno jako razlikuju u vjerovanjima i teorijama. {VB 312.2}
Osim nedozvoljene veze sa svijetom, te crkve, koje su se odvojile od Rima, pokazuju i druge njegove značajke. (384) {VB 312.3}
Jedno rimokatoličko djelo kaže: “Ako je rimska crkva kriva za idolopoklonstvo zato što štuje svece, onda je njezina kći, anglikanska crkva, kriva za istu stvar jer na jednu crkvu posvećenu Kristu ima deset posvećenih Mariji.”3{VB 312.4}
Dr. Hopkins, u svojoj “Raspravi o tisućgodišnjem kraljevstvu” kaže: “Nemamo razloga antikršćanski duh i običaje pripisati samo onoj crkvi koja se naziva rimskom crkvom. Protestantske crkve imaju mnogo protukršćanskoga u sebi i još su daleko od toga da budu posve reformirane… oslobođene od pokvarenosti i bezbožnosti.”4 {VB 313.1}
O odvajanju prezbiterijanske crkve od Rima dr. Guthrie piše: “Prije tristo godina naša je crkva izašla kroz vrata Rima s otvorenom Biblijom na svojoj zastavi i s lozinkom: “Istražujte Pisma!” “Zatim postavlja značajno pitanje: “Je li u potpunosti izašla iz Babilona?”5 {VB 313.2}
“Anglikanska crkva”, kaže Spurgeon, “izgleda da je cijela prožeta učenjem o sakramentima, ali čini se da je i nonkonformizam gotovo isto tako prožet filozofskim bezvjerjem. Oni od kojih smo očekivali nešto bolje, jedan za drugim odvraćaju se od temelja vjere. Uvjeren sam da je i samo srce Engleske zaraženo pogubnim nevjerstvom koje se još uvijek usuđuje penjati na propovjedaonicu i nazivati se kršćanstvom.”{VB 313.3}
Što je bio uzrok toga velikog otpada? Kako se crkva počela udaljavati od jednostavnosti evanđelja? – Prilagodila se poganskim običajima kako bi neznabošcima olakšala prihvaćanje kršćanstva. Apostol Pavao je izjavio još u svoje vrijeme: “Tajna bezakonja već očituje svoju silu.” 2.Solunjanima 2:7. Dok su apostoli živjeli crkva je ostala razmjerno čista. Ali “krajem drugoga stoljeća većina crkava poprimila je novi oblik; nestalo je prvobitne jednostavnosti. (385) Neprimjetno, kako su stari učenici umirali, pojavila su se njihova djeca zajedno s novim obraćenicima… i izmijenili stanje.”6 Da bi pridobili više obraćenika, snizili su uzvišeno mjerilo kršćanske vjere, a posljedica je bila “val poganstva koji je zapljusnuo crkvu, donoseći svoje običaje, obrede i idole.”7 Kada je kršćanska vjera osigurala sebi naklonost i potporu svjetovnih vladara, masa ju je zvanično prihvatila, no dok su izvana bili kršćani, mnogi su “zapravo ostali pogani, štujući u potaji svoje idole.”8 {VB 313.4}
Nije li se isti proces ponavljao gotovo u svakoj crkvi koja se naziva protestantskom? Kada su umrli osnivači koji su bili prožeti pravim duhom reforme, došli su njihovi nasljednici i “izmijenili stanje”. Slijepo se držeći vjerovanja svojih otaca i odbijajući prihvatiti bilo koju novu istinu koja bi predstavljala korak dalje, potomci reformatora jako su se udaljili od njihova primjera poniznosti, samoodricanja i odricanja od svijeta. Tako je nestalo “prve jednostavnosti”, a val svjetovnosti, koji je preplavio crkvu, donio je sa sobom “svoje običaje, obrede i idole”.{VB 313.5}
Kako li je zastrašujuće rašireno to prijateljstvo sa svijetom koje je “neprijateljstvo prema Bogu”, a njeguje se među onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici! Kako su se velike crkve diljem kršćanskog svijeta udaljile od biblijske poniznosti, samoodricanja, jednostavnosti i pobožnosti! John Wesley, govoreći o ispravnoj uporabi novca, rekao je: “Ne rasipajte ni jedan dio tako dragocjenog dara da biste zadovoljili želju očiju za suvišnom ili skupom odjećom ili nepotrebnim ukrasima. Ne rasipajte ga na ukrašavanje svojih domova, na nepotreban i skup namještaj, skupe slike i pozlatu… Ne trošite ništa da biste zadovoljili ponos života, izazvali divljenje ili pohvalu ljudi… (386) Dok ti je dobro, ljudi će dobro govoriti o tebi. Sve dok se oblačiš u “grimiz i skupocjeni lan” i “iz dana se u dan sjajno” gostiš, nesumnjivo će mnogi hvaliti tvoj ukus, darežljivost i gostoljublje. Ali ne plaćaj tako skupo njihovu pohvalu. Umjesto toga budi zadovoljan pohvalom koja dolazi od Boga.”9 No u mnogim crkvama našega vremena takvo se učenje prezire. {VB 314.1}
U svijetu je postalo popularno pripadati nekoj vjeroispovijesti. Vladari, političari, pravnici, liječnici, trgovci, odlaze u crkvu da bi zadobili poštovanje i povjerenje društva te da bi bili uspješniji u svojim poslovima. Na taj način nastoje svoje nepravedne postupke sakriti pod plaštem kršćanstva. Razne vjerske zajednice, ojačane bogatstvom i utjecajem tih pokrštenih svjetovnih ljudi, stekle su još veću popularnost i veći broj pokrovitelja. U najljepšim ulicama podignute su veličanstvene crkve, uređene neumjereno raskošno. Vjernici koji dolaze u crkvu nose skupu odjeću po posljednjoj modi. Sposobnom se propovjedniku daje velika plaća da zabavlja i privlači narod. Njegove propovijedi ne smiju koriti općeraširene grijehe, već moraju biti blage i ugodne za fine uši. Ti su pomodni grješnici upisani u crkvene knjige, a takozvani moderni grijesi skrivaju se pod plaštem pobožnosti.{VB 314.2}
Jedan vodeći svjetovni dnevnik, komentirajući sadašnji odnos prema svijetu onih koji se izdaju za kršćane, kaže: “Crkva je neosjetno popustila duhu vremena i prilagodila oblike svojih bogoslužja suvremenim zahtjevima. Danas crkva koristi sve što joj pomaže religiju učiniti privlačnom.” Jedan novinar u njujorškom listu Independent kaže o današnjem metodizmu: “Crta koja odvaja pobožne od nereligioznih blijedi u neku vrstu polusjene i revni ljudi na obje strane nastoje izbrisati sve razlike između svoga načina postupanja i uživanja.” “Popularnost religije itekako će povećati broj onih koji žele uživati njezine blagoslove a da pritom ne moraju ispuniti njezine zahtjeve.” (387) {VB 314.3}
Howard Crosby kaže: “Jako me brine što Kristova crkva tako malo ostvaruje Gospodnje namjere. Kao što su stari Židovi dopustili da im prijateljske veze s idolopokloničkim narodima odvoje srce od Boga… tako Isusova crkva danas svojom nedopuštenom suradnjom s nevjernim svijetom napušta božanske metode svoga pravog života te, popuštajući pogubnim, premda naoko prihvatljivim navikama društva u kome nema Krista, služi se argumentima i stvara zaključke koji su strani Božjem otkrivenju i izravno oprečni svakom rastu u milosti.”10 {VB 315.1}
U toj poplavi svjetovnosti i želja za uživanjem gotovo se posve izgubilo samoodricanje i samopožrtvovnost za Krista. “Neki ljudi, koji sada rade u našim crkvama, kao djeca su bili poučavani da se žrtvuju kako bi nešto mogli dati ili učiniti za Krista. A sada, ako su potrebna financijska sredstva, ni od koga se ne traži prilog. Priredimo dobrotvorni sajam, lutriju ili neku zakusku – bilo što, samo da se narod zabavlja.”{VB 315.2}
Guverner Wisconsina Washburn izjavio je u svojoj godišnjoj poruci 9. siječnja 1873.: “Bit će potrebno donijeti neke zakone kako bi se ukinule škole koje stvaraju kockare. Ima ih posvuda. Čak i crkva (zasigurno nesvjesno) ponekad vrši sotonsko djelo. Priređuju se priredbe uz poklone, s dobrotvornim lutrijama i raznim nagradama, često u vjerske i dobrotvorne svrhe, ali najčešće za manje vrijedne ciljeve. Lutrijom, nagradnim paketićima i slično postiže se cilj da se dođe do novca bez odgovarajućeg uloga. Ništa nije pogubnije i otrovnije za moral, osobito za mladež, od stjecanja novca i imetka bez rada. Kada se ugledne osobe bave igrama na sreću, a savjest umiruju time što taj novac ide u dobrotvorne svrhe, nemojmo se čuditi što se onda mladi odaju navikama koje se tako lako stječu uzbudljivim igranjem lutrije.” (388){VB 315.3}
Duh prilgođivanja svijetu prožima sve kršćanske crkve. U jednoj propovijedi koju je održao u Londonu, Robert Atkins prikazao je mračnu sliku duhovnog opadanja koje se primjećuje u Engleskoj. “Istinskih pravednika”, rekao je, “sve je manje na zemlji a da na to nitko ne obraća pozornost. Današnji vjernici u svim crkvama ljube svijet, vladaju se prema svijetu, vole vlastitu udobnost i teže za ugledom. Pozvani su da trpe s Kristom, a oni izbjegavaju svaki prijekor. Otpad, otpad, otpad!, napisano je na pročelju svake crkve. Kad bi one to znale i kad bi to mogle osjetiti, za njih bi još bilo nade, ali one, nažalost, viču: “Bogati smo, nagomilali smo bogatstvo; ništa nam ne treba.””11 {VB 315.4}
Veliki grijeh Babilona je taj što je “otrovnim vinom bluda svojega napojio sve narode.” Ta otrovna čaša koju nudi svijetu predstavlja lažne nauke koje je prihvatio svojim stupanjem u nezakonite veze s velikima ove zemlje. Prijateljstvo sa svijetom pokvarilo je vjeru Babilona, a on pak, sa svoje strane, vrši pokvaren utjecaj na svijet, propovijedajući nauke koje su suprotne jasnim stajalištima Svetoga Pisma.{VB 316.1}
Rim je narodu uskratio Bibliju i tražio od svih ljudi da prime njegovu nauku umjesto učenja Svetoga pisma. Zadaća reformacije bila je vratiti čovječanstvu Božju Riječ. Ali zar nije istina da se u crkvama našega vremena propovijeda kako čovjek svoju vjeru mora osnivati više na vjeroispovijesti i dogmama svoje crkve nego na Svetom pismu? Charles Beecher, govoreći o protestantskim crkvama, kaže: “One se boje svake oštre riječi protiv njihova vjerovanja, s istom osjetljivošću koju su pokazali sveti oci na oštre riječi protiv štovanja svetaca i mučenika koje su oni zastupali… Protestantske evangeličke zajednice tako su vezale ruke jedna drugoj, a i same sebi, da ni u jednoj od njih nitko ne može postati propovjednikom ako ne prihvati i još neku knjigu osim Biblije… (389) Bez pretjerivanja se može reći da zastupnici dogma u redovima protestanata počinju zabranjivati Bibliju kao što je to činio Rim, samo na mnogo lukaviji način.”12 {VB 316.2}
Kad vjerni učitelji tumače Božju riječ, tada ustaju učeni ljudi, propovjednici koji tvrde da razumiju Sveto pismo, nazivajući zdravu nauku krivovjerjem i tako mnoge odvraćaju od traženja istine. Jasne, oštre istine Božje riječi mnoge bi uvjerile i obratile kada svijet ne bi bio beznadno otrovan babilonskim vinom. No na području vjere vlada tolika zbrka i neslaganje da ljudi više ne znaju što vjerovati kao istinu. Odgovornost za nepokajanost svijeta leži na crkvi.{VB 316.3}
Druga anđeoska poruka iz 14. poglavlja Otkrivenja propovijedala se prvi put u ljeto 1844. godine i najizravnije se odnosila na crkve u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se opomena o sudu najviše objavljivala i bila uglavnom odbačena, i gdje je opadanje crkve bilo najbrže. No poruka drugog anđela nije se potpuno ispunila 1844. godine. Tada su crkve, odbivši svjetlost adventne vijesti, doživjele moralni pad, no taj pad ipak nije bio potpun. Budući da su nastavile odbacivati posebne istine za to vrijeme, padale su sve dublje i dublje. Ipak, još se nije moglo reći: “Pade Babilon… koji vinom svoga bluda napoji sve narode” (Otkrivenje 14:8), jer tada Babilon još nije bio opio sve narode. Duh prilagođivanja svijetu i duh ravnodušnosti prema istinama za naše vrijeme postoji i proširio se u sve protestantske crkve u svim kršćanskim zemljama. Sve su one obuhvaćene svečanom i strašnom optužbom drugoga anđela. No otpad još nije dosegao svoj vrhunac.{VB 316.4}
Biblija kaže da će prije Gospodnjeg dolaska sotona djelovati “popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem.” (390) A svi oni koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili”, bit će prepušteni sami sebi da prime “djelotvornu zabludu da vjeruju laži.” 2. Solunjanima 2:9-11. Tek kada se to ostvari, kada se crkva potpuno sjedini sa svijetom u cijelom kršćanstvu, tek tada će pad Babilona biti potpun. Promjena se događa postupno, a potpuno ispunjenje Otkrivenja 14:8 još je stvar budućnosti. {VB 317.1}
Usprkos duhovnoj tami i odstupanju od Boga koje vlada u crkvama koje čine Babilon, mnoštvo pravih Kristovih sljedbenika još se uvijek mora potražiti u tim vjerskim zajednicama. Mnogi od njih nikada nisu čuli za osobite istine za naše vrijeme. Mnogi su nezadovoljni svojim sadašnjim stanjem i čeznu za jasnijom svjetlošću. Uzalud traže Kristov lik u crkvama čiji su članovi. Kako se te crkve sve više udaljavaju od istine i sve više sjedinjuju sa svijetom, razlika između ovih dviju grupa bit će sve veća i to će napokon dovesti do odvajanja. Doći će vrijeme kada oni koji ljube Boga nadasve neće više moći ostati u zajedništvu s onima koji su “ljubitelji požude umjesto ljubitelji Boga”, koji imaju “vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile.” 2. Timoteju 3:4,5.{VB 317.2}
Osamnaesto poglavlje Otkrivenja upućuje na vrijeme kada će crkva, odbacivši trostruke opomene iz Otkrivenja 14:6-12, potpuno dostići stanje koje je prorekao drugi anđeo, a Božji narod – koji se još uvijek nalazi u Babilonu – bit će pozvan da se odvoji od nje. Ta poruka zadnja je poruka koja će ikada više biti upućena svijetu, i ona će izvršiti svoje djelo. Kada oni koji “nisu vjerovali istini, nego su našli zadovoljstvo u nepravdi” (2. Solunjanima 2:12), budu ostavljeni da prihvate veliku obmanu i povjeruju u laž, tada će svjetlost istine zasjati u srcima svih onih koji je prihvate, a sva će Božja djeca, koja su još ostala u Babilonu, poslušati poziv: “Izađite iz nje, narode moj!” Otkrivenje 18:4. (391) {VB 317.3}
Nakon što je prošlo vrijeme kada se prvi put očekivao Kristov dolazak – u proljeće 1844. godine – oni koji su u vjeri očekivali Njegov dolazak bili su neko vrijeme u sumnji i neizvjesnosti. I dok je svijet gledao na njih kao na poražene i razočarane i dokazivao im kako je sve to bila zabluda, njihov izvor utjehe bila je Božja riječ. Mnogi su nastavili istraživati Sveto pismo, iznova ispitujući dokaze svoje vjere i pomno proučavajući proročanstva da bi došli do veće svjetlosti. Činilo se da svjedočanstvo Biblije jasno i uvjerljivo potvrđuje njihovo gledište. Znaci koje se nije moglo pogrešno shvatiti upućivali su na skori Kristov dolazak. Osobiti Gospodnji blagoslovi, kako u obraćanju grješnika tako i u buđenju duhovnog života među kršćanima, svjedočili su da je vijest o Kristovom dolasku potekla s Neba. Premda vjernici nisu mogli objasniti svoje razočaranje, ipak su bili sigurni da ih je Bog vodio u onome što su doživjeli u prošlosti.{VB 318.1}
U proročanstvima koja su ukazivala na skori Kristov dolazak bile su i upute koje su posebno odgovarale njihovom stanju neizvjesnosti i očekivanja, hrabreći ih da strpljivo ustraju u vjeri da će ono što im se sada čini mračnim postati jasno kada dođe vrijeme za to. (392){VB 318.2}
Među prvim proročanstvima bilo je ono iz Habakuka 2:1-4: “Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći, kako odgovorit na moje optužbe. I odgovori mi Gospodin i reče: Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita. Jer će još biti utvara do određenog vremena, i govorit će što će biti do posljetka i neće slagati; ako oklijeva, čekaj je, jer će zacijelo doći, i neće zakasniti. Gle, tko se ponosi, njegova duša nije prava u njemu; a pravednik će od vjere svoje živ biti.”{VB 318.3}
Uputa u ovom proročanstvu – “Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita” – potaknula je još 1842. godine Charlesa Fitcha da načini proročku kartu i slikovito prikaže viđenja u Danielu i Otkrivenju. Objavljivanje te karte smatralo se ispunjenjem Habakukove naredbe, ali nitko u to vrijeme nije primijetio da je u tom proročanstvu spomenuto i odlaganje ispunjenja ovoga viđenja – jedno vrijeme iščekivanja. Nakon razočaranja taj je dio teksta dobio posebnu važnost: “Jer je ovo viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer će odista doći i neće zakasniti!… A pravednik živi od svoje vjere.”{VB 318.4}
I jedan dio Ezekielova proročanstva također je vjernima bio izvor snage i utjehe: “I dođe mi riječ Jahvina: “Sine čovječji, kakve su to priče o zemlji Izraelovoj? Govori se: Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: …Bliže se već dani, i sva će se proroštva moja ispuniti… Jer što ja, Jahve Gospod, govorim, to će i biti, i riječ se neće odgađati… Evo što se govori u domu Izraelovu: Viđenje što ga ovaj ugleda za dane je daleke! Prorokuje za daleka vremena! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: Nijedna riječ moja neće se više odgoditi! Što rekoh, rečeno je, i sve će se ispuniti!” – riječ je Jahve Gospoda.” Ezekiel 12:21-25,27,28. (393){VB 319.1}
Oni koji su čekali obradovali su se tim riječima, uvjereni da Onaj koji od početka zna kraj gleda kroz vjekove i On im je, vidjevši unaprijed njihovo razočaranje, uputio riječi hrabrenja i nade. Da nije bilo takvih zapisa u Svetom pismu koji su ih hrabrili da strpljivo čekaju i da se čvrsto pouzdaju u Božju riječ, njihova bi vjera klonula u tom času kušnje.{VB 319.2}
Priča o deset djevojaka u 25. poglavlju Matejeva evanđelja također prikazuje iskustvo adventnog naroda. U 24. poglavlju istoga evanđelja, kao odgovor na pitanje svojih učenika o znacima Njegova dolaska i kraja svijeta, Krist je istaknuo neke od najvažnijih događaja u povijesti svijeta i crkve koji će se dogoditi između Njegova prvog i drugog dolaska: razorenje Jeruzalema, veliku nevolju Božje crkve tijekom poganskih i papinskih progona, pomračenje Sunca i Mjeseca te padanje zvijezda. Potom je govorio o svome dolasku u svoje kraljevstvo i ispričao im usporedbu o dvjema vrstama slugu koji očekuju Njegov dolazak. Dvadeset peto poglavlje počinje riječima: “Tada će biti s kraljevstvom nebeskim kao sa deset djevica.” Ovdje je prikazana crkva koja živi u posljednjim danima, ista ona na koju se ukazuje i na kraju 24. poglavlja. U ovoj priči njihovo je iskustvo prikazano zbivanjima na istočnjačkoj svadbi.{VB 319.3}
“Tada će biti s kraljevstvom nebeskim kao s deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke te iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude naime uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja. Mudre, naprotiv, uzeše ulje u posudama skupa sa svojim svjetiljkama. Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoći odjeknu glas: “Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!”{VB 320.1}
Kristov dolazak, kako ga je najavila poruka prvoga anđela. prikazan je dolaskom zaručnika. (394) Širenje reformacije, do kojega je došlo zahvaljujući propovijedanju vijesti o Kristovom dolasku, predstavljeno je izlaženjem djevojaka u susret zaručniku. U ovoj usporedbi, kao i u onoj u Mateju 24, prikazane su dvije vrste ljudi. Sve su djevojke uzele svoje svjetiljke – Bibliju – i uz njezino svjetlo pošle u susret zaručniku. “Lude naime uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja. Mudre, naprotiv, uzeše ulje u posudama skupa sa svojim svjetiljkama.” Ova posljednja grupa primila je Božju milost, obnavljajuću i prosvjetljujuću silu Svetoga Duha, koja Njegovu riječ čini svjetiljkom nozi i svjetlošću stazi. Oni su u Božjem strahu istraživali Sveto pismo da bi doznali istinu, ozbiljno težeći za čistoćom srca i života. Stekli su osobno iskustvo, vjeru u Boga i Njegovu riječ, što razočaranje i odugovlačenje nije moglo nadvladati. Druge “uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja”. Ti su postupali prema osjećajima. Svečana vijest pobudila je u njima strah, ali su se oslanjali na vjeru svoje braće, zadovoljivši se treperavim svjetlom pozitivnih osjećaja, bez temeljitog razumijevanja istine ili istinskog djelovanja milosti u svojim srcima. Izišli su u susret Gospodu nadajući se neposrednoj nagradi, ali nisu bili spremni za odugovlačenje i razočaranje. Kada su naišle teškoće, njihova je vjera klonula i svjetiljke su im se počele gasiti.{VB 320.2}
“Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše.” Zaručnikovim odugovlačenjem predstavljeno je istjecanje vremena kada se očekivao Gospodnji dolazak te razočaranje i prividno kašnjenje. U to vrijeme neizvjesnosti površni i neutvrđeni u istini počeli su se kolebati, a njihovi napori popuštati. No oni čija se vjera osnivala na osobnom poznavanju Biblije, stajali su na stijeni koju valovi razočaranja nisu mogli odnijeti. Svi oni “zadrijemaše i pospaše” – jedna skupina u ravnodušnosti i napuštanju svoje vjere, a druga u strpljivom iščekivanju jasnije svjetlosti. (395) Ali u noći kušnje činilo se da je i ova druga grupa izgubila u stanovitoj mjeri svoju revnost i žar. Površni i neutvrđeni nisu se više mogli oslanjati na vjeru svoje braće. Svatko mora stajati ili pasti sam za sebe.{VB 320.3}
Otprilike u to vrijeme pojavio se fanatizam. Neki koji su tvrdili kako čvrsto vjeruju u vijest odbacili su Božju riječ kao jedinoga nepogrešivog vođu te, tvrdeći kako ih vodi Sveti Duh, potpuno su se prepustili da ih vode njihovi osjećaji, dojmovi i mašta. Neki su pokazivali slijepu i zadrtu revnost, osuđujući sve koji nisu odobravali njihov način. Njihove fanatične zamisli i postupci nisu naišli na odobravanje kod velike većine adventista, ali su pridonijeli sramoćenju istine.{VB 321.1}
Na taj način sotona je nastojao spriječiti i upropastiti Božje djelo. Adventni je pokret uvelike pokrenuo ljude, tisuće se grješnika obratilo, a vjerni su se ljudi posvetili objavljivanju istine čak i u to vrijeme kašnjenja Isusova dolaska. Knez zla gubio je svoje podanike, a da bi osramotio Božje djelo, nastojao je neke koji su ispovijedali vjeru prevariti i odvesti u krajnost, da bi potom njegova oruđa, uvijek spremna iskoristiti svaku zabludu, svaku pogrešku i svaki neumjesan postupak, prikazali sve to u najcrnjem svjetlu kako bi adventiste i njihovu vjeru učinili omraženima. Što je veći bio broj onih koje je sotona naveo da prividno vjeruju u ponovni Kristov dolazak dok je zapravo on vladao u njihovim srcima, to veću je imao korist jer je skretao pozornost na njih kao na predstavnike svih vjernika.{VB 321.2}
Sotona je “tužitelj braće” i njegov duh nadahnjuje ljude da traže greške i nedostatke Gospodnjeg naroda kako bi ih iznijeli u javnost, dok njihova dobra djela i ne spominju. On je uvijek jako aktivan kad Bog radi na spašavanju duša. (396) Kad Božja djeca dolaze da stanu pred Gospodom, i sotona dolazi s njima. U svakom duhovnom buđenju spreman je dovesti osobe neposvećena srca i neuravnotežena duha. Kad takvi ljudi prihvate neke točke istine i steknu mjesto među vjernima, tada sotona radi preko njih da bi uveo teorije koje će prevariti neoprezne. To što se netko nalazi u društvu Božje djece ili u Božjoj kući – ili čak za Gospodnjim stolom – nije nikakav dokaz da je dobar kršćanin. Sotona je često prisutan i u najsvečanijim prigodama u osobi onih koje može upotrijebiti kao svoje posrednike.{VB 321.3}
Knez zla bori se za svaki pedalj zemljišta po kojemu korača Božji narod na svome putu u nebeski grad. U cijeloj povijesti crkve nikada nije provedena ni jedna reformacija a da nije naišla na ozbiljne smetnje. Bilo je tako i u danima apostola Pavla. Gdje god je osnovao crkvu, bilo je onih koji su tvrdili da prihvaćaju vjeru, a ipak su unosili u nju lažna učenja koja bi, da su bila prihvaćena, umanjila ljubav prema istini. I Luther je imao velikih teškoća i neprilika zbog postupaka nekih fanatika koji su tvrdili kako Bog govori izravno preko njih. Svoja su vlastita mišljenja i shvaćanja stavljali iznad svjedočanstva Svetoga pisma. Mnogi, kojima je nedostajala vjera i iskustvo ali su imali visoko mišljenje o sebi i voljeli čuti i propovijedati nešto novo, bili su obmanuti učenjem tih novih učitelja i udružili su se sa sotonskim oruđima da bi srušili ono što je Luther, potaknut od Boga, izgradio. Braća Wesley i drugi koji su svojim utjecajem i vjerom bili blagoslov svijetu, na svakom su koraku nailazili na sotonino lukavstvo kojim je pretjerano revne, neuravnotežene i neposvećene poticao na svaki mogući fanatizam.{VB 322.1}
William Miller nije bio naklonjen tim utjecajima koji su vodili fanatizmu. Kao i Luther, i on je rekao da svaki duh treba kušati Božjom riječju. (397) “Sotona u naše vrijeme ima veliku moć nad umom nekih ljudi”, rekao je. “Kako ćemo znati kakvoga su duha? Biblija odgovara: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” Mnogi su se duhovi pojavili na svijetu i stoga nam je naređeno da ih kušamo. Duh koji nas ne upućuje na trezven, pravedan i pobožan život, nije Kristov Duh. Sve sam više uvjeren da je sotona umiješan u ove divlje pokrete. Mnogi među nama, koji tvrde da su potpuno posvećeni, povode se za ljudskim običajima i očito ne znaju o istini više od onih koji se i ne hvale da poznaju istinu.”1 “Duh zablude odvraća nas od istine, a Božji nas Duh vodi k istini. Ali, reći ćete, čovjek može biti u zabludi a misliti kako ima istinu. Što u tom slučaju? Na to odgovaramo: Duh i Božja Riječ u skladu su jedno s drugim. Prosuđuje li čovjek sebe po Božjoj riječi te ako je u potpunom suglasju s cijelom Riječju, tada mora vjerovati da ima istinu. No ako ustanovi da duh koji ga vodi nije u suglasju s duhom cijeloga Božjeg Zakona ili s Božjom Knjigom, tada treba biti oprezan da ne bi bio uhvaćen u sotoninu zamku.”2 “Često sam bio više uvjeren u nečiju pobožnost kada sam vidio suzne oči, vlažne obraze i riječi kajanja, nego kad sam čuo bučno hvalisanje takozvanih kršćana.”3 {VB 322.2}
U doba reformacije njezini su neprijatelji za sva zla fanatizma optuživali upravo one koji su mu se najodlučnije protivili. Slično su činili i protivnici adventnog pokreta. Nisu se zadovoljili time da pogrešno predstavljaju i uveličavaju zablude ekstremnih i fanatika, nego su širili vrlo nepovoljne glasine koje nisu ni najmanje odgovarale istini. Ti su ljudi bili potaknuti mržnjom i predrasudama. Objava da je Krist pred vratima poremetila je njihov mir. Bojali su se da bi to moglo biti istina, ali su se ipak nadali da to nije tako, i to je bio razlog njihova neprijateljstva prema adventistima i njihovoj vjeri. (398){VB 323.1}
Činjenica da se nekoliko fanatika uvuklo u redove adventista nije razlog za tvrdnju kako pokret nije od Boga, kao što ni prisutnost fanatika i varalica u crkvi u doba apostola Pavla i Luthera nije moglo biti izgovor za osudu njihova rada. Neka se Božji narod probudi iz sna i počne ozbiljno djelo kajanja i reformacije, neka istražuje Sveto pismo da upozna istinu kakva je u Isusu, neka se potpuno posveti Bogu, pa će se ubrzo pokazati da je sotona još uvijek budan i aktivan. Pokazat će svoju moć sa svim mogućim prijevarama, pozivajući u pomoć sve pale anđele svoga kraljevstva.{VB 323.2}
Objavljivanje ponovnog Kristovog dolaska nije stvorilo fanatizam i razdor; do toga je došlo u ljeto 1844. godine kada su adventisti bili u stanju sumnje i zbunjenosti u vezi sa svojim stvarnim stajalištem. Propovijedanje prve anđeoske poruke i “ponoćne vike” bilo je izravno usmjereno na sprječavanje fanatizma i razdora. Oni koji su sudjelovali u tim svečanim pokretima bili su ispunjeni međusobnom ljubavlju i ljubavlju prema Isusu za koga su se nadali da će Ga uskoro vidjeti. Jedna vjera i jedna blažena nada uzdizala ih je iznad bilo kakvog ljudskog utjecaja te predstavljala štit protiv svih sotoninih napada.{VB 323.3}
“Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoći odjeknu glas: “Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!” Tada ustadoše sve djevice i opremiše svoje svjetiljke.” Matej 25:5-7. U ljeto 1844. godine, otprilike u sredini između vremena kada se prvi put očekivao Kristov dolazak te jeseni iste godine kada se doista navršilo 2300 dana – kako se to kasnije dokazalo – propovijedala se doslovno vijest zapisana u Svetom pismu: “Zaručnik dolazi!”{VB 323.4}
Ono što je izazvalo taj pokret bilo je otkriće da je Artakserksov ukaz o obnovi Jeruzalema, koji je bio polazna točka proročkog razdoblja od 2300 dana, stupio na snagu u jesen 457. godine prije Krista, a ne početkom te godine, kako se ranije mislilo. (399) Računamo li 2300 godina od jeseni 457. godine, tada se to razdoblje navršava u jesen 1844. godine.{VB 323.5}
Dokazi iz starozavjetne simboličke službe u Svetištu također su upućivali na jesen kao na vrijeme kada će nastupiti događaj prikazan kao “čišćenje Svetišta”. To je postalo jasno kada je pozornost usmjerena na način kako su se ostvarile predslike koje su se odnosile na prvi Kristov dolazak.{VB 324.1}
Klanje pashalnog janjeta bilo je predslika Kristove smrti. Apostol Pavao kaže: “Jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist.” 1. Korinćanima 5:7. Snop prvih plodova žetve koji se u vrijeme Pashe prikazivao pred Gospodom, simbolično je predstavljao Kristovo uskrsnuće. Govoreći o Gospodnjem uskrsnuću i o uskrsnuću cijeloga Njegovog naroda, apostol Pavao kaže: “Prvenac, Krist, potom, u vrijeme Njegova dolaska, Kristovi sljedbenici.” 1. Korinćanima 15:23. Kao što je prikazani snop bio prvo požnjeveno zrelo žito, tako je i Krist prvi plod one besmrtne žetve spašenih koja će o budućem uskrsnuću biti sabrana u Božje žitnice.{VB 324.2}
Te predslike ispunile su se ne samo u odnosu na događaj, nego i u odnosu na vrijeme. Četrnaestoga dana prvoga židovskog mjeseca, onoga dana i mjeseca kada se tijekom dugih petnaest stoljeća klalo pashalno janje, Krist je, jedući pashu sa svojim učenicima, uspostavio svetkovinu koja je trebala biti uspomena na Njegovu smrt kao “Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta.” Ivan 1:29. Te su Ga noći zlikovačke ruke uhvatile da bi Ga razapeli i ubili, a kao ispunjenje onoga što je predstavljao prikazani snop, naš je Spasitelj trećega dana uskrsnuo iz mrtvih i postao “prvenac umrlih”, uzor svih uskrsnulih pravednika čije će “bijedno tijelo” preobraziti “i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.” 1.Korinćanima 15:20; Filipljanima 3:21. {VB 324.3}
Isto tako moraju se ispuniti predslike koje se odnose na drugi Kristov dolazak u vrijeme prikazano simboličkom službom u Svetištu. (400) U starozavjetnoj službi čišćenje Svetišta ili veliki Dan pomirenja padao je desetog dana sedmoga mjeseca po židovskom kalendaru (Levitski zakonik 16:29-34), kada je veliki svećenik – obavivši obred očišćenja za cijeli Izrael i uklonivši tako njihove grijehe iz Svetišta – izašao i blagoslovio narod. Vjerovalo se da će tako i Krist, naš Veliki svećenik, doći očistiti Zemlju uništenjem grijeha i grješnika te da će svoj narod koji Ga očekuje nagraditi besmrtnošću. Deseti dan sedmoga mjeseca – veliki Dan pomirenja i čišćenja Svetišta koji je 1844. godine padao 22. listopada – smatrao se danom Gospodnjega dolaska. Bilo je to u skladu s već iznesenim dokazima da će se 2300 dana navršiti u jesen, pa se zaključak činio posve pouzdanim.{VB 324.4}
U Isusovoj priči iz Evanđelja po Mateju 25. poglavlje, nakon vremena čekanja i spavanja slijedi dolazak zaručnika. To je bilo u skladu s upravo iznesenim dokazima iz proroštva i iz simboličke službe. Ti su dokazi uvjerljivo svjedočili o svojoj istinitosti i tisuće je vjernika objavilo “ponoćni poklik”.{VB 325.1}
Taj se pokret širio svijetom poput plime. Išao je od grada do grada, od sela do sela, sve dok Božji narod, koji je čekao Kristov dolazak, nije bio posve probuđen. Pred tim je objavljivanjem fanatizam nestao kao rani mraz kad se pojavi sunce. Nestalo je sumnje i zbunjenosti kod vjernika, a srca im je ispunila nada i hrabrost. Djelo je bilo bez onih krajnosti koje se uvijek pojavljuju tamo gdje ljudsko uzbuđenje nije pod nadzorom Božje riječi i Njegova Duha. Po značajkama je bilo nalik vremenima poniznosti i vraćanja Gospodu koja su u starom Izraelu slijedila nakon opomena Božjih slugu. Imalo je iste značajke koje su u svim vremenima obilježavale Gospodnje djelo. Bilo je manje zanosa i oduševljenja, a više temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i odricanja od svijeta. (401) Težnja tih duša, koje su se u tjeskobi borile s Bogom, bila je da se pripreme za susret s Gospodom, što se vidjelo po ustrajnim molitvama i potpunom posvećenju Bogu.{VB 325.2}
Opisujući to djelo Miller je rekao: “Nema nekog posebnog izražavanja radosti; ako i postoji, čini se da je sačuvano za neku buduću prigodu kada će se sva nebesa i zemlja radovati neizrecivom radošću, prepuni slave. Ne čuje se ni klicanje – i ono je odloženo za trenutak kada će se začuti poklik s Neba. Pjevači šute – čekaju da se pridruže anđeoskoj vojsci, nebeskom zboru… Nema proturječnih osjećaja – svi su jedne misli i srca.”4 {VB 325.3}
Drugi sudionik toga pokreta svjedoči: “Taj je pokret svuda izazivao temeljito ispitivanje srca i skrušeno kajanje pred uzvišenim nebeskim Bogom. Posljedica toga bila je da su se ljudi odrekli ljubavi prema stvarima ovoga svijeta, izgladili međusobne sporove, priznali učinjena zla te skrušena i pokajnička srca usrdno molili Boga za milost i oprost. To je izazvalo samoponiženje i duboko kajanje kakvo nikada ranije nismo vidjeli. Kao što je Bog zapovjedio preko proroka Joela, kada se približio veliki dan Gospodnji “razderali su svoja srca a ne haljine” i obratili se Gospodu postom, plačem i tugovanjem. Kao što je Bog rekao preko proroka Zaharije, na svoju je djecu izlio duh milosni i molitveni; pogledali su Onoga koga su proboli i naricali za Njim… a oni koji su čekali Gospoda ponizili su pred Njim svoje duše.”5 {VB 325.4}
Od svih velikih pokreta od vremena apostola ni jedan nije bio slobodniji od ljudskog nesavršenstva i sotonskih prijevara od pokreta u jesen 1844. godine. Još i sada, nakon toliko godina, svi koji su sudjelovali u pokretu i koji su ostali čvrsto na temelju istine, još uvijek osjećaju sveti utjecaj onoga blagoslovljenog djela i svjedoče da je bilo od Boga. (402){VB 326.1}
Na poklik: “Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!”, oni koji su čekali “ustadoše… i opremiše svoje svjetiljke.” Proučavali su Božju Riječ s dotada neviđenim zanimanjem. S Neba su poslani anđeli da podignu one koji su klonuli te da ih pripreme da prihvate vijest. Djelo se nije oslanjalo na znanje i mudrost ljudi, nego na Božju silu. Prvi su čuli i poslušali poziv ne najdarovitiji, nego najponizniji i najodaniji. Zemljoradnici su ostavljali svoje usjeve na njivama, a obrtnici svoj alat, i sa suzama radosti pošli su objavljivati opomenu. Oni koji su ranije predvodili djelo, bili su među posljednjima koji su se pridružili ovom pokretu. Crkve su uglavnom zatvorile vrata ovoj poruci, a velik broj onih koji su je prihvatili izašli su iz njih. Božjom providnošću ta se objava sjedinila s porukom drugog anđela i dala osobitu silu ovom djelu.{VB 326.2}
Vijest: “Zaručnik dolazi!” nije se širila toliko na temelju dokazivanja, premda su dokazi iz Svetoga pisma bili jasni i uvjerljivi; pratila ju je neodoljiva sila koja je pokretala duše. Nije tu bilo sumnji ni pitanja. Prigodom Kristova pobjedonosnog ulaska u Jeruzalem narod – koji se sa svih strana zemlje okupio na svetkovinu – pohrlio je prema Maslinskoj gori i, kada se pomiješao s mnoštvom koje je pratilo Isusa, obuzelo ga je sveopće oduševljenje i tako je pridonio jačem klicanju: “Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodinovo!” Matej 21:9. Na sličan su način i nevjernici koji su pohrlili na adventističke skupove – neki iz radoznalosti, drugi da se narugaju – osjetili neodoljivu silu koja je pratila vijest: “Zaručnik dolazi!”{VB 326.3}
U to vrijeme vjernici su se odlikovali vjerom koju Bog prihvaća, vjerom koja gleda na nagradu. Duh milosti sišao je na one koji su ozbiljno istraživali Božju Riječ poput pljuska koji osvježava žednu zemlju. (403) Oni koji su očekivali da će uskoro vidjeti svoga Otkupitelja licem u lice osjećali su svetu radost koja se ne može opisati. Sila svetoga Duha koja omekšava i pokorava topila je srca i Božji se blagoslov obilno izlio na vjerne.{VB 327.1}
Oni koji su prihvatili vijest pažljivo su se i svečano približavali vremenu u kojemu su očekivali susret sa svojim Gospodom. Svakog su jutra osjećali kako im je prva dužnost uvjeriti se da ih Bog prihvaća. Srca su im bila prisno sjedinjena i mnogo su se molili zajedno te jedni za druge. Često su se sastajali na kakvom usamljenom mjestu da bi se molili Bogu. Glas njihovih molitava uzdizao se k Nebu s polja i šumaraka. Sigurnost u Spasiteljevu naklonost držali su važnijom od svakodnevne hrane, a ako bi kakav oblak zamračio njihove duše, nisu mirovali dok ga ne bi odagnali. Sigurni da su primili milost koja prašta, čeznuli su da vide Onoga kojega su toliko voljeli.{VB 327.2}
No ponovno su bili osuđeni na razočaranje. Očekivano je vrijeme prošlo, a njihov Spasitelj nije došao. S nepokolebljivim su povjerenjem očekivali Njegov dolazak, a sada su se osjećali kao Marija kada je došla na Spasiteljev grob i ustanovila da je prazan. “Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga staviše”, uzviknula je u suzama. Ivan 20:13.{VB 327.3}
Osjećaj strahopoštovanja i strah da bi vijest mogla biti istinita neko su vrijeme zadržavali nevjerni svijet. Nakon što je očekivano vrijeme prošlo, taj osjećaj nije odmah nestao; nisu odmah mogli likovati nad razočaranim ljudima, ali kad se znaci Božjega gnjeva nisu pojavili, oporavili su se od straha i iznova počeli s ismijavanjem i ruganjem. Velik broj onih koji su tvrdili kako vjeruju u Gospodnji dolazak napustili su svoju vjeru. Neki, ranije duboko uvjereni, bili su toliko ranjeni u svome ponosu da su poželjeli nestati sa zemlje. Žalili su se na Boga poput Jone i milija im je bila smrt nego život. (404) Oni koji su svoju vjeru osnivali na mišljenju drugih a ne na Božjoj riječi, bili su spremni promijeniti svoja gledišta. Podrugljivci su privukli u svoje redove strašljivce i slabiće, pa su se svi ujedinili izjavljujući kako se od sada više ne treba bojati niti nešto očekivati. Vrijeme je prošlo, Gospod nije došao i svijet može ostati takav kakav jest još tisuće godina.{VB 327.4}
Ozbiljni i iskreni vjernici odrekli su se svega radi Krista i osjećali su Njegovu blizinu kao nikada ranije. Bili su uvjereni da su objavili svijetu posljednju opomenu te su se, očekujući kako će se uskoro pridružiti svome božanskom Učitelju i nebeskim anđelima, gotovo sasvim povukli iz društva onih koji nisu prihvatili vijest. Molili su se sa žarkom čežnjom: “Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!” No On nije došao. Ponovno preuzeti težak teret životnih briga i teškoća, trpjeti izazivanja i ismijavanja podrugljivog svijeta, bilo je teško kušanje vjere i strpljenja.{VB 328.1}
No to razočaranje nije bilo tako veliko kao ono koje su doživjeli učenici u vrijeme prvoga Kristovog dolaska. Kada je Isus u slavi ulazio u Jeruzalem, Njegovi su učenici mislili kako namjerava sjesti na Davidovo prijestolje i osloboditi Izraelce od njihovih tirana. S uzvišenim nadama i radosnim očekivanjima natjecali su se međusobno kako iskazati čast svome Kralju. Mnogi su pred njim prostirali svoje gornje haljine poput saga ili su pred Njega polagali palmine grančice. U svome ushitu sjedinili su se u radosnom klicanju: “Hosana Sinu Davidovu!” Kad su farizeji, uznemireni i ljuti zbog te provale radosti, zahtijevali da Isus ukori svoje učenike, On je odgovorio: “Ako oni ušute, kamenje će vikati.” Luka 19:40. Proročanstvo se mora ispuniti. Učenici su ostvarivali Božju namjeru, a ipak su morali iskusiti gorko razočaranje. Prošlo je svega nekoliko dana od toga događaja, a oni su bili svjedoci Spasiteljeve mučeničke smrti, da bi Ga potom položili u grob. Njihova se očekivanja ni u čemu nisu ostvarila, a njihove su nade umrle zajedno s Isusom. (405) Tek kada je njihov Gospod slavno uskrsnuo iz groba, shvatili su kako je sve to ranije naviješteno u proročanstvima te “kako je trebalo da Mesija trpi i uskrsne iz mrtvih.” Djela 17:3.{VB 328.2}
Petsto godina prije toga Gospod je objavio preko proroka Zaharije: “Klikni iz sveg grla, Kćeri Sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća; pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Zaharija 9:9. Da su učenici znali kako će Krist ići na sud i u smrt, ne bi mogli ispuniti to proročanstvo.{VB 328.3}
Na sličan način su i Miller i njegovi drugovi ispunili proročanstvo i objavili vijest za koju je Božja Riječ prorekla da će se objaviti svijetu. No oni je ne bi mogli objaviti da su u potpunosti shvatili proročanstva koja su se odnosila na njihovo razočaranje, ali su ujedno sadržavala drugu vijest koja se trebala propovijedati svim narodima prije ponovnog Gospodnjega dolaska. Prva i druga anđeoska poruka objavljene su u pravo vrijeme i izvršile su djelo koje je Bog namjeravao izvršiti pomoću njih.{VB 329.1}
Svijet je očekivao da će čitav sustav adventizma propasti ako vrijeme prođe a Krist se ne pojavi. No dok su jedni, izloženi teškoj kušnji, napustili svoju vjeru, drugi su i dalje ostali postojani. Plodovi adventnoga pokreta: duh poniznosti i ispitivanja vlastitog srca, odricanje od svijeta i promjena života – koji su pratili to djelo – svjedočili su da ono potječe od Boga. Nisu se usudili poreći da je sila Svetoga Duha potvrdila propovijedanje vijesti o Kristovom dolasku i nisu mogli otkriti ni jednu grešku u računanju proročkih razdoblja. Ni najsposobnijem među njihovim protivnicima nije uspjelo srušiti njihov sustav tumačenja proročanstava. (406) Bez biblijskih dokaza nisu mogli pristati na to da napuste stajalište do kojega su došli ozbiljnim i usrdnim istraživanjem Svetoga pisma, uma rasvijetljena Božjim Duhom i srcem koje je gorjelo Njegovom živom silom. Nisu mogli napustiti zaključke koji su odolijevali najoštrijoj kritici i najogorčenijim napadima vjerskih učitelja i mudrih ljudi ovoga svijeta, udruženim naporima učenosti i rječitosti, kao i šalama i porugama ljudi iz viših i nižih slojeva.{VB 329.2}
Očekivani događaj, istina, nije nastupio, ali čak ni to nije moglo uzdrmati njihovu vjeru u Božju Riječ. Kada je Jona na ulicama Ninive objavljivao da će grad kroz četrdeset dana biti uništen, Bog je prihvatio kajanje stanovnika Ninive i produžio im vrijeme milosti; ipak, Jonina je vijest bila poslana od Boga, a Niniva iskušana po Njegovoj volji. Adventisti su vjerovali kako je Bog i njih vodio na isti način da objave opomenu o sudu. “Ona je”, govorili su, “okušala srca svih koji su je čuli i probudila u njima ljubav prema Gospodnjem dolasku ili je pak, s druge strane, izazvala više-manje zamjetnu ali Bogu dobro poznatu mržnju prema tome dolasku. Povukla je graničnu crtu, tako da su oni koji su htjeli ispitati svoja srca mogli znati na kojoj bi se strani nalazili da je Gospod doista tada došao; bi li uskliknuli: “Gle, ovo je naš Bog, Njega čekasmo i spasit će nas!” ili bi vikali gorama i kamenju da padnu na njih i sakriju ih od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe. Bog je, vjerujemo, na taj način provjerio svoj narod, prokušao njihovu vjeru i vidio hoće li se u času kušnje povući s mjesta na koje ih je postavio ili će se odreći ovoga svijeta i s punim se povjerenjem osloniti na Božju Riječ.”6 {VB 329.3}
Osjećaje onih koji su još uvijek vjerovali da ih je Bog vodio tijekom prošlih iskustava Miller opisuje riječima: (407) “Kad bih još jednom proživio svoj život s istim dokazima koje sam onda imao, učinio bih ponovno kao i tada, da bih bio pošten pred Bogom i ljudima.” “Nadam se da sam svoje haljine očistio od krvi duša. Vjerujem da sam se, koliko sam to mogao, oslobodio krivnje za njihovu osudu.” “Premda sam dvaput doživio razočaranje”, pisao je taj Božji čovjek, “nisam potišten ni obeshrabren… Moja nada u Kristov dolazak jaka je kao uvijek. Činio sam samo ono što sam nakon mnogo godina ozbiljnog razmišljanja smatrao svojom svetom dužnošću. Ako sam pogriješio, bilo je to iz kršćanske ljubavi prema mojim bližnjima te u uvjerenju o svojoj dužnosti prema Bogu.” “Jedno pouzdano znam: propovijedao sam samo ono što sam vjerovao i Bog je bio sa mnom. Njegova se sila očitovala u radu i učinjeno je mnogo dobra.” “Mnoge su tisuće ljudi propovijedanjem proročkog vremena potaknute na proučavanje Svetoga pisma te zahvaljujući tome, kroz vjeru i kropljenje Kristovom krvlju, pomirene s Bogom.”7 “Nikada nisam nastojao steći naklonost oholih ljudi, a nisam ni klonuo kad mi je svijet prijetio. Ni sada neću kupovati njihovu naklonost niti ću žrtvovati dužnost da bih izbjegao njihovu mržnju. Nikada neću tražiti svoj život iz njihovih ruku niti ću, nadam se, odbiti žrtvovati ga ako to Bog odredi u svojoj providnosti.”8 {VB 330.1}
Bog se nije odrekao svoga naroda; Njegov je Duh još uvijek s onima koji se nisu odrekli svjetlosti koju su primili niti su osudili adventni pokret. U poslanici Hebrejima stoje riječi hrabrenja i upozorenja upućene onima koji su u tom času nevolje bili iskušani čekanjem: “Prema tome, ne gubite svog pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem Božje volje postignete obećanje, jer: “Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti. Moj će pravednik živjeti od vjere; ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu.” (408) A mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase duše.” Hebrejima 10:35-39.{VB 330.2}
Da je ta opomena upućena crkvi u posljednjim danima, jasno se vidi iz riječi koje ukazuju na blizinu Gospodnjeg dolaska: “Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” Iz ovoga jasno proistječe da je trebalo doći do prividnog kašnjenja te da Gospod naizgled oklijeva sa svojim dolaskom. Ovdje iznesena pouka posebno se može primijeniti na iskustvo adventista onoga vremena. Njima je prijetila opasnost da dožive brodolom svoje vjere. Postupili su po Božjoj volji kada su se prepustili vodstvu Njegovog Duha i Njegove riječi, ali nisu mogli shvatiti Njegovu namjeru u svome prošlom iskustvu niti vidjeti put pred sobom te su stoga bili u iskušenju da posumnjaju je li ih Bog doista vodio. Na to su se vrijeme odnosile riječi: “Moj će pravednik živjeti od vjere.” Kada je jasna svjetlost “ponoćnog poklika” obasjala njihovu stazu, kada su vidjeli da su proročanstva otpečaćena i da se znamenja koja upućuju na blizinu Kristova dolaska brzo ispunjavaju, u tim su trenucima živjeli kao da gledaju Kristov dolazak. No sada, slomljeni neispunjenim nadama, mogli su se održati samo vjerom u Boga i Njegovu riječ. Svijet im se rugao i govorio: “Prevareni ste! Napustite svoju vjeru i recite da je adventni pokret bio od sotone.” Ali Božja riječ je govorila: “Ako li odstupi, neće biti po volji moje duše.” Napustiti sada svoju vjeru i poreći silu Svetoga Duha koja je pratila ovu vijest, značilo bi povlačenje na put propasti. Riječi apostola Pavla bodrile su ih da ustraju. Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja!… Ustrajnost vam je zbilja potrebna… jer: Još malo, vrlo malo i doći će Onaj koji ima doći; neće zakasniti.” Jedini siguran način bio je da cijene svjetlost koju su već dobili od Boga, da se čvrsto drže Njegovih obećanja, da nastave istraživati Sveto pismo te da bdiju i strpljivo čekaju novu svjetlost. (409) {VB 331.1}
Biblijski tekst koji je bio i temelj i središnji stup adventne vjere glasio je: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” (Daniel 8:14) Te riječi bile su dobro poznate svima koji su vjerovali u skori Gospodnji dolazak. Tisuće usana ponavljale su to proročanstvo kao lozinku svoje vjere. Svi su osjećali da o događajima pretkazanima u ovom proročanstvu ovise njihova najveća očekivanja i najdraže nade. Dokazano je da se ti proročki dani navršavaju u jesen 1844. godine. Adventisti su u to vrijeme, kao i ostali kršćani, vjerovali da je Zemlja, ili jedan njezin dio, Svetište. Mislili su da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje vatrom u posljednjem velikom danu te da će se to dogoditi prigodom drugog Kristovog dolaska. Otuda i njihov zaključak da će se Krist vratiti na Zemlju 1844. godine. {VB 332.1}
Naznačeno je vrijeme prošlo, a Gospod se nije pojavio. Vjernici su znali da Božja riječ ne može pogriješiti; mogli su pogriješiti jedino oni. Ali, gdje je bila greška? Mnogi su brzopleto riješili problem tako što su ustvrdili da se 2300 dana ne navršava 1844. godine. Tu tvrdnju ničim nisu mogli potkrijepiti osim činjenicom da Krist nije došao u očekivano vrijeme. Iz toga su zaključili da kad bi se 2300 proročkih godina doista navršavalo 1844. godine, Krist bi tada bio došao očistiti Svetište tako što bi očistio Zemlju vatrom. (410) No budući da nije došao, smatrali su kako to znači da tada nije bio kraj toga proročkog vremena.{VB 332.2}
Prihvatiti taj zaključak značilo bi odreći se dotadašnjeg načina računanja proročkih razdoblja. Utvrđeno je da 2300 dana počinju stupanjem na snagu Artakserksove naredbe da se obnovi i izgradi Jeruzalem, dakle u jesen 457. godine prije Krista. Uzimajući to kao polaznu točku, postoji savršen sklad u primjeni svih događaja koji su prorečeni u objašnjenju tog razdoblja u Danielu 9:25-27. Šezdeset i devet tjedana – prvih 483 od 2300 godina, trebalo je sezati do Mesije – Pomazanika, a Kristovo krštenje i pomazanje Svetim Duhom – 27. godine poslije Krista – doslovno je ispunilo sve pojedinosti. Sredinom sedamdesetog tjedna Mesija je trebao biti pogubljen. Tri i pol godine nakon krštenja Krist je – u proljeće 31. godine – razapet na križ. Sedamdeset tjedana, ili 490 godina, pripadalo je samo Židovima. Na kraju tog razdoblja taj je narod, proganjanjem Njegovih učenika, zauvijek odbacio Krista, a apostoli su se 34. godine po Kristu okrenuli neznabošcima. Budući da je isteklo prvih 490 godina od ukupno 2300, preostalo je još 1810 godina. “Tada će”, rekao je anđeo, “Svetište biti očišćeno.” (Daniel 8:14) Sve pojedinosti proročanstva nesumnjivo su ostvarene u prorečeno vrijeme.{VB 332.3}
U ovom je računanju sve bilo jasno i usklađeno, osim što nije bilo vidljivo koji bi se to događaj – koji bi odgovarao čišćenju Svetišta – mogao dogoditi 1844. godine. Pobijati da proročki dani istječu 1844. godine značilo bi unijeti zabunu u cijelo to pitanje i napustiti stajalište koje se temeljilo na ispunjenim proročanstvima.{VB 333.1}
Bog je vodio svoj narod u velikom adventnom pokretu. Njegova sila i slava pratile su to djelo i On nije htio dopustiti da ono završi u tami i razočaranju i da ga se ozloglasi kao lažno i fanatično uzbuđenje. Nije mogao dopustiti da se Njegova riječ dovede u sumnju i smatra nepouzdanom. (411) Iako su mnogi napustili svoje ranije računanje proročkih vremena i porekli ispravnost pokreta koji je na njima bio osnovan, bilo je i onih koji nisu željeli napustiti one točke vjerovanja i iskustva koje su bile potkrijepljene Svetim pismom i svjedočenjem Božjeg Duha. Vjerovali su da su u svom proučavanju proročanstava prihvatili zdrava načela tumačenja i da im je dužnost čvrsto se držati istina koje su usvojili te nastaviti na isti način istraživati Bibliju. Uz ozbiljnu molitvu ponovno su ispitivali svoja stajališta i proučavali Sveto pismo kako bi otkrili pogrešku. Budući da u svom tumačenju proročkih razdoblja nisu mogli naći greške, počeli su dublje istraživati predmet Svetišta.{VB 333.2}
Tim su istraživanjem došli do zaključka da u Svetom pismu nema dokaza koji bi potvrđivali općerašireno gledište da je ova Zemlja svetište, ali su u Bibliji pronašli potpuno objašnjenje o Svetištu: što je ono zapravo, gdje se nalazi i koje se službe vrše u njemu; svjedočanstvo svetih pisaca Biblije bilo je tako jasno i iscrpno da nije ostavljalo nikakve sumnje. Apostol Pavao u poslanici Hebrejima kaže: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i Svetište, ali zemaljsko. Bio je, naime, načinjen Šator. U njegovu prvom dijelu, zvanom Svetinja, nalazi se svijećnjak i stol s prinesenim kruhovima. A iza drugog zastora bio je drugi dio Šatora, zvan Svetinja nad svetinjama, u kojem se nalazio zlatni kadioni žrtvenik i Kovčeg saveza optočen zlatom sa svih strana, u kojem bijaše zlatna posuda s manom i Aronov štap, koji je nekoć procvao, i ploče Saveza. Iznad njega stajahu kerubini slave i zasjenjivahu Pomirilište.” Hebrejima 9:1-5.{VB 333.3}
Svetište o kojemu apostol Pavao ovdje govori bio je Šator koji je Mojsije na Božji nalog podigao da bude zemaljsko prebivalište Svevišnjega. “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima” (Izlazak 25:8), glasila je uputa dana Mojsiju dok je bio s Bogom na Gori. (412) U to su vrijeme Izraelci putovali pustinjom, pa je Šator sastanka bio tako izgrađen da se mogao prenositi s jednoga mjesta na drugo; ipak, bilo je to veličanstveno zdanje. Zidovi su mu bili načinjeni od uspravnih dasaka obloženih zlatom i uglavljenih u srebrna podnožja, dok je krov bio načinjen od niza zastora ili pokrova – vanjski od koža, a unutarnji od finoga platna, bogato izvezeni kerubinima. Osim dvorišta, u kome se nalazio žrtvenik za paljenice, sâm šator sastojao se od dvaju dijelova – Svetinje i Svetinje nad svetinjama – koji su bili odvojeni prekrasnim raskošnim zastorom. Sličan zastor zatvarao je i ulaz u prvo odjeljenje.{VB 334.1}
U Svetinji se na južnoj strani nalazio svijećnjak sa sedam svjetiljaka koje su rasvjetljavale Svetište i danju i noću. Na sjevernoj je strani stajao stol s prinesenim kruhovima, a pred zastorom koji je odvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama stajao je zlatni kadioni žrtvenik s kojega se svakodnevno, s molitvama Izraelaca, uzdizao k Bogu oblak mirisnog tamjana.{VB 335.1}
U Svetinji nad svetinjama stajao je Kovčeg saveza, kovčeg od skupocjena drva okovan zlatom, u kome su bile dvije kamene ploče na koje je Bog napisao Zakon Deset zapovijedi. Iznad kovčega, kao poklopac svetom kovčegu, bilo je prijestolje milosti ili pomirilište, veličanstven umjetnički rad od zlata, natkriljen dvama kerubinima načinjenim od zlata, po jednim na svakoj strani. U tom se odjelu, u oblaku slave između dva kerubina, otkrivala Božja prisutnost.{VB 335.2}
Nakon što se Židovi nastanili u Kanaanu, Šator sastanka zamijenio je Salomonov hram koji je, premda je bio trajna i veća građevina, zadržao iste omjere i bio slično namješten. Svetište je postojalo u ovom obliku – osim u Danielovo vrijeme kada je ležalo u ruševinama – sve dok ga 70. godine poslije Krista nisu razrušili Rimljani.{VB 335.3}
To je jedino Svetište koje je ikada postojalo na Zemlji, o kome imamo biblijske podatke. (413) Pavao ga naziva Svetištem prvog saveza. Zar novi zavjet nema svetišta?{VB 335.4}
Kada su ponovno počeli proučavati poslanicu Hebrejima, istraživači istine otkrili su postojanje drugog ili novozavjetnog Svetišta, obuhvaćenog navedenim riječima apostola Pavla: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i svetište, ali zemaljsko.” Uporaba priloga dakako podrazumijeva da je Pavao već ranije spomenuo to Svetište. Vrativši se na početak prethodnog poglavlja, čitali su: “Glavno je u ovom izlaganju: imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima, službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek.” Hebrejima 8:1,2.{VB 335.5}
Ovdje je otkriveno postojanje Svetišta novoga zavjeta. Svetište prvoga zavjeta podigao je čovjek, Mojsije; ovo drugo podigao je Gospod, a ne čovjek. U onom su Svetištu zemaljski svećenici vršili svoju službu, a u ovome Krist – naš Veliki svećenik – služi s desne strane Bogu. Prvo je Svetište bilo na Zemlji, a drugo je na Nebu.{VB 336.1}
Osim toga, Šator sastanka koji je sagradio Mojsije bio je načinjen po određenom nacrtu. Gospod mu je rekao: “Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem.” Izlazak 25:9. I ponovno mu je naloženo: “Pazi! Načini ih prema uzorku koji ti je na brdu pokazan.” Izlazak 25:40. I Pavao objašnjava da je prvo Svetište “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme – prema kojem se prinose darovi i žrtve”; da su njegove svetinje bile “slike nebeske stvarnosti”; da su svećenici, koji su po Zakonu prinosili žrtve, služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” te da “Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo; da se sad pojavi pred licem Božjim za nas.” Hebrejima 9:9,23; 8:5; 9:24. (414){VB 336.2}
Svetište na Nebu, gdje Isus vrši posredničku službu za nas, veliki je original; svetište koje je Mojsije napravio bilo je samo njegova kopija. Bog je graditelje zemaljskog Svetišta obdario svojim Duhom. Velika umjetnička vještina pokazana pri gradnji Svetišta bila je zapravo otkrivenje božanske mudrosti. Zidovi su izgledali kao da su načinjeni od samoga zlata, dok se svjetlost sedam svjetiljaka zlatnoga svijećnjaka odbijala od njih i širila u svim smjerovima. Stol za prinesene kruhove i kadioni žrtvenik svjetlucali su poput ulaštena zlata. Prekrasan zastor koji je činio strop, izvezen likovima anđela u plavoj, grimiznoj i skerletnoj boji, povećavao je ljepotu prizora. A iza drugog zastora nalazila se sveta šekina, vidljivo otkrivenje Božje slave, pred koju nije smio stupiti nitko osim velikog svećenika, jer bi poginuo. {VB 336.3}
Neopisiv sjaj zemaljskog šatora otkrivao je ljudskom pogledu slavu onog nebeskoga hrama u kojemu Krist, naš zagovornik, služi za nas pred Božjim prijestoljem. Prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje Mu služe tisuće tisuća i mirijade stoje pred Njim (Daniel 7:10); taj hram ispunjen slavom vječnoga prijestolja u kome serafini, njegovi blještavi čuvari, u iskazivanju obožavanja pokrivaju svoje lice, mogao je u najveličanstvenijoj građevini što su je ikada podigle ljudske ruke naći tek blijedi odsjaj svoje veličine i slave. Ipak, kroz zemaljsko Svetište i njegove službe naučavane su važne istine o nebeskom Svetištu i uzvišenom djelu koje se tamo obavlja za čovjekovo spasenje. {VB 337.1}
Svetinje na Nebu prikazane su dvama odjelima Svetišta na Zemlji. Kada je apostolu Ivanu u viziji bilo dopušteno da vidi Božji hram na Nebu, ugledao je kako “pred prijestoljem gori sedam zubalja.” Otkrivenje 4:5. Vidio je anđela koji drži zlatni kadionik “i bijaše mu dano mnogo kâda da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” Otkrivenje 8:3. Proroku je dopušteno da gleda prvu prostoriju nebeskog Svetišta. (415) Tamo je vidio “sedam zubalja” i “zlatni žrtvenik”, koji su u zemaljskom Svetištu bili predstavljeni zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. Zatim se “otvori hram Božji što se nalazi u nebu” (Otkrivenje 11:19), pa je zavirio iza drugog zastora u Svetinju nad svetinjama. Ovdje je vidio “kovčeg saveza” predstavljen svetim kovčegom što ga je načinio Mojsije da u njemu čuva Božji Zakon.{VB 337.2}
Oni koji su proučavali taj predmet našli su nepobitan dokaz da postoji Svetište na Nebu. Mojsije je napravio zemaljsko Svetište po uzoru koji mu je pokazan. Pavao uči da je taj uzor bilo istinsko Svetište koje se nalazi na Nebu, a Ivan svjedoči da ga je vidio na Nebu.{VB 337.3}
U nebeskom hramu, u Božjem prebivalištu, nalazi se Božje prijestolje utvrđeno na pravdi i sudu. U Svetinji nad svetinjama nalazi se Njegov Zakon, veliko mjerilo pravde, po kome će Bog suditi svim ljudima. Kovčeg zavjeta, u kome se čuvaju ploče Zakona, prekriven je prijestoljem milosti pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi za spas grješnika. Time je predstavljeno sjedinjenje pravde i milosti u planu čovjekova spasenja. To sjedinjenje mogla je zamisliti samo neizmjerna mudrost, a izvršiti samo beskrajna moć. To je sjedinjenje koje cijelo Nebo ispunjava divljenjem i štovanjem. Kerubini u zemaljskom Svetištu, koji sa strahopoštovanjem gledaju na prijestolje milosti, prikazuju zanimanje kojim nebeska vojska promatra djelo spašavanja čovječanstva. To je tajna milosrđa u koju “i anđeli žele zaviriti” – tajna da Bog može biti pravedan premda opravdava grješnika koji se kaje i ponovno uspostavlja vezu s palim ljudskim rodom; da se Krist mogao spustiti kako bi bezbrojno mnoštvo izvukao iz bezdana propasti i obukao ga u neokaljanu odjeću svoje pravednosti da bi se mogli sjediniti s anđelima koji nikada nisu pali te vječno prebivati u Božjoj prisutnosti.{VB 337.4}
Kristovo djelo posredovanja za čovjeka predstavljeno je prekrasnim Zaharijinim proročanstvom o Onome “komu je ime Izdanak”. (416) Prorok kaže: “On će sazidati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do Njega će na prijestolju biti svećenik. Sklad savršen bit će među njima.” Zaharija 6:12,13.{VB 338.1}
“Jer će On sagraditi crkvu Gospodinovu.” Zahvaljujući svojoj žrtvi i posredovanju Krist je temelj i graditelj Božje crkve. Apostol Pavao naziva Ga zaglavnim kamenom u kome “sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U Njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu.” Efežanima 2:20-22.{VB 338.2}
“I proslaviti se.” Kristu pripada slava spasenja za pali ljudski rod. Kroz svu vječnost otkupljeni će pjevati: “Njemu, koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi… Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen.” Otkrivenje 1:5,6.{VB 338.3}
“On će sjediti i vladati na prijestolju. A do Njega će na prijestolju biti svećenik.” Sada još ne “vlada na prijestolju” – još nije uspostavljeno kraljevstvo slave. Tek kada dovrši djelo posredovanja, “Gospodin Bog dat će Mu prijestolje Davida, oca Njegova… I kraljevstvo neće imati svršetka.” Luka 1:32,33. Kao svećenik, Krist sada sjedi s Ocem na Njegovom prijestolju. (Otkrivenje 3:21) Na prijestolju s Vječnim, Samopostojećim, sjedi Onaj koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo”, “koji je iskušan u svemu (kao mi), samo što nije sagriješio”, da “može pomoći onima koji stoje u kušnji”. “Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca.” Izaija 53:4; Hebrejima 4:15; 2:18; 1.Ivanova 2:1. Njegov se zagovor osniva na probodenom i lomljenom tijelu, na neokaljanom životu. Ranjene ruke, probodena rebra i prikovane noge mole za palog čovjeka čije je otkupljenje plaćeno tako neizmjernom cijenom.{VB 338.4}
“Sklad savršen bit će među njima.” Očeva ljubav, ništa manja od Sinovljeve, izvor je spasenja za pali ljudski rod. (417) Isus je učenicima rekao prije svoga odlaska: “Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sâm Otac ljubi.” Ivan 16:27. “Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” 2. Korinćanima 5:19. A u službi nebeskog Svetišta je “savjet mira” između obojice. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Ivan 3:16.{VB 339.1}
Na pitanje: Što je Svetište?, Sveto pismo daje jasan odgovor. Izraz “svetište”, kako se koristi u Bibliji, najprije se odnosi na šator sastanka što ga je Mojsije podigao po uzoru nebeskog Svetišta, a potom na pravi Šator na Nebu na koji je upućivalo zemaljsko Svetište. Kristovom smrću prestala je simbolička služba. “Pravi Šator” na Nebu Svetište je novoga zavjeta. Budući da se proročanstvo iz Daniela 8:14 ispunilo u Novom zavjetu, i Svetište – na koje se to proročanstvo odnosi – mora, dakle, također biti novozavjetno. Svršetkom 2300 dana, odnosno 1844. godine, na Zemlji već mnogo stoljeća nije bilo nikakvog svetišta. Prema tome, proročanstvo: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno”, nesumnjivo se odnosi na Svetište na Nebu. {VB 339.2}
No još uvijek nije odgovoreno na najvažnije pitanje: Što je čišćenje Svetišta? Stari zavjet potvrđuje da je u zemaljskom Svetištu postojao obred čišćenja. Ima li na Nebu nešto što treba očistiti? U 9. poglavlju poslanice Hebrejima nalazimo jasno učenje o čišćenju zemaljskog i nebeskog Svetišta. “I po Zakonu se – gotovo bih rekao – sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti ovako čiste, a same nebeske stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih” Hebrejima 9:22,23– odnosno dragocjenom Kristovom krvlju. {VB 339.3}
Čišćenje – i u simboličnoj i u stvarnoj službi – mora biti izvršeno krvlju: u zemaljskom svetištu krvlju životinja, a u nebeskom Kristovom krvlju. (418) Pavao navodi razlog zašto se to čišćenje mora obaviti krvlju: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” To oproštenje, odnosno uklanjanje grijeha, djelo je koje treba izvršiti. Ali kako grijeh može biti povezan sa Svetištem, bilo na Nebu ili na Zemlji? To možemo doznati putem simbolične službe, jer su svećenici, koji su služili na Zemlji, služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti.” Hebrejima 8:5. {VB 339.4}
Služba u zemaljskom Svetištu sastojala se od dvaju dijelova: svećenici su svakodnevno služili u Svetinji, dok je veliki svećenik za očišćenje Svetišta jednom godišnje obavljao poseban obred pomirenja u Svetinji nad svetinjama. Grješnici koji su se kajali svakodnevno bi donosili svoje žrtve na vrata šatora i, stavljajući ruku na glavu žrtve, ispovijedali bi svoje grijehe, prenoseći ih na taj način, simbolično, sa sebe na nevinu žrtvu. Potom bi se životinja zaklala. “Bez prolijevanja krvi”, kaže apostol, “nema oproštenja grijeha.” “Jer je život živoga bića u krvi.” Levitski zakonik 17:11. Prekršeni Božji Zakon tražio je život prijestupnika. Krv, koja je predstavljala izgubljen život grješnika čiju je krivnju nosila žrtva, svećenik je unosio u Svetište i škropio pred zastorom iza kojega se nalazio kovčeg sa Zakonom koji je taj grješnik prestupio. Tim obredom grijeh je, preko krvi, simbolično prenošen na Svetište. U nekim se slučajevima krv nije unosila u Svetište. Meso se uzimalo za svećenike, jer je Mojsije odredio Aronove sinove, rekavši: “…dade vam je Gospodin da nosite grijeh svega zbora.” Levitski zakonik 10:17. Oba su obreda simbolizira prenošenje grijeha s pokajnika na Svetište.{VB 340.1}
Taj se obred obavljao iz dana u dan tijekom cijele godine. Tako su grijesi Izraelaca prenošeni na Svetište, pa je stoga za njihovo uklanjanje bilo potrebno obaviti poseban obred. Bog je odredio da se izvrši pomirenje za svako odjeljenje u Svetištu. (419) “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća.” Pomirenje je trebalo izvršiti i za žrtvenik te ga “očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” Levitski zakonik 16:16,19.{VB 340.2}
Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, svećenik bi ulazio u Svetinju nad svetinjama kako bi očistio Svetište. Tim obredom dovršavan je godišnji ciklus obreda. Na Dan pomirenja dovođena su dva jarca na vrata šatora i bacala se kocka koja je određivala jednog jarca za Gospoda, a “drugoga Azazelu”. (Levitski zakonik 16:8) Jarac na kojega bi pala odluka “za Gospoda” trebao je biti zaklan kao žrtva okajnica za grijehe naroda. Svećenik je trebao unijeti njegovu krv iza zastora i njome poškropiti iznad prijestolja milosti — pomirilišta — i ispred njega. Krvlju je poškropljen i kadioni žrtvenik ispred zastora.{VB 340.3}
“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Levitski zakonik 16:21,22. Taj se jarac više nije vraćao u izraelski tabor, a čovjek koji ga je odveo morao je vodom oprati sebe i svoju odjeću prije nego što bi se vratio.{VB 341.1}
Cijeli taj obred trebao je usaditi Izraelcima spoznaju o Božjoj svetosti, te o mržnji koju osjeća prema grijehu. Trebao im je dokazati i to da ne mogu doći u dodir s grijehom a da se pritom ne oskvrne. Svi su morali postiti dok se obavljalo to čišćenje. (420) Sve je poslove trebalo odložiti, a cjela je izraelska zajednica taj dan imala provesti u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i dubokom ispitivanju srca.{VB 341.2}
Iz simboličke su se službe mogle naučiti važne istine o pomirenju. Umjesto grješnika prihvaćena je zamjena, ali grijeh nije izbrisan krvlju žrtve. Time je samo osigurano sredstvo kojim je grijeh prenesen na Svetište. Prinošenjem krvi životinje grješnik je priznao autoritet Zakona, priznao je svoju krivnju zbog prijestupa i izrazio svoju želju da dobije oprost vjerom u budućeg Otkupitelja, ali još nije bio posve oslobođen prokletstva Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik – nakon što je od naroda primio žrtvu – ušao s njezinom krvlju u Svetinju nad svetinjama i njome poškropio po prijestolju milosti, iznad ploča sa Zakonom, da udovolji njegovim zahtjevima. Potom je u ulozi posrednika preuzeo grijehe na sebe i iznio ih iz Svetišta. Stavljajući ruke na glavu živoga jarca “za Azazela” ispovjedio je nad njim sve grijehe, prenoseći ih time slikovito sa sebe na jarca. Jarac ih je zatim odnio u pustinju, pa se smatralo kako su zauvijek skinuti s naroda.{VB 341.3}
Tako se obavljala služba koja je bila slika i sjena “nebeskih stvarnosti”. No ono što se vršilo u simboličkoj službi u zemaljskom Svetištu, u nebeskom se Svetištu zbivalo u stvarnosti. Nakon uznesenja naš je Spasitelj počeo svoju službu Velikog svećenika. Pavao kaže: “Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sad pojavi pred licem Božjim za nas.” Hebrejima 9:24. {VB 341.4}
Svećenikova služba tijekom godine u prvom odjeljenju Svetišta, u “prostoru iza zastora” koji je predstavljao pregradu koja je dijelila Svetinju od vanjskog dvorišta, predstavlja Kristovu službu koju je preuzeo nakon svoga uznesenja. (421) Svećenik je u svakodnevnoj službi prinosio Bogu krv žrtve okajnice i kâd koji se uzdizao s molitvama Izraelaca. Krist je za spas grješnika iznosio pred Oca svoju krv i uz nju, sa skupocjenim mirisom svoje vlastite pravednosti, molitve vjernika koji se kaju. Bila je to služba u prvom dijelu nebeskog Svetišta.{VB 342.1}
Tamo Ga je slijedila vjera Kristovih učenika dok se uzdizao pred njihovim očima. Na to su bile usredotočene njihove nade koje – prema apostolu Pavlu – “imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše koje prodire u prostor iza zastora kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus pošto je zauvijek postao veliki svećenik.” “Ne krvlju jarca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” Hebrejima 6:19,20; 9:12.{VB 342.2}
Osamnaest stoljeća ta se služba obavljala u prvome odjeljenju Svetišta. Kristova krv, kojom je molio za vjernike koji se kaju, osiguravala im je Očev oprost i omogućavala da ih Otac prihvati, ali su njihovi grijesi još uvijek ostajali zapisani u nebeskim knjigama. Kao što je u simboličnoj službi na kraju godine obavljan obred pomirenja, tako će se – prije nego što završi Kristova služba za otkupljenje čovjeka – obaviti djelo pomirenja za uklanjanje grijeha sa Svetišta. To je ona služba koja je počela po isteku 2300 dana. U to vrijeme, kao što je prorekao prorok Daniel, naš Veliki svećenik ušao je u Svetinju nad svetinjama kako bi izvršio zadnji dio svoje uzvišene službe – čišćenje Svetišta.{VB 342.3}
Kao što su u drevna vremena grijesi naroda vjerom prenošeni na žrtvu okajnicu i njezinom krvlju slikovito na zemaljsko Svetište, tako su u novom zavjetu grijesi onih koji se kaju vjerom stavljani na Krista i zapravo preneseni u nebesko Svetište. Kao što je simbolično čišćenje zemaljskog Svetišta bilo obavljano uklanjanjem grijeha kojima je bila onečišćena, tako se i čišćenje nebeskog Svetišta u današnje vrijeme treba obaviti uklanjanjem, odnosno brisanjem grijeha koji su u njemu zapisani. (422) No prije toga mora se obaviti ispitivanje nebeskih knjiga da bi se moglo odlučiti tko je, pokajanjem od grijeha i vjerom u Isusa, stekao pravo na Njegovu žrtvu pomirenja. Očišćenje Svetišta uključuje stoga istražni postupak i suđenje. To se djelo mora izvršiti prije nego što Krist dođe izbaviti svoj narod, jer kada On dođe, s Njim dolazi i Njegova plaća, da svakom čovjeku dâ “po djelima njegovim.” Otkrivenje 22:12. {VB 342.4}
Tako su oni koji su slijedili svjetlost proročke riječi vidjeli da je Krist – umjesto dolaska na Zemlju po završetku 2300 dana, to jest 1844. godine – ušao zapravo u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da obavi završno djelo pomirenja kao pripremu za svoj dolazak.{VB 343.1}
Također je bilo vidljivo – dok je žrtva za grijeh ukazivala na Krista kao žrtvu, a veliki svećenik predstavljao Krista kao posrednika – da je drugi jarac predstavljao sotonu, začetnika grijeha na koga će na kraju biti bačeni grijesi svih onih koji se iskreno pokaju za njih. Kada je veliki svećenik krvlju žrtve okajnice odstranio grijehe iz Svetišta, stavio ih je na jarca za Azazela. Kada Krist, na kraju svoje službe, zaslugom svoje vlastite krvi ukloni grijehe svoga naroda iz nebeskog Svetišta, stavit će ih na sotonu koji mora snositi konačnu kaznu da bi se izvršila presuda. Jarac za Azazela otjeran je u nenastanjeno područje i nikada se više nije vratio u izraelski logor. Tako će i sotona biti zauvijek odagnan iz prisutnosti Boga i Njegova naroda, i bit će uništen u konačnoj propasti grijeha i grješnika. (423) {VB 343.2}
Svetište je bilo ključ koji je razjasnio tajnu razočaranja 1844. godine. Pogled na njega otkrio je savršen sustav istine, pokazujući da je Božja ruka upravljala velikim adventnim pokretom te, objasnivši položaj i zadaću Božjeg naroda, odredila njegovu sadašnju dužnost. Kao što su se Isusovi učenici nakon strašne noći duševnog bola i razočaranja obradovali “kad vidješe Gospodina”, tako su se sada radovali oni koji su u vjeri očekivali Njegov drugi dolazak. Očekivali su da će se pojaviti u slavi da nagradi svoje sluge. Kad su im se nade izjalovile, izgubili su iz vida Isusa te, kao Marija na grobu, uzviknuli: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su Ga stavili.” Sada su u Svetinji nad svetinjama ponovno gledali svoga milostivog Velikog svećenika koji će se uskoro pojaviti kao njihov Kralj i Spasitelj. Svjetlost iz Svetišta obasjala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Znali su da ih je Bog vodio svojom nepogrešivom providnošću. Premda, kao ni prvi učenici, nisu razumjeli vijest koju su objavljivali, ona je ipak u svakom pogledu bila ispravna. Objavljujući je, ostvarili su Božju namjeru i njihov rad za Gospoda nije bio uzaludan. Ponovno su rođeni “za živu nadu”, radovali su se “neizrecivom i proslavljenom radosti”. 1.Petrova 1:3,8. (424) {VB 344.1}
I proročanstvo u Danielu 8:14: “Još dvije tisuće i tri stotine jutara i večeri; tada će Svetište biti očišćeno”, i prva anđeoska poruka: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda”, upućivali su na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama, na istražni sud, a ne na Kristov dolazak radi spasenja svoga naroda i uništenja zlih. Greška nije bila u računanju proročkih razdoblja, već u događaju koji se trebao zbiti na kraju 2300 dana. Zbog te su greške vjerni doživjeli razočaranje, ali sve je to bilo naviješteno u proročanstvu. Sve što su po Pismu mogli očekivati, u to se vrijeme i ispunilo. U isto vrijeme kada su jadikovali zbog svojih neispunjenih nada, zbio se događaj prorečen u ovoj vijesti, a koji se morao dogoditi prije nego što Gospod dođe da nagradi svoje sluge.{VB 344.2}
Krist je došao, ali ne na Zemlju kako su to oni očekivali, nego, kako je to bilo najavljeno u predslici, u Svetinju nad svetinjama Božjega hrama na Nebu. Prorok Daniel prikazuje Ga kako u to vrijeme dolazi pred Pradavnoga: “Gledah u noćnim viđenjima, i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi” – ne Zemlji – već “Pradavnome, i dovedu Ga k Njemu.” Daniel 7:13.
Taj dolazak prorekao je i prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad Vojskama.” Malahija 3:1. Gospod je u svoj hram došao iznenada – neočekivano za Njegov narod. Oni Ga nisu tamo tražili. Očekivali su da će doći na Zemlju “u plamenom ognju”, da bi se osvetio “onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti.” 2.Solunjanima 1:8.{VB 345.1}
No narod još nije bio spreman susresti svoga Gospoda. (425) Za njega je još trebalo izvršiti djelo pripreme. Trebalo ga je obasjati svjetlo koje će njihove misli usmjeriti na Božji hram na Nebu. Budu li vjerom slijedili svoga Velikog svećenika u Njegovoj službi, bit će im otkrivene nove dužnosti. Crkvi je trebalo objaviti još jednu vijest opomene i pouke.{VB 345.2}
Prorok kaže: “Ali tko će podnijeti dan Njegova dolaska i tko će opstati kad se On pojavi? Jer On je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj koji topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti.” Malahija 3:2,3. Oni koji budu živjeli na Zemlji kada prestane Kristov zagovor u nebeskom Svetištu, stajat će pred svetim Bogom bez posrednika. Njihova odjeća mora biti neokaljana, a njihov karakter očišćen od grijeha škropljenjem krvlju. Božjom milošću i vlastitim naporima moraju postati pobjednici u borbi sa zlom. Dok se na Nebu obavlja istražni sud i dok se grijesi vjernika koji se kaju uklanjaju iz Svetišta, u Božjem se narodu na Zemlji mora izvršiti posebno djelo čišćenja – uklanjanja grijeha. To djelo jasnije je prikazano u porukama Otkrivenja 14. poglavlja.{VB 345.3}
Kad to djelo bude dovršeno, Kristovi će sljedbenici biti spremni za Njegov dolazak. “Tada će biti draga Jahvi žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.” Malahija 3:4. Tada će crkva, koju će Gospod o svome dolasku uzeti k sebi, biti “slavna crkva”,”bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična.” Efežanima 5:27. Pojavit će se tada “kao zora, lijepa kao mjesec, čista kao sunce, strašna kao vojska sa zastavama.” Pjesma nad pjesmama 6:10.{VB 346.1}
Osim Gospodnjeg dolaska u Njegov hram, prorok Malahija sljedećim riječima proriče i Njegov drugi dolazak kada će izvršiti sud: (426) “Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv vračeva i preljubnika, protiv onih koji se lažno kunu, protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje – govori Jahve nad Vojskama.” Malahija 3:5. Juda govori o istom prizoru kada kaže: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, bezbožni grješnici, izgovoriše protiv Njega!” Juda 14,15. Taj dolazak, i dolazak Gospoda u Njegov hram, dva su različita i odvojena događaja.{VB 346.2}
Dolazak Krista, kao našeg Velikog Svećenika, u Svetinju nad svetinjama radi očišćenja svetinje (zapisano u Danielu 8:14), zatim dolazak Sina čovječjega pred Starca (opisano u Danielu 7:13), te dolazak Gospoda u svoj hram, koji je prorekao Malahija (3:1), sve su to opisi istoga događaja, koji je također prikazan i dolaskom zaručnika na svadbu, u Kristovoj priči o deset djevica, iz 25. poglavlja Matejeva evanđelja. {VB 346.3}
U ljeto i jesen 1844. godine objavljivala se vijest: “Zaručnik dolazi!” To je dovelo do pojave dviju skupina predočen
