Prophets and Kings
Knjiga Izraelski proroci i kraljevi druga je u nizu od pet izvanrednih knjiga koje opisuju svetu povijest. Međutim, ova knjiga je posljednja koja je napisana u ovom nizu, a i posljednje djelo koje je izišlo iz nadahnutog pera Ellen G. White. Tijekom sedamdeset godina rada u Americi i u drugim zemljama, Ellen G. White je uvijek naglašavala važnost povijesnih zbivanja govoreći da se u djelovanju ljudi uvijek mora zapažati i nevidljivi utjecaj dobra i zla — Božje ruke i ruke Božjega velikog protivnika.
Proroćki opisujući djelovanje Providnosti, pisac razotkriva tajne nepoznate običnomu čovjeku i objavljuje shvaćanje povijesti po kojemu događaji iz prošlosti dobivaju sveopće značenje. Ellen G. White ovako opisuje to shvaćanje:
“Snaga naroda i pojedinaca ne krije se u prilikama i sredstvima koja ih naizgled čine nepobjedivima; ona se ne nalazi u njihovoj oholoj veličini. Jedino im Božja sila i namjera može dati veličinu i snagu. Oni sami, svojim odnosom prema toj namjeri, odlučuju o svojoj sudbini.
Povijest, koju su pisali ljudi, govori o ljudskim dostignućima, njihovim pobjedama u bitkama, njihovim uspjesima u penjanju ljestvama svjetovne veličine. Božja povijest opisuje čovjeka onako kako ga Bog vidi.”
Ova knjiga, Izraelski proroci i kraljevi, počinje izvještajem o Salomonovoj slavnoj vladavini nad Izraelom, nad ujedinjenim kraljevstvom, s Gospodnjim Hramom kao središtem pravoga bogoslužja. Ovdje su opisani usponi i padovi izabranoga naroda koji se razapinjao između vjernosti Bogu i služenja bogovima naroda koji su živjeli u Palestini. I ovdje se jasno vide, tijekom toga tako važnog razdoblja u povijesti ovoga svijeta, dramatični dokazi da se između Krista i Sotone vodi nepoštedna borba oko srca i odanosti ljudi.
Knjiga je puna zadivljujućih opisa karaktera – mudrog Salomona, kojega mudrost nije sprečavala da griješi; Jeroboama, sebičnog političara, čije je vladanje ostavilo razorne posljedice; moćnog i neustrašivog Ilije, zatim Eiizeja, proroka mira i izlječenja; Ahaza, strašljivog i pokvarenog čovjeka; Ezekije, vjernog i dobroćudnog vladara; Daniela, Božjeg čovjeka; Jeremije, proroka tuge; Hagaja, Zaharije i Malahije, proroka obnove. Sve njih nadmašuje slava Kralja koji dolazi, Božjega Janjeta, jedinorođenoga Sina, u kojemu će se ispuniti svi simboli.
Patrijarsi i proroci, prva knjiga u ovome nizu, obuhvaća povijest svijeta od stvaranja do kraja Davidove vladavine; Čežnja vjekova, treća knjiga, bavi se životom i službom Isusa Krista; a ova, Izraelski proroci i kraljevi, uklapa se između njih dvije. Djela apostolska, četvrta, opisuje povijest rane kršćanske Crkve, a Velika borba, posljednja u ovome nizu, prati povijest sukoba sve do naših dana i zatim, proročki, sve do obnavljanja Zemlje.
Knjiga Izraelski proroci i kraljevi, koja je doživjela mnoga izdanja od svoga prvog pojavljivanja, izlazi sada prvi put na hrvatskome jeziku u punom tekstu i u službeno odobrenom prijevodu.
Iskrena je želja nakladnika da ova knjiga svojim bogatim poukama o vjeri u Boga i Njegova Sina, Spasitelja svijeta, i izvještajima o Božjoj providnosti u životu velikih ljudi Staroga zavjeta, produbi vjersko iskustvo i prosvijetli um svih onih koji budu čitali njegove stranice.
Uredništvo
Želeći izliti bogate nebeske darove na sve narode na Zemlji, Bog je pozvao Abrahama da napusti svoj idolopoklonički rod i da se nastani u kanaanskoj zemlji. “Velik ću narod od tebe učiniti” — rekao mu je — “blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” (Genesis 12:2) Abraham je bio pozvan da naslijedi veliku čast – da bude otac naroda koji će stoljećima čuvati i sačuvati Božju istinu, namijenjenu cijelome svijetu, naroda preko kojega će biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji, jer će iz njega izaći obećani Mesija. {PiK 15.1}
Ljudi su bili skoro potpuno izgubili znanje o pravome Bogu. Njihov je um bio potamnjen idolopoklonstvom. Božanska pravila, koja su “sveta, pravedna i dobra” (Romans 7:12). ljudi su pokušavali zamijeniti zakonima u skladu s namjerama svojih surovih, sebičnih srca. Ipak, Bog ih u svojoj milosti nije uništio. Želio im je pružiti priliku da se upoznaju s Njim preko Njegove Crkve. Zamislio je da načela, koja se budu otkrivala preko Njegova naroda, postanu sredstvo da se u čovjeku obnovi Božji moralni lik. {PiK 15.2}
Božji Zakon se morao uzdignuti, Božji autoritet održati; i Izraelcima je bio povjeren taj veliki i plemeniti zadatak. Bog ih je odvojio od svijeta da bi im mogao povjeriti sveti zalog. Učinio ih je rizničarima svoga Zakona i želio preko njih sačuvati znanje o sebi medu ljudima. I tako je trebalo da nebesko svjetlo obasja svijet zaogrnut tamom, i da se čuje glas koji poziva sve narode da se odvrate od idolopoklonstva i služe živome Bogu. {PiK 16.1}
“Silom velikom i rukom jakom” Bog je izveo svoj izabrani narod iz Egipta (Exodus 32:11). “Mojsija posla, slugu svoga, Arona, kog odabra. Cinjahu medu njima znake njegove i čudesa u Kamovoj zemlji.” “Zapovjedi Crvenome moru, i presahnu ono, provede ih izmed vala kao kroz pustinju.” (Psalm 105:26, 27; 106:99) On ih je izbavio iz njihovoga ropskog položaja da bi ih mogao odvesti u dobru zemlju, zemlju koju im je u svojoj providnosti pripravio kao utočište od neprijatelja. On ih je želio dovesti k sebi i zagrliti svojim vječnim rukama; i u znak zahvalnosti za Njegovu dobrotu i milost, oni su trebali uzdignuti Njegovo ime i učiniti Ga slavnim na Zemlji. {PiK 16.2}
“Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše .” (Deuteronomy 32:9-12) Tako je doveo Izraelce k sebi da mogu prebivati u sjenici Najvišega. Čudesno sačuvani od opasnosti tijekom lutanja pustinjom, oni su se konačno naselili u obećanoj zemlji kao omiljeni narod. {PiK 17.1}
Služeći se usporedbom, Izaija nam s ganutljivim zanosom govori o pozivanju Izraela, o njegovu podučavanju da bude Gospodnji predstavnik u svijetu, i da obiluje u svakome dobrom djelu: {PiK 17.2}
“Zapjevat ću sada svojemu dragome,
pjesmu svog ljubljenog
njegovu vinogradu.
Moj je dragi imao vinograd,
na brežuljku rodnome.
Okopa ga, iskrći kamenje,
posadi ga lozom plemenitom.
Posred njega kulu on podiže,
i u nj tijesak metnu.
Nadaše se da će uroditi grožđem …”
(Isaiah 5:1, 2. {PiK 17.3}
Preko izabranoga naroda Bog je namjeravao blagosloviti cijelo čovječanstvo. ‘Vinograd Jahve nad vojskama” – objavio je prorok – “dom je Izraelov; Izabrani narod njegov ljudi Judejci” Isaiah 5:7. {PiK 17.4}
Tom narodu bila su povjerena Božja proročanstva. Oni su bili ograđeni propisima Njegova Zakona, vječnim načelima istine, pravednosti i neporočnosti. Poslušnost tim načelima trebala je biti njihova zaštita, da im pomogne da sami sebe ne unište grešnim običajima. I kao kulu u vinogradu, Bog je usred zemlje podigao svoj sveti Hram. {PiK 18.1}
Krist je bio njihov učitelj. Kao što je bio s njima u pustinji, tako je trebao i dalje biti njihov učitelj i vodič. U Šatoru sastanka i u Hramu, Njegova je slava počivala na svetoj Šekini iznad prijestolja milosti. Za njihovo dobro, On je stalno pokazivao bogatstvo svoje ljubavi i strpljenja. {PiK 18.2}
Preko Mojsija bila im je otkrivena Božja namjera i objašnjeni uvjeti napretka. “Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome” — rekao je on. “Tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da medu svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi narod.” {PiK 18.3}
“Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, držati njegove zakone, njegove zapovijedi i njegove uredbe, i slušati njegov glas. Danas je Jahve ugovorio s tobom da ćeš ti biti njegov narod, njegova predraga svojina, kako ti je obećao, i da ćeš držati sve njegove zapovijedi. On će te uzvisiti čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio; i ti ćeš biti narod posvećen Jahvi, Bogu svome, kako ti je rekao.” Deuteronomy 7:6; 26:17-19. {PiK 18.4}
Sinovi Izraelovi trebali su zauzeti cijelu zemlju koju im je Bog odredio. Oni narodi koji su odbili obožavati pravoga Boga i služiti Mu trebali su izgubiti zemlju. Ali po Božjoj namjeri ljudi su trebali biti privučeni Njemu otkrivanjem Njegova karaktera preko Izraelaca. Cijelom je svijetu trebao biti upućen evanđeoski poziv. Poukama koje je pružala služba prinošenja žrtava, pred narodima se trebao uzdići Krist tako da svi koji pogledaju na Njega dobiju život. I svi koji se, kao Kanaanka Rahaba i Moapka Ruta, odvrate od idolopokloničke službe i okrenu služenju pravomu Bogu, trebali su se sjediniti s Božjim izabranim narodom. Kako bi se broj Izraelaca povećavao, širile bi se njihove granice sve dok njihovo kraljevstvo ne bi obuhvatilo cijeli svijet. {PiK 19.1}
Ali drevni Izrael nije ispunio Božje namjere. Gospodin je objavio: “A ja te zasadili kao lozu izabranu, kao sadnicu plemenitu. Kako li se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!” “Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila.” “Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmed mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No, sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.” Jeremiah 2:21; Hosea 10:1; Isaiah 5:3-7. {PiK 19.2}
Gospodin je preko Mojsija pokazao svome narodu i posljedice nevjerstva. Odbijajući držati Njegov Savez, oni će se odvojiti od života koji dolazi od Boga, i Njegovi se blagoslovi neće moći izlijevati na njih. Katkad su slušali ove opomene, i tada su se bogati blagoslovi izlijevali na hebrejski narod, a preko njih i na okolne narode. Ali mnogo češće su u svojoj povijesti zaboravljali Boga i gubili iz vida visoke prednosti koje su imali kao Njegovi predstavnici. Uskraćivali su Mu službu koju je zahtijevao od njih, a i svojim su bližnjima uskraćivali vjersko usmjeravanje i sveti primjer. Željeli su sami iskoristiti za se plodove vinograda nad kojim su bili postavljeni kao upravitelji. Njihova pohlepnost i gramzljivost dovele su do toga da su ih čak i neznabošci počeli prezirati. Tako je neznabožački svijet dobio priliku da pogrešno protumači Božji karakter i zakone Njegova kraljevstva. {PiK 20.1}
S očinskim srcem Bog je podnosio svoj narod. On ih je preklinjao danim i uskraćenim milostima. Strpljivo im je iznosio njihove grijehe i ustrajno čekao njihovo priznanje. Proroke i glasnike je slao da bi od svojih radnika dobio ono na što je imao pravo; ali, umjesto da dočekaju dobrodošlicom ove ljude razbora i duhovne snage, oni su ih smatrali neprijateljima. Počeli su ih progoniti i ubijati. Bog im je slao nove glasnike, ali su prema njima postupali kao i prema prvima, osim što je njihova mržnja bila još žešća. {PiK 21.1}
Povlačenje božanske naklonosti tijekom razdoblja sužanjsta navelo je mnoge na pokajanje, ali nakon povratka u obećanu zemlju hebrejski je narod ponovio grijehe prijašnjih naraštaja i raspirio političke sukobe s okolnim narodima. Proroke, koje im je Bog slao da iskorijene sveopće zlo, dočekivali su s istom odbojnošću i prijezirom s kojim su ti glasnici bili primani u ranija vremena; i tako su, iz stoljeća u stoljeće, upravitelji vinograda dodavali krivnju na krivnju. {PiK 21.2}
Plemeniti trs, koji je božanski Vinogradar posadio na obroncima Palestine, Izraelci su prezreli i konačno bacili preko zidina vinograda; izranili su ga i izgazili nogama nadajući se da su ga uništili zauvijek. Vinogradar je uklonio Trs i sakrio Ga ispred njihova pogleda. Ponovno Ga je zasadio, ali s druge strane zida i tako da više nije bio vidljiv. Loze su prelazile preko zida, i mladice su se mogle nacijepiti; ali sam Trs bio je izvan domašaja tih ljudi, koji Mu više nisu mogli nauditi. {PiK 21.3}
Posebnu vrijednost za Božju Crkvu na Zemlji danas – za radnike u Njegovu vinogradu — imaju poruke, savjeti i opomene preko proroka koji su objavljivali Njegovu vječnu namjeru za dobrobit čovječanstva. U naučavanju Božjih proroka jasno se otkriva Njegova ljubav prema izgubljenom rodu i Njegov plan spasenja. Izvještaj o pozivanju Izraela, o njihovim uspjesima i padovima, o ponovnom stjecanju božanske naklonosti, o njihovu odbijanju Gospodara vinograda, o ostvarivanju vjekovnog plana preko pobožnog Ostatka na kojemu će se ispuniti sva zavjetna obećanja – to je bio sadržaj poruka božanskih glasnika tijekom svih proteklih vjekova. A i danas je Božja poruka Božjoj Crkvi — onima koji rade u Njegovu vinogradu kao vjerni radnici — potpuno ista kao i ona koju su upućivali proroci iz starine: “U onaj dan, pjevajte mu, vinogradu vinorodnom: Ja, Jahve, njega čuvam, svaki čas ga zaljievam; i da ga tko ne ošteti, danju i noću stražim.” Isaiah 27:2, 3. {PiK 22.1}
Neka se Izrael uzda u Boga. Gospodar vinograda i sada prikuplja medu ljudima svih naroda i plemena dragocjene rodove na koje je već tako dugo čekao. Uskoro će se vratiti medu svoje; i toga radosnog dana konačno će se ispuniti Njegova vječna namjera koju je imao s Izraelom. “Dolaze dani kad će se ukorijeniti Jakov, razgranit se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti.” (Isaiah 27,6) {PiK 22.2}
Za vrijeme vladavine Davida i Salomona Izrael je stekao međunarodni ugled i veliku snagu, pa je imao mnoštvo prilika da svoj snažni utjecaj stavi na stranu istine i pravednosti. Gospodnje ime je bilo uzdizano i poštovano, a namjera s kojom su Izraelci bili dovedeni u obećanu zemlju bar naizgled se bližila ispunjenju. Zidovi razdvajanja bili su oboreni i tražioci istine iz neznabožačkih zemalja nisu se vraćali nezadovoljni. Neki su se i obraćali, a Božja Crkva na Zemlji rasla je i napredovala. {PiK 25.1}
Salomon je bio pomazan i proglašen kraljem tijekom završnih godina kraljevanja svoga oca Davida, koji se odrekao prijestolja u njegovu korist. Njegova je mladost mnogo obećavala, i po Božjoj namjeri trebao je ići iz snage u snagu, iz slave u slavu postajući stalno sve sličniji Bogu po karakteru, nadahnjujući tako i svoj narod da opravda sveto povjerenje koje mu je bilo ukazano kao čuvaru božanske istine. {PiK 25.2}
David je znao da će se Božja uzvišena namjera s Izraelom ostvariti jedino ako se i vladari i narod budu trudili, neprekidno i revno, da dostignu visoka mjerila koja su im bila postavljena. Znao je da će njegov sin, mladi vladar Salomon, da bi opravdao sveto povjerenje koje mu je Bog u svojoj milosti ukazao, morati biti ne samo ratnik, državnik i kralj, već i snažan, dobar čovjek, učitelj pravednosti, uzor vjernosti. {PiK 26.1}
Nježno i ozbiljno David je pozvao Salomona da bude muževan i plemenit, da pokaže milost i ljubaznost prema svojim podanicima, da svakim svojim postupkom prema narodima na Zemlji proslavi i uzvisi Božje ime i objavi ljepotu svetosti. Mnoga teška, značajna iskustva kroz koja je David prolazio na svome životnom putu otkrila su mu vrijednost plemenitih vrlina i navela ga da zatraži od Salomona U svojoj predsmrtnoj poruci: “Tko vlada ljudima pravedno, i tko vlada u strahu Božjemu, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka, na kojem se svjetluca zemaljska trava poslije kiše.” 2 Samuel 23:3, 4. {PiK 26.2}
O, kakvu je priliku dobio Salomon! Ako bude slijedio božanski nadahnute poruke svoga oca, njegova vladavina bit će vladavina pravednosti, kao ona koja je opisana u Psalmu: {PiK 26.3}
“Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici! …
Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik — sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora.
i od Rijeke do granica svijeta …{PiK 26.4}
Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti …
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema …
Nek mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju! …
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njime se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali blaženima!
Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, {PiK 27.1}
koji jedini tvori čudesa!
I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!
Sva se zemlja napunila slave njegove!
Tako neka bude. Amen!” {PiK 27.2}
(Psalm 72)
U mladosti Salomon je svoj izbor usuglasio s Davidovim, tijekom mnogih godina hodio je pošteno, i njegov je život bio obilježen strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. U prvim danima svoje vladavine posjetio je zajedno sa svojim državnim savjetnicima Gibeon, u kojemu se još nalazilo Svetište, podignuto u pustinji, i tu se sjedinio sa svojim izabranim savjetnicima, “tisućnicima, satnicima, sucima” i “svim knezovima izraelskim, glavama obitelji” u prinošenju žrtava Bogu i u potpunom posvećenju sebe Gospodnjoj službi (2 Chronicles 1:2). Iako tek maglovito naslućujući veličinu odgovornosti koje su povezane s kraljevskim položajem, Salomon je shvatio da oni koji nose teške terete moraju potražiti savjet na Izvoru mudrosti ako žele uspješno izvršiti svoje obveze. To ga je navelo da pozove svoje savjetnike da se udruže s njim u naporima da svoju službu učini ugodnom Bogu. {PiK 27.3}
Više od svakoga zemaljskog dobra, kralj je želio mudrost i razum da bi mogao obaviti djelo koje mu je Bog povjerio. Čeznuo je za pronicavošću uma, širinom srca, blagošću duha. Te noći Bog se javio Salomonu u snu i rekao mu: ‘Traži što da ti dadem.” U svom odgovoru mladi kralj je iskazao svoju bespomoćnost i želju da dobije pomoć. “Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu” — rekao je — “jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju.” {PiK 28.1}
“Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad, te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!” {PiK 28.2}
“Bijaše milo Jahvi što je Salomon to zamolio.” {PiK 28.3}
“Jer si to tražio” – rekao je Bog Salomonu – “a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko medu kraljevima. {PiK 28.4}
I ako budeš stupao mojim putovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit ću tvoje dane.” 1 Kings 3:5-14; 2 Chronicles 1:7-12. {PiK 29.1}
Bog je obećao da će biti sa Salomonom isto onako kao što je bio s Davidom. Ako kralj bude hodio pred Rogom pošteno, ako bude činio ono što mu je Bog zapovjedio, njegovo će se prijestolje utvrditi i njegova vladavina postati sredstvo da se Izrael uzdigne kao “narod mudar i pametan”, kao svjetlo okolnim narodima Deuteronomy 4:6. {PiK 30.1}
Jezik kojim se služio Salomon u svojoj molitvi pred prastarim žrtvenikom u Gibeonu otkriva njegovu poniznost i snažnu želju da proslavi Boga. On je shvatio da je bez božanske pomoći bespomoćan kao malo dijete da ispuni odgovornosti koje na njemu počivaju. Znao je da mu nedostaje pronicavosti, i upravo ga je svijest o svojoj velikoj potrebi navela da od Boga zatraži mudrost. U njegovom srcu nije bilo sebične težnje za znanjem koje bi ga uzdiglo iznad ostalih. Želio je vjerno obavljati povjerene dužnosti i izabrao je dar koji bi poslužio kao sredstvo da njegova vladavina bude na slavu Bogu. Salomon nikad nije bio tako istinski bogat, ni tako mudar, ni tako velik kao kad je priznao: “Ja sam još sasvim mlad te ne znam vladati.” {PiK 30.2}
Oni koji danas zauzimaju odgovorne položaje trebaju se truditi da nauče pouku koju pruža Salomonova molitva. Šn> je viši položaj koji čovjek zauzima i što je veća odgovornost koju nosi, to će veći biti utjecaj koji širi i veća njegova potreba da se osloni na Boga. Uvijek mora imati na umu da zajedno s pozivom na rad dolazi i poziv da hodi smjerno pred svojim bližnjima. On treba pred Bogom stajati kao učenik. Položaj ne daje svetost karaktera. Upravo štovanjem Boga i slušanjem Njegovih zapovijedi čovjek postaje istinski velik. {PiK 30.3}
Bog kojemu mi služimo ne gleda tko je tko. Onaj isti koji je Salomonu dao duh mudre pronicavosti, spreman je taj isti dar izliti danas na svoju djecu. “Ako komu od vas nedostaje mudrosti” – objavljuje Njegova Riječ – ‘neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je” (James 1:5. ). Kada nositelj odgovornosti čezne za mudrošću više nego za bogatstvom, silom ili slavom, neće se razočarati. Takav će naučiti od Velikog Učitelja ne samo što da čini, već i da to čini tako da stekne .božansko odobravanje. {PiK 31.1}
Sve dok bude posvećen Bogu, čovjek kojemu je Bog dao razboritost i sposobnost neće biti željan visokih položaja, niti ce se truditi da vlada ili upravlja. Zbog potrebe ljudi moraju nositi odgovornosti; ali umjesto da teži za vrhovništvom, čovjek koji je pravi voda molit će za srce puno razumijevanja da bi mogao razaznati razliku između dobra i zla. {PiK 31.2}
Staza ljudi koji su postavljeni za vode nije laka. Ali oni u svakoj teškoći trebaju vidjeti poziv na molitvu. Nikad ne smiju propustiti da zatraže savjet na velikom Izvoru svake mudrosti. Ojačani i prosvijetljeni snagom Velikoga Radnika, oni će biti osposobljeni da se čvrsto odupru nesvetim utjecajima, da razlikuju pravedno od nepravednoga, dobro od zla. Oni će odobravati ono što Bog odobrava, i borit će se ozbiljno protiv unošenja pogrešnih pravila u Njegovo djelo. {PiK 31.3}
Mudrost koju je Salomon želio više od bogatstva, časti i dugog života, Bog mu je dao. Njegova molba da dobije bistar um, široko srce i blag duh bila je uslišena. “Jahve je dao Salomonu mudrost i izuzetnu razboritost, i srce široko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka … njegovo se ime pronosilo medu svim narodima unaokolo.” 1 Kings 4:29-31. {PiK 31.4}
“Sav je Izrael čuo … i poštovali su kralja, jer su vidjeli da je u njemu božanska mudrost u izricanju pravde.” (1 Kings 3:28) Srce naroda okrenulo se Salomonu, kao što je bilo okrenuto Davidu, i narod ga je slušao u svemu. “Salomon … bio se učvrstio na prijestolju. Jahve, Bog njegov, bijaše s njim i uzvisi ga veoma.”2 Chronicles 1:1. {PiK 32.1}
Tijekom mnogih godina Salomonov je život bio obilježen odanošću Bogu, poštenjem i načelnošću, strogom poslušnošću Božjim zapovijedima. On je upravljao svim važnim pothvatima i mudro vodio sve poslove povezane s kraljevstvom. Njegovo bogatstvo i mudrost, veličanstvene građevine i javni spomenici koje je podizao tijekom prvih godina svoje vladavine, energija, pobožnost, pravednost, velikodušnost koju je pokazivao riječju i djelom, pridobili su vjernost podanika, divljenje i poštovanje vladara mnogih zemalja. {PiK 32.2}
Gospodnje ime vrlo se poštovalo tijekom prvoga dijela Salomonove vladavine. Kraljeva mudrost i pravednost svjedočili su svim narodima o savršenim osobinama Boga kojemu je služio. Neko je vrijeme Izrael bio svjetlo svijeta, svjetlo koje je pokazivalo Gospodnju veličinu. Prava slava Salomonove rane vladavine nije ležala u njegovoj nadmoćnoj mudrosti, čudesnom bogatstvu ni dalekosežnoj sili i slavi koju je uživao, već u poštovanju koje je zadobivalo ime Boga Izraelova mudrom uporabom nebeskih darova. {PiK 32.3}
Kako su godine prolazile i Salomonova slava rasla, on se trudio da proslavi Boga razvijajući svoju umnu i duhovnu snagu, nastavljajući prenositi bližnjima blagoslove koje je dobivao. Nitko bolje od njega nije shvaćao da je samo Gospodnjom naklonošću dobio snagu, mudrost i razum, i da su mu ti darovi bili dani da bi svijetu otkrio znanje o Kralju kraljeva. {PiK 33.1}
Salomon se posebno zanimao za prirodu, ali njegova se istraživanja ne mogu ograničiti na samo neku granu znanosti. Marljivim izučavanjem svega što je stvoreno, i živoga i neživoga, stekao je jasna znanja o Stvoritelju. U prirodnim silama, u životinjskomu i mineralnom svijetu, u svakom drvetu, grmu i cvijetu on je gledao otkrivenje Božje mudrosti; i dok se trudio da još više nauči, njegovo poznavanje Boga i njegova ljubav prema Bogu stalno su rasli. {PiK 33.2}
Salomonova božanski nadahnuta mudrost našla je svoj izraz u pjesmama hvale i u mnogim izrekama. “Izrekao je tri tisuće mudrih izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet. Zborio je o drveću: od cedra što je na Libanonu pa do izopa što klija na zidu; raspravljao je o životinjama, o pticama, o gmazovima i o ribama.”1 Kings 4:32, 33. {PiK 33.3}
U Salomonovim izrekama opisana su načela svetog življenja i visokih dostignuća, načela koja potječu s Neba i koja navode na pobožnost, načela koja bi trebala upravljati svakim postupkom u životu. Upravo je široka rasprostranjenost tih načela, priznavanje Boga kao Onoga komu pripada sva slava i čast, učinila rane godine Salomonove vladavine vremenom moralnog uspona i materijalnog blagostanja. . {PiK 33.4}
“Blago čovjeku koji je stekao mudrost” – pisao je on – “i čovjeku koji je zadobio razboritost. Jer je bolje steći nju nego steći srebro, i veći je dobitak ona i od zlata. Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu; dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj bogatstvo i čast. Njezini su putovi putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja. Životno je drvo onima koji se nje drže, i sretan je onaj tko je zadrži.” Proverbs 3:13-18. {PiK 34.1}
“Mudrost je glavno; pribavi mudrost, i za sve imanje svoje pribavi razum.” (Proverbs 4:7) “Početak mudrosti strah Gospodnji!” (Psalm 111,10) ”Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži – to ja mrzim.” Proverbs 8:13. {PiK 34.2}
O, da je u kasnijim godinama Salomon slušao ove prekrasne mudre riječi! O, da je onaj koji je izjavio: “Usne mudrih siju znanje!” (Proverbs 15:17) onaj isti koji je sam učio kraljeve zemaljske da Kralju kraljeva ukazu hvalu koju su inače željeli dati nekom zemaljskom vladaru, nikada ne bi “opakih usana”, u “oholosti i samodostatnosti” sebi prisvojio slavu koja pripada samo Bogu! {PiK 34.3}
Davidov dugogodišnji plan o podizanju Hrama Gospodinu Salomon je mudro ostvario. Sedam godina Jeruzalem je bio pun užurbanih radnika koji su poravnavali odabrano gradilište, zidali velike zaštitne zidove, postavljali široke temelje – “gromade biranog kamena” – oblikovali tešku gradu koja je dovožena iz libanonskih šuma, i podizali veličanstveno Svetište 1 Kings 5:17. {PiK 35.1}
Istovremeno s pripremanjem drveta i kamena, tom su zadatku tisuće radnika posvećivale sve svoje snage, napredovala je i izrada hramske opreme pod upravom Hirama iz Tira, “čovjeka mudra, vješta i razumna … koji umije obrađivati zlato, srebro, tuč, željezo, kamen, drvo, grimiz, ljubičasti baršun, bez i karmezin …” 2 Chronicles 2:13, 14. {PiK 35.2}
I tako, dok je gradnja na brdu Moriji napredovala bez buke, jer “Hram je građen od kamena koji je već u kamenolomu bio oklesan, tako da se za građenje nije čuo ni čekić ni dlijeto, ni ikakvo željezno oruđe”, prekrasna je oprema bila pripravljana po planu koji je David ostavio svome sinu, “i sve predmete namijenjene Domu Božjemu” (1 Kings 6:7; 4:19. U ovu opremu spadali su kadioni oltar, stolovi na kojima su stajali postavljeni kruhovi, svijećnjak sa svjetiljkama, sa spravama i priborom kojim su se služili svećenici tijekom svoje službe na svetome mjestu, sve je bilo”čisto zlato” (2 Chronicles 4:21). Tucana oprema – žrtvenik za paljenice, veliki umivaonik oslonjen na dvanaest volova, manji umivaonici i mnogo drugoga pribora – “kralj odredi da ih saliju u Jordanskoj ravnici, kod gaza Adame, između Sukota i Serede.” “Salomon napravi tako mnogo tih predmeta da se nije mogla izmjeriti težina tuča” 2 Chronicles 4:17 {PiK 35.3}
Nenadmašna je bila ljepota i neusporediv sjaj palače koju je Salomon sa svojim suradnicima podigao Bogu i bogoslužju. Ukrašena skupocjenim kamenjem, okružena prostranim dvorištima s veličanstvenim prilazima, obrubljena rezbarenom cedrovinom i glačanim zlatom, hramska građevina, sa svojim izvezenim zastorima i bogatom opremom, bila je odgovarajući simbol Božje žive Crkve na Zemlji koja se tijekom vjekova gradila prema božanskom planu, od grade koja je uspoređena sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem”, “krasna poput hramskog stupovlja” (1 Corinthians 3:12; Psalm 144:12). U tome duhovnom Hramu Krist je “zaglavni kamen … LJ njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu”Ephesians 2:20, 21. {PiK 36.1}
Na kraju je Hram, koji je planirao kralj David, a sagradio njegov sin Salomon, bio završen. U svemu što je naumio načiniti u domu Gospodnjem Salomon je bio uspješan. A onda, da bi građevina koja je krasila vrhove brda Morije doista postala ono što je David toliko želio da bude, “jer neće biti za čovjeka dvor, nego za Boga Jahvu” (2 Chronicles 7:11 1 Chronicles 29:1), preostao je samo svečani obred njezina formalnog posvećenja Gospodinu i Njegovom obožavanju. {PiK 37.1}
Mjesto na kojemu je Hram bio sagrađen dugo je bilo smatrano svetim mjestom. Upravo je tu Abraham, otac vjernih, pokazao spremnost da žrtvuje svoga sina jedinorodenca na Gospodnju zapovijed. Tu je Bog obnovio svoj savez blagoslova s Abrahamom, u koji je bilo uključeno i slavno mesijansko obećanje ljudskom rodu o izbavljenju žrtvom Sina Najvišega. Vidi Genesis 22:9, 16-18. Upravo je ovdje Gospodin odgovorio Davidu ognjem s neba kad je kralj prinio žrtve paljenice i žrtve zahvalnice da bi zaustavio osvetnički mač anđela koji je izašao da zatre Izraela. Vidi 1 Chronicles 21. I sada, još jednom, Gospodnji sljedbenici okupili su se tu da se sretnu s Bogom i da obnove svoj Savez s Njim. {PiK 37.2}
Vrijeme izabrano za posvećenje bilo je vrlo povoljno – sedmi mjesec, kad su ljudi iz svih dijelova kraljevstva bili navikli dolaziti u Jeruzalem da proslave blagdan Sjenica. Ova svetkovina je prije svega bila blagdan radosti. Nakon završetka žetvenih radova, a prije početka napora u sljedećoj godini, narod je bio slobodan od briga i mogao se prepustiti svetim, radosnim utjecajima trenutka. {PiK 37.3}
U određeno vrijeme mnoštvo Izraelovo, zajedno s bogato odjevenim predstavnicima mnogih stranih naroda, okupilo se u hramskom predvorju. Prizor je bio neuobičajeno veličanstven. Salomon, s Izraelovim starješinama i najutjecajnijim predstavnicima naroda, vratio se iz drugog dijela grada donoseći Kovčeg saveza. Iz svetišta na uzvišici Gibeona prenesen je prastari ”Šator sastanka sa svim priborom što bješe u Šatoru” (2 Chronicles 5:5); i ti poštovani podsjetnici na ranija iskustva sinova Izraelovih tijekom putovanja kroz pustinju i osvajanja Kanaana, sada su našli svoj stalni dom u blistavoj građevini koja je bila podignuta da preuzme mjesto prenosivoga Svetišta. {PiK 38.1}
Prenoseći u Hram sveti Kovčeg u kojemu su bile dvije kamene ploče na kojima su Božjim prstom bili napisani propisi Dekaloga. Salomon je slijedio primjer svoga oca Davida. Nakon svakih šest koraka prinosio je žrtve. Uz pjevanje, glazbu i svečane obrede, “svećenici donesoše Kovčeg saveza Jahvina na njegovo mjesto” (2 Chronicles 5:7). Kad su izašli iz unutrašnjeg Svetišta, zauzeli su mjesta koja su im bila određena. Pjevači – leviti odjeveni u bijelu lanenu odjeću, s cimbalima, harfama i citrama u rukama – stajali su s istočne strane žrtvenika, a s njima stotinu dvadeset svećenika koji su trubili u trube. 2 Chronicles 5:12. redak. {PiK 38.2}
“1 dok su trubili i pjevali složno kao jedan i jednoglasno hvalili i slavili Jahvu, podižući glas uz trube, cimbale i druga glazbala, hvaleći Jahvu ‘jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav’, oblak ispuni Dom Jahvin. Svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Božji dom!” (2 Chronicles 5:13.14) {PiK 38.3}
Shvaćajući važnost toga oblaka, Salomon je izjavio: “Jahve odluči prebivati u tmastu oblaku, a ja ti sagradili uzvišen Dom da u njemu pebivaš zauvijek.” 2 Chronicles 6:1, 2. {PiK 39.1}
‘Jahve kraljuje – nek zađršću narodi;
sjedi nad kerubima – zemlja nek se potrese!
Velik je Jahve na Sionu,
uzvišen nada sve narode.
Nek slave ime tvoje veliko i strašno:
ono je sveto! …
Uzvisujte Jahvu, Boga našega.
padnite pred podnožje njegovo;
ono je sveto.” {PiK 39.2}
“Nasred predvorja”, u Hramu bilo je podignuto “tucano podnožje”, “dugo pet lakata i široko pet lakata, a visoko tri lakta”. Na njemu je stajao Salomon i uzdignutih ruku blagoslivljao mnoštvo ispred sebe. “A sav je izraelski zbor stajao.” (2 Chronicles 6:13, 3. {PiK 39.3}
“Neka je blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov” – uskliknuo je Salomon — “koji svojom rukom ispuni obećanje što ga na svoja usta dade ocu mome Davidu, rekavši … ‘Ali sam izabrao Jeruzalem da u njemu obitava moje Ime.’” (2 Chronicles 6:4-6) {PiK 39.4}
Salomon je zatim kleknuo na podnožju, i pred cijelim narodom uputio molitvu posvećenja. Podižući ruke prema nebu, dok je zbor pognuo glave, kralj je molio: “Jahve, Bože Izraelov! Nijedan ti bog nije sličan ni na nebesima ni na zemlji, tebi koji držiš Savez i ljubav svojim slugama što kroče pred tobom sa svim svojim srcem … {PiK 40.1}
Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio! Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Jahve, Bože moj, te usliši prošnju i molitvu što je tvoj sluga k tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim mjestom za koje reče da ćeš u nj smjestiti svoje Ime. Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovome mjestu. I usliši molitvu sluge svojega i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa, usliši i oprosti! … {PiK 40.2}
Ako narod tvoj poraze neprijatelji jer se ogriješio o tebe, ali se ipak k tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli i zavapije k tebi, onda ti čuj s neba, oprosti grijehe svojem narodu izraelskom i dovedi ga natrag u zemlju koju si dao njima i njihovim očevima. {PiK 40.3}
Ako se zatvori nebo i ne padne kiša jer su se ogriješili o tebe, pa ti se pomole na ovom mjestu i proslave Ime tvoje, i obrate se od svojega grijeha kad ih ti poniziš, tada čuj s neba i oprosti grijeh svojim slugama i svojem izraelskom narodu, pokazujući mu valjan put kojim će ići, i pusti kišu na zemlju koju si narodu svojem dao u baštinu. {PiK 41.1}
Kad u zemlji zavlada glad, kuga, snijet i rda, kad navale skakavci i gusjenice, kad neprijatelj ovoga naroda pritisne koja od njegovih vrata, ili kad udari kakva druga nevolja ili boleština, počuj svaku molitvu, svaki vapaj od kojega god čovjeka, ili od cijeloga tvoga naroda izraelskog; ako svaki osjeti bol u srcu i raširi ruke u ovom Domu, usliši im molitvu i vapaj njihov u nebu gdje boraviš, i oprosti, i daj svakomu po njegovim putovima, jer ti poznaješ srce njegovo; jer ti jedini prozireš srca ljudi, da te se boje idući tvojim putovima dokle god žive na zemlji što je ti dade našim očevima. {PiK 41.2}
Pa i tudinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje radi veličine tvoga Imena i radi tvoje snažne ruke i podignute mišice, ako dođe i pomoli se u ovom Domu, usliši s neba, gdje prebivaš, usliši sve vapaje njegove da bi svi zemaljski narodi upoznali Ime tvoje i bojali te se kao tvoj narod izraelski, i da znaju da je tvoje Ime prizvano nad ovaj Dom koji sam sagradio. {PiK 41.3}
Kad narod tvoj krene na neprijatelja puteni kojim ga ti uputiš i pomoli se tebi, okrenut gradu što si ga izabrao i prema Domu koji sam podigao tvojemu Imenu, usliši mu s neba molitvu i prošnju, i učini mu pravdu. {PiK 42.1}
Kad ti sagriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, a ti ih, rasrdiv se na njih, predaš neprijateljima da ih zarobe i odvedu kao roblje u daleku ili blizu zemlju, pa ako se pokaju srcem u zemlji u koju budu dovedeni te se obrate i počnu te moliti za milost u zemlji svojih osvajača govoreći: ‘Zgriješili smo’, i tako se obrate tebi svim srcem i svom dušom u zemlji svoga ropstva u koju budu dovedeni kao roblje, i pomole se okrenuti k zemlji što je ti dade njihovim očevima, i prema gradu što si ga odabrao, i prema Domu što sam ga podigao tvom Imenu, usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu, i oprosti svome narodu što ti je zgriješio. {PiK 42.2}
Sada, Bože moj, neka tvoje oči budu otvorene i tvoje uši pažljive na molitve na ovom mjestu! Pa sada ustani, o Bože Jahve, pođi k svojem počivalištu ti i Kovčeg tvoje snage; neka se obuku u spasenje tvoji svećenici, o Bože Jahve, i vjerni tvoji neka se raduju u sreći! Bože Jahve, ne odvrati lica od svog pomazanika, spomeni se milosti što ih dade sluzi svome Davidu!” (2 Chronicles 6:14-42) {PiK 42.3}
Kad je Salomon završio svoju molitvu, “spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice”. Svećenici nisu mogli ući u Hram “jer slava Jahvina bješe ispunila Dom Jahvin”. “Svi sinovi Izraelovi, videći gdje se oganj sa slavom Jahvinom spustio na Dom, padoše ničice k zemlji do kamenog poda; pokloniv se, počeše slaviti Jahvu ‘jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav’.” {PiK 45.1}
Tada su kralj i narod prinijeli žrtve pred Gospodinom. “I tako posvetiše Dom Jahvin i kralj i sav narod.” (2 Chronicles 7:1-5) Tijekom sedam dana mnoštvo iz svih dijelova kraljevstva, s granica “od Ulaza u Hamat pa do Egipatskoga potoka”, “vrlo velik zbor”, radosno je proslavljalo blagdan. Sljedećega tjedna mnoštvo je provelo svetkujući blagdan Sjenica. Na kraju ovoga vremena ponovnog posvećenja i radosti narod se vratio svojim kućama, “vesela i zadovoljna srca zbog dobra koje je Jahve učinio Davidu i Salomonu i svem narodu izraelskom” (2 Chronicles 7:8.10). {PiK 45.2}
Kralj je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da ohrabri narod da se potpuno preda Bogu i Njegovoj službi, i da uzvisi Njegovo sveto ime. I sada, još jednom, kao u Gibeonu u početku svoje vladavine, vladar Izraela dobio je dokaz božanskog prihvaćanja i blagoslova. U noćnom viđenju Gospodin mu se javio porukom: “Uslišao sam tvoju molitvu i izabrao to mjesto da mi bude Dom žrtve. Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju. Moje će oči biti otvorene i moje uši pažljive na molitvu s ovoga mjesta. Sada sam, dakle, izabrao i posvetio ovaj Dom da ovdje bude Ime moje zauvijek, i ovdje će sve dane biti moje oči i moje srce.”(2 Chronicles 7:12-16) {PiK 45.3}
Da je Izrael ostao vjeran Gospodinu, ta veličanstvena građevina stajala bi zauvijek, kao trajni znak Božje posebne naklonosti prema svomu izabranom narodu. “A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu” – objavio je Bog – “da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” Isaiah 56:6, 7. {PiK 46.1}
Dajući ova obećanja o prihvaćanju. Gospodin je kralju vrlo jasno pokazao i put dužnosti. Rekao je: “A ti, budeš li išao preda mnom kako ti je išao otae David, vršeći sve što sam ti zapovjedio i držeći se mojih uredaba i zakona, uzdržat ću tvoje kraljevstvo i prijestolje kako sam obećao tvome OCU Davidu, govoreći: ‘Neće ti ponestati nasljednika koji bi vladao u Izraelu.’” (2 Chronicles 7:17.18) {PiK 46.2}
Da je Salomon nastavio služiti Gospodinu ponizno, cijela njegova vladavina širila bi snažan utjecaj na dobro medu okolnim narodima, narodima koji su već osjetili pozitivan utjecaj vladavine Davida, njegova oca, i mudrih riječi i veličanstvenih djela tijekom ranih godina njegove vlastite vladavine. Predviđajući strašne kušnje koje prate blagostanje i svjetovne počasti, Bog je opomenuo Salomona protiv zala otpadništva i prorekao razorne posljedice grijeha. Čak će i prekrasni Hram, koji je upravo bio posvećen, objavio je Bog, postati “priča i sramota medu svim narodima” ukoliko Izraelci odbace “Jahvu, Boga svojih otaca” i ustraju u idolopoklonstvu (2 Chronicles 7:20.22). {PiK 47.1}
Ohrabren i vrlo obradovan viješću s Neba da je njegova molitva za Izrael uslišena, Salomon je ušao u najslavnije razdoblje svoje vladavine, kad su ga “svi zemaljski kraljevi” željeli vidjeti “i čuti mudrost koju mu je Bog ulio u srce” (2 Chronicles 9:23). Mnogi su dolazili da vide način njegova vladanja i da prime savjete o rješavanju teških problema. {PiK 47.2}
Kad su ti ljudi posjećivali Salomona, on ih je učio o Bogu kao Stvoritelju svega .i oni su se vraćali svojim kućama s jasnim pogledima o Bogu i Njegovoj ljubavi prema ljudskom rodu. U djelima prirode sada su gledali izraze Njegove ljubavi i otkrivenje Njegova karaktera; i mnogi su bili potaknuti da Mu služe kao svome Bogu. {PiK 47.3}
Salomonova poniznost u vrijeme kad je započeo nositi državničke terete, kad je sam priznao pred Bogom: “Ja sam još sasvim mlad!” (1 Kings 3:7), njegovo veliko poštovanje onoga što je božansko, njegovo odbijanje da se osloni na sebe, njegovo uzdizanje beskrajnog Stvoritelja svega — sve te karakterne osobine, tako dostojne pohvale, bile su otkrivene tijekom obreda posvećenja Hrama kad je, izgovarajući molitvu posvećenja, kleknuo, zauzevši ponizan stav molitelja. Današnji Kristovi sljedbenici trebaju se čuvati sklonosti prema gubljenju duha pobožnosti i Božjega straha. Biblija nas uči kako trebamo izlaziti pred svoga Stvoritelja — s poniznošću i strahopoštovanjem, vjerom u božanskog Posrednika. Psalmist je objavio: {PiK 47.4}
“Jer velik je Jahve, Bog naš.
Kralj veliki nad svim bogovima …
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Jahvi koji nas stvori!” {PiK 48.1}
I u javnosti i u svome osobnom bogoslužju imamo prednost kleknuti na koljena pred Bogom kad mu upućujemo svoje molbe. Isus, naš uzor, “kleče na koljena te poče moliti” (Luke 22:41). O Njegovim je učenicima zapisano da su i oni “kleknuli i pomolili se” (Acts 9:40). Pavao je izjavio: “Zato sagibam svoja koljena pred Ocem.” (Ephesians 3:14) Priznajući pred Bogom grijehe Izraela, Ezra je klečao. Vidi Ezra 9,5. Danici je “tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga” Daniel 6:10. {PiK 48.2}
Istinsko poštovanje Boga nadahnuto je sviješću o Njegovoj beskrajnoj veličini i Njegovoj stalnoj nazočnosti. Tom sviješću o Nevidljivome mora biti duboko prožeto svako srce. Vrijeme i mjesto molitve su sveti zato što je Bog nazočan. I dok se poštovanje pokazuje držanjem i ponašanjem, osjećaj iz kojega ono nastaje, produbljuje se. “Sveto je i časno ime njegovo!” izjavljuje psalmist (Psalm 111:9). Anđeli, kad izgovaraju to ime, pokrivaju lice. S kakvim bismo ga onda štovanjem, mi, grešna i posrnula bića, trebali uzimati na svoje usne! {PiK 48.3}
Bilo bi dobro i za mlade i za stare da razmišljaju o onim riječima iz Biblije koje pokazuju kako treba štovati mjesto obilježeno Božjom nazočnošću. “Izuj obuću s nogu!” zapovjedio je Bog Mojsiju kod gorućega grma. “Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” (Exodus 3:5) Jakov, nakon što je dobio viđenje o anđelima, uzvikuje: “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao! … Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” Genesis 28:16, 17. {PiK 49.1}
Onim što je izrekao za vrijeme obreda posvećenja, Salomon se trudio da iz misli nazočnih Izraelaca ukloni praznovjerja o Stvoritelju, koja su pomračivala um neznabožaca. Bog nebeski nije, poput bogova neznabožaca, ograničen na hramove načinjene ljudskom rukom: ali On će se preko svoga Duha sretati sa svojim narodom kad se on bude okupljao u domu koji je posvećen bogoslužju. {PiK 49.2}
Mnogo stoljeća nakon toga Pavao je tu istu istinu izrekao riječima: “Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim ljudskom rukom niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto on koji svima daje životni dah i sve ostalo … da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas. Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.” Acts 17:24-28. {PiK 49.3}
“Blago narodu kojemu je Jahve Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Gospodin motri s nebesa
i gleda na sinove čovječje.
Iz svoga prebivališta motri
sve stanovnike zemaljske …”{PiK 50.1}
“Jahve u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.”{PiK 50.2}
“Svet je tvoj put, o Bože:
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš,
na pucima si pokazao silu svoju.”{PiK 50.3}
Psalm 33:12-14; 103:19; Psalm 77:13, 14.
Iako Bog ne stanuje u hramovima koji su načinjeni ljudskom rukom, On svojom nazočnošću ukazuje čast skupovima svoga naroda. On je obećao da će, kad se okupe da Ga traže, da priznaju svoje grijehe, da mole jedni za druge, i sam biti medu njima svojim Duhom. Ali oni koji se okupljaju da Mu služe, trebaju odbaciti svako zlo. Ukoliko Mu ne budu služili duhom i istinom i u ljepoti svetosti, njihovo okupljanje bit će uzaludno. O takvima Gospodin kaže: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene.” (Matthew 15:8, 9) Oni koji služe Bogu moraju Mu služiti “u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi” John 4:23. {PiK 50.4}
“Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek zemlja sva šuti pred njime!” Habakkuk 2:20. {PiK 50.5}
Sve dok je Salomon uzdizao zakon Neba, Bog je bio s njim i davao mu mudrost da vlada Izraelom nepristrasno i milostivo. Isprva, iako je bio obasut svjetovnim počastima i bogatstvom, ostao je skroman, i područje njegova utjecaja bilo je veliko. “Salomon je proširio svoju vlast nad svim kraljevstvima od Rijeke sve do zemlje filistejske i do mede egipatske.” “… i imao je mir po svim granicama naokolo. Juda i sav Izrael živjeli su bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom … svega vijeka Salomonova.” 1 Kings 4:21, 24, 25. {PiK 51.1}
Ali, nakon jutra koje je mnogo obećavalo, njegov život je bio pomračen otpadništvom. Povijest bilježi žalosnu činjenicu da je on, koji je bio nazvan Jedidja – “Gospodnji miljenik” (2 Samuel 12:25) – on, koji je od Boga dobio takve dokaze božanske naklonosti da je svojom mudrošću i poštenjem stekao sveopću slavu, on, koji je naveo druge da čast odaju Bogu Izraelovu, odbacio je obožavanje Jahve i počeo se klanjati neznabožačkim idolima. {PiK 51.2}
Stotinama godina prije nego što je Salomon stupio na prijestolje, Gospodin je, predviđajući opasnosti kojima će biti izloženi oni koji budu izabrani da vladaju Izraelom, dao Mojsiju upute za njihovo usmjeravanje. Po tim smjernicama, onaj tko sjedne na Izraelovo prijestolje treba sebi prepisati Gospodnje uredbe “na svitak … od svećenika Levijevaca”. “neka ga drži iza se; neka ga čita sve vrijeme svoga života, da nauči bojati se Jahve, Boga svoga, držati sve riječi ovoga Zakona i vršiti ove odredbe; da se svojim srcem ne uzdigne iznad svoje braće i da ne skrene od ove zapovijedi ni desno ni lijevo, kako bi dugo kraljevao, on i sinovi njegovi u Izraelu.” Deuteronomy 17:18-20. {PiK 52.1}
U vezi s ovim savjetima Gospodin je posebno opomenuo onoga tko bude pomazan za kralja “neka nema mnogo žena, da mu srce ne pode stranputicom; i neka sebi ne gomila srebra ni zlata” (Deuteronomy 17:17). {PiK 52.2}
Salomon je bio upoznat s ovim opomenama i neko ih je vrijeme slušao. Njegova najveća želja bila je da živi i da vlada u skladu s uredbama koje su bile objavljene na Sinaju. Njegov način vođenja državnih poslova potpuno se razlikovao od običaja naroda njegova vremena – naroda koji se nisu bojali Gospodina i čiji su vladari gazili Njegov sveti zakon. {PiK 52.3}
Pokušavajući ojačati svoje odnose sa snažnim kraljevstvom koje je ležalo južno od Izraela, Salomon se usudio stupiti na zabranjeno tlo. Sotona je znao posljedice koje prate poslušnost; i u ranim godinama Salomonove vladavine – slavnim godinama zahvaljujući mudrosti, dobronamjernosti i poštenju kralja — potrudio se da ojača utjecaje koji bi podmuklo potkopali Salomonovu odanost načelima i naveli ga da se odvoji od Boga. Da je neprijatelj bio uspješan u svojim naporima, znamo iz izvještaja: “Salomon se sprijatelji s faraonom, kraljem egipatskim: oženi se kćerju faraonovom, i uvede je u Davidov grad …”1 Kings 3:1. {PiK 53.1}
S ljudskoga gledišta, ovaj brak, iako suprotan naučavanju Božjega Zakona, naizgled se pokazao korisnim; jer se Salomonova žena, neznaboškinja, obratila i sjedinila s njime u služenju pravome Bogu. Osim toga, faraon je izvanredno poslužio Izraelu zauzimajući Gezer, istrijebivši “Kanaance koji su ondje živjeli” i dajući ga kao miraz “svojoj kćeri, ženi Salomonovoj” (1 Kings 9:16). Salomon je ponovno izgradio ovaj grad i tako bar naizgled snažno ojačao granice svoga kraljevstva uzduž Sredozemnoga mora. Ali, sklapajući savez s poganskom državom, sjedinjujući se uskom vezom braka s idolopokloničkom kneginjom, Salomon je nepromišljeno prekršio mudre odredbe koje je Bog proglasio da bi sačuvao čistoću svoga naroda. Nada da će se ta žena Iigipćanka možda obratiti bila je samo slab izgovor za grijeh. {PiK 53.2}
Neko vrijeme Bog je u svojoj milosti, punoj milosrđa, poništavao posljedice ove strašne greške pa je kralj mudrim ponaša njem u velikoj mjeri mogao obuzdavati sile zla koje je svojom nerazumnošću pokrenuo. Međutim, Salomon je počeo gubiti iz vida Izvor svoje snage i slave. Dok su njegove sklonosti dobivale prevlast nad razumom, njegovo je samopouzdanje raslo, i on je pokušao Gospodnje namjere ostvariti na svoj način. Mislio je da će političko i ekonomsko povezivanje s okolnim narodima privesti te narode k spoznaji pravoga Boga; i tako se počeo upuštati u sklapanje nesvetih saveza. Jedan za drugim okolni su narodi postajali njegovi saveznici. Često su ta povezivanja bila učvršćivana brakovima s neznabožačkim kneginjama. Gospodnje zapovijedi bile su potisnute da bi običaji okolnih naroda mogli dobiti prednost. {PiK 53.3}
Salomon je laskao sebi da će njegova mudrost i snaga njegovoga primjera navesti njegove žene da odbace idolopoklonstvo i da prihvate obožavanje pravoga Boga, i da ce tako sklopljeni savezi navesti okolne narode da uspostave uske veze s Izraelom. Uzaludna nada! Salomonova greška što je sebe smatrao dovoljno snažnim da se odupre utjecaju neznabožačkoga okruženja bila je kobna. A kobna je bila i prijevara koja ga je navela da misli kako će drugi, usprkos njegovu nepoštovanju Božjega Zakona, moći biti pokrenuti da poštuju i drže svete propise. {PiK 54.1}
Kraljevi savezi i ekonomski odnosi s neznabožačkim narodima donijeli su mu priznanja, počasti i bogatstvo ovoga svijeta. Uvozio je zlato iz Ofira i srebro iz Taršiša u velikim količinama. “Salomon učini da srebra i zlata bude u Jeruzalemu izobila kao kamenja, a cedrova mnogo kao dudova u Šefeli.” (2 Chronicles 1:15) Bogatstvo, sa svim kušnjama koje ga prate, pos tajalo je u Salomonovo vrijeme dostupno sve većem broju ljudi; ali skupocjeno zlato karaktera gubilo je sjaj i kvarilo se. {PiK 54.2}
Salomonovo otpadništvo bilo je tako postupno da je odlutao od Boga prije nego što je postao svjestan što čini. Skoro neprimjetno, počeo se sve manje oslanjati na božansko vodstvo i na Njegove blagoslove, a sve više na svoju snagu. Malo-pomalo stao je uskraćivati Bogu onu nepokolebljivu poslušnost koja je trebala učiniti Izrael posebnim narodom, a sve više se povodio za običajima okolnih naroda. Popuštajući kušnjama koje su proizlazile iz njegova uspjeha i uglednog položaja, zaboravio je Izvor svoga blagostanja. Težnja da nadmaši sve druge narode snagom i veličinom navela ga je da iz sebičnih razloga zloporabi nebeske darove koji su dotada služili na slavu Bogu. Novac koji je trebao biti smatran svetim zalogom u korist poštenih siromaha i uporabljen za širenje načela svetoga života po cijelome svijetu, bio je sebično potrošen na ambiciozne projekte. {PiK 55.1}
Obuzet neodoljivom težnjom da nadmaši druge narode izvanjskim sjajem, kralj je previdio potrebu za stjecanjem ljepote i savršenstva karaktera. Trudeći se da sebe proslavi pred svijetom, prodao je svoju čast i svoje poštenje. Golemi prihodi, stjecani trgovinom s mnogim zemljama, bili su nadopunjavani teškim porezima. I tako su oholost, slavoljublje, rasipnost i popustljivost donijeli rod u obliku okrutnosti i tlačenja. Savjestan, obziran duh kojim je bilo obilježeno njegovo postupanje prema ljudima u prvim godinama njegove vladavine, sada se pro mijenio. Od najmudrijeg i najmilosrdnijeg vladara, on se pretvorio u tiranina. Nekada sažaljivi, bogobojazni čuvar naroda, postao je nasilni despot. Porez za porezom padao je na pleća naroda da bi se iznudila sredstva za održavanje raskošnog dvora. {PiK 55.2}
Narod se je počeo tužiti. Poštovanje i divljenje koje je nekad gajio prema svome kralju, sada je zamijenio odbojnošću i prijezirom. {PiK 56.1}
Da bi ih sačuvao od oslanjanja na tjelesnu snagu, Gospodin je opomenuo one koji će upravljati Izraelom da si ne umnožavaju konje. Međutim, krajnje neposlušan toj zapovijedi, Salomon je “dovodio konje iz Egipta”. “Salomon je uvozio konje iz Musrija i iz svih zemalja.” “Uz to je Salomon sakupio bojnih kola i konjanika; imao je tisuću i četiri stotine bojnih kola i dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bojnih kola i kod kralja u Jeruzalemu.” 2 Chronicles 1:16; 9:28; 1 Kings 10:26. {PiK 56.2}
Kralj je sve više i više raskoš, popuštanje svojim željama i naklonost svijeta počinjao smatrati znacima veličine. Prekrasne i privlačne žene bile su dovođene iz Egipta, Fenicije, Edoma, Moaba i mnogih drugih krajeva. Broj ovih žena penjao se na stotine. Njihova je religija bila obožavanje idola, a bile su naučene obavljati okrutne i ponižavajuće obrede. Zaokupljen njihovom ljepotom, kralj je zanemarivao svoje dužnosti prema Bogu i svome kraljevstvu. {PiK 56.3}
Njegove žene vršile su snažan utjecaj na njega i postupno su ga navodile da sudjeluje s njima u njihovim bogoslužjima. Salomon je prekršio Božju naredbu da služi kao brana protiv otpadništva, a predao se i obožavanju lažnih bogova. “I kada je Salomon ostario, njegove su mu žene okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više potpuno pripadalo Jahvi kao što je pripadalo srce njegova oca Davida. Salomon je išao za Aštartom, boginjom Sidonaca, i Milkomom, sramotom Amonaca.” 1 Kings 11:4, 5. {PiK 56.4}
Na južnom obronku Maslinske gore, nasuprot brdu Moriji, na kojemu se uzdizao prekrasni Gospodnji Hram, Salomon je podigao impresivan broj građevina koje su služile kao idolopoklonička svetišta. Da bi ugodio svojim ženama, postavio je goleme idole i nezgrapne likove od drveta i kamena usred lugova mirte i maslina. I tamo, pred žrtvenicima poganskih božanstava, “Kemoša, sramote Moaba” i “Milkoma, sramote Amonaca” obavljali su se najizopačeniji poganski obredi (1 Kings 11:7). {PiK 57.1}
Salomon je svojim ponašanjem navukao na se sigurnu kaznu. Odvajanje od Boga druženjem s idolopoklonicima donijelo mu je propast. Kad je odbacio svoju odanost Bogu, izgubio je vlast nad sobom. Nestalo je njegove moralne uspješnosti. Njegova se profinjena osjetljivost pomračila, savjest mu je otupjela. On, koji je u prvim godinama svoje vladavine pokazao toliko mudrosti i sućuti pri vraćanju bespomoćnog djeteta nesretnoj majci (1 Kings 3:16-28), pao je tako nisko da je dopustio postavljanje idola pred kojim su živa djeca bila prinošena na žrtvu. On, koji je u svojoj mladosti bio pun razboritosti i razuma, i koji je u svojoj snažnoj muževnosti bio nadahnut da napiše ‘Neki se put čini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti” (Proverbs 14:12), toliko se u kasnijim godinama udaljio od neporočnosti da se upuštao u raskalašne, odvratne obrede povezane s obožavanjem Kemoša i Aštarte. On, koji je prilikom posvećenja Hrama rekao svom narodu: “A vaše srce neka bude potpuno odano Jahvi, Bogu našemu!” (1 Kings 8:61) sam je postao hulnik odričući se i srcem i životom svojih riječi. Pogrešno je razvratnost proglasio slobodom. Pokušao je – uz kakvu cijenu! — sjediniti svjetlo s tamom, dobro sa zlom, neporočnost s porocima, Krista s Baalom. {PiK 57.2}
Nekada jedan od najvećih kraljeva koji su ikada nosili žezlo, Salomon je sada postao besraman, oruđe i rob drugih. Nekada tako plemenit i muževan po karakteru, postao je slabić i mlakonja. Njegova vjera u živoga Boga bila je zamijenjena ateističkim sumnjama. Nevjerstvo je kvarilo njegovu sreću, slabilo njegova načela i ponižavalo njegov život. Pravednost i velikodušnost njegovih prvih vladarskih godina pretvorila se u despotizam i tiraniju. Jadna, krhka ljudska narav! Bog može vrlo malo učiniti za ljude koji su izgubili svijest o zavisnosti od Njega. {PiK 58.1}
Tijekom tih godina otpadništva, duhovno opadanje Izraela bivalo je sve veće. Kako je i moglo biti drukčije kad je njihov kralj sjedinio svoje interese sa sotonskim oruđima! Preko tih oruđa neprijatelj se trudio unijeti zabunu u um Izraelaca o razlici između pravog i lažnoga bogoslužja, tako da mu postanu lak plijen. Trgovanje s drugim narodima dovelo ih je u blisku vezu s onima koji nisu imali ljubavi prema Bogu, pa se i njihova ljubav prema Njemu u velikoj mjeri ohladila. Pomračilo se njihovo jasno shvaćanje uzvišenosti i svetosti Božjeg karaktera. Odbijajući da idu putom poslušnosti, oni su prihvatili podložnost neprijatelju pravednosti. Postalo je uobičajeno da se sklapaju brakovi s idolopoklonicima, a medu Izraelcima se brzo gubila odbojnost prema obožavanju idola. Mnogoženstvo je postalo prihvatljivo. Idolopokloničke majke donosile su svoju djecu da promatraju poganske obrede. Čisto bogoslužje bilo je u životu nekih zamijenjeno idolopoklonstvom najmračnije vrste. {PiK 58.2}
Kršćani trebaju biti različiti i odvojeni od svijeta, njegova duha i njegovih utjecaja. Bog je savršeno sposoban da nas održi u svijetu, ali mi se moramo potruditi da ne budemo od svijeta. Božja ljubav nije nesigurna ni promjenjiva. On stalno bdi nad svojom djecom i Njegovo staranje je neizmjerno. Ali On zahtijeva nepodijeljenu odanost. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!” Matthew 6:24. {PiK 59.1}
Salomon je bio ispunjen zavidnom mudrošću, ali ga je svijet odvukao od Boga. Današnji ljudi nisu ništa snažniji od njega; i oni su isto tako skloni da popuste utjecajima koji su izazvali njegov pad. I kao što je Bog opomenuo Salomona na opasnost koja mu prijeti, tako i danas opominje svoju djecu da ne dovode u opasnost svoje spasenje povezujući se sa svijetom. ‘Zato iziđite između njih” – On ih poziva – “i odvojite se … Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti! Ja ću vam biti Otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin, Svemogući.” 2 Corinthians 6:17, 18. {PiK 59.2}
Usred blagostanja vreba opasnost. U svim vjekovima bogatstvo i počasti uvijek su bili znak opasnosti za poniznost i duhovnost. Nije nam teško nositi praznu čašu; ali čaša puna do vrha mora se vrlo pažljivo nositi. Nevolje i teškoće mogu izazvati žalost, ali je upravo blagostanje najopasnije po duhovni život. Ukoliko čovjek nije potpuno pokoran Božjoj volji, ukoliko nije posvećen istinom, blagostanje će sigurno probuditi urođene sklonosti prema prekoračenju postavljenih granica. {PiK 59.3}
Ljudi su prilično sigurni u dolini poniženja, kad osjećaju ovisnost o Bogu da ih uči i vodi na svakom koraku. Ali oni koji stoje na nekom veličanstvenom vrhuncu i za koje se, upravo zbog položaja na kojemu se nalaze, pretpostavlja da raspolažu velikom mudrošću – takvi su u najvećoj opasnosti. Ukoliko se ne oslone potpuno na Boga, takvi će sigurno pasti. {PiK 60.1}
Kad god se gaji oholost i nezdrava ambicija, život trpi jer oholost, ne osjećajući nikakvu potrebu, zatvara srce za neizmjerne nebeske blagoslove. Onaj tko želi proslaviti sebe, ustanovit će da mu nedostaje božanska milost čijom se silom stječu istinska blaga i doživljavaju najstvarnije radosti. Ali onaj tko sve daje i sve čini za Krista, doživjet će ispunjenje obećanja: “Gospodnji blagoslov obogaćuje, i ne prati ga nikakva muka.” (Proverbs 10:22) Blagim dodirom milosti Spasitelj izgoni iz duše nemir i nesvete težnje pretvarajući neprijateljstvo u ljubav, a nevjerovanje u povjerenje. Kad On progovori duši i kaže: “Hajde za mnom!” tada se razbija čarolija opčinjenosti svijetom. Na zvuk Njegova glasa duh pohlepnosti i nesvetih ambicija nestaje iz srca i čovjek, oslobođen, ustaje da ide za Njim.” {PiK 60.2}
Istaknuto mjesto medu najvažnijim razlozima koji su naveli Salomona na nerazumno pretjerivanje u ponašanju i na tlačenje naroda imala je njegova nesposobnost da održi i razvije duh požrtvovnosti. {PiK 61.1}
Kad je podno Sinaja Mojsije obavijestio narod o božanskoj zapovijedi: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti medu njima”, Izraelci su svoj odgovor propratili odgovarajućim darovima. “A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka.” (Exodus 25:8; 35:21) Za gradnju Svetišta bile su potrebne velike i sveobuhvatne pripreme; trebalo je prikupiti goleme količine vrlo cijenjene i skupe grade, a Gospodin je primao samo dragovoljne darove. “… vi primajte darove u moju čast od svakoga koji daje od srca” — glasila je zapovijed koju je Mojsije ponovio skupu (Izlazak 25,2). Odanost Bogu i duh požrtvovnosti najvažniji su preduvjeti da bi se moglo pripraviti mjesto u kojemu će boraviti Svevišnji. {PiK 61.2}
Sličan poziv na požrtvovnost bio je upućen kad je David prepustio Salomonu odgovornost za gradnju Hrama. David je pozvao okupljeno mnoštvo: “Bi li danas još tko htio dragovoljno priložiti svojom rukom Jahvi?” (1 Chronicles 29:5) Ovaj poziv na posvećenje i dragovoljnu službu uvijek moraju imati na umu oni koji žele sudjelovati u gradnji hrama. {PiK 62.1}
Da bi se moglo podići Svetište u pustinji, Bog je odabranim ljudima dao posebne sposobnosti i mudrost. “Potom reče Mojsije Izraelcima: ‘Vidite! Jahve je po imenu pozvao Besalela … iz plemena Judina. Njega je napunio Duhom Božjim, dao mu umješnost, sposobnost i razumijevanje u svim poslovima … Njemu i Oholiabu … od plemena Danova, udijeli i sposobnost da poučavaju druge. Obdari ih umještvom u svakom poslu rezbarskom, krojačkom, veziljskom i tkalačkom; oni tkaju tkanine od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, sposobni su u svakom poslu i vješti u nacrtima. Stoga neka Besalel, Oholiab i svi vještaci, koje je Jahve obdario vještinom i sposobnošću da vješto izvedu sve poslove oko podizanja Svetišta, obave sve kako je Jahve naredio.’” (Exodus 35:30-35; 36:1) Nebeske sile surađivale su s radnicima koje je sam Bog izabrao. {PiK 62.2}
Potomci ovih radnika u velikoj su mjeri naslijedili sposobnosti dane njihovim precima. Neko vrijeme su ovi ljudi u Judi i Danu ostali skromni i nesebični; ali postupno, skoro neprimjetno, izgubili su svoj oslonac u Bogu i želju da Mu nesebično služe. Zatražili su veće plaće za svoju službu zato što su raspolagali vrhunskim umijećem na području primijenjenih umjetnosti. U nekim slučajevima njihov je zahtjev bio prihvaćen, ali još češće su morali tražiti posao u okolnim narodima. Umjesto plemenitog duha samopožrtvovnosti koji je ispunjavao srce njihovih velikih predaka, oni su se ispunili duhom pohlepnosti, tražili su sve više i više. Da bi zadovoljili svoje sebične prohtjeve, od Boga dana umijeća stavljali su u službu poganskih kraljeva, koristili su svoje talente za usavršavanje djela kojima su sramotili svoga Stvoritelja. {PiK 62.3}
Upravo je medu ovim ljudima Salomon potražio poslovođu koji će nadzirati izgradnju Hrama na brdu Moriji. Podrobni opisi svih dijelova svete građevine bili su, u pismenom obliku, povjereni kralju; i on se u vjeri trebao obratiti Bogu da mu preporuči posvećene pomoćnike kojima je dao posebne sposobnosti da točno obave povjereno djelo. Međutim, Salomon je zanemario ovu priliku da pokaže vjeru u Boga. On je od tirskoga kralja zahtijevao čovjeka “vična obradi zlata, srebra, tuča, željeza, grimiza, karmezina i ljubičastog baršuna, i vična umjetnosti rezbarstva; radit će s rukotvorcima kod mene u Judi i u Jeruzalemu” 2 Chronicles 2:7.{PiK 63.1}
Fenički kralj je odgovorio šaljući Hunima, “sina jedne Danovke i oca Tirca.” (2 Chronicles 2:14). Huram je s majčine strane bio potomak Elijaba kojemu je, stotinama godina prije toga, Bog dao posebnu mudrost da gradi Svetište. {PiK 63.2}
I tako se na čelu Salomonove čete radnika našao čovjek čiji napori nisu bili nadahnuti nesebičnom željom da služi Bogu. On je služio bogu bogatstva, Mammonu. U svako vlakno njegova tijela bila su utkana načela sebičnosti. {PiK 63.3}
Zbog svoga izvanrednog umijeća, Huram je zahtijevao i veliku plaću. Postupno su pogrešna načela koja je zastupao prihvaćali i njegovi suradnici. Dok su radili s njime iz dana u dan, popuštali su sklonosti da svoju plaću uspoređuju s njegovom, i tako su počeli gubiti iz vida sveti karakter svoga rada. Duh samoodricanja ih je napustio, a njegovo mjesto zauzeo je duh pohlepnosti. Posljedica je bila da su zahtijevali veće plaće i njihov je zahtjev bio prihvaćen. {PiK 64.1}
Štetni utjecaji, koji su tako bili pokrenuti, proželi su sve grane Gospodnje službe i proširili se po cijelome kraljevstvu. Velike plaće koje su zahtijevali i dobivali, mnogima su pružale priliku da uživaju u raskoši i rasipnosti. Bogati su tlačili siromahe; duh samopožrtvovnosti skoro se potpuno izgubio. Dalekosežne posljedice ovih utjecaja mogli bismo smatrati bar jednim od osnovnih uzroka strašnog otpada čovjeka koji se nekad ubrajao medu najmudrije smrtnike. {PiK 64.2}
Oštra suprotnost između duha i pobuda ljudi koji su gradili Svetište u pustinji i onih koji su se uključili u podizanje Salomonova Hrama pruža nam pouku dubokog značenja. Sebičnost koja je obilježavala graditelje Hrama nalazi svoj odraz danas u sebičnosti koja vlada svijetom. Duh pohlepnosti, borbe za višim položajima i većim plaćama široko je rasprostranjen. Dragovoljna služba i radosno samoodricanje radnika koji su podizali Svetište vrlo se rijetko susreće. Ali to je jedini duh koji treba pokretati Isusove sljedbenike. Naš božanski Učitelj dao nam je primjer kako Njegovi učenici trebaju raditi. Onima koje je pozvao: “Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” (Matthew 4:19) nije ponudio nikakvu određenu svotu kao naknadu za njihovu službu. Umjesto toga trebali su Mu se pridružiti u samoodricanju i žrtvovanju. {PiK 64.3}
Mi ne smijemo raditi zbog plaće koju primamo. Pobuda koja nas navodi da radimo za Gospodina ne smije sadržavati ništa što bi podsjećalo na sebičnost. Nesebična odanost i duh požrtvovnosti uvijek su bili i uvijek će biti prvi uvjet službe. Naš Gospodin i Učitelj traži da se nijedno vlakno sebičnosti ne utka u Njegovo djelo. U svoje napore moramo unijeti taktičnost i umješnost, točnost i mudrost, jer je to savršeni Bog zahtijevao od graditelja zemaljskoga Svetišta; ali u cjelokupnom svome radu uvijek moramo imati na umu da su i najveći talenti i najsjajnija služba prihvatljivi jedino u slučaju da čovjek svoje ja stavi na oltar, kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu. {PiK 65.1}
Drugo skretanje od pravih načela koje je konačno dovelo do pada izraelskoga kralja bilo je njegovo popuštanje kušnji da sebi pripiše slavu koja pripada jedino Bogu. {PiK 65.2}
Od dana kad je Salomonu bilo povjereno djelo podizanja Hrama pa sve do vremena njegova dovršenja, njegova javno objavljena želja bila je ‘podići Dom Imenu Jahve, Boga Izraelova” (2 Chronicles 6:7). Tu je želju najpotpunije izrazio pred okupljenim mnoštvom u vrijeme posvećenja Hrama. U svojoj molitvi kralj je objavio da je sam Gospodin rekao: “Tu će biti moje Ime!” 1 Kings 8:29. {PiK 65.3}
Jedan od najganutljivijih dijelova Salomonove molitve posvećenja jest zahtjev Bogu da blagoslovi tudinca koji će doći iz dalekih zemalja da više nauči o Onomu čija se slava proširila medu narodima. “… jer je čuo” – molio je kralj – “za veliko Ime tvoje, za tvoju snažnu ruku i za tvoju mišicu podignutu.” Za svakoga od tih stranih štovatelja Salomon je molio: “… usliši ga s neba… usliši sve vapaje njegove, da bi upoznali svi zemaljski narodi Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael, i da znaju da je tvoje Ime zazvano nad ovaj Dom koji sam sagradio.” (1 Kings 8:42.43) {PiK 66.1}
Pri kraju svečanosti Salomon je pozvao Izraelce da budu vjerni i odani Bogu “ne bi li tako svi narodi zemlje spoznali da je Jahve jedini Bog, i da nema drugoga” (1 Kings 8:,60). {PiK 66.2}
Veći od Salomona zamislio je Hram; tu se otkrila mudrost i slava Božja. Potpuno je prirodno da se oni koji nisu upoznati s ovom činjenicom dive Salomonu kao arhitektu i graditelju; ali sam kralj odrekao se svake zasluge za njegovo planiranje i podizanje. {PiK 66.3}
Tako je to bilo kad je kraljica od Sabe došla u posjet Salomonu. Čuvši za njegovu mudrost i za veličanstveni Hram koji je podigao, odlučila je “da Salomona iskuša zagonetkama” i da sama vidi njegova poznata djela. Praćena povorkom slugu s devama koje su nosile „mirise, nebrojeno zlato i drago kame nje”, krenula je na dugo putovanje prema Jeruzalemu. “Došavši k Salomonu, porazgovori se s njim o svemu što joj bijaše na srcu.” Razgovarala je s njim o tajnama prirode; i Salomon ju je učio o Bogu prirode, o velikom Stvoritelju koji boravi na najvišem Nebu i svime vlada. “Salomon joj odgovori na sva pitanja; nije mu bilo skriveno ništa da joj ne bi umio objasniti.” (1 Kings 10:1-3; 2 Chronicles 9:1, 2. {PiK 66.4}
“Kad kraljica od Sabe vidje mudrost Salomonovu, dvor koji bijaše sagradio … zastade joj dah.” Otelo joj se priznanje: “Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i o tvojoj mudrosti. Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči; i doista, ni pola mi nije bilo rečeno: ti nadvisuješ u mudrosti i blagostanju slavu o kojoj sam čula. Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost!” 1 Kings 10:4-8; 2 Chronicles 9:3-7.{PiK 67.1}
Pri završetku posjeta kraljica je od Salomona primila tako potpunu obavijest o izvoru njegove mudrosti i blagostanja da je bila navedena da uzvikne, slaveći Gospodina, a ne ljudsko oruđe: “Neka je blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelaca; zato što Jahve uvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu.” (1 Kings 10:9) Po Božjem planu, taj isti dojam trebali su dobiti svi ljudi. I kad su “svi zemaljski kraljevi željeli vidjeti Salomona i čuti mudrost koju mu je Bog ulio u srce” (2 Chronicles 9:23), Salomon je neko vrijeme davao čast Bogu, ponizno im ukazujući na Stvoritelja neba i zemlje, Upravitelja svemira, Svemoćnoga. {PiK 67.2}
Da je Salomon nastavio u poniznosti uma skretati pozornost ljudi sa sebe na Onoga koji mu je dao mudrost, bogatstvo i čast, kakva bi bila povijest njegova života! Ali iako nadahnuto pero piše o njegovim vrlinama, ono isto tako vjerno svjedoči i o njegovu padu. Podignut na vrhunac veličine i okružen darovima sreće, Salomon je osjetio vrtoglavicu, izgubio ravnotežu i pao. Stalno uzdizan od ljudi u svijetu, nije se bio sposoban trajno oduprijeti laskanjima koja su mu bila upućivana. Mudrost koja mu je bila povjerena da bi mogao proslaviti Davaoca, ispunila ga je ohološću. Konačno je dopustio ljudima da govore o njemu kao O onome koji je najdostojniji hvale za nenadmašni sjaj građevina koje su bile zamišljene i podignute u čast “Imena Jahve, Boga Izraelova”. {PiK 68.1}
I tako se dogodilo da je Gospodnji Hram postao poznat medu narodima kao Salomonov Hram. Ljudsko oruđe sebi je uzelo slavu koja pripada Onomu koji je “viši od najviših” (Ecclesiastes 5:8). Čak i do današnjega dana o Hramu o kojemu je Salomon izjavio: “Da bi svi zemaljski narodi upoznali Ime tvoje … i da znaju da je tvoje Ime prizvane na ovaj Dom.” (2 Chronicles 6:33) najčešće se govori ne kao o Hramu Gospodnjem, već kao o Salomonovu Hramu. {PiK 68.2}
Čovjek ne može pokazati veću slabost nego da dopusti ljudima da njemu pripišu čast za darove koje daje Nebo. Pravi kršćanin će Boga učiniti prvim, posljednjim i najboljim u svemu. Nikakve sebične pobude neće ohladiti njegovu ljubav prema Bogu; stalno i ustrajno, on će činiti da se čast odaje njegovome nebeskom Ocu. Kad smo vjerni u uzdizanju Božjeg imena, naše pobude dolaze pod božanski nadzor i mi bivamo osposobljeni za razvoj duhovne i umne snage. {PiK 68.3}
Isus, božanski Učitelj, uvijek je uzdizao ime svoga nebeskog Oca. On je učio svoje učenike da mole: “Oče naš koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” (Matthew 6:9) I nisu smjeli zaboraviti priznati: “Jer je tvoja … slava!” (Matthew 6:13) Tako je veliki Liječnik pozornost preusmjerio sa sebe na Izvor svoje snage, pa je mnoštvo, kad je vidjelo “kako nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi vide”, hvalilo ne njega, već “Boga Izraelova” (Matthew 15:31). U divnoj molitvi koju je uputio neposredno prije raspeća, Krist je izjavio: “Ja sam tebe proslavio na zemlji.” Zatim je zamolio Oca: “Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe.” “Oče pravedni, svijet te nije upoznao, a ja sam te upoznao, i ovi su spoznali da si me ti poslao. Objavio sam im tvoje ime, i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” John 17:4, 1, 25, 26. {PiK 69.1}
“Ovako govori Jahve: Mudri neka se ne hvali mudrošću, ni junak neka se ne hvali hrabrošću, ni bogati neka se ne hvali bogatstvom. A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da me spozna. Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu, pravo i pravdu na zemlji, jer to mi je milo — riječ je Jahvina.” Jeremiah 9:23, 24. {PiK 69.2}
“Božje ću ime hvaliti …
slavit ću ga zahvalnicom.” {PiK 70.1}
“Dostojan si, naš Gospodine i naš Bože,
da primiš slavu, čast i moć!” {PiK 70.2}
“Uvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim,
slavit ću ime tvoje dovijeka …” {PiK 70.3}
“Veličajte sa mnom Jahvu,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!” {PiK 70.4}
Psalm 69:30; Revelation 4:11; Psalm 86:12; 34:3.
Unošenje naćela koja su odvodila od duha požrtvovnosti i podupirala duh slavljenja sebe, bilo je praćeno još jednim velikim izopačenjem božanske nakane s Izraelom. Bog je odredio da Njegov narod bude svjetlo svijetu. Od njih je trebala odsjajivati slava Njegova Zakona, otkrivana u životnoj svakidašnjici. Da bi se ispunila ova nakana, Bog je izabranom narodu odredio strateško mjesto medu narodima na Zemlji. {PiK 70.5}
U Salomonovo doba izraelsko se kraljevstvo protezalo od Hamata na sjeveru do Egipta na jugu, i od Sredozemnog mora do rijeke Eufrata. Preko ovoga teritorija vodili su mnogi prirodni putovi svjetske trgovine, i karavane iz dalekih zemalja stalno su prolazile tamo i ovamo. Tako je Salomonti i njegovom narodu bila pružena mogućnost da svim narodima otkriju karakter Kralja kraljeva i uče ih da Ga štuju i slušaju. Ovo znanje je trebalo prenijeti cijelome svijetu. Preko obreda prinošenja žrtava Krist je trebao biti uzdignut pred narodima, kako bi svatko tko želi mogao živjeti. {PiK 70.6}
Kad se već našao na čelu naroda koji je bio određen da bude svjetionik okolnim narodima, Salomon je trebao svoju od Boga danu mudrost i utjecaj iskoristiti da organizira i vodi veliki pokret za prosvjetljenje onih koji nisu poznavali Boga i Njegovu istinu. Tako bi se mnoštvo ljudi odlučilo na odanost božanskim načelima, Izrael bi bio zaštićen od zala kojima su se odavati neznabošci, a Gospodin slave bio bi proslavljen. Međutim, Salomon je izgubio iz vida ovu veliku namjeru. Propustio je iskoristiti sjajne prilike da prosvijetli one koji su stalno prolazili kroz njegovu zemlju ili se zadržavali u većim gradovima. {PiK 71.1}
Misionarski duh koji je Bog usadio u srce Salomona i u srca svih pravih Izraelaca bio je zamijenjen trgovačkim duhom. Prilike koje su se javljale u dodirima s mnogim narodima bile su korištene za vlastito uzdizanje. Salomon se trudio da svoj položaj utvrdi politički zidanjem utvrđenih gradova na čvorištima trgovačkih putova. Ponovno je izgradio Gezer u blizini Jope, na putu koji je povezivao Egipat i Siriju; BetHoron, zapadno od Jeruzalema, na planinskom prijevoju kojim je prolazio put iz srca Judeje prema Gezeru na morskoj obali; Megido, smješten na karavanskom putu iz Damaska prema Egiptu, i iz Jeruzalema prema sjeveru; “Tadmor u pustinji” (2 Chronicles 8:4), na karavanskom putu s istoka. Svi ovi gradovi bili su vrlo utvrđeni. Trgovačke prednosti izlaska na Crveno more iskorištene su izgradnjom “lađa … u Esjon-Geberu … na obali Crvenoga mora, u zemlji edomskoj”. Vješti mornari iz Tira, “sa slugama Salomonovim”, služili su kao posada toga brodovlja “koje je donosilo zlato iz Ofira” i ‘mnogo sandalovine i dragulja” (2 Chronicles 8:18; 1 Kings 9:26, 28; 10:11. {PiK 71.2}
Dohodak kralja i mnogih njegovih podanika vrlo se uvećao, ali po koju cijenu! Pohlepnošću i kratkovidošću onih kojima su bile povjerene Božje riječi, bezbrojno mnoštvo onih koji su prolazili trgovačkim putovima bilo je prepušteno neznanju o Gospodinu. {PiK 72.1}
U oštroj suprotnosti s ponašanjem Salomona bilo je Kristovo ponašanje na Zemlji. Spasitelj, iako je imao “svu vlast”, nikad se nije poslužio tom silom da uzdigne sebe. Nikakvi snovi o zemaljskim osvajanjima ni svjetovnoj veličini nisu kvarili savršenstvo Njegove službe čovječanstvu. “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda” — rekao je On — ‘a Sin Čovječji nema gdje da skloni glavu.” (Matthew 8:20) Oni koji su, odgovarajući na poziv vremena, ušli u službu velikog Učitelja, trebaju proučavati Njegove metode. On se koristio prilikama koje su Mu se pružale uzduž velikih putničkih prometnica. {PiK 73.1}
U predasima između putovanja Isus je boravio u Kafarnaumu, koji je postao poznat kao “njegov grad” (Matthew 9:1). Smješten na cesti koja je iz Damaska vodila prema Jeruzalemu i dalje prema Egiptu i Sredozemnom moru, grad je bio pogodno središte Spasiteljeva djela. Ljudi iz mnogih zemalja prolazili su kroz grad ili su se u njemu zadržavali radi odmora. Tu se Isus sretao s pripadnicima svih naroda i klasa, i tako su Njegove pouke bile prenošene ti druge zemlje i u mnoge obitelji. Na taj način se budilo zanimanje za proročanstva koja su ukazivala na Mesiju, skretala se pozornost na Spasitelja, i Njegovo je poslanje bilo objavljivano svijetu. {PiK 73.2}
U ove naše dane prilike za uspostavljanje dodira s ljudima svih slojeva i mnogih nacionalnosti mnogo su veće nego u dane Izraela. Prometnice su se umnožile na tisuće puta. {PiK 73.3}
Kao Krist, glasnici Najvišega danas trebaju zauzeti položaje uzduž tih velikih prometnica na kojima se mogu sretati s mnoštvom koje dolazi iz svih krajeva svijeta. Kao i On, skrivajući svoje ja u Bogu, i oni trebaju sijati sjeme Evanđelja iznoseći drugima dragocjene istine Svetoga pisma, koje će se duboko ukorijeniti u njihovome umu i srcu i izrasti na vječni život. {PiK 74.1}
Svečane pouke mogu se izvući iz propusta Izraela u godinama kad su i kralj i narod zaboravili koju su uzvišenu namjeru trebali ostvariti. Tamo gdje su oni bili slabi, toliko slabi da su pretrpjeli neuspjeh, Božji današnji Izrael, predstavnici Neba koji tvore pravu Kristovu Crkvu, moraju biti jaki; jer na njima počiva zadatak da dovrše djelo koje je bilo povjereno čovjeku, da ubrzaju dan konačne nagrade. Ipak, i danas se moramo smireno suočavati s istim utjecajima koji su djelovali protiv Tzraela u dane Salomonove vladavine. Snage neprijatelja svake pravde dobro su se ukopale i samo se Božjom snagom može postići pobjeda. Sukob koji je pred nama poziva nas da pokažemo duh samoodricanja, neoslanjanja na sebe, potpunog prepuštanja Bogu i mudroga korištenja svih prilika za spašavanje duša. Gospodnji blagoslovi pratit će Njegovu Crkvu dok bude napredovala jedinstveno, otkrivajući svijetu koji leži u tami zablude ljepotu svetosti koja se pokazuje u Kristovu duhu samopožrtvovnosti, u uzdizanju božanskoga a ne ljudskoga, i u neumornoj službi ljubavi onima kojima su toliko potrebni blagoslovi Evanđelja. {PiK 74.2}
Dvaput se Gospodin javio Salomonu tijekom njegove vladavine s riječima odobravanja i savjeta — u noćnom viđenju u Gibeonu, kad je obećanje o mudrosti, bogatstvu i časti bilo praćeno pozivom da ostane skroman i poslušan; i nakon posvećenja Hrama, kad ga je još jednom pozvao na vjernost. Jasne su bile preporuke, divna su bila obećanja dana Salomonu; pa ipak, o njemu, koji je po okolnostima, karakteru, i životu naizgled bio savršeno pripremljen da ponese odgovornosti i da ispuni očekivanja Neba, stoji zapisano: “… jer je okrenuo srce svoje od Jahve, Boga Izraelova, koji mu se bio dvaput javio, i koji mu je baš tada zabranio štovati druge bogove, ali on nije držao te zapovijedi.” (1 Kings 11:9, 10) Njegov je otpad bio tako potpun i srce mu je tako otvrdnulo u prijestupima da je njegov slučaj izgledao skoro beznadnim. {PiK 75.1}
Od radosti razgovora s Bogom, Salomon se okrenuo tražiti zadovoljstvo u osjetilnim užicima. O ovome svome iskustvu sam kaže: {PiK 76.1}
“Učinili velika djela: sazidah sebi palače, zasadili vinograde; uredili perivoje i voćnjake … nakupovah robova i robinja … Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavili pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji. I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu … {PiK 76.2}
I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branili srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem … A onda razmotrili sva svoja djela, sve napore što uložili da do njih dođem — i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem. {PiK 76.3}
Okrenuli zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno … Omrznuh život … Zamrzili sve za što sam se pod suncem trudio.” Ecclesiastes 2:4-18. {PiK 76.4}
Na temelju svoga gorkog iskustva, Salomon je shvatio svu prazninu života koji u zemaljskim dobrima vidi svoj najviši cilj. On je podizao žrtvenike neznabožačkim bogovima, samo zato da shvati kako svi prazna njihova obećanja o duhovnom miru. Mračne i mučne misli proganjale su ga i danju i noću. Za njega više nije bilo nikakve životne radosti ni duševnoga mira, a budućnost mu je izgledala tamna i očajna. {PiK 76.5}
Ipak, Gospodin ga nije odbacio. Porukama opomene i strogim kaznama pokušavao ga je osvijestiti i pomoći mu da shvati grešnost svoga ponašanja. Uklonio je svoju zaštitničku ruku i dopustio protivnicima da ugrožavaju i slabe kraljevstvo. ‘Tada diže Jahve protivnika Salomonu: Edomca Hadada … Bog je protiv Salomona podigao protivnika mu Rezona …” koji “je bio protivnik Izraelov za života Salomonova. Jeroboam … je bio u službi Salomonovoj”, “valjan čovjek”, “i podigao je ruku protiv kralja” 1 Kings 11:14-28. {PiK 77.1}
Konačno je Bog, preko proroka, uputio Salomonu strašnu poruku: “Kada je tako s tobom, te se ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno oduzeti od tebe kraljevstvo, i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za tvoga života, zbog oca tvojega Davida; uzet ću ga iz ruke tvoga sina. ” (1 Kings 11:11.12) {PiK 77.2}
Trgnut kao iz nekog sna ovom presudom izrečenom protiv sebe i svoga doma, Salomon je probuđene savjesti počeo gledati svoju ludost u pravome svjetlu. Skrušen u duhu, oslabljena uma i tijela, okrenuo se umoran i žedan od isprovaljivanih zdenaca ovoga svijeta da se još jednom napije na izvoru života. Za njega je školovanje u školi patnji konačno donijelo željene posljedice. Dugo ga je progonio strah od konačne propasti, jer nije imao snage osloboditi se svojih ludosti; ali sada je u poruci koja mu je bila upućena prepoznao zraku nade. Bog ga nije potpuno odbacio, već ga je bio spreman izbaviti iz okova surovijih od groba, od kojih se sam nije imao snage osloboditi. {PiK 77.3}
Pun zahvalnosti, Salomon je priznao snagu i ljubav Onoga koji je “viši od najvišega” (Ecclesiastes 5:8); pokajnički je počeo usmjeravati svoje korake prema uzvišenim visinama neporočnosti i svetosti odakle je nekada tako sramno pao. Nije se mogao nadati da će ikada uspjeti izbjeći strašne posljedice grijeha, da će ikada iz svojih misli izbrisati sjećanje na neograničeno popuštanje svojim prohtjevima, ali trudit će se iskreno da pomogne drugima da ne idu istim putom. Priznat će ponizno zablude svoga puta i podići glas opomene drugima da ne popuste zlim utjecajima koje je sam pokrenuo i da tako budu nepovratno izgubljeni. {PiK 78.1}
Istinski pokajnik nikad ne briše iz sjećanja grijehe svoje prošlosti. On ne postaje, čim je stekao mir, nemaran prema pogreškama koje je činio. On razmišlja o onima koji su gledajući njegov način života bili navedeni na zlo, i trudi se na svaki mogući način da ih vrati na pravi put. Što je jasnije svjetlo u koje je ušao. to je jača njegova želja da stope bližnjih usmjeri prema pravom putu. On ne prikriva svoje pogrešno ponašanje trudeći se da svoje pogreške prikaže što manjima, već odašilje znak opasnosti da bi i drugi bili opomenuti. {PiK 78.2}
Salomon je priznao da je “ljudsko srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive” (Ecclesiastes 9:3). I ponovo je izjavio: “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo. I grešnik koji čini zlo i sto puta, dugo živi. Ja ipak znam da će biti sretni oni koji se boje Boga, jer ga se boje. Ali opak čovjek neće biti sretan i neće produljivati svoje dane ni kao sjena, jer se ne boji Boga.” Ecclesiastes 8:11-13. {PiK 78.3}
Nadahnut Duhom, kralj je zabilježio za buduće naraštaje povijest svojih protraćenih godina, zajedno s poukama i opomenama. I tako, iako je sjeme koje je on posijao njegov narod požnjeo u žetvi zla, njegovo životno djelo nije bilo potpuno izgubljeno. Krotko i ponizno, Salomon je kasnije “narod učio mudrosti, te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka”. “Ujedno se … trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu.” “Besjede su mudrih ljudi kao ostani i kao pobodeni kolci: pastir se njima služi na dobro svojeg stada. I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga, i da mnogo učenje umara tijelo.” Ecclesiastes 12:9-12. {PiK 79.1}
“Cujmo svemu završnu riječ: Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.” Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” (Ecclesiastes 12:13.14) {PiK 80.1}
Salomonovi kasniji spisi otkrivaju da je on, sve više i potpunije shvaćajući pokvarenost svoga ponašanja, s posebnom pozornošću opominjao mlade da ne padnu u zabludu koja je njega navela da potpuno protrati najizabranije nebeske darove. Žalosno je i posramljeno priznao da se u cvijetu muževnosti, kad je u Bogu trebao naći svoju utjehu, potporu i život, odvratio od nebeskoga svjetla i božanske mudrosti i prihvatio idolopoklonstvo umjesto obožavanja Gospodina. I sada, shvativši na temelju žalosnog iskustva svu ludost takvog života, osjetio je vruću želju da spasi druge da ne dozive gorko iskustvo koje je sam prošao. {PiK 80.2}
S ganutljivim zanosom piše o prednostima i odgovornostima mladih u Božjoj službi: {PiK 80.3}
“Ljupka je svjetlost i ugodno je očima vidjeti sunce. Ali ako čovjek živi i mnogo godina, neka se uvijek veseli, a neka se sjeti da će tamnih dana biti mnogo. Ispraznost je sve što će doći. Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti, i veseli se u 8/ danima svoga mladenaštva; idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju; ali znaj da će ti za sve to suditi Bog. Ukloni dakle jad iz svoga srca i udalji bol od svojega tijela. Ali je isprazna i mladost i doba tamnih kosa.” Ecclesiastes 11:7-10. {PiK 80.4}
“I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego
dođu zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: ‘Ne mile mi se.’
Prije nego potamni sunce i svjetlost, {PiK 81.1}
mjesec i zvijezde,
i vrate se oblaci iza kiše.
U dan kad zadrhte čuvari kuće
i pognu se junaci, {PiK 81.2}
i dosađuju se mlinarice
jer ih je premalo,
i potamne oni koji gledaju kroz prozore; {PiK 81.3}
kad se zatvore ulična vrata,
oslabi šum mlina, {PiK 81.4}
kad utihne pjev ptice
i zamru zvuči pjesme. {PiK 81.5}
Kad je put uzbrdo muka
i svaki izlazak prijetnja;
a badem je u cvatu,
i skakavac ne skače više, {PiK 81.6}
i koprov plod puca,
jer čovjek ide u svoj vječni dom!
A narikače već se kreću ulicama.
Prije nego se prekine srebrna vrpca {PiK 81.7}
i zlatna se svjetiljka razbije
i razlupa se vrč na izvoru
i slomi točak na bunaru; {PiK 81.8}
i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao,
a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.” {PiK 82.1}
Ne samo za mlade, već i za one zrelih godina i one koji se spuštaju niz obronak života i suočavaju se sa suncem na zapadu, Salomonov život je pun opomene. Mi gledamo i slušamo o nesigurnosti u mladosti, o mladima koji se kolebaju između dobra i zla, kad matice zlih strasti izgledaju jače od njih. Kod onih u zrelijim godinama mi ne tražimo tu nesigurnost i prevrtljivost; očekujemo da karakter bude utvrđen, načela čvrsto ukorijenjena. Ali nije uvijek tako. Kad je po karakteru trebao biti kao ponosni hrast, Salomon je pao pod silom kušnji. Kad je njegova snaga trebala biti najčvršća, pokazalo se da je bio najslabiji. {PiK 82.2}
Iz ovakvih primjera trebali bismo naučiti da je u budnosti i molitvi jedina sigurnost i mladih i starih. Sigurnost se ne temelji na visokom položaju i velikim privilegijama. Netko može godinama uživati istinsko kršćansko iskustvo, a da i dalje bude izložen Sotoninim napadajima. U borbi protiv grijeha iznutra i kušnji izvana, čak je i silni Salomon bio pobijeđen. Njegov nas poraz uči, bez obzira na umne kvalitete koje čovjek ima i bez obzira na to kako je vjerno služio Gospodinu u prošlosti, da se nitko ne može sa sigurnošću osloniti na svoju mudrost i na svoje poštenje. {PiK 82.3}
U svakom naraštaju i u svakoj zemlji istinski temelj i uzor za izgradnju karaktera uvijek je bio isti. Božanski Zakon, “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim … a svoga bližnjega kao samoga sebe”, to veliko načelo koje se izrazilo u karakteru i životu našega Spasitelja, jedini je sigurni temelj, jedini sigurni vodič (Luke 10,27). “Pouzdan je tvoj vijek: muđost i znanje spasonosno su blago – a strah Gospodnji njegovo bogatstvo” — ona mudrost i ono znanje koje nam jedino Bog može dati! Isaiah 33:6. {PiK 82.4}
I danas je istina kao što je bilo istina u vrijeme kad su ove riječi o poslušnosti Božjim zapovijedima bile izrečene Izraelu: “To će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.” (Deuteronomy 4:6) Ovdje je jedina sigurnost poštenja pojedinca, čistoće doma, blagostanja društva, stabilnosti naroda. Usred svih životnih nedaća, opasnosti i međusobno suprotnih zahtjeva, jedino sigurno i čvrsto pravilo jest da činimo ono što nam Bog kaže. “Prava je naredba Jahvina” i “tko tako čini, pokolebat se neće dovijeka” Psalm 19:8; 15:5. {PiK 83.1}
Oni koji poslušaju opomene iz Salomonova pada, izbjeći će prve susrete s grijesima koji su njega svladali. Jedino poslušnost zahtjevima Neba može sačuvati čovjeka od otpada. Bog je čovjeku dao veliko svjetlo i mnoge blagoslove; ali ukoliko se ovo svjetlo i ovi blagoslovi ne prihvate, oni neće biti nikakva brana protiv neposlušnosti i otpadništva. Kad se oni koje je Bog uzdignuo na povjerljive položaje okrenu od Njega k ljudskoj mudrosti, njihovo svjetlo postaje tama. Sposobnosti koje su im povjerene pretvaraju se u zamku. {PiK 83.2}
Sve dok se sukob ne završi, bit će onih koji će se udaljavati od Boga. Sotona će tako oblikovati okolnosti da će one, ukoliko nas ne bude održavala božanska snaga, skoro neosjetno slabiti tvrđavu duše. Zato se moramo pitati na svakom koraku: “Je li ovo Gospodnji put?” Sve dok nam život bude trajao, postojat će i potreba da s čvrstom odlučnošću bdijemo na ‘ svojim sklonostima i strastima. Nijednog trenutka ne možemo biti sigurni ukoliko se ne oslanjamo na Boga, ukoliko naš život nije sakriven s Kristom u Bogu. Budnost i molitva zaštita su neporočnosti. {PiK 83.3}
Svi oni koji udu u Božji grad Ući će kroz vrata ulažući krajnje napore; jer “ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Revelation 21:27). Ali nitko tko je pao ne treba se predati očaju. Ostarjeli ljudi, nekada u časti kod Boga, možda su uprljali svoju dušu žrtvujući vrlinu na oltaru strasti; ali ako se pokaju, ako odbace grijeh i vrate se Bogu, ima nade za njih. Onaj koji je objavio: “Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac – život!” upućuje i poziv: ‘Neka bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Revelation 2:10;Isaiah 55:7) Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika. “Iscijelit ĆU ih od njihova otpada” — objavljuje On — “od svega ću ih srca ljubiti” Hosea 14:4. {PiK 84.1}
Salomonovo je pokajanje bilo iskreno: ali šteta koju je prouzročilo njegovo nepravedno ponašanje nije se mogla poništiti. Za vrijeme njegova otpadništva bilo je u kraljevstvu ljudi koji su ostali vjerni, koji su opravdali ukazano povjerenje, i koji su sačuvali svoju neporočnost i odanost. Ali mnogi su bili zavedeni s puta; i sile zla koje je pokrenuo uvođenjem idolopoklonstva i svjetovnih običaja, pokajnički kralj nije mogao lako obuzdati. Njegov utjecaj na dobro bio je u velikoj mjeri oslabljen. Mnogi su oklijevali pokloniti svoje puno povjerenje njegovome vodstvu. Iako je kralj priznao svoje grijehe i na dobro budućim naraštajima napisao izvještaj o svojoj ludosti i pokajanju, nikad se nije mogao ponadati da će time potpuno poništiti poguban utjecaj svojih zlih djela. Ohrabreni njegovim otpadništvom, mnogi su nastavili činiti zlo. I u zlosretnom ponašanju mnogih kraljeva nakon njega mogu se pronaći tragovi žalosnog utjecaja njegove zloporabe sposobnosti koje je dobio od Boga. {PiK 84.2}
Užasnut nakon gorkog razmatranja zala koja je prouzročio svojim ponašanjem, Salomon je bio primoran uzviknuti: “Mudrost više vrijedi nego bojno oružje, ali jedan jedini grešnik pokvari mnogo dobra.” “Ima zlo što ga vidjeh pod suncem kao prestupak koji dolazi od vladaoca: ludost se podiže na najviša mjesta.” {PiK 85.1}
„Uginula muha usmrdi mirisno ulje, a i malo ludosti jače je od mudrosti i časti.” Ecclesiastes 9:18; 10:5, 6, 1. {PiK 85.2}
Medu mnogim poukama koje se mogu izvući iz Salomonova života, nijedna nije tako odlučno naglašena kao ona o snazi utjecaja na dobro ili na zlo. Bez obzira na ograničenost našega područja, mi ipak širimo utjecaj na korist ili na štetu. Bez našeg znanja ili nadzora on djeluje na blagoslov ili na prokletstvo. On može biti težak i mračan zbog nezadovoljstva ili sebičnosti, ili otrovan zbog smrtonosne mrlje nekoga omiljenog grijeha; ili može biti nabijen životodavnom snagom vjere, hrabrosti i nade, ugodan zbog mirisa ljubavi. Ali svakako će biti sila na dobro ili na zlo! {PiK 85.3}
Da naš utjecaj može biti miris smrti strašna je pomisao, ali to je ipak moguće. Jedna zavedena duša, jedan izgubljeni vječni sjaj — tko može procijeniti veličinu toga gubitka! A ipak, jedan naš prenagljeni postupak, jedna naša nepromišljena riječ može imati tako snažan utjecaj na život našega bližnjeg da može izazvati propast njegove duše. Jedna mrlja na karakteru mnoge može odvratiti od Krista. {PiK 86.1}
Kad posijano sjeme donese rod i rod se ponovno posije, žetva se umnožava. U našim međusobnim odnosima ovaj zakon i te kako vrijedi. Svaki postupak, svaka riječ je sjeme koje Će donijeti rod. Svako djelo promišljene ljubaznosti, poslušnosti i samoodricanja obnovit će se u drugima, a preko njih u još mnogima. Isto će tako svako djelo zavisti, zloće i razdora biti ‘gorki korijen”, kojim će mnogi biti zatrovani (Hebrews 12:15). A koliki je broj onih koji će biti zatrovani od tih “mnogih”! I tako se sijanje dobra i zla nastavlja i za vrijeme i za vječnost. {PiK 86.2}
“Onda počinu Salomon kod otaca svojih, i bi sahranjen u Davidovu gradu, a njegov sin Roboam zakralji se namjesto njega.” 1 Kings 11:43.{PiK 87.1}
Ubrzo nakon stupanja na prijestolje, Roboam je otišao u Šekem, očekujući da ga sva plemena priznaju za kralja, “jer su u Šekem došli svi Izraelci da ga zakralje” 2 Chronicles 10:1. {PiK 87.2}
Medu nazočnima je bio i Jeroboam, Nebatov sin – isti onaj Jeroboam koji je za vrijeme Salomonove vladavine bio poznat kao “valjan čovjek” i kojemu je prorok Ahija iz Šila prenio zbunjujuću poruku: “Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena.” 1 Kings 11:28, 31. {PiK 87.3}
Gospodin je preko svoga vjesnika jasno progovorio Jeroboamu o potrebi podjele kraljevstva. Do ove je podjele moralo doći, objavio je Bog, “zato što me ostavio i poklonio se Aštarti, boginji Sidonaca, Kemošu, bogu moapskom, i Milkomu, bogu Amonaca, i ne hodi više mojim putovima; ne čini što je pravo u mojim očima, niti izvršava moje zakone i naredbe kao što je činio njegov otac David” (1 Kings 11:33). {PiK 87.4}
Jeroboamu je, osim toga, bilo rečeno da se kraljevstvo neće podijeliti prije svršetka Salomonove vladavine. “Ali mu neću iz ruke uzeti sve kraljevstvo” – objasnio je Gospodin – “jer sam ga postavio knezom za sveg njegova života, zbog sluge svoga Davida, koga sam izabrao i koji je držao moje zapovijedi i moje zakone. Ali ću uzeti kraljevstvo iz ruke njegova sina, i tebi ću ga dati, to jest deset plemena.” (1 Kings 11:34.35) {PiK 88.1}
Iako je Salomon želio pripraviti um Roboama, svoga izabranog nasljednika, da se mudro suoči s krizom koju je prorekao Božji prorok, nikad nije uspio presudno, na pozitivan način utjecati na oblikovanje uma svoga sina, čiji je rani odgoj bio tako grubo zanemaren. Roboam je od svoje majke, Amonke, naslijedio kolebljivost karaktera. Povremeno se trudio služiti Bogu i uživao je u određenom blagostanju, ali nije bio čvrst, i na kraju je popustio zlim utjecajima koji su ga okružavali od djetinjstva. U greškama Roboamova života i u njegovu konačnom otpadu pokazuju se strašne posljedice Salomonova vezivanja s idolopokloničkom ženom. {PiK 88.2}
Plemena su dugo trpjela teške nepravde, izložena nasilničkim mjerama prethodnog vladara. Rasipnost Salomonove vladavine u vrijeme njegova otpadništva navela ga je da teško optereti narod porezima i da zahtijeva od njega da obavlja duga i naporna nadničenja. Prije nego što će prijeći na krunjenje novoga vladara, starješine plemena odlučile su utvrditi namjerava li Salomonov sin olakšati terete narodu. “Kad dođoše Jeroboam i sav zbor Izraelov, rekoše Roboamu: ‘Tvoj nam je otac nametnuo težak jaram, ti nam sada olakšaj tešku službu svoga oca i teški jaram koji metnu na nas, pa ćemo ti služiti.’” {PiK 88.3}
Želeći se posavjetovati sa svojim savjetnicima prije nego što će objaviti smjernice svoje vladavine, Roboam je odgovorio: ” “Za tri dana dođite opet k meni.’ I narod ode. {PiK 89.1}
Tada se kralj Roboam posavjetova sa starcima koji svi služili njegovu ocu Salomonu dok je bio živ, i upita ih: ‘Što savjetujete da odgovorim ovome narodu?’ A oni mu odgovoriše: ‘Ako udovoljiš tim ljudima, budeš im blagonaklon i odgovoriš im lijepim riječima, oni će ti uvijek biti sluge.’”2 Chronicles 10:3-7. {PiK 89.2}
Nezadovoljan, Roboam se obratio mladićima s kojima se družio u mladosti i prvoj zrelosti, i zapitao ih: “Što savjetujete da odgovorim ovome narodu koji mi reče: ‘Olakšaj jaram što nam ga nametnu tvoj otac?’” (1 Kings 12:9) Mladići su predložili da postupi oštro prema podanicima svoga kraljevstva i da im od samog početka da na znanje kako neće trpjeti nikakvo ometanje svojih želja. {PiK 89.3}
Polaskan mogućnošću da se pokaže kao najviši autoritet, Roboam je odlučio odbaciti savjet starijih i mladiće prihvatiti kao svoje savjetnike. I tako se dogodilo da određenoga dana, kada “dođe sav narod k Roboamu” da čuje izjavu o smjernicama njegove vladavine, Roboam “im oštro odgovori: ‘Moj je otac otežao vaš jaram, a ja ću još dodati na nj: moj vas je otac šibao bičevima, a ja ću vas šibati bičevima sa željeznim štipavcima.” (1 Kings 12:1214) {PiK 89.4}
Da su Roboam i njegovi neiskusni savjetnici shvatili božansku namjeru s Izraelom, oni bi prihvatili zahtjev naroda da se provede temeljita reforma u načinu vladavine. Ali u trenutku odluke, za vrijeme sastanka u Šekemu, nisu bili sposobni sagledati položaj polazeći od uzroka prema posljedicama, i tako su zauvijek oslabili svoj utjecaj na veliki dio naroda. Njihova objelodanjena odlučnost da nastave i pojačaju tlačenje, uvedeno za Salomonove vladavine, bila je u potpunoj suprotnosti s Božjom nakanom za Izrael, i dala je ljudima sjajnu priliku da posumnjaju u iskrenost njihovih pobuda. Tim nemudrim i nespretnim pokušajem da pokažu snagu, kralj i njegovi izabrani savjetnici samo su otkrili koliko su se uzoholili zbog svoga položaja i vlasti. {PiK 90.1}
Gospodin nije dopustio Roboamu da provede politiku koju je najavio. Medu okupljenim plemenima nalazilo se na tisuće onih koji su bili vrlo uznemireni nasilnim mjerama Salomonove vladavine i koji su sada osjetili da nema drugog izlaza osim pobune protiv Davidova doma. “Kad Izraelci vidješe gdje se kralj oglušio, odgovori mu narod: ‘Kakav dio mi imamo s Davidom? Mi nemamo baštine s Jišajevim sinom. U šatore, Izraele! A sad se, Davide, brini za svoj dom!’ I sav Izrael ode pod svoje šatore.” (1 Kings 12:16) {PiK 90.2}
Pukotina koju je stvorio Roboam svojim nepromišljenim govorom nije se mogla zatvoriti. Otad je dvanaest Izraelovih plemena bilo podijeljeno, Judino i Benjaminovo pleme sačinjavali su donje ili južno Judino kraljevstvo pod Roboamovom upravom, dok je deset sjevernih plemena utemeljilo i očuvalo posebnu državu, poznatu kao Izraelsko kraljevstvo, s Jeroboamom kao svojim vladarom. I tako se ispunilo proročanstvo proroka o raspadu kraljevstva. “Jer tako upriliči Jahve.” (1 Kings 12:,15) {PiK 91.1}
Kad je Roboam vidio da mu deset plemena uskraćuju svoju odanost, počeo je djelovati. Preko jednoga od utjecajnijih ljudi u svome kraljevstvu, “Adorama, nadstojnika za tlaku”, pokušao ih je smiriti. Međutim, postupanjem prema ovom poslaniku mira narod je pokazao što osjeća prema Roboamu. “… ali ga Izraelci kamenovaše, i on umrije.” Uplašen ovim dokazom snage pobune, “kralj se Roboam bržebolje pope na kola i pobježe u Jeruzalem” (1 Kings 12:18). {PiK 91.2}
U Jeruzalemu “Roboam sakupi sav dom Judin i pleme Benjaminovo, sto i osamdeset tisuća vrsnih ratnika, da udare na dom Izraelov i da vrate kraljevstvo Roboamu, sinu Salomonovu. Ali dođe Jahvina riječ Božjem čovjeku Šemaji: ‘Kaži Salomonovu sinu Roboamu, judejskom kralju, i svem domu Judinu i Benjaminovu, i ostalom narodu: Ovako veli Jahve: Ne idite se tući s braćom, djecom Izraelovom! Neka se svatko vrati svojoj kući, jer je ovo poteklo od mene.’ I oni poslušaše riječ Jahvinu, i vratiše se kako im reče Jahve.”(1 Kings 12:2124) {PiK 91.3}
Tri godine Roboam je pokušavao izvući pouku iz žalosnog iskustva s početka svoje vladavine; i u tom je naporu bio uspješan. Roboam “poče dizati tvrde gradove po Judeji”. “Utvrdivši gradove, postavi im zapovjednike i dovuče zalihe hrane, ulja, i vina.” Potrudio se da te gradove “utvrdi vrlo jako” (2 Chronicles 11:5, 11, 12). Međutim, tajna Judinog blagostanja tijekom prvih godina Roboamove vladavine nije ležala u tim mjerama. Upravo je priznavanje Boga kao vrhovnog Vladara postavilo plemena Jude i Benjamina na sigurno tlo. Njima su se pridružili i mnogi bogobojazni ljudi iz sjevernih plemena. Izvještaj o tome kaže: “Za njima su iz svih izraelskih plemena dolazili u Jeruzalem da žrtvuju Jahvi, Bogu svojih otaca, oni koji su srcem tražili Jahvu, Boga Izraelova. Tako su utvrdili judejsko kraljevstvo i osokolili Salomonova sina Roboama za tri godine, jer su tri godine živjeli poput Davida i Salomona.” (2 Chronicles 11:16.17) {PiK 92.1}
U nastavljanju takvog ponašanja krila se Roboamova prilika da popravi, u velikoj mjeri, pogreške iz prošlosti i da povrati povjerenje u svoju sposobnost da mudro vlada. Međutim, nadahnuto je pero zabilježilo žalostan izvještaj o Salomonovu nasljedniku kao čovjeku koji je propustio da svojim snažnim utjecajem navede narod na vjernost Gospodinu. Iako je po naravi bio tvrdoglav, samouvjeren, samovoljan i sklon idolopoklonstvu, mogao je, da se potpuno pouzdao u Boga, razviti snagu karaktera, čvrstinu vjere i pokoriti se božanskim zahtjevima. Ali kako je vrijeme prolazilo, kralj se sve više pouzdavao ti snagu svoga položaja i u utvrde koje je podigao. Malopomalo davao je maha svojim urođenim slabostima, sve dok sav svoj utjecaj nije stavio na stranu idolopoklonstva. “Kad je Roboam utvrdio kraljevstvo i ojačao, napustio je Jahvin zakon i on i sav Izrael s njim.” 2 Chronicles 12:1. {PiK 93.1}
Kako su žalosne, kako su značajne riječi: “I sav Izrael s njim!” Narod kojega je Bog izabrao da stoji kao svjetlo okolnim narodima odvratio se od Izvora svoje snage i pokušao biti sličan ljudima oko sebe. Kao što je bilo sa Salomonom, tako je bilo i s Roboamom – loš uzor mnoge je naveo da zastrane. I kako je bilo s njima, tako je, u većoj ili manjoj mjeri, i danas sa svima onima koji odluče činiti zlo – utjecaj zlog djela nije ograničen samo na počinitelja. Nitko ne živi samo sebi. Nitko ne propada sam u svom bezakonju. Svaki život je svjetlo koje osvjetljava i razvedrava putove drugih, ili mračni utjecaj koji navodi na očaj i propast. Mi vodimo druge ili prema sreći i besmrtnom životu, ili prema žalosti i vječnoj smrti. I ako svojim djelima jačamo i pokrećemo na djelovanje sile zla u onima koji su oko nas, sudjelujemo u njihovu grijehu. {PiK 94.1}
Bog nije dopustio da otpadništvo Judinoga kralja ostane nekažnjeno. “Ali pete godine Roboamova kraljevanja navali egipatski kralj Šišak na Jeruzalem, koji se bijaše iznevjerio Jahvi. Došao je sa tisuću i dvjesta bojnih kola i sa šezdeset tisuća konjanika, a narodu koji je došao s njim iz Egipta … nije bilo broja. Osvojivši tvrde judejske gradove, dopro je do Jeruzalema. {PiK 94.2}
Tada dođe prorok Šemaja k Roboamu i judejskim knezovima, koji se bijahu skupili u Jeruzalemu bježeći od Šišaka, i reče im: ‘Ovako veli Jahve: Vi ste ostavili mene, pa i ja ostavljam vas u ruke Šišaku.’”(2 Chronicles 12:25) .{PiK 94.3}
Narod još nije bio otišao tako daleko u svom otpadu da bi prezreo Božju kaznu. U gubicima koje je prouzročila Šišakova invazija, prepoznali su Božju ruku i privremeno se ponizili. “Pravedan je Jahve!” priznali su. {PiK 95.1}
“Kad ih Jahve vidje gdje se poniziše, dođe njegova riječ Šemaji: ‘Ponizili su se; neću ih uništiti, nego ću im uskoro dati spasenje, te se moja srdžba neće oboriti na Jeruzalem preko Šišaka. Bit će mu sluge, da vide što znači služiti meni, a što zemaljskim kraljevstvima.’ {PiK 95.2}
Tako egipatski kralj navali na Jeruzalem, opljačka blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljeva dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio Salomon. Namjesto njih kralj Roboam napravi tucane štitove i povjeri ih zapovjednicima straže koja je čuvala vrata kraljevskoga dvora … Kad se, dakle, ponizio, odvratio se od njega Jahvin gnjev te ga nije sasvim uništio, jer i u Judeji bijaše dobra.” (2 Chronicles 12:6-12) {PiK 95.3}
Međutim, ruka nevolje bila je uklonjena i narod je još jednom osjetio blagostanje, pa su mnogi zaboravili svoj strah i ponovno se okrenuli idolopoklonstvu. Medu njima je bio i sam kralj Roboam. Iako naveden na poniznost nevoljama koje su ga stigle, propustio je da ovo iskustvo učini odlučujućom prekretnicom u svome životu. Zaboravivši pouku koju mu je Gospodin želio prenijeti, pao je ponovno u grijehe koji su donijeli nevolje narodu. Nakon nekoliko neslavnih godina, tijekom kojih je kralj “činio zlo, jer nije pregnuo srcem da traži Jahvu”, “Roboam počinu sa svojim očima i bi sahranjen u Davidovu gradu; na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Abija” (2 Chronicles 12:14.16). {PiK 95.4}
Nakon podjele kraljevstva, u prvim godinama Roboamove vladavine Izraelova je slava počela blijedjeti i nikad više nije vratila svoj nekadašnji sjaj. Povremeno, tijekom sljedećih stoljeća, na Davidovu prijestolju sjedili su ljudi visoke moralne vrijednosti, razumni i dalekovidni, i pod vladavinom tih kraljeva blagoslovi koji su počivali na ljudima iz Jude bili su prenošeni i na okolne narode. Katkad je Gospodnje ime bilo uzdizano iznad imena svih lažnih bogova, i njegov zakon je bio poštovan. S vremena na vrijeme utjecajni proroci su ustajali da ojačaju ruke kralja i da ohrabre narod na ustrajnu vjernost. Ali sjeme zla, koje je već klijalo kada se Roboam popeo na prijestolje, nikad nije bilo potpuno iskorijenjeno; povremeno je nekada ljubljeni Božji narod padao tako nisko da je postajao podsmijeh za neznabošce. {PiK 96.1}
Ipak, bez obzira na izopačenost onih koji su bili skloni idolopokloničkim običajima, Bog je u svojoj milosti činio sve da spasi podijeljeno kraljevstvo od potpune propasti. I kako su godine prolazile, iako je izgledalo da je Njegova namjera s Izraelom potpuno onemogućena naporima ljudi koji su bili nadahnuti sotonskom silom, On je svoje dobronamjerne planove uspješno provodio preko izgnanstva i vraćanja svoga izabranog naroda. {PiK 96.2}
Raspad kraljevstva bio je samo početak zadivljujuće povijesti, koja je pokazivala Božje dugo strpljenje i nježnu milost. Na temelju žestine nevolja kroz koje su morali prolaziti zbog naslijeđenih i stečenih sklonosti prema zlu, oni koje je Bog pokušavao očistiti sebi kao svoj posebni narod, koji je revan u dobrim djelima, morali su konačno priznati: {PiK 97.1}
„Nitko nije kao ti, Jahve, ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se tebe ne boji, kralju naroda? … jer medu svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima tebi nema ravna!” “A Jahve je pravi Bog, živi je on Bog i Kralj vječni!” Jeremiah 10:6, 7, 10. {PiK 97.2}
Obožavatelji idola trebali su konačno shvatiti pouku da su lažni bogovi nemoćni da uzdignu i spase. “Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba.” (Jeremiah 10:11) Jedino u vjernosti pravome Bogu, Stvoritelju svega i Vladaru svih, čovjek može naći odmor i mir. . {PiK 97.3}
Pošteni i pokajani Izraelci i Judejci jednodušno su trebali obnoviti svoj zavjetni odnos s Jahvom nad Vojskama, Bogom svojih otaca; o Njemu su trebali reći: {PiK 97.4}
“On stvori zemlju snagom svojom,
mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski,
i umom svojim razape nebesa.
Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima,
oblake diže s kraja zemlje;
stvara kiši munje,
vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.
Svakom čovjeku pamet stane,
svaki se zlatar zastidi svoga kipa,
jer svi su mu kipovi samo varka,
nema u njima duha!
Isprazni su oni, smiješne tvorevine,
propast će u dan kazne.
Jakovljev dio nije kao oni:
jer je on sve stvorio,
Izrael pleme je baštine njegove,
Jahve nad Vojskama ime je njegovo.” {PiK 98.5}
Postavljen na prijestolje odlukom deset pobunjeničkih Izraelovih plemena koja su ustala protiv Davidova doma, Jeroboam, nekadašnji Salomonov sluga, bio je u položaju da pokrene mudre reforme i na građanskom i na vjerskom području. Pod Salomonovom vladavinom pokazao je da raspolaže i prirodnim sposobnostima i zdravim rasuđivanjem; znanje koje je stekao u godinama vjerne službe osposobilo ga je da mudro vlada. Ali Jeroboam je propustio osloniti se na Boga. {PiK 99.1}
Jeroboam se najviše bojao da će u neko buduće vrijeme neki vladar iz Davidove dinastije privući na svoju stranu srca njegovih podanika. Mislio je da će mnogi pripadnici deset plemena, ako im se bude dopustilo da često posjećuju tradicionalno središte hebrejskoga kraljevstva, u kojemu su se i dalje održavale službe u Hramu kao i u doba Salomonove vladavine, biti skloni obnoviti svoju vjernost režimu koji vlada u Jeruzalemu. Nakon savjetovanja sa svojim doglavnicima, Jeroboam je odlučio da jednim drskim potezom oslabi, koliko god je to moguće, mogućnost pobune protiv svoje vladavine. Htio je to postići stvaranjem dvaju središta bogoštovlja u okviru granica svoga novouspostavljenog kraljevstva, jednoga u Betelu, a drugoga u Danu. Na tim se mjestima trebalo okupljati deset plemena i tu, a ne u Jeruzalemu, štovati Boga. {PiK 99.2}
Organizirajući ovaj prijelaz, Jeroboam je htio zaposliti maštu Izraelaca tako što će im postaviti neki vidljivi kip kojim će simbolički prikazati nazočnost nevidljivoga Boga. U skladu s ovom zamisli, dao je načiniti dva zlatna teleta koja su bila postavljena u svetištima u središtima bogoslužja. Ovim naporom da prikaže Božanstvo, Jeroboam je prestupio jasnu Gospodnju zapovijed: “Ne pravi sebi urezana lika … ne klanjaj im se niti im služi.” Exodus 20:4, 5. {PiK 100.1}
Jeroboamova želja da odvoji deset plemena od Jeruzalema bila je tako jaka da je previdio osnovnu slabost svoga plana. Nije uzeo u obzir veliku opasnost kojoj je izlagao Izraelce postavljajući im idolopokloničke simbole božanstva s kojim su se njihovi preci tako dobro upoznali tijekom stoljeća robovanja u Egiptu. Jeroboamov raniji boravak u Egiptu morao ga je naučiti da je ludost staviti te neznabožačke kipove pred oči naroda. Ali njegova čvrsta namjera da prekine njihove redovne godišnje odlaske u Sveti Grad navela ga je da prihvati i najdrastičnije mjere. “Dosta ste uzlazili u Jeruzalem!” pozivao je svoje podanike. “Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo iz zemlje egipatske!” (1 Kings 12:28) Tako su bili pozvani da se klanjaju zlatnim kipovima i da prihvate tuđinske oblike bogoštovlja. {PiK 100.2}
Kralj se potrudio da nagovori i Levijevce, od kojih su neki živjeli na njegovome području, da služe kao svećenici u njegovim novootvorenim svetištima u Betelu i Danu; ali ovaj je napor doživio neuspjeh. Bio je zato prinuđen da na položaj svećenika uzdigne ljude iz najnižih slojeva društva (1 Kings 12:31). Uplašeni ovim postupkom, mnogi medu vjernima, uključujući i veliki broj levita, prebjegli su u Jeruzalem da bi mogli služiti Bogu u skladu s božanskim zahtjevima. {PiK 101.1}
“Zatim je Jeroboam uveo blagdan u osmom mjesecu, petnaestoga dana tog mjeseca, kao što je blagdan koji se slavi u Judeji, i uzađe k žrtveniku. Tako je učinio u Betelu, žrtvujući teocima koje je načinio. U Betelu je postavio i svećenike uzvišica što ih bijaše podigao.” (1 Kings 12:32) {PiK 101.2}
Kraljevo drsko izazivanje Boga potiskivanjem ustanova koje je Bog uspostavio nije moglo proći nekažnjeno. Upravo u trenutku kad je služio i prinosio kad tijekom obreda posvećenja žrtvenika koji je podigao u Betelu, pred njim se pojavio čovjek Božji iz Judina kraljevstva, poslan da ga strogo osudi zato što se usudio uvesti nove oblike bogoslužja. Prorok “po Jahvinoj zapovijedi povika prema žrtveniku: ‘Žrtveniče, žrtve niče! Ovako veli Jahve: Evo će se roditi u kući Davidovoj sin po imenu Jošija. On će na tebi žrtvovati svećenike uzvišica, te koji na tebi prinose kad, i on će na tebi spaliti ljudske kosti!’” {PiK 101.3}
“U isto im vrijeme dade znak: ‘Ovo je znak da je Jahve govorio: gle, žrtvenik će se raspuknuti, i prosut će se pepeo što je na njemu.’” I smjesta “žrtvenik se raspuknuo, i pepeo se prosuo sa žrtvenika, prema znaku što ga je dao čovjek Božji po naredbi Jahvinoj” 1 Kings 13:2, 3, 5. {PiK 101.4}
Vidjevši to, Jeroboam se ispunio duhom otvorenog otpora protiv Boga i pokušao je ušutkati onoga koji je objavio poruku. U srdžbi “pruži ruku odande od žrtvenika i reče: ‘Uhvatite ga!’” Njegov prkosni postupak brzo je bio kažnjen. Ruka, ispružena prema Gospodnjem glasniku, iznenada je izgubila snagu i osušila se, tako da je nije mogao povući. {PiK 102.1}
Užasnut, kralj se obratio proroku moleći ga da posreduje za njega pred Gospodinom. “Umilostivi Jahvu, Boga svoga” zaklinjao ga je – “da bih mogao vratiti ruku k sebi. Božji čovjek umilostivi Jahvu, i ruka se kraljeva vrati k njemu, i bila je kao prije” (1 Kings 13:4.6). {PiK 102.2}
Uzaludan je bio Jeroboamov napor da svečano obavi posvećenje žrtvenika čije je štovanje trebalo navesti na nepoštovanje bogoslužja Gospodinu u Hramu u Jeruzalemu. Prorokova je poruka trebala navesti izraelskoga kralja da se pokaje i odbaci svoje pokvarene namjere kojima je odvraćao narod od istinskoga štovanja Boga. Ali njegovo je srce otvrdnulo i on je odlučio slijediti put koji je sam izabrao. {PiK 102.3}
U vrijeme svečanosti u Betelu srca Izraelaca još nisu bila potpuno otvrdnula. Mnogi su još bili osjetljivi na utjecaj Svetoga Duha. Gospodin je zato odredio da oni koji brzim koracima idu u otpad moraju biti zaustavljeni na svom putu prije nego što bude prekasno. Poslao je svoga vjesnika da prekine idolopokloničke obrede i da otkrije kralju i narodu posljedice njihova otpada. Raspuknuće žrtvenika bilo je znak Gospodnjeg nezadovoljstva bezakonjem koje se uvuklo u Izrael. {PiK 102.4}
Gospodin želi spasiti, a ne uništiti. On uživa u spašavanju grešnika. “Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove …” (Ezekiel 33:11 ) Opomenama i prijetnjama On poziva zalutale da prestanu činiti zlo, da se vrate k Njemu i da žive. On svojim izabranim vjesnicima daje svetu hrabrost, tako da se oni koji slušaju mogu pobojati i biti navedeni na pokajanje. Kako je oštro čovjek Božji ukorio kralja! I upravo je ta oštrina bila bitna; ni na koji drugi način postojeća se zla ne mogu ukoriti. Gospodin je svojemu sluzi dao hrabrost, da bi na one koji su ga slušali ostavio trajan dojam. Gospodnji vjesnici se nikada ne smiju bojati suočavanja s ljudima, već trebaju nepokolebljivo stati uz pravdu. Dokle se god budu uzdali u Boga, ne trebaju se bojati; jer Onaj koji im je dao zadatak, dao im je i obećanje o svojoj zaštiti. {PiK 105.1}
Objavivši poruku, prorok se spremao za povratak, ali ga je Jeroboam pozvao: “Hodi sa mnom kući da se okrijepiš, i dat ću ti dar.” “Ali čovjek Božji odgovori kralju: ‘Da mi dadeš polovinu svoje kuće, ne bih pošao s tobom. Ni jeo ni pio ne bih na ovom mjestu, jer mi je ovako zapovjeđeno riječju Jahvinom: Ne jedi kruha i ne pij vode, niti se vraćaj istim putem kojim si došao.1 Kings 13:7-9. {PiK 105.2}
Bilo bi dobro za proroka da se držao svoje namjere i da se bez odlaganja vratio u Judeju. Naime, dok je putovao drugim putom, presreo ga je neki starac koji je tvrdio da je prorok i koji je prevario čovjeka Božjeg govoreći: “I ja sam prorok kao i ti, i anđeo mi je riječju Jahvinom rekao: Povedi ga sa sobom kući da jede kruha i pije vode.” Stalno je iznova ponavljao ovu laž i upućivao poziv, sve dok nije nagovorio Božjeg čovjeka da se vrati. {PiK 106.1}
Zato što je pravi prorok dopustio sebi da pode putom koji se suproti putu dužnosti, Gospodin je dopustio da pretrpi kaznu za prijestup. Dok je zajedno s onim koji ga je pozvao sjedio za stolom, nadahnuće od Svemogućega došlo je na lažnog proroka, i “povika on čovjeku Božjem koji je došao iz Judeje: ‘Ovako veli Jahve: zato što nisi poslušao zapovijedi Jahvine i nisi držao naredbe koju ti je dao Jahve, Bog tvoj … zato tijelo tvoje neće leći u grob otaca tvojih” (1 Kings 13:18-22). {PiK 106.2}
Ovo proročanstvo o propasti uskoro se doslovno ispunilo. “Pošto se onaj koga bijaše doveo, najeo kruha i napio vode, osedla mu magarca … A na putu ga zaskoči lav, i usmrti ga. I tako je mrtvo tijelo ležalo ispruženo na putu, magarac stajao kraj njega, a i lav stajaše kraj tijela. Ljudi prolazeći, vidješe mrtvo tijelo ispruženo na putu … i odoše i javiše to u gradu gdje je živio stari prorok. Kad je to čuo prorok koji bijaše onoga vratio s puta, reče: ‘To je čovjek Božji koji se usprotivio riječi Jahvinoj!’” (1 Kings 13:23-26) {PiK 106.3}
Kazna koja je zadesila nevjernoga glasnika bila je dodatni dokaz istinitosti proročanstva koje je bilo izrečeno o žrtveniku. Da je proroku bilo dopušteno da mirno ode svojim putom ne poslušavši riječ Gospodnju, kralj bi se poslužio tom činjenicom pokušavajući opravdati svoju neposlušnost. U raspuknutom žrtveniku, u osušenoj ruci i u strašnoj sudbini onoga koji se usudio da ne posluša izričitu Gospodnju zapovijed, Jeroboam je trebao prepoznati neodgodivo nezadovoljstvo uvrijeđenog Boga, te su ga kazne trebale opomenuti da ne ustraje u zlodjelima. Ali umjesto da se pokaje, Jeroboam “je i dalje priproste ljude postavljao za svećenike na uzvišicama: tko je želio, davao mu je darove da postane svećenik uzvišica”. Tako je ne samo on sam veoma griješio, već je “na grijeh naveo Izraela”; i “to bi na grijeh domu Jeroboamovu da bi se istrijebio i da bi ga nestalo sa zemlje” (1 Kings 13:33,34; 14:16 DK). {PiK 107.1}
Pri kraju svoje nesretne dvadesetdvogodišnje vladavine, Jeroboam je doživio strahovit poraz u ratu s Abijom, Roboamovim nasljednikom. “Jeroboam se više nije oporavio za Abijina života; Jahve ga je udario tako da je umro.” 2 Chronicles 13:20. {PiK 107.2}
Otpad, uveden za vrijeme Jeroboamove vladavine, postajao je sve očigledniji, sve dok napokon nije doveo do konačne propasti Izraelova kraljevstva. Čak i prije Jeroboamove smrti, Ahija, stari prorok iz Šila, koji je mnogo godina prije toga prorekao Jeroboamov dolazak na prijestolje, izjavljuje: “Jahve će udariti Izraela te će se njihati kao trska u vodi. Iščupat će Izraela iz ove dobre zemlje koju je dao njihovim očima, i rasijat će ih s onu stranu Rijeke, jer su načinili sebi ašere koje srde Jahvu. Odbacit će Izraela kao smeće, zbog grijeha što ih je učinio Jeroboam i na koje je navodio Izraela.” 1 Kings 14:15, 16. {PiK 107.3}
Međutim, Gospodin ipak nije odbacio Izraela dok prvo nije učinio sve što se moglo učiniti da bi ga vratio nekadašnjoj vjernosti. Tijekom dugih, mračnih godina, kad je ustajao vladar za vladarom, i u drskom protivljenju Nebu odvodio Izraela sve dublje i dublje u idolopoklonstvo, Bog je slao poruku za porukom svome otpalom narodu. Preko svojih proroka pružao mu je svakovrsne prilike da se odupre plimi otpada i da se vrati Njemu. U godinama nakon raspada kraljevstva živjeli su i radili Ilija i Elizej, a nježni pozivi Hošee, Amosa i Obadije čuli su se u zemlji. Nikada izraelsko kraljevstvo nije bilo ostavljeno bez plemenitih svjedoka božanske moći da spasi ljude od grijeha. Čak su i u najmračnijim trenucima neki ostajali vjerni svojemu božanskom Vladaru i usred idolopoklonstva živjeli bez mane pred licem svetoga Boga. Ovi su vjernici bili ubrojeni u pobožni Ostatak preko kojega je vječna Gospodnja namjera trebala biti konačno ostvarena. {PiK 108.1}
Od Jeroboamove smrti pa sve do izlaska Ilije pred Ahaba, izraelski je narod stalno sve dublje tonuo u duhovni otpad.
Pod vladavinom ljudi koji se nisu bojali Gospodina i koji su podupirali tuđinske oblike bogoslužja, pretežni dio naroda brzo je izgubio iz vida svoju dužnost da služi živome Bogu i prihvatio mnoge idolopokloničke običaje. {PiK 109.1}
Nadab, Jeroboamov sin, kraljevao je na Izraelovu prijestolju samo nekoliko mjeseci. Njegova bezbožna vladavina bila je iznenada prekinuta zavjerom koju je predvodio Basa, jedan od njegovih vojskovođa, pokušavajući se domoći vlasti. Nadab je bio ubijen, a s njim i svi njegovi rođaci koji su mogli naslijediti prijestolje, “po riječi koju je Jahve rekao preko sluge svoga Ahije iz Šila. Zbog grijeha što ih je učinio i na koje je naveo Izraela.” 1 Kings 15:29, 30. {PiK 109.2}
Tako je propala Jeroboamova dinastija. Idolopokloničko bogoslužje koje je on uveo izložilo je krivce osvetničkim 110 kaznama Neba; a ipak, i vladari koji su slijedili — Basa, Ela, Zimri i Omri – tijekom razdoblja od skoro četrdeset godina, nastavili su ići tim istim sudbonosnim bezakoničkim putom. {PiK 109.3}
Tijekom većega dijela ovog vremena otpada u Izraelu, Asa je vladao judejskim kraljevstvom. I mnogo godina “Asa je činio što je dobro i pravo u očima Jahve, njegova Boga. Uklonio je tuđinske žrtvenike i uzvišice, polomio stupove i razbio ašere. Naredio je Judejcima da traže Jahvu, Boga svojih otaca, da se drže zakona i zapovijedi. Uklonio je iz svih judejskih gradova uzvišice i sunčane stupove, a kraljevstvo je bilo mirno za njegova vremena.” 2 Chronicles 14:2-5. {PiK 110.1}
Asina je vjera bila stavljena na tešku kušnju kad je “Etiopljanin Zerah sa tisuću tisuća vojnika i tri stotine bojnih kola” napao njegovo kraljevstvo (2 Chronicles 14:8). U toj krizi Asa se nije oslonio na “tvrde gradove u Judeji” koje je sagradio, sa “zidom i kulama, vratima i prijevornicama”, niti na “hrabre junake” svoje dobro uvježbane vojske (2 Chronicles 14:57). Kralj se oslonio na Jahvu nad Vojskama, u čije ime je izvedeno čudesno izbavljenje drevnog Izraela. Postavljajući svoju vojsku u bojni red, on je potražio pomoć od Boga. {PiK 110.2}
Protivničke vojske su sada stajale jedna prema drugoj. Bilo je to vrijeme kušnje i nevolje za one koji su služili Gospodinu. Je li svaki grijeh bio priznat? Imaju li Judejci puno povjerenje u Božju sposobnost da izbavi? Takve i slične misli kovitlale su se u glavama starješina. S ljudskoga gledišta, nepregledno mnoštvo koje je došlo iz Etiopije zbrisat će sve pred sobom. Ali u vrijeme mira Asa se nije odavao zabavama ni zadovoljstvima; ni on se spremao za svaki slučaj. Imao je vojsku, dobro uvježbanu za boj; on se potrudio navesti svoj narod da uspostavi mir s Bogom. I sada, iako su njegove snage bile malobrojnije od neprijateljevih, njegova vjera u Onoga u koga se pouzdao nije oslabjela. {PiK 110.3}
Tražeći Gospodina u danima blagostanja, mogao se i sada, u danima nevolje, osloniti na Njega. Njegove molitve pokazuju da mu Božja divna snaga nije bila nepoznata. Ovako je molio: “O Jahve, tebi je ništa pomoći silnome ili nejakome! Pomozi nam, o Jahve, Bože naš, jer se na te oslanjamo i u tvoje smo ime izišli na ovo mnoštvo! Jahve, ti si Bog naš, ne daj snažnu čovjeku protiv sebe!” (2 Chronicles 14:10) {PiK 111.1}
Asina molitva je molitva koju i svaki kršćanski vjernik može uputiti. I mi se borimo, ne protiv krvi i tijela, već protiv Poglavarstava i Vlasti, protiv duhovne pokvarenosti koja vlada na visokim mjestima. Vidi Ephesians 6:12. U životnoj borbi mi se moramo suočiti sa zlim silama koje su se svrstale protiv dobra. Naše ufanje nije u čovjeku, već u živome Bogu. S punom sigurnošću vjere mi možemo očekivati da će On sjediniti svoju svemoć s naporima ljudskih oruđa, na slavu svoga imena. Odjeveni u oklop Njegove pravednosti, mi možemo postići pobjedu nad svakim neprijateljem. {PiK 111.2}
Vjera kralja Ase bila je bogato nagrađena. “Jahve razbi Etiopljane pred Asom i pred Judejcima, te Etiopljani pobjegoše. Asa ih je s narodom koji bijaše s njim potjerao sve do Gerara. Etiopljani su popadali, tako da nijedan nije ostao živ, jer ih je šatro Jahve i njegove čete.” 2 Chronicles 14:12, 13. {PiK 111.3}
Kad se pobjednička vojska Jude i Benjamina vraćala u Jeruzalem, “duh Božji dođe na Odedova sina Azarju. On je izišao pred Asu i rekao mu: ‘Čujte me, Asa i sve Judino i Benjaminovo pleme! Jahve je s vama, jer vi ste s njime; i ako ga budete tražili, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će ostaviti vas.” “Ali vi budite hrabri, i neka vam ne klonu ruke, jer ima nagrada za vaša djela.” 2 Chronicles 15:1, 2, 7. {PiK 112.1}
Vrlo ohrabren tim riječima, Asa je uskoro poveo drugu reformu u Judi. On “ukloni idolske gadove iz cijele Judine i Benjaminove zemlje, i iz gradova koje je bio osvojio u Efrajimovoj gori. Obnovio je i Jahvin žrtvenik koji je bio pred Jahvinim trijemom.” {PiK 112.2}
“Onda je skupio sve Judino i Benjaminovo pleme i došljake koji su bili kod njih od Efrajimova, Manašeova i Šimunova plemena, jer ih je mnogo prebjeglo k njemu od Izraelaca kad su vidjeli da je s njim Jahve, njegov Bog, I skupili su se u Jeruzalemu trećega mjeseca petnaeste godine Asina kraljevanja. Onoga su dana prinijeli Jahvi žrtve od plijena koji su dognali, sedam stotina goveda i sedam tisuća sitne stoke. Zavjetovaše se da će tražiti Jahvu, Boga svojih otaca, svim srcem i svom dušom.” “Jahve im je dao mir odasvud uokolo.” (2 Chronicles 15:8-12.15) {PiK 112.3}
Dug izvještaj o Asinoj vjernoj službi uprljan je nekim greškama koje je učinio u vrijeme kad je propustio da se potpuno osloni na Gospodina. Kad je jednom prigodom izraelski kralj upao u Judino kraljevstvo i zauzeo Ramu, utvrđeni grad udaljen svega oko osam kilometara od Jeruzalema, Asa je potražio izbavljenje u savezu s BenHadadom, aramejskim kraljem. Ovaj propust da se osloni jedino na Boga u vrijeme potrebe oštro je ukorio vidjelac Hanani, koji se pojavio pred Asom noseći poruku: {PiK 113.1}
“Budući da si se oslonio na aramejskoga kralja, a nisi se oslonio na Jahvu, Boga svoga, vojska aramejskoga kralja izmakla ti je iz ruke. Nisu li Etiopljani i Libijci imali silne čete sa vrlo mnogo bojnih kola i konjanika? Pa kad si se oslonio na Jahvu, predao ti ih je u ruke. Jer Jahve svojim očima gleda po svojoj zemlji da bi se ohrabrili oni kojima je srce iskremo prema njemu. Ludo si u tome radio, zato će se od sada dizati ratovi na te.” 2 Chronicles 16:7-9. {PiK 113.2}
Umjesto da se ponizi pred Gospodinom zbog svoje pogreške, “tada se Asa razgnjevi na vidioca i baci ga u tamnicu, jer se razjario na nj. U to je vrijeme Asa potlačio i neke iz naroda.” (2 Chronicles 16:10) {PiK 113.3}
“Razbolio se trideset i devete godine kraljevanja, od nogu, te mu se bolest veoma pogoršala, ali ni u bolesti nije tražio Jahvu, nego liječnike.” (2 Chronicles 16:12) Kralj je umro u četrdeset prvoj godini svoje vladavine, a naslijedio ga je Jošafat, njegov sin. .{PiK 113.4}
Dvije godine prije Asine smrti, u Izraelovu je kraljevstvu počeo kraljevati Ahab. Od samog početka njegova je vladavina bila obilježena čudnim i strašnim otpadništvom. Njegov otac, Omri, utemeljitelj Samarije, “činio je zlo u očima Jahvinim, i bio je gori od svojih prethodnika” (1 Kings 16:25), ali su Ahabovi grijesi bili još veći. On je učinio “više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega” da bi “razljutio Jahvu, Boga Izraelova”, “malo mu bijaše što je hodio u grijesima Jeroboama, sina Nebatova” (1 Kings 16:33.31). Nezadovoljan da samo podupire oblike bogoslužja kojih su se držali u Betelu i Danu, on je drsko poveo narod u najstrašnije bezbožništvo, odbacujući služenje Gospodinu i prihvaćajući štovanje Baala. {PiK 114.1}
Oženivši se Izebelom, “kćerju Etbaala, kralja sidonskog … poče služiti Baalu i klanjati mu se. Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji.” (1 Kings 16:31.32) {PiK 114.2}
Ahab je ne samo uveo klanjanje Baalu u glavni grad, već je pod Izebelinim utjecajem podigao neznabožačke žrtvenike na mnogim “uzvišicama”, na kojima su u sjeni okolnih šumaraka svećenici i drugi, povezani s ovim zavodljivim oblicima idolopoklonstva, širili svoj otrovni utjecaj, sve dok skoro cijeli Izrael nije pošao za Baalom. “Doista, nitko se nije prodao tako kao Ahab da čini što je zlo u očima Jahvinim, jer ga je zavodila njegova žena Izebela. Činio je vrlo odvratna djela: išao je za idolima baš kao što su činili Amorejci, koje je Jahve protjerao ispred Izraelaca.” 1 Kings 21:25, 26. {PiK 114.3}
Ahab je bio moralni slabić. Njegova bračna veza s idolopoklonicom, odlučnom i vrlo temperamentnom ženom, djelovala je razorno i na njega samoga i na narod. Nenačelan, bez visokih mjerila u ponašanju, dopuštao je svojoj odlučnoj ženi Izebeli da po svojoj volji lako oblikuje njegov karakter. Njegova sebična narav nije bila sposobna cijeniti blagoslove kojima je Bog obasipao Izraela i shvatiti svoje obveze čuvara i vode izabranoga naroda. {PiK 115.1}
Pod zlim utjecajem Ahabove vladavine, Izrael je daleko odlutao od živoga Boga i pokvario svoje putove pred Njim. Tijekom mnogih godina gubili su sveto poštovanje i bogobojaznost; i izgledalo je da sada nema nikoga tko bi se usudio otvoreno ustati protiv sveopćeg huljenja Boga. Tamna sjena otpada obavijala je cijelu zemlju. Kipovi Baala i Aštarte mogli su se vidjeti na svakom koraku. Idolopoklonički hramovi i posvećene uzvišice, gdje su se slavila djela ljudskih ruku, umnožavali su se na sve strane. Zrak je bio zagađen dimom žrtava koje su se prinosile lažnim bogovima. Bregovi i doline odjekivali su od pijanih uzvika neznabožačkih svećenika koji su prinosili žrtve Suncu, Mjesecu i zvijezdama. {PiK 115.2}
Pod utjecajem Izebele i njezinih bezbožnih svećenika, narod je počeo vjerovati da su idoli, koje su postavljali, stvarna božanstva i da svojom tajanstvenom silom vladaju počelima zemljom, vatrom i vodom. Sve obilje Neba — brzi potoci, tokovi žive vode, blaga rosa, pljuskovi koji su 116 osvježavali zemlju i omogućavali poljima da donose obilan urod – sve je to pripisivano naklonosti Baala i Aštarte, umjesto Davaocu svakoga dobrog i savršenog dara. Narod je zaboravio da su brežuljci i doline, potoci i jezera u rukama živoga Boga, da On upravlja Suncem, oblacima na nebu i svim silama prirode. {PiK 115.3}
Preko svojih vjernih izaslanika Gospodin je mnogo puta slao opomene otpalom kralju i narodu, ali su te riječi ukora bile uzaludne. Uzalud su nadahnuti glasnici naglašavali Gospodnje pravo da bude jedini Bog u Izraelu; uzalud su uzdizali zakone koje im je On povjerio. Očaran veličanstvenim sjajem i blještavilom obreda klanjanja idolima, narod je slijedio primjer kralja i njegova dvora i predavao se opojnim, ponižavajućim uživanjima senzualnog bogoslužja. U svojoj ludoj zaslijepljenosti odlučili su odbaciti Boga i Njegovo bogoslužje. Svjetlost, koja im je tako milostivo dana, pretvarala se u tamu. Dragocjeno zlato je potamnjelo. {PiK 116.1}
Jao, kako je nestala slava Izraelova! Nikad ranije nije izabrani Božji narod pao tako duboko u otpad. “Proroka Baalovih” bilo je “četiri stotine i pedeset” (1 Kings 18:19). Ništa osim čudotvorne Božje sile nije moglo sačuvati narod od krajnje propasti. Izrael se dragovoljno odmetnuo od Gospodina, ali je Gospodin u svome milosrđu ipak i dalje čeznuo za onima koji su bili navedeni na grijeh, i spremao se da im pošalje jednoga od svojih najsilnijih proroka preko kojega su mnogi trebali biti vraćeni vjernosti Bogu svojih otaca. {PiK 116.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 17:1-7
U gorama Gileada, istočno od Jordana, boravio je u Ahaabovo vrijeme čovjek vjere i molitve, čija je neustrašiva služba trebala zaustaviti brzo širenje otpada u Izraelu. Živeći daleko od svih poznatih gradova, ne zauzimajući nikakav visok položaj u životu, Ilija Tišbijac je ipak započeo svoje poslanje siguran u Božju namjeru da pripravi put pred njim i da mu osigura obilan uspjeh. Riječ vjere i sile bila je na njegovim usnama, a cijeli njegov život bio je posvećen djelu obnove. Njegov glas je bio glas onoga koji viče u pustinji ukoravajući grijeh, zadržavajući poplavu zla. Pa iako je došao narodu kao onaj koji ukorava grijeh, njegova je vijest ponudila melem svima onima koji su oboljeli od grijeha i željeli se izliječiti. {PiK 119.1}
Dok je gledao Izrael kako sve dublje upada u idolopoklonstvo, Ilijina duša bila je potresena, a njegov pravedni gnjev probuđen. Bog je učinio velika djela za svoj narod. Izbavio ga je iz ropstva i dao mu “zemlje poganske … da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze” (Psalm 105:44, 45). Međutim, velikodušni Gospodnji planovi sada su bili skoro potpuno zaboravljeni. Nevjerovanje je brzo udaljavalo izabrani narod od Izvora njegove snage. Gledajući otpad iz svoga planinskog utočišta, Ilija je bio obuzet tugom. U boli svoje duše molio je Boga da zaustavi nekadašnji omiljeni narod na njegovome pokvarenom putu i da ga, ako bude potrebno, pohodi svojini kaznama kako bi mogao biti naveden da u pravome svjetlu sagleda svoje udaljavanje od Neba. Čeznuo je da ga vidi navedenoga na pokajanje prije nego što u svom bezakonju ode tako daleko da izazove Gospodina da ga potpuno uništi. {PiK 119.2}
Ilijina je molitva bila uslišena. Često ponavljani pozivi, prigovori i opomene nisu uspjeli Izraela navesti na pokajanje. Došlo je vrijeme kad im je Gospodin morao progovoriti preko svojih kazni. Upravo zato što su obožavatelji Baala tvrdili da riznice neba, rosa i kiša, ne dolaze od Gospodina, već od sila koje vladaju u prirodi, i da stvaralačka energija Sunca obogaćuje zemlju i čini da ona obilno rada, Božje prokletstvo trebalo je teško pogoditi zagađenu zemlju. Otpalim izraelskim plemenima trebalo je biti pokazano da je ludo oslanjati se na Baalovu snagu da bi se dobili privremeni blagoslovi. Sve dok se ne obrate Bogu u pokajanju i priznaju da je On Izvor svih blagoslova, na zemlju neće padati ni rosa ni kiša. {PiK 120.1}
Iliji je bilo povjereno poslanje da Ahabu prenese nebesku poruku o kazni. On nije tražio da bude Gospodnji glasnik; riječ Gospodnja je došla k njemu. Revnujući za čast Gospodnjeg djela, nije oklijevao poslušati božanski nalog, iako je izgledalo da će mu poslušnost donijeti brzo uništenje od ruke pokvarenoga kralja. Prorok je smjesta krenuo i putovao i danju i noću dok nije stigao u Samariju. Na dvoru nije tražio prijam niti je čekao da bude najavljen. Odjeven u odjeću od grube tkanine koju su obično nosili proroci toga doba, prošao je pokraj straže, prividno nezapažen, i zastao za trenutak ispred iznenađenoga kralja. {PiK 120.2}
Ilija se nije izgovarao zbog svoje iznenadne pojave. Netko veći od izraelskoga kralja naredio mu je da govori; i, dižući ruke prema nebu, on je svečano najavio u ime živoga Boga da će kazne Najvišega uskoro zadesiti Izrael. “Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim” – uzviknuo je on – “neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.” {PiK 121.1}
Samo je snažna vjera u nesavladivu snagu Božje riječi navela Iliju da objavi svoju vijest. Da nije imao nepokolebljivo povjerenje u Onoga komu je služio, nikad se ne bi pojavio pred Ahabom. Na putu prema Samariji, Ilija je prolazio pokraj potoka koji su stalno tekli, pokraj gora prekrivenih zelenilom i veličanstvenih šuma koje su naizgled bile izvan dosega suše. Sve na čemu se pogled zadržavao bilo je odjeveno u ljepotu. Prorok se mogao pitati kako će potoci koji nikad ne prestaju teći najednom presušiti, ili kako bi ove gore i doline mogle biti opaljene sušom. Ali on nije davao mjesta nevjerovanju. On je potpuno vjerovao da će Bog poniziti otpali Izrael, i da će putem Božjih kazni Izraelci biti navedeni na pokajanje. Nebo je izreklo kaznu, a Božja riječ neće iznevjeriti; izlažući opasnosti život, Ilija je neustrašivo ispunio svoju zadaću. Kao munja iz vedra neba, prijeteća poruka o kazni doprla je do ušiju pokvarenoga kralja; ali prije nego što se Ahab mogao oporaviti od iznenađenja, ili smisliti odgovor, Ilija je nestao isto tako naglo kao što se i pojavio ne čekajući da vidi djelovanje svoje poruke. I Gospodin je pošao pred njim jasno mu obilježavajući put. {PiK 121.2}
“Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane. Kralj je pokrenuo široku potragu, ali proroka nitko nije mogao naći. Kraljica Izebela, razljućena porukom koja je zatvarala riznice neba, nije gubila vrijeme u razgovoru sa svojim Baalovim svećenicima, koji su se ujedinili s njom u proklinjanju proroka i u izazivanju Gospodnje srdžbe. Ali usprkos svojoj želji da nađu onoga koji je izrekao žalosnu poruku, morali su se suočiti s razočaranjem. A ni od drugih nisu mogli prikriti osudu koja je bila posljedica sveopćeg otpada. Glasovi o Ilijinoj osudi grijeha Izraela i o njegovom proročanstvu o skoroj kazni, brzo su se proširili po cijeloj zemlji. Neki su se uplašili, ali većina je nebesku poruku dočekala s porugama i ismjehivanjem. {PiK 123.1}
Prorokove su se riječi smjesta počele ispunjavati. Oni koji su ispočetka bili skloni izrugivati i samu pomisao na nesreću, uskoro su dobili priliku da ozbiljno razmišljaju; jer nakon nekoliko mjeseci, zemlja, neosvježavana rosom ili kišom, postala je suha, a zelenilo je uvenulo. Kako je vrijeme prolazilo, potoci koji su bili poznati po tome što nikada ne iznevjeravaju, počeli su se smanjivati, a potočići su presušili. Ipak, starješine su uvjeravale narod da treba imati povjerenja u Baalovu silu i zaboraviti zaludne riječi Ilijina proročanstva. Svećenici su i dalje govorili da kiša pada pod utjecajem Baalove sile. Ne bojte se Ilijinog Boga, niti drhtite od njegove riječi, nagovarali su narod, jer je Baal onaj koji donosi žetvu u pravo vrijeme i koji se skrbi i o čovjeku i životinji. {PiK 123.2}
Božja poruka Ahabu dala je Izebeli i njezinim prorocima i svim sljedbenicima Baala i Aštarte priliku da okušaju snagu svojih bogova i da, ako bude moguće, dokažu kako su Ilijine riječi netočne. I tako je Ilijino proročanstvo stajalo osamljeno protiv stotina obećanja idolopokloničkih svećenika. Ako bi, usprkos Ilijinu proročanstvu, Baal i dalje bio sposoban puštati rosu i kišu, i činiti da potoci i dalje teku i da zelenilo buja, onda neka ga izraelski kralj i dalje obožava i neka narod uzvikuje da je on Bog. {PiK 124.1}
Odlučni da drže narod u zabludi, Baalovi su svećenici nastavili prinositi žrtve svojim bogovima i zazivati ih noću i danju da osvježe zemlju. Skupim žrtvama svećenici su pokušavali ublažiti srdžbu svojih bogova; s revnošću i ustrajnošću koja je bila dostojna i boljeg cilja, oni su se zadržavali u blizini svojih poganskih žrtvenika i ozbiljno molili za kišu. Iz noći vi noć, u cijeloj osuđenoj zemlji odjekivali su njihovi uzvici i preklinjanje. Ali nikakav se oblak nije pojavljivao na nebu danju da bi ublažio vruće sunčane zrake. Nije bilo ni rose ni kiše da osvježe žednu zemlju. Riječ Gospodnja stajala je nepromijenjena bilo čime što bi Baalovi svećenici mogli učiniti. {PiK 124.2}
Jedna godina je prošla i kiše još nije bilo. Zemlja je bila ispucana kao od vatre. Ubojite sunčane zrake uništavale su i ono malo zelenila koje je preživjelo. Potoci su presušivali, a malaksala stoka i izmučena krda lutala su očajnički tamo-amo. Nekad bujna polja postala su kao isprženi pustinjski pijesak, napuštena pustoš. Šumarci, posvećeni obožavanju idola, ostali su bez lišća; drveće po šumama, beživotni kosturi, nije pružalo hlada. Zrak je bio suh i nije se moglo disati; pješčane oluje zasljepljivale su oči i skoro zaustavljale dah. Nekad napredni gradovi i sela postali su mjesta žalosti. Glad i žeđa djelovali su na ljude i životinje i izazivali strahovitu smrtnost. Glad, sa svim svojim užasima, prilazila je sve bliže i bliže. {PiK 124.3}
Ipak, usprkos tim dokazima Božje snage, Izraelci se nisu pokajali niti su naučili pouku koju je Bog želio da nauče. Nisu uvidjeli da Onaj koji je stvorio prirodu upravlja njezinim zakonima i može ih pretvoriti u oruđa blagoslova ili sredstva uništenja. Oholili srca, zaljubljeni u svoje lažno bogoštovlje, nisu se bili spremni poniziti pred moćnom Božjom rukom, i zato su počeli tražiti neke druge uzroke kojima bi pripisali svoje patnje. {PiK 125.1}
Izebela je odlučno odbila priznati sušu kao Gospodnju kaznu. Nepokolebljiva u svojoj odluci da odbaci Boga nebeskog, ona, zajedno sa skoro cijelim Izraelom, jednim glasom optužuje Iliju kao uzročnika sve njihove bijede. Zar nije on svjedočio protiv njihovoga klanjanja bogovima? Kad bi samo njega mogli skloniti s puta, govorila je ona, bila bi ublažena srdžba njihovih bogova, i njihovim bi nevoljama došao kraj. {PiK 126.1}
Kraljica je natjerala Ahaba da krene u ozbiljnu potragu ne bi li pronašao mjesto na kojemu se krije prorok. Okolnim narodima, blizu i daleko, on je slao izaslanike da traže čovjeka kojega je mrzio i kojega se bojao. I u svojoj želji da potragu učini što temeljitijom, tražio je od tih kraljevstava i naroda zakletvu da ne znaju ništa o skrovištu proroka. Ali cijela je potraga bila uzaludna. Prorok je bio siguran od zlobe kralja čiji su grijesi donijeli zemlji optužbe uvrijeđenoga Boga. {PiK 126.2}
Neuspješna u svojim naporima protiv Ilije, Izebela se je odlučila osvetiti ubijanjem svih Gospodnjih proroka u Izraelu. Ni jedan jedini nije smio ostati živ. Razbješnjela žena izvršila je svoju namjeru smaknuvši mnoge Božje sluge. Međutim, nisu svi bili pobijeni. Obadija, upravitelj Ahabova dvora, čovjek odan Bogu, “uzeo je stotinu proroka”, stavljajući na kocku svoj život, “i sakrio ih po pedeset u jednu spilju, gdje ih je hranio kruhom i pojio vodom” 1 Kings 18:4. {PiK 126.3}
Prošla je i druga godina gladi, a nemilosrdno nebo i dalje nije davalo ni kapi kiše. Suša i glad nastavili su pustošenje po cijelome kraljevstvu. Očevi i majke, nemoćni da ublaže patnje svoje djece, morali su ih gledati kako umiru. Ipak, otpali je Izrael i dalje odbijao poniziti svoje srce pred Bogom i nastavio gunđati protiv čovjeka čije su im riječi najavile ove teške kazne. Izgleda da nisu bili sposobni razaznati da su njihove patnje i nevolje samo poziv na pokajanje, da je to božansko miješanje koje ih treba spriječiti da učine korak koji će ih odvesti preko granica strpljenja Neba. {PiK 127.1}
Izraelov otpad bio je zlo strasnije od svih mnogostrukih užasa gladi. Bog je pokušavao pripadnike naroda osloboditi njihovih zabluda i navesti ih da shvate kako su odgovorni Onomu komu duguju život i sve. On im je pokušavao pomoći da ponovno steknu svoju izgubljenu vjeru i zato ih je morao izložiti velikoj nevolji. {PiK 127.2}
“Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” “Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” “Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!” Ezekiel 18:23, 31, 32; 33:11. {PiK 127.3}
Bog je Izraelu slao svoje poslanike i pozivao njegove pripadnike da se vrate svojoj nekadašnjoj vjernosti Bogu. Da su poslušali ove pozive, da su se od Baala obratili živome Bogu, Ilijina poruka nikad ne bi bila upućena. Ali opomene koje su mogle biti miris života, pokazale su se kao miris smrti. Njihova je oholost bila povrijeđena, njihova se srdžba podigla protiv glasnika, i sada su s posebnom mržnjom gledali proroka Iliju. Kad bi im samo dopao ruku, radosno bi ga izručili Izebeli – kao da bi utišavanjem njegova glasa mogli zaustaviti ispunjenje njegovih riječi! Iako suočeni s katastrofom, nastavili su se čvrsto držati svoga idolopoklonstva. Tako su još većom činili svoju krivnju koja je zemlju izložila kaznama Neba. {PiK 127.4}
Za Izraelce pogođene kaznom postojao je samo jedan izlaz – da se odvrate od grijeha koji su doveli do toga da se nad njima pokaže strašna ruka Gospodnja, i da se vrate Bogu cijelim svojim srcem. Njima je bilo upućeno obećanje: “Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi sr moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraže lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2 Chronicles 7:13, 14) Upravo zato, da dovede do toga blagoslovljenog posljetka, Bog je nastavio uskraćivati rosu i kišu sve dok ne dođe do odlučujuće reforme. {PiK 128.1}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 17:8-24; 18:1-19.
Neko vrijeme Ilija je ostao sakriven u gorama kraj potoka Kerita. Tu je tijekom mnogih mjeseci na čudesan način dobivao hranu. Kasnije, kad je zbog duge suše potok presušio, Bog je naredio svojemu sluzi da utočište potraži u stranoj zemlji. “Ustani” – bilo mu je rečeno – “idi u Sarfatu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani.” {PiK 129.1}
Ova žena nije bila Izraelka. Ona nikad nije imala prednosti i blagoslove koje je uživao Božji izabrani narod, ali je vjerovala u pravoga Boga i hodila u punome svjetlu koje je obasjavalo njezin put. A sada, kad u Izraelu više nije bilo sigurnosti za Iliju, Bog ga je poslao toj ženi da nade utočište u njezinoj kući. {PiK 129.2}
”Ustade on i krenu u Sarfatu. Kada je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on joj se obrati i reče: ‘Donesi mi malo vode u vrču, da pijem!’ Kad je ona pošla da donese, on viknu za njom i reče: ‘Donesi mi i malo kruha u ruci!’” {PiK 129.3}
Ovaj siromašni dom teško je pritiskala glad, pa je čak i jadnih obroka počelo nedostajati. Dolazak Ilije upravo onoga dana kad se udovica bojala da će morati odustati od borbe za preživljavanje, stavio je na tešku kušnju njezinu vjeru u snagu živoga Boga da se pobrine za njezine potrebe. Ali čak i u krajnjoj nestašici, ona je posvjedočila svoju vjeru pokorivši se zahtjevu stranca koji je zatražio da s njime podijeli posljednju mrvicu hrane. {PiK 130.1}
Odgovarajući na Ilijin zahtjev da mu donese hrane i vode, udovica je rekla: “Živoga mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo.” Ilija joj je odvratio: “Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.” {PiK 130.2}
Nije se mogao zahtijevati veći ispit vjere od ovoga. Udovica je i dosad postupala prema svim strancima ljubazno i velikodušno. A sada, bez obzira na patnje kojima bi izložila sebe i svoga sina, uzdajući se u Boga Izraelova da namiri sve njezine potrebe, ona je položila ovaj najveći ispit gostoljubivosti, učinivši “kako je rekao Ilija”. {PiK 130.3}
Divno je bilo gostoprimstvo koje je Božjem proroku ukazala ova žena Feničanka, i divno je bila nagrađena njezina vjera i njezina velikodušnost. “I za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Jahve rekao preko svoga sluge Ilije.” {PiK 131.1}
“Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin, i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha. Tada ona reče Iliji: ‘Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi usmrtiš sina!’” {PiK 131.2}
“On joj reče: ‘Daj mi svoga sina!’ Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao, i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Jahvi … Jahve je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje. {PiK 131.3}
Ilija ga uze, side iz gornje sobe u kuću i dade ga njegovoj materi; i reče Ilija: ‘Evo, tvoj sin živi!’ Žena mu reče: ‘Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Jahvina u tvojim ustima istinita!’” {PiK 131.4}
Udovica iz Sarfate podijelila je svoje mrvice s Ilijom, a zauzvrat je njezin život i život njezina sina bio sačuvan. I svima koji u vrijeme nevolje i oskudice pokažu samilost i pruže pomoć onima kojima je pomoć još potrebnija nego njima, Bog je obećao veliki blagoslov. On se nije promijenio. Njegova snaga nije sada ništa manja nego u Ilijine dane. Ni danas nije ništa manje sigurno obećanje nego u dane kad ga je izgovorio naš Spasitelj: “Koji prima proroka jer je prorok, primit će proročku plaću.” Matthew 10:41. {PiK 131.5}
“Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!” (Hebrews 13:2) Ove riječi nisu do danas izgubile ništa od svoje snage. Naš nebeski Otac i dalje stavlja na putove svoje djece prilike koje su samo prikriveni blagoslovi; i oni koji iskoriste ove prilike, nalaze veliku radost. “Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja ko podne postati, Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.”Isaiah 58:10, 11. {PiK 132.1}
Svojim vjernim slugama Krist kaže danas: “Tko vas prima, mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.” Nijedno djelo milosrđa, učinjeno u Njegovo ime, neće ostati bez priznanja i bez nagrade. U ovo isto nježno priznanje Krist uključuje i najslabije i najniže članove Božje obitelji. “Tko napoji jednog od ovih malenih” – kaže On – onih koji su kao djeca u svojoj vjeri i u svom poznavanju Krista – “samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća” Matthew 10:40, 42. {PiK 132.2}
Tijekom dugih godina suše i gladi, Ilija se usrdno molio da se srca Izraelaca odvrate od idolopoklonstva i vrate vjernosti Bogu. Prorok je strpljivo čekao dok je ruka Gospodnja žestoko pritiskala osuđenu zemlju. I kad je vidio dokaze o patnjama i nestašici koji su se umnožavali na sve strane, njegovo se srce ispunilo žalošću, i on je čeznuo za snagom da brzo postigne reformu. Ali sam Bog je izvršavao svoju nakanu, i sve što je njegov sluga mogao učiniti bilo je da moli u vjeri i da čeka vrijeme za odlučno djelovanje. {PiK 133.1}
Otpad koji je prevladavao u Ahabovo vrijeme bio je posljedica dugogodišnjeg griješenja. Korak po korak, iz godine u godinu Izrael se udaljavao od pravoga puta. Iz naraštaja u naraštaj Izraelci su odbijali graditi prave putove svojim nogama, i na kraju je velika većina naroda postala pokorna vodstvu sila tame. {PiK 133.2}
Prošlo je skoro cijelo stoljeće otkako se, pod vladavinom kralja Davida, Izrael radosno sjedinio u pjevanju pjesama hvale Najvišemu, u priznavanju svoje potpune zavisnosti od Njegovih svakidašnjih blagoslova. Poslušajmo riječi obožavanja koje su tada pjevali: {PiK 133.3}
“O Bože, spasenje naše …
Oni što žive nakraj svijeta
boje se znamenja tvojih;
dveri jutra i večeri radošću napunjaš.
Ti pohodi zemlju i ti je natopi,
ti pripravi ljudima žito. 134
Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.
Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.
Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.
Njive se kite stadima,
doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.” {PiK 133.4}
(Psalm 65:5, 8-13)
Izrael je tada priznavao Boga kao Onoga koji “je zemlju stavio na stupove njene”. Izražavajući svoju vjeru, oni su tada pjevali: {PiK 134.1}
“Pokrio si je vodama bezdanim ko haljinom,
iznad bregova stajahu vode;
na tvoju se prijetnju povukoše,
od tvoje grmljavine zadrhtaše.
Bregovi se digoše, doline spustiše
na mjesto koje si im odredio.
Odredio si granicu koju ne smiju prijeći,
da opet ne pokriju zemlju.” {PiK 134.2}
Samo se moćnom silom Beskrajnoga elementi prirode na zemlji, moru i na nebu drže u svojim granicama. A ta počela On upotrebljava na sreću svojih stvorenja. “Svoju bogatu riznicu” Bog će obilno trošiti “da daje kišu tvojoj zemlji u pravo vrijeme, i blagoslovi svaki pothvat tvojih ruku” Deuteronomy 28:12. {PiK 134.3}
“Izvore svraćaš u potoke
što žubore medu brdima.
Oni poje sve živine poljske,
divlji magarci žeđ gase u njima.
Uz njih se gnijezde ptice nebeske
i pjevaju medu granama … {PiK 134.4}
Ti daješ te niče trava za stoku
i bilje na korist čovjeku,
da izvede kruh iz zemlje
i vino što razvedruje srce čovječje;
da uljem lice osvježi,
i da kruh okrijepi srce čovjeku …
Kako su brojna tvoja djela, o Jahve!
Sve si to mudro učinio:
puna je zemlja stvorenja tvojih.
Eno mora, velika i široka,
u njemu vrve gmazovi bez broja,
životinje male i velike … {PiK 135.1}
I sva ova bića željno čekaju
da ih ti nahraniš na vrijeme.
Daješ li im, tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.” {PiK 135.2}
Izraelci su imali dovoljno prilika da se raduju. Zemlja u koju ih je Gospodin doveo bila je zemlja u kojoj je teklo mlijeko i med. Tijekom lutanja pustinjom, Bog im je obećao da će ih odvesti u zemlju u kojoj nikada neće nedostajati kiše. “Jer zemlja u koju ideš da je zaposjedneš” – kazao im je On – “nije kao zemlja egipatska iz koje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojom snagom natapati kao što se natapa povrtnjak. Zemlja u koju idete da je zaposjednete zemlja je bregova i dolova, i natapa je dažd nebeski; zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju, od početka do svršetka godine.” {PiK 135.3}
Obećanje o obilju kiše bilo je dano uz uvjet da budu poslušni “Zato, ako doista poslušate zapovijedi koje vam danas izdajem, i budete ljubili Jahvu, Boga svoga, i služili mu svim srcem svojim, i svom dušom svojom, davat ću vašoj zemlji kišu u pravo vrijeme: u jesen i u proljeće, i moći ćeš sabirati svoje žito, svoje vino i svoje ulje; travu ću davati po tvome polju tvome blagu. Tako ćeš jesti i biti sit.” {PiK 135.4}
“Pazite” – opomenuo je Gospodin svoj narod – “da se vaše srce ne zavede, da ne pođete stranputicom, da drugim bogovima ne iskazujete štovanje i da im se ne klanjate. Jer tada bi na vas Jahve usplamtio gnjevom: nebesa bi zatvorio; kiše ne bi bilo; zemlja ne bi davala roda, i vas bi brzo nestalo s te dobre zemlje koju vam Jahve daje.” Deuteronomy 11:10-17. {PiK 136.1}
“Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem” – bili su opomenuti Izraelci – “nebesa nad tvojom glavom postat će mjedena, a tlo pod tvojim nogama postat će gvozdeno. Kišu tvoje zemlje Jahve će pretvarati u pijesak i prašinu da na te pada s nebesa dok te ne uništi.” Deuteronomy 28:15, 23, 24. {PiK 136.2}
To su bili neki od mudrih savjeta koje je Gospodin dao drevnom Izraelu. “Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu” – zapovjedio je Bog svome izabranom narodu. “Kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis medu očima! Poučite u njima svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad lijegate i kad ustajete.” (Deuteronomy 11:18, 19) Jasne su bile te zapovijedi, pa ipak, kako su stoljeća prolazila, i naraštaj za naraštajem gubio iz vida blagoslove koje je Bog pripravio za njihovo duhovno dobro, razorni utjecaji otpada zaprijetili su da uklone sve prepreke koje je širenju zla postavila božanska milost. {PiK 136.3}
I tako se dogodilo da je Bog sada pohodio svoj narod najoštrijom od najavljenih kazni. Ilijino proročanstvo dobivalo je svoje strašno ispunjenje. Tri godine tražili su vjesnika nevolje od grada do grada, od naroda do naroda. Po Ahabovu nalogu, mnogi kraljevi su davali svoju časnu riječ da se čudni prorok ne nalazi na njihovome području. Ipak, potraga je nastavljana jer su Izebela i Baalovi proroci mrzili Iliju smrtnom mržnjom, i nisu štedjeli napora da ga se dočepaju. Ali i dalje nije bilo kiše. {PiK 137.1}
I konačno, nakon “mnogo vremena” Iliji je došla riječ Gospodnja: “Idi, pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice zemlje.” {PiK 137.2}
Poslušan nalogu, “ode Ilija da se pokaže Ahabu”. Nekako u isto vrijeme kad je Ilija krenuo na put prema Samariji, Ahab je predložio Obadiji, upravitelju svoga dvora, da pode u potragu za izvorima i vodenim tokovima u nadi da će pronaći pašu za svoja izgladnjela stada i krda. Čak su se i na kraljevu dvoru osjećale teške posljedice dugotrajne suše. Kralj, duboko zabrinut za budućnost svoga dvora, odlučio se je osobno pridružiti svome sluzi u traženju nekoga boljeg mjesta na kojemu bi još bilo nešto paše. “Podijelili su zemlju koju će pretražiti; Ahab je sam otišao jednim putem, a Obadija je sam pošao drugim putem.” {PiK 137.3}
“I kad je Obadija bio na putu, eto mu u susret Ilije; poznavši ga, pade ničice i reče: ‘Jesi li to ti, gospodaru Ilija!’” {PiK 138.1}
U vrijeme Izraelova otpada Obadija je ostao vjeran. Njegov gospodar, kralj, nije ga mogao odvratiti od vjernosti živome Bogu. Sada je dobio čast da izvrši Ilijin nalog. Prorok mu je rekao: “Idi i reci svome gospodaru: Evo Ilije!” {PiK 138.2}
Vrlo uplašen, Obadija je uzviknuo: “Što sam sagriješio, te slugu svojega predaješ u ruke Ahabu, da me ubije?” Odnijeti takvu vijest Ahabu značilo je sigurnu smrt. “Živoga mi Jahve, tvoga Boga” – objasnio je proroku – “nema naroda ili kraljevstva kamo moj gospodar nije slao da te traže. I kad su mu rekli: Nema ga! zakleo je kraljevstvo i narod što te nisu našli. I sada mi naređuješ: Idi, reci svome gospodaru: Evo Ilije! Ali kad ja odem od tebe, Duh Jahvin odnijet će te ne znam kamo, a ja ću doći i obavijestiti Ahaba. Pa kad te ne nade, ubit će me!” {PiK 138.3}
Obadija je iskreno zaklinjao proroka da ga ne šalje. “A tvoj se sluga” – dodao je – “boji Jahve od mladosti svoje! Zar nije poznato mome gospodaru što sam učinio kad je ono Izebela poubijala proroke Jahvine? Sakrio sam stotinu proroka, po pedeset u jednu spilju, i kruhom ih uzdržavao i vodom. I sada ti naređuješ: Idi, reci svome gospodaru: Evo Ilije! Pa on će me ubiti!” {PiK 138.4}
Svečanom zakletvom Ilija se obvezao Obadiji da njegovo putovanje neće biti uzaludno. “Živoga mi Jahve Sebaota, komu služim” – uzviknuo je Ilija – “još ću mu se danas pokazati.” Ohrabren time, “Obadija pode u susret Ahabu i donese mu vijest”. {PiK 139.1}
Sa zaprepaštenjem koje se miješalo s užasom, kralj je slušao poruku čovjeka kojega se bojao i kojega je mrzio, i kojega je tražio tako neumorno. Dobro je znao da Ilija neće dovesti svoj život u opasnost samo zato da ga vidi. Je li moguće da se prorok sprema izreći još jedno prokletstvo nad Izraelom? Kraljevo srce obuzeo je strah. Sjetio se Jeroboamove suhe ruke. Ahab nije mogao izbjeći susret, a nije se usuđivao ni podići svoju ruku na Božjega glasnika. I tako, praćen vojnicima iz svoje tjelesne garde, uzdrhtali vladar je krenuo u susret proroku. {PiK 139.2}
Kralj i prorok stajali su licem u lice. Iako je Ahab bio ispunjen strašnom mržnjom, u nazočnosti Ilije izgledao je ostavljen od svih, bespomoćan. Svojim prvim izmucanim riječima: “Jesi li ti onaj koji upropašćuješ Izraela?” on i nesvjesno iznosi najdublje osjećaje svoga srca. Ahab je znao da su Božjom riječju nebesa postala kao od bakra, a ipak se trudio da krivnju za teške kazne koje su zadesile zemlju prebaci na proroka. {PiK 139.3}
Prirodno je da prijestupnik smatra Božjeg glasnika odgovornim za nevolje koje su došle kao sigurna posljedica skretanja s puta pravednosti. Oni koji sebe stavljaju pod Sotoninu vlast postaju nesposobni da vide događaje onako kao što ih Bog gleda. Kad se pred njih postavi ogledalo istine, postaju odbojni prema pomisli da trebaju dobiti ukor. Zaslijepljeni grijehom, odbijaju se pokajati; misle da su se Gospodnje sluge okrenule protiv njih i da zato zaslužuju najoštriju opomenu. {PiK 139.4}
Svjestan svoje nevinosti, Ilija stoji pred Ahabom i ne pokušava se izgovoriti ili polaskati kralju. Ne pokušava izbjeći kraljevu srdžbu dobrom viješću da je suša skoro pri kraju. On nema nikakvog opravdanja koje bi ponudio kralju. Uvrijeđen, revnujući za Božju čast, odbacuje Ahabove optužbe, neustrašivo objavljujući kralju da su njegovi grijesi i grijesi njegovih otaca navukli na Izraela ovu strašnu nevolju. “Ne upropašćujem ja Izraela” – hrabro tvrdi Ilija – “nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.” {PiK 140.1}
I danas je potreban glas stroge opomene; jer su teški grijesi odvojili narod od Boga. Nevjerstvo je skoro postalo moderno. “Nećemo da ovaj zavlada nad nama!” kao da govore tisuće (Luke 19:14). Uglađene propovijedi, koje se tako često čuju, ne ostavljaju trajan dojam; truba ne daje jasan glas. Ljude ne probada sve do srca jasna i oštra istina Božje riječi. {PiK 140.2}
Ima mnogo takozvanih kršćana koji bi, kad bi mogli izraziti svoje prave osjećaje, rekli: Ima li ikakve potrebe govoriti tako otvoreno? Oni bi, isto tako, primijetili: Zašto je Ivan Krstitelj morao reći farizejima: “Zmijski porodi! Tko vas upozori da bježite od srdžbe koja stiže?” (Luke 3:7) Zašto je morao izazvati gnjev Herodijade govoreći Herodu da protuzakonito živi sa ženom svoga brata? Kristov preteča je izgubio život samo zato što je otvoreno propovijedao! Pa zar nije mogao služiti Bogu ne izazivajući nezadovoljstvo onih koji su živjeli u grijehu? {PiK 140.3}
I tako su sebe smirivali ljudi koji su morali stajati kao vjerni čuvari Božjega Zakona, sve dok politika nije zauzela mjesto vjernosti, a grijehu nije bilo dopušteno da se nesmetano širi. Kad će se glas ozbiljnog ukora još jednom čuti u Crkvi? {PiK 141.1}
“Ti si taj čovjek!” (2 Samuel 12:7) Riječi tako krajnje otvorene kao što su bile one koje je Natan izgovorio Davidu danas se rijetko čuju s propovjedaonica, rijetko se vide u našemu tisku. Kad ne bi bile tako rijetke, mi bismo vidjeli više Božje sile kako se pokazuje medu ljudima. Gospodnji se glasnici ne smiju tužiti da su njihovi napori besplodni sve dok se ne pokaju zbog svoje ljubavi prema odobravanju i želje da ugode ljudima, što ih navodi da prešute istinu. {PiK 141.2}
Oni propovjednici koji ugađaju ljudima, koji viču: Mir, mir, kad Gospodin ne govori o miru, dobro bi učinili da ponize svoje srce pred Bogom, da traže oprost za svoju neiskrenost i svoj nedostatak moralne hrabrosti. Ne navodi njih ljubav prema bližnjima da ublažuju poruku koja im je povjerena, već naklonost prema udobnostima i sklonost da popuštaju svojim slabostima. Prava ljubav stavlja na prvo mjesto Božju čast i spasenje bližnjih. Oni koji imaju tu ljubav neće izbjegavati istinu da bi sačuvali sebe od neugodnih posljedica otvorenoga propovijedanja. Kad su duše u opasnosti, Božji propovjednici neće misliti o sebi, već će izgovarati riječi koje su im bile dane da ih izgovore i neće tražiti izgovore za zlo ili ga prikazivati manje zlim. {PiK 141.3}
O, kad bi svaki propovjednik mogao shvatiti svetost svoje službe, svetost svoga rada, i kad bi pokazao hrabrost kakvu je pokazao Ilija! Kao vjesnici postavljeni od Boga, propovjednici se nalaze na krajnje odgovornom položaju. Oni trebaju “koriti, prijetiti, opominjati u svoj strpljivosti” (2 Timothy 4:2). Umjesto Krista trebaju raditi kao upravitelji nebeskih tajni hrabreći poslušne i opominjući neposlušne. Na njih svjetovna politika ne smije imati utjecaja. Nikad ne smiju skretati s puta na koji ih je Krist postavio. Trebaju ići naprijed u vjeri, imajući na umu da su okruženi mnoštvom svjedoka. Oni ne smiju izgovarati svoje riječi, već riječi koje im je naredio Onaj koji je veći od svih moćnika na Zemlji. Njihova poruka treba glasiti: “Tako kaže Gospodin!” Bog traži ljude slične Iliji, Natanu i Ivanu Krstitelju ljude koji će nositi Njegovu poruku vjerno, ne gledajući na posljedice; ljude koji će istinu izgovarati hrabro, iako ona traži da žrtvuju sve što imaju. {PiK 142.1}
Bog ne može upotrijebiti ljude koji se u vrijeme nevolje, kad je prijeko potrebna snaga, hrabrost i utjecaj svih, boje čvrsto stati na stranu pravde. On traži ljude koji će se vjerno boriti protiv zla, protiv Poglavarstava i Vlasti, protiv sila tame ovoga svijeta, protiv duhovne pokvarenosti na visokim mjestima! Upravo će takvima On uputiti riječi: “Dobro, valjani i vjerni slugo! … Uđi u veselje gospodara svoga!” Matthew 25:23. {PiK 142.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 18:19-40.
143 Stojeći pred Ahabom, Ilija je zahtijevao da se svi Izraelci okupe na gori Karmelu i da se tu sretnu s njime i Baalovim i Aštartinim prorocima. “Sada sakupi” – zapovjedio je prorok “sav Izrael preda me na gori Karmelu i četiri stotine pedeset proroka Baalovih koji jedu za stolom Izebelinim.” {PiK 143.1}
Zapovijed je izrekao čovjek koji je izgledao kao da stoji u nazočnosti samoga Gospodina; Ahab je smjesta poslušao, kao da je prorok kralj, a kralj podanik. Brzi glasnici bili su poslani u sve krajeve kraljevstva da objave susret s Ilijom i prorocima Baala i Aštarte. U svakom gradu i selu ljudi su se pripremali da dođu na sastanak u određeno vrijeme. Dok su putovali prema zakazanom mjestu, srca mnogih bila su puna čudnih predosjećaja. Dogodit će se nešto neobično; zašto bi nas inače pozivali da se okupimo na Karmelu? Kakva će nova nevolja zadesiti narod i zemlju? {PiK 143.2}
Prije suše gora Karmel je bila poznata po ljepoti, po potocima koji su izvirali iz nepresušivih izvora, po plodnim padinama prekrivenima divnim cvijećem i bujnim šumarcima. Ali, sada je njegova ljepota stenjala pod strašnim prokletstvom. Žrtvenici, podignuti u slavu Baala i Aštarte, mogli su se vidjeti u lugovima bez lišća. Na vrhu jednoga od najviših gorskih lanaca, kao suprotnost njima, stajao je razrušeni Gospodnji žrtvenik. {PiK 144.1}
S Karmela su se vidjela široka prostranstva zemlje; a njegovi vrhovi bili su vidljivi iz mnogih krajeva izraelskoga kraljevstva. U podnožju gore bilo je mjesta s kojih se moglo dobro vidjeti skoro sve što se gore odigrava. Pod okriljem njegovih pošumljenih padina obavljalo se idolopokloničko bogoslužje kojim je Bogu nanošena teška sramota; i Ilija je izabrao ovu uzvišicu kao najbolje mjesto za očitovanje Božje sile i obranu časti Njegova imena. {PiK 144.2}
Rano ujutro određenoga dana, mnoštvo otpalih Izraelaca, ispunjeno nestrpljivim iščekivanjem, okupilo se u blizini gorskog vrha. Izebelini proroci kretali su se uzbrdo u veličanstvenoj povorci. U kraljevskom sjaju pojavio se i kralj i zauzeo mjesto na čelu čete svećenika, dočekan glasnim pozdravima idolopoklonika. Ali zebnja je obuzimala srca svećenika dok su se prisjećali da je na prorokovu riječ izraelska zemlja već tri i pol godine bez rose i kiše. Priprema se nešto strašno, u to su bili sigurni. Bogovi u koje su se uzdali pokazali su se nemoćnima da dokažu da je Ilija lažni prorok. Predmet njihova obožavanja pokazivao je čudnu ravnodušnost prema njihovome vatrenom zaklinjanju, prema molitvama, suzama i pokori, njihovim odvratnim obredima, stalnim i skupim žrtvama. {PiK 144.3}
Suočen s kraljem Ahabom i lažnim prorocima, okružen okupljenim mnoštvom Izraelaca, Ilija je jedini stajao da brani Gospodnju čast. Onaj kojega je cijelo kraljevstvo smatralo krivim za sve nevolje bio je sada tu, naizgled bespomoćan u nazočnosti vladara Izraela, Baalovih proroka, ratnika i tisuća ljudi koji su ih okruživali. Ali Ilija nije bio sam. Iznad njega i oko njega su zaštitničke čete Neba, anđeli koji su silni snagom. {PiK 147.1}
Ne stideći se i ne plašeći se, prorok stoji pred mnoštvom, potpuno svjestan svoga zadatka da izvrši božanski nalog. Njegovo lice šija strašnom svečanošću. S očekivanjem punim straha, narod čeka da on progovori. Pogledavši prvo prema razvaljenom Gospodnjem žrtveniku, a zatim prema mnoštvu, Ilija je povikao jasnim glasom, sličnim zvuku trube: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.” {PiK 147.2}
Narod mu nije odgovorio ni riječi. Nitko se u tome nepreglednom mnoštvu nije usuđivao pokazati svoju vjernost Gospodinu. Kao taman oblak, prijevara i zaslijepljenost prekrili su Izrael. Nije taj kobni otpad odjednom zahvatio narod, već postupno, onako kako su od prilike do prilike odbijali poslušati riječi opomene i ukora koje im je Gospodin slao. Svako udaljavanje od onoga što je pravo, svako odbijanje da se pokaju produbljivalo je njihovu krivnju i udaljavalo ih sve dalje od Neba. I sada, u ovoj krizi, uporno su odbijali stati na Božju stranu. {PiK 147.3}
Gospodin prezire ravnodušnost i nevjerstvo u vrijeme kad kriza zahvati Njegovo djelo. Cijeli svemir promatra s neizrecivim zanimanjem završne prizore u velikom sukobu između dobra i zla. Božji narod se približava granicama vječnog svijeta; što mu može biti važnije od odanosti nebeskom Bogu? U svim vjekovima Bog je imao moralne junake, a ima ih i sada – one koji se, slično Josipu, Iliji i Danielu, ne stide sebe priznati pripadnicima Njegova posebnog naroda. Njegovi posebni blagoslovi prate rad ljudi od akcije, ljudi koji se ne daju skrenuti s pravoga puta dužnosti, koji umjesto toga pozivaju: “Tko je za Jahvu, k meni!” (Exodus 32:26), ljudi koji se neće zaustaviti samo na raspitivanju, već će zahtijevati da oni koji su se odlučili ujediniti s Božjim narodom stupe naprijed i na nedvosmislen način očituju svoju odanost Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara. Takvi ljudi svoju volju i svoje planove podvrgavaju Božjem Zakonu. Ljubav prema Njemu nagoni ih da svoje živote ne smatraju vrijednima. Njihov je posao da uhvate svjetlost koja sjaji od Riječi i da je odraze svijetu jasnim, postojanim zrakama. Vjernost Bogu je njihova lozinka. {PiK 148.1}
Dok Izrael na Karmelu sumnja i oklijeva, Ilijin glas još jednom razbija tišinu: “Ja sam još jedini ostao kao prorok Jahvin, a Baalovih je proroka četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca. Neka oni izaberu sebi jednoga, neka ga sasijeku i stave na drva, ali neka ne podmeću ognja. Ja ću spremiti drugoga junca i neću podmetati ognja. Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino: bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog.” {PiK 148.2}
Ilijin je prijedlog tako razuman da ga narod nije mogao zaobići, i tako nalazi hrabrosti da odgovori: “Dobro!” Baalovi se proroci ne usuđuju izraziti suprotno mišljenje; obraćajući se njima, Ilija određuje: “Izaberite sebi jednoga junca i počnite, jer vas je mnogo više. Zazovite ime svoga boga, ali ne stavljajte ognja.” {PiK 149.1}
Izvana smjeli i izazovni, ali užasnuti i svjesni krivice u svome srcu, lažni proroci pripremaju svoj žrtvenik, stavljaju na njega drva i žrtvu, a zatim započinju svoje molitve. Njihovi reski uzvici odjekuju odbijajući se od okolnih šuma i vrhunaca dok zazivaju ime svoga boga, govoreći: “O Baale, usliši nas!” Svećenici se okupljaju oko žrtvenika skačući, prigibajući se i vičući, čupajući kosu i parajući tijelo, i zaklinju svoga boga da im pomogne. {PiK 149.2}
Jutro je prošlo, dolazi podne, a ipak još nema dokaza da Baal čuje viku svojih zavedenih sljedbenika. Nema glasa, nema odgovora na njihove očajničke molitve. Nikakav oganj nije spalio žrtvu. {PiK 149.3}
Dok nastavljaju svoje vatreno zaklinjanje, lažljivi svećenici stalno pokušavaju pronaći neki način da zapale vatru na žrtveniku i tako navedu ljude da povjeruju kako je oganj došao izravno od Baala. Međutim, Ilija promatra svaki njihov pokret; i svećenici, nadajući se, iako nade nije moglo biti, da će im se pružiti prilika za prijevaru, produžavaju svoj besmisleni obred. {PiK 149.4}
“U podne im se Ilija naruga i reče: ‘Glasnije vičite, jer je on bog; zauzet je ili ima posla, ili je na putu; možda spava, pa ga treba probuditi!’ A oni okrenuše vikati još glasnije i parati se noževima i sulicama, kako je u njih običaj, sve dok ih nije oblila krv. Kad je prošlo podne, pali su u bunilo i bjesnjeli sve dok nije bilo vrijeme da se prinese žrtva; ali nije bilo nikakva glasa ni odgovora niti znaka da ih tkogod sluša.” {PiK 149.5}
Radosno bi Sotona priskočio u pomoć onima koje je prevario i koji su mu odano služili. Radosno bi poslao munju da zapali njihovu žrtvu. Ali Gospodin je postavio mede Sotoni, ograničio je njegovu silu, i ni svi njegovi napori nisu mogli kresnuti nijednu iskru na Baalovu žrtveniku. {PiK 150.1}
I na kraju, glasova promuklih od vikanja, haljina krvavih od rana koje su sami sebi zadali, svećenici su počeli očajavati. S nesmanjenom žestinom, sada su s riječima molitava počeli miješati i riječi strašnog proklinjanja svoga boga Sunca, dok ih je Ilija nastavio pozorno promatrati. Znao je da bi ga narod smjesta rastrgniio na komade kad bi svećenicima uspjelo da na bilo koji način zapale vatru na žrtveniku. {PiK 150.2}
Počela se spuštati večer. Baalovi proroci su umorni, nemoćni, zbunjeni. Jedan je predlagao jedno, drugi nešto drugo, sve dok, konačno, nisu odustali od daljnjih napora. Njihovi uzvici i kletve nisu više odjekivali Karmelom. Očajni, povukli su se iz natjecanja. {PiK 150.3}
Tijekom cijeloga toga dugačkog dana narod je gledao napore svojih zbunjenih svećenika. Vidjeli su njihovo divljačko skakanje oko žrtvenika, kao da žele natjerati vrele sunčane zrake da posluže njihovoj namjeri. Promatrali su užasnuto kako se svećenici sami mrcvare i ranjavaju i imali prilike razmišljati o ludosti služenja idolima. Mnogi u mnoštvu postali su umorni od prikazanog demonizma, i sada su s najvećim zanimanjem čekali da vide što će učiniti Ilija. {PiK 150.4}
U vrijeme večernje žrtve Ilija je pozvao narod: “Priđite k meni!” Kad su se dršćući približili, Ilija se okrenuo razrušenom žrtveniku na kojemu su nekada ljudi obožavali Boga nebeskoga, i popravio ga. Njemu je ta gomila razvalina bila dragocjenija od svih veličanstvenih idolopokloničkih žrtvenika. {PiK 151.1}
Obnavljajući ovaj prastari žrtvenik, Ilija je pokazao da poštuje Savez koji je Gospodin sklopio s Izraelom kad je narod prešao preko Jordana i ušao u obećanu zemlju. Izabravši “dvanaest kamenova, prema broju plemena sinova Jakova … sagradi od toga kamenja žrtvenik Imenu Jahvinu”. {PiK 151.2}
Razočarani Baalovi svećenici, iznemogli od svojih uzaludnih napora, čekaju da vide što će Ilija učiniti. Mrze proroka koji je predložio ispit koji je otkrio slabost i nemoć njihovih bogova; ali se boje njegove snage. I narod, također prestrašen, skoro bez daha od iščekivanja, promatra Iliju kako nastavlja pripreme. Smireno lice proroka pokazuje se kao izrazita suprotnost fanatičnoj, besmislenoj grozničavosti Baalovih sljedbenika.{PiK 151.3}
Kad je popravio žrtvenik, prorok je oko njega iskopao jarak i, stavivši drva na žrtvenik i pripravivši junca, položio žrtvu i zapovjedio narodu da izlije vodu po paljenici i žrtveniku. “Tada reče: ‘Napunite vodom četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva. ’ Učiniše tako. Zapovjedi im: ‘Ponovite’, i oni ponoviše. Tada reče: ‘Učinite i treći put.’ Oni tako i treći put. Voda je tekla oko žrtvenika i jarak se ispunio vodom.” {PiK 151.4}
Podsjećajući narod na dugotrajno otpadništvo koje je navuklo na njih Gospodnju srdžbu, Ilija ih poziva da ponize svoje srce i da se obrate Bogu svojih otaca kako bi moglo biti uklonjeno prokletstvo izrečeno nad Izraelcima. I tada, poklonivši se sa štovanjem pred nevidljivim Bogom, podiže svoje ruke prema Nebu i upućuje jednostavnu molitvu. Baalovi svećenici su vikali, parali se i skakali od ranog jutra do kasnog poslijepodneva; ali dok je molio Ilija, nikakvi besmisleni krikovi nisu parali karmelske visove. On je molio kao da zna da je Gospodin tu, da je svjedok toga prizora, da sluša njegov poziv. Baalovi proroci su molili divlje, nesuvislo. Ilija moli jednostavno i vatreno, tražeći od Boga da pokaže svoju nadmoć nad Baalom kako bi Izrael bio naveden da se obrati Njemu. {PiK 152.1}
“Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov” – moli prorok – “objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Jahve; usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog, i da ćeš ti obratiti njihova srca.” {PiK 152.2}
Tišina, teška i svečana, počiva na svima. Baalovi svećenici drhte od užasa. Svjesni svoje krivnje, očekuju brzu odmazdu. {PiK 152.3}
Čim je Ilijina molitva završila, plamenovi vatre, slični sjajnim bljeskovima munje, spustili su se s neba na podignuti žrtvenik, spalili paljenicu i popili vodu u jarku, pretvorivši u prah čak i kamenje žrtvenika. Sjaj plamena obasjao je goru i zaslijepio oči promatrača. U dolinama u podnožju gore, odakle su mnogi s napregnutom pozornošću promatrali pokrete onih na vrhu, jasno se vidjelo spuštanje vatre, i sve je zaprepastilo. Podsjetilo ih je na stup ognja kraj Crvenog mora koji je razdvojio sinove Izraelove od egipatske vojske. {PiK 152.4}
Narod na vrhu gore bacio se na zemlju ispunjen strahopoštovanjem prema nevidljivom Bogu. Nitko se više nije usuđivao gledati vatru koja je došla s Neba. Bojali su se da će i sami biti spaljeni; i, uvjereni u svoju dužnost da priznaju Ilijinog Boga kao Boga svojih otaca, kojemu svi dužni biti vjerni, povikali su uglas: “Jahve je Bog! Jahve je Bog!” Sa zaprepašćujućom jasnoćom uzvik se razlijegao gorom i odjeknuo okolnom ravnicom. Konačno je Izrael došao k sebi, prozreo prijevaru, pokajao se. Konačno je narod uvidio kako je strašno sramotio Boga. Osobine Baalova štovanja, kao suprotnost razumnoj službi koju zahtijeva pravi Bog, bile su potpuno otkrivene. Narod je shvatio da je Bog bio i pravedan i milostiv kad im je uskratio rosu i kišu sve dok ne priznaju Njegovo ime. Sad su bili spremni priznati da je Ilijin Bog veći od svakog idola. {PiK 153.1}
Baalovi svećenici zaprepašteno su promatrali veličanstveno otkrivenje Gospodnje sile. Ali čak i u svojoj zbunjenosti i u nazočnosti božanske slave, nisu se htjeli pokajati za svoja zla djela. Željeli su i dalje ostati Baalovi proroci. I tako su sami pokazali da su zreli za uništenje. Da bi pokajnički Izrael bio zaštićen od zavodničkih pokušaja onih koji su ga učili da služi Baalu, Gospodin naređuje Iliji da uništi lažne učitelje. Srdžba naroda već se i tako podigla protiv onih koji su ga navodili na grijeh; i kad je Ilija izdao naredbu: “Pohvatajte proroke Baalove, da nijedan od njih ne utekne!” narod ga je bio spreman poslušati. Uhvatili su svećenike, odveli ih do potoka Kišona i tamo, prije nego što se završio dan koji je obilježio početak odlučne reforme, Baalovi su službenici bili pobijeni. Nijednome nije bilo dopušteno da preživi. {PiK 153.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 18:41-46; 19:1-8.
Nakon istrebljenja Baalovih proroka, bio je otvoren put za obavljanje velike duhovne obnove medu pripadnicima deset plemena sjevernoga kraljevstva. Ilija je ljudima otkrio veličinu njihova otpada; pozvao ih je da ponize svoja srca i da se vrate Gospodinu. Kazna s Neba bila je izvršena; narod je prenao svoje grijehe i prihvatio Boga svojih otaca kao živoga Boga; sada je nebesko prokletstvo trebalo biti povučeno i trebali su se obnoviti prolazni blagoslovi života. Zemlja je trebala biti osvježena kišom. “Idi gore, jedi i pij” – rekao je Ilija Ahabu – “jer čujem šumor kiše.” Prorok je zatim otišao na vrh gore da moli. {PiK 155.1}
Nikakav vidljivi dokaz skorog dolaska kiše nije naveo Iliju da tako uvjereno naloži Ahabu da se pripravi za kišu. Prorok nije vidio oblake na nebu, niti je čuo grmljavinu. On je 156 jednostavno izgovorio riječi koje mu je dao Sveti Duh, odgovarajući tako na njegovu snažnu vjeru. Cijeloga dana on je bez oklijevanja ispunjavao Božju volju otkrivajući tako usput i povjerenje u proročanstva Božje Riječi; i sada, učinivši sve što je bilo u njegovoj moći, znao je da će Nebo obilno izliti obećane blagoslove. Isti Bog koji je poslao sušu, obećao je i obilje kiše kao nagradu za dobra djela; i sada je Ilija čekao na obećano izlijevanje. U stavu poniznosti, “prignuo se zemlji i sakrio lice medu koljena”, on je uputio Bogu posredničku molitvu za pokajnički Izrael. {PiK 155.2}
Stalno iznova Ilija je slao svoga slugu na mjesto odakle se vidjelo Sredozemno more da otkrije ima li kakvoga vidljivog znaka da je Bog čuo njegovu molitvu. Sluga se svaki put vraćao s odgovorom: “Ništa nema ondje!” Prorok nije postao nestrpljiv niti je izgubio vjeru, već je nastavio iskreno moliti. Šest puta sluga se vraćao s riječima da nema nikakvog znaka kiše na bakrenastom nebu. Nepokoleban, Ilija ga šalje još jedanput; i ovoga puta sluga se vraća s porukom: “Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.” {PiK 156.1}
To je bilo dovoljno. Ilija nije čekao da se nebo smrači. U tom malom oblaku vjerom je vidio obilje kiše; i djelovao je u skladu sa svojom vjerom poslavši brzo slugu Ahabu s porukom: “Upregni i silazi da te kiša ne uhvati.” {PiK 156.2}
Upravo zato što je Ilija bio čovjek velike vjere, Bog ga je mogao upotrijebiti u ovoj ozbiljnoj krizi u povijesti Izraela. Dok je molio, vjerom se hvatao za obećanja Neba i ustrajao je u molitvi sve dok njegove molbe nisu bile uslišene. Nije čekao na potpune dokaze da ga je Bog čuo, već je bio spreman krenuti dalje na najmanji dokaz Božje naklonosti. A ipak, sve što je on mogao učiniti uz Božju pomoć, može učiniti svatko na svom području djelovanja u Božjoj službi; jer o proroku s gileadskih planina je zapisano: “Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci.” James 5:17. {PiK 156.3}
Vjera slična ovoj potrebna je danas u svijetu – vjera koja će se osloniti na obećanja Božje Riječi i biti uporna sve dok je Nebo ne usliši. Vjera slična ovoj usko nas povezuje s Nebom i donosi nam snagu da se suočimo sa silama tame. Vjerom Božja djeca “osvojiše kraljevstva, obaviše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja, izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Hebrews 11:33, 34). Danas mi vjerom trebamo dostići visine koje nam je odredila Božja namjera. “Ako što možeš… Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Mark 9:23. {PiK 157.1}
Vjera je bitan element uspješne molitve. “Onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (Hebrews 11:6, 1 John 5:14, 15) S Jakovljevom čvrstom vjerom i nepokolebljivom Ilijinom ustrajnošću, mi možemo upućivati svoje molbe Ocu tražeći sve što nam je obećao. Čast Njegova prijestolja zahtijeva da se ispuni Njegova riječ. {PiK 157.2}
Sjene noći već su se počele spuštati na goru Karmel kad se Ahab spremio da krene. “Odjednom se nebo zamrači od oblaka i vihora, i pade jaka kiša. Ahab se pope na kola i odveze u Jizreel.” Dok je putovao prema kraljevskom gradu kroz noć i zasljepljujuću kišu, Ahab nije mogao vidjeti put pred sobom. Ilija, koji je, kao Božji prorok, toga dana ponizio Ahaba pred njegovim podanicima i pobio idolopokloničke svećenike, i dalje ga je priznavao kao kralja nad Izraelom; i sada, u znak podložnosti, trčao je pred kraljevim kolima vodeći kralja sve do ulaza u grad. {PiK 158.1}
U ovomu plemenitom postupku Božjeg vjesnika prema pokvarenom kralju krije se pouka za sve one koji tvrde da služe Bogu, a u svojim očima izgledaju vrlo veliki. Ima i onih kojima je ispod časti da obavljaju dužnosti koje njima izgledaju sporedne. Oni se ustežu obaviti čak i nužnu službu, jer se boje da će ih netko vidjeti kako rade posao sluge. Takvi mogu mnogo naučiti iz Ilijinog primjera. Na jednu njegovu riječ nebeska blaga bila su uskraćena zemlji preko tri godine; njemu je Bog ukazao veliku čast kad je, odgovarajući na njegovu molitva na Karmelu, oganj pao s neba i spalio žrtvu; njegova je ruka izvršila Božju osudu i zatrla idolopokloničke proroke; njegova molitva za kišu bila je uslišena. A ipak, nakon nadmoćne pobjede kojom je Bog po svojoj milosti nagradio njegovu javnu službu, spremno je obavio službu fizičkog radnika. {PiK 158.2}
Na ulazu u Jizreel Ilija i Ahab su se razdvojili. Prorok, odlučivši ostati izvan zidina, ogrnuo se plaštem i legao na golu zemlju da spava. Kralj, ušavši u grad, uskoro se našao pod okriljem svoje palače i tamo ispričao svojoj ženi o divnim događajima toga dana i o čudesnom otkrivenju božanske sile koje je dokazalo Izraelu da je Gospodin pravi Bog i da je Ilija Njegov izabrani poslanik. Kad je Ahab ispričao svojoj ženi da su idolopoklonički proroci pobijeni, Izebela, tvrdoga i nepokajanoga srca, vrlo se razljutila. Odbila je priznati da se u događajima na Karmelu otkrila nadmoćna Božja providnost pa je, i dalje odbojna, drsko izjavila da Ilija mora umrijeti. {PiK 159.1}
Te noći glasnik je probudio umornog proroka i predao mu Izebelinu poruku: “Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodadu, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!” {PiK 159.2}
Izgledalo bi da se nakon takvog očitovanja hrabrosti, nakon takve potpune pobjede nad kraljem, svećenicima i narodom, Ilija nikad neće predati očaju niti dopustiti da ga netko prestraši. Međutim, pokazalo se da se on, koji je bio blagoslovljen tolikim dokazima Božje milostive skrbi, nije uspio uzdići iznad običnih ljudskih slabosti, i u tom mračnom trenutku napustila ga je i vjera i hrabrost. Zastrašen, trgnuo se iz drijemeža. Kiša je još padala s neba, a tama ga je okruživala sa svih strana. Zaboravljajući da mu je prije tri godine Bog pokazao gdje treba naći utočište od Izebeline mržnje i Ahabove potjere, pobjegao je da spasi život. Stigavši do Beer Šebe vi Judeji, “otpustio (je) ondje svoga momka. A sam ode dan hoda u pustinju.” {PiK 159.3}
Ilija nije trebao napustiti svoje mjesto. Trebao je Izebeline prijetnje dočekati oslanjajući se na zaštitu Onoga koji mu je naredio da obrani Gospodnju čast. Morao je reći glasniku da će ga Bog u kojega se uzda zaštititi od kraljičine mržnje. Prošlo je samo nekoliko sati otkako je bio svjedok divnog otkrivanja božanske snage, i to mu je trebalo uliti sigurnost da neće biti zaboravljen. Da je ostao na svome mjestu, da je u Gospodinu potražio utočište i snagu, ostajući čvrsto uz istinu, bio bi zaštićen od zla. Gospodin bi mu dao još jednu značajnu pobjedu, jer bi poslao svoju kaznu na Izebelu; dojam koji bi sve to ostavilo na kralja i narod omogućio bi veliku obnovu. {PiK 160.1}
Ilija je mnogo očekivao od čuda koje se zbilo na Karmelu. Nadao se da će poslije takvog očitovanja Božje sile Izebela potpuno izgubiti utjecaj na Ahabove misli i da će doći do brze obnove u Izraelu. Cijeloga dana on je na vrhu Karmela podnosio napor bez hrane. Dok je vodio Ahabova kola do vrata Jizreela, njegova hrabrost je bila velika usprkos tjelesnim naporima koje je podnosio. {PiK 160.2}
Međutim, reakcija kakva se često javlja nakon čvrste vjere i velikog uspjeha sustigla je i Iliju. Uplašio se da obnova koja je započela na Karmelu neće biti trajna; i obuzela ga je malodušnost. Bio je uzdignut do samoga vrha Pisge, a sad se nalazio u dolini. Dok je bio pod nadahnućem Svemogućega, izdržao je najžešći ispit vjere; ali u ovom trenutku obeshrabrenja, dok su mu Izebeline prijetnje odjekivale u ušima i dok mu je izgledalo da Sotona pobjeđuje koristeći se spletkama ove pokvarene žene, izgubio je svoj oslonac u Bogu. Bio je uzdignut bez mjere, i reakcija je bila strašna. Zaboravljajući Boga, Ilija je bježao sve dalje, dok se nije našao sam u strašnoj pustinji. Potpuno iscrpljen, sjeo je da se odmori pod smrekom. Sjedeći tu, poželio je umrijeti. Uzviknuo je: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” Bjegunac, daleko od ljudskih boravišta, duha skršena gorkim razočaranjem, poželio je da više nikad ne vidi lice čovjeka. Na kraju, potpuno iscrpljen, legao je i zaspao. {PiK 161.1}
U svačijem iskustvu javljaju se trenuci stvarnog razočaranja i krajnjeg obeshrabrenja – dani kad nas obuzima tuga, kad nam postaje teško vjerovati da je Bog i dalje onaj isti ljubazni dobročinitelj svoje zemaljske djece; dani kad nevolje muče dušu, sve dok nam smrt ne postane milija od života. Upravo tada mnogi gube oslonac u Bogu i pretvaraju se u robove sumnje, okovane nevjerovanjem. Kad bismo u takvim trenucima duhovnim očima mogli shvatiti veličinu Božje providnosti, mi bismo vidjeli anđele koji se trude da nas spase od nas samih, koji pokušavaju naše stope postaviti na temelje postojanije od vječnih gora, i nova vjera, novi život prostrujali bi našim bićem.{PiK 162.1}
Vjerni Job, u danima svoje nevolje i mraka, izjavljuje: {PiK 162.2}
“O, ne bilo dana kad sam se rodio …
O, kad bi se jad moj izmjeriti mogo,
a nevolje moje stavit na tezulju! …
O, da bi mi se molba moja uslišala,
da mi Bog ispuni ono čemu se nadam! {PiK 162.3}
O, kada bi me Bog uništiti htio,
kada bi mahnuo rukom da me satre!
Za mene bi prava utjeha to bila …
Ustima ja svojim stoga branit neću,
u tjeskobi duha govorit ću sada,{PiK 163.1}
u gorčini duše ja ću zajecati …
Smrt mi je od patnja mojih draža. {PiK 163.2}
Ja ginem i vječno živjet neću;
pusti me, tek dah su dani moji!”{PiK 163.3}
Job 3:3; 6:2, 8-10; Job 7:11, 15, 16.
Ali iako je bio umoran od života, Jobu nije bilo dopušteno da umre. Bilo mu je ukazano na prilike koje će mu se pružiti u budućnosti, i tako mu je upućena poruka nade: {PiK 163.4}
“Čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
Svojih se kušnja nećeš sjećat više
kao ni vode koja je protekla.
Jasnije će tvoj život sjat no podne,
tmina će se obratit u svanuće.
U uzdanju svom živjet ćeš sigurno …
Kad legneš, nitko te buditi neće;
mnogi će tvoju tražiti naklonost.
A zlikovcima ugasnut će oči,
neće im više biti utočišta:
izdahnut, bit će im jedina nada.” {PiK 163.5}
Iz dubina obeshrabrenja i očaja Job se uzdigao do vrhunaca beskrajnog povjerenja u milost i spasonosnu Božju snagu. Pobjednički je uzviknuo: {PiK 163.6}
”On me ubit može: nade druge nemam …
I to je već zalog mojega spasenja …
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati,
i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima.” {PiK 164.1}
“Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje” (Job 38:1), otkrivajući svojemu sluzi veličinu svoje moći. Kada je Job bacio pogled na svoga Stvoritelja, zgrozio se nad sobom i pokajao se u prahu i pepelu. I tada ga je Gospodin mogao obilno blagosloviti i njegove zadnje godine učiniti najljepšim godinama njegova života. {PiK 164.2}
Nada i hrabrost bitne su u savršenoj službi Bogu. To su i plodovi vjere. Očajavanje je grešno i nerazumno. Bog je voljan i spreman da još “izobilnije” (Hebrews 6:17) svojim slugama udijeli snagu koja im je potrebna u kušnjama i nevoljama. Planovi neprijatelja Njegova djela mogu izgledati dobro zamišljeni i utemeljeni, ali Bog može oboriti i najjači. On to čini na svoj način i u vrijeme koje sam odabere, kad vidi da je vjera Njegovih slugu dovoljno okušana. {PiK 164.3}
Za obeshrabrene ima lijeka — vjera, molitva i rad. Vjera i rad ulit će sigurnost i pružiti zadovoljstvo koje će rasti iz dana u dan. Jesi li u iskušenju da se prepustiš neugodnim predosjećajima ili krajnjoj malodušnosti? U najmračnijim danima, kad okolnosti izgledaju najnepovoljnije, nemoj se plašiti! Imaj vjere u Boga. On zna tvoje potrebe. On ima svu moć. Njegova beskrajna ljubav i milosrđe nikad se ne umaraju. Nemoj se bojati da On neće ispuniti svoje obećanje. On je vječna istina. On nikada neće promijeniti savez koji je sklopio s onima koji Ga vole. On će svojim vjernim slugama dati onu mjeru uspješnosti koju njihove potrebe zahtijevaju. Apostol Pavao svjedoči: “A on mi je odgovorio; ‘Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti’ … Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” 2 Corinthians 12:9, 10. {PiK 164.4}
Je li Bog zaboravio Iliju u vrijeme njegove nevolje? O, ne! On nije volio svoga slugu ništa manje u trenutku kad je ovaj smatrao da su ga odbacili i Bog i ljudi, nego što ga je volio onda kad je u odgovor na njegovu molitvu poslao oganj s neba i osvijetlio cijelu goru! I sada, kad je Ilija zaspao, probudio ga je blagi dodir i ugodan glas. Trgnuo se užasnut, spreman da bježi, uplašen da ga je neprijatelj pronašao. Ali sažaljivo lice nagnuto nad njim nije bilo lice neprijatelja, već prijatelja. Bog je poslao s Neba svog anđela s hranom za svoga slugu. “Ustani i jedi” – naredio mu je anđeo. “On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode.” {PiK 166.1}
Kad se Ilija osvježio hranom koja mu je bila ponuđena, ponovno je zaspao. I ponovno je došao anđeo. Dotaknuvši iscrpljenog čovjeka, rekao je blago, s mnogo sućuti: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” “Ustao je, jeo i pio”, i u snazi koju je dobio od ponuđene hrane mogao je putovati “četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba”, da tamo nade utočište u jednoj špilji. {PiK 166.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 19:9-18.
Ilijino sklonište na gori Horebu, iako skriveno od ljudi, bilo je poznato Bogu; i umorni i obeshrabreni prorok nije bio ostavljen da se sam bori sa silama tame koje su ga napadale. Na ulazu u špilju u kojoj je Ilija našao utočište, Bog se sreo s njim preko moćnog anđela poslanog da se raspita za njegove potrebe i da mu objasni namjere koje Bog ima s Izraelom. {PiK 167.1}
Sve dok nije naučio da se potpuno osloni na Boga, Ilija nije mogao dovršiti svoje djelo za one koji su bili zavedeni i služili Baalu. Velika pobjeda na visinama Karmela otvorila mu je put k još većim pobjedama; međutim, Izebeline prijetnje odvratile su ga od prekrasnih mogućnosti koje su mu se pružale. Božji čovjek je morao biti naveden da shvati neodrživost svoga sadašnjeg položaja, posebice ako se on usporedi s položajem koji je Gospodin želio da prorok zauzme. {PiK 167.2}
Bog je svoga okušanog slugu suočio s pitanjem: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Ja sam te poslao na potok Kerit, a nakon toga udovici u Sarfatu. Ja sam ti zapovjedio da se vratiš u Izrael i da staneš pred idolopokloničke svećenike na Karmelu, ja sam te opasao snagom da vodiš kraljevu kočiju sve do vrata Jizreela. Ali tko te je poslao da bezglavo bježiš u pustinju? Kakvoga posla imaš ovdje? {PiK 168.1}
S gorčinom u duši Ilija je plačnim glasom izrekao svoje prigovore: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život.” {PiK 168.2}
Pozivajući proroka da napusti špilju, anđeo mu je naredio da izađe pred Gospodina u goru i da sluša Njegovu riječ. “Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.” {PiK 168.3}
Ne moćnim pokazivanjem božanske snage, već “šaptom laganog i blagog lahora” odlučio se Bog otkriti svomu sluzi. Želio je poučiti Iliju da ono djelo koje se najbučnije oglašava nije uvijek i najuspješnije u ispunjavanju Njegove namjere. Dok je Ilija čekao da mu se Gospodin otkrije, protutnjala je oluja, zablistale su munje, prošao je proždrljivi oganj, ali Bog nije bio u svemu tome. A onda se javio šapat laganog i blagog lahora, i prorok je pokrio glavu u Gospodnjoj nazočnosti. Njegova ljutnja se stišala, duh mu je omekšao i postao ponizan. Sada je shvatio da će mu tiho povjerenje, čvrsto oslanjanje na Boga, uvijek donijeti pomoć u vrijeme potrebe. {PiK 168.4}
Nije uvijek najuspješnije predstavljanje Božje istine ono što osvjedočava i obraća dušu. Ne pridobivaju se ljudska srca rječitošću ili logikom, već blagim utjecajem Svetoga Duha koji djeluje tiho i spokojno na preobražavanju i razvijanju karaktera. Upravo je lagani i blagi glas Božjega Duha ona sila koja mijenja srce. {PiK 169.1}
“Što ćeš ti tu, Ilija?” – raspitivao se glas; a prorok je ponovno odgovorio: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život.” {PiK 169.2}
Gospodin je odgovorio Iliji da prijestupnici u Izraelu neće proći bez kazne. Trebali su posebno biti izabrani ljudi koji će ispuniti božanske namjere i kazniti idolopokloničko kraljevstvo. Nemilosrdno djelo moralo se obaviti kako bi svi dobili priliku da stanu na stranu pravoga Boga. Sam se Ilija trebao vratiti u Izrael da s drugima podijeli teret djela reforme. {PiK 169.3}
“Idi” – zapovjedio je Gospodin Iliji – “vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Bel Mehokf, za proroka namjesto sebe. Koji utekne od mača Hazaelova, njega će pogubiti Jehu; a tko utekne od Jehuina mača, njega će pogubiti Elizej.” {PiK 169.4}
Ilija je mislio da jedini u Izraelu služi pravome Bogu. Ali Onaj koji čita svako srce otkrio je proroku da ima još mnogo onih koji su mu ostali vjerni tijekom dugih godina otpada. Rekao je: “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala.” {PiK 170.1}
Iz iskustava koja je Ilija stekao u tim danima obeshrabrenja i prividnog poraza mogu se izvući mnoge korisne pouke, neprocjenjivo dragocjene za Božje sluge našega vremena, vremena koje je obilježeno općim otpadom od svega što je pravo. Otpad koji sada prevladava vrlo je sličan onome koji se u prorokove dane širio Izraelom. Uzdižući ljudsko iznad božanskoga, slaveći omiljene vode, obožavajući ovaj svijet, stavljajući znanost iznad istina otkrivenja, mnoštvo danas ide za Baalom. Sumnja i nevjerstvo svojim mračnim utjecajem osvajaju um i srce, i mnogima su ljudske teorije postale važnije od božanskih riječi. Javno se tvrdi da je došlo vrijeme da se ljudski razum uzdigne iznad biblijske nauke. Božji Zakon, božansko mjerilo pravednosti, proglašava se nevažećim. .{PiK 170.2}
Neprijatelj svake istine nastoji svojom zavodničkom silom navesti muškarce i žene da ljudske ustanove uzdignu umjesto Boga, i da zaborave ono što je bilo određeno da čovječanstvu donese sreću i spasenje. Ipak, ovaj otpad, ma koliko se proširio, nije sveopći. Nisu svi u svijetu bezakonici i puni grijeha; nisu svi stali na stranu neprijatelja. Bog ima mnogo tisuća onih koji se nisu savili pred Baalom, mnogo onih koji čeznu da potpunije razumiju Krista i Zakon, mnogo onih koji se nadaju, iako se je teško nadati, da će Isus uskoro doći i ukinuti vladavinu grijeha i smrti. Ima i mnogo onih koji u neznanju služe Baalu, ali s kojima se Božji Duh i dalje bori. {PiK 171.1}
Takvima je potrebna osobna pomoć onih koji su upoznali Boga i snagu Njegove Riječi. U ovakvo vrijeme kakvo je naše, svako Božje dijete mora se aktivno uključiti u djelo pomaganja bližnjima. Kad se oni koji razumiju biblijske istine trude da pronađu ljude koji čeznu za svjetlošću, Božji anđeli će stati uz njih. A kad anđeli podu, neka se nitko ne boji krenuti naprijed. Zahvaljujući iskrenim naporima posvećenih djelatnika, mnogi će se odvratiti od idolopoklonstva i početi služiti živome Bogu. Mnogi će prestati odavati počasti ljudskim ustanovama i neustrašivo će stati na stranu Boga i Njegova Zakona. {PiK 171.2}
Mnogo zavisi od neprestanog zalaganja onih koji su istiniti i vjerni, i upravo zato Sotona ulaže krajnje napore da onemogući ostvarenje božanske namjere preko poslušnih. Neke navodi da izgube iz vida svoje uzvišeno i sveto poslanje i da postanu zadovoljni užicima ovoga života. On ih navodi da se zadovoljno smjeste ili da se, radi stjecanja većih svjetovnih prednosti, uklone s mjesta na kojemu bi mogli biti snaga na dobro. Druge tjera da u obeshrabrenju napuste dužnosti, bojeći se protivljenja ili progonstva. Međutim, Nebo sve te ljude gleda s najnježnijom sućuti. Svakom Božjem djetetu čiji je glas neprijatelj duše uspio utišati, upućeno je pitanje: “Što ćeš ti ovdje?” Ja sam ti naredio da ideš po cijelome svijetu i da propovijedaš Evanđelje, da pripremiš ljude za dan Božji. Zašto si ovdje? Tko te je ovamo poslao? {PiK 171.3}
Radost koju je Krist očekivao, radost koja Mu je davala snagu da se žrtvuje i da pati bila je da vidi grešnike kako se spašavaju. To bi trebala biti radost svakoga Njegovog sljedbenika, poticaj njihovim težnjama. Oni koji shvaćaju, makar i u ograničenom opsegu, što otkupljenje znači za njih i za njihove bližnje, shvatit će bar u nekoj mjeri i goleme potrebe čovječanstva. Njihovo će se srce ispuniti sućuti dok budu gledali duhovnu i moralnu bijedu tisuća ljudi koji žive u sjeni strašne sudbine, prema kojoj sve tjelesne patnje izgledaju kao ništa. {PiK 172.1}
Obiteljima i pojedincima postavlja se pitanje: “Što ćeš ti ovdje?” U mnogim crkvama ima obitelji koje su dobro podučene istinama Božje Riječi, koje bi mogle proširiti područje svoga utjecaja kad bi se preselile u mjesta u kojima postoji potreba za službom koju su one sposobne pružiti. Bog poziva kršćanske obitelji da idu u tamna mjesta na Zemlji i da mudro i ustrajno rade za one koji su prekriveni duhovnim mrakom. {PiK 172.2}
Da bi se prihvatio ovaj poziv, potrebna je žrtva. Dok mnogi čekaju da se uklone sve prepreke, duše umiru, bez nade i bez Boga. Da bi stekli položaje u svijetu i da bi proširili znanstvene spoznaje, ljudi su spremni otići u područja zahvaćena epidemijama i pretrpjeti teškoće i gubitke. Gdje su oni koji su spremni na iste žrtve da bi drugima govorili o Spasitelju? {PiK 173.1}
Ako se u teškim okolnostima duhovno snažni ljudi, pritisnuti preko mjere, obeshrabre i klonu duhom, ako katkad ne vide cilj za kojim bi težili u životu, ne događa im se ništa\čudno ili novo. Neka se takvi sjete da je i jedan od najvećih proroka pobjegao pred srdžbom razbješnjele žene da spasi životi Prognanik, umoran i iscrpljen od puta, dok mu je gorko razočaranje kršilo moralne snage, poželio je umrijeti. Međutim, upravo u trenutku kad ga je nada napustila, kad je njegovo životno djelo prividno bilo pred porazom, naučio je jednu od najdragocjenijih pouka u životu. U času svoje najveće slabosti shvatio je da se u Boga treba i može uzdati i u najtežim okolnostima. {PiK 173.2}
Oni koji svoju životnu energiju troše u požrtvovnom radu i dolaze u kušnju da se prepuste obeshrabrenju i sumnji, neka se ohrabre Ilijinim iskustvom. Božja brižna skrb, Njegova ljubav i Njegova snaga posebno dolaze do izražaja u životu onih Njegovih slugu čija se revnost pogrešno tumači ili podcjenjuje, čiji se savjeti i ukori odbacuju, i čiji se reformatorski napori nagrađuju mržnjom i protivljenjem. PiK 174.1}
U trenucima kad je duša najslabija, Sotona je napada najžešćim kušnjama. Nadao se da će tako svladati i Božjega Sina jer je upravo tom metodom postizao mnoge pobjede nad ljudima. Kad im je snaga volje popustila i vjera oslabila, tada su i oni koji su dugo i hrabro stajali na strani pravde popuštali kušnji. Mojsije, umoran od četrdeset godina lutanja i nevjerstva, za trenutak se prestao oslanjati na neizmjernu Snagu. Bio je poražen na samoj granici obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom. Onaj isti koji je sačuvao povjerenje u Gospodina u godinama suše i gladi, koji je nepokolebljivo stajao pred Ahabom, koji je kao jedini svjedok pravoga Boga stajao pred cijelim izraelskim narodom cijeli naporni dan na Karmelu, u trenutku umora dopustio je strahu od smrti da nadvlada njegovu vjeru u Boga. {PiK 174.2}
Tako je i danas. Kad smo okruženi sumnjama, zbunjeni okolnostima, izmučeni siromaštvom ili nevoljama, Sotona se trudi da poljulja naše uzdanje u Gospodina. Upravo tada nam predočava naše pogreške, navodi nas da izgubimo povjerenje u Boga, da posumnjamo u Njegovu ljubav. On se nada da će tako unijeti obeshrabrenje u našu dušu i potkopati naš oslonac u Bogu. Oni koji se nalaze u prvim borbenim redovima, kojima Sveti Duh povjerava posebne zadaće, često će osjetiti reakciju kad im se tereti smanje. Klonulost može obuzeti i najherojskiju vjeru i oslabiti i najčvršću volju. Međutim, Bog razumije, On i dalje sažalijeva i voli. On čita pobude i nakane srca. Strpljivo čekati, uzdati se i onda kada sve izgleda mračno, to je pouka koju trebaju naučiti vode u Božjem djelu. Nebo ih neće iznevjeriti u dan njihove muke. Ništa nije naizgled tako bespomoćno, a stvarno tako nepobjedivo kao duša koja je svjesna svoga ništavila i koja se potpuno oslanja na Boga. {PiK 174.3}
Nije samo onima koji se nalaze na vrlo odgovornim položajima neophodno da se na temelju Ilijina iskustva ponovno nauče oslanjati na Boga u trenucima nevolje. Onaj koji je bio Ilijina snaga, dovoljno je moćan da podigne svako svoje izmučeno dijete, bez obzira na to koliko je slabo. On od svakoga očekuje vjernost i svakome daje snagu prema potrebi. Kad se osloni na svoju snagu, čovjek je bespomoćan, ali Božjom silom on može postati dovoljno snažan da pobijedi zlo i da u tome pomogne i drugima. Sotona nikada ne može svladati onoga kojemu je obrana Bog. “Mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: ‘Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga!’” Isaiah 45:24. {PiK 175.1}
Braćo kršćani, Sotona zna vaše slabosti, zato prionite uz Isusa! Ostajući u Božjoj ljubavi, možete izdržati svaku kušnju. Samo vam Kristova pravednost može dati snagu da se oduprete poplavi zla koja zapljuskuje svijet. Unesite vjeru u svoje iskustvo. Vjera olakšava svaki teret, uklanja svaki umor. Odluke Božje providnosti, koje nam se sada čine tajanstvenima, moći ćemo razriješiti stalno se oslanjajući na Boga. Hodite u vjeri putom koji vam je On obilježio. Nevolje će doći, ali idite naprijed. To će vas ojačati u vjeri i pripremiti za službu. Izvještaji svete povijesti napisani su ne samo zato da bismo ih čitali i da bismo im se divili, već da bi ista vjera, koja je u drevna vremena radila u Božjim slugama, djelovala i u nama danas. Na isti taj silni način Gospodin želi raditi i sada, gdje god nade vjerna srca da budu protočnici Njegove snage. {PiK 175.2}
Nama, kao i Petru, upućene su riječi: “Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luke 22:31, 32) Krist nikad neće odbaciti one za koje je umro. Mi možemo ostaviti Njega i dopustiti da nas svladaju kušnje, ali Krist nikad neće odbaciti nijednu dušu koju je otkupio svojim životom. Kad bi se naš/ duhovni pogled razbistrio, tada bismo vidjeli duše pritisnute nevoljama, opterećene žalostima, natovarene kao kola puna snopova, gotove da klonu pod teretom obeshrabrenja. Tada bismo vidjeli i anđele koji brzo lete da pomognu onima koji se nalaze u kušnji, da potisnu vojske zla koje ih okružuju i da njihove noge postave na siguran temelj. Bitke koje se vode između ovih dviju vojski isto su tako stvarne kao i one koje se vode između vojski ovoga svijeta, i od ishoda ovoga duhovnog sukoba zavisi vječna sudbina ljudi. {PiK 175.3}
U viđenju proroka Ezekiela pojavljuje se ruka između kerubovih krila. Ta slika treba pokazati Božjim slugama da božanska snaga daje uspjeh. Oni koje Bog zapošljava kao svoje vjesnike ne smiju pomisliti da Njegovo djelo zavisi od njih. Smrtnim bićima nije prepušteno da nose teret ove odgovornosti. Onaj tko ne drijema, tko se neumorno trudi da ispuni svoje namjere, obavit će svoju zadaću. On će osujetiti namjere zlih ljudi i poremetiti savjete onih koji se udružuju protiv Njegova naroda. Onaj koji je Kralj, Jahve nad Vojskama, sjedi između keruba, i usred sukoba i vike naroda štiti i dalje svoju djecu. Kada tvrđave kraljeva budu osvojene, kad strijele srdžbe pronađu srca Njegovih neprijatelja, Njegov narod će biti siguran u Njegovim rukama. {PiK 176.1}
Tijekom dugih stoljeća koja su protekla od Ilijina vremena, izvještaji o njegovome životnom djelu donosili su hrabrost i nadahnuće onima koji su bili pozivani da stanu na stranu pravednosti usred otpada. A za nas, “kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1 Corinthians 10:11), ono ima posebnu važnost. Povijest se ponavlja. Današnji svijet ima svoje Ahabe i svoje Izebele. Današnje je doba u istoj mjeri idolopokloničko kao i ono u koje je živio Ilija. Možda nema vidljivih svetišta; možda nema kipova na kojima bi se zadržavale naše oči, a ipak tisuće ljudi idu za bogovima ovoga svijeta – za bogatstvom, slavom, zadovoljstvima i za ugodnim provodima koji dopuštaju čovjeku da se povodi za sklonostima svoga neobraćenog srca. Mnoštvo ljudi ima pogrešne pojmove o Bogu i Njegovim osobinama, i isto tako stvarno služi lažnim bogovima kao i Baalovi klanjaoci. Mnogi medu onima koji sebe nazivaju kršćanima udružili su se s utjecajima koji se neprestano suprote Bogu i Njegovoj istini. I tako su navedeni da se odvrate od onoga što je božansko i da uzdižu ljudsko. {PiK 177.1}
U naše doba prevladava duh nevjerstva i otpadništva — duh takozvane prosvjećenosti koja se hvali poznavanjem istine, a koja je zapravo samo okorjela slijepa drskost. Ljudske se teorije uzdižu i stavljaju na mjesto Boga i Njegova Zakona. Sotona kuša ljude pozivajući ih na neposlušnost, obećavajući im da će u neposlušnosti naći slobodu i nesputanost i tako postati slični bogovima. Zapaža se duh protivljenja jasnoj Božjoj Riječi, idolopokloničkog uzdizanja ljudske mudrosti iznad božanskog otkrivenja. Ljudi su dopustili da njihov um postane tako pomračen i zbunjen pokušajima usuglašavanja sa svjetovnim običajima i utjecajima da je izgubio svekoliku sposobnost razlikovanja svjetla od tame i istine od zablude. Toliko su se udaljili od pravoga puta da mišljenja nekolicine takozvanih filozofa drže vjerodostojnijima od biblijskih istina. Pozivi i obećanja Božje riječi i njezine prijetnje protiv neposlušnosti i idolopoklonstva kao da nemaju snage da omekšaju njihovo srce. Vjeru koja je pokretala Pavla, Petra i Ivana oni smatraju staromodnom, mističnom i nedostojnom mudrosti suvremenih mislilaca. {PiK 178.1}
Bog je u početku ljudima dao svoj Zakon da bi im omogućio postizanje sreće i vječnoga života. Sotonina jedina nada da osujeti Božju namjeru ležala je u mogućnosti da navede ljude na neposlušnost tom Zakonu, pa se stalno trudio da pogrešno protumači njegove propise i da umanji njegovu vrijednost. Njegov majstorski potez bio je pokušaj da promijeni i sam Zakon, ne bi li tako naveo ljude da krše njegove propise dok istovremeno tvrde da ga poštuju. {PiK 178.2
Jedan pisac je pokušaj promjene Božjega Zakona usporedio s prastarim zlobnim običajem da se putokazi podignuti na važnim križanjima putnih pravaca okreću u pogrešnom smjeru. Ovaj nezgodni običaj često je izazivao velike teškoće i zbunjenost ljudi. {PiK 179.1}
Bog je podigao putokaz, namijenjen onima koji putuju kroz ovaj svijet. Jedna strelica na tom putokazu ukazivala je na dragovoljnu poslušnost Stvoritelju kao na put prema sreći i životu, dok je druga otkrivala da je neposlušnost put koji vodi u bijedu i smrt. Put prema sreći bio je isto tako jasno obilježen kao i put koji je vodio prema gradu utočišta u hebrejskom društvenom uređenju. Ali u jednom nesretnom trenutku za ljudski rod, veliki neprijatelj svakoga dobra okrenuo je putokaz i mnoštvo je krenulo u pogrešnom smjeru. {PiK 179.2}
Gospodin je preko Mojsija naredio Izraelcima: “Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta. Tko je oskvrne, neka se pogubi … Šest dana neka se vrše poslovi, ali sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Jahvi posvećen. Tko bi u dan subotni obavljao kakav posao, neka se pogubi. Stoga neka Izraelci drže subotu — svetkujući je od naraštaja do naraštaja — kao vječni savez. Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca. Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo.” Exodus 31:13-17. {PiK 179.3}
Ovim riječima Gospodin je jasno naglasio da je poslušnost put koji vodi u Božji grad; ali čovjek grijeha je okrenuo putokaz, učinio da pokazuje u pogrešnom smjeru. On je utemeljio lažnu subotu i naveo ljude da misle kako počivajući u taj dan poštuju Stvoriteljevu zapovijed. {PiK 179.4}
Bog je proglasio sedmi dan subotom Gospodnjom. Kad je dovršio nebo i zemlju, uzdigao je taj dan kao uspomenu na svoje stvaralačko djelo. Počivajući sedmoga dana “od svega djela svoga koje učini”, Bog “blagoslovi sedmi dan i posveti” Genesis 2:1-3. {PiK 180.1}
U vrijeme izlaska iz Egipta ustanova subote bila je uzdignuta pred narodom. Dok su još bili u ropstvu, njihovi su ih nadzornici pokušavali prisiliti da rade subotom stalno povećavajući količinu posla koji se tjedno morao obaviti. Stalno iznova radni su uvjeti postajali sve teži i naporniji. Međutim, Izraelci su bili oslobođeni iz ropstva i dovedeni na mjesto na kojemu su nesmetano mogli vršiti sve Gospodnje propise. Zakon je bio izgovoren na Sinaju, a jedan prijepis na dvije kamene ploče, “ispisane prstom Božjim”, bio je predan Mojsiju (Exodus 31:18). Tijekom skoro četrdeset godina lutanja Izraelci su neprestano bili podsjećani na Božji dan odmora uskraćivanjem mane svakoga sedmoga dana i čudesnim čuvanjem dvostruke količine koja je padala na dan pripreme. {PiK 180.2}
Prije ulaska u obećanu zemlju, Izraelci su preko Mojsija bili pozvani da “dan subotni obdržavaju i svetkuju” (Deuteronomy 5:12). Gospodin je odredio da se vjernim držanjem zapovijedi o suboti Izraelci stalno podsjećaju da su odgovorni Njemu kao svome Stvoritelju i Otkupitelju. Sve dok budu svetkovali subotu na pravi način, idolopoklonstva neće biti; ali ako odbace zahtjeve ove zapovijedi Dekaloga i proglase ih neobvezatnima, zaboravit će Stvoritelja i služiti drugim bogovima. “Dadoh im svoje subote” – objavio je Bog – “kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem.” Međutim, oni “odbaciše moje zakone, i ne hodiše po mojim uredbama, i subote moje oskvrnjivahu, a srce im iđaše za njihovim kumirima.” Pozivajući ih da Mu se vrate, On im je iznova skrenuo pozornost na važnost svetkovanja subote. “Ja sam jahve, Bog vaš!” – rekao im je. “Po uredbama mojim hodite, čuvajte i vršite moje zakone, i svetkujte moje subote, neka one budu znak između mene i vas, kako bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš.”Ezekiel 20:12, 16, 19, 20. {PiK 181.1})
Skrećući pozornost Judejaca na grijehe koji su ih konačno odveli u babilonsko sužanjstvo, Gospodin objavljuje: “Subote oskvrnjuješ.” “I zato izlih na njih gnjev svoj pa ih zatrijeh ognjem svoje jarosti; putove im njihove na glavu oborili.” Ezekiel 22:8, 31. {PiK 182.1}
Prilikom obnavljanja Jeruzalema u vrijeme Nehemije, kršenje subote bilo je popraćeno oštrim opomenama: “Nisu li tako činili i vaši oci, te je Bog naš doveo svu ovu nesreću na nas i na ovaj grad? A zar vi želite umnažati gnjev protiv Izraela skvrneći subotu?” Nehemiah 13:18.{PiK 182.2}
Krist je tijekom svoje službe na Zemlji naglašavao obvezatnost propisa o suboti; u svemu svom nauku izražavao je poštovanje prema ustanovi koju je sam utemeljio. U Njegovo vrijeme svetkovanje subote se toliko izopačilo da je bolje prikazivalo sebični i samovoljni karakter čovjeka nego Božji karakter. Krist je odbacio lažnu nauku kojom su oni koji su tvrdili da [poznaju Boga pogrešno prikazivali Njegov karakter. Iako su Ga [rabini pratili kao ogorčeni neprijatelji, nije se pokušavao ni bar [prividno usuglasiti s njihovim zahtjevima, već je nastavljao držati subotu u skladu sa Zakonom. {PiK 183.1}
Riječima koje se nisu mogle shvatiti pogrešno, On svjedoči o svome štovanju Gospodnjeg Zakona. “Nemojte misliti da [sam došao ukinuti Zakon i Proroke!” rekao je jasno. “Ne dođoh [da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok [opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz [Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga, tko [god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.” Matthew 5:17-19. {PiK 183.2}
Tijekom kršćanske vladavine svijetom, veliki neprijatelj ljudske sreće posebno je napadao dan odmora iz četvrte zapovijedi Sotona kaže: “Usprotivit ću se svim Božjim namjerama. Ovlastit ću svoje sljedbenike da uklone uspomenu na Boga, sedmi dan, subotu. Tako ću pokazati svijetu da je dan, koji je Bog posvetio i blagoslovio, zamijenjen. {PiK 183.3}
Taj dan ne smije živjeti u mislima ljudi. Ja ću izbrisati i uspomenu na njega. Umjesto njega postavit ću dan koji neće imati božansku potvrdu, dan koji neće moći biti znak između Boga i Njegova naroda. One koji prihvate taj dan navest ću da njemu pripišu svetost koju je Bog dao sedmom danu. {PiK 184.1}
Preko svoga zamjenika uzvisit ću sebe. Prvi dan će biti uzdignut, i protestantski će svijet prihvatiti tu lažnu subotu kao pravu. Nepoštovanjem subote koju je utemeljio Bog, izložit ću prijeziru i sav Njegov Zakon. Riječi: ‘Neka bude znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja’, upotrijebit ću tako da potvrđuju moj dan odmora. I tako će svijet postati moj. Bit ću vladar Zemlje, knez ovoga svijeta. Tako ću zavladati umom onih koji su pod mojom upravom da će Božja subota postati predmet posebnog prijezira. Znak? Pretvorit ću svetkovanje sedmoga dana u znak nevjerstva zemaljskim vlastima. Ljudski će zakoni postati tako strogi da se ljudi neće usuđivati poštovati sedmi dan subotu. Zbog straha da će ostati bez hrane i odjeće, oni će se pridružiti svijetu u kršenju Božjeg Zakona. Zemlja će biti potpuno u mojoj vlasti.”{PiK 184.2}
Uspostavljajući lažni dan odmora, neprijatelj je kanio promijeniti vremena i zakone. No je li doista uspio promijeniti Božji Zakon? Riječi trideset prvoga poglavlja Izlaska daju nam odgovor. Onaj koji je isti i jučer, i danas, i sutra, i zauvijek, rekao je za sedmi dan subotu: “Jer subota je znak … zauvijek.” (Exodus 31:13, 17) Okrenuti putokaz pokazuje u pogrešnom smjeru, ali Bog se nije promijenio. On je i dalje moćni Bog Izraelov. “Gle, narodi su kao kap iz vedra, vrijede kao prah na tezulji. Otoci, gle, lebde poput truna! Libanon je malen za lomaču, a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu. Svi narodi ko ništa su pred njim, ništavilo su njemu i praznina.” (Isaiah 40:15-17) On danas revnuje za svoj Zakon isto onako kao što je revnovao u dane Ahaba i Ilije. {PiK 184.3}
Međutim, kolikom je nepoštovanju izložen taj Zakon! Gledajmo današnji svijet koji se nalazi u otvorenoj pobuni protiv Boga! Ovaj naraštaj je doista jogunast, pun nezahvalnosti, hladnoće, nepoštenja, oholosti i otpadništva. Ljudi zanemaruju Bibliju i mrze istinu. Isus vidi da je Njegov Zakon odbačen, Njegova ljubav prezrena, da se Njegovi poslanici dočekuju s ravnodušnošću. On je pokušao govoriti ljudima dajući im svoje blagoslove, ali su oni ostali nezapaženi; obraćao im se šaljući opomene, ali ih oni nisu poslušali. Predvorje hrama ljudske duše pretvoreno je u mjesto nesvete trgovine. Sebičnost, zavist, oholost, zloba – sve se to njeguje! {PiK 185.1}
Mnogi se bez oklijevanja rugaju Božjoj Riječi. Oni koji vjeruju u Riječ onako kao što je zapisana izloženi su poruzi. Zapaža se sve veći prijezir prema zakonu i redu, koji se može dovesti u izravnu vezu s kršenjem jasnih Gospodnjih zapovijedi. Nasilje i zločin izravne su posljedice odvraćanja od puta poslušnosti. Promatrajmo nevaljalstvo i bijedu mnoštva koje se okuplja oko idolskih svetišta i koje uzaludno traži sreću i mir. {PiK 185.2}
Promatrajmo samo skoro sveopće nepoštovanje zapovijedi o suboti. Promatrajmo samo drsku bezbožnost onih koji proglašavaju zakone koji trebaju jamčiti svetost prvog dana tjedna, dok istodobno objavljuju propise kojima se dopušta trgovina alkoholom. Budući da znaju i više nego što su napisali, pokušavaju zapravo zavladati savješću ljudi kad odobravaju zlo koje bića stvorena po Božjem obličju uništava i pretvara u životinje. Sam Sotona je nadahnuo takvo zakonodavstvo. On dobro zna da božansko prokletstvo počiva na onima koji ljudske zakone uzdižu iznad Božjega, i zato čini sve što je u njegovoj moći da ljude navuče na široki put koji vodi u propast. {PiK 186.1}
Tako dugo su ljudi obožavali ljudska mišljenja i ljudske ustanove da već skoro cijeli svijet ide za idolima. A onaj koji je pokušao promijeniti Božji Zakon, služi se svim zavodničkim sredstvima i pomagalima ne bi li naveo ljude da se svrstaju protiv Boga i protiv znaka po kojemu se prepoznaju pravednici. Međutim, Gospodin neće zauvijek trpjeti da se Njegov Zakon drsko gazi i prezire. Dolazi vrijeme kad će “ohol pogled biti skršen, I bahatost ljudska ponižena. Jahve će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj.” (Isaiah 2:11) Nevjernici mogu zahtjeve Božjega Zakona izlagati porugama i prijeziru, mogu ih odbacivati. Duh svjetovnosti može trovati mnoge i upravljati nekima, Božje djelo može se održavati samo uz velike napore i stalne žrtve, ali će ipak na kraju istina slavno pobijediti! {PiK 186.2}
U završnici Božjega djela na Zemlji zastava Njegova Zakona ponovno će biti uzdignuta. Lažno bogoštovlje može prevladati, bezakonje se može umnožiti, ljubav mnogih može ohladnjeti, može se izgubiti iz vida križ s Golgote, i tama, kao smrtna sjena, može pokriti svijet; svekolika sila popularnih strujanja može se okrenuti protiv istine; zavjera za zavjerom može pokušati svladati Božji narod; ali u vrijeme najveće nevolje Bog Ilijin podignut će ljudska oruđa da objave vijest koja neće moći biti utišana. U prenapučenim gradovima i u mjestima u kojima su ljudi najdalje zabrazdili u svom ustajanju protiv Boga, čut će se glas ozbiljnog ukora. Ljudi koje je Bog izabrao hrabro će žigosati sjedinjavanje Crkve sa svijetom. Ozbiljno će pozivati ljude da odbace štovanje ljudske ustanove i da se vrate svetkovanju prave subote. “Bojte se Boga i zahvalite mu” objavljivat će se svim narodima – “jer je došao čas njegova Suda! poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda! … Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva.” Revelation 14:7-10. {PiK 186.3}
Bog neće prekršiti svoj Savez niti će mijenjati ono što je izašlo iz Njegovih usta. Njegova će Riječ ostati zauvijek, isto onako nepromjenjiva kao i Njegovo prijestolje. Na sudu će ovaj Savez biti objavljen onako jasno kao što je bio zapisan Božjim prstom, i svijet će izaći pred sud Beskrajne Pravednosti da primi osudu. {PiK 187.1}
Danas, kao i u Ilijine dane, crta razdvajanja između Božjeg naroda, koji vrši Njegove zapovijedi, i obožavatelja lažnih bogova jasno je povučena. Ilija je vikao: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega” (1 Kings 18:21) Vijest za danas glasi: “Pade, pade veliki Babilon … Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala! Jer, njezini su grijesi doprli do neba i Bog se sjetio njezinih opačina.” Revelation 18:2, 4, 5. {PiK 187.2}
Nije daleko vrijeme kad će svaka duša biti stavljena na kušnju. Štovanje lažnog dana odmora bit će nam nametano. Izbit će sukob između Božjih zapovijedi i zapovijedi ljudskih. Oni koji su korak po korak popuštali svjetovnim zahtjevima i usklađivali se sa svjetovnim običajima, popustit će tada pred silom da se ne bi morali izložiti ruganju, uvredama, prijetnjama zatvorom i smrću. U to vrijeme zlato će se odvojiti od troske. Vidjet će se jasna razlika između prave pobožnosti i one prividne i ukrasne. Mnoga zvijezda čijem smo se sjaju divili zaci će tada u tamu. Oni koji su se kitili ukrasima svetišta, ali se nisu odjenuli Kristovom pravednošću, pojavit će se tada u sramoti svoje golotinje. {PiK 188.1}
Među stanovnicima Zemlje koji su rasijani po svim krajevima ima i onih koji nisu savili koljena pred Baalom. Kao zvijezde na nebu koje se pojavljuju jedino noću, ovi će vjernici zasjati kad mrak pokrije zemlju i tama narode. U neznabožačkoj Africi, u katoličkim zemljama Europe i Južne 189 Amerike, u Kini, u Indiji, na otocima i u najudaljenijim krajevima Zemlje, Bog ima mnoštvo svojih izabranika koji će zasjati usred tame otkrivajući jasno otpalom svijetu preobražavajuću snagu poslušnosti Njegovom Zakonu. Oni se čak i sada pojavljuju u svakom narodu, u svakom jeziku i plemenu; i u času najvećeg otpada, kad će Sotona uložiti najveći napor da navede “sve – male i velike, bogate i siromašne, slobodne i robove” da prime, pod prijetnjom smrtne kazne, znak prihvaćanja lažnog dana odmorati vjernici, “besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja”, zasvijetlit će kao “zvijezde u svemiru” (Revelation 13:16; Philippians 2:15). Što tama bude gušća, to će sjajnija biti njihova svjetlost. {PiK 188.2}
Kakav bi čudan posao Ilija obavio da je brojio Izrael u vrijeme kad su Božje kazne padale na otpadnički narod! On bi uspio izbrojiti samo jednoga na Gospodnjoj strani! Međutim, kad je rekao: “Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život”, Gospodnje su ga riječi iznenadile: “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom.” 1 Kings 19:14, 18. {PiK 189.1}
I zato neka nitko ne pokušava izbrojiti Izraela danas, već neka u svakome od nas bude srce mesno, srce puno nježne sućuti, srce koje će se, kao i Kristovo srce, založiti za spasenje izgubljenog svijeta. {PiK 189.2}
Sve dok nije bio pozvan na prijestolje u trideset petoj godini života, Jošafat je imao prilike učiti na primjeru dobrog kralja Ase, koji je u skoro svakoj krizi činio ono “što je pravo u očima Jahvinim” (1 Kings 15:11). Tijekom svoje uspješne vladavine od dvadeset pet godina, Jošafat se trudio hoditi “putem oca Ase, ne skrećući s njega” {PiK 190.1}
Nastojeći da mudro upravlja, Jošafat je pokušavao nagovoriti svoje podanike da odlučno ustanu protiv idolopokloničkih običaja. “Samo, uzvišice nisu bile uklonjene, narod je još prinosio klanice i kadenice na uzvišicama.” (1 Kings 22:43) Kralj nije odmah uništio ta svetišta; ali od samog početka nastojao je sačuvati Judu od grijeha kojima je bilo obilježeno sjeverno kraljevstvo pod vladavinom Ahaba, čiji je suvremenik bio mnogo godina. Sam Jošafat bio je odan Bogu. “… nije tražio baala. Tražio je Boga svojih otaca i hodio po njegovim zapovijedima ne čineći kao Izraelovi sinovi.” Zbog njegova poštenja, Gospodin je bio s njim i “utvrdio kraljevstvo u njegovoj ruci” 2 Chronicles 17:3-5. {PiK 190.2}
“… svi (su) Judejci davali Jošafatu danak, tako da je stekao veliko bogatstvo i slavu. Njegovo se srce hrabrilo na Jahvinim putovima.” Tijekom vremena obnove koju je provodio, kralj je “uklonio još i uzvišice i ašere iz Judeje” (2 Chronicles 17:5.6). “Istrijebio je iz zemlje preostale bludnice, koje su se održale iz vremena njegova oca Ase.” (1 Kings 22:46) I tako su stanovnici Judeje postupno bivali oslobađani mnogih zala koja su prijetila da ozbiljno ugroze njihov duhovni napredak. PiK 191.1}
Po cijelom kraljevstvu ljudima je bilo neophodno upoznavanje s Božjim Zakonom. Razumijevanje toga Zakona donijelo bi im sigurnost; usklađujući svoj život s njegovim zahtjevima postajali bi odani i Bogu i bližnjima. Znajući to, Jošafat je poduzeo korake da svom narodu osigura temeljno izučavanje Svetoga pisma. Knezovi, koji su bili odgovorni za razne dijelove njegova kraljevstva, dobili su upute da potraže svećenike koji će vjerno poučavati ljude. Ovi učitelji, postavljeni kraljevim ukazom i pod izravnom upravom knezova, bili su poslani “da uče po Judejskim gradovima” (2 Chronicles 17:7-9. ). Budući da su se mnogi trudili da shvate Božje zahtjeve i da odbace grijeh, došlo je do buđenja. {PiK 191.2}
Ovoj mudroj brizi za duhovne potrebe svojih podanika Jošafat je dugovao veliki dio svoga vladarskog uspjeha. Poslušnost Božjem Zakonu donosi veliki dobitak. Usklađivanje s božanskim zahtjevima razvija snagu koja preobražava život i unosi mir i dobru volju medu ljude. Kad bi naučavanje Božje Riječi upravljalo životom svakog muškarca i žene, kad bi um i srce bili obuzdani njegovom snagom, zlu koje se sada sreće u društvenom i političkom životu ne bi bilo mjesta. Iz svakoga doma širio bi se utjecaj koji bi jačao duhovnu oštroumnost ljudi i njihovu moralnu snagu, pa bi tako i narodi i pojedinci bili stavljeni u povoljniji položaj. {PiK 192.1}
Mnogo godina Jošafat je živio u miru, neuznemiravan od okolnih naroda. “Jahvin je strah spopao sva zemaljska kraljevstva oko Judeje, tako da nisu smjela zaratiti na Jošafata.” (2 Chronicles 17:10) Od Filistejaca je ubirao danak i dobivao poklone, a iz Arabije velika stada ovaca i koza. “Tako je Jošafat sve više napredovao dok ne postade vrlo velik. Sazidao je u Judeji kule i gradoveskladišta … Imao je mnogo hrabrih junaka … To su oni koji su služili kralju, ne brojeći one što ih je kralj namjestio u tvrdim gradovima po svoj Judeji.” (2 Chronicles 17:12-19) Obilno blagoslovljen “velikim bogatstvom i slavom”, mogao je širiti snažan utjecaj u korist istine i pravednosti 2 Chronicles 18:1. {PiK 192.2}
Nekoliko godina nakon stupanja na prijestolje, Jošafat je, na vrhuncu blagostanja, odobrio da se njegov sin Joram oženi Atalijom, kćeri Ahaba i Izebele. Ovim je brakom između Jude i Izraela sklopljen savez koji nije bio po Božjoj volji i koji je u vrijeme krize donio propast i kralju i njegovim podanicima. {PiK 192.3}
Jednom prilikom Jošafat je posjetio izraelskoga kralja u Samariji. Kraljevu gostu iz Jeruzalema bile su ukazane posebne počasti i on se pri kraju posjeta dao nagovoriti da se pridruži izraelskom kralju u ratu protiv Aramejaca. Ahab se nadao da će sjedinjenim snagama Jude i Izraela uspjeti povratiti Ramot Gilead, stari grad utočišta, koji je po njegovu mišljenju s pravom pripadao Izraelu. {PiK 195.1}
Iako je u trenutku slabosti nepromišljeno obećao da će se pridružiti izraelskom kralju u ratu protiv Aramejaca, dublje razmišljanje navelo je Jošafata da pokuša saznati što Bog misli o tom pothvatu. “De posavjetuj se prije s Jahvom!” predložio je Ahabu. Poslušavši molbu, Ahab je sazvao četiri stotine lažnih samarijanskih proroka i upitao ih: “Hoćemo li zavojštiti na Ramot Gilead ili da se okanim toga?” Oni su odgovorili: “Idi, jer će ga Bog predati kralju u ruke.” (2 Chronicles 18:4.5) {PiK 195.2}
Nezadovoljan, Jošafat je htio saznati stvarnu Božju volju. Upitao je: “Ima li ovdje još koji prorok Jahvin da i njega upitamo?” (2 Chronicles 18:6) Ahab je odgovorio: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo; to je Mine j, sin Jimlin.” (1 Kings 22:8) Jošafat je bio uporan u svojoj želji da se pozove čovjek Božji. Kad se na Ahabov nalog pojavio pred njima da kaže samo “istinu u ime Jahvino”, Mihej je progovorio: “Sav Izrael vidim rasut po gorama kao stado bez pastira. I Jahve veli: Nemaju više gospodara, neka se u miru vrate.” (1 Kings 22:16.17) {PiK 195.3}
Prorokove riječi trebale su biti dovoljne kraljevima da shvate kako njihov pothvat ne uživa naklonost Neba, ali nijedan nije bio sklon da posluša opomenu. Ahab je sebi zacrtao put, i bio je odlučan da njime krene. Jošafat je dao časnu riječ: “S tobom ćemo u rat” (2. Dnevnika 18,3), i davši takvo obećanje, nije mogao povući svoje snage. “Izraelski kralj i judejski kralj Jošafat, krenuše na Ramot Gilead.” (1 Kings 22:29) {PiK 196.1}
Tijekom bitke koja je slijedila, Ahab je bio ustrijeljen i na kraju je umro. “O zalasku sunčevu odjeknu glas taborom: ‘Svaki u svoj grad i svaki u svoju zemlju!” (1 Kings 22:36) I tako se ispunila prorokova riječ. {PiK 196.2}
Iz te razorne bitke Jošafat se vratio u Jeruzalem. Kad se približio gradu, sreo ga je prorok Jehu i uputio mu prijekor: “Zar da pomažeš bezbožniku i da ljubiš Jahvine mrzitelje? Zato i udara na te srdžba Jahvina. Ipak se našlo nešto dobro u tebe: uklonio si ašere iz zemlje i pregnuo svim srcem da tražiš Jahvu!” 2 Chronicles 19:2, 3. {PiK 196.3}
Kasnije godine Jošafatove vladavine pretežno su bile posvećene jačanju državne i duhovne sigurnosti Jude. “Od tada je Jošafat … opet zalazio medu narod od Beer Sebe do Efrajimske gore i obraćao ga Jahvi, Bogu njegovih otaca.” (2 Chronicles 19:4) {PiK 196.4}
Jedna od važnih mjera koje je poduzeo kralj bila je uspostavljanje i potpora djelotvornih sudova. “Postavi suce u zemlji u svim tvrdim judejskim gradovima, u svakome gradu.” Obraćajući se sucima, kralj je naredio: “Gledajte što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Jahve. On je s vama dok sudite. Sada, dakle, neka bude Jahvin strah nad vama; pazite i savjesno radite, jer u Jahve, Boga našega, nema nepravde ni osobne pristranosti, niti on prima mita.” (2 Chronicles 19:57) {PiK 197.1}
Sudski sustav bio je usavršen osnivanjem drugostupanjskog prizivnog suda u Jeruzalemu, u kojemu “Jošafat postavi levite, svećenike i poglavare izraelskih obitelji da izriču Jahvine sudove i da presuđuju u sporovima.” (2 Chronicles 19:8) {PiK 197.2}
Kralj je pozvao ove suce da budu vjerni. “Radite u Jahvinu strahu vjerno i iskrena srca” – naredio im je. “Kakav god spor iziđe pred vas od vaše braće što žive u gradovima: bilo da su posrijedi krvna osveta, Zakon, zapovijedi uredbe ili običaji, valja sve da im rastumačite, kako ne bi sagriješili Jahvi i kako se njegova srdžba ne bi oborila na vas i na vašu braću. Tako radite pa nećete sagriješiti. {PiK 197.3}
I evo, svećenički će poglavar Amarja biti nad vama u svim Jahvinim poslovima, a Jišmaelov sin Zebadja, nadstojnik Judina doma, u svim kraljevskim poslovima. {PiK 197.4}
Leviti će vam služiti kao pisari. Budite jaki, i na posao! Jahve će biti s onim tko je dobar.” (2 Chronicles 19:9-11) {PiK 198.1}
Brižljivo štiteći prava i slobode svojih podanika, Jošafat pokazuje da se pravedni Bog, koji vlada svima, skrbi o svakom pripadniku ljudskoga roda. “Bog ustade u skupštini ‘bogova’, usred ‘bogova’ sud održava.” Oni koji su postavljeni da djeluju kao suci pod Njegovom upravom, trebaju braniti “slaba i sirotu”, davati pravicu “potlačenom i ubogom” i izbavljati “iz ruku bezbožnih”Psalm 82:1, 3, 4. {PiK 198.2}
Pri kraju Jošafatove vladavine Judino je kraljevstvo napala vojska od čijeg su približavanja stanovnici imali razloga za strepnju. “Poslije toga Moabovi i Amonovi sinovi, a s njima i neki od Meunjana, zaratiše na Jošafata.” Kralju je vijest o toj invaziji donio glasnik koji je uzbuđeno priopćio: “Dolazi na te veliko mnoštvo s one strane mora, iz Edoma; i eno ga u Haseson Tamani, to jest u En Gediju.” 2 Chronicles 20:1, 2. {PiK 198.3}
Jošafat je bio hrabar, odvažan čovjek. Godinama je jačao svoju vojsku i svoje utvrđene gradove. Bio je dobro pripremljen da se suoči sa skoro svakim neprijateljem; a ipak, u ovoj opasnosti nije se oslonio na tijelo i krv. {PiK 198.4}
Ne uz pomoć dobro uvježbane vojske i utvrđenih gradova, već živom vjerom u Boga Izraelova, nadao se postići pobjedu nad tim neznabošcima koji su se hvalisali svojom snagom da ponize Judu u očima drugih naroda. {PiK 199.1}
“Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu, te oglasi post po svoj Judeji. Skupili se Judejci da traže Jahvu: dolazili iz svih judejskih gradova da ga traže.”Stojeći u predvorju Hrama pred narodom, Jošafat je izlio svoju dušu u molitvi, podsjećao na Božja obećanja, priznavao Izraelovu bespomoćnost. “Jahve, Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljevstvima. U tvojoj je ruci takva sila i jakost da se nitko ne može održati pred tobom. Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama; i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj Svetište tvojem Imenu govoreći: ‘Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom i pred tobom, jer je tvoje Ime u ovom Domu, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.’ {PiK 199.2}
Sada, evo, Amonovi i Moabovi sinovi, i oni iz Seirske gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro – sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom došavši da nas otjeraju s baštine koju si nam ti dao. O, Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile prema tome mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.” (2 Chronicles 20:3-12) {PiK 199.3}
S dubokim uvjerenjem Jošafat je mogao reći: “Nego su nam oči uprte u te.” Godinama je učio narod da se uzda u Onoga koji je u prošlosti toliko puta posredovao da izbavi svoje izabranike od potpune propasti; i sada, kad je kraljevstvo bilo u opasnosti, Jošafat ne stoji sam: “Svi su Judejci stajali pred Jahvoni, s malom djecom, sa ženama i sinovima.” (2 Chronicles 20:13) Zajedno su postili i molili; zajedno su tražili od Gospodina da zbuni njihove neprijatelje kako bi se proslavilo Njegovo ime. {PiK 200.1}
“Ne šuti, Jahve,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Jer evo: dušmani tvoji buče,
i mrzitelji tvoji glavu podižu.
Protiv naroda se tvoga rote,
i svjetuju se protiv štićenika tvojih.
Govore: ‘Dođite, zatrimo ih da ne budu narod,
nek se ime Izrael više ne spominje!’
Zaista, jednodušo se svjetuju
i protiv tebe savez sklopiše:
šatori edomski i Jišmaelci,
Moapci i Hagrijci,
Gebal i Amon i Amalek …
Učini njima ko Midjancima,
ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu …
Neka se stide i plaše navijek,
nek se posrame i nek izginu!
Nek znaju: ti si komu je ime Jahve,
jedini Višnji nada svom zemljom.” {PiK 200.2}
I dok se narod sjedinjavao sa svojim kraljem u poniznosti pred Bogom i u traženju pomoći od Njega, Gospodnji Duh je sišao na Jahaziela, “levita od Asafovih sinova”, koji je rekao: : {PiK 201.1}
“Pozorno slušajte, svi Judejci, Jeruzalema i ti kralju Jošafate! Ovako vam govori Jahve: Ne bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš rat, nego Božji. Sutra siđite na njih; oni će se penjati uz Hasiški uspon, a vi ćete ih sresti nakraj doline prema Jeruelskoj pustinji. Ne treba da se bijete; postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve. Oj Judo i Jeruzaleme, ne bojte se i ne plašite se; sutra iziđite pred njih, i Jahve će biti s vama! {PiK 201.2}
Tada Jošafat pade ničice na zemlju, i svi Judejci i Jeruzalemci padoše pred Jahvom da mu se poklone. Potom leviti od Kehatovih sinova i od Korahovih sinova ustadoše i počeše hvaliti na sav glas Jahvu, Boga Izraelova.” {PiK 201.3}
Rano ujutro ustali su i izašli u pustinju Tekou. I dok su išli u bitku, Jošafat je rekao: “Čujte me, oj Judejci i Jeruzalemci, pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!” “Potom se posavjetova s narodom i postavi Jahvine pjevače i hvalitelje koji će u svetom ruhu ići pred naoružanim četama i pjevati: ‘Slavite Jahvu jer je vječna ljubav njegova!’”2 Chronicles 20:14-21 Ovi pjevači su išli pred vojskom pjevajući i hvaleći Boga za obećanje o pobjedi. {PiK 201.4}
Bio je to jedinstven način odlaženja u bitku protiv neprijateljske vojske – hvaleći Gospodina pjesmom, uzvisujući Boga Izraelova. To je bila njihova borbena pjesma. Imali su ljepotu svetosti. Kad bismo se mi danas više uključili u hvaljenje Boga, naša nada, hrabrost i vjera stalno bi rasle. Zar to ne bi ojačalo ruke odvažnih boraca koji danas stoje na braniku istine? {PiK 202.1}
“Kad počeše klicati i pjevati pjesmu pohvalnicu, Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz Seirske gore koji su došli na Judu, te biše razbijeni … {PiK 202.2}
Kad Judejci dođoše do stražare prema pustinji i obazreše se na mnoštvo, a ono gle, mrtva tjelesa leže po zemlji, nitko se nije spasio.” (2 Chronicles 20:22-24) {PiK 202.3}
Bog je bio Judina snaga u ovoj krizi, a On je snaga svoga naroda i danas. Mi se ne smijemo uzdati u knezove, ili stavljati ljude na mjesto koje pripada Gospodinu. Trebamo imati na umu da ljudska bića nisu nepogrešiva i da doista griješe, i da je Onaj komu pripada sva snaga, naša obrambena kula. U svakoj nevolji trebamo biti svjesni da je bitka Njegova. Njegova snaga je bezgranična, a prividna bezizglednost samo čini pobjedu još većom. {PiK 202.4}
“Spasi nas, o Bože, Spasitelju naš,
i saberi nas i izbavi od bezbožnih naroda,
da slavimo tvoje sveto ime,
da se ponosimo tvojom slavom.” {PiK 202.5}
Natovareni plijenom, Judejci su se vratili “u veselju, jer ih je Jahve razveselio nad njihovim neprijateljima. Došli su u Jeruzalem s harfama, citrama i trubama u Dom Jahvin.”
(2 Chronicles 20:27, 28) Imali su dovoljno razloga za veselje. Slušajući zapovijed: “Postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve … ne bojte se i ne plašite se”, potpuno su se oslonili na Gospodina, i On se doista pokazao kao njihova tvrđava i njihov izbavitelj (2 Chronicles 20:17). Sad su dobro razumjeli nadahnute Davidove psalme: {PiK 203.1}
“Bog nam je zaklon i utvrda,
pomoćnik spreman u nevolji …
lukove krši i lomi koplja, štitove ognjem sažiže.
Prestanite i znajte da sam ja Bog,
uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!
S nama je Jahve nad Vojskama,
naša je utvrda Bog Jakovljev!” {PiK 203.2}
“Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja
do nakraj zemlje doseže.
Puna je pravde desnica tvoja;
nek se raduje brdo Sionsko!
Neka kliču gradovi Judini
zbog tvojih sudova …{PiK 203.3}
Takav je Bog, Bog naš zasvagda i dovijeka!
On neka nas vodi!” {PiK 203.4}
Vjerom judejskoga kralja i njegovih vojnika “strah Božji ušao je u sva zemaljska kraljevstva kad su čula da je Jahve porazio Izraelove neprijatelje. Tako je počinulo Jošafatovo kraljevstvo, jer mu je Bog dao mir odasvud uokolo.” 2 Chronicles 20:29, 30. {PiK 203.5}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz 1 Kings 21; 2 Kings 1.
Izebela je od samog početka negativno utjecala na Ahaba i nastavila je to činiti i u kasnijim godinama njegova života. Ovaj je utjecaj donosio rodove u obliku sramnih i nasilničkih djela s kakvima se rijetko srećemo u svetoj povijesti. “Doista, nitko se nije prodao tako kao Ahab da čini što je zlo u očima Jahvinim; jer ga je zavodila njegova žena Izebela.” (1 Kings 21:25) {PiK 204.1}
Podupiran i potican od Izebele da čini zlo, a već po naravi pohlepan, Ahab je popuštao željama svoga pokvarenog srca sve dok ga duh sebičnosti nije potpuno obuzeo. Više nije mogao podnijeti protivljenje svojim željama; smatrao je svojim pravom da dobije ono što želi. {PiK 204.2}
Ova Ahabova vrlo izražena osobina, koja je tako razorno utjecala i na sudbinu kraljevstva pod njegovim nasljednicima, očitovala se dok je još Ilija bio prorok u Izraelu. Nedaleko od kraljeve palače nalazio se vinograd koji je pripadao Nabotu Jizreelcu. Ahab je odlučio dobiti taj vinograd, pa je predložio da ga kupi ili da za njega da u zamjenu neki drugi komad zemlje. “Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak” – rekao je Nabotu – “jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi.” (1 Kings 21:,2) {PiK 204.3}
Nabot je visoko cijenio svoj vinograd, jer je pripadao njegovim precima, te ga je odbio prodati. Odgovorio je Ahabu: “Jahve me sačuvao od toga da ti ustupim baštinu svojih otaca!” (1 Kings 21:3) Prema levitskom zakonu vlasništvo nad zemljom nije se moglo trajno prenositi ni prodajom ni zamjenom, “i svaki Izraelac mora ostati privezan uz pradjedovsku baštinu svoga plemena” Numbers 36:7. {PiK 205.1}
Nabotovo odbijanje vrlo je oneraspoložilo Ahaba. “Ahab se vrati kući mrk i ljutit zbog riječi koju mu je nabot Jizreelac rekao: ‘Ne dam ti baštine svojih otaca.’ Legao je na postelju i okrenuo lice, i nije htio okusiti hrane.” (1 Kings 21:4) {PiK 205.2}
Izebela je uskoro saznala pojedinosti i, ozlojeđena što se netko usudio odbiti kraljev zahtjev, počela je uvjeravati Ahaba da ne treba biti žalostan. “Jesi li ti onaj koji kraljuje nad Izraelom! Ustani i jedi, i budi dobre volje. Ja ću ti pribaviti vinograd Nabota Jizraelca.” (1 Kings 21:7) {PiK 205.3}
Ahab se nije raspitivao na koji će način Izebela postići željeni cilj, pa je ona smjesta krenula ostvariti svoju pokvarenu namjeru. Napisala je pisma u kraljevo ime, zapečatila ih njegovim pečatom i poslala starješinama i glavarima grada u kojemu je Nabot stanovao, zahtijevajući: {PiK 205.4}
”Proglasite post i posadite Nabota na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte ga da pogine.”(1 Kings 21:9.10) {PiK 206.1}
Zapovijed je bila izvršena. “I učiniše ljudi Nabatova grada, starješine i glavari, kako im je Izebela zapovjedila i kako je pisalo u pismima koja im je poslala.” (1 Kings 21:11) Zatim se Izebela uputila kralju, pozvala ga da ustane i da uzme vinograd. I Ahab, ne obazirući se na posljedice, slijepo je poslušao njezin savjet i otišao preuzeti željeni posjed. Kralju nije bilo dopušteno da bez ukora uživa u onome što je dobio prijevarom i krvoprolićem. “Tada bi upućena riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: ‘Ustani i sidi u Samariju, u susret Ahabu, kralju izraelskom. Eno ga u vinogradu Nabotovu u koji je sišao da ga zaposjedne. Reci mu: Ovako veli Jahve: Umorio si, oteo si!’” (1 Kings 21:17-19) Osim toga, Gospodin je naredio proroku da izreče strašno prokletstvo nad Ahabom. {PiK 206.2}
Prorok je požurio da izvrši božansku zapovijed. Krivi vladar, našavši se u vinogradu licem u lice sa strogim Gospodnjim vjesnikom, dao je maha svome strahu kad je rekao: “Nade li me, neprijatelju moj?” (1 Kings 21:20) {PiK 206.3}
Bez oklijevanja, Gospodnji vjesnik je odgovorio: “Nadoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim. Evo, tek što nisam navukao na te nesreću. Pomest ću tvoje potomstvo, istrijebiti Ahabu sve…” Nije mu mogla biti ukazana nikakva milost. Ahabova kuća morala je biti potpuno uništena, “kao kuća Jeroboama, sina Nebatova, i kuća Base, sina Ahijina”, objavio je Gospodin preko svoga sluge, “jer si me rasrdio i naveo Izraela na grijeh” (1 Kings 21:22). {PiK 206.4}
O Izebeli Gospodin je objavio: “Psi će proždrijeti Izebelu na polju Jizreelskom. Tko od obitelji Ahabove umre u gradu, psi će ga izjesti, a tko umre u polju, pojest će ga ptice nebeske.”(1 Kings 21:23.24) {PiK 207.1}
Kad je kralj čuo ovu strašnu poruku, “razdrije svoje haljine, i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući.” {PiK 207.2}
“Tada dođe riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: ‘Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Budući da se tako ponizio preda mnom, neću zla pustiti za njegova života; u vrijeme njegova sina pustit ću zlo na kuću njegovu.’” (1 Kings 21:27-29) {PiK 207.3}
Manje od tri godine nakon ovih događaja kralj Ahab je bio ubijen u sukobu s Aramejcima. Ahazja, njegov nasljednik, “činio je što je zlo u očima Jahvinim, i hodio je putem svoga oca i putem svoje majke, i putem Jeroboama, sina Nebatova.” “Služio je Baalu i klanjao se pred njim. Srdio je Jahvu, Boga Izraelova, sasvim onako kako je činio njegov otac.” (1 Kings 22:52, 53) Međutim, kazna je ubrzo stigla grijehe buntovnoga kralja. Katastrofalni rat protiv Moabaca, a onda nesretni slučaj koji je ugrozio i njegov život, sve je to pokazivalo da se protiv njega podigla Božja srdžba. {PiK 207.4}
Pošto je pao “preko prozorske rešetke svoje gornje odaje u Samariji”, Ahazja, ozbiljno ozlijeđen i uplašen da će bolest imati nepovoljan ishod, poslao je neke svoje sluge da se raspitaju kod Baal Zebuba, boga u Ekronu, hoće li ozdraviti ili neće. Smatralo se da ekronski bog preko svojih svećenika može pružiti obavijesti o onomu što će se zbiti u budućnosti. Veliko mnoštvo ljudi dolazilo je tražiti odgovore, ali su proročanstva koja su bila izricana i obavijesti koje su bile davane potjecale od kneza tame. {PiK 207.5}
Ahazjine je sluge sreo Božji čovjek, koji im je naredio da se vrate kralju s porukom: “Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati Baal Zebubom, bogom ekronskim? I zato veli Jahve ovako: Nećeš sići s postelje na koju si se popeo, nego ćeš umrijeti.” Izgovorivši svoju poruku, prorok se udaljio (2 Kings 1:26). {PiK 208.1}
Zaprepaštene sluge požurile su natrag kralju i ponovile mu riječi Božjega čovjeka. Kralj se raspitivao: “Kakav bijaše na oči taj čovjek koji vas je sreo i rekao vam te riječi?” Oni su odgovorili: “Bio je to čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara.” “To je Ilija Tišbijac!” uzviknuo je Ahazja. Bio je svjestan da će se, ako je stranac kojega su njegovi glasnici sreli doista bio Ilija, obistiniti riječi prokletstva koje je on izgovorio. U želji da izbjegne, ako bude moguće, najavljeni sud, odlučio je poslati po proroka. {PiK 208.2}
Dvaput je Ahazja slao vojnike da uplaše proroka, i dvaput se sud Božje srdžbe izlijevao na njih. Treća četa vojnika ponizila se pred Bogom; a njihov zapovjednik, kad je izašao pred Gospodnjeg vjesnika, kleknuo je “pred Ilijom i zamoli ga ovako: ‘Čovječe Božji! Neka bude dragocjen u tvojim očima moj život i život ovih pedeset tvojih slugu!’”(2 Kings 1:9-13) {PiK 208.3}
“Anđeo Jahvin reče Iliji: ‘Sidi s njim, ne boj se!’ On ustade i side s njim pred kralja, i reče mu: ‘Ovako veli Jahve: Zato što si slao glasnike Baal Zebubu, bogu ekronskom, po savjet, nećeš sići s postelje na koju si se popeo, nego ćeš umrijeti.’” (2 Kings 1:15.16) {PiK 209.1}
Tijekom vladavine svoga oca, Ahazja je bio svjedok čudesnih djela Najvišega. Vidio je strašne dokaze, koje je Bog davao otpalom Izraelu, o tome kako će postupati prema onima koji zanemaruju obvezujuća pravila Njegova Zakona. Ahazja se ponašao kao da su te strašne stvarnosti samo prazne riječi. Umjesto da ponizi svoje srce pred Gospodinom, išao je za Baalom, i konačno učinio i to najdrskije bezbožno djelo. Buntovan, nespreman da se pokaje, Ahazja je umro, “po riječi Jahvinoj, koju je objavio Ilija”. {PiK 209.2}
Izvještaj o grijehu kralja Ahazje i o tome kako je bio kažnjen sadrži opomenu koju nitko ne smije nekažnjeno odbaciti. Ljudi danas možda ne obožavaju poganske bogove, a ipak se tisuće njih klanjaju pred Sotoninim svetištima isto onako stvarno kao što je to činio kralj Izraela. Idolopoklonički duh i te kako je živ u današnjem svijetu iako je, pod utjecajem znanosti i obrazovanja, poprimio mnogo profinjenije i privlačnije oblike od onih koje je imao u vrijeme kad je Ahazja tražio boga u Ekronu. Svaki dan se množe žalosni dokazi da nestaje vjere u sigurnu proročku riječ, i da se umjesto nje javlja praznovjerje i sotonsko čaranje, koje zarobljava um mnogih. {PiK 210.1}
Danas su misteriji poganskih kultova zamijenjeni tajnim druženjima i seansama, čudima i mračnjaštvom spiritističkih medija. Objašnjenja ovih medija željno primaju tisuće ljudi koji odbijaju svjetlo koje dolazi iz Božje Riječi ili preko Njegova Duha. Poklonici spiritizma mogu prezrivo govoriti o drevnim vračarima, ali se veliki varalica ipak pobjednički smije,jer oni padaju na njegove trikove, iako ih iznosi u drukčijem obliku. {PiK 210.2}
Iako se mnogi užasavaju i od same pomisli da pitaju spiritističke medije, ipak ih privlače mnogi zabavniji oblici spiritizma. Drugi su zavedeni naučavanjima Kršćanske znanosti*, ili misticizmom teozofije i drugih istočnjačkih religija. {PiK 210.3}
Apostoli skoro svih oblika spiritizma tvrde da imaju silu da liječe. Oni tu silu pripisuju elektricitetu, magnetizmu, takozvanim “hipnotičkim utjecajima”, ili uspavanim snagama čovjekova uma. I nije malo onih, čak i u ovo kršćansko doba, koji odlaze ovim iscjeliteljima, umjesto da se pouzdaju u snagu živoga Boga i u umijeće sposobnih liječnika. Majka, koja bdi nad posteljom bolesnog djeteta, uzvikuje: “Ne mogu više! Zar nigdje nema liječnika koji bi mogao povratiti zdravlje mome djetetu?” I onda joj netko priča o čudesnim izlječenjima koja obavlja neki vidovnjak ili magnetički iscjelitelj, i ona povjerava svoje blago njegovoj brizi stavljajući ga isto tako stvarno u Sotonine ruke kao da on stoji pokraj nje. Mnogo puta se tako cijeli budući život djeteta stavlja pod upravu sotonskih sila i ono skoro da ih se više nije sposobno osloboditi. {PiK 211.1}
Bog je imao razloga biti nezadovoljan Ahazjinom bezbožnošću. Što On sve nije učinio da zadobije srca pripadnika izraelskog naroda i da ih nadahne povjerenjem u Boga! Stoljećima je svome narodu pružao bezbrojne dokaze svoje neusporedive naklonosti i ljubavi. Od samog početka pokazivao je da su Mu “radost djeca čovjekova” (.” Proverbs 8:31). On je bio stalna, uvijek dostupna pomoć svima koji su Ga iskreno tražili. A ipak, sada, kralj Izraela, odbacujući Boga da bi potražio pomoć od najvećeg neprijatelja svoga naroda, objavljuje poganima da ima više povjerenja u njihove idole nego u nebeskog Boga! Na isti taj način ljudi sramote Boga kad se okreću od Izvora snage i mudrosti da bi zatražili pomoć ili savjet od sila tame. Ako se Božja srdžba raspalila na Ahazju zbog takvog njegova postupka, kako će On gledati na one koji, imajući na raspolaganju još veće svjetlo, odluče krenuti istim putom!? {PiK 211.2}
Oni koji sebe predaju Sotoninim vraćanjima, mogu se hvalisati velikim blagoslovima koje su primili; ali dokazuju li time da je njihov put mudar i siguran? Što znači to što im je život bio produžen? Što znači što su osigurali privremeni dobitak? Hoće li se na kraju isplatiti da čovjek krši Božju volju? Svi ti prividni dobici na krajvi će se pokazati kao nenadoknadivi gubici! Mi ne možemo nekažnjeno obarati nijednu jedinu zapreku koju je Bog postavio da bi zaštitio svoj narod od Sotonine sile. {PiK 212.1}
Budući da Ahazja nije imao sina, naslijedio ga je Joram, njegov brat, koji je dvanaest godina vladao kraljevstvom od deset plemena. Svih tih godina njegova majka Izebela, i dalje u životu, nastavila je svojim zlokobnim utjecajem potkopavati poslove kraljevstva. Mnogi u narodu i dalje su poštovali neznabožačke običaje. Sam Joram “činio je što je zlo u očima Jahvinim, ali ne kao otac njegov i mati, jer je uklonio Baalov stup što ga bijaše podigao njegov otac. Ali je prianjao uz grijeh kojim je Jeroboam, sin Nebatov, zavodio Izraela; i nije odstupao od njega.” 2 Kings 3:2, 3. {PiK 212.2}
Za Joramova kraljevanja nad Izraelom umro je Jošafat, i njegov sin, također Joram, popeo se na prijestolje judejskoga kraljevstva. Pošto je bio oženjen kćeri Ahaba i Izebele, Joram od Jude održavao je uske veze s kraljem Izraela; i tijekom svoje vladavine služio je Baalu “kao i dom Ahabov”. “Još je i uzvišice napravio po judejskim gorama, naveo na blud Jeruzalemce i zaveo Judejce.” 2 Chronicles 21:6, 11. {PiK 212.3}
Judejskom kralju nije bilo dopušteno da bez opomene nastavi koračati putom sramotnog otpada. Prorok Ilija još nije bio otišao na Nebo, i zato nije mogao ostati nijem, ostavljajući Judino kraljevstvo da ide istom stazom koja je sjeverno kraljevstvo dovela do ruba propasti. Prorok je Joramu od Jude poslao pismenu poruku u kojoj je pokvareni kralj mogao naći i strašne riječi: {PiK 213.1}
“Ovako veli Jahve, Bog tvoga oca Davida: Kako nisi išao putovima oca Jošafata, ni putovima judejskoga kralja Ase, nego si išao putovima izraelskih kraljeva i naveo na blud Judejce i Jeruzalemce, kao što je učinio dom Ahabov, a uz to si poubijao vlastitu braću, svoju obitelj, koji bjehu bolji od tebe: evo, Jahve će svaliti veliku nesreću na tvoj narod, na tvoje sinove, tvoje žene, na sve tvoje imanje. Oboljet ćeš od mnogih bolesti.” .” {PiK 213.2}
Ispunjavajući ovo proročanstvo, “Jahve podiže na Jorama srdžbu Filistejaca i Arapa koji žive kraj Etiopljana. Oni napadoše Judeju i osvojiše je, porobiše sve blago što se našlo u kraljevu dvoru, pa i njegove sinove i njegove žene, tako da nije ostao nitko osim najmlađega sina, Joahaza.” {PiK 213.3}
“I poslije svega toga udari ga Jahve neizlječivom crijevnom bolešću. Ona je trajala dane i dane, a kad su se navršile dvije godine … umro je u strašnim mukama.” ”Njegov sin Ahazja zakralji se na mjesto njega.” (2 Chronicles 21;12-19; 2 Kings 8:24. {PiK 213.4}
Joram, Ahabov sin, još je vladao izraelskim kraljevstvom kad je njegov nećak, Ahazja, došao na prijestolje u Judi. Ahazja je vladao samo jednu godinu, ali je za to vrijeme, pod utjecajem svoje majke Atalije, “jer ga mati zlo savjetovaše”, hodio “putovima doma Ahabova” i činio “što je zlo u očima Jahvinim” (2 Chronicles 22:3, 4; 2 Kings 8:27. Izebela, njegova baka, još je bila u životu i zato se drsko ujedinio s Joramom iz Izraela, svojim ujakom. {PiK 214.1}
Ahazja od Jude uskoro je doživio tragičan kraj. Preživjeli članovi Ahabova doma doista su mu bili “savjetnici poslije očeve smrti, na njegovu propast” (2 Chronicles 22:3, 4). Dok je Ahazja bio u posjetu kod ujaka u Jizreelu, prorok Elizej dobio je zapovijed od Boga da pošalje jednoga od proročkih sinova u Ramot Gilead da pomaže Jehua za kralja nad Izraelom. Sjedinjene snage Jude i Izraela su u to vrijeme bile zauzete vojnom akcijom protiv Siraca kod Ramota Gileadskoga. Joram je zadobio ranu u borbi pa se vratio u Jizrael, prepuštajući Jehuu zapovjedništvo nad kraljevskom vojskom. {PiK 214.2}
Pomazujući Jehua, Elizejev glasnik je rekao: “Pomazao sam te za kralja nad Jahvinim narodom, nad Izraelom.” A onda je, na svečan način, Gospodin preko svoga vjesnika istaknuo kakvu je posebnu obvezu Nebo dalo Jehuu: ”Ti ćeš pobiti obitelj Ahaba, gospodara tvoga, a ja ću osvetiti krv svojih slugu proroka, i krv sviju službenika Jahvinih na Izebeli i na svoj obitelji Ahabovoj. Iskorijenit ću Ahabu sve što mokri uza zid …” 2 Kings 9:6-8. {PiK 214.3}
Pošto ga je vojska proglasila kraljem, Jehu je požurio u Jizreel da započne svoje djelo kažnjavanja onih koji su i dalje svjesno griješili i druge navodili na grijeh. Ubio je Jorama od Izraela, Ahazju od Jude, Izebelu, kraljicu majku, “i sve koji su u Jizreelu ostali iz kuće Ahabove, sve velikaše, njegove pouzdanike i svećenike njegove. Nije poštedio nikoga.” “Sve proroke Baalove, sve njegove sluge i sve njegove svećenike”, koji su živjeli u središtu Baalova bogoslužja u blizini Samarije, stavio je pod mač. Idolopoklonički kipovi bili su izlomljeni i spaljeni, a Baalov hram pretvoren u ruševinu. “Tako je Jehu istrijebio Baala iz Izraela.” 2 Kings 10:11, 19, 28. {PiK 215.1}
Glasovi o ovome općem krvoproliću došli su do Atalije, Izebeline kćeri, koja je i dalje držala vlast u Judinom kraljevstvu. Kad je vidjela da joj je sin, judejski kralj, mrtav, “ustade i posmica sav kraljevski rod Judina plemena”. U ovom pokolju izgubili su život svi Davidovi potomci koji su mogli polagati pravo na prijestolje, osim jednoga, malog Joaša, kojega je žena svećenika Jojade sakrila u prostorijama Hrama. Šest godina dijete je ostalo sakriveno, dok je “zemljom vladala Atalija ”2 Chronicles 22:10, 12. {PiK 215.2}
Po isteku toga vremena, “leviti i sav judejski narod” (2 Chronicles 23:8), zajedno s velikim svećenikom Jojadom, okrunili su i pomazali dijete Joaša i proglasili ga kraljem. “Pljeskali su i vikali: ‘Živio kralj!’” 2 Kings 11:12. {PiK 215.3}
”Kad Atalija ču viku naroda koji se sakupio i hvalio kralja, dođe k narodu u Jahvin Dom.” 2 Chronicles 23:12. ) “Pogleda bolje, kad gle, kralj, po običaju, stoji na svojem mjestu, a pred kraljem zapovjednici i svirači; sav puk klikće od radosti i trubi u trube.” {PiK 216.1}
“Tad Atalija razdrije haljine i povika: ‘Izdaja! Izdaja!’” (2 Kings 11:14) Ali Joj ada je zapovjedio vojnim zapovjednicima da uhvate Ataliju i sve njezine sljedbenike i da ih izvedu iz Hrama do mjesta pogubljenja, na kojemu su trebali biti pobijeni. {PiK 216.2}
I tako su izginuli posljednji pripadnici Ahabove kuće. Strašno zlo, koje je proisteklo iz njegova združivanja s Izebelom, trajalo je sve do nestajanja i posljednjeg njegovog potomka. Čak je u Judeji, u kojoj služenje pravom Bogu nikada nije bilo službeno ukinuto, Atalija uspjela mnoge zavesti. Odmah nakon pogubljenja nepopravljive kraljice “sav narod ode u Baalov hram, i razoriše ga, porušiše žrtvenike i polomiše likove; a Baalova svećenika Matana ubiše pred žrtvenicima.” (2 Kings 11:18) {PiK 216.3}
Došlo je do obnove. Oni koji su sudjelovali u proglašenju Joaša za kralja, položili su svečani zavjet “da narod bude Jahvin”. I tada, kad je negativni utjecaj Izebeline kćeri bio uklonjen iz Judina kraljevstva, kad su bili pobijeni Baalovi svećenici, a njihov hram razrušen, “sav se puk veselio, a grad se umirio” 2 Chronicles 23:16, 21. {PiK 216.4}
* Christian Science, spiritistički vjerski pokret, nastao u Americi oko 1866. godine pod vodstvom Mary Baker Eddv. Smatra da su grijeh, bolest i smrt izazvani mentalnom zabludom i da ne postoje u stvarnosti. Službeno ime Božja crkva.
Bog je naredio Iliji da pomaže drugog čovjeka za proroka umjesto sebe. “Pomaži Elizeja … za proroka namjesto sebe” (1 Kings 19:16) i, poslušan zapovijedi, Ilija je krenuo da nade Elizeja. Dok je putovao prema sjeveru, koliko se prizor pred njegovim očima razlikovao od onoga koji se mogao vidjeti samo prije kratkog vremena! Onda je tlo bilo ispucano, poljoprivredno zemljište neobrađeno, jer ni rosa ni kiša nisu padale tri i pol godine. Sad je na sve strane zelenilo bujalo kao da želi nadoknaditi vrijeme izgubljeno zbog suše i gladi. {PiK 217.1}
Elizejev otac bio je bogati zemljoposjednik, čovjek čija se kuća ubrajala medu one koje u doba skoro sveopćeg otpada nisu savile koljena pred Baalom. Bila je to kuća u kojoj se Bog štovao i u kojoj je odanost vjeri drevnog Izraela bila pravilo svakidašnjeg života. U takvoj okolini Elizej je proveo rane godine svoga života. U smirenosti provincije, učeći od Boga i od prirode, disciplinirajući se korisnim radom, on je dobio odgoj koji je u njemu razvio navike jednostavnosti i poslušnosti roditeljima i Bogu i pomogao mu da se osposobi za visoki položaj koji je kasnije trebao zauzeti. {PiK 217.2}
Poziv u proročku službu zatekao je Elizeja za plugom na njivi, zajedno sa slugama svoga oca. On se uvijek prihvaćao posla koji mu je bio najbliži. Imao je sposobnost rukovođenja ljudima, ali i krotkost onoga koji je spreman služiti. Iako tihe i blage naravi, bio je energičan i ustrajan. Poštenje, vjernost, ljubav prema Bogu i strah Božji krasili su njegov karakter, dok mu je svakidašnje obavljanje skromnih poslova i ulaganje stalnih napora pomoglo da razvije snagu namjere i plemenitost karaktera, da se stalno usavršava u mudrosti i znanju. Surađujući s ocem u obavljanju dužnosti u obitelji, učio je surađivati s Bogom. {PiK 218.1}
Vjernošću u malim dužnostima, Elizej se pripremao za prihvaćanje većih odgovornosti. Iz dana u dan, stječući praktična iskustva, osposobljavao se za sveobuhvatnije, uzvišenije djelo. Naučio je služiti; naučivši služiti, naučio je poučavati i voditi. Ova se pouka odnosi na sve. Nitko ne može znati s kakvom ga namjerom Bog podučava; ali svi mogu biti sigurni da vjernost u malome predstavlja dokaz osposobljenosti za veće odgovornosti. Svakim djelom u životu čovjek otkriva svoj karakter, i samo onaj tko se u malim dužnostima pokaže “kao radnik koji se nema čega stidjeti” može dobiti čast da mu Bog povjeri uzvišeniju službu 2 Timothy 2:15. {PiK 218.2}
Onaj tko misli da nije važno kako obavlja svoje manje dužnosti, pokazuje da je nesposoban za časniju službu. On sebe može smatrati potpuno sposobnim da preuzme veće dužnosti; ali Bog gleda dublje od površine. Nakon ispita i kušnje, takvome će biti izrečena presuda: “Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.” Njegova nemarnost mu se osvetila, imala je povratno djelovanje. On je propustio da stekne blagost, snagu i silu karaktera, osobine koje se dobivaju samo neograničenim predanjem. {PiK 218.3}
Pošto nisu izravno uključeni u neki vjerski posao, mnogi sebe smatraju beskorisnima, misle da ništa ne čine za unapređenje Božjega kraljevstva. Kad bi im se povjerio neki veliki posao, kako bi ga radosno obavili! Ali budući da im se sada nude samo mali poslovi, oni smatraju da opravdano ne čine ništa. U tome griješe! Čovjek može aktivno služiti Bogu iako je zauzet obavljanjem običnih, svakidašnjih dužnosti — iako obara stabla, krči njive ili ide za plugom. Majka koja podučava svoju djecu za Krista, isto tako stvarno radi za Boga kao i propovjednik za propovjedaonicom. {PiK 219.1}
Mnogi čeznu za posebnim talentima koji bi ih osposobili za veličanstvena djela, dok istovremeno zanemaruju dužnosti koje im stoje nadohvat ruke, i čije bi im obavljanje uljepšalo život. Neka se takvi prihvate poslova koji im se sami nude. Uspjeh ne zavisi toliko od talenta koliko od energije i volje. Sjajni talenti sami po sebi ne osposobljavaju nas za korisnu službu, već savjesno obavljanje svakidašnjih dužnosti, zadovoljan duh, nenamješteno, iskreno zanimanje za dobro drugih. I u najskromnijim uvjetima može se postići istinsko savršenstvo. Najobičniji poslovi, ako se obavljaju s ljubavlju i odanošću, divni su u Božjim očima. {PiK 219.2}
Kad je Ilija, božanski usmjeravan u traženju nasljednika, prošao uz njivu koju je Elizej orao, bacio je na mladićeva pleća plašt posvećenja. Tijekom gladi Šafatova obitelj se upoznala s Ilijinim poslanjem i s njegovim djelom, i sada je Božji duh otkrio Elizejevu srcu značenje Ilijinog postupka. Za njega je to bio znak da “ga je Bog pozvao da bude Ilijin nasljednik. {PiK 219.3}
“On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: ‘Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.’” “Ilija mu odgovori: ‘Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?’” Ovo nije bilo odbacivanje, već kušnja vjere. Elizej je morao izračunati troškove – da sam odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti poziv. Ako su njegove težnje usmjerene prema domu i njegovim prednostima, mogao je slobodno ostati. Međutim, Elizej je shvatio značenje poziva. Znao je da dolazi od Boga, i nije ga oklijevao poslušati. Ni za kakvo zemaljsko blago nije se htio odreći prednosti da postane Božji vjesnik i da uživa u druženju s Njegovim slugom. “On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom okuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pode za Ilijom da ga poslužuje.” (1 Kings 19:20, 21) Bez oklijevanja je ostavio kuću u kojoj je bio voljen, da bi služio proroku u njegovome nesigurnom životu. {PiK 220.1}
Da je Elizej upitao Iliju što se očekuje od njega – kakav će biti njegov posao – dobio bi odgovor da to Bog zna, da će mu On to objaviti: Ako budeš čekao na Gospodina, On će ti odgovoriti na svako pitanje. Pođi sa mnom ako si siguran da te je Bog pozvao! Uvjeri se sam da je Bog iza mene i da si čuo Njegov glas! Ako sve držiš za trice samo da zadobiješ Njegovu naklonost, onda dođi! {PiK 220.2}
Sličan pozivu koji je bio upućen Elizeju bio je i Kristov odgovor na pitanje mladoga književnika: “Što dobro moram činiti da postignem život vječni?” Krist je odgovorio: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!” Matthew 19:16, 21. {PiK 221.1}
Elizej je prihvatio poziv u službu, ne bacajući pogled unatrag na uživanja i udobnosti koje je ostavljao. Mladi književnik, kad je čuo Spasiteljeve riječi, “udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje” (Matthew 19:22). Nije bio spreman na žrtvu. Njegova ljubav prema imanju bila je veća od ljubavi prema Bogu. Odbijajući odreći se svega radi Krista, pokazao se nedostojnim mjesta u Učiteljevoj službi. {PiK 221.2}
Poziv da stavi sve na oltar službe upućuje se svakome. Ne traži se od svakoga da služi onako kao što je Elizej služio, niti se svima zapovijeda da prodaju sve što imaju; ali Bog od nas traži da služenje Njemu stavimo na prvo mjesto u svome životu, da ne dopustimo nijednom danu da prođe a da ništa ne učinimo za unapređenje Njegova djela na Zemlji. On ne očekuje od svih da obavljaju istu službu. Jednoga će pozvati da služi u stranim zemljama; od drugoga će tražiti da priloži dio svojih sredstava za podupiranje evanđeoskog rada. Bog prihvaća svačiji prilog. Upravo je posvećenje života i svih njegovih interesa ono što je prijeko potrebno. Oni koji postignu takvo posvećenje, čut će i poslušati nebeski poziv. {PiK 221.3}
Svakome tko dobija udio u božanskoj milosti, Gospodin određuje šta će raditi za bližnje. Kao pojedinci, mi trebamo stati kod svoga dijela i reći: “Evo me, mene pošalji!” Bez obzira što netko bio, propovjednik Riječi ili liječnik, trgovac ili poljodjelac, intelektualac ili mehaničar, odgovornost počiva na njemu. Svojim radom on treba otkriti drugima Radosnu vijest o spasenju. Svaki pothvat u kojemu sudjeluje treba biti sredstvo da se to postigne. {PiK 222.1}
Isprva se od Elizeja nije tražilo nešto veliko; svakidašnje dužnosti bile su dio njegove poduke. O njemu se govorilo kao o čovjeku koji Iliji, svome gospodaru, polijeva ruke prilikom umivanja. On je bio spreman učiniti sve što Gospodin od njega traži, i na svakom se koraku učio poniznosti i služenju. Obavljajući dužnost prorokova osobnog sluge, nastavio je dokazivati da je vjeran u malome, dok se sve odlučnije posvećivao zadaći koju mu je Bog odredio. {PiK 222.2}
Elizejev život nakon povezivanja s Ilijom nije bio bez kušnji. Nevolja je bilo u obilju; ali se on u svakoj prilici oslanjao na Boga. Kad je bio u kušnji da razmišlja o kući koju je napustio, nije popuštao. Stavivši ruke na plug, nije se htio osvrtati, i u nevolji i kušnjama ostao je dostojan povjerenja koje mu je bilo ukazano. {PiK 222.3}
Propovjednička služba obuhvaća mnogo više od samog propovijedanja Riječi. U tu službu je uključena i poduka mladih kao što je Ilija podučavao Elizeja, odvajajući ga od njegovih običnih dužnosti i dajući mu odgovornosti koje treba nositi u Gospodnjem djelu – isprva male odgovornosti, a zatim veće kad stekne snagu i iskustvo. U propovjedničkoj službi ima ljudi vjere i molitve, ljudi koji mogu reći: ”Što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života … što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama.” (1 John 1:1-3) Mladi i neiskusni djelatnici moraju se podučavati zajednički praktično radeći s iskusnim Božjim slugama. Tako će naučiti kako da nose terete. {PiK 222.4}
Oni koji se bave podukom mladih radnika obavljaju plemenit posao. Sam Gospodin pomaže im u njihovim naporima. A mladi ljudi, nad kojima je izrečena riječ posvećenja, i koji su dobili prednost da usko surađuju s ozbiljnim, pobožnim djelatnicima, trebaju na najbolji način koristiti ovu priliku. Bog im je ukazao čast da ih izabere u svoju službu i da im omogući da se još bolje osposobe za rad, i zato trebaju biti skromni, vjerni, poslušni i spremni na žrtvu. Ako se pokore božanskoj stezi, ako budu ispunjavali Njegove upute i birali Njegove sluge za svoje savjetnike, razvit će se u pravedne, načelne i nepokolebljive ljude kojima će Bog moći povjeriti odgovornosti. {PiK 223.1}
Kad se Evanđelje bude propovijedalo u svoj svojoj čistoći, ljudi će dolaziti od pluga, iz običnih trgovačkih ili poslovnih zanimanja koja pretežno zaokupljaju um, da bi se osposobili uz pomoć iskusnih djelatnika. Kad nauče uspješno raditi, silno će objavljivati istinu. Prekrasnim djelima božanske providnosti, planine teškoća uklanjat će se i bacati u more. Stanovnici Zemlje će čuti i razumjeti vijest koja im tako mnogo znači, i saznati što je istina. Djelo će ići naprijed, stalno naprijed, sve dok cijela Zemlja ne čuje opomenu, i tada će doći svršetak. {PiK 223.2}
Nakon pozivanja u službu, Elizej je nekoliko godina proveo s Ilijom postajući iz dana u dan sve spremniji za rad. Ilija je bio Božje oruđe za uklanjanje velikih zala. Idolopoklonstvu, koje su Ahab i neznaboškinja Izebela podupirali i koje je zaludilo narod, bio je zadan odlučujući udarac. Baalovi proroci bili su pobijeni. Cijeli izraelski narod bio je snažno uzdrman, i mnogi su se vratili obožavanju pravoga Boga. Kao Ilijin nasljednik, Elizej je trebao, pažljivo i strpljivo poučavajući narod, povesti Izrael sigurnim putom. Njegovo druženje s Ilijom, najvećim prorokom nakon Mojsija, pripremilo ga je za posao koji će uskoro morati sam preuzeti. {PiK 224.1}
U tim godinama zajedničkog rada, s vremena na vrijeme Ilija je bio pozivan da oštro ukori neka izrazita zla. Kad je pokvareni Ahab oteo Nabotov vinograd, Ilijin glas je prorekao njegovu propast i propast cijele njegove kuće. I kad je Ahazja, poslije smrti svoga oca Ahaba, odbacio pravoga Boga i okrenuo se ekronskom bogu Baal Zebubu, još jednom se čuo oštar prosvjed, izrečen Ilijinim glasom.{PiK 224.2}
Proročke škole, koje je utemeljio Samuel, bile su zatvorene u godinama izraelskog otpada. Ilija ih je ponovno otvorio, omogućujući mladim ljudima da steknu naobrazbu koja će ih navesti da uzdignu zakon i učine ga slavnim. U izvještajima se spominju tri ovakve škole – jedna u Gilgalu, jedna u Betelu, i jedna u Jerihonu. Neposredno uoči svoga odlaska na Nebo, Ilija je s Elizejem posjetio ove obrazovne centre. Pouke koje im je davao tijekom prethodnih posjeta, Gospodnji prorok je sada ponovio. Posebno im je govorio o velikoj časti da budu vjerni podanici Boga nebeskoga. Utisnuo je u njihov um misao o potrebi da svaki dio njihova obrazovanja bude obilježen jednostavnošću. Jedino se na taj način mogu oblikovati po nebeskom kalupu i raditi po Gospodnjim pravilima. {PiK 224.3}
Ilijino je srce bilo radosno kad je vidio što se postiglo preko tih škola. Djelo obnove još nije bilo potpuno, ali je po cijelom kraljevstvu mogao vidjeti potvrdu Božje riječi. “Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom.” 1 Kings 19:18. {PiK 225.1}
Dok je Elizej pratio proroka na putu od škole do škole, njegova vjera i odlučnost još jednom su bili stavljeni na kušnju. U Gilgalu, i još jednom u Betelu i Jerihonu, prorok ga je slao da se vrati. “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela” – govorio mu je Ilija (2 Kings 2:2). Međutim, u svom ranijem radu na njivi, upravljajući plugom, Elizej je naučio da ne smije skrenuti niti se obeshrabriti, i sada, kad je stavio svoje ruke na plug na drugom području dužnosti, nije dopuštao da ga išta odvrati od njegove namjere. Nije se htio odvajati od svoga učitelja sve dok mu se pruža i najmanja prilika da se uspješnije osposobi za službu. Ilijinim je učenicima, a posebno Elizeju, bilo otkriveno da će on biti prenesen na Nebo.
I zato se sada iskusni sluga Božjeg čovjeka držao njegove blizine. Svaki put kad mu je bio upućivan poziv da se vrati, Elizej je odgovarao: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!”(2 Kings 2:2) {PiK 225.2}
“I tako pođoše obojica… njih dvojica su se zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ‘Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’” (2 Kings 2:6-9) {PiK 226.1}
Elizej nije zatražio svjetovne časti ili istaknut položaj medu velikim ljudima na Zemlji. Čeznuo je za obilnom mjerom Božjega Duha, istoga Duha kojega je Bog tako velikodušno izlijevao na onoga kojega je sada htio nagraditi uznesenjem.Znao je da ga ništa drugo osim Duha koji je počivao na Iliji ne može osposobiti da u Izraelu zauzme mjesto koje mu je Bog odredio, i zato je molio: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!” (2 Kings 2:9) {PiK 226.2}
Odgovarajući na ovaj zahtjev, Ilija je odgovorio: “Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.” “I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše između njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo.” 2 Kings 2:1-11. {PiK 227.1}
Ilija simbolizira svete koji će živjeti na Zemlji u vrijeme drugoga Kristovog dolaska i koji će se preobraziti “u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube”, ne okusivši smrti (1 Corinthians 15:51, 52. Kao predstavnik onih koji će na taj način biti uzneseni na Nebo, Ilija je, pri kraju Kristova zemaljskog poslanja, stajao zajedno s Mojsijem uz Spasitelja na Gori preobraženja. U toj dvojici proslavljenih, učenici su u malome vidjeli kraljevstvo otkupljenih. Oni su gledali Isusa, odjevenog u nebesku svjetlost; čuli su glas “iz oblaka” (Luke 9:35) koji Ga je priznao za Sina Božjega; vidjeli su Mojsija, koji je predstavljao one koji će uskrsnuti iz mrtvih u vrijeme drugog dolaska; a tu je stajao i Ilija, predstavljajući one koji će pri kraju zemaljske povijesti biti preobraženi iz smrtnoga u besmrtno i preneseni na Nebo ne vidjevši smrti. {PiK 227.2}
U pustinji, osamljen i obeshrabren, Ilija je rekao da mu je dosta života i da želi umrijeti. Međutim, Bog ga u svojoj milosti nije uhvatio za riječ. Ilija je trebao obaviti još veliko djelo; i kad ga obavi, nije smio propasti osamljen i obeshrabren. Nije se smio spustiti u grob, već se uzdići, zajedno s Božjim anđelima do mjesta na kojem počiva božanska slava. {PiK 228.1}
“Elizej je gledao i vikao: ‘Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ‘Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe. Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: ‘Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!’ I krenuše mu u susret, baciše se pred njim na zemlju.” 2 Kings 2:12-15. {PiK 228.2}
Kad Gospodin u svojoj providnosti nade za dobro da ukloni iz svoga djela one kojima je dao mudrost, On jača njihove nasljednike i pomaže im ukoliko od Njega traže pomoć i hode Njegovim putovima. Oni mogu biti i mudriji od svojih prethodnika; jer se mogu koristiti njihovim iskustvima i učiti na njihovim greškama. {PiK 228.3}
Otada je Elizej zauzimao Ilijino mjesto. Onaj koji je bio vjeran u malome pokazao se vjeran i u mnogome. {PiK 228.4}
U doba patrijaraha Jordanska dolina je bila “kao kakav vrt Jahvin”, jer je “dobro posvuda natapana”. Upravo je u toj lijepoj dolini Lot odlučio podići svoj dom, pa je “razapeo svoje šatore do Sodome” (Genesis 13:10, 12). U vrijeme kad su gradovi u ravnici bili uništeni, područje oko njih se pretvorilo u pustoš, i otada je to bio dio Judejske pustinje. {PiK 229.1}
Jedan dio prekrasne doline se održao, sa svojim životodavnim izvorima i tokovima, da bi veselio srce čovjeku. U toj dolini, prekrivenoj bogatim žitnim poljima i šumama datuljinih palmi i drugoga voća, taborovale su Izraelove čete poslije prelaska preko Jordana, i u njoj su prvi put uživale u rodovima obećane zemlje. Pred njima su se uzdizale zidine Jerihona, poganske tvrđave, sjedišta kulta Aštarte, najiskvarenijeg i najsramotnijeg oblika kanaanskog idolopoklonstva. Uskoro su njegove zidine bile oborene, a njegovi stanovnici pobijeni. U vrijeme njegova pada bila je dana svečana izjava, u nazočnosti cijeloga Izraela: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!” Joshua 6:26. {PiK 229.2}
Prošlo je pet stoljeća. Mjesto je ležalo pusto, noseći Božje prokletstvo. Čak su i izvori, koji su boravak u tom dijelu doline činili tako poželjnim, trpjeli razorno djelovanje prokletstva. Međutim, u vrijeme Ahabova otpada, kad je pod Izebelinim utjecajem bilo obnovljeno klanjanje Aštarti, Jerihon, prastaro središte toga kulta, bio je ponovno podignut, iako je graditelj morao platiti strašnu cijenu. Hiel iz Betela sazidao je Jerihon – “uz žrtvu svoga prvorodenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao”1 Kings 16:34. {PiK 230.1}
Nedaleko od Jerihona, usred voćnjaka, nalazila se jedna od proročkih škola, i tamo se uputio Elizej nakon Ilijinog uznesenja. Dok je boravio u tom gradu, građani su mu prišli i rekli: “Lijepo je u gradu, kako to može vidjeti i naš gospodar, ali je voda loša i zemlja neplodna.” Izvor koji je u davna vremena bio čist i životodavan, i osiguravao i gradu i okolini veliki dio potrebnih količina vode, postao je sada nepogodan za uporabu. {PiK 230.2}
Odgovarajući na molbu stanovnika Jerihona, Elizej je rekao: “Donesite mi novu zdjelu i metnite soli u nju!” Kad je dobio što je tražio, “on tada ode na izvor, baci u nj soli i reče: ‘Ovako govori Jahve: Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.’”2 Kings 2:19-21. {PiK 230.3}
Jerihonske vode postale su zdrave ne mudrošću čovjeka, već čudesnim Božjim djelovanjem. Ljudi koji su ponovno sagradili grad bili su nedostojni naklonosti Neba, a ipak je Onaj, koji “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” našao za dobro da ovom prilikom otkrije, ovim dokazom svoga milosrđa, svoju spremnost da izliječi Izraela od njegovih duhovnih bolesti Matthew 5:45. {PiK 231.1}
Promjena je bila trajna, “voda postade zdrava, i takva je do današnjeg dana, po riječi koju je izrekao Elizej” (2 Kings 2:22). Iz stoljeća u stoljeće voda je tekla, čineći ovaj dio doline pravom oazom ljepote. {PiK 231.2}
Mnoge duhovne pouke mogu se izvući iz izvještaja o ozdravljenju vode. Nova zdjela, sol, izvor – sve je to vrlo simbolično. {PiK 231.3}
Bacajući sol u gorki izvor, Elizej je pružio istu duhovnu pouku koju je mnogo stoljeća poslije toga Spasitelj dao svojim učenicima kad je rekao: “Vi ste sol zemlji.” (Matthew 5:13) Miješajući se sa zagađenom izvorskom vodom, sol je pročistila izvor i omogućila da iz njega umjesto otrova i smrti sada teče život i blagoslov. Kad Bog uspoređuje svoju djecu sa solju, želi ih poučiti da ih je učinio primateljima svoje milosti kako bi im pomogao da postanu Njegova oruđa za spasenje drugih. {PiK 231.4}
Bog izdvaja svoj izabrani narod iz cijeloga svijeta ne samo zato da bi njegove pripadnike posvojio kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih primio milost koja donosi spasenje. Kad je Bog izabrao Abrahama, nije ga učinio samo svojim posebnim prijateljem, već i prenositeljem osobitih prednosti koje je Gospodin namijenio svim narodima. Svijetu su potrebni dokazi da postoji pravo kršćanstvo. Otrov grijeha izjeda samu srž društva. Gradovi i sela stenju pod teretom grijeha i moralne pokvarenosti. Svijet je pun bolesti, patnje i bezakonja. I blizu i daleko gledamo siromašne i zbunjene duše, opterećene sviješću o krivnji, koje propadaju zbog nedostatka nekog spasonosnog utjecaja. Evanđelje istine stalno im je pred očima, a ipak propadaju, jer se povode za primjerom onih koji bi im morali biti miris na život, a postaju miris na smrt. Njihova se duša napaja gorčinom, jer je izvor iz kojega piju otrovan, iako bi trebao biti izvor vode koja teče u vječni život. {PiK 232.1}
Sol se mora pomiješati s tvari kojoj je dodana, ona mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Isto tako će osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna snaga Evanđelja dopre do njih. Ljudi se ne spašavaju kao skupina, već kao pojedinci. U osobnom utjecaju krije se snaga. On se treba sjediniti s Kristovim utjecajem, uzdizati kao što je Krist uzdizao, usađivati prava načela i zaustavljati širenje pokvarenosti u svijetu. On treba širiti milost koju samo Krist može dati. On treba uzdizati, uljepšavati život i karakter bližnjih snagom čistog primjera, koji je praćen iskrenom vjerom i ljubavlju. {PiK 232.2}
O nekada zagađenom izvoru u Jerihonu, Gospodin je rekao: “Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.” Zagađeni tok predstavlja dušu koja je odvojena od Boga. Grijeh nije samo odvojio dušu od Boga, već je u njoj uništio i želju i sposobnost da upozna Boga. Cijeli ljudski organizam je tako poremećen grijehom, um je izopačen, mašta pokvarena, sposobnosti duše oslabljene. Osjeća se da joj nedostaje čista vjera, svetost srca. Božanska snaga obraćenja nije uspjela preobraziti karakter. Duša je slaba, i budući da nema moralne snage potrebne za pobjedu, postala je zatrovana i izopačena. {PiK 233.1}
U srcu koje se očistilo, sve se mijenja. Preobražavanje karaktera svjedoči svima da se u njemu nastanio Krist. Božji Duh rasplamsava novi život u duši, dovodeći misli i želje u pokornost Kristovoj volji; i unutarnji čovjek se obnavlja po Božjem obličju. Slabi i pogrešivi ljudi pokazuju svijetu da otkupiteljska snaga milosti može učiniti da nesavršeni karakter postane skladan i da donese obilan rod. {PiK 233.2}
Srce koje prima Božju Riječ nije kao bara koja se isparava, niti kao ispucana čatrnja koja gubi svoje blago. Ono je kao gorski potok koji se napaja na nepresušnom izvoru, i čije hladne, iskričave vode skakuću s kamena na kamen, osvježavajući umorne, žedne i opterećene. Ono je kao rijeka koja stalno teče i tekući postaje sve dublja i šira sve dok se njezine životodavne vode ne prošire po svoj zemlji. Potok koji pjevajući teče svojim putom, ostavlja iza sebe darove zelenila i plodnosti. Trava na njegovim obalama postaje sočnija, drveće se zaodijeva bujnijim zelenilom, cvijeće se množi. A kad zemlju u ljeto počnu pržiti usijane sunčeve zrake, pojas zelenila obilježava riječni tok. {PiK 233.3}
Tako je i s pravim Božjim djetetom. Kristova vjera u njemu će djelovati kao životodavno načelo koje sve prožima; kao živa, djelotvorna, duhovna energija. Kad se srce izloži djelovanju nebeskih utjecaja istine i ljubavi, ta načela se ponovno pokazuju kao potoci u pustinji, pretvarajući golu i suhu zemlju u plodno tlo. {PiK 234.1}
Kad se oni koji su očišćeni i posvećeni spoznajom biblijske istine iz sveg srca uključe u djelo spašavanja duša, postat će doista miris na život. I kad iz dana u dan budu pili iz nepresušivog izvora milosti i znanja, vidjet će da su im srca prepuna Duha njihovog Učitelja, i da su njihovom nesebičnom službom mnogi dobili tjelesne, umne i duhovne blagoslove. Umorni su se osvježili, bolesni povratili zdravlje, rasteretili se opterećeni grijehom. U dalekim zemljama čulo se zahvaljivanje s usana onih čije je srce napustilo služenje grijehu i okrenulo se pravednosti. {PiK 234.2}
“Dajte, pa će vam se davati”, jer je Božja Riječ “zdenac u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana”. Luke 6:38; Song of Solomon 4:15. {PiK 234.3}
Ovo se poglavlje temelji na tekstovima iz 2 Kings 4.
Elizejev proročki rad u nekim se svojim dijelovima vrlo razlikuje od Ilijinog. Iliji su bile povjeravane poruke prokletstva i osude; njegov glas je neustrašivo izricao ukore i opomene, pozivajući kralja i narod da se vrate sa svojih zlih putova. Elizejeva zadaća bila je mnogo smirenija; on je trebao dograđivati i jačati djelo koje je Ilija započeo, i narod učiti Gospodnjim putovima. Nadahnuti ga izvještaji opisuju kao čovjeka koji uspostavlja bliske odnose s bližnjima, koji se kreće u društvu proročkih sinova, koji svojim čudima i službom donosi zdravlje i radost ljudima. {PiK 235.1}
Elizej je bio čovjek blagoga i ljubaznog duha; ali da je i on znao biti strog, pokazalo se na putu prema Betelu kad su ga izazivali bezbožni dječaci koji su izašli iz grada. Ti su dječaci čuli za Ilijino uznesenje, i oni su se tome svečanom događaju rugali, pozivajući Elizeja: “Uzleti, ćelo, uzleti, ćelo!” Čuvši njihove podrugljive riječi, prorok se okrenuo, i pod nadahnućem koje je dolazilo od Svemogućega, izrekao prokletstvo nad njima. Strašna kazna koja je slijedila, dolazila je od Boga. “I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.” 2 Kings 2:23, 24. {PiK 235.2}
Da je Elizej dopustio da ovo ruganje prođe nekažnjeno, svjetina bi mu se nastavila rugati i zlostavljati ga, pa bi možda i cijela njegova zadaća poučavanja i spašavanja u vrijeme teške nacionalne krize doživjela neuspjeh. Ovaj jedini slučaj strašne strogosti bio je dovoljan da mu osigura poštovanje tijekom cijeloga života. Pedeset godina je ulazio i izlazio kroz vrata Betela, putovao po cijeloj zemlji, od grada do grada, prolazio kroz skupine besposlenih, neodgojenih i raspuštenih mladića; ali nitko mu se nije rugao niti je olako shvaćao njegova prava proroka Najvišega. {PiK 236.1}
Čak i ljubaznost ima svoje granice. Autoritet se mora sačuvati odlučnom strogošću, ili će mu mnogi prilaziti s podsmijehom i prijezirom. Ona takozvana blagost, nagovaranje i popuštanje, kojim se prema mladima služe roditelji i odgajatelji, jedno je od najvećih zala koje ih može stići. Od najveće je važnosti da se u svakoj obitelji pokaže čvrstina i odlučnost, da se postave jasni zahtjevi. {PiK 236.2}
Poštovanje, vrlina koja je toliko nedostajala mladima koji su se rugali Elizeju, mora se pozorno njegovati. Svako dijete treba naučiti pokazati istinsko poštovanje prema Bogu. Njegovo ime se nikada ne smije izgovarati olako ili nepromišljeno. Anđeli, kad ga izgovaraju, zaklanjaju svoje lice. A s kakvim bismo mu poštovanjem mi, pala i grešna bića, morali prilaziti! {PiK 236.3}
Poštovanje se mora pokazati prema Božjim predstavnicima – propovjednicima, nastavnicima, i roditeljima, koji su pozvani da govore u Njegovo ime. Kad njima ukazujemo poštovanje, proslavljamo Boga. {PiK 237.1}
I učtivost je rod Duha i svi bi je morali njegovati. Ona ima snagu da omekša naravi koje bi bez njezina utjecaja postale teške i grube. Oni koji govore da su Kristovi sljedbenici, a istovremeno su grubi, neljubazni i neučtivi, ništa nisu naučili od Isusa. U njihovu iskrenost ne treba sumnjati, njihovo poštenje ne treba stavljati pod znak pitanja; ali iskrenost i poštenje ne mogu nadoknaditi manjak ljubaznosti i učtivosti. {PiK 237.2}
Ljubazan duh, koji je osposobio Elizeja da tako snažno utječe na život mnogih u Izraelu, otkriva se u zapisu o njegovu prijateljskom odnosu s obitelji koja je živjela u Šunamu. Tijekom svojih putovanja po kraljevstvu ‘Elizej je prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena, i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolažaše onuda, uzvratio bi se k njoj na jelo.” Gospodarica kuće shvatila je da je Elizej “sveti čovjek Božji”, pa je rekla svome mužu: “Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, sto, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.” U to utočište Elizej je često svraćao, zahvalan što može uživati u miru. Međutim, Bog nije zaboravio ljubaznost ove žene. U njezinoj kući nije bilo djece: i zato je Bog nagradio njezinu gostoljubivost darujući joj sina. {PiK 237.3}
Godine su prolazile. Dječak je dovoljno odrastao da je mogeao poći sa žeteocima na njivu. Jednog se dana razbolio zbog vrućine, “i potuži se ocu: jao, glava, glava moja!’” Otac je naredio sluzi da dječaka odnese majci, ‘i on ga uze i odvede ga njegovoj majci. Na njenim je koljenima ostao do podne, i onda umrije. Ona tada ode gore i položi ga u postelju Božjega čovjeka. Izišla je zatim i zaključala vrata.” {PiK 238.1}
U očaju, Šunamka je odlučila ići i Elizeja moliti za pomoć. Prorok je tada bio na gori Karmelu pa je žena, u pratnji svoga sluge, smjesta krenula onamo. “Kad je čovjek Božji ugleda izdaleka, reče svome momku Gehaziju: Evo one Šunamke. Otrči pred nju i pitaj je: Kako si? Je li ti muž dobro? Je li ti dijete zdravo?” Sluga je učinio kako mu je bilo zapovjeđeno, ali sve dok nije došla k Elizeju, ožalošćena majka nije otkrivala uzrok svoje tuge. Kad je čuo za njezin gubitak, Elizej je naredio Gehaziju: “Opaši se, uzmi u ruku moj štap, pa idi! Ako koga suretneš, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, neodzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka.” {PiK 238.2}
Ali majka nije bila zadovoljna sve dok sam Elizej nije krenuo s njom. “Života mi Jahvina i tvoga, neću te se ostaviti!” uzviknula je. “On tada ustade i pode za njom. Gehazi je otišao prije njih i položio štap na dječaka, ali ne bješe ni glasa ni odziva. Vrati se on pred Elizeja i javi mu :’Dječak se nije probudio.’” {PiK 238.3}
Kad su stigli do kuće, Elizej je otišao u sobu u kojoj je ležalo dijete. “Ušavši, zatvori vrata za sobom i pomoli se Jahvi. Zatim se pope na postelju, leže ne dječaka, položi svoja usta na njegova usta, svoje oči na njegove oči, svoje ruke na njegove ruke; disao je nad njim, te se ugrijalo tijelo dječakovo. Potom ustade i prošeta se po kući tamo-amo, zatim se opet pope, i disaše nad njim. A dječak tada kihnu sedam puta i otvori oči.” {PiK 239.1}
Pozvavši Gehazija, naredio mu je da dozove majku. “On je pozva. Kad je stigla preda nj, reče joj: ‘Uzmi svoga sina.’ Ona, ušavši, pade mu pred noge i pokloni se do zemlje. Zatim uze svoga sina te iziđe.” {PiK 239.2}
I tako je bila nagrađena vjera ove žene. Krist, veliki Životvodavac, vratio joj je sina. Na sličan će način biti nagrađeni i Njegovi vjerni kada, prilikom Njegova dolaska, smrt izgubi svoj žalac i grob pobjedu, kojom se hvalio. Tada će svojim slugama vratiti djecu koju im je smrt oduzela. “Ovako govori Jahve: Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djeeom, jer njih više nema. Ovako govori Jahve: Prestani kukati, otari suze u očima! Patnje će tvoje biti nagrađene: oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske. I ima nade za tvoje potomstvo — riječ je Jahvina — sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj.” Jeremiah 31:15-17. {PiK 239.3}
Isus nas tješi u našoj tuzi za umrlima upućujući nam poruku
punu beskrajne nade: ‘Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje pomor tvoj, Podzemlje!” (Hosea 13:14) “Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Revelation 1:18) “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkandela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” 1 Thessalonians 4:16, 17. {PiK 240.1}
Kao i Spasitelj čovječanstva, kojega je bio simbol, Elizej je u svojoj službi medu ljudima sjedinjavao djelo liječenja s djelom poučavanja. Vjerno i neumorno, tijekom dugih i uspješnih radnih godina, Elizej je nastojao poduprijeti i unaprijediti važno obrazovno djelo koje su obavljale proročke škole. Po Božjoj providnosti, njegove riječi pouke okupljenim skupinama ozbiljnih mladića bile su potkrepljivane snažnim utjecajem Svetoga Duha, a katkad i drugim neoborivim dokazima njegovog autoriteta kao sluge Gospodnjeg. {PiK 240.2}
Prigodom jednoga svoga posjeta školi u Gilgalu, prorok je uklonio otrov iz povrća. “Bijaše glad u zemlji. I kad su sinovi proročki sjedili pred njim, reče svome momku: ‘Stavi mi veliki lonac na vatru i skuhaj jelo sinovima proročkim.’ Jedan od njih ode u polje da nabere zelja, ali nade divlju povijušu, i nabra s nje punu haljinu gorkih plodova. Vrati se i nareza ih u lonac, jer nije znao kakvi su. Usuše ljudima da jedu. Ali kad su počeli jesti, povikaše: ‘Čovječe Božji! Smrt je u loncu!” I ništi mogli jesti. Tada će Elizej: ‘Donesite brašna!’ I baci ga u lonac i reče: Uspite ljudima neka jedu!’ I ništa više nije bilo štetno u loncu.” {PiK 240.3}
I u Gialgalu, dok je glad još vladala u zemlji, Elizej je nahranio stotinu ljudi hranom koju mu je kao dar donio “neki čovjek iz Baal-Šališe”, “kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi.” Oko njega je bilo onih koji su teško patili od gladi. Kad je dar bio donesen, rekao je svome sluzi: “Daj ljudima neka jedu!” “Ali njegov momak odgovori: ‘Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?’ On odgovori: Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Jahve: Jest će i preostat će!’ I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.”{PiK 241.1}
Koliko je milostiv bio Krist preko svoga vjesnika kad je učinio ovo čudo i zadovoljio njihovu glad! I od toga vremena, stalno iznova, iako ne uvijek na tako poseban i vidljiv način, Gospodin Isus zadovoljavao je ljudske potrebe. Da je naše duhovno opažanje bilo jasnije, mi bismo bolje’ nego dosad prepoznavali božansko milostivo postupanje prema ljudskim sinovima. {PiK 241.2}
Samo Božja milost može učiniti da mali obroci budu dovoljni svima. Gospodnja ruka ih može stostruko umnožiti. Iz svojih izvora On može postaviti stol u pustinji. Dodirom svoje ruke, On može povećati mršave zalihe i učiniti da budu dovoljne svima. Njegova sila je umnožila hljebove i kašu u rukama proročkih sinova. {PiK 241.3}
U vrijeme Kristove zemaljske službe, kad je On učinio slično čudo i nahranio mnoštvo, pojavilo se isto nevjerovanje koje su pokazali i suradnici starog proroka. “Što?” uzviknuo je Elizejev sluga. “Zar da ovo postavim pred stotinu ljudi?” A kad je Isus rekao svojim učenicima da nahrane mnoštvo, oni su odgovorili: “Imamo samo pet kruhova i dvije ribe. Osim, možda, da mi sami idemo i kupimo hranu za sav ovaj narod!” (Luke 9:13) Što je to za toliki narod? {PiK 242.1}
Ova pouka je namijenjena Božjoj djeci svih vremena. Kad Bog odredi posao koji treba obaviti, neka ljudi ne gube vrijeme na rasprave o opravdanosti toga naloga ili o vjerojatnim rezultatima svojih napora ako ga poslušaju. Zalihe koje imaju u rukama možda izgledaju premale da bi se njima zadovoljile potrebe; ali u Gospodnjim rukama one će se pokazati i više nego dovoljne. “1 postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.” {PiK 243.1}
Potpunija svijest o Božjem odnosu prema onima koje je otkupio žrtvom svoga Sina, snažnija vjera u napredovanje Njegova djela na Zemlji – to su velike potrebe današnje Crkve. Neka nitko ne gubi vrijeme na oplakivanje svojih oskudnih vidljivih izvora sredstava. Vanjski izgled možda neće mnogo obećavati, ali energičnost i povjerenje u Boga mogu povećati zalihe. Dar koji Mu donosimo sa zahvalnošću, tražeći u molitvi Njegove blagoslove, On će umnožiti kao što je umnožio hranu poklonjenu proročkim sinovima i umornom mnoštvu. {PiK 243.2}
Ovo se poglavlje temelji na tekstu u 2 Kings 5
„Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, bijaše ugledan čovjek, i poštovan pred svojim gospodarom, jer je po njemu Jahve dao pobjedu Aramejcima. Ali taj vrsni ratnik bješe gubav.” {PiK 244.1}
Ben-Hadad, asirski kralj, pobijedio je izraelsku vojsku u bici u kojoj je poginuo Ahab. Od tog vremena Aramejci su na granici s Izraelom održavali stalno ratno stanje, i u jednom od svojih pohoda odveli i djevojčicu koja je u zemlji svoga robovanja “služila ženi Naamanovoj”. Robinja, daleko od svoga doma, ova djevojčica je ipak bila svjedok za Boga, nesvjesno ispunjavajući namjeru radi koje je Bog izabrao Izraela da bude Njegov narod. Dok je radila u tome neznabožačkom domu, osjetila je sažaljenje prema svome gospodaru; i sjećajući se divnih djela izlječenja koja je činio Elizej, kazala je svojoj gospodarici: “Ah, kad bi se samo moj gospodar obratio proroku koji je u Samariji! On bi ga zacijelo oslobodio gube!” Ona je znala da je snaga Neba uz Elizeja, i vjerovala je da bi tom snagom Naaman mogao biti izliječen. {PiK 244.2}
Ponašanje ove male zarobljenice i način na koji je živjela u ovoj neznabožačkoj kući snažno svjedoče o uspješnosti ranoga kućnog odgoja. Nema većeg povjerenja od onoga koje se ukazuje očevima i majkama kad im se povjeravaju cijeca na skrb i odgoj. Roditelji postavljaju temelje navikama i karakteru. Budućnost njihove djece velikim dijelom ovisi o njihovu primjeru i poukama. {PiK 245.1}
Sretni su oni roditelji čiji je život istinski odraz božanskoga, tako da Božja obećanja i Njegove zapovijedi bude u djeci zahvalnost i poštovanje; roditelji čija nježnost, pravednost i strpljenje otkrivaju djetetu Božju ljubav, pravednost i strpljenje, i koji, učeći djecu da ih vole, da im vjeruju i da ih slušaju, istodobno uče djecu da vole i slušaju i svoga nebeskog Oca i da se uzdaju u Njega. Roditelji koji svojoj djeci daju ovakav dar, poklanjaju im blago dragocjenije od blaga svih vjekova, blago koje je trajno kao i vječnost. {PiK 245.2}
Mi ne znamo u koju će vrstu službe naša djeca biti pozvana. Ona će, možda, provesti svoj život u krugu svoga doma; ili će se, možda, baviti nekim uobičajenim životnim zvanjem, ili će otići kao učitelji Evanđelja u neku neznabožačku zemlju; ali sva su ona pozvana da budu misionari za Boga, propovjednici milosti svijetu. Ona trebaju steći naobrazbu koja će ih osposobiti da stanu uz Krista i da nesebično služe. {PiK 245.3}
Dok su je učili o Bogu, roditelji hebrejske devojčice nisu znali kakva će je sudbina u životu snaći. Ali opravdali su povjerenje koje im je bilo ukazano, i zato je u kući zapovjednika asirske vojske njihova djevojčica svjedočila za Boga kojega je naučila štovati. {PiK 246.1}
Naaman je saznao za poruku koju je djevojčica uputila svojoj gospodarici; i dobivši odobrenje od kralja, krenuo je u potragu za izlječenjem, ponijevši sa sobom “deset talenata srebra, šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina”. Nosio je i pismo asirskoga kralja izraelskom kralju, u kojemu je bila poruka: “Uz pismo koje ti stiže, šaljem ti, evo, i svoga slugu Naamana, da ga izliječiš od gube.” Kad je izraelski kralj pročitao pismo, “razdera haljine na sebi i reče: Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati, te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube? Gledajte samo kako traži povoda da me napadne!’” {PiK 246.2}
Glasovi o problemu stigli su do Elizeja, pa je on poslao poruku kralju i rekao: “Zašto si razderao haljine svoje? Neka onaj samo dođe k meni i neka se uvjeri da ima prorok u Izraelu.” {PiK 246.3}
“I tako Naaman stiže sa svojim konjima i kolima, i stade pred vratima Elizejeve kuće.” Preko glasnika, prorok mu je poručio: “Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i tijelo će ti biti opet čisto.” {PiK 246.4}
Naaman je očekivao da vidi neko čudesno očitovanje moći nebeskih sila. Rekao je: “Gle, ja mišljah, izići će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruku na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu.” Kad mu je bilo rečeno da se okupa u Jordanu, njegov ponos je bio povrijeđen; razdražen i razočaran, uzviknuo je: “Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist? Okrenu se i ode odande ljutit.” {PiK 246.5}
Oholi Naamanov duh opirao se da posluša uputu koju mu je dao Elizej. Rijeke koje je spomenuo asirski vojskovođa, protjecale su kroz prekrasne šumarke, i mnogi su se dolazili na njihove obale moliti svojim idolskim božanstvima. Za Naamana ne bi bilo neko veliko poniženje da se spusti do obala jedne od tih divnih rijeka. Međutim, jedino mu je poslušnost jasnim uputama proroka mogla donijeti ozdravljenje. Samo dragovoljna poslušnost može donijeti željene posljedice. {PiK 249.1}
Sluge su počele nagovarati Naamana da posluša Elizejeve upute: “Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: Okupaj se, i bit ćeš čist.” Naamanova je vjera bila stavljena na kušnju, dok se oholost borila za prevlast. Ali vjera je pobijedila, i bahati Asirac je suzbio oholost svoga srca i ponizno se pokorio otkrivenoj Gospodnjoj volji. Sedam puta se bacao u valove Jordana, “prema riječi čovjeka Božjega”. Njegova vjera je bila nagrađena, “i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se!” {PiK 249.2}
Pun zahvalnosti, “vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom” i izrazi mu riječi priznanja: “Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu.” {PiK 249.3}
U skladu s običajima toga vremena, Naaman je sada zamolio Elizeja da primi skupocjene darove. Međutim, prorok je odbio. Nije imao prava naplaćivati blagoslove koje je Bog u svojoj milosti dao. “Tako mi živog Jahve, komu služim, ne primam.” rekao je odlučno. Asirac “navaljivaše da primi, ali on ne htjede”. {PiK 250.1}
“Tada Naaman reče: Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Jahvi. A Jahve neka oprosti ovo sluzi tvome: kad moj gospodar pođe u hram Rimonov da se ondje pokloni, pa se nasloni na moju ruku, onda bih se i ja poklonio u hramu Rimonovu. Neka Jahve oprosti taj čin sluzi tvome.’” {PiK 250.2}
“A on mu reče: idi s mirom.’ I udalji se Naaman i prijeđe dio puta.” {PiK 250.3}
Elizejev sluga Gehazi godinama je imao prilike razviti duh samoodricanja kojim je bilo obilježeno životno djelo njegova učitelja. Imao je prednost da postane plemeniti zastavnik u Gospodnjoj vojsci. Najbolji darovi Neba bili su mu nadohvat ruke dugo vremena; ipak, odbacio ih je i žudio za jeftinim kovinama svjetovnog bogatstva. I sada su ga skrivene težnje njegova lakomog srca navele da podlegne nadmoćnoj kušnji. “Moj je gospodar” – govorio je samome sebi – “poštedio Naamana, toga Aramejca, i nije primio ništa od onoga što mu je ponudio … potrčat ću ja za njim i uzet ću štogod od njega.’ I tako se dogodilo da je Gehazi potajno “pohitao za Naamanom”. {PiK 250.4}
“Kad ga je Naaman vidio da za njim trči, skoči mu sa svojih kola u susret i upita ga: ‘Je li sve dobro?’ On odgovori: ‘Dobro je.’” I tada je Gehazi izrekao namjernu neistinu: “Moj gospodar šalje me da ti kažem: upravo su stigla dva mladića iz Efrajimove gore, dvojica od proročkih sinova. Daj za njih, molim te, talenat srebra i dvoje haljine.” Naaman je odmah bio spreman da radosno ispuni ovaj zahtjev, čak je natjerao Gehazija da uzme dva talenta srebra umjesto jednoga, “i dvoje haljine”, a slugama je naredio da pomognu u nošenju blaga. {PiK 251.1}
Kad se Gehazi približio Elizejevoj kući, otpustio je sluge i sakrio srebro i odjeću. Učinivši to, došao je i “stao pred svoga gospodara”. A zatim, da bi se zaštitio od prijekora, izrekao je drugu neistinu. Na prorokovo raspitivanje: “Odakle. Gehazi?” odgovorio je: “Tvoj sluga nije nikamo odlazio.” {PiK 251.2}
I tada je izrečena stroga optužba, koja je pokazala da je Elizeju sve poznato: “Nije li Duh moj bio s tobom kad je netko sišao sa svojih kola te izišao preda te? Sad si primio srebro, pa možeš kupiti maslinike, vinograde, sitno i krupno blago, sluge i sluškinje, Ali će se guba Naamanova prilijepiti za te i za tvoje potomstvo zauvijek.” Kazna je smjesta pogodila krivca. Otišao je od Elizeja “bijel od gube kao od snijega”. {PiK 251.3}
Svečane su pouke kojima nas uči ovo iskustvo čovjeka koji je imao tako uzvišene i svete prednosti. Gehazijevo ponašanje stavilo je kamen spoticanja na put Naamana, čovjeka u čiji um je prodrlo divno svjetlo, koji je bio sklon služiti živome Bogu. Za prijevaru, koju je učinio Gehazi, ne može se naći nikakvo opravdanje. Sve do svoje smrti on je ostao gubav, noseći Božje prokletstvo, izložen prijeziru svojih bližnjih. {PiK 252.1}
“Lažljiv svjedok ne ostaje bez kazne, i tko širi laži, neće jteći.” (Proverbs 19:5) Ljudi mogu pokušavati sakriti svoja zla djelao od ljudskih očiju, ali ne mogu prevariti Boga. “Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.” (Ephesians 5:11) Gehazi je kanio prevariti Elizeja, ali je Bog otkrio svome proroku riječi koje je Gehazi rekao Naamanu, i svaku pojedinost onoga što se zbivalo između ove dvojice. {PiK 252.2}
Istina je od Boga; prijevara u svim svojim bezbrojnim oblicima od Sotone, i tko se god na bilo koji način udaljuje od pravog puta istine, pokorava se vlasti Zloga. Oni koji su spoznali Kristovu volju, nisu”sudionici u besplodnim djelima tame” Ephesians 5:11). U govoru, kao i u životu, oni će biti jednostavni, otvoreni, istiniti, jer se pripremaju za zajedništvo sa svetima u čijim ustima nije bilo prijevare. Revelation 14:5. {PiK 252.3}
Mnogo stoljeća nakon Naamanova povratka kući u Asiriju, izliječenog tijela i obraćenog duha, Spasitelj spominje i hvali njegovu vjeru i uzima je za poviku svima koji tvrde da služe Bogu. “Mnogi gubavci bijahu u Izraelu u vrijeme proroka Elizeja, ali ni jedan se od njih ne očisti osim Naamana.” kazao je Spasitelj. Bog je zaobišao mnoge gubavce u Izraelu, jer su svojim nevjerovanjem zatvorili sebi vrata dobra. Poganski plemić, koji je bio pošten u onome što je smatrao dobrim, koji je osjećao da mu je potrebna pomoć, bio je u Božjim očima dostojniji blagoslova od napaćenih Izraelaca koji su odbacili i prezreli prednosti koje im je Bog dao. Bog radi za one koji cijene Njegove blagoslove i odgovaraju na svjetlo koje im je dano s Neba. Luke 4:27 {PiK 252.4}
I danas u svim zemljama ima onih koji su pošteni u srcu, i koje obasjava svjetlo s Neba. Ako nastave vjerno ispunjavati ono što smatraju svojom dužnošću, dobivat će sve više svjetla, sve dok, kao nekada Naaman, ne budu navedeni da priznaju “da nema Boga na svoj zemlji” osim živoga Boga, Stvoritelja. {PiK 253.1}
Svakoj iskrenoj duši, “tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti”, upućen je poziv: “Nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” Jer “odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se uzdaju u njega. Pomažeš onima što pravdu čine radosno i tebe se spominju na putima tvojim.” Isaiah 50:10; 64:4, 5. {PiK 253.2}
21 Završne godine Elizejeve službe
Pozvan u proročku službu još u vrijeme Ahabove vladavine, Elizej je doživio da vidi kako se u izraelskom kraljevstvu događaju mnoge promjene. Kazna za kaznom stizale su Izraelce u vrijeme vladanja Asirca Hazaela, koji je bio pomazan da posluži kao bič otpalom narodu. Oštre mjere tijekom obnove koju je poveo Jehu dovele su do istrebljenja cijelog Ahabova doma. U stalnim ratovima s Aramejcima, Joahaz, Jehuov nasljednik, izgubio je neke gradove istočno od Jordana. Neko vrijeme izgledalo je kao da će Aramejci preuzeti vlast U cijelom kraljevstvu. Ali obnova koju je započeo Ilija i nastavio Elizej navela je mnoge da traže Boga. Baaalovi žrtvenici bili su zaboravljeni; i polako ali sigurno, Božja namjera se počela ispunjavati u životu onih koji su odlučili služiti Bogu cijelim srcem. {PiK 254.1}
Upravo je ljubav prema zalutalom izraelskom narodu navela Boga da dopusti Aramejcima da ga kažnjavaju. Upravo je sažaljenje prema onima čija je moralna snaga postala tako slaba navelo Boga da podigne Jehua da istrijebi pokvarenu Izebelu i cijelu Ahabovu kuću. I još jednom, djelovanjem milosrdne providnosti, Baalovi i Aštartini svećenici bili su uklonjeni i njihovi neznabožački žrtvenici razrušeni. Bog je u svojoj mudrosti predvidio da će neki, ukoliko se ukloni kušnja, odbaciti neznaboštvo i podići lice prema nebu, i zato je dopustio da ih stiže nevolja za nevoljom. Njegove su kazne bile ublažene milošću, i kad se Njegova namjera ispunila. On je skrenuo tijek svoje milosti prema onima koji su naučili tražiti Ga. {PiK 254.2}
Dok su se dobri i zli utjecaji borili za prevlast, i Sotona činio sve što je u njegovoj moći da upotpuni razorno djelo koje je obavio tijekom kraljevanja Ahaba i Izebele, Elizej je nastavio svjedočiti. Suočavao se s protivljenjem, ali nitko nije mogao opovrgnuti njegove riječi. Po cijelom kraljevstvu bio je poštovan i slavljen. Mnogi su dolazili k njemu po savjet. Dok je Izebela još bila živa, Joram, kralj Izraela, tražio je od njega savjet; a jednom, dok je boravio u Damasku, posjetili su ga i glasnici Ben-Hadada, asirskoga kralja, koji su željeli znati hoće li kralj umrijeti od bolesti od koje je bolovao. Svima je prorok dao pouzdano svjedočanstvo u vrijeme kad se istina na sve strane izopačivala i veliki dio naroda otvoreno ustajao protiv Neba. {PiK 255.1}
A Bog nikada nije zaboravljao svoga izabranog vjesnika. Jednom prilikom, tijekom asirske najezde, asirski je kralj pokušao uništiti Elizeja zato što je izraelskom kralju dojavljivao planove neprijatelja. Asirski kralj bi se savjetovao sa svojim časnicima i govorio: “Podignite šatore na tom mjestu.” Te planove je Gospodin otkrivao Elizeju, koji ‘poruči izraelskom kralju: ‘Čuvaj se onoga mjesta, jer su se Aramejci ondje utaborili.’ I kralj izraelski upozori ljude na mjesto za koje mu je rekao čovjek Božji. On je upozoravao, i kralj se čuvao; a bilo je to više puta. {PiK 255.2}
Srce aramejskog kralja uznemiri se zbog toga, pa on pozva svoje časnike te ih upita: ‘Nećete li mi reći tko od naših drži s kraljem Izraelovim?’ Jedan od časnika odgovori: ‘Ne, gospodaru kralju; Elizej, prorok Izraelov, otkriva izraelskom kralju riječi koje kazuješ u svojoj spavaonici.’” {PiK 256.1}
Odlučan da ukloni proroka, asirski je kralj zapovjedio: “Idite i pogledajte gde je, pa ću već poslati da ga uhvate.” Prorok je bio u Dotanu; i saznavši za to, kralj je tamo poslao “konje, kola i jake čete. Oni stigoše noću i opkoliše grad. Ujutro, ustavši čovjek Božji iziđe, a to oko grada stoji vojska s konjima i kolima!” {PiK 256.2}
Užasnut, sluga je potražio proroka i javio mu vijest. ‘Ah, gospodaru moj, što nam je činiti?” {PiK 256.3}
“A on odgovori: ‘Ne boj se, jer ih ima više s nama, nego s njima.’” A zatim, da bi se sluga sam mogao u to uvjeriti, “Elizej se pomoli ovako: ‘Jahve, otvori mu oči da vidi!’ I Jahve otvori oči momku, i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim konjima i kolima!” Između Božjeg sluge i naoružanog neprijatelja bila je četa nebeskih anđela. Sišli su s moćnom silom, ne da uništavaju, ne da iznude poštovanje, već da se utabore oko Gospodnjih slabih i bespomoćnih vjernika i da im posluže. {PiK 256.4}
Kada se pripadnici Božjeg naroda nadu u tjesnacu, kada naizgled nemaju izlaza, tada se moraju osloniti jedino na Gospodina. {PiK 257.1}
Pošto je četa asirskih vojnika drsko krenula naprijed, nesvjesna nazočnosti nebeskih ratnika, “Elizej se ovako pomoli Jahvi: ‘Udari sljepoćom ove ljude!’ I na riječ Elizejevu udari ih sljepoćom. Elizej im reče: ‘Nije ovo put i nije ovo grad. Pođite za mnom, ja ću vas odvesti čovjeku koga tražite.’ Ali ih odvede u Samariju. {PiK 257.2}
Kad su ulazili u Samariju, Elizej reče: ‘Jahve, otvori ovima oči da progledaju.’ Jahve im otvori oči, i oni vidješe da su usred Samarije! Kad ih vidje kralj Izraela, reče Elizeju: ‘ Treba li ih poubijati, oče moj?’ A on odgovori: ‘Nemoj ih ubiti. Zar ćeš ubiti one koje nisi zarobio svojim lukom i mačem? Ponudi im kruha i vode; neka jedu i piju, i neka se vrate svome gospodaru.’” 2 Kings 6.{PiK 257.3}
Neko vrijeme poslije toga, Izrael je bio slobodan od asirskih napada. Ali kasnije, pod energičnim vodstvom odlučnoga kralja Ben-Hadada, asirske čete došle su pod Samariju i opkolile je. Nikada Izrael nije bio doveden u takav tjesnac kao tijekom te opsade. Doista su sinovi i sinovi sinova bili kažnjeni zbog grijeha svojih otaca. Užasi dugotrajne gladi naveli su izraelskog kralja na očajničke mjere, upravo onda kad je Elizej prorekao da će sutradan doći izbavljenje. {PiK 258.1}
Sljedećeg jutra, nešto prije zore, Gospodin “je učinio te se u taboru aramejskom čula buka kola i konja, buka goleme vojske” , te su se Aramejci, obuzeti velikim strahom, “digli i pobjegli u sumraku; ostavili su svoje šatore, konje i magarce, sav tabor kakav bijaše”, sa svim bogatim zalihama hrane. “Pobjegli su da iznesu živu glavu”, i nisu se zaustavili sve dok nisu prešli preko Jordana. {PiK 258.2}
Tijekom te noći bijega, četiri gubavca kod gradskih vrata, natjerani glađu u očaj, odlučili su otići u asirski tabor i predati se neprijatelju na milost i nemilost, nadajući se da će pobuditi sažaljenje i dobiti hrane. Koliko je bilo njihovo iznenađenje kad su, došavši u tabor, naišli na prazne šatore. Budući Završne godine Elizejeve službe da nije bilo nikoga tko bi ih zlostavljao ili im što zabranjivao, “uvukoše se u jedan šator. Pošto su se najeli i napili, uzeše odande srebro, zlato i haljine pa odoše da ih sakriju. Vratiše se onda pa uđoše u drugi šator: uzeše plijen iz njega, te odoše i sakriše ga. Rekoše tada jedan drugome: ‘Ne smijemo tako raditi. Današnji je dan pun dobrih vijesti, a mi šutimo.” Brzo su se vratili u grad s dobrim vijestima. {PiK 258.3}
Plijen je bio velik; zalihe su bile tako obilne da je toga dana “mjera bijeloga brašna bila za šekel, i dvije mjere ječmenoga za jedan šekel” kao što je prethodnog dana prorekao Elizej. Još jednom se Božje ime proslavilo pred neznabošcima “prema riječi Jahvinoj”, koju je izrekao preko svoga proroka u Izraelu 2 Kings 7:5-16. {PiK 259.1}
I tako je Božji čovjek radio iz godine u godinu, vjerno služeći svom narodu i postajući mu time sve bliži, stojeći u vrijeme krize i uz kraljeve kao mudri savjetnik. Duge godine života u idolopoklonstvu i otpadu ostavile su svoj zlokobni pečat i na kralju i na narodu. Na sve strane i dalje su se vidjele tamne sjene otpada, iako je tu i tamo bilo i onih koji su se uporno odbijali pokloniti pred Baalom. Međutim, budući da je Elizej nastavljao obavljati svoje djelo obnove, mnogi su se vraćali iz idolopoklonstva i radovali se što su naučili služiti pravome Bogu. I prorok se radovao tim čudima božanske milosti, i bio je ispunjen dubokom čežnjom da obrati sve koji su pošteni u srcu. Kamo god je odlazio, trudio se da ljude uči pravednosti. {PiK 259.2}
S ljudskoga stajališta, izgledi da će se narod duhovno preporoditi bili su isto tako mali kao i oni koji se danas pružaju pred Božjim slugama koji rade u mračnim dijelovima svijeta. Ali Kristova Crkva je Božje oruđe za objavljivanje istine; ona je od Njega dobila nalog da obavi posebno djelo, i ako bude vjerna Bogu, poslušna Njegovim zapovijedima, na njoj će počivati savršenstvo božanske snage. Ako bude vjerna svome zavjetu, nijedna sila neće joj se moći usprotiviti. Snage neprijatelja neće joj se moći oduprijeti ništa više nego što pljeva može odoljeti vihoru. {PiK 259.3}
Pred Crkvom sviće blistavi, slavni dan ukoliko obuče haljine Kristove pravednosti, ukoliko se oslobodi svake podložnosti svijetu. {PiK 260.1}
Bog poziva svoje odane sluge koji vjeruju u Njega, da ohrabre one koji su izgubili i vjeru i nadu. Okrenite se Bogu, vi koji ste robovi nade! Tražite snagu od Boga, živoga Boga! Pokažite nepokolebljivu, poniznu vjeru u Njegovu snagu i u Njegovu spremnost da spasi! Kad se vjerom uhvatimo za Njegovu snagu, On će promijeniti, divno promijeniti, i najbeznadnije izglede, one koji nas najviše obeshrabruju. On će to učiniti na slavu svoga imena. {PiK 260.2}
Sve dok je mogao putovati iz mjesta u mjesto po cijelom izraelskom kraljevstvu, Elizej je nastavio aktivno sudjelovati u jačanju proročkih škola. Gdje god je bio, Bog je bio s njim, dajući mu riječi koje je trebalo izgovoriti i silu da čini čvida. Jednom prilikom, “proročki sinovi rekoše Hlizeju: Gle, tijesan nam je prostor u tebe. Nego da odemo do Jordana, pa da svaki ondje uzmemo po brvno i načinimo sebi ondje prebivalište.” (2 Kings 6:1, 2) Elizej je otišao s njima na Jordan, hrabreći ih svojom nazočnošću, dajući im savjete, pa čak čineći i čudo da bi im pomogao U radu. “A dok je jedan od njih tesao gredu, pade mu sjekira u vodu, i on povika: ‘Jao, gospodaru! I još je bila posuđena!’ A čovjek Božji upita ga: ‘Gdje je pala?’
Onaj mu pokaza mjesto. Tada on odsiječe komad drveta, baci ga na ono mjesto i učini da sjekira ispliva. I reče: ‘Izvadi je!’ I čovjek pruži ruku te je uze.”(2 Kings 6:5-7) {PiK 260.3}
Tako je uspješna bila njegova služba i tako snažan njegov utjecaj da je, dok je ležao na samrtničkoj postelji, čak i mladi kralj Joaš, idolopoklonik koji je pokazivao vrlo malo poštovanja prema Bogu, prepoznao u njemu oca u Izraelu, i priznao da je njegova nazočnost u narodu u vrijeme nevolje dragocjenija od vojske na konjima i ratnim kolima. Izvještaj govori: “Kad se Elizej razbolio od bolesti od koje mu valjade umrijeti, dođe mu izraelski kralj Joaš, rasplaka se nad njim i reče mu: ‘Oče moj, oče moj! Kola izraelova i konjanici njegovi!’” 2 Kings 13:14. {PiK 261.1}
Mnogoj duši koja je u nevolji od njega tražila pomoć, prorok je pristupao kao mudri otac, pun suosjećanja. Ni ovom prigodom nije želio odbaciti bezbožnog mladića, tako nedostojnog časnog položaja koji je zauzimao, i kojemu je savjet bio toliko potreban. Bog je u svojoj providnosti prtižio mladom kralju priliku da popravi propuste iz prošlosti i da svoje kraljevstvo postavi na sigurno tlo. Asirski neprijatelj, koji je sada držao pod svojom vlašću područja istočno od Jordana, trebao je biti odbaćen. Još jedanput je Božja sila trebala stati na stranu zalutalog Izraela. {PiK 261.2}
Prorok na samrti naložio je kralju: “Uzmi luk i strijele.” Joaš je poslušao. Tada je prorok rekao: “Nategni luk!” Joaš “ga nateže. Elizej stavi ruke na ruke kraljeve, zatim reče: ‘Otvori prozor prema istoku’” – prema gradovima preko Jordana u vlasti Asiraca. Kad je kralj otvorio prozor s rešetkama, Elizej mu je naredio da odapne strijelu. Kad je strijela odletjela svojim putom, prorok je u nadahnuću rekao: ‘Pobjedonosna strijela Jahvina! Pobjednička strijela nad Aramejcima! Do nogu ćeš potući Aramejce kod Afeka.” {PiK 261.3}
Zatim je prorok stavio na kušnju kraljevu vjeru. Naredivši Joašu da uzme strijele, rekao mu je: “Udri o zemlju!” Kralj je tri puta udario o zemlju, a onda stao. “Pet ili šest puta trebalo je da udariš!” povikao je prorok nezadovoljno. “Tada bi potpuno potukao Aramejce; ovako ćeš ih pobijediti samo tri puta.” 2 Kings 13:15-19. {PiK 262.1}
Ova pouka se odnosi na sve one koji se nalaze na odgovornim položajima. Kad Bog otvori put da se obavi neki posao i kada obeća uspjeh, tada Božje izabrano oruđe mora učiniti sve što je u njegovoj moći da postigne obećani rezultat. Uspjeh će uvijek biti razmjeran oduševljenju i ustrajnosti koji se ulažu u obavljanje posla. Bog može činiti čuda za svoj narod jedino kada on s neumornom energijom obavlja svoj dio. On traži ljude koji su odani Njegovu djelu, ljude koji imaju moralne hrabrosti, vatrenu ljubav prema dušama, revnost koja ne malaksava. Takvi djelatnici nijedan zadatak neće smatrati previše napornim, nijedan izgled beznadnim, oni će i dalje raditi, neustrašivo, sve dok se prividni poraz ne pretvori u slavnu pobjedu. Čak ni onda kad im zaprijete zatvorski zidovi ili mučenička lomača, oni se neće zaustaviti u svojoj namjeri da zajedno s Bogom rade na izgradnji Njegova kraljevstva. {PiK 263.1}
Davanjem savjeta i ohrabrenja Joašu, Elizejevo djelo se završilo. Čovjek na kojemu je počivala puna mjera Ilijinog duha, pokazao se vjeran do kraja. Nikad se nije pokolebao. Nikad nije izgubio pouzdanje u snagu Svemogućega. Uvijek je, iako je put pred njim naizgled bio potpuno zatvoren, išao naprijed u vjeri, i Bog je nagrađivao njegovu odanost i otvarao mu put. {PiK 263.2}
Elizeju nije bilo dano da pode za svojim gospodarem u ognjenim kolima. Gospodin je dopustio da se razboli od dugotrajne bolesti. U dugim satima patnji i slabosti tijela, njegova vjera čvrsto se hvatala za Božja obećanja, i on je uvijek gledao oko sebe nebeske vjesnike koji su mu donosili utjehu i mir. I kao što je na visinama u Dotanu gledao oko sebe nebeske čete, ognjena kola Izraelova i konjanike, tako je i sada bio svjestan nazočnosti anđela punih sućuti i hrabrio se. Cijeloga svoga života pokazivao je čvrstu vjeru, i što je više spoznavao Božju providnost i Njegovu milost i milosrđe, njegova je vjera sve više sazrijevala i pretvarala se u čvrsto pouzdanje u Boga. Kad ga je smrt pozvala, bio je spreman da počine od svoga truda. {PiK 263.3}
“Dragocjena je u očima Jahvinim smrt pobožnika njegovih.” (Psalm 116:15) “Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.” (Proverbs 14:32) Zajedno sa psalmistom, Elizej je mogao reći s punim povjerenjem: “A moj će život Bog otkupiti iz groba; i sigurno će me uzeti k sebi.” (Psalm 49:15) I radosno je mogao posvjedočiti: “Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.” (Job 19:25) “A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati.” Psalm 17:15. {PiK 264.1}
Jedan od najvećih gradova staroga svijeta u vrijeme podijeljenog Izraela bio je Niniva, prijestolnica asirskog kraljevstva. Podignuta na plodnoj obali Tigrisa, kratko vrijeme poslije raseljavanja s područja babilonske kule, cvjetala je stoljećima sve dok nije postala “grad velik … tri dana hoda” Jonah 3:3. {PiK 265.1}
U vrijeme svoga prolaznog blagostanja, Niniva je bila središte zločina i pokvarenosti. Nadahnuta knjiga opisuje Ninivu kao “grad krvnički … prepun laži, prepun grabeža.” Simboličkim jezikom prorok Nahum uspoređuje Ninivljane sa surovim, gladnim lavom. “Tko nije” – pita se prorok – “bez sanka i prestanka osjećao na sebi tvoju okrutnost?” Nahum 3:1, 19. {PiK 265.2}
Ipak, Niniva, iako je postala tako pokvarena, nije bila potpuno ogrezla u zlu. Onaj koji “gleda sve sinove čovječje” (Psalm 33:13, “i oko mu sve dragocjeno opaža” (Job 28:10), vidio je u tom gradu mnoge koji su težili za nečim boljim i uzvišenijim i koji bi, kad bi im se pružila prilika da upoznaju živoga Boga, odbacili svoja zla djela i počeli Mu služiti. I tako im se u svojoj mudrosti Bog otkrio na očevidan način da bi ih, ako bude moguće, naveo na pokajanje. {PiK 265.3}
Oruđe izabrano za ovo djelo bio je prorok Jona, sin Amitajev. Njemu je došla riječ Gospodnja: “Ustani … idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.” Jonah 1:1, 2. {PiK 266.1}
Razmišljajući o teškoćama, o prividnoj neostvarivosti postavljenog zadatka, prorok je bio u kušnji da posumnja u razložnost poziva koji mu je bio upućen. S ljudskoga stajališta, izgledalo je da se ništa ne može postići objavljivanjem takve poruke tome oholom gradu. Zaboravio je na trenutak da Bog kojemu služi sve zna i sve može. Dok je oklijevao, i dalje sumnjajući. Sotona ga je uspio potpuno obeshrabriti. Proroka je obuzeo veliki strah, pa je ustao “da pobjegne u Taršiš”. Stigao je ujafu, i našavši brod spreman da otplovi, “plati vozarinu, i ukrca se da otplovi s njima” (Jonah 1:3). {PiK 266.2}
U okviru postavljenog zadatka, Joni je bila povjerena teška odgovornost; međutim, Onaj koji mu je rekao da ide, bio je sposoban i podržati svoga slugu i osigurati mu uspjeh. Da je prorok bez oklijevanja poslušao, uštedio bi sebi mnoga gorka iskustva i bio bi bogato blagoslovljen. Ipak. Gospodin nije odbacio Jonu u najtežim trenucima njegova života. U nizu nevolja i čudnih zbivanja, trebalo je biti obnovljeno prorokovo povjerenje u Boga i u Njegovu beskrajnu spasavateljsku silu. {PiK 266.3}
Da se Jona, kad mu je poziv bio prvi put upućen, zaustavio i hladno razmislio, uvidio bi da je uzaludan svaki njegov napor da izbjegne ponuđenu odgovornost. Međutim, nije mu bilo dopušteno da dugo vremena nesmetano nastavi svoj bezglavi bijeg. “Ali Jahve podiže na moru silan vjetar, i nastade nevrijeme veliko na moru, te mišljahu da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što biješe u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom.” (Jonah 1:4.5) {PiK 267.1}
Dok su mornari zazivali svoje neznabožačke bogove i tražili pomoć, zapovjednik lađe, izvan sebe od straha, potražio je Jonu i rekao: “Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo.” (Jonah 1:6) {PiK 267.2}
Međutim, molitve čovjeka koji je skrenuo s puta dužnosti nisu pomogle. Mornari, smatrajući da čudna žestina oluje svjedoči o srdžbi njihovih bogova, predložili su kao posljednje sredstvo da se baci ždrijeb, “da vidimo od koga nam dođe ovo zlo”. Bacili su ždrijeb i ždrijeb je pao na Jonu. “Oni mu onda rekoše: ‘Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?’ {PiK 267.3}
On im odgovori: ‘Ja sam Hebrej i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.’{PiK 268.1}
Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: “Što si to učinio!’ Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve – sam im je to pripovjedio. {PiK 268.2}
Oni ga zapitaše: Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?’ Jer se more sve bješnje dizalo. On im odgovori: Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme.’ {PiK 268.3}
Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. Tad zazvaše Jahvu i rekoše: ‘Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo.’ I uzevši Jonu, baciše ga u more – i more presta bjesnjeti. Tada velik strah Jahvin obuze ljude, te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete. {PiK 268.4}
Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi. {PiK 268.5}
Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. On reče: {PiK 268.6}
Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,
i on me usliša;
iz utrobe Podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas. {PiK 268.7}
Ti me baci moru u dubine,
i voda me opteče.
Sve poplave tvoje i valovi
oboriše se na me.
Pomislih: odbačen sam
ispred očiju tvojih.
Al’ ipak oči upirem {PiK 269.1}
svetom Hramu tvojem.
Vode me do grla okružiše,
bezdan me opkoli.
Trave mi glavu omotaše,
siđoh do korijena planina. {PiK 269.2}
Nada mnom se zatvoriše zauvijek
zasuni zcmljini.
A ti iz jame izvadi život moj,
O Jahve, Bože moj.
Samo što ne izdahnuh {PiK 269.3}
kad se spomenuh Jahve,
i molitva se moja k tebi vinula,
prema svetom Hramu tvojemu.
Oni koji štuju isprazna ništavila,
milost svoju ostavljaju. {PiK 269.4}
A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom
žrtvu prinijcti.
Što se zavjetovah, ispunit ću.
Spasenje je od Gospoda!” {PiK 269.5
Konačno je Jona naučio da je “u Jahve spasenje” (Psalm 3:8). Nakon pokajanja i priznanja Božje spasonosne snage, došlo je i izbavljenje. Jona je bio oslobođen opasnosti velikih dubina i izbačen na suho tlo. {PiK 269.6}
Još jednom je Božji sluga dobio zadatak da opomene Ninivu. “Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.” Ovaj put prorok se nije zaustavljao da raspravlja ili da sumnja, već je bez oklijevanja poslušao. “Jona ustade i ode u Ninivu. kako mu Jahve zapovjedi.” Jonah 3:1-3. {PiK 269.7}
Ušavši u grad, Jona je odmah počeo “propovijedati” protiv njega svoju vijest: “Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena.” (Jonah 3:4) Išao je iz ulice u ulicu, objavljujući kaznu. {PiK 270.1}
Poruka nije bila uzaludna. Uzvik koji je odjekivao ulicama bezbožnoga grada prenosio se od usta do usta, sve dok svi stanovnici nisu čuli strašnu objavu. Božji Duh utisnuo je poruku u svako srce i naveo mnoštvo da zadrhti zbog svojih grijeha i da se pokaje u dubokoj poniznosti. {PiK 270.2}
“Ninivljani povjeravaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: ‘Ljudi i stoka, goveda i ovee da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, i da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?” (Jonah 3:5-9) {PiK 270.3}
I tako, pošto su se kralj i velikaši, zajedno s običnim pukom, ljudi svih položaja, “obratili na Jonino propovijedanje” (Matthew 12:41), i sjedinili u molitvama Bogu nebeskome, bila im je ukazana božanska milost. “Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.” (Jonah 3:10) Kazna nad njima nije bila izvršena, Bog Izraelov je bio uzvišen i slavljen u cijelom neznabožačkom svijetu, a Njegov Zakon poštovan. Tek je mnogo godina kasnije Niniva pala kao plijen u ruke okolnim narodima zato što je zaboravila Boga i oholo se uzvisila. (Izvještaj o padu Asirije zapisan je u XXX. poglavlju ove knjige.) {PiK 270.4}
Kad je Jona saznao za Božju namjeru da poštedi grad koji ,e usprkos svojoj pokvarenosti, bio naveden na pokajanje u kostrijeti i pepelu, trebao je biti prvi koji će se radovati Božjoj divnoj milosti; ali umjesto toga, dopustio je svome umu da se bavi mislima o mogućnosti da bude proglašen lažnim prorokom. Misleći na svoj ugled, izgubio je iz vida beskrajno veću vrijednost duša u tome jadnom gradu. Sažaljenje koje je Bog pokazao prema pokajničkoj Ninivi, “Joni bi veoma krivo, i rasrdi se”. “Nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah?” prigovarao je Gospodinu. “Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ.” Jonah 4:1, 2. {PiK 271.1}
Još jednom je popustio svojoj sklonosti da prigovara i sumnja, i još jednom je bio preplavljen obeshrabrenjem. Gubeći iz vida interese drugih, osjećajući da bi radije umro nego da grad bude pošteđen, nezadovoljno je uzviknuo: “Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.” {PiK 271.2}
”Jahve odgovori: ‘Srdiš li se ti s pravom?’ Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. A Jahve Bog učini da uzraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi, te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova.” (Jonah 4:3-6) {PiK 272.1}
I tada je Bog dao Joni značajnu pouku. “Ali sutradan u osvit zore, Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu, te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: ‘Bolje mi je umrijeti nego živjeti.’” {PiK 272.2}
Ponovo je Bog progovorio svome proroku: “Srdiš li se s pravom zbog bršljana?’ On odgovori: Da, s pravom sam ljut nasmrt.’ {PiK 272.3}
Jahve mu reče: Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!” (Jonah 4:7-11) {PiK 272.4}
Zbunjen, ponižen i nesposoban da shvati namjeru s kojom je Bog poštedio Ninivu, Jona je usprkos svemu ispunio nalog da opomene taj veliki grad; i iako se prorećeni događaji nisu zbili, vijest opomene je ipak potjecala od Boga. I ona je ispunila namjeru s kojom ju je Bog uputio. Slava njegove milosti otkrila se medu poganima. Oni koji “u mraku sjedahu i u tmini, sputani bijedom i gvoždima”, “zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi”, i ‘on ih istrže iz svih nevolja. Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove”. “Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi od jame grobne.” Psalm 107:10, 13, 14, 20. {PiK 272.5}
Tijekom svoje zemaljske službe Krist je spomenuo dobro koje je proizašlo iz Joninog propovijedanja u Ninivi, i usporedio stanovnike toga poganskog središta s takozvanim Božjim narodom svoga vremena. Rekao je: “Ninivljani će na Sudu ustati s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A evo, ovdje je nešto više od Jone!” (Matthew 12:40, 41) Krist se pojavio u svijetu koji je bio obuzet poslovima, pun galame trgovaca i prepirke prodavača, u kojemu su se ljudi trudili da sve što mogu prigrabe sebi, i iznad sve te zbrke čuo se Njegov glas, sličan zvuku Božje trube: “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” Mark 8:36, 37. {PiK 273.1}
Kao što je Jonino propovijedanje bilo znak za Ninivljane, tako je i Kristovo propovijedanje bilo znak za Njegov naraštaj. Ali kakve li razlike u prihvaćanju riječi! Međutim, iako suočen s ravnodušnošću i prijezirom, Spasitelj je radio i dalje, sve dok nije dovršio svoju zadaću. {PiK 274.1}
Ova pouka namijenjena je Božjim vjesnicima današnjeg vremena, kad je gradovima i narodima isto tako potrebno da saznaju namjere i upoznaju osobine pravoga Boga kao i nekadašnjim stanovnicima Ninive. Kristovi izaslanici trebaju ukazati ljudima na plemenitiji svijet, koji su ljudi velikim dijelom izgubili iz vida. Prema naučavanju Svetoga pisma, jedini grad koji će ostati za vječnost jest onaj čiji je graditelj i tvorac Bog. Očima vjere ljudi mogu već sada vidjeti prag Neba, obasjan živom Božjom slavom. Preko svojih izabranih slugu Gospodin Isus poziva ljude da gaje posvećenu težnju da sebi osiguraju besmrtnu baštinu. On ih poziva da gomilaju sebi blago kraj Božjeg prijestolja. {PiK 274.2}
Stanovnici gradova vrlo brzo i sigurno preuzimaju na svoja leda teret skoro sveopće krivnje zbog sve snažnijeg i drskijeg bezakonja. Sveopću pokvarenost ljudsko pero jednostavno nije sposobno opisati. Svakog dana suočavamo se s novim slučajevima sukoba, podmićivanja, prijevare; svaki dan čitamo potresne izvještaje o nasilju i bezakonju, o ravnodušnosti prema ljudskim stradanjima, o okrutnom, neljudskom uništavanju ljudskih života. Svaki dan dobivamo nova svjedočanstva o porastu bezumlja, ubojstava i samoubojstava. {PiK 275.1}
Iz stoljeća u stoljeće Sotona je pokušavao sakriti od ljudi milostive Božje planove. Trudio se da iz njihovog vidokruga ukloni ono što Božji Zakon čini velikim – načela pravednosti, milosti i ljubavi koja on zastupa. Ljudi se hvališu divnim napretkom i prosvijećenošću vremena u kojemu sada živimo; međutim, Bog vidi da je Zemlja puna bezakonja i nasilja. Ljudi objavljuju da je Božji Zakon ukinut, da Biblija nije vjerodostojna; a posljedica je da plima zla, kakve nije bilo još od vremena Noja i otpalog Izraela, zapljuskuje svijet. Plemenitost duše, ljubaznost i pobožnost olako se rasprodaju da bi se zadovoljila požuda za onim što je zabranjeno. Crni izvještaji o zločinima iz koristoljublja dovoljni su da nam slede krv u venama, a dušu ispune užasom. {PiK 275.2}
Naš Bog je milostiv. Prema prijestupnicima svoga Zakona postupa s velikim strpljenjem i nježnom sućuti. A ipak, u ove naše dane, kad se ljudi imaju toliko prilika upoznati s božanskim Zakonom, otkrivenim u Svetom pismu, veliki Vladar svemira ne može osjetiti nikakvo zadovoljstvo gledajući pokvarene gradove, u kojima vladaju nasilje i zločin. Kraj Božjeg strpljenja s onima koji su uporni u svojoj neposlušnosti brzo se približava. {PiK 275.3}
Trebaju li ljudi biti iznenađeni naglom i neočekivanom promjenom ponašanja Najvišega prema stanovnicima ovoga palog svijeta? Treba li ih čuditi što kazna prati prijestupe i sve učestalije zločine? Trebaju li odmahivati glavom što Bog dopušta uništenje i smrt onih koji su zavođenjem i prijevarama osiguravali sebi zlosretne dobitke? Usprkos tomu što sve veće svjetlo spoznaje Božjih zahtjeva obasjava njihov put, mnogi odbijaju priznati Gospodnje vrhovništvo i odlučuju ostati pod crnom zastavom začetnika svih pobuna protiv nebeske vladavine. {PiK 276.1}
Božje je strpljenje bilo vrlo veliko – tako veliko da mu se moramo diviti kad razmišljamo o stalnom vrijeđanju Njegovih svetih zapovijedi! Svemoćni je samoga sebe ograničio u očitovanju svojih osobina. Ali On će sigurno ustati da kazni zle koji tako drsko odbacuju pravedne zahtjeve Dekaloga. {PiK 276.2}
Bog ljudima daje vrijeme milosti; ali postoji granica koju božansko strpljenje ne može prijeći, i iza koje će sigurno slijediti Božja kazna. Gospodin dugo podnosi ljude i gradove, upućujući im u svojoj milosti opomene ne bi li ih spasio od božanskog gnjeva, ali doći će vrijeme kad se molbe za milost više neće uslišavati, kad će biti istrijebljeni buntovni elementi koji uporno odbacuju svjetlo istine, iz milosti prema njima i svima onima koji bi mogli pasti pod utjecaj njihova primjera. {PiK 276.3}
Blizu je vrijeme kad će svijet obuzeti boli koje nikakav ljudski balzam neće moći ublažiti. Božji duh povlači se sa zemlje. Nesreće na moru i na tlu sustižu jedna drugu. Kako često slušamo o potresima i uraganima, o uništenjima vatrom i vodom, uz veliki gubitak ljudskih života i imovine! Prividno su ove nevolje samo provale hirovitih, neorganiziranih i nesređenih prirodnih sila koje su potpuno izvan čovjekove kontrole, ali u svemu tome može se čitati Božja namjera. To su sredstva kojima Bog pokušava natjerati ljude da postanu svjesni opasnosti koja im prijeti. {PiK 277.1}
Božji vjesnici u velikim gradovima ne smiju se obeshrabriti zbog pokvarenosti, nepravde i tlačenja s kojima se suočavaju dok pokušavaju objaviti Radosnu vijest o spasenju. Gospodin će razveseliti svakoga takvog djelatnika istom onom porukom koju je uputio apostolu Pavlu u pokvarenom Korintu: “Ne boj se! Nastavi govoriti i da nisi ušutio! Ja sam s tobom. Nitko te neće napasti da ti učini zlo. Jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu.” (Acts 18:9, 10) Oni koji se trude oko spasenja duša trebaju imati na umu da mnogi neće poslušati Božji savjet, objavljen u Njegovoj Riječi, ali da cijeli svijet ipak neće odbaciti svjetlo i istinu, niti pozive strpljivog i milostivog Spasitelja. U svakom gradu, ma koliko bio pun nasilja i zločina, ima i mnogo onih koji će, ako budu pravilno poučeni, postati Isusovi sljedbenici. Tisuće ljudi na taj način mogu čuti spasonosnu istinu i biti navedeni da prihvate Krista kao svoga Spasitelja. {PiK 277.2}
Božja poruka stanovnicima sadašnjeg svijeta glasi: “Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.” (Matthew 24:44) Stanje u društvu, posebice u velikim gradovima mnogih naroda, objavljuje gromkim glasom da je došao čas Božjeg suda i da je kraj svega zemaljskoga vrlo blizu. Mi stojimo na pragu najveće krize svih vjekova. Božje kazne izlijevat će se brzo jedna za drugom – požari, poplave, potresi, ratovi i krvoprolića. U to vrijeme ne smijemo biti iznenađeni velikim i odlučujućim zbivanjima; jer anđeo milosti ne može još dugo ostati na svome mjestu i štititi nepokajane. {PiK 278.1}
“Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.” (Isaiah 26:21) Priprema se oluja Božje srdžbe; opstat će samo oni koji odgovore na pozive milosti, kao što su to učinili stanovnici Ninive poslije Joninog propovijedanja, i prime posvećenje putem poslušnosti zakonima božanskog Vladara. Samo će se pravednici sakriti s Kristom u Bogu dok ne prođe pustošenje. Neka molitva naše duše bude: {PiK 278.2}
“Ja drugog utočišta nemam,
moja se bespomoćna duša samo tebe hvata,
Nemoj me, o nemoj me ostaviti,
Podupri me i utješi ti!
Sakrij me, o Spasitelju, sakrij me, {PiK 278.3}
Dok ne prođu oluje života.
Povedi me sigurnim putom u Nebo,
O, primi me, primi, u zagrljaj svoj!” {PiK 278.4}
Posljednje godine zlosretnog Izraelova kraljevstva bile su obilježene takvim nasiljem i krvoprolićem kakvo ne pamte ni najteža razdoblja sukoba i nemira pod Ahabovom dinastijom. Tijekom dvije stotine i više godina vladari deset plemena sijali su vjetar; sada su počeli žeti oluju. Kraljevi su jedan za drugim gubili život da bi se načinilo mjesto za nove, željne vlasti. “Kraljeve su postavljali bez mene” – kaže Gospodin o tim bezbožnim uzurpatorima – “knezove birali bez znanja moga.” (Hosea 8:4) Sva načela pravednosti bila su zaboravljena; i oni, koji su morali stajati pred narodima na Zemlji kao rizničari božanske milosti, “Jahvu su iznevjerili” i jedni druge Hosea 5:7. {PiK 279.1}
Šaljući mu vrlo stroge ukore, Bog je pokušavao osvijestiti tvrdovrati narod i pomoći mu da shvati kako se suočava s neposrednom opasnošću da potpuno propadne. Preko Hošee i Amosa slao je poruku za porukom kraljevstvu deset plemena, zahtijevajući puno i sveobuhvatno pokajanje, prijeteći uništenjem ukoliko se bezakonje nastavi. “Orali ste bezbožnost, želi bezakonje, jeli plod prijevare” – objavljuje Hošea. “Pouzdao si se u kola svoja i u mnoštvo svojih ratnika, zato će se vika bojna razlijegati tvojim gradovima, i sve će ti tvrde biti razorene … u zoru će zauvijek nestati kralja Izraelova!” Hosea 10:13-15. {PiK 279.2}
O Efrajimu je prorok posvjedočio: “Tudinci proždiru snagu njegovu, a on toga i ne zna!” (Prorok Hošea često govori o Efrajimu, plemenu koje je povelo ostala plemena u otpad od Gospodina, kao o simbolu otpadničkog naroda) ‘Ali je Izrael odbacio dobro.” “Satrveni sudom”, nesposobni da shvate strašne posljedice svoga zlog ponašanja, pripadnici kraljevstva deset plemena uskoro će se potucati medu narodima” Hosea 7:9; 8:3; Hosea 5:11; 9:17. {PiK 280.1}
Neki izraelski starješine bili su dovoljno oštroumni da shvate da su izgubili ugled u narodu pa su ga poželjeli vratiti. Međutim, umjesto da odbace navike kojima su oslabili kraljevstvo, nastavili su ići putom bezakonja, zavaravajući se mišlju da će prvom povoljnom prilikom povratiti političku moć za kojom su čeznuli, sklapajući savez s neznabošcima. “Tad je Efrajim svoju bolest vidio, a Juda ranu svoju; i pode Efrajim u Asiriju … Efrajim je kao golubica plaha i bez razuma; oni pozivaju Egipat, idu u Asiriju.” “Savez sklapaju s Asirijom.” Hosea 5:13; 7:11; Hosea 12:1. {PiK 280.2}
Preko Božjeg čovjeka koji se pojavio pred žrtvenikom u Betelu, preko Ilije i Elizeja, preko Amosa i Hošee, Gospodin je mnogo puta opominjao deset plemena za zla neposlušnosti. Ali usprkos prijetnjama i ukorima, Izrael je tonuo sve dublje u otpad. “Jer poput junice tvrdoglave Izrael tvrdoglav postade” -govorio je Gospodin. “Narod je moj sklon otpadu.” Hosea 4:16; 11:7. {PiK 281.1}
Bilo je vremena kad su kazne Neba teško pritiskale buntovni narod. “Zato sam ih preko proroka sjekao” — objašnjava Gospod — “i ubijao riječima usta svojih; al’ sud će tvoj izaći ko svjetlost. Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice. Al’ oni su kod Adama prekršili Savez i ondje mene iznevjerili.” Hosea 6:5-7. {PiK 281.2}
“Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi” — glasila je poruka koja im je konačno bila upućena. “Jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove. Što ih je više bivalo, više su protiv mene griješili, Slavu su moju Sramotom zamijenili … kaznit ću ga za njegove putove i naplatit ću mu za njegova djela.” Hosea 4:1, 6-9. {PiK 281.3}
Bezakonje u Izraelu tijekom posljednjih pedeset godina prije odvođenja u asirsko ropstvo bilo je slično onome u Noino vrijeme, i u svako drugo doba kad su ljudi odbacili Boga i potpuno se predali zlodjelima. Uzdizanje prirode iznad Boga, obožavanje stvorenja umjesto Stvoritelja, uvijek je kao posljedicu imalo najteža zla. Tako je bilo i s Izraelom koji je, obožavajući Baala i Aštartu, odavao najviše počasti prirodnim silama, i tako presjekao sve veze s onim što uzdiže i oplemenjuje, te je pao kao lak plijen kušnji. Kad su sve utvrde duše bile srušene, zavcdeni vjernici se više nisu mogli obraniti od grijeha i potpuno su se predali zlim strastima svoga ljudskog srca. {PiK 281.4}
Protiv sveopćeg izrabljivanja, očiglednih nepravdi, neviđenih nastranosti, besramnog žderanja i pijanstva, neograničene raskalašenosti i pokvarenosti svoga vremena, proroci su podizali svoj glas; ali uzaludni su bili njihovi prosvjedi, uzaludno njihovo ukazivanje na grijeh. Prorok Amos piše: “Mrze čovjeka što na vratima pravdu dijeli i grde onog što zbori pošteno.” “Tlačite pravednika i primate mito, odbijajuć siromaha na gradskim vratima.” Amos 5:10, 12. {PiK 282.1}
Takve su bile neke posljedice zla koje je učinio Jeroboam, postavivši dva zlatna teleta. Prvo udaljavanje od propisanih oblika bogoslužja dovelo je do uvođenja grubljih oblika idolopoklonstva, sve dok se na kraju svi stanovnici zemlje nisu odali zavodničkim običajima obožavanja prirode. Zaboravivši svoga Stvoritelja, Izraelci su pali u “duboku pokvarenost” Hosea 9:9. {PiK 282.2}
Proroci su nastavili govoriti protiv ovih zala i pozivati na vraćanje dobru. Hošea je prizivao: “Sijte pravednost, požet ćete ljubav; krčite zemlje nove: vrijeme je da Jahvu tražite dok ne dođe i podaždi vam pravdom.” “Ti se dakle Bogu svojem vrati, čuvaj ljubav i pravdednost, i u Boga se svoga uzdaj svagda!” “Vrati se, Izraele, Jahvi Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo … Reci mu: Skini sa nas bezakonje, i dobrohotno primi.’” Hosea 10:12; 12:6; Hosea 14:1, 2. {PiK 282.3}
Prijestupnicima su bile pružene mnoge prilike da se pokaju. U vrijeme njihova najdubljeg otpada i najveće potrebe, Bog im je poslao poruku o oprostu i nadi: “Propao si, Izraele, ali ti je pomoć u meni! Gdje ti je car? Gdje je? Neka te sačuva u svim gradovima tvojim!” Hosea 13:9, 10. {PiK 283.1}
“Hajde, vratimo se Jahvi!” pozivao ih je prorok. “On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti, i mi ćemo živjeti pred njim. Težimo da upoznamo Jahvu: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.” Hosea 6:1-3. {PiK 283.2}
Onima koji su, zaslijepljeni Sotoninom silom, izgubili iz vida vjekovni plan za izbavljenje grešnika, Gospodin nudi obnovu i mir. On kaže: ‘Tscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih. Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog. Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit što će steći ime vina helbonskog. Efrajimc, što ti imaš još s kumirima? Ja sam ga uslišao i pogledao. Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.” {PiK 283.3}
“Tko je mudar neka shvati ovo,
I čovjek razuman neka spozna!
Jer pravi su putovi Jahvini:
pravednici hode po njima,
grešnici na njima posrću.” {PiK 284.1}
Snažno su bili isticani blagoslovi traženja Gospodina. On je pozivao: ‘Tražite i živjet ćete. Ne tražite Betela, ne idite u Gilgal, ne putujte u Beer Šebu, jer će Gilgal bit odveden u izgnanstvo, a Betel će se prometnuti u ništa. {PiK 284.2}
Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad vojskama, smilovat ostatku Josipovu.” Amos 5:4, 5, 14, 15. {PiK 284.3}
Pretežna većina onih koji su čuli ove pozive odbila je iskoristiti njihove prednosti. Riječi Božjeg vjesnika bile su toliko suprotne pokvarenim željama nepokajanih, da su idolopoklonički svećenici iz Betela poslali poruku Izraelovu kralju govoreći: “Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne može više podnijeti njegovih riječi.” Amos 7:10. {PiK 284.4}
Preko Hošee Gospodin je objavio: “Kad hoću Izraela liječiti, otkriva se bezakonje Efrajimovo i zloća Samarije.” “Naprasitost Izraelova protiv njih samih svjedoči; i oni se ne vraćaju Jahvi, Bogu svome, i uza sve to oni ga ne traže!” Hosea 7:1, 10. {PiK 284.5}
Iz naraštaja u naraštaj Gospodin je podnosio svoju zalutalu djecu, pa i sada, suočen s otvorenom pobunom, i dalje im se otkriva kao Onaj koji ih želi spasiti: “Što za tebe mogu učiniti, Efrajime? Što za tebe mogu učiniti, Judo? Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje.” Hosea 6:4. {PiK 285.1}
Zla koja su preplavila zemlju, postala su neizlječiva. Nad Izraelom je izrečena strašna kazna: “Efrajim se udružio s kumirima: pusti ga!” “Dođoše dani kazne! Dođoše dani odmazde! Nek znade Izrael!” Hosea 4:17; 9:7. {PiK 285.2}
Deset Izraelovih plemena trebala su sada požnjeti plodove otpada koji se uobličio postavljanjem tuđinskih žrtvenika kod Betela i Dana. Božja poruka je glasila: “Odbacih tvoje tele, Samarijo, na njih se gnjev moj rasplamtio. Dokle će ostati nečisti sinovi Izraelovi? Umjetnik ga je neki načinio, i ono Bog nije. Premetnut će se u komadiće tele samarijsko.” “Za tele betavensko strepe stanovnici Samarije; da, zbog njega tuguje narod njegov, svećenici njegovi kukaju nad njim … A njega samog odvući će u Asiriju na dar velikome kralju.” Hosea 8:5, 6; 10:5, 6. {PiK 285.3}
“Gle, oči Jahve Gospoda uprte su na grešno kraljevstvo, izbrisat će ga s lica zemlje. Ipak neću sasvim zatrti dom Jakov ljev – riječ je Jahvina. Jer, gle, zapovijed ću dati i rastresti dom Izraelov medu sve narode, ko što se trese žito u rešetu, da ni zrnce na zemlju ne padne. Svi grešnici naroda moga od mača će pasti, svi koji kažu: ‘Nije blizu i neće nas stići nesreća.’” {PiK 285.4}
“Propast će kuće bjelokosne. Mnogih će kuća nestati — riječ je Jahvina.” “Jahve, Gospod nad Vojskama … on dodirne zemlju, i ona se potrese, svi joj stanovnici protuže.” “Sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se zemlja uzetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje.” “I jer ću tako s tobom postupiti, pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” Amos 9:8-10; 3:15; Amos 9:5; 7:17; Amos 4:12. {PiK 286.1}
Za neko vrijeme ove najavljene kazne bile su odgođene, i tijekom duge vladavine Jeroboama Drugog izraelska je vojska postizala značajne pobjede; ali to razdoblje prividnog blagostanja nije izazvalo nikakve promjene u srcu nepokajanih; i zato je izrečena konačna osuda: “Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će iz svoje zemlje u izgnanstvo.” Amos 7:11. {PiK 286.2}
Ozbiljnost ovih riječi promakla je kralju i narodu, jer su tako daleko otišli u svome bezakonju. Amasja, starješina idolopokloničkih svećenika u Betelu, pogođen jasnim riječima koje je prorok izgovorio protiv naroda i kralja, rekao je Amosu: “Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.” (Amos 7,12.13) {PiK 286.3}
Na to je prorok oštro odvratio: “Zato ovako govori Jahve: … Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje!” (Amos 7,17) {PiK 286.4}
Riječi izgovorene protiv otpalih plemena doslovno su se ispunile; ali do uništenja kraljevstva došlo je postupno. Izričući osudu, Gospodin je bio milostiv i, u prvi mah, kad je “Pul, kralj Asirije”, udario na zemlju, Menahemu, izraelskom kralju, bilo je dopušteno da ostane na prijestolju kao vazal asirskoga kraljevstva, umjesto da bude odveden u izgnanstvo. “Menahem dade Pulu tisuću talanata srebra da mu pomogne učvrstiti kraljevsku vlast u njegovim rukama. Menahem ubra taj novac od Izraele, od svih imućnih ljudi, da bi ga mogao dati asirskom kralju. Po osobi je bilo pedeset šekela srebra.” (2 Kings 15:19, 20. ) Asirci, ponizivši deset plemena, vratili su se za neko vrijeme u svoju zemlju. {PiK 287.1}
Menahem, daleko od pomisli da se pokaje za zla koja su donijela propast njegovoj zemlji, “činio je što je zlo u očima Jahvinim; nije odstupao od grijeha Jeroboama, sina Nebatova, koji je zaveo Izraela”. I Pekahja i Pekah, njegovi nasljednici, činili su “što je zlo u očima Jahvinim” (2 Kings 15:18. 24.28). “U vrijeme Pekaha”, Tiglat Pileser, asirski kralj, provalio je u Izrael i odveo sa sobom mnoštvo izgnanika iz plemena koja su živjela u Galileji i istočno od Jordana. “Rubenovo i Gadovo pleme i polovina Manašeova plemena”, zajedno s drugim stanovnicima “Gileada, Galileje, i sve zemlje Naftalijeve” (1 Chronicles 5:26; 2 Kings 15:29) bili su rasijani medu neznabošcima u zemljama daleko od Palestine. {PiK 287.2}
Sjeverno kraljevstvo se nikad nije oporavilo od ovoga strašnog udarca. Slabašni ostatak sačuvao je oblike vlasti, ali snage više nije bilo. Samo je još jedan kralj, Hošea, došao na prijestolje nakon Pekaha. Uskoro je kraljevstvo bilo zauvijek zbrisano s lica zemlje. Ali u to vrijeme tuge i nevolje, Gospodin” se sjetio svoje milosti i dao narodu još jednu priliku da odbaci idolopoklonstvo. Treće godine Hošeina kraljevanja, dobri kralj Ezekija počeo je kraljevati u Judi i što je brže mogao uveo je važne reforme u hramske službe u Jeruzalemu. Bila je najavljena Pasha i na taj su blagdan bila pozvana ne samo plemena Jude i Benjamina, nad kojima se Ezekija zakraljio, već i sva sjeverna plemena. Proglas je bio objavljen “po svem Izraelu, od Beer Sebe pa do Dana da dođu i proslave Pashu Jahvi, Izraelovu Bogu, u Jeruzalemu jer je premnogi nisu svetkovali kako je propisano.{PiK 287.3}
Tako su otišli glasnici s pismima od kralja i njegovih knezova po svom Izraelu i Judi, te su govorili po kraljevoj zapovijedi: Izraelovi sinovi, obratite se Jahvi, Abrahamovu, Izakovu i Izraelovu Bogu, pa će se i on obratiti k Ostatku koji vam je ostao od ruku asirskih kraljeva. I nemojte biti kao vaši očevi i vaša braća, koji su se iznevjerili Jahvi, Bogu svojih otaca, te ih je predao propasti… Nemojte, dakle, biti tvrdovrati kao vaši očevi: pružite ruku Jahvi i dođite u njegovu Svetinju koju je posvetio zauvijek i služite Jahvi, svome Bogu, pa će odvratiti od vas svoj žestoki gnjev. Ako se obratite Jahvi, vaša će braća i vaši sinovi naći milost u onih koji su ih zarobili, pa će se vratiti u ovu zemlju; jer je Jahve, vaš Bog, milostiv i milosrdan, i neće odvratiti lica od vas ako se vi obratite njemu.’” 2 Chronicles 30:5-9. {PiK 288.1}
”I tako su glasnici krenuli od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji pa do Zebuluna” i objavljivali poruku. Izrael je u toj poruci trebao prepoznati poziv na pokajanje i na povratak Bogu. Međutim, ostatak od deset plemena, koji je još živio na teritoriju nekada naprednog sjevernog kraljevstva, ponašao se prema kraljevim poslanicima ravnodušno, čak i prezrivo. “Ljudi im se podsmijavali i rugali.” Međutim, bilo je i onih koji su se radosno odazvali. “Ipak su se neki od Ašerova, od Manašeova i od Zebulunova plemena ponizili i došli u Jeruzalem … da slave Blagdan beskvasnih kruhova.” (2 Chronicles 30:10-13) {PiK 291.1}
Oko dve godine nakon toga, asirske čete pod Salmanazarom opkolile su Samariju; prilikom te opsade mnoštvo ljudi je jadno izginulo, što od gladi i bolesti, što od mača. I grad i narod pali su u asirske ruke, pa je slomljeni ostatak deset plemena bio odveden u izgnanstvo i rasijan po asirskom kraljevstvu. {PiK 291.2}
Uništenje sjevernoga kraljevstva bilo je neposredna kazna s Neba. Asirci su bili samo oruđe kojim se Bog poslužio da izvrši svoju namjeru. Preko Izaije, koji je počeo proricati kratko vrijeme prije pada Samarije, Gospodin govori o asirskim četama kao o “šibi gnjeva mojega, prutu kojim srdžba moja zamahuje!” saiah 10:5. {PiK 291.3
Teško su sinovi Izraelovi “sagriješili protiv Jahve, Boga svoga … i činili zla djela”. “Ali oni nisu poslušali, nego … Prezreli su njegove zakone i Savez koji je sklopio s njihovim očima, i opomene njegove koje im je upućivao.” Bilo je to zato što su “odbacili sve zapovijedi Jahve, Boga svoga, i načinili su sebi salivene idole, dva teleta. Podigli su ašere, klanjali se svoj vojsci nebeskoj i služili Baalu”, i tvrdovrato se odbijali pokajati, sve dok Bog ne “odbaci sav rod Izraela, ponizi ga i predade pljačkašima, dok ih konačno ne odbaci daleko od svoga lica”, u skladu s jasnim opomenama koje im je slao “po svojim slugama , prorocima” . {PiK 291.4}
“Odveo je Izraelce iz njihove zemlje u sužanjstvo u Asiriju”, “stoga što nisu poslušali glas Jahve, Boga svoga, i što su prekršili njegov Savez i sve što im je naredio Mojsije, sluga Jahvin.” 2 Kings 17:7, 11, 14-16, 20, 23; 18:12. {PiK 292.1}
Strašne kazne koje su sustigle deset plemena imale su kao pozadinu mudru i milostivu Gospodnju namjeru. Ono što više nije mogao postići preko njih u zemlji njihovih otaca, Bog je pokušao postići raselivši ih medu neznabošce. Njegov plan spasenja svih onih koji budu htjeli oprost preko Spasitelja ljudskoga roda, tek se trebao ostvariti; i nevoljama koje su zadesile Izrael, On je pripravljao put da se Njegova slava otkrije svim narodima. Nisu svi oni koji su odvedeni u izgnanstvo bili nepokajani. Medu njima je bilo i nekih koji su ostali vjerni Bogu, i onih koji su se ponizili pred Njim. Preko tih “sinova Boga živoga” (Hosea 1:10), On je želio mnoštvo stanovnika asirskoga kraljevstva upoznati s osobinama Njegova karaktera i korisnošću Njegova Zakona. {PiK 292.2}
24 „Propade … jer je bez znanja“
Božja zaštita nad izraelskim narodom uvijek je zavisila od njegove poslušnosti. U podnožju Sinaja Izraelci su sklopili zavjetni odnos s Bogom kao Njegova “predraga svojina mimo sve narode”. Svečano su obećali da će ići putem poslušnosti. Kazali su: “Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.” (Exodus 19:5, 8) A kad je nakon nekoliko dana sa Sinaja bio izgovoren Božji Zakon i kad su preko Mojsija bile objavljene dodatne upute u obliku pravila i prijetnji, Izraelci su jednoglasno ponovno obećali: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” (Exodus 24:3, 7) Bog je izabrao Izraela da bude Njegov narod, a oni su izabrali Njega da bude njihov Kralj. {PiK 293.1}
Pri kraju lutanja pustinjom uvjeti Saveza bili su ponovljeni. Kraj Bet Peora, na samoj granici obećane zemlje, gdje su mnogi pali kao plijen podmuklih kušnji, oni koji su ostali vjerni obnovili su svoj zavjet vjernosti. Preko Mojsija su bili opomenuti protiv kušnji koje će ih napadati u budućnosti; bili su ozbiljno pozvani da ostanu odvojeni od okolnih naroda i da služe samo Bogu. {PiK 293.2}
“A sada, Izraele” – poučio je Mojsije Izraelce – “poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim, da biste ih vršili i tako poživjeli te uništili i zaposjeli zemlju koju vam daje Jahve, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, što vam ih dajem … Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’” Deuteronomy 4:1-6. {PiK 294.1}
Izraelcima je posebno naglašeno da ne smiju gubiti iz vida Božje zapovijedi, i da će im poslušnost zapovijedima donijeti snagu i blagoslov. “Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio” — glasila je poruka koju im je Gospodin uputio preko Mojsija. “Neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova.” (Deuteronomy 4:9) Svečani prizori prilikom davanja Zakona na Sinaju, koji su budili strahopoštovanje u srcima gledateljca, nikad nisu smjeli biti zaboravljeni. Jasne i odlučne bile su opomene upućene Izraelu protiv idolopokloničkih običaja proširenih medu okolnim narodima. {PiK 294.2}
“Pazite dobro!” bio im je upućen savjet – “… da se ne biste pokvarili te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškoga ili ženskoga obličja”, “i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Jahve, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom”. “Zato pazite da ne zaboravljate Saveza što ga je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama, te sebi ne pravite klesanih likova bilo čega što je Jahve, Bog tvoj, zabranio.” (Deuteronomy 4: 15.16.19.23)
Mojsije je opisao zla koja će nastati odbacivanjem Gospodnjih uredbi. Pozivajući Nebo i Zemlju kao svjedoke, on objavljuje da će narod, ukoliko poslije dugog boravka u zemlji obećanja prihvati iskvarene oblike bogoštovlja i počne se klanjati klesanim likovima, i ne bude se htio vratiti obožavanju pravoga Boga, biti odveden u sužanjstvo i rasijan medu neznabošcima. “Znajte — uzimam za svjedoke protiv vas nebesa i zemlju — da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete: nećete dugo u njoj živjeti, nego ćete biti iskorijenjeni. Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj medu narodima medu koje vas Jahve odvede. Ondje ćete se klanjati bogovima što su ih ljudske ruke načinile od drveta i kamena, bogovima koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, ni jesti ni mirisati.” (Deuteronomy 4:26-28) {PiK 295.1}
Ovo proročanstvo, koje se djelomično ispunilo u vrijeme sudaca, dočekalo je svoje potpuno i doslovno ispunjenje prilikom izgnanstva Izraelaca u Asiriju i Judejaca u Babilonu. {PiK 296.1}
Otpad u Izraelu postupno se razvijao. Iz naraštaja u naraštaj, Sotona je stalno iznova pokušavao navesti izabrani narod da zaboravi “zapovijedi, zakone i uredbe” koje je obećao da će vječno poštovati (Deuteronomy 6:1). Znao je da će, uspije li navesti Izraela da zaboravi Boga, i “pode li za drugim bogovima te njima bude iskazivao štovanje”, narod “zacijelo izginuti” Deuteronomy 8:19. {PiK 296.2}
Neprijatelj Božje Crkve na Zemlji nije, međutim, uzeo potpuno u obzir sažaljivu narav Onoga koji “krivca nekažnjena ne ostavlja”, ali čija se slava očituje u tome da je “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup” (Exodus 34:6, 7). Usprkos Sotoninim naporima da osujeti Božju namjeru s Izraelom, ipak se i u najmračnijim trenucima njegove povijesti, kad je izgledalo da se sile zla nalaze pred pobjedom, Gospodin milostivo otkrivao svom narodu. Objavljivao je narodu ono što je bilo za njegovo dobro. “Napisan mu velike stvari U zakonu svom” — objavio je Bog preko Hošee — “ali mu se čine kao nešto tuđe!” “A ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al’ oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.” (Hosea 8:12; 11:3) Gospodin je s njima postupao nježno, dajući im preko svojih proroka uredbu po uredbu, zapovijed po zapovijed. {PiK 296.3}
Da je Izrael poslušao proročke poruke, ne bi morao proći poniženje koje ga je snašlo. Samo zato što su uporno odbacivali Božji Zakon, Bog je bio prinuđen dopustiti da budu odvedeni u izgnanstvo. “Moj narod gine: nema znanja” — glasila je poruka koju im je poslao preko Hošee. “Jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe … jer si zakon svoga Boga zaboravio.” Hosea 4:6. {PiK 297.1}
U sva vremena prijestupi Božjeg Zakona imali su iste posljedice. U Noine dane, kad su bila prekršena sva pravila pravednosti i kad je bezakonje postalo tako duboko i tako rasprostranjeno da ga Bog više nije mogao trpjeti, izdan je nalog: “Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje.” (Genesis 6:7) U Abrahamovo doba stanovnici Sodome otvoreno su prezirali Boga i Njegov Zakon; i došlo je do iste pokvarenosti, iste bezbožnosti, iste neograničene predanosti zlu kao i u pretpotopno doba. Stanovnici Sodome prekoračili su granice božanskog strpljenja, i protiv njih se razgorio oganj Božje osvete. {PiK 297.2}
Vrijeme koje je prethodilo izgnanstvu izraelskih deset plemena bilo je vrijeme slične neposlušnosti i slične pokvarenosti. Božjem Zakonu je odricana svaka vrijednost, i to je otvorilo brane bezakonju u Izraelu. “Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi, jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje” – objavio je Hošea. “Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.” Hosea 4:1, 2. {PiK 297.3}
Proročanstva o sudu, objavljena preko Amosa i Hošee, bila 298 su praćena proročanstvima o budućoj slavi. Buntovnih deset plemena, tako upornih u nepokajanju, nikad nije dobilo nikakvo obećanje o potpunom obnavljanju svoje nekadašnje moći u Palestini. Sve do kraja vremena trebala su biti “lutalice po narodima”. Međutim, preko Hošee je bilo izrečeno proročanstvo koje im je ukazalo na prednost da uzmu udjela u konačnom vraćanju Božjeg naroda pri kraju zemaljske povijesti, kad se Krist pojavi kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. “Jer mnogo će dana sinovi Izraelovi” — objavio je prorok — “ostati bez kralja i bez kneza, bez žrtve i bez stupa, bez oplećka i bez kumira”. “Poslije toga” – nastavio je prorok – “sinovi će se Izraelovi vratiti; tražit će Jahvu, Boga svoga, i Davida, svoga kralja; sa strahom će pristupiti k Jahvi i k njegovim dobrima, na kraju dana.” Hosea 3:4, 5. {PiK 298.1}
Simboličkim jezikom, Hošea je objavio pripadnicima deset plemena Božji plan o tome da se svakoj pokajničkoj duši koja se želi sjediniti s Božjom Crkvom na Zemlji vrate blagoslovi obećani Izraelu u doba njegove vjernosti Bogu u obećanoj zemlji. Spominjući Izraela kao narod kojemu želi ukazati milost, Gospodin je objavio: “Stoga ću je, evo, -primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu. I vratit ću joj ondje njene vinograde, i od Doline ću akorske učiniti vrata nade. Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta. U onaj dan – riječ je Jahvina – ti ćeš me zvati: ‘Mužu moj’, a nećeš me više zvati: ‘Moj Baale’ (Gospodaru moj!). Uklonit ću joj iz usta imena baalska, i neće im više ime spominjati.’Hosea 2:14-17. {PiK 298.2}
U posljednjim danima povijesti Zemlje treba se obnoviti Savez između Boga i naroda koji vrši Njegove zapovijedi. “U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva. Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdu i pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu. {PiK 299.1}
U onaj dan – riječ je Jahvina – odazvat ću se nebesima, a ona će se zemlji odazvati; zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju, a oni će se odazvati Jizraelu. I posijat ću ga na na zemlji, zamilovat ću Nemilu, Nenarodu mom reći ću: ‘Ti si narod moj!’ a on će reći: ‘Bože moj!’” (Hosea 2:18-23) .{PiK 299.2}
“U onaj dan: Ostatak Izraelov i preživjeli iz kuće Jakovljeve … će se iskreno oslanjati na Jahvu, Sveca Izraelova.” (Isaiah 10:20) U “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” bit će onih koji će radosno odgovoriti na poziv: ‘Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” Oni će odbaciti sve idole koji ih vezuju za zemlju; i poklonit će se “stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda”. Oni će se osloboditi svega što im smeta i stajati pred svijetom kao spomenici Božje milosti. Poslušni Božjim zahtjevima, bit će priznati i pred anđelima i pred ljudima kao oni koji “čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” Revelation 14:6, 7, 12. {PiK 299.3}
“‘Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kada će orač stizat žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom, i svi se bregovi prelijevati njime. Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela: obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti, zasaditi vrtove i jesti njihov rod. Posadit ću ih u zemlju njihovu, i nikad se više neće iščupati iz zemlje koju im dadoh’ – veli Jahve, Bog tvoj.” Amos 9:13-15. {PiK 300.1}
Duga vladavina Uzije, poznatog i kao Azarje, nad zemljom Judinom i Benjaminovom bila je obilježena većim blagostanjem nego pod bilo kojim drugim vladarem od Salomonove smrti prije skoro dvije stotine godina. Mnogo godina kralj je vladao razborito. Uz blagoslov Neba, njegova vojska je ponovno osvojila neka područja koja su bila izgubljena ranijih godina. Gradovi su bili ponovno sagrađeni i utvrđeni, a ugled njegovog naroda medu okolnim narodima vrlo je porastao. Trgovina je oživjela, i bogatstva mnogih naroda slijevala su se u Jeruzalem. Glas o Uziji “pronio se nadaleko, jer je uživao čudesnu pomoć sve dok se nije osilio” 2 Chronicles 26:15. {PiK 303.1}
Ovo izvanjsko blagostanje, međutim, nije bilo praćeno odgovarajućim obnavljanjem duhovne sile. Obredi u Hramu obavljali su se kao i ranijih godina, mnoštvo se okupljalo da slavi živoga Boga, ali oholost i formalizam postupno su zauzimali mjesto poniznosti i iskrenosti. O samome Uziji bilo je napisano: “Ali kad se osilio, uzobijestilo mu se srce dotle da 304 se pokvario, te se iznevjerio Jahvi, svome Bogu.” (2 Chronicles 26:16) {PiK 303.2}
Grijeh koji je tako razorno djelovao na Uziju bio je grijeh uobraženosti. Kršeći jasnu Gospodnju naredbu da nitko osim Aronovih potomaka ne može obavljati svećeničku službu, kralj je ušao u Svetište “i počeo prinositi kad na kadionom žrtveniku”. Azarja, veliki svećenik, i njegovi suradnici usprotivili su se i molili ga da odustane od svoje namjere. Govorili su kralju: ‘Iznevjerio si se. I ne služi ti na čast pred Bogom Jahvom!” (2 Chronicles 26:16.18) {PiK 304.1}
Uzija se rasrdio što se netko usudio da njega, kralja, tako prekori. Ali nije mu bilo dopušteno da usprkos zajedničkom prosvjedu uglednih svećenika oskvrne Svetište. Dok je još stajao na mjestu, buntovan i gnjevan, iznenada ga je stigla božanska kazna. Na čelu mu se pojavila guba. Osramoćen, pobjegao je i nikada više nije ušao u prostorije Hrama. Sve do svoje smrti, nekoliko godina kasnije, Uzija je ostao gubav — živi primjer ne-razumnosti zanemarivanja jasnih Božjih naloga. Ni njegov istaknuti položaj ni duge godine službe nisu mu mogle poslužiti kao izgovor za grijeh uobraženosti kojim je pokvario završne godine svojega kraljevanja i izazvao Nebo da ga kazni. PiK 304.2}
Bog ne gleda tko je tko. “Ali onaj koji nešto učini naumice, bio on domorodac ili stranac, taj na Jahvu huli. Takav neka se istrijebi između svoga naroda, jer je prezreo riječ Jahvinu.”Numbers 15:30. {PiK 304.3}
Kazna koja je stigla Uziju, izgleda da je pozitivno djelovala na njegova sina. Jotam je obavljao odgovorne dužnosti tijekom posljednjih godina očeva kraljevanja, a poslije njegove smrti naslijedio je prijestolje. O Jotamu je napisano: “Činio je što je pravo u Jahvinim očima, sasvim kao i otac mu Uzija. Ali ni on nije srušio uzvišica; narod je svejednako prinosio žrtve ; kad na uzvišicama.” 2 Kings 15:34, 35. {PiK 305.1}
Uzijino kraljevanje približavalo se kraju, Jotam je već obavljao mnoge državničke dužnosti, kad je Izaija, pripadnik kraljevske obitelji, još kao mladić bio pozvan u proročku službu. U vrijeme kad je Izaija trebao početi raditi, Božji narod je bio izložen neobičnoj opasnosti. Prorok je trebao biti svjedok napada sjedinjenih vojski sjevernog Izraela i Asirije na Judu; trebao je gledati asirske čete utaborene ispred glavnih gradova kraljevstva. Za njegova života trebala je pasti Samarija, a deset Izraelovih plemena trebala su biti raspršena medu narodima. Asirska vojska mnogo će puta osvajati Judu, a Jeruzalem će biti opsjednut i samo će ga čudesno Božje miješanje spasiti od pada. Ozbiljne opasnosti već su ugrožavale mir sjevernoga kraljevstva. Božja zaštita je već bila uklonjena i asirske su se snage spremale preplaviti judejsku zemlju. PiK 305.2}
Ali izvanjske opasnosti, bez obzira na svoju prividnu ozbiljnost, nisu bile tako velike kao unutarnje. Upravo je pokvarenost vlastitog naroda bacala Gospodnjeg slugu u najveće neprilike i u najdublji očaj. Oni koji su bili postavljeni da stoje pred narodima kao nositelji svjetla, svojim otpadništvom i buntovnim duhom navlačili su na se Božju kaznu. Mnoga zla, koja su izazvala tako naglu propast sjevernoga kraljevstva, i koja su prije samo kratkog vremena nedvosmislenim riječima osuđivali Hošea i Amos, brzo su kvarila i Judino kraljevstvo. {PiK 305.3}
Izgledi su bili posebno porazni ako bi se uzimali u obzir međuljudski odnosi u narodu. U želji za dobitkom, ljudi su stjecali kuću za kućom i polje za poljem. Vidi Isaiah 5:8 Pravda se izopačila, a prema siromašnima nije bilo samilosti. O svim ovim zlima, Bog je objavio: “U vašim je kućama što oteste siromahu.” “S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?” (Isaiah 3:14, 15) Čak su i sudovi, čija je dužnost bila da štite bespomoćne, bili gluhi za vapaje siromašnih i napaćenih, udovica i siročadi. Vidi Isaiah 10:1, 2. {PiK 306.1}
S tlačenjem i bogatstvom došla je i oholost i sklonost prema razmetanju, teškom pijanstvu i razvratu. Vidi Isaiah 2:11, 12; 3:16, 18-23;Isaiah 5:22, 11, 12. U Izaijino vrijeme ni samo idolopoklonstvo nije izazivalo iznenađenje. Vidi Isaiah 2:8, 9. . Bezakonje je tako zavladalo u svim društvenim slojevima da su oni malobrojni, koji su ostali vjerni Bogu, često bili u kušnji da odustanu i da se predaju obeshrabrenju i očaju. Izgledalo je kao da će se Božja namjera s Izraelom izjaloviti i da će buntovni narod doživjeti sudbinu sličnu sudbini Sodome i Gomore. {PiK 306.2}
Nije nikakvo čudo što se Izaija, suočen s takvim okolnostima i pozvan posljednjih godina Uzijina kraljevanja da odnese Judi Božju poruku opomene i ukora, ustručavao prihvatiti tu odgovornost. Dobro je znao da će naići na tvrdoglavi otpor. Imajući u vidu svoju nesposobnost da odgovori zadatku, razmišljajući o tvrdovratosti i nevjerstvu naroda kojemu je trebao služiti, Izaija je osjetio da nema snage obaviti zadatak. Da li da se u očaju odrekne svoga poslanja i ostavi Judu da se nesmetano odaje idolopoklonstvu? Da li da prepusti bogovima Ninive da upravljaju zemljom usprkos Bogu nebeskome? {PiK 306.3}
Takve i slične misli kovitlale su se Izaijinim umom dok je stajao u predvorju Hrama. Iznenada su se vrata i unutrašnji zastor Hrama naizgled podigli ili povukli ustranu, i njemu je bilo dopušteno da baci pogled unutra, u Svetinju nad svetinjama, u koju ni prorokova noga nije smjela stupiti. Pred njim se ukazala slika Gospodina koji sjedi na prijestolju visoku i uzdignutu, dok je skut Njegova plašta ispunjavao Svetište. Na obje strane iznad prijestolja stajali su serafi, zaklanjajući u obožavanju svoje lice, dok su služili pred svojim Stvoriteljem i sjedinjavali glasove u svečanom klicanju: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” sve dok se i pragovi i dovraci od cedrova drveta nisu potresli od njihovih glasova, a Dom se ispunio njihovim doprinosom slavljenju Isaiah 6:3. {PiK 307.1}
Dok je Izaija gledao ovo otkrivenje slave i veličanstva svoga Gospodina, bio je preplavljen sviješću o Božjoj svetosti i neporočnosti. Kakve li golerae razlike između neusporediva savršenstva njegovog Stvoritelja i grešnog ponašanja onih koji su, zajedno s njim, tako dugo bili ubrajani u izabrani narod Izraela i Jude! “Jao meni” — uzviknuo je — “propadoh, jer čovjek sam nečistih usana … a oči mi vidješe kralja, Jahvu nad vojskama!” (Isaiah 6:5) {PiK 307.2}
Nebeski posjetitelj naredio je vjesniku koji je čekao: “Idi i {PiK 308.1}
reci tom narodu:
“Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti,
gledajte dobro, al’ nećete spoznati.
Otežaj salom srce tom narodu,
ogluši mu uši, zaslijepi oći,
Da očima ne vidi, da ušima ne čuje
i srcem da ne razumije,
kako bi se obratio i ozdravio.” {PiK 308.2}
Prorokova dužnost bila je jasna, trebao je podići glas protiv sveopćih zala. Ali nedostajalo mu je hrabrosti da započne svoje djelo bez neke nade u uspjeh. “Dokle, o Gospode?”počeo se raspitivati. Zar nijedan pripadnik tvoga izabranog naroda nikad neće shvatiti, zar se nitko neće pokajati, zar nitko neće biti izliječen? {PiK 308.3}
Muka njegove duše, skrb o zalutalim Judejcima, nije smjela biti uzaludna. Njegovo poslanje nije smjelo biti potpuno neuspješno. A ipak, zla koja su se umnožavala tijekom mnogih naraštaja nisu mogla biti uklonjena u njegovo vrijeme. Cijeloga svog života morao je ostati strpljivi, hrabri učitelj – prorok koji najavljuje nadu, ali i propast. Kad se božanska namjera konačno ostvari, pojavit će se i puni rodovi njegovih napora i rada svih Božjih vjernih poslanika. Ostatak je trebao biti spašen. Da bi se to postiglo, buntovnom su se narodu morale upućivati poruke opomene i ukora, i Gospodin odgovara: {PiK 308.4}
‘Dokle gradovi ne opuste,
i ne ostanu bez žitelja,
dok kuće ne budu bez ikoga živa,
i zemlja ne postane pustoš,
dok Jahve daleko ne protjera ljude.” {PiK 309.1}
Teške kazne koje su morale zadesiti nepokajane – rat, izgnanstvo, tlačenje, gubitak moći i ugleda medu narodima -sve je to trebalo doći da bi se one, koji u tome prepoznaju ruku uvrijeđenoga Boga, moglo navesti na pokajanje. Pripadnici deset sjevernih plemena trebali su uskoro biti raspršeni medu narode i njihovi gradovi ostati pusti, rušilačke vojske neprijateljskih naroda trebale su stalno pustošiti njihovu zemlju, čak je trebao na kraju pasti i Jeruzalem, i Juda biti odveden u sužanjstvo; a ipak obećana zemlja nije smjela biti zauvijek odbačena. Nebeski je posjetitelj Izaiji dao obećanje: {PiK 309.2}
“I ostane li u njoj još desetina,
i ona će biti zatrta poput duba
kad ga do panja posijeku.
Panj će njihov biti sveto sjeme.” {PiK 309.3}
Obećanje o potpunom ispunjavanju Božje namjere unijelo je hrabrost u Izaijino srce. Pa što ako se svjetovne sile svrstavaju protiv Jude? Što ako se Gospodnji izaslanici suočavaju s protivljenjem i otporom? Izaija je vidio Kralja, Jahvu nad Vojskama; čtio je pjesmu serafa “Puna je sva zemlja Slave njegove!” – dobio je obećanje da će Gospodnje poruke, upućene otpalim Judejcima, biti praćene osvjedočavajućom snagom Svetoga Duha; i tako je prorok bio ohrabren da obavi posao koji je stajao pred njim (Isaiah 6:3). Tijekom cijeloga svoga dugoga i napornog poslanja nosio je u sjećanju ovo viđenje. Više od šezdeset godina stajao je pred sinovima Judinim kao prorok nade, postajući sve smjeliji i smjeliji u svojim proročanstvima o budućoj pobjedi Crkve. {PiK 310.1}
U Izaijino vrijeme pogrešni pojmovi o Bogu pomračili su duhovna shvaćanja ljudi. Sotona ih je dugo pokušavao navesti da u svom Stvoritelju gledaju začetnika grijeha, patnji i smrti. Oni, koje je tako zaveo, zamišljali su Boga kao neko strogo i samovoljno biće. Smatrali su da On jedva čeka ne bi li nekoga optužio i osudio, da nije spreman prihvatiti grešnika sve dok postoji neki zakonski izgovor da mu ne pomogne. Veliki varalica je zakon ljubavi, po kojemu se upravlja Nebo, pogrešno prikazao kao ograničenje ljudske sreće, teški jaram kojega bi se ljudi rado oslobodili. Objavio je da se njegovi propisi ne mogu držati, i da se kazne za prijestup izriču samovoljno. {PiK 311.1}
Izraelci nisu imali nikakvog opravdanja da izgube iz vida pravi Gospodnji karakter. Bog im se često otkrivao kao Onaj koji je “milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost” Psalm 86:15). Sam Bog je potvrdio: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga Ijubljah, iz Egipta dozvah sina svoga!” Hosea 11:1. {PiK 311.2}
Gospodin je nježno postupao prema Izraelcima u vrijeme oslobađanja iz Egipta i putovanja prema obećanoj zemlji. “Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sam spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sam ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.” Isaiah 63:9. {PiK 312.1}
“Ja ću osobno s tobom poći” – glasilo je obećanje dano tijekom putovanja kroz pustinju (Exodus 33:14). Ovo obećanje bilo je dopunjeno čudesnim otkrivenjem Gospodnjeg karaktera, koje je osposobilo Mojsija da cijelom Izraelu objavi Božju dobrotu, i da svakome pruži potpunu obavijest o osobinama njihovoga nevidljivoga Kralja. “Jahve prođe ispred njega te se javi: ‘Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.’” Exodus 34:6, 7. {PiK 312.2}
Upravo je na svojoj spoznaji Gospodnjeg strpljenja, Njegove beskrajne ljubavi i milosti, Mojsije utemeljio svoju divnu molitvu Bogu da poštedi život Izraelaca, koji su na granici obećane zemlje odbili poslušati Njegovu naredbu da krenu dalje. Kad je buna u narodu dostigla vrhunac, Gospodin je objavio: “Udarit ću ih pomorom i istrijebiti”, predlažući Mojsiju da od njegovih potomaka načini “narod veći i moćniji od njega” (Numbers 14:12). Međutim, prorok je tražio da se čudesna Božja obećanja i planovi ostvare na izabranom narodu. I na kraju, kao najjači razlog za uslišenje svoje molitve, naveo je Božju ljubav prema grešnom čovjeku. Vidi Numbers 14:17-19. {PiK 312.3}
Gospodin je milostivo odgovorio: “Opraštam po riječi tvojoj.” I tada je, u obliku proročanstva, otkrio Mojsiju svoju namjeru da Izraelu podari konačnu pobjedu. Rekao mu je: “Tako ja živ bio i slave se Jahvine napunila sva zemlja!” (Numbers 14:20.21) Gospodnja slava, Njegov karakter, Njegova milostiva ljubaznost i nježna ljubav – sve ono što je Mojsije tražio da se pokaže Izraelu – trebalo je biti otkriveno cijelom čovječanstvu. I ovo Gospodnje obećanje dobilo je još jednu potvrdu, bilo je ojačano zakletvom. Kao što je sigurno da Bog živi i vlada, tako je sigurno da će se i Njegova slava objaviti “medu neznabošcima, i čuda njegova medu svim narodima” Psalm 96:3. {PiK 313.1}
Dok je Izaija u viđenju slušao blistavoga serafa, ovaj je pred prijestojem pjevao o budućem ispunjenju proročanstva: “Puna je sva zemlja Slave njegove!” (Isaiah 6:3) Prorok, duboko uvjeren u sigurnost tih riječi, i sam je kasnije hrabro objavio onima koji su se klanjali idolima od drveta i kamena: “Oni će vidjeti slavu Jahvinu, divotu Boga našega.” Isaiah 35:2. {PiK 313.2}
Danas se ovo proročanstvo brzo ispunjava. Misionarska aktivnost Božje Crkve na Zemlji donosi bogate rodove, i uskoro će evanđeoska poruka biti objavljena svim narodima. “Na hvalu slave svoje milosti”, ljudi iz svakog plemena, jezika i naroda postaju pomilovani u “Ljubljenome” da bi “u vjekovima koji nadolaze” On mogao pokazati “izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu” (Ephesians 1:6; 2:7). “Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov, koji jedini tvori čudesa! I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka! Sva se zemlja napunila slave njegove!” Psalm 72:18, 19. {PiK 313.3}
U viđenju koje je Izaija dobio u predvorju Hrama, otkrivena mu je jasna slika karaktera Boga Izraelova. “Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti”, pojavio se pred njim u sjaju svoga veličanstva, ali je proroku pružena prilika da prepozna sažaljivu prirodu svoga Gospodina. Onaj koji boravi “u prebivalištu visokom i svetom”, stanuje i s “potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih” (Isaiah 57:15). Anđeo koji je dobio naredbu da dotakne Izaijine usne, donio mu je i vijest: “Krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” Isaiah 6:7. {PiK 314.1}
Gledajući svoga Boga, prorok je, slično Saviti iz Tarza na vratima Damaska, dobio ne samo priliku da shvati svoju nedostojnost. već se njegovo skrušeno srce ispunilo i sigurnošću u oprost, potpun i besplatan; i tako je ustao kao novi čovjek. On se sreo sa svojim Gospodinom! Bacio je pogled na ljepotu božanskog karaktera! Mogao je posvjedočiti kakvu promjenu izaziva promatranje Beskrajne ljubavi. Otad je bio ispunjen dubokom čežnjom da doživi trenutak kad će zalutali Izrael biti oslobođen tereta grijeha i kazne za grijeh. Postavio je pitanje: Ta gdje da vas još udarim?” “Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Jahve. Budu 1′ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” “Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!” Isaiah 1:5, 18, 16, 17. {PiK 314.2}
Bog kojemu su tvrdili da služe, a čiji su karakter pogrešno shvatili, bio im je prikazan kao veliki Iscjelitelj duhovnih slabosti. Pa što ako je cijela glava bolesna i sve srce iznemoglo? Što ako od pete do glave nema ništa zdrava, nego samo ozljede, modrice, i rane? Vidi Isaiah 1:6. Onaj tko je hodio nepokorno, povodeći se za željama svoga srca, može naći ozdravljenje ako se vrati Gospodinu! Gospodin je objavio: “Vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi, i utješit one što s njime tuguju … Mir, mir onom tko je daleko i tko je blizu, govori Jahve, ja ću te izliječiti.” Isaiah 57:18, 19. {PiK 315.1}
Prorok je uzdigao Boga kao Stvoritelja svega. Njegova poruka gradovima u Judi glasila je: “Evo Boga vašega!” (Isaiah 40:9) “Ovako govori Jahve, Bog koji stvori i razastrije nebesa, koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,” “Ja sam Jahve koji sam sve stvorio.” “Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu,” “ja sam načinio Zemlju i čovjeka na njoj stvorio; svojim sam rukama razapeo nebesa i zapovijedam svim vojskama njihovim” (Isaiah 42:5; 44:24; Isaiah 45:7, 12) “S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?” – kaže Sveti. “Podignite oči gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji 316 na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu.” Isaiah 40:25, 26. {PiK 315.2}
Onima koji su se bojali da neće biti primljeni ako se vrate Gospodinu, prorok je objavio: {PiK 316.1}
“Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: ‘Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?’ Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al onima što se u Jahnu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.” (Isaiah 40:2731) {PiK 316.2}
Srce Beskrajne ljubavi čezne za onima koji se osjećaju nejaki da se sami oslobode iz Sotoninih zamki; On se milostivo nudi da ih ojača kako bi mogli živjeti za Njega. On ih poziva: “Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne obaziri se plaho, jer sam ja Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.” “Jer ja, Jahve, Bog tvoj, krijepim desnicu tvoju i kažem ti: ‘Ne boj se, ja ti pomažem.’ Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja – riječ je Jahvina – Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj.” Isaiah 41:10, 13, 14. {PiK 316.3}
Stanovnici Jude ničega nisu bili dostojni, ali Bog ih ipak nije htio odbaciti. Njegovo se ime trebalo preko njih uzvisiti među neznabošcima. Mnogi od onih kojima su Njegove osobine bile potpuno nepoznate trebali su sagledati ljepotu božanskog karaktera. Upravo je namjera da objasni svoje milostive planove navela Boga da stalno iznova šalje svoje sluge proroke s porukom: “Vratite se svaki sa zla puta svojega.” (Jeremiah 25:5) “Radi imena svoga”, objavio je Bog preko Izaije, “odgađah svoj gnjev, radi časti svoje susprezah se da te ne uništim.” “Sebe radi činih tako, sebe radi! Ta zar da se ime moje obeščasti? Slave svoje drugome ne dam!” Isaiah 48:9, 11. {PiK 319.1}
Poziv na pokajanje odjekivao je s nepogrešivom jasnoćom, i svi su bili pozivani da se vrate. “Tražite Jahvu dok se može naći” – govorio je prorok – “zovite ga dok je blizu! Neka bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” Isaiah 55:6, 7. {PiK 319.2}
Jesi li ti, čitaoče, izabrao svoj put? Jesi li odlutao daleko od Boga? Jesi li se pokušavao gostiti plodovima prijestupa da bi ustanovio kako se pretvaraju u pepeo na tvojim usnama? I sada, kad su tvoji životni planovi propali, kad su se tvoje nade ugasile, sjediš li sam i ostavljen? Isti glas koji već dugo govori tvome srcu, ali ga ti nisi htio slušati, obraća ti se jasno i određeno: ”Ustani i idi; ovo nije tvoje počivalište, jer je zagađeno i uništit će te, bolno će te uništiti!” (Micah 2:10) Vrati se kući svoga Oca! On te poziva riječima: “Meni se obrati, jer ja sam te otkupio.” “Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih.” Isaiah 44:22; 55:3. {PiK 319.3}
Nemoj slušati neprijateljevo nagovaranje da ostaneš daleko od Krista sve dok se ne popraviš, dok ne budeš dovoljno dobar da izađeš pred Boga! Ako dotle budeš čekao, nikada nećeš doći! Kad ti Sotona bude predbacivao da imaš prljave haljine, ponovi Spasiteljevo obećanje: “Tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (John 6:37) Kaži neprijatelju da krv Isusa Krista čisti od svih grijeha! Neka Davidova molitva postane i tvoja: “Pokropi me izopom da se očistim, operi me i bit ću bjelji od snijega!” Psalm 51:7. {PiK 320.1}
Prorokovi pozivi Judi da gleda na živoga Boga i da prihvati Njegove milostive ponude, nisu bili uzaludni. Bilo je nekih koji su ih iskreno poslušali, koji su se odvratili od svojih idola i počeli služiti Gospodinu. Oni su naučili u svome Stvoritelju gledati ljubav, milost i nježno milosrđe. I u mračnim danima judejske povijesti koji su dolazili, kad je u zemlji mogao ostati samo ostatak, prorokove riječi trebale su i dalje donositi rod u obliku odlučne obnove. “U onaj dan čovjek će pogledati na svoga Stvoritelja” – objavio je Izaija – “i upraviti oči k Svecu Izraelovu. Neće više gledati žrtvenika, djela svojih ruku, neće više gledati onoga što njegovi prsti stvoriše: ašere i sunčane stupove.” Isaiah 17:7, 8. {PiK 320.2}
Mnogi su trebali pogledati na Onoga koji je sav ljubak, na Zastavnika između deset tisuća. “Oči će ti gledati Kralja u njegovoj ljepoti” – glasilo je obećanje, upućeno njima (Isaiah 33:17). Njihovi su grijesi trebali biti oprošteni, a oni da se hvale jedino Bogom. U taj radosni dan izbavljenja od idolopoklonstva trebali su uskliknuti: Ondje nam je Jahve silni, umjesto rijeka i širokih rukavaca … jer Jahve je sudac naš, Jahve naš vojvoda, Jahve je kralj naš – on će nas spasiti.” (Isaiah 33:21.22) {PiK 321.1}
Poruke koje je Izaija objavljivao onima koji su odlučili odbaciti svoje zle putove bile su pune utjehe i ohrabrenja. Čujmo riječi koje je Gospodin izgovorio preko svoga proroka: {PiK 321.2}
“Sjeti se toga, Jakovc,
i ti Izraele, jer si sluga moj!
Ja sam te stvorio, i sluga si mi,
Izraele, neću te zaboraviti!
Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine
i grijehe tvoje poput oblaka.
Meni se obrati,
jer ja sam te otkupio.” {PiK 321.3}
“Reći ćeš u onaj dan:
Hvalim te, Jahve,
razgnjevi se ti na mene,
ali se odvratio gnjev tvoj,
i ti mene utješi!
Evo, Bog je spasenje moje,
uzdatn se, ne bojim se više,
jer je Jahve snaga moja i pjesma, {PiK 321.4}
on je moje spasenje.
I s radošću ćete crpsti vodu
iz izvora spasenja …
Pjevajte Jahvi, jer stvori divote, {PiK 321.5}
neka je to znano po svoj zemlji!
Kličite i radujte se, stanovnici Siona,
jer je velik medu vama Svetac Izraelov!” {PiK 321.6}
Ahazovo stupanje na prijestolje suočilo je Izaiju i njegove suradnike s okolnostima težima od svih koje su do toga vremena vladale na području Jude. Mnogi koji su se dotad odupirali zavodničkom utjecaju idolopokloničkih običaja dali su se sada nagovoriti da sudjeluju u obožavanju neznabožačkih bogova. Knezovi u Izraelu pokazali su se nedostojnima ukazanog povjerenja, lažni proroei su ustajali s porukama koje su navodile na otpad, čak su i neki svećenici propovijedali za novac. iMedutim, vode otpada su formalno i dalje održavali bogoslužja pravom Bogu i smatrale sebe dijelom Božjeg naroda. {PiK 322.1}
Prorok Mihej, koji je objavljivao svoja svjedočanstva u tim teškim danima, kaže da su grešnici u Sionu, tvrdeći da se “oslanjaju na Jahvu” i bogohulno se hvališući: “Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti”, nastavljali graditi “Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu” (Micah 3:11, 10). Protiv tih zala prorok Izaija je podigao svoj glas oštrog prijekora: “Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga našega, narode gomorski! ‘Što će mi mnoštvo žrtava vaših? – govori Jahve – … Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima?’” Isaiah 1:10-12. {PiK 322.2}
Nadahnuto pero objavljuje: “Mrska je žrtva opakih, osobito kad se požudno prinosi.” (Proverbs 21:27) Bog nebeski ima “prečiste oči da bi zloću gledale”(Habakkuk 1:13). On se ne odvraća od prijestupnika zato što mu nije spreman oprostiti, već kad se grešnik odbija poslužiti obilnim riznicama milosti, Bog ga ne može osloboditi od grijeha. “Ne. nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” Isaiah 59:1, 2. {PiK 323.1}
Salomon je napisao: “Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad.” (Ecclesiastes 10:16) Tako je bilo sa zemljom Judinom. Neprekidni prijestupi učinili su da njezini kraljevi postanu kao djeca. Izaija je narodu skrenuo pozornost na težak međunarodni položaj zemlje i pokazao da je takvo stanje posljedica pokvarenosti u visokim krugovima. “Gle” – naglasio je on – “Gospod, Jahve nad Vojskama, oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć ti vodi, junaka i ratnika, suca i proroka, vrača i starješinu, pedesetnika i odličnika, savjetnika i mudra gatara, i onoga što se bavi čaranjem. A za glavare postavljam im djecu, dajem deranima da njima vladaju.” “Jeruzalem se ruši, i pada Judeja, jer im se jezik i djela Jahvi protive.” Isaiah 3:1-4, 8. {PiK 323.2}
“O narode moj” — nastavio je prorok — “vladaoci te tvoji zavode i raskapaju i raskapaju put kojim hodiš.” (Isaiah 3:12) Tijekom Ahazova kraljevanja ove riječi su se doslovno ispunile, jer je o njemu napisano: “Živio je poput izraelskih kraljeva, pa je i likove salio baalima. Sam je prinosio kad u dolini Hinomova sina i proveo vlastite sinove kroz oganj, po gnusnom običaju krivobožačkih naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima.” 2 Chronicles 28:2, 3; 2 Kings 16:3. {PiK 324.1}
To je doista bilo vrijeme velike opasnosti za izabrani narod. Još samo nekoliko kratkih godina i deset plemena Izraelova kraljevstva trebalo je biti raspršeno medu neznabožačke narode. I Judinom je kraljevstvu predstojala mračna budućnost. Sile dobra brzo su slabile, a sile zla se umnožavale. Prorok Mihej, gledajući takvo stanje, bio je naveden da uzvikne: “Vjernici su iščezli iz zemlje: nijednog pravednika medu ljudima!” “I najbolji medu njima je kao trn, i najpravedniji kao drača živica.” (Micah 7:2, 4) Izaija zaključuje: “Da nam Jahve nad Vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo ko Sodoma, Gomori slični.” Isaiah 1:9. {PiK 324.2}
U svim vremenima, Bog je radi onih koji su Mu ostali vjerni, kao i zbog svoje beskrajne ljubavi prema zalutalima, dugo podnosio buntovnike, pozivao ih da odbace svoje zle putove i da se vrate Njemu. “Jer zapovijest po zapovijest, pravilo po pravilo… ovdje malo, ondje malo” Bog je preko svojih izabranih ljudi učio prijestupnike putu pravednosti Isaiah 28:10. {PiK 324.3}
Tako je bilo i za Ahazova kraljevanja. Zalutalom Izraelu upućivan je poziv za pozivom da se vrati i da bude vjeran Gospodinu. Proroci su nježno opominjali; i dok su stajali pred narodom, ozbiljno nagovarajući ljude da se pokaju i promijene, njihove riječi donosile su plod na slavu Bogu. {PiK 325.1}
Preko Miheja je bio upućen divan poziv: “Čujte dakle rieč koju govori Jahve: ‘Ustani! Povedi parnicu pred gorama, i neka bregovi čuju tvoj glas! Slušajte, gore, parnicu Jahvinu, čujte, temelji zemaljski, jer Jahve se parbi s narodom svojim, on se parniči s Izraelom: {PiK 325.2}
‘Narode moj, što sam ti učinio? Čime sam te zamorio? Odgovori mi. Ja sam tebe izveo iz zemlje egipatske, izbavio te iz kuće ropstva; poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu. {PiK 325.3}
Narode moj, sjeti se sada: Što je naumio Balak, kralj moapski? Što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov? … od Sitima do Gilgala, da poznaš pravedna djela Jahvina.’”Micah 6:1-5. {PiK 325.4}
Bog kojemu služimo, dugo trpi; “milosrđe njegovo nije presušilo”. (Lamentations 3:22) Tijekom cijelog razdoblja vremena milosti Njegov Duh poziva ljude da prihvate dar života. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!” (Ezekiel 33:11) Sotona se služi svojom posebnom metodom da čovjeka navede na grijeh i da ga onda ostavi u grijehu, bespomoćnoga i bez nade, previše uplašenoga da bi tražio oprost. Međutim, Bog poziva: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir naka sklopi sa mnom!” (Isaiah 27:5) U Kristu nam je sve omogućeno, ponuđeno nam je svako ohrabrenje. {PiK 325.5}
U vrijeme otpada u Judi i Izraelu, mnogi su se raspitivali: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Odgovor je jasan i određen: “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” Micah 6:6-8. {PiK 326.1}
Uzdižući vrijednost praktične pobožnosti, prorok je samo ponovio savjet koji je Izrael dobio prije mnogo stoljeća. Preko Mojsija, dok se narod pripremao za ulazak u obećanu zemlju, Gospodin je rekao: “Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ih danas za tvoje dobro dajem.” (Deuteronomy 10:12, 13) Iz stoljeća u stoljeće ove su savjete Gospodnje sluge ponavljale onima koji su bili u opasnosti da prihvate izvanjske običaje i da zaborave biti milosrdni. Kad je učitelj Zakona samome Kristu, tijekom Njegove zemaljske službe, postavio pitanje: “Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.’” Matthew 22:36-40. {PiK 326.2}
Ove jasne izjave proroka i samoga Učitelja trebamo primiti kao Božji glas koji se obraća svakoj duši. Mi ne smijemo propustiti nijednu priliku da činimo djela milosrđa, nježne skrbi i kršćanske ljubaznosti onima koji su umorni i opterećeni. Ako ne možemo učiniti više, možemo bar uputiti riječ ohrabrenja i nade onima koji ne poznaju Boga, i kojima se najlakše možemo približiti preko sućuti i ljubavi. {PiK 327.1}
Bogata i obilna obećanja upućena su onima koji traže priliku da unesu radost i blagoslov u život drugih. “Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.” Isaiah 58:10, 11. {PiK 327.2}
Ahazovo ponašanje, njegovo idolopoklonstvo usprkos ozbiljnim prorokovim opomenama, moglo je imati samo jedan posljedak. “Zato se Jahve rasrdio na Judejce i na Jeruzalem, te je dopustio da budu zlostavljeni i da budu na užas i ruglo.” (2 Chronicles 29:8) Kraljevstvo je počelo brzo propadati, a vojske osvajača ugrozile su i sam njegov opstanak. “Tada aramejski kralj Resiti i Pekah, sin Remalijin, kralj Izraela, pođoše u rat protiv Jeruzalema.’ 2 Kings 16:5. {PiK 327.3}
Da su Ahaz i glavari njegova kraljevstva bili pravi sluge Najvišega, ne bi se imali razloga plašiti neprirodnog saveza koji je bio sklopljen protiv njih. Ali ponavljani prijestupi oduzeli su im snagu. Ispunjeno slutnjom osvetničkih kazni uvrijeđenoga Boga, “uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda njegova, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra” (Isaiah 7:2). U tom teškom času Izaiji je došla riječ Gospodnja, naređujući mu da ode prestrašenom kralju i da mu kaže: {PiK 328.1}
“Pazi, smiri se, ne boj se, i nek ti ne premire srce … jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast. Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo … Ovako govori Jahve Gospod: To se neće zbiti!” Izaija je objavio da će izraelsko kraljevstvo, ali i Aram, uskoro doći kraju. “Ako se na me ne oslonite” – zaključio je prorok – ‘ održat se nećete!” (Isaiah 7:4-7.9) {PiK 329.1}
Judinom bi kraljevstvu bilo na dobro da je Ahaz primio ovu poruku s Neba. Međutim, on je odlučio osloniti se na tjelesnu snagu, pa je zatražio pomoć od neznabožaca. U očaju je poslao glasnika asirskom kralju Tiglat-Pileseru: “Ja sam tvoj sluga i sin tvoj! Dođi i izbavi me iz ruku aramejskog kralja i kralja Izraela, koji su se digli protiv mene.” (2 Kings 16:7) Uz molbu su bili poslani i bogati darovi iz kraljeve riznice i iz riznice Hrama. {PiK 329.2}
Zatražena pomoć je stigla i kralj Ahaz je dobio privremeno olakšanje, ali uz koju cijenu po Judu! Ponuđeni danak raspalio je pohlepu Asirije i taj prevrtljivi narod je uskoro zaprijetio da preplavi i porobi Judu. Ahaza i njegove nesretne podanike zahvatio je sada strah da će potpuno pasti u ruke surovim Asircima. {PiK 329.3}
“Jahve je počeo ponižavati Judejce” zbog neprestanih prijestupa. Umjesto da se pokaje u nevolji, Ahaz je “postao još nevjerniji Jahvi … Počeo je žrtvovati damaščanskim bogovima”. “Kada bogovi aramejskih kraljeva njima pomažu” – govorio je kralj – “žrtvovat ću im da bi i meni pomagali.” 2 Chronicles 28:19, 22, 23. {PiK 330.1}
Negdje pri kraju svoga kraljevanja otpadnički kralj naredio je da se zatvore vrata Hrama. Svete službe bile su prekinute. Nije više gorio ni svijećnjak pred žrtvenikom. Nisu se više prinosile ni okajnice za grijehe naroda. Nije se više uzdizao u visine ni ugodan miris tamjana u vrijeme jutarnje i večernje žrtve. Napustivši predvorja Božjeg doma i čvrsto zaključavši njegova vrata, stanovnici bezbožnoga grada drsko su podigli žrtvenike i počeli se klanjati neznabožačkim božanstvima na uglovima ulica po cijelom Jeruzalemu. Poganstvo je postiglo prividnu pobjedu; sile tame skoro su nadvladale. {PiK 330.2}
Međutim, u Judi je bilo i onih koji su se držali svoje vjernosti Gospodinu uporno se odbijajući prikloniti idolopoklonstvu. Prema takvima su s nadom upravljali pogled Izaija, Mihej i njihovi drugovi, dok su razmatrali štete nastale u posljednjim godinama Ahazova kraljevanja. Njihovo je Svetište bilo zatvoreno, ali su vjerni Judejci stekli pouzdanje: “Jer s nama je Bog!” “Jahve nad Vojskama – on jedini nek vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega neka vas prožme.” Isaiah 8:10, 13, 14. {PiK 330.3}
U oštroj suprotnosti s nerazboritim Ahazovim vladanjem bile su reforme provedene tijekom uspješne vladavine njegova sina. Ezekija je došao na prijestolje s čvrstom odlukom da učini sve što je u njegovoj moći da Juda bude pošteđen sudbine sjevernoga kraljevstva. Poruke proroka nisu nudile nikakvu potporu polovičnim mjerama. Jedino su se najodlučnijim reformama mogle otkloniti kazne koje su prijetile zemlji. {PiK 331.1}
U ovoj nevolji Ezekija se pokazao kao čovjek koji koristi pružene prilike. Čim se popeo na prijestolje, počeo je planirati i ostvarivati ono što je zamislio. Prvo je pozornost posvetio obnavljanju službi u Hramu, koje su tako dugo bile zanemarene; i u tom poslu osigurao je iskrenu suradnju skupine svećenika i levita, koji su ostali odani svome svetom zvanju. Uzdajući se u njihovu vjernu potporu, otvoreno je s njima razgovarao o svojoj želji da smjesta pristupi dalekosežnim reformama. “Naši su se oci iznevjerili” – priznao je kralj – “i radili što je zlo u očima Jahve, našega Boga. Ostavili su ga i odvratiki lice od Jahvina Prebivališta, okrenuvši mu leda.” ‘Sad sam, dakle, namislio u svom srcu sklopiti Savez s Jahvom, Izraelovim Bogom, da bi se odvratio od nas njegov jarosni gnjev.” 2 Chronicles 29:6, 10. {PiK 331.2}
S nekoliko dobro odabranih riječi kralj je prikazao stanje s kojim su se suočavali – Hram zatvoren i sve službe u njegovim prostorijama obustavljene; javno idolopoklonstvo na ulicama grada i po cijelom kraljevstvu; otpadništvo mnoštva koje je moglo ostati vjerno Bogu da su mu judejski starješine pružili dobar primjer; propadanje kraljevstva i gubljenje ugleda u očima okolnih naroda. Sjeverno kraljevstvo se ubrzano raspada na komade; mnogima je mač već dopao glave; većina stanovništva odvedena je u izgnanstvo; sam Izrael je već zreo da padne u ruke Asiraca i da bude potpuno uništen; ista sudbina prijeti i Judi ukoliko Bog ne bude moćno djelovao preko svojih izabranih predstavnika. {PiK 332.1}
Ezekija se obratio svećenicima i otvoreno ih pozvao da mu pomognu ostvariti nužnu reformu. “Sad se nemojte lijeniti” -hrabrio ih je – “jer vas je izabrao Jahve da stojite pred njim, da mu služite i da mu budete službenici i da mu kadite.” “Sada se posvetite i posvetite Dom Jahve, Boga svojih otaca.” (2 Chronicles 29:11.5) {PiK 332.2}
Moralo se brzo djelovati. Svećenici su smjesta krenuli na posao. Pozivajući u pomoć i one pripadnike svoga staleža koji nisu pribivali sastanku, svesrdno su prionuli na čišćenje i posvećenje Hrama. Budući da je Svetište mnogo godina bilo oskvrnjivano i zapušteno, suočili su se i s mnogim teškoćama; ali svećenici i leviti radili su neumorno i za vrlo kratko vrijeme mogli su javiti da je njihov posao završen. Vrata Hrama bila su popravljena i širom otvorena; svete posude prikupljene i stavljene na mjesto; sve je bilo pripremljeno za obnovu službi u Svetištu. {PiK 332.3}
Tijekom prvoga bogoslužja koje je bilo održano, upravitelji grada sjedinili su se s kraljem Ezekijom i sa svećenicima i levitima u molitvama za oprost grijeha naroda. Na žrtvenik su bile položene žrtve okajnice, “da izvrše obred pomirenja za sav Izrael”. “Kad se završilo prinošenje paljenice, kralj i svi koji bijahu s njim pobožno padoše na koljena i pokloniše se.” Još jednom je predvorje Hrama odjekivalo riječima hvale i obožavanja. Radosno su pjevane Davidove i Asafove himne, jer su vjernici shvatili da su izbavljeni iz okova grijeha i otpada. “I Ezekija se veselio, i sav narod s njime, što je Bog spremio narodu, jer se sve to iznenada dogodilo.” (2 Chronicles 29:24.29.36) {PiK 333.1}
Bog je doista pripremio srca judejskih glavara da prednjače u pokretu odlučne obnove kako bi se zaustavila bujica otpada. Preko svojih proroka On je pripadnicima svoga izabranog naroda slao poruku za porukom usrdno ga pozivajući – bile sti to poruke koje je deset plemena Izraelova kraljevstva prezrelo i odbacilo, i zato su sada bila prepuštena neprijateljima. Međutim, u Judeji je preostao pobožni ostatak, i njega su proroci i dalje pozivali. Čujmo Izaiju kako preklinje: “Vratite se onome od kog otpadoste tako duboko, sinovi Izraelovi.” (Isaiah 31:6) Čujmo i Miheja kako s dubokim uvjerenjem govori: “A ja, prema Jahvi sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati. Ne raduj se zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izreknc pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” Micah 7:7-9. {PiK 333.2}
Ovakve i slične poruke koje su otkrivale Božju spremnost da oprosti grijehe i da prihvati sve one koji Mu se obrate svim srcem, budile su nadu u mnogim posrnulim dušama u ona mračna vremena kad su vrata Hrama još bila zatvorena; a sada, kad su glavari stali na čelo obnove, mnoštvo ljudi, umorno od robovanja grijehu, spremno se odazvalo. {PiK 334.1}
Oni koji su ušli u predvorje Hrama tražiti oprost i obnoviti Savez vjernosti Gospodinu nalazili su divnno ohrabrenje u proročkim dijelovima Pisma. Svečane opomene protiv idolopo-klonstva, izrečene preko Mojsija u nazočnosti cijelog Izraela, bile su praćene proročanstvima o Božjoj spremnosti da sasluša one koji će Ga u vrijeme otpada potražiti svim srcem i »’i im oprosti. Mojsije je rekao: “Ta Jahve, Bog tvoj, Bog je milosrdan; neće te on zapustiti ni upropastiti, niti će zaboraviti Saveza što ga je pod zakletvom sklopio s očima tvojim.” Deuteronomy 4:30, 31. {PiK 334.2}
U proročkoj molitvi prilikom posvećenja Hrama, čije su službe Ezekija i njegovi suradnici sada obnavljali, Salomon je rekao: “Ako narod tvoj bude potučen od neprijatelja jer se ogriješio o tebe, ali se ipak tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli, onda ti čuj to s neba, oprosti grijehe svome narodu izraelskom.” (1 Kings 8:33, 34) Pečat Božjeg odobravanja bio je stavljen na tu molitvu jer je nakon njezina svršetka oganj pao s neba i spalio paljenicu i druge žrtve, dok je Hram ispunila slava Gospodnja (2 Chronicles 7:1). Te noći Gospodin se javio Salomonu i rekao mu da je njegova molitva ušlišena i da će biti ukazana milost onima koji se budu molili na tome mjestu. Bilo je izrečeno milostivo obećanje: “… i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.” (2 Chronicles 7:14) {PiK 335.1}
Ova obećanja ispunila su se u obilnoj mjeri tijekom obnove pod Ezekijom. {PiK 335.2}
Dobar početak, postignut u vrijeme čišćenja Hrama, prerastao je u širi pokret u kojemu su sudjelovali i Izraelci i Judejci. U svojoj revnosti da službe u Hramu donesu pravi blagoslov narodu, Ezekija je odlučio obnoviti prastari običaj okupljanja Izraelaca u vrijeme pashalnih svečanosti. {PiK 335.3}
Mnogo godina Pasha nije bila svetkovana kao narodni blagdan. Podjela kraljevstva nakon Salomonove smrti pridonijela je da to postane skoro neostvarivo. Međutim, strašne kazne koje su stigle deset plemena probudile su u nekim srcima želju za nečim boljim, a ni potresne poruke proroka nisu ostale bez utjecaja. Kraljevi glasnici raznijeli su poziv na Pashu na sve strane, “od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji pa do Zebuluna”. Nositelji ljubaznog poziva obično su bili odbijani. Nepokajani su ih laka srca odbacivali; ali ipak su se neki, željni da traže od Boga jasniju spoznaju Njegove volje, “ponizili i došli u Jeruzalem” 2 Chronicles 30:10, 11. {PiK 335.4}
U Judinoj zemlji odaziv je bio sveopći jer je nad njima bila “Božja ruka”, “i prožela ih jednodušnošću da čine što bijaše zapovjedio kralj i knezovi” u skladu s Božjom voljom, otkrivenom preko Njegovih proroka (2 Chronicles 30:12). {PiK 337.1}
Svečanost je donijela vrlo veliki blagoslov okupljenom mnoštvu. Oskvrnjene gradske ulice bile su očišćene od idolopokloničkih svetišta, podignutih u vrijeme Ahazova kraljevanja. Pasha je bila svetkovana određenoga dana, a cijeli tjedan narod je proveo prinoseći žrtve pričesnice i učeći se onome što je Bog od njih zahtijevao. Leviti, koji su “pokazivali divnu privrženost Jahvi”, svakoga su dana podučavali narod Gospodnjoj spoznaji; i oni, čija su srca spremno tražila Gospodina, dobivali su oprost. Velika je radost obuzela okupljeno mnoštvo “slaveći Jahvu, Boga svojih otaca”; svi su bili jedinstveni u želji da slave Onoga koji je bio tako milostiv i milosrdan (2 Chronicles 30:22). {PiK 337.2}
Sedam dana uobičajenih pashalnih svečanosti prošlo je prebrzo, i vjernici su odlučili još sedam dana posvetiti potpunijem upoznavanju s putovima Gospodnjim. Svećenici su produžili svoje djelo podučavanja iz knjige Zakona; svakoga dana narod se okupljao u Hramu da prinese svoje darove hvale i zahvaljivanja; i kad se veliki blagdan približio kraju, bilo je jasno da je Bog obavio čudesno djelo obraćenja otpalih Judejaca i da je zaustavio poplavu idolopoklonstva koja je prijetila da odnese sve pred sobom. Svečane opomene proroka nisu bile izricane uzalud. “Bilo je veliko veselje u Jeruzalemu, jer od vremena Davidova sina Salomona, izraelskoga kralja, nije bilo tako u Jeruzalemu.” (2 Chronicles 30: 26) {PiK 337.3}
Došlo je vrijeme da se vjernici vrate svojim kućama. “Onda su ustali svećenici i leviti i blagoslovili narod: njihov je glas bio uslišan, a njihova je molitva doprla do Božjega svetog Prebivališta na nebu.” (2 Chronicles 30:27) Bog je prihvatio one koji su skrušena srca priznali svoje grijehe i odlučno se obratili Njemu, tražeći oprost i pomoć. {PiK 338.1}
Preostalo je sada još jedno važno djelo u kojemu su trebali aktivno sudjelovati oni koji su se vraćali svojim kućama; izvršenje toga djela trebalo je biti dokaz ozbiljnosti obavljenih reformi. Izvještaj bilježi: “Kad se sve to svršilo, svi sinovi Izraelovi koji su se našli ondje zadoše po judejskim gradovima te su razbijali stupove, sjekli ašere i obarali uzvišice i žrtvenike po svem Judinu, Benjaminovu, Firajimovu i Manašeovu plemenu dokle god nisu završili. Onda se svi sinovi Izraelovi vratiše svaki na svoj posjed, u svoje gradove.” 2 Chronicles 31:1. {PiK 338.2}
Ezekija i njegovi pomagači proglasili su i druge reforme kojima su se trebali zaštititi duhovni i zemaljski interesi kraljevstva. “Po svoj Judeji” kralj je činio “što je dobro, pravo i vjerno pred Jahvom, svojim Bogom. U svakom poslu koji je počeo … trudio se svim svojim srcem i uspijevao.” “Pouzdavao se u Jahvu, Boga Izraelova … i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao preko Mojsija. I Jahve bijaše s njim, pomagaše ga u svim njegovim pothvatima.” (2 Chronicles 31:20.21; 2 Kings 18:5-7. {PiK 338.3}
Ezekijino kraljevanje bilo je obilježeno nizom velikih djela Providnosti koja su okolnim narodima pokazivala da je Bog Izraelov sa svojim narodom. Uspjesi Asiraca prilikom zauzimanja Samarije i raseljavanje slabašnog ostatka deset plemena po narodima tijekom prvoga dijela njegove vladavine, naveli su mnoge da posumnjaju u snagu hebrejskog Boga. Oholi zbog svojih uspjeha, Ninivljani su već odavno odbacili Joninu vijest i postali drski u svom protivljenju namjerama Neba. Nekoliko godina nakon pada Samarije, njihova pobjednička vojska ponovo se pojavila u Palestini, usmjeravajući ovoga puta svoje snage na utvrđene judejske gradove i postižući izvjesne uspjehe, ali su se morale privremeno povući zbog neprilika ti drugim dijelovima kraljevstva. Trebalo je pričekati još nekoliko godina, skoro do kraja Ezekijine vladavine, da bi se pred svim narodima pokazalo hoće li bogovi neznabožaca postići konačnu pobjedu. {PiK 339.1}
Sredinom svoje uspješne vladavine kralj Ezekija se iznenada razbolio od teške, smrtonosne bolesti. Bolest je bila tako teška da mu ljudi nisu mogli pomoći. I posljednje nade je nestalo kad se pred njime pojavio prorok Izaija s porukom: “Ovako veli Jahve: Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti, nećeš ozdraviti.” Isaiah 38:1. {PiK 340.1}
Izgledi su bili krajnje mračni; ipak, kralj se mogao obratiti Onomu koji je i dotada bio njegov “zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji” (Psalm 46:1). I tako se “okrenu zidu i ovako se pomoli Jahvi: Ah, Jahve! Sjeti se milostivo da sam pred tobom hodio vjerno i poštena srca, i da sam činio što je dobro u tvojim očima.’ I Ezekija brižnu u gorak plač.” 2 Kings 20:2, 3. {PiK 340.2}
Od Davidova vremena nije bilo kralja koji bi toliko učinio za izgradnju Božjega kraljevstva u vrijeme otpada i obeshrabrenja kao što je to činio Ezekija. Vladar na samrti vjerno je služio svome Bogu i jačao povjerenje naroda u Gospodina kao vrhovnog Vladara. I, kao nekada David, on je sada mogao reći: {PiK 340.3}
“Neka dopre do tebe molitva moja,
prigni uho k vapaju mome.
Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži Podzemlju.” {PiK 341.1}
(Psalm 88:2, 3)
“Jer si ti, o Gospode, ufanje moje,
Jahve, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe …”
“Ne zabaci me u starosti:
kad mi malakšu sile, ne zapusti me!”
“O Bože, ne stoj daleko od mene,
Bože, moj, pohitaj mi u pomoć!”
“Ni u starosti, kad posijedim,
Bože, ne zapusti me,
da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom
i svima budućima silu tvoju.” {PiK 341.2}
Psalm 71:5, 6, 9, 12, 18
Onaj čije ‘milosrđe nije presušilo”, čuo je molitvu svoga sluge (Lamentations 3:22). “Izaija još ne bijaše izišao iz središnjeg predvorja kad mu je stigla riječ Jahvina: ‘Vrati se i reci Ezekiji, glavaru moga naroda. Ovako veli Jahve, Bog tvoga oca Davida: Uslišao sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze. Izliječit ću te; za tri dana uzici ćeš u Dom Jahvin. Dodat ću tvome vijeku još petnaest godina. Izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja; zakrilit ću ovaj grad radi sebe i sluge svojega Davida.’” 2 Kings 20:4-6. {PiK 341.3}
Prorok se radosno vratio s riječima obećanja i nade. Naređujući da se oblog od smokava stavi na oboljelo mjesto, Izaija je kralju prenio vijest o Božjoj milosti i zaštitničkoj skrbi. {PiK 342.1}
Kao i Mojsije u midjanskoj zemlji, kao i Gideon u nazočnosti nebeskog vjesnika, kao i Elizej neposredno prije uznesenja svoga učitelja, tako je i Ezekija zatražio neki znak da poruka dolazi s Neba. “Po kojem ću znaku prepoznati da će me Jahve izliječiti i da ću za tri dana uzici u Dom Jahvin?” raspitivao se kod proroka. {PiK 342.2}
“Izaija odgovori: ‘Evo ti znaka od Jahve da će učiniti što je rekao: hoćeš li da se sjena pomakne za deset stupnjeva naprijed ili da se vrati za deset stupnjeva?’ Ezekija odgovori: Lako je sjeni pomaknuti se deset stupnjeva naprijed! Ne! Neka se sjena vrati natrag za deset stupnjeva! ‘ {PiK 342.3}
Jedino se pod izravnim Božjim djelovanjem sjena na sunčanom satu mogla vratiti za deset stupnjeva; i to je Ezekiji trebao biti znak da je Gospodin uslišio njegovu molitvu. “Prorok Izaija zazva Jahvu, i on učini da se sjena vrati za deset stupnjeva. Sišla je za deset posljednjih stupnjeva na Ahazovu sunčaniku.” (2 Kings 20:8-11) {PiK 342.4}
Kad mu je željeno zdravlje bilo vraćeno, judejski kralj je riječima pjesme izrekao priznanje Gospodnjoj milosti i zarekao se da će preostale dane svoga života provesti u dragovoljnoj 342 službi Kralju kraljeva. Njegovo zahvalno priznanje Božjega milostivog postupanja prema njemu i danas je nadahnuće svima koji žele da svoje dane upotrijebe na slavu svoga Stvoritelja. {PiK 342.5}
“Govorio sam: U podne dana svojih
ja moram otići.
Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano
za ostatak mojih ljeta.
Govorio sam: Vidjet više neću Jahve
na zemlji živih. {PiK 343.1}
vidjet više neću nikoga
od stanovnika ovog svijeta. {PiK 343.2}
Stan je moj razvrgnut, bačen daleko,
kao šator pastirski;
poput tkalca moj si život namotao
da bi me otkinuo od osnove.
Od jutra do noći skončat ćeš me,
vičem sve do jutra; {PiK 343.3}
kao što lav mrska kosti moje.
od jutra do noći skončat ćeš me.
Poput laste ja pijučem,
zapomažem kao golubica, {PiK 343.4}
uzgor mi se okreću oči,
zauzmi se, jamči za me. {PiK 343.5}
Kako ću mu govoriti i što ću mu reći?
Ta on je koji djeluje.
Slavit ću te sva ljeta svoja {PiK 343.6}
premda s gorčinom u duši.
Gospodine, za tebe živjet će srce moje
i živjet će moj duh.
Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život, PiK 343.7}
bolest će mi pretvoriti u zdravlje,
Ti si spasio dušu moju od jame uništenja,
za leda si bacio sve moje grijehe. {PiK 343.8}
Jer Podzemlje ne slavi te,
ne hvali te Smrt:
oni koji padnu u rupu {PiK 343.9}
u tvoju se vjernost više ne uzdaju. {PiK 344.1}
Živi, živi jedino on te slavi
kao ja danas.
Otac naučava sinovima tvoju vjernost.
U pomoć mi, Jahve, priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred Hramom Jahvinim.” {PiK 344.2}
U plodnim dolinama Tigrisa i Eufrata živio je prastari narod, u to vrijeme pod vlašću Asirije, koji je bio predodređen da vlada svijetom. Medu tim ljudima bilo je i mudraca koji su veliku pozornost posvećivali proučavanju nebeskih tijela; i kad su zapazili da se sjena na sunčanom satu vratila za deset stupnjeva, vrlo su se začudili. Njihov kralj, Merodak Baladan, čuvši da se to čudo dogodilo kao znak judejskom kralju da mu je Bog podario nove godine života, poslao je poslanike Ezekiji da mu čestitaju ozdravljenje i da saznaju, ako je moguće, nešto više o Bogu koji je učinio tako veliko čudo. {PiK 344.3}
Posjet ovih poslanika vladara daleke zemlje pružio je Ezekiji priliku da uzdigne živoga Boga. Kako im je lako mogao progovoriti o Bogu koji održava sve što je stvoreno, i čijom je milošću bio sačuvan i njegov život, iako su sve nade bile izgubljene! Do kakve je značajne promjene moglo doći da su ti tražioci istine iz kaldejskih ravnica bili navedeni da priznaju vrhovnu vlast živoga Boga! {PiK 344.4}
Međutim, Ezekijino srce je bilo puno oholosti i taštine pa je, da bi uzdigao sebe, dopustio zavidljivim očima da pregledaju riznice svega čime je Bog blagoslovio svoj narod. Kralj ”pokaza poslanicima svoju riznicu – srebro, zlato, miomirise i mirisavo ulje – svoju oružanu i sve što je bilo u skladištima. Nije bilo ničega u njegovu dvoru i u svemu njegovu gospodarstvu što im Ezekija nije pokazao.” (Isaiah 39:2) Nije to učinio da bi proslavio Boga, već da bi uzdigao sebe u očima stranih knezova. Nije zastao i razmislio da su ti ljudi predstavnici snažnog naroda koji nema ni straha Božjega niti ljubavi prema Bogu u svom srcu, i da im nije mudro povjeriti tajne koje se odnose na zemaljsko bogatstvo naroda. {PiK 344.5}
Ovo poslanstvo stavilo je na kušnju Ezekijinu zahvalnost i odanost Bogu. Izvještaj kaže: “Samo kad su došli poslanici babilonskih knezova, poslani k njemu da se propitaju za čudo koje se dogodilo u zemlji, ostavio ga je Bog da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu.” (2 Chronicles 32:31) Da je Ezekija iskoristio priliku koja mu se pružila da posvjedoči o snazi, dobroti i milosrđu Boga Izraelova, izvještaj poslanika možda bi bio sličan svjetlu koje probija tamu. Međutim, on je uzdigao sebe iznad Jahve nad Vojskama. Nije se “odužio dobročinstvu koje mu je iskazano, nego se uzoholio” (2 Chronicles 32:25). {PiK 346.1}
Kako su razorne bile posljedice koje su uslijedile! Izaiji je bilo otkriveno da će poslanici, kad se vrate u svoju zemlju, ponijeti sa sobom i izvještaj o blagu koje su vidjeli, i da će babilonski kralj i njegovi savjetnici početi stvarati planove da svoju zemlju obogate blagom iz Jeruzalema. Ezekija je teško sagriješio, “stoga je došla srdžba na nj, na Judu i na Jeruzalem” (2 Chronicles 32:25). {PiK 346.2}
“Tada prorok Izaija dođe kralju Ezekiji i upita ga: Što su ti rekli ti ljudi i odakle su došli k tebi?’ Ezekija odgovori: “Došli su iz daleke zemlje, iz Babilona.’ Izaija upita dalje: Što su vidjeli u tvojem dvoru?’ Ezekija odgovori: Vidjeli su sve što je u mojem dvoru; nema u mojim skladištima ničega što im nisam pokazao.’ {PiK 346.3}
Tada Izaija reče Ezekiji: ‘Čuj riječ Jahve nad vojskama: Evo dolaze dani kada će sve što je u tvojem dvoru, sve što su tvoji oci nakupili do danas, biti odneseno u Babilon. Ništa neće ostati, kaže Jahve. A od sinova koji poteku od tebe, koji ti se rode, neke će uzeti da budu dvorani babilonskoga kralja.’ {PiK 346.4}
Ezekija odgovori Izaiji: ‘Povoljna je riječ koju ti je Jahve objavio.’ A mislio je: ‘Bit će barem mira i sigurnosti za moga života.’” Isaiah 39:3-8. {PiK 347.1}
Ispunjen kajanjem, “Ezekija se ponizio zato što mu se bilo uzoholilo srce, i on i Jeruzalemci, pa tako nije došla na njih Jahvina srdžba za Ezekijina života” (2 Chronicles 32:26). Ali zlo sjeme je bilo posijano i u svoje vrijeme je trebalo proklijati i donijeti žetvu pustošenja i boli. Ipak, u preostalim godinama svoje vladavine judejski kralj je trebao uživati blagostanje zbog svoje čvrste odluke da popravi prošlost i da proslavi ime Boga kojemu služi, ali njegova je vjera morala biti stavljena na tešku kušnju i on je morao naučiti da se jedino uz potpuno oslanjanje na Gospodina može nadati pobjedi nad silama tame koje su se urotile da donesu propast njemu i potpuno uništenje njegovu narodu. {PiK 347.2}
Izvještaj o Ezekijinom neuspjehu da se u vrijeme posjeta poslanika pokaže dostojnim ukazanog povjerenja pruža važnu pouku svima nama. Mnogo više nego što činimo, trebali bismo govoriti o dragocjenim poglavljima svoga iskustva, o Božjoj milosti i dobroti, o nenadmašnim dubinama Spasiteljeve ljubavi. Kad su i um i srce puni Božje ljubavi, neće nam biti teško govoriti o onome što spada u duhovni život. Velike misli, plemenite težnje, jasno shvaćanje istine, nesebične namjere, čežnja za pobožnošću i svetošću, sve će se to izražavati riječima koje će pokazivati karakter onoga što se krije u srcu. {PiK 347.3}
Onima s kojima se iz dana u dan družimo potrebna je naša pomoć i naše vodstvo. Oni mogu biti u takvom duševnom stanju da im riječ izgovorena u pravo vrijeme bude kao klin zabijen na pravo mjesto. Sutra bi neke od tih duša mogle biti na mjestu na kojemu im se ne bismo mogli ponovno približiti. Kakav je naš utjecaj na te naše suputnike? {PiK 348.1}
Svaki dan u životu nameće nam odgovornosti koje moramo nositi. Svakoga dana svojim riječima i postupcima utječemo na one s kojima se družimo. Kako je zato velika naša potreba da bdijemo nad svojim usnama i da budno pazimo na svoje korake! Jedan nesmotren pokret, jedan nerazuman korak, i uzburkani valovi neke snažne kušnje mogu odvući dušu u propast. Mi ne možemo izbrisati misli koje smo usadili u ljudski um. Ako su bile zle, tada smo, možda, pokrenuli niz okolnosti, poplavu zla, koje nismo sposobni zaustaviti. {PiK 348.2}
S druge pak strane, ako svojim primjerom pomognemo drugima da prihvate dobra načela, dajemo im snagu da čine dobro. Oni sa svoje strane šire isti taj blagoslovljeni utjecaj na druge. I tako stotine i tisuće ljudi dobivaju pomoć zahvaljujući našemu nesvjesnom utjecaju. Iskreni Kristov sljedbenik jača dobre namjere svih s kojima dolazi u dodir. Nevjerničkom svijetu, koji voli grijeh, on otkriva snagu Božje milosti i savršenstvo Njegova karaktera. {PiK 348.3}
Kad se narod našao u velikoj opasnosti, u vrijeme kad su asirske čete prodirale u Judeju i kad je izgledalo da ništa ne može sačuvati Jeruzalem od potpunog razaranja, Ezekija je sokolio svoje sunarodnjake da se s nepokolebljivom hrabrošću odupru svojim neznabožačkim ugnjetačima i da se oslone na Gospodnju moć da ih izbavi. “Budite hrabri i junaci; ne bojte se i ne plašite se asirskoga kralja, ni svega mnoštva što je s njim” – ohrabrivao je Judejce – “jer je s nama moćniji nego s njim: s njim je tjelesna mišica, a s nama je Jahve, Bog naš, da nam pomaže i da bije naše bojeve.” 2 Chronicles 32:7, 8. {PiK 349.1}
Nije bez razloga Ezekija govorio s takvom sigurnošću niti je bio tako uvjeren u povoljan ishod. Hvalisavi Asirci, mada su neko vrijeme služili Bogu kao oruđe da šibom svoje srdžbe kažnjava narode, nisu bili predodređeni da stalno pobjeđuju. Vidi Isaiah 10:5. “Ne boj se Asira” – glasila je poruka koju je Bog nekoliko godina ranije preko Izaije uputio onima koji prebivaju na Sionu. “Jer, još malo … Na nj će Jahve nad Vojskama bičem zamahnuti, kao kad udari Midjan na stijeni Orebu, i štap će dići na more, ko na putu egipatskom. U onaj dan: s leda će ti breme pasti, i jaram njegov s vrata će ti nestat.” (Isaiah 10:24-27) {PiK 349.2}
U drugoj proročkoj poruci, objavljenoj “one godine kad je umro kralj Ahaz”, prorok je rekao: “Zakleo se Jahve nad Vojskama: ‘Što zamislili, zbit će se, što naumili, izvršit će se! Skršit ću Asur u svojoj zemlji, zgazit ću ga na svojim gorama. Jaram njegov s njih će spasti, spast će im s pleća breme njegovo.” Takva je odluka stvorena protiv čitave zemlje; takva je ruka pružena protiv svih naroda! A kad Jahve nad Vojskama odluči, tko jse usprotivi? Kada ruku ispruži, tko da je odvrati?” Isaiah 14:28, 24-27. {PiK 350.1}
Moć ugnjetača morala je biti slomljena. Međutim, u prvim odinama svoje vladavine Ezekija je nastavio plaćati danak Asiii u skladu s ugovorom koji je sklopio Ahaz. U međuvremenu se posavjetovao “s knezovima i s junacima” i poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da osigura obranu svoga kraljevstva. Postarao se da u gradu, u zidovima Jeruzalema, uvijek budu na raspolaganju obilne zalihe vode, ako je u okolici grada i ponestane. “Ezekija se osokolio, obnovio sav oboreni zid i podigao kule na njemu; izvana je sagradio drugi zid i utvrdio Milon u Davidovu gradu; napravio je mnogo kopalja i štitova, zatim postavio vojvode nad narodom.” (2 Chronicles 32:3, 5, 6) Nije propustio ništa što je trebalo učiniti da bi se grad pripremio za opsadu. {PiK 350.2}
U vrijeme kad je Ezekija stupio na judejsko prijestolje, Asirci su već odveli u izgnanstvo veliko mnoštvo Izraelaca iz sjevernoga kraljevstva; nekoliko godina nakon početka njegove vladavine, dok je još radio na jačanju obrane Jeruzalema, Asirci su opkolili i zauzeli Samariju i raspršili deset plemena po mnogim pokrajinama asirskoga kraljevstva. Judejska je granica bila udaljena samo nekoliko kilometara, a Jeruzalem manje od 80 kilometara; i bogati plijen u riznicama Hrama mogao je navesti neprijatelja da se vrati. {PiK 351.1}
Međutim, judejski je kralj odlučio učiniti sve što je u njegovoj moći da bi se pripremio i pružio otpor neprijatelju; i učinivši sve što su ljudska mudrost i snaga mogle učiniti, okupio je svoje vojnike i pozvao ih da budu hrabri. “Jer je velik medu vama Svetac Izraelov!” glasila je poruka koja je preko Izaije bila upućena Judi; i kralj je s nepokolebljivom vjerom objavio: “S nama je Jahve, Bog naš, da nam pomaže i da bije naše bojeve.” Isaiah 12:6; 2 Chronicles 32:8. {PiK 351.2}
Ništa tako brzo ne nadahnjuje vjerom kao pokazivanje vjere! Judejski se kralj pripremio za oluju koja se približavala; i sada, siguran da će se proročanstvo protiv Asiraca ispuniti, oslonio je svoju dušu na Boga. “Narod se uzda u riječi judejskoga kralja Ezekije.” (2 Chronicles 32:8) Nisu se uplašili što će asirska vojska, odmah nakon pobjede nad najvećim narodima svijeta,nakon pobjede nad Samarijom u Izrelu, okrenuti sada svoje snage protiv Jude! Nisu se uplašili njihova hvalisanja: “Kao što mi ruka dosegnu kraljevstva kumira, bogatija kipovima od Jeruzalema i Samarije, kao što učinih sa Samarijom i kumirima njenim, neću li učiniti s Jeruzalemom i s likovima njegovim?” (Isaiah 10:10, 11) Juda se nije imao čega bojati, jer je njegova uzdanica bio Gospodin. {PiK 351.3}
Dugo očekivani čas odluke konačno je došao. Asirske snage, napredujući iz pobjede u pobjedu, pojavile su se u Judeji. Sigurne u svoj uspjeh, vojskovođe su svoje snage podijelile u dvije vojske, od kojih se jedna trebala na jugozapadu suočiti s egipatskom vojskom, a druga opkoliti Jeruzalem. {PiK 352.1}
Jedina nada Jude bila je sada u Bogu. Svaka pomoć koju bi Egipat mogao pružiti bila je onemogućena, a u blizini nije bilo drugog naroda koji bi im kao prijatelj pružio ruku. {PiK 352.2}
Asirski časnici, sigurni u snagu svoje disciplinirane vojske, zakazali su sastanak s judejskim knezovima i drsko zahtijevali da im se grad preda. Zahtjev je bio praćen hulama i pogrdama protiv hebrejskoga Boga. Zbog slabosti i otpada Izraela i Jude, Božje ime nije više izazivalo strahopoštovanje medu narodima, već je postalo predmetom stalnih uvreda. Isaiah 52:5. {PiK 352.3}
“Kažite Ezekiji:” – zahtijevao je Sanheribov veliki peharnik – “Ovako veli veliki kralj, kralj asirski: Kakvo je to puzdanje u koje se uzdaš? Misliš li da su prazne riječi već savjet i snaga za rat? U koga se uzdaš da si se pobunio protiv mene?”2 Kings 18:19, 20. {PiK 352.4}
Časnici su razgovarali izvan gradskih vrata, ali su ih stražari na zidovima ipak mogli čuti. Kad su predstavnici asirskoga kralja počeli glasno tražiti od judejskih knezova da prihvate njihove zahtjeve, ovi su im predložili da govore aramejskim, a ne judejskim jezikom kako narod na zidovima ne bi bio upoznat s tijekom pregovora. Veliki peharnik, odbacivši s prijezirom taj prijedlog, još je pojačao glas i, nastavljajući govoriti na hebrejskom, uzviknuo: {PiK 353.1}
“Čujte riječ velikoga kralja, kralja asirskoga! Ovako veli kralj: Neka vas Ezekija ne zavarava, jer vas ne može izbaviti iz moje ruke. Neka vas Ezekija ne hrabri pouzdanjem u Jahvu govoreći: Jahve će nas sigurno izbaviti: ovaj grad neće pasti u ruke kralju asirskom. {PiK 353.2}
Ne slušajte Ezekije, jer ovako veli asirski kralj: Sklopite mir sa mnom, predajte mi se, pa neka svaki od vas jede plodove iz svoga vinograda i sa svoje smokve, i neka pije vode iz svojega studenca, dok ne dođem i odvedeni vas u zemlju kao što je vaša, u zemlju pšenice i mošta, u zemlju kruha i vinograda. {PiK 353.3}
Ne dajte da vas Ezekija zaludi govoreći vam. Jahve će vas izbaviti. Jesu li bogovi drugih naroda izbavili svoje zemlje iz ruku asirskoga kralja? Gdje su bogovi hamatski i arpadski, gdje su bogovi sefarvajimski, gdje su bogovi samarijski da izbave Samariju iz moje ruke? Koji su medu svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke, da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje?” Isaiah 36:13-20. {PiK 353.4}
Na sve ove izazove Judejci su šutjeli “i ni riječi mu nisu odgovorili”. Pregovori su bili završeni. Hebrejski predstavnici vratili su se Ezekiji “razdrijevši haljine, i saopćiše mu riječi velikoga peharnika” (Isaiah 36:21.22). A kralj, kad je čuo ovaj bogohulni izazov, “razdrije svoje haljine, obuče kostrijet i ode u Dom Jahvin” 2 Kings 19:1. {PiK 354.1}
Glasnik je bio poslan Izaiji da ga upozna s ishodom pregovora. “Ovo je dan nevolje, kazne i rugla” – glasila je kraljeva poruka. “Možda je Jahve, Bog tvoj, čuo što je rekao veliki peharnik koga je asirski kralj, gospodar njegov, poslao da se izruguje Bogu živome, i možda će Jahve, Bog tvoj kazniti riječi koje je čuo! Pomoli se pobožno za Ostatak koji je još preostao.” (2 Kings 19:3-4) {PiK 354.2}
“Stoga se pomoli kralj Ezekija i prorok Izaija, Amosov sin, i zazvaše nebo u pomoć.” 2 Chronicles 32:20. {PiK 354.3}
Bog je uslišio molitve svojih slugu. Ezekiji je preko Izaije bila upućena poruka: “Ovako veli Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo kada su na me hulile sluge kralja asirskoga. Udahnut ću u njega duh, i kad čuje jednu vijest, vratit će se u svoju zemlju. I učinit ću da u svojoj zemlji pogine od mača.” 2 Kings 19:6, 7. {PiK 354.4}
Asirski su predstavnici nakon pregovora s Judinim knezovima otišli osobno razgovarati sa svojim kraljem koji se nalazio u onom dijelu svoje vojske koji je branio pristup iz Egipta. Saslušavši njihov izvještaj, Sanherib je napisao pismo “ružeći Jahvu, Izraelova Boga: ‘Kao što bogovi zemaljskih naroda nisu izbavili svojih naroda iz moje ruke, tako neće ni Ezekijin Bog izbaviti svojega naroda iz moje ruke.’” 2 Chronicles 32:17. {PiK 354.5}
Ova ohola prijetnja bila je popraćena porukom: “Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja! Ti znaš što su asirski kraljevi učinili svim zemljama izručivši ih prokletstvu! A ti, ti li ćeš se spasiti? Jesu li bogovi spasili narode što su ih uništili moji oci: Gozance, Harane, Resefce i Edence u Tel Basaru? Gdje je kralj hamatski, kralj arpadski, kralj Sefarvajima, Hene i Ive?” 2 Kings 19:10-13. {PiK 355.1}
Kad je judejski kralj primio ovo uvredljivo pismo, odnio ga je u Hram i “razvi ga … pred Jahvom”, zatraživši s čvrstom vjerom pomoć s Neba da bi narodi na Zemlji mogli vidjeti da hebrejski Bog i sada živi i da vlada (2 Kings 19:14). U pitanju je bila Gospodnja čast; samo je On mogao donijeti izbavljenje. {PiK 355.2}
“Jahve, Bože Izraelov” – molio je Ezekija – “koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Jahve, i počuj, otvori oči, Jahve, i vidi! Sanheribove čujder riječi koje poruči da izruga Boga živoga. Istina je, o Jahve, asirski su kraljevi zatrli narode i zemlje njihove; pobacali im u oganj bogove; jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drveta i kamena; zato ih uništiše. Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruke njegove da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, J’hve. Bog jedini.” 2 Kings 19:15-19. {PiK 355.3}
“Pastiru Izraelov, počuj,
ti što vodiš Josipa ko stado ovaca!
Ti što sjediš nad kerubima, zablistaj
pred Efrajimom, Benjaminom, Manašeom:
Probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć! {PiK 356.1}
Bože, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!
Jahve, Bože nad vojskama
Gospode, Bože nad Vojskama, dokle ćeš plamtjeti,
premda se moli narod tvoj?
Dokle ćeš nas hraniti kruhom suza,
i obilno pojiti suzama? {PiK 356.2}
Dokle će se oko nas svadat susjedi,
i rugat nam se naši dušmani?
Bože nad Vojskama, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!
Ti prenese čokot iz Egipta,
pogane istjera, a njega zasadi.
Ti mu tlo pripravi, {PiK 356.3}
i on pusti korijenje i napuni zemlju.
Sjena mu prekri bregove,
lozje mu ko Božji cedrovi.
Mladice svoje ispruži do mora
i svoje ogranke do Rijeke.
Zašto si mu srušio ogradu,
da ga beru svi što putem prolaze,
da ga pustoši vepar iz šume,
da ga pasu poljske zvijeri?
Vrati se, Bože nad Vojskama,
pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd:
zakrili što zasadi desnica tvoja,
sina kog za se odgoji! … {PiK 359.1}
Pozivi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
Jahve, Bože nad Vojskama, obnovi nas,
razvedri lice svoje i spasi nas!”
Psalm 80. {PiK 359.2}
Ezekijina molitva za Judu i u čast njihovoga vrhovnog Vladara bila je u skladu s Božjom voljom. Salomon je u svojoj molitvi za posvećenje Hrama molio Gospodina “eda bi dan za danom činio pravdu sluzi svomu i pravicu narodu svome Izraelu, ne bi li tako svi narodi zemlje spoznali da je Jahve jedini Bog, i da nema drugoga.” (1 Kings 8:59, 60) Molio je da Gospodin svoju posebnu naklonost pokaže u vrijeme rata ili kad vojske počnu tlačiti narod, pa knezovi Izraela udu u dom molitve i zatraže izbavljenje (1 Kings 8:33.34). {PiK 359.3}
Ezekija nije bio ostavljen bez nade. Izaija mu je poslao sljedeću poruku: “Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskog. Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: {PiK 359.4}
Prezire te, ruga ti se djevica, kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska. Koga si grdio, hulio? Na koga si glasno vikao, ohol pogled dizao? Na Sveca Izraelova! Po slugama si svojim vrijeđao Gospoda. {PiK 359.5}
Govorio si: s mnoštvom kola ja popeh se na vrh gora, na najviše vrhunce Libanona. Posjekoh mu cedre najviše i čemprese ponajljepše. Dosegoh mu vrh najviši i vrt njegov šumoviti. Kopao sam i pio sam vode ttide; stopalima tad isušili sve rijeke egipatske. {PiK 359.6}
Čuješ li dobro? odavna to sam snovao, od iskona smišljao, sada to ostvarujem: na tebi je da prometneš gradove tvrde u razvaline. Stanovnici njini, nemoćni, prepadnuti i smeteni, bjehu kao trava u polju, kao mlado zelenilo, kao trava vrh krovova opaljena vjetrom istočnim. {PiK 360.1}
Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš. Jer bjesnio si na me i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provuć kroz nozdrve, uzde stavit vi žvale, vratit ću te putem kojim si i došao!” 2 Kings 19:20-28. {PiK 360.2}
Osvajačka vojska opustošila je zemlju Judinu, ali Bog je obećao da će se na čudesan način postarati za potrebe naroda. Iizekija je dobio poruku: “A znak nek ti bude ovo: Ove će se godine jesti što se samo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod. Preživjeli iz kuće Judine žilje će pustit u dubinu, plodom rodit u visinu. Jer će iz Jeruzalema izići Ostatak, Sačuvani s gore Siona. Sve će to učinit ljubomora Jahvina! {PiK 360.3}
Zato ovako govori Jahve o kralju asirskom: U grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratit će se putem kojim je i došao, u grad ovaj neće ući – Jahvina je riječ, grad ću ovaj štitit, spasiti ga, sebe radi i rad sluge svoga Davida.” (2 Kings 19:29-34) {PiK 361.1}
Iste noći došlo je izbavljenje. ‘Te iste noći iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi.” (2 Kings 19:35) “Svi hrabri junaci, zapovjednici vojvode u vojsci asirskoga kralja” bili su pobijeni 2 Chronicles 32:21. {PiK 361.2}
Vijest o ovoj strašnoj kazni, izvršenoj nad vojskom koja je bila poslana da zauzme Jeruzalem, uskoro je stigla i do Sanheriba, koji je i dalje sprečavao pristup Judeji iz Egipta. Obuzet strahom, asirski kralj je žurno povukao vojsku “tako da se vratio posramljen u svoju zemlju” (2 Chronicles 32:21). Ali nije dugo vladao. U skladu s proročanstvom koje je bilo izrečeno o njegovome iznenadnom kraju, ubili su ga pripadnici njegove kuće, a “na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hađon” Isaiah 37:38. {PiK 361.3}
Hebrejski Bog nadvladao je ohole Asirce. Gospodnja čast je bila obranjena u očima okolnih naroda. U Jeruzalemu je srce naroda bilo ispunjeno svetom radošću. Njihove iskrene molitve za izbavljenje bile su praćene priznanjem grijeha i mnogim suzama. U svojoj velikoj potrebi potpuno su se pouzdali u Božju spasavalačku silu i On ih nije iznevjerio. I sada je predvorje Hrama odzvanjalo svečanim pjesmama slavljenja. {PiK 361.4}
“Na glasu je Bog u Judeji,
u Izraelu veliko ime njegovo!
U Šalemu je Šator njegov,
na Sionu boravište.
Tu polomi strijele lukovima, {PiK 362.1}
štitove, mačeve, sve oružje.
Blistav si od svjetla,
veličanstveniji od bregova drevnih.
Opljačkani su oni koji bijahu jaki srcem,
i san svoj snivaju –
klonuše ruke svim hrabrima.
Od prijetnje tvoje, Bože Jakovljev,
skameniše se kola i konji. {PiK 362.2}
Strašan si ti, i tko da opstane
kraj žestine gnjeva tvojega.
S neba reče presudu –
od straha zemlja zadrhta i zanijemje
kad se diže Bog da sudi,
da spasi uboge na zemlji. {PiK 362.3}
Jer će te i bijes Edoma slaviti,
i preživjeli iz Hamata štovat će te.
Zavjetujte i izvršite zavjete Jahvi, Bogu svojemu,
svi oko njega neka donose darove Strašnome,
koji obuzdava oholost knezova,
koji je strašan kraljevima zemlje.” {PiK 362.4}
(Psalm 76)
Uspon i pad asirskoga kraljevstva pruža obilje pouka narodima koji danas žive na Zemlji. Nadahnuta je riječ slavu Asirije na vrhuncu njezina blagostanja usporedila s plemenitim drvetom u Božjem vrtu, koje nadvisuje sva okolna drvcta. {PiK 362.5}
“Usporedit ću te, evo, s cedrom libanonskim, lijepih grana, gusta lišća i debla visoka: vrh mu do oblaka seže … A u hladu njegovu svi veliki narodi sjedahu. Lijep on bijaše veličinom, i širinom svoji grana; do dubokih voda žilje mu sezaše! Ne bijahu mu ravni ni cedrovi u vrtu Božjem, ni čempresi se ne mogahu usporediti s granama njegovim, a platane ni kao hvoje njegove ne bijahu! Nijedno stablo u vrtu Božjem ne bješe mu po ljepoti ravno… zavidaše mu sve edensko drveće u vrtu Božjem.” Ezekiel 31:3-9. {PiK 363.1}
Međutim, asirski kraljevi, umjesto da svoje neobične blagoslove upotrijebe na korist ljudskom rodu, postali su bič mnogim zemljama. Nemilosrdni, ne obraćajući pozornost ni na Boga ni na bližnje, slijedili su svoju utvrđenu politiku prisiljavanja svih naroda da priznaju nadmoćnost bogova Ninive, koje su uzdizali i iznad Najvišega. Bog im je poslao Jonu s viješću opomene, i za neko vrijeme oni su se ponizili pred Jahvom nad Vojskama i zatražili oprost. Ali vrlo brzo su se vratili klanjanju idolima i osvajanju svijeta. {PiK 363.2}
Prorok Nahum, optužujući zločince u Ninivi, uzvikuje: {PiK 363.3}
“Teško gradu krvničkom,
pun je laži, prepun grabeža,
sa pljačkanjem on ne prestaje!
Slušajte! Pucaju bičem! {PiK 363.4}
Slušajte! Štropot točkova!
Konji upropanj, kola poskakuju.
Konjanici u stremenu, mačevi sjaju, {PiK 363.5}
koplja sijevaju…
gomile ranjenih … {PiK 364.1}
Evo me! Tebi! –
riječ je Jahve nad Vojskama.” {PiK 364.2}
S nepogrešivom točnošću Beskonačni i dalje vodi svoj račun o narodima. Dok se Njegova milost nudi i dok poziva na pokajanje, ovaj račun ostaje otvoren; ali kad brojke premaše određenu visinu koju je Bog utvrdio, počinje izlijevanje Njegove srdžbe. Račun se zaključuje. Božansko strpljenje prestaje. Milost se više ne zalaže za njih. {PiK 364.3}
“Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci. Prijeti moru i isušuje ga, presušuje sve rijeke. … Bašan i Karmel uvenuli su, povenuli su pupoljci Libana! Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje, krug zemaljski i sve što na njem stanuje. Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju.” Nahum 1:3-6. {PiK 364.4}
Upravo je na taj način Niniva, “veseli grad, koji je stolovao u miru, koji je u svom srcu govorio: ‘Ja, i jedino ja!’” bio opustošen, “postade razvalina, brlog zvjerinji”. “Gdje je skrovište lavovima, i log lavićima? Kad je lav izlazio, lavica je ostajala i lavovi mališani; plašio ih nitko nije.” Zephaniah 2:15; Nahum 2:10, 11. {PiK 364.5}
Gledajući u budućnost, u vrijeme kad će biti oborena oholost Asirije, Sefanija proriče za Ninivu: “Usred nje će stado ležati, zvijeri svakojake; čaplje i pelikani počivat će noću na glavicama stupova, sova će hukati na prozoru, gavran graktati na pragu.” Zephaniah 2:14. {PiK 365.1}
Velika je bila slava asirskoga kraljevstva; velik je bio i njegov pad. Prorok Ezekiel, razrađujući dalje simboliku plemenita cedrovog drveta, jasno je prorekao pad Asirije zbog njezine oholosti i svireposti. On kaže: {PiK 365.2}
“Stoga ovako govori Jahve Gospod: Jer se s rasta uzoholio što mu vrh do oblaka sezaše, i srce mu visina zanese, predadoh ga u ruke najmoćnijemu od svih naroda, da učini s njime po zloći njegovoj, i odbacih ga. Tudinci, najokrutniji od naroda, posjekoše ga i oboriše, grane mu padahu po gorama i svim dolinama, hvoje mu se po svim uvalama polomiše, svi se narodi zemlje od njegova hlada udaljiše, ostaviše ga! Na njegovo oboreno stablo sve ptice nebeske sletješe! Medu njegovim se granama sve divlje zvijeri nastaniše! Da se rastom svojim nijedno stablo pokraj vode više ne uzvisi … {PiK 365.3}
Ovako govori Jahve Gospod: U dan kad on side u Podzemlje, u znak žalosti, zatvorili nad njim ponor i zustavih rijeke njegove … Gromotom pada njegova potresoh narode …” Ezekiel 31:10-16. {PiK 365.4}
Oholost Asirije i njezin pad trebaju služiti kao očita pouka 366 sve do kraja vremena. Bog i danas pita narode na Zemlji, koji u svojoj drskosti i oholosti ustaju protiv Njega: “Na koga, dakle, medu drvećem edenskim, naličiš svojom moći, slavom i veličinom?-Ali ćeš biti oboren s drvetima edemskim u najdonji kraj zemlje!” (Ezekiel 31:18) {PiK 366.1}
“Jahve je dobar onima koji se u njeg uzdaju, on je okrilje u dan nevolje, poznaje one koji se njemu utječu kada potopne vode poplave. Uništit će one koji se protiv njega podižu.” Nahum 1:7, 8. {PiK 366.2}
“Bit će oboren ponos Asirije, oduzeto žezlo Egiptu.” (Zechariah 10:11) Ovo se odnosi ne samo na one narode koji su u stara vremena ustajali protiv Boga, već i na one današnje narode koji ne izvršavaju božanske namjere. U dan konačnog obračuna, kad pravedni Sudac cijele Zemlje dođe “da prosije narode” (Isaiah 30:28), a onima koji su održali istinu dopusti da udu u Božji grad, nebeski će svod odjekivati pobjedničkim pjesmama otkupljenih. Prorok objavljuje: “Tad će vam pjesma biti kao u noćima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji uza zvuke frule hodočasti na Goru Jahvinu, k Stijeni Izraelovoj. Jahve će zagrmjet glasom veličajnim … Od glasa Jahvina prepast će se Asur, šibom ošinut. I kad ga udari šiba kaznena, kojom će ga Jahve išibati, nek se oglase bubnjevi i citare!” (Isaiah 30:29-32) {PiK 366.3}
Tijekom cijele svoje službe Izaija je objavljivao jasnu Božju namjeru prema neznabošcima. I drugi proroci su spominjali ovaj božanski plan, ali njihove poruke nisu uvijek bile pravilno shvaćene. I zato je Izaiji bilo povjereno da Judi potpuno razotkrije istinu da će se u Božji Izrael ubrojiti i mnogi koji nisu Abrahamovi potomci po tijelu. Ovo naučavanje nije bilo u skladu s teologijom njegova vremena, ali on je neustrašivo objavljivao poruku koju je dobio od Boga i tako unosio nadu u mnoga srca koja su čeznula za duhovnim blagoslovima, obećanima Abrahamovom potomstvu. {PiK 367.1}
Apostol neznabožaca, u svojoj poslanici vjernicima u Rimu, skreće našu pozornost na tu karakteristiku Izaijina propovijedanja. “Izaija se osmjeljujc reći:” — kaže Pavao — “‘Našli su me oni koji me nisu tražili, i objavio sam se onima koji nisu pitali za me.” Romans 10:20. {PiK 367.2}
Često su Izraelci bili naizgled nesposobni ili nespremni da shvate namjeru koju Bog ima s neznabošcima. A upravo ih je ta namjera učinila izdvojenim narodom i uspostavila ih kao nezavisan narod medu narodima na Zemlji. Abraham, njihov praotac, kojemu je prvome bilo upućeno zavjetno obećanje, bio je pozvan da napusti svoju rodbinu i da ode u daleke krajeve kako bi mogao odnijeti svjetlost neznabošcima. Iako je u obećanje, koje je dobio, bilo uključeno i potomstvo brojno kao pijesak na morskoj obali, nikakva sebična namjera nije stajala iza obećanja da će on postati osnivač velikog naroda u kanaanskoj zemlji. U Božji Savez s njim su bili uključeni i svi narodi na Zemlji. Gospodin je obećao: ‘Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Biagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom ce se blagoslivljati.” Genesis 12:2, 3. {PiK 367.3}
Prilikom obnavljanja Saveza, kratko vrijeme prije Izakova rođenja, Bog je ponovno objavio svoju namjeru prema ljudskom rodu. “… te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati” – glasilo je Gospodnje obećanje koje se odnosilo na dijete obećanja (Genesis 18:18). A kasnije je nebeski posjetitelj još jednom izjavio: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” Genesis 22:18. {PiK 368.1}
Sveobuhvatni uvjeti ovoga Saveza bili su poznati Abrahamovoj djeci i djeci njihove djece. Izraelci su i bili izbavljeni iz egipatskog ropstva da bi mogli biti na blagoslov narodima i da bi se Božje ime razglasilo “po svoj zemlji” (Exodus 9:16). Ako budu poslušni Božjim zahtjevima, po mudrosti i razumu bit će daleko ispred ostalih naroda; ali ova se prednost mogla osigurati i sačuvati jedino zato da bi se ispunila Božja namjera prema “svim narodima na zemlji”. {PiK 368.2}
Čudesna djela Providnosti tijekom oslobađanja Izraela iz egipatskog ropstva i zauzimanja obećane zemlje navela su mnoge neznabošce da priznaju Izraclova Boga kao svoga vrhovnog Vladara. “Kad pružim ruku svoju na Egipat” – glasilo je obećanje – “i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve” (Exodus 7:5) Čak je i oholi faraon bio prisiljen priznati Gospodnju moć. “Idite!” požurivao je Mojsija i Arona. “Odajite štovanje Jahvi … pa i mene blagoslovite!” Exodus 12:31, 32. {PiK 369.1}
Prilikom svoga napredovanja, Izraelove čete ustanovile su da je glas o velikim djelima hebrejskog Boga išao pred njima, i da su neki neznabošci počinjali shvaćati da je samo On pravi Bog. U pokvarenom Jerihonu, neznaboškinja je posvjedočila: “Jahve, Bog vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.” (Joshua 2:11) Spoznaja o Bogu, koja je tako doprla i do nje, osigurala joj je izbavljenje. ‘”Vjerom … Rahaba ne poginu s nevjernicima.” (Hebrews 11:31) Njezino obraćenje nije bio neki izdvojeni slučaj božanske milosti prema idolopoklonicima koji su priznali Njegov božanski autoritet. Usred zemlje, mnogobrojna skupina – Gibeonei – odbacila je neznaboštvo i sjedinila se s Izraelom, dobivši tako udio u blagoslovima Saveza. {PiK 369.2}
Bog ne priznaje nikakve razlike na temelju nacionalnosti, rase ili kaste. On je Stvoritelj cijeloga čovječanstva. Svi ljudi pripadaju istoj obitelji po stvaranju, i svi su jedno po otkupljenju. Isus je došao razrušiti svaki zid razdvajanja i otvoriti sve odjele predvorja Hrama kako bi svaka duša slobodno mogla doći k Bogu. Njegova ljubav je tako široka, tako duboka i tako potpuna da svuda prodire. Ona uzdiže iz područja Sotonina utjecaja one koji su bili zavedeni njegovim prijevarama, i stavlja ih nadohvat Božjeg prijestolja, prijestolja koje je okruženo dugom obećanja. U Kristu nema Židova ni Grka, roba ni slobodnjaka. {PiK 369.3}
U godinama nakon zauzimanja obećane zemlje, blagoslovljene Gospodnje namjere o spasenju neznabožaca skoro su potpuno bile zaboravljene, i zato je postalo neophodno da Bog ponovno objavi svoj plan. “Spomenut će se i Jahvi se vratit svi krajevi zemlje” – nadahnuto je pjevao psalmist – “pred njim će niče pasti sve obitelji pogana.” “Nek dođu velikani iz Egipta, Etiopija nek pruži ruke Bogu!” “Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega, i svi kraljevi zemlje slave tvoje.” “Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu. Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane, da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu, kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi.” Psalm 22:27; 68:31; Psalm 102:15, 18-22. {PiK 370.1}
Da je Izrael opravdao sveto povjerenje, svi narodi svijeta sudjelovali bi u njegovim blagoslovima. Ali srca onih kojima je bilo povjereno poznavanje spasonosne istine, ostala su ravnodušna prema potrebama bližnjih. Kad se izgubila iz vida Božja namjera, na neznabošce se počelo gledati kao na ljude koji se nalaze izvan okrilja Njegove milosti. Svjetlo istine bilo je uskraćeno i prevladala je tama. Narodi su bili prekriveni velom neznanja, Božja ljubav je bila jedva poznata, a cvjetali su zabluda i praznovjerje. {PiK 371.1}
S takvim okolnostima suočio se Izaija kad je bio pozvan u proročku službu; ipak se nije obeshrabrio, jer su mu u ušima još odjekivali pobjedonosni zborovi anđela oko Božjeg prijestolja: “Puna je sva zemlja Slave njegove!” (Isaiah 6:3) Njegova je vjera ojačala kad je dobio viđenja o slavnim pobjedama Božje Crkve, kad će se “zemlja ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora” (Isaiah 11:9). “Zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše” trebao je konačno biti uništen (Isaiah 25:7). Božji Duh je trebao biti izliven na svako tijelo. Oni koji su gladni i žedni pravednosti trebali su biti ubrojeni medu pripadnike Božjeg Izraela. “Rast će kao trava pokraj izvora, kao vrbe uz vode tckućice” – kazao je prorok. “Jedan će reći: ‘Ja sam Jahvin’, drugi će se zvati imenom Jakovljevim. Treći će sebi na ruci napisati: ‘Jahvin’ i nazvat će se imenom Izraelovim.”Isaiah 44:4, 5. {PiK 371.2}
Proroku je bilo dano otkrivenje o Božjem blagotvornom planu da raseli nepokajane Judejce medu narode na Zemlji. “Zato će narod moj poznati moje ime, i shvatit će, u onaj dan, da sam ja koji govorim: ‘Evo me!” – objavio je Gospodin (Isaiah 52:6). I nisu samo oni trebali naučiti pouku o poslušnosti i povjerenju, već su i u mjestima svoga izgnanstva trebali prenositi drugima spoznaju o živom Bogu. Mnogi su ga stranci trebali naučiti voljeti kao svoga Stvoritelja i svog Otkupitelja; trebali su početi svetkovati Njegov sveti subotnji dan kao spomen na Njegovu stvaralačku moć, i kad On bude “ogolio svetu svoju mišicu pred očima svih naroda1′ da svoj narod oslobodi iz ropstva, “svi krajevi zemaljski” ugledat će Božje spasenje (Isaiah 52:10. Mnogi od tih obraćenika iz neznaboštva poželjet će se potpuno sjediniti s Izraelcima i pratiti ih kad se budu vraćali u Judeju. Nije bilo razloga da bilo tko od njih kaže: “Jamačno će me Jahve odvojiti od svojega naroda” (Isaiah 56:3), jer je Bog preko svoga proroka objavio svima koji se predaju Njemu i budu poštovali Njegov Zakon da će se ubrajati u duhovni Izrael – u Njegovu Crkvu na Zemlji. {PiK 371.3}
“A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode. Riječ je Gospoda Jahve koji sabire raspršene Izraelce: ‘Sabrat ĆU ih još povrh onih koji su već sabrani.’” (Isaiah 56:6-8) {PiK 372.1}
Proroku je bilo dopušteno da pogleda unaprijed kroz vjekove u vrijeme dolaska obećanoga Mesije. Isprva je vidio samo “mrak i stravu, svuda tminu tjeskobnu” (Isaiah 8:22). Mnogi koji su čeznuli za svjetlošću istine, pošli su za lažnim učiteljima i zalutali u tajanstvenim labirintima filozofije i spiritizma, drugi su se pouzdali u obličje pobožnosti, ali nisu unijeli pravu svetost u svoj svakidašnji život. Stanje je izgledalo beznadno, ali se prizor ubrzo promijenio i pred očima proroka ukazala se prekrasna slika. Vidio je kako se rada Sunce pravednosti noseći zdravlje na svojim krilima, i, pun divljenja, on je uzviknuo: “U vrijeme posljednje on će postaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” Isaiah 9:1, 2. {PiK 373.1}
To slavno Svjetlo svijeta trebalo je donijeti spasenje svakom koljenu i jeziku, plemenu i narodu. O djelu koje mu je predstojalo, prorok je čuo vječnoga Oca kako govori: “Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.” “U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i postavio Za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: ‘Iziđite!’ a onima koji su u tami: Dođite na svjetlo!’” “Gle, jedni dolaze izdaleka, drugi sa sjevera i sa zapada, a neki iz zemlje sinimske.” Isaiah 49:6, 8, 9, 12. {PiK 373.2}
Gledajući još dalje u budućnost, prorok je vidio doslovno ispunjenje ovih slavnih obećanja. Vidio je nositelje radosne vijesti o spasenju kako odlaze do najudaljenijih krajeva zemlje, svakom plemenu i puku. Čuo je Gospodina kako govori o evanđeoskoj Crkvi (simbolički predstavljenoj Jeruzalemom – prim. prev): ‘Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti, i kao potok nabujali bogatstvo naroda” i kako joj zatim daje nalog: “Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje će potomstvo zavladat narodima.” Isaiah 66:12; 54:2, 3. {PiK 374.1}
Gospodin je objavio proroku da će poslati svoje svjedoke “narodima u Taršiš, Put, Lud … Tubal i Javan – k dalekim otocima …”Isaiah 66:19. {PiK 374.2}
”Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!” {PiK 374.3}
Prorok je čuo Božji glas kako poziva svoju Crkvu na posao koji joj je određen, da bi se pripremio put za objavljivanje Njegovoga vječnog kraljevstva. Poruka je bila neusporedivo jasna: {PiK 375.1}
“Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi,
nad tobom blista Slava Jahvina,
a zemlju, evo, tmina pokriva,
i mrklina narode! {PiK 375.2}
A tebe obasjava Jahve,
i Slava se njegova javlja nad tobom.
K tvojoj svjetlosti koračaju narodi,
i kraljevi k istoku tvoga sjaja.
Podigni oči, obazri se:
svi se sabiru, k tebi dolaze. {PiK 375.3}
Sinovi tvoji dolaze izdaleka,
kćeri ti nose u naručju.”
“Zidine će tvoje obnoviti stranci, {PiK 375.4}
i kraljevi njihovi služit će ti.
U svojoj srdžbi ja sam te udario,
al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah.
Vrata će tvoja biti otvorena svagda,
ni danju ni noću neće se zatvarati,
da propuste k tebi bogatstva naroda {PiK 375.5}
s kraljevima koji ih vode.”
“Obratite se k meni da se spasite,
svi krajevi zemlje,
jer ja sam Bog i nema drugoga!” {PiK 375.6}
Isaiah 60:1-4, 10, 11; 45:22.
Ova proročanstva o velikom duhovnom buđenju u vrijeme velike tame nalaze danas svoje ispunjenje u lancu misionarskih postaja koje se pružaju sve do mračnih krajeva svijeta. Skupine misionara u neznabožačkim zemljama prorok uspoređuje sa zastavicama koje su postavljene da bi se usmjerili oni koji traže svjetlo istine. {PiK 375.7}
Izaija kaže: “U onaj dan: Jahve će drugi put ruku pružiti da otkupi Ostatak svoga naroda … Podignut će stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje.” Isaiah 11:10-12. {PiK 376.1}
Dan izbavljenja je pred vratima. Jer Jahve svojim očima gleda po svoj zemlji da bi se ohrabrili oni kojima je srce iskreno prema njemu.” (2 Chronicles 16:9) On u svakome narodu i plemenu vidi muškarce i žene koji se mole za prosvjetljenje i znanje. Njihova je duša nezadovoljna, dugo su se već hranili pepelom. Vidi Isaiah 44:20. Neprijatelj svake pravednosti skrenuo ih je s pravoga puta i oni posrcu kao slijepci. Ali ostali su pošteni u srcu i žele upoznati bolji put. Iako u dubinama neznaboštva, bez poznavanja pisanog Božjeg Zakona i Njegova Sina Isusa, oni na mnogo načina otkrivaju da božanska sila djeluje na njihov um i karakter. {PiK 376.2}
Katkad su oni, koji nisu imali nikakve spoznaje o Bogu, osim one koju su primili pod utjecajem božanske milosti, bili ljubazni prema Njegovim slugama i štitili ih izlažući opasnosti vlastiti život. Sveti Duh usađuje Kristovu milost u srca mnogih plemenitih tražilaca istine, budeći u njima sklonosti koje su protivne njihovoj naravi, protivne njihovoj ranijoj naobrazbi. ‘Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka” (John 1:9), obasjava i njihovu dušu: i to Svjetlo, ako mu se budu pokorili, povest će njihove korake prema Božjem kraljevstvu. Prorok Mihej kaže: “Ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja … izvest ce me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” Micah 7:8, 9. {PiK 376.3}
Nebeski plan spasenja dovoljno je širok da obuhvati cijeli svijet. Bog želi u iscrpljeno čovječanstvo udahnuti dah života. On neće dopustiti nijednoj duši da se razočara ukoliko iskreno čezne za nečim uzvišenijim i plemenitijim od onoga što joj svijet može ponuditi. On svoje anđele neprestano šalje onima koji se, iako u vrlo nepovoljnim okolnostima, u vjeri mole da ih obuzme neka sila, uzvišenija od njihove, i da im donese izbavljenje i mir. Na različite načine Bog će im se otkrivati i dovoditi ih u vezu s djelima svoje Providnosti da bi učvrstio njihovo povjerenje u Onoga koji je sebe dao kao otkup za sve, tako “da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove” Psalm 78:7. {PiK 377.1}
“Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku?” “Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku!” (Isaiah 49:24, 25) “Uzmaknut će u golemu stidu koji se uzdaju u kipove, koji ljevenim likovima govore: Vi ste naši bogovi/” Isaiah 42:17. {PiK 378.1}
“Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu (Psalm 146:5) “Vratite se u Tvrđavu, izgnanici puni nade …” (Zechariah 9:12) Svima koji su iskrena srca u neznabožačkim zemljama — koji su “pravedni” u očima Neba – “sviće ko svjetlost u tami” (Psalm 112:4). Bog je rekao: ‘Vodit ću slijepce po cestama, uputit ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti.” Isaiah 42:16. {PiK 378.2}
Judino kraljevstvo, koje je uživalo blagostanje u doba Ezekije, još jednom je nisko palo tijekom dugih godina Manaseove bezbožne vladavine, kada je mnogoboštvo obnovljeno i mnogi bili navedeni na idolopoklonstvo. “Ali je Manaše zaveo Judcjce i Jeruzalemce te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio pred sinovima Izraelovim.” (2 Chronicles 33:9) Slavna svjetlost ranijih naraštaja bila je zamijenjena tamom praznovjerja i zablude. Velika zla su se pojavila i širila – nasilništvo, tlačenje, mržnja prema svemu što je dobro. Pravda je bila izopačena, nasilje je postalo sveopća pojava. {PiK 381.1}
Ipak, ni ta teška vremena nisu ostala bez svjedoka za Boga i za pravdu. Mučna iskustva kroz koja je Juda bez štete prolazio tijekom Hzekijina kraljevanja, u mnogim srcima razvila su čvrstinu karaktera koja je sada poslužila kao bedem protiv sveopćeg bezakonja. Njihovo svjedočenje za istinu i pravdu izazvalo je gnjev Manašea i njegovih ljudi na vlasti, koji su se nastojali utvrditi 382 zločinima, ušutkujući svaki glas neodobravanja. “I mnogo je nedužne krvi prolio Manaše, tako da se njome napunio Jeruzalem od jednoga kraja do drugoga.” 2 Kings 21:16. {PiK 381.2}
Jedna od prvih žrtava bio je Izaija, koji je više od pola stoljeća stajao pred Judom kao izabrani Gospodnji vjesnik. ‘Drugi, opet, iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice. Biše kamenovani, stavljeni na kušnju, pilani, umoreni mačem; išli su tamoamo u ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani – oni kojih svijet ne bijaše dostojan! -lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.” Hebrews 11:36-38. {PiK 382.1}
Neki od onih koji su bili progonjeni u vrijeme Manašeove vladavine imali su zadatak da objave posebne poruke ukora i osude. Judejski kralj, govorili su proroci, učinio je više zla “nego što su prije njega radili Amorejci”. Zbog takve pokvarenosti njegovo se kraljevstvo suočavalo s krizom; stanovnici zemlje uskoro su trebali biti odvedeni kao sužnji u Babilon i tamo postati „plijen i grabež svim svojim neprijateljima” (2 Kings 21:11, 14). Međutim, Bog neće potpuno odbaciti one koji ga u stranoj zemlji budu priznali za svoga Vladara; oni će, možda, proći kroz teške nevolje, ali će ih On ipak izbaviti kada to bude htio i kako to bude htio. Oni koji se potpuno pouzdaju u Njega naći će u Njemu sigurno utočište. {PiK 382.2}
Proroci su nastavili vjerno objavljivati svoje savjete i opomene; neustrašivo su se obraćali Manašeu i njegovu narodu, ali poruke su dočekivane s prijezirom — otpali Juda nije ih htio slušati. Kao nagovještaj onoga što će snaći narod ukoliko ustraje u bezbožnosti, Gospodin je dopustio da njihova kralja zarobe asirski vojnici koji su ga “svezali u dvoje mjedene verige i odveli u Babilon”, svoju privremenu prijestolnicu. Ova je nevolja kralja osvijestila pa se počeo moliti “za milost Jahvi, svome Bogu, ponizivši se veoma pred Bogom otaca. Molio se, i Bog i .u se smilovao te usliša njegovu prošnju i vrati ga u Jeruzalem u kraljevstvo. Manaše tada spozna da je Jahve Bog.” (2 Chronicles 33:11-13) Ali ovo pokajanje, iako značajno, došlo je prekasno da bi moglo spasiti kraljevstvo od pokvarenoga utjecaja dugogodišnjeg idolopoklonstva. Mnogi su se spotakli i pali da se više nikad ne podignu. {PiK 382.3}
Medu onima čije je životno iskustvo bilo nepopravljivo oblikovano Manašeovim sudbonosnim otpadom bio je i njegov sin, koji je došao na prijestolje u dvadeset drugoj godini života. O kralju Amonu je zapisano: “U svemu je slijedio put svoga oca, služio je idolima kojima je služio i njegov otac, i klanjao im se. I hodaše cijelim putem kojim je hodio otac njegov, i služaše gadnim bogovima, kojima je služio otac njegov, i klanjaše im se. On je ostavio Jahvu, Boga svojih praotaca, i nije hodio putem Jahvinim.” (2 Kings 21:21, 22) Bezbožnom kralju nije bilo dopušteno da dugo vlada. Usred njegova drskog bezboštva, samo dvije godine nakon stupanja na prijestolje, sluge su ga ubile u dvoru, a puk je “na njegovo mjesto zakraljio sina mu Jošiju.” 2 Chronicles 33:23, 25. {PiK 383.1}
Nakon Jošijina stupanja na prijestolje, a on je vladao trideset jednu godinu, oni koji su sačuvali čistoću vjere počeli su se nadati da je zaustavljeno propadanje kraljevstva: naime, novi se kralj, iako star s;fmo jedanaest godina, bojao Boga, i od samog je početka činio “što je pravo u Jahvinim očima. U svemu je hodio putem svoga oca Davida, ne skrećući ni desno ni lijevo” (2 Kings 22:2). Iako sin bezbožnoga kralja, izložen kušnji da krene stopama svoga oca, iako ga je samo nekoliko savjetnika hrabrilo da ustraje na pravome putu, Jošija je ostao vjeran Bogu Izraelovu. Upozoren zabludama prošlih naraštaja, odlučio je činiti dobro umjesto da padne u provaliju grijeha i pokvarenosti u koju su dospjeli njegov otac i djed. On nije skretao “ni desno ni lijevo”. Budući da je zauzimao odgovoran položaj, odlučio je prihvatiti smjernice dane izraelskim kraljevima, a njegova je poslušnost omogućila Bogu da ga upotrijebi sebi na čast. {PiK 384.1}
U vrijeme kad je Jošija počeo kraljevati, a i mnogo godina prije toga, Judejci iskrena srca pitali su se hoće li se Božja obećanja, dana drevnom Izraelu, ikada ispuniti. S ljudskoga gledišta, božanska namjera s izabranim narodom izgledala je skoro potpuno neostvariva. Otpadništvo iz proteklih stoljeća postajalo je sve jače iz godine u godinu; deset plemena je već bilo raseljeno po narodima; preostala su samo plemena Jude i Benjamina, a čak su se i ona sada nalazila na rubu moralne i nacionalne propasti. Proroci su počeli proricati potpuno uništenje njihovoga lijepog grada, u kojemu se nalazio Hram što ga je sagradio Salomon, i prema kome su bile usmjerene sve njihove nade u postizanje nacionalne veličine. Zar je moguće da Gospodin kani odustati od svoje zavjetne namjere da izbavi one koji će se pouzdati u Njega? Suočeni s dugotrajnim progonstvima pravednih i očiglednim blagostanjem bezbožnih, mogu li se oni koji su ostali odani Bogu nadati boljim danima? {PiK 384.2}
Prorok Habakuk je glasno izrazio ova strahovanja. Imajući pred očima teškoće kroz koje su prolazili vjerni njegova vremena, muku svoga srca pretočio je u pitanja: “Dokle ću, Jahve, zapomagati, a ti da ne čuješ? Vikati k tebi: ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da. zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno.” Habakkuk 1:2-4. {PiK 385.1}
Bog je odgovorio na vapaje svoje vjerne djece. Preko svojih izabranih predstavnika On je objavio svoju odluku da izvrši kaznu nad narodom koji se odvratio od Njega i počeo služiti bogovima neznabožaca. Za životnog vijeka nekih koji su se raspitivali za budućnost, On će čudesno upravljati poslovima vodećih naroda na Zemlji i dovesti Babilonce do prevlasti. Ovi Kaldejci, narod “strašan i jezovit”, trebali su iznenada 386 provaliti u Judeju kao bič poslan od Boga (Habakkuk 1:7). Juđini knezovi i najizabraniji u narodu trebali su biti odvedeni u sužanjstvo u Babilon; judejski gradovi, sela i obrađena zemlja trebali su biti pretvoreni u pustoš; ništa nije smjelo biti pošteđeno. {PiK 385.2}
Siguran da će se, usprkos ovim strašnim kaznama, Božja namjera prema Njegovu narodu na neki način ipak ostvariti, Habakuk se poklonio pokorno prihvaćajući Gospodnju objavljenu volju. “Nisi li od davnih vremena, Jahve, Bože moj, Svece moj?” uzviknuo je. A onda, uzdižući se vjerom iznad mračnih perspektiva neposredne budućnosti, čvrsto se hvatajući za dragocjena obećanja koja otkrivaju Božju ljubav prema Njegovoj odanoj djeci, prorok je dodao: “Nećemo umrijeti!” (Habakkuk 1:12 DK) Izražavajući tako svoju vjeru, predao je svoj slučaj i slučaj svakoga vjernog Izraelca u ruke milosrdnog Boga. Ovo nije bio jedini slučaj da je Habakuk pokazao jačinu svoje vjere. {PiK 386.1}
Jednom drugom prigodom, dok je razmišljao o budućnosti, izrekao je sljedeće riječi: “Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći.” Gospodin mu je milostivo odgovorio: ‘”Zapisi viđenje, urezi ga na pločice, da ga čitač lako čita.’ Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.” Habakkuk 2:1-4. {PiK 386.2}
Vjera koja je jačala Habakuka i sve svete i pravedne koji su živjeli u to teško vrijeme bila je ona ista vjera koja danas održava Božji narod. U najmračnijim trenucima, u najtežim okolnostima, kršćanin se može osloniti na izvor svekolike svjetlosti i snage. Iz dana u dan, vjerom u Boga, on može obnavljati svoju nadu i hrabrost. “A pravednik živi od svoje vjere.” U službi Bogu ne smije biti malodušnosti, kolebanja ni straha. Gospodin će više nego ispuniti najsmjelija očekivanja onih koji se uzdaju u Njega. On će im dati mudrosti u skladu s različitim okolnostima u kojima će se naći. {PiK 386.3}
Apostol Pavao rječito svjedoči o tome kako se Bog obilno postarao za svaku dušu koja je izložena kušnji. Njemu je bilo upućeno božansko obećanje: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” Ispunjen zahvalnošću i povjerenjem, Božji prokušani sluga je odgovorio: “Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” 2 Corinthians 12:9, 10. {PiK 387.1}
Mi moramo gajiti i njegovati vjeru o kojoj su svjedočili proroci i apostoli – vjeru koja se oslanja na Božja obećanja i koja čeka na izbavljenje u vrijeme koje je Bog odredio i onako kako je to On zamislio. Pouzdana proročka riječ konačno će se ispuniti slavnim dolaskom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista kao Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima. Vrijeme čekanja možda izgleda dugačko, možda dušu pritiskuju obeshrabrujuće okolnosti, mnogi u koje smo se uzdali će možda pasti na putu; međutim, zajedno s prorokom koji je hrabrio Judu u vrijeme nezapamćenog otpada, uzviknimo puni povjerenja: “Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek sva zemlja zašuti pred njime!” (Habakkuk 2:20) Neka nam uvijek bude u sjećanju radosna poruka: “Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti … a pravednik živi od svoje vjere” (Habakkuk 2:3.4) {PiK 387.2}
“Jahve, čuo sam za slavu tvoju,
Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
Ponovi ga u naše vrijeme! {PiK 388.1}
Otkrij ga u naše vrijeme!
U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
Bog stiže iz Temana,
a Svetac s planine Parana!
Veličanstvo njegovo zastire nebesa,
zemlja mu je puna slave.
Sjaj mu je ko svjetlost,
zrake sijevaju iz njegovih ruku,
ondje mu se krije sila.
Kuga pred njim ide. {PiK 388.2}
groznica ga sustopice prati.
On stane, i zemlja se trese.
on pogleda, i dršću narodi.
Tad se raspadoše vječne planine, {PiK 388.3}
bregovi stari propadoše,
njegove su staze od vječnosti.
Iziđe da spasiš narod svoj,
da spasiš svog pomazanika.
Jer smokvino drvo neće više cvasti,
niti će na lozi biti ploda,
maslina će uskratiti rod.
polja neće donijeti hrane,
ovaca će nestati iz tora,
U oborima neće biti ni goveda.
Ali ja ću se radovati U Jahvi
i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
Jahve, moj Gospod, moja je snaga.” {PiK 388.4}
Habakuk nije bio jedini preko kojega je bila objavljena poruka o sjajnoj nadi u buduću pobjedu kao i o sadašnjem sudu. Tijekom Jošijina kraljevanja Gospodnja riječ došla je Sefaniji, jasno najavljujući posljedice stalnog otpada, usmjeravajući pozornost prave Crkve na slavnu budućnost koja ju čeka. Njegova proročanstva o kazni koja je prijetila Judi na isti će se način ispuniti i u kaznama koje očekuju nepokajani svijet u vrijeme drugoga Kristovog dolaska: {PiK 389.1}
“Blizu je dan Jahvin, veliki! Blizu je i žurno dolazi! Gorak je glas dana Jahvina: tada će i junak zajaukati. Dan gnjeva, onaj dan! Dani tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustošenja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština! Dan trubi javi ne i bojne vike na gradove utvrđene
i na visoka kruništa.” {PiK 390.1}
“Prepustit ću ljude nevoljama i vrludat će kao slijepci (jer su protiv Jahve sagriješili), krv će se njihova prosuti kao prašina … Ni njihovo srebro ni njihovo zlato neće ih spasiti. U dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeci. {PiK 390.4}
Jer on će uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje.” (Zephaniah 1:17.18)
“Saberite se, skupite se,
Narode bestidni
prije nego budete izgnani
kao pljeva koja se u dan rasprši,
prije nego stigne na vas
plamen i gnjev Jahvin, {PiK 390.5}
prije nego stigne na vas
dan gnjeva Jahvina.
Tražite Jahvu,
svi skromni na zemlji,
svi koji izvršavate odredbe njegove!
Tražite pravdu,
Tražite poniznost:
vi ćete možda biti zaštićeni
u dan gnjeva Jahvina.” {PiK 390.6}
”Evo svladavam sve tvoje tlačitelje. U ono vrijeme izbavit ću sve hrome, sabrat ću prognane, pribavit im hvalu u diku po svoj zemlji gdje ih sramota bijaše dopala. U ono vrijeme ja ću vas dovesti, u ono vrijeme ja ću vas sabrati! Tada ću vam dati hvalu i diku medu narodima zemlje, kad okrenem vašu sudbinu pred vašim očima – govori Jahve.” Zephaniah 3:19, 20, R.V. {PiK 391.1}
“Klikći od radosti. Kćeri sionska,
viči od veselja, Izraele!
Veseli se i raduj se iz sveg srca,
Kćeri jeruzalemska!
Jahve te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio!
Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!
Ne boj se više zla!
U onaj dan reći će se Jeruzalemu:
Ne boj se, Sionc!
Neka ti ne klonu ruke! {PiK 391.2}
Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj,
silni spasitelj!
On će se radovati tebi pun veselju,
obnovit će ti svoju ljubav,
kliktat će nad tobom radosno.” {PiK 391.3}
Tihi, ali snažni procesi, pokrenuti porukama proroka koji su najavljivali sužanjstvo u Babilonu, mnogo su pridonijeli da se pripremi put za obnovu do koje je došlo u osamnaestoj godini Jošijina kraljevanja. Ovaj pokret koji je najavljene kazne uspio odgoditi bar za neko vrijeme, neočekivano se razbuktao nakon pronalaženja i proučavanja dijela svetih spisa koji su mnogo godina ležali izgubljeni i zaboravljeni. {PiK 392.1}
Skoro stotinu godina prije toga, tijekom prve svečane proslave Pashe za vrijeme Ezekije, bila je proglašena naredba da svećenici svakoga dana javno, pred pukom, čitaju tekstove iz Knjige Zakona. Upravo je poštovanje pravila koja je zapisao Mojsije, posebno onih u Knjizi Saveza, dijelu knjige Ponovljeni zakon, pridonijelo da Ezekijina vladavina bude tako uspješna. Međutim, Manaše se usudio odbaciti ta načela i za njegova kraljevanja tiranski primjerak Knjige Zakona, nemarno zametnut, negdje se izgubio. I tako je narod mnogo godina proveo uglavnom lišen tih dragocjenih pouka. {PiK 392.2}
Hilkija, veliki svećenik, pronašao je davno zaboravljeni rukopis kad su u Hramu bili obavljani opsežni radovi u skladu s planom kralja Jošije da se sačuva sveta građevina. Veliki svećenik je dragocjenu knjigu predao Šafanu, kraljevom tajniku, koji ju je prvo pročitao, a zatim odnio kralju ispričavši mu i priču o njezinu otkrivanju. {PiK 393.1}
Jošija se duboko uzbudio kad su mu prvi put pročitali opomene i savjete, zabilježene u prastarom rukopisu. Nikada ranije nije tako potpuno shvatio jasnoću s kojom je Bog pred Izraelom otkrivao “život i smrt, blagoslov i prokletstvo” (Deuteronomy 30:19); i koliko puta ga je pozivao da promijeni način života kako bi Ga mogao proslaviti na Zemlji i biti na blagoslov svim narodima. “Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte predati pred njima!” pozivao je Bog narod preko Mojsija. “Ta sam Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti.” Deuteronomy 31:6. {PiK 393.2}
Knjiga je obilovala obećanjima o Božjoj spremnosti da savršeno izbavi one koji se potpuno pouzdaju u Njega. Kao što je silno radio na njihovom izbavljenju iz egipatskog ropstva, tako će silno raditi i na njihovu učvršćivanju u obećanoj zemlji i izbijanju na čelo svih naroda na Zemlji. {PiK 393.3}
Ohrabrenja, ponuđena kao nagrada za poslušnost, bila su praćena proročanstvima o kazni koja će stići neposlušne; i dok je slušao nadahnute riječi, kralj je shvatio, na temelju slike koja mu je bila očitovana, da sada upravo takve okolnosti vladaju u njegovu kraljevstvu. Slušajući proročke opise otpada od Boga, uplašio se kad je pronašao i jasne prijetnje da će dan osvete brzo osvanuti i da neće biti lijeka. Jezik je bio jasan; nije bilo mogućnosti da pogrešno shvati riječi. A pri kraju knjige, u nabrajanju Božjih postupaka prema Izraelu i događaja koji će se zbiti u budućnosti, sve je to postalo još mnogo jasnije. U nazočnosti svega Izraela Mojsije je objavio: {PiK 393.4}
“Slušajte, nebesa, sad ću govoriti;
čuj, zemljo, riječi usta mojih!
Nek mi nauk daždi poput kiše,
kao rosa nek riječ moja pada,
kao kišica po mladoj zeleni,
kao pljusak po travi velikoj!
Jer. Jahvino ću ime uznositi,
a vi, Boga našeg veličajte!
On je Stijena, djelo mu je savršeno,
jer pravi su svi njegovi putovi.
Bog je on vjeran i bez zloće,
pravedan je on i pravičan.” {PiK 394.1}
“Opomeni se negdašnjih dana,
pogledajte godine svakoga vijeka!
Pitaj oca svojega i on će ti javiti,
starije svoje i kazat će ti!
Kada Višnji razdade nasljedstvo narodima,
kada razdijeli sinove Adamove,
postavi mede narodima po broju sinova Izraelovih.
Jer je dio Gospodnji narod njegov,
Jakov je uže nasljedstva njegova.
Nade ga U zemlji pustoj,
na mjestu strašnu gdje buci pustoš.
vodi ga unaokolo, uči ga,
i čuva ga kao zjenicu oka svojega!” {PiK 394.2}
(Deuteronomy 32:7-10 DK)
“Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se …
Odbacio je Boga koji ga stvori
i prezreo Stijenu svog spasenja.
ludim bozima učiniše ga ljubomornim,
razjariše ga svojim gnusobama.
Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu,
bogovima kojih ne poznavahu prije,
došljacima koji stigoše nedavno
i koje oci njihovi ne štovahu.
Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade,
ne sjećaš se više Boga koji te rodi!
Vidje to Jahve, i u gnjevu svojem
odbaci sinove svoje i kćeri,
Lice ću im svoje sakriti, reče,
i vidjet ću što će biti od njih. {PiK 395.1}
Jer izopačeno je to koljeno,
sinovi u kojima vjernosti nema.
Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše,
razdražiše me ništavilima svojim,
i ja ću njih ljubomornim učinit,
pukom ništavnim,
razdražit ću ih glupim nekim narodom!” {PiK 395.2}
“Sve nevolje na njih ću svaliti,
na njih ću svoje istrošiti strijele.
Od gladi će umirati,
ognjica i pošast njih će trovati.
Poslat ĆU na njih zub zvjerinji
i otrov zmija što prahom gamižu.”
“Jer narod je to bez znanja.
oštroumlja u njih nema.
Da su mudri, već bi se i dosjetili.
razbrali što ih očekuje.
Kako da jedan tisuću u bijeg nagna, i deset tisuća da dvojica gone.
da ih Stijena njina nije prodala,
da ih Jahve nije izručio?
Al stijena im nije poput naše Stijene; {PiK 395.3}
osuđeni su naši neprijatelji.”
“Al nije li on u mene poput dragulja,
zapečaćen u mojim riznicama?
Moja je odmazda i nagrada
u vrijeme kad im noga posrne.
Jer je blizu dan njihove propasti,
udes njihov brzo im se bliži!” {PiK 396.1}
(Deuteronomy 32:15-21.23.24.28-31.34.35)
Ovakvi i slični tekstovi otkrivali su Jošiji Božju ljubav prema Njegovom narodu i Njegovu odvratnost prema grijehu. Dok je čitao proročanstva o skorim kaznama nad onima koji će ustrajati u pobuni, kralj je zadrhtao pred budućnošću. Judina pokvarenost bila je velika; a kakav će biti ishod njegova nastavljenog otpadništva? {PiK 396.2}
Ranijih godina kralj nije bio ravnodušan prema sveopćem idolopoklonstvu. “Osme godine kraljevanja, dok još bijaše dječak”, odlučio je potpuno se posvetiti Bogu. Četiri godine kasnije, kad mu je bilo dvadeset godina, uložio je ozbiljan napor da ukloni kušnju svojih podanika pa je “stao čistiti Judeju i Jeruzalem od uzvišica, ašera, od rezanih i livenih likova. Pred njim su oborili žrtvenike Baalu, polomio je sunčane stupove koji bijahu na njima; izlomio je i šatro ašere i rezane i livene likove, prosuo ih po grobovima onih što su im prinosili žrtve. Svećeničke je kosti spalio na njihovim žrtvenicima i tako očistio Judeju i Jeruzalem.”2 Chronicles 34:3-5. {PiK 396.3}
Nezadovoljan temeljnim poslom koji je obavio u Judeji, mladi kralj je proširio svoje napore i na dijelove Palestine koje su nekad naseljavali pripadnici deset Izraelovih plemena, od kojih je sada preostao samo neznatni ostatak. Izvještaj dodaje: “Isto je učinio i po gradovima Manašeova, Efrajimova i Šimunova plemena, pa do Neftalijeva.” Sve dok nije prešao uzduž i poprijeko ovo područje opustošenih mjesta i “oborio žrtvenike i ašere, raskovao i šatro rezane likove i isjekao sve sunčane stupove po svoj zemlji izraelskoj”, nije se htio vratiti u Jeruzalem (2 Chronicles 34:6.7). {PiK 397.1}
I tako se lošija od svoje najranije muževne dobi potrudio da iskoristi svoj kraljevski položaj za uzdizanje načela Božjega svetog Zakona. A sada, dok mu je tajnik Šafan čitao iz Knjige Zakona, kralj je shvatio da se u toj knjizi krije blago znanja, moćni saveznik u djelu obnove koju je toliko želio provesti u zemlji. Odlučio je da će djelovati u skladu s njezinim savjetima, ali i da će učiniti sve što je u njegovoj moći da svoj narod upozna s njezinim naukom i da ga navede, ukoliko to bude moguće, na poštovanje i ljubav prema nebeskom Zakonu. {PiK 398.1}
Međutim, je li prijeko potrebna reforma imala izgleda na uspjeh? Izrael je skoro dostigao granice Božjeg strpljenja; Gospodin se uskoro trebao podići da kazni one koji su osramotili Njegovo ime. Božja srdžba protiv Njegova naroda već se bila raspalila. Razdiran žalošću i ogorčenjem, Jošija je razdro svoje haljine i pao pred Gospodina u duševnoj agoniji, tražeći da oprosti grijehe nepokajanom narodu. {PiK 398.2}
U to je vrijeme u Jeruzalemu, u blizini Hrama, živjela proročica Hulda. Kraljeve misli, pune zastrašujućih slutnji, okrenule su se njoj, i on je odlučio preko toga Božjeg izabranog vjesnika upitati Gospodina postoji li ikakvo sredstvo njemu na raspolaganju, kojim bi se mogao spasiti zalutali Juda, sada na rubu propasti. {PiK 398.3}
Težina položaja i poštovanje koje je gajio prema proročici naveli su ga da kao svoje izaslanike izabere prve ljude u kraljevstvo. Naredio im je: “Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano.” 2 Kings 22:13. {PiK 398.4}
Preko Hulde Gospodin je Jošiji poslao poruku da se uništenje Jeruzalema ne može izbjeći. Čak i da se narod sada ponizi pred Bogom, ne može izbjeći svoju kaznu. Tako dugo su njihova osjetila bila otupljivana zlim djelima da bi se, ukoliko kazna ne bi bila izvršena, vrlo brzo vratili svome starom grešnom putu. Proročica je odgovorila: “Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: ‘Ovako veli Jahve: Evo, dovest ću nesreću na ovaj grad i na njegove stanovnike, izvršit ću sve što kaže knjiga koju je pročitao judejski kralj. Jer su me ostavili i prinose žrtve tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti.’” (2 Kings 22:15-17) {PiK 399.1}
Međutim, pošto je kralj ponizio svoje srce pred Bogom, Gospodin je nagradio njegove napore u traženju oprosta i milosti. Njemu je bila upućena poruka: “Ali kako ti je omekšalo srce, i jer si se ponizio pred Jahvom čuvši što sam objavio tome gradu i njegovim stanovnicima, koje će pogoditi pustošenje i prokletstvo, i jer si razdro haljine svoje i plakao preda mnom, zato sam te uslišio — riječ je Jahvina. Evo, sjedinit ću te s očima tvojim, i s mirom ćeš leći u grob da ne vidiš svojim očima svu nesreću koju ću svaliti na ovo mjesto.” (2 Kings 22:19.20) {PiK 399.2}
Kralj je morao prepustiti Bogu što će se događati u budućnosti; nije imao vlasti mijenjati vječne Gospodnje odredbe. Međutim, najavljujući odmazdu Neba, Gospodin nije isključio mogućnost pokajanja i popravljanja; i Jošija, otkrivajući po tome Božju spremnost da svoju kaznu ublaži milošću, odlučio je poduzeti sve što je u njegovoj moći da pokrene odlučnu obnovu. Odmah je zakazao veliki sabor na koji je pozvao starješine i predstavnike vlasti iz Jeruzalema i Judeje, kao i obični narod. Svi su se oni, zajedno sa svećenicima i levitima, sreli s kraljem u predvorju Hrama. {PiK 400.1}
Pred tim velikim skupom sam kralj je pročitao “sve riječi Knjige Saveza koja je nađena u Domu Jahvinu” (2 Kings 23:2). Bio je duboko ganut, iznosio je svoju poruku uzbuđeno, slomljena srca. I njegovi slušatelji su bili iskreno dojmljeni. Jačina osjećaja koja se čitala na kraljevu licu, uzvišenost same poruke, svijest o kaznama koje prijete — sve je to utjecalo na mnoge slušatelje da se pridruže kralju u traženju oprosta. {PiK 400.2}
Jošija je tada predložio da se najviši predstavnici vlasti sjedine s narodom u davanju svečanog zavjeta Bogu da će međusobno surađivati u naporima da se postignu odlučujuće promjene. “Kralj, stojeći na svome mjestu, obnovi pred Jahvom Savez da će slijediti Jahvu i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom, da bi ispunio sve stavke toga Saveza zapisane u ovoj knjizi.” Odziv je bio mnogo srdačniji nego što se kralj nadao: “Sav je narod stupio u Savez.” (2 Kings 23:3) {PiK 400.3}
Tijekom obnove koja je uslijedila, kralj se posvetio uništenju svakog vida idolopoklonstva koji je još preostao. Tako dugo su se već stanovnici zemlje klanjali idolima od drveta i kamena da je napor da se ukloni svaki trag tih zala naizgled premašivao ljudsku snagu. Međutim, Jošija je ustrajao u svojim naporima da očisti zemlju. Oštro se suprotstavio idolopoklonstvu uklanjajući “sve svećenike uzvišica … sve bajače i sve vračare, sve kućne bogove i idole, i sve sramote koje se mogu vidjeti u zemlji judejskoj i Jeruzalemu”, sve je njih “Jošija uklonio da izvrši riječi Zakona, zapisane u knjizi koju je našao Hilkija, svećenik Doma Jahvina” (2 Kings 23: 20.24). {PiK 401.1}
U vrijeme raspada kraljevstva, mnogo stoljeća ranije, kad je Jeroboam, sin Nebatov, drsko se protiveći Bogu kojemu je Izrael služio, pokušao odvratiti srce naroda od službi koje su se obavljale u Hramu u Jeruzalemu i pridobiti ga za nove oblike religije, podigao je idolopoklonički žrtvenik u Betelu. Tijekom obreda posvećenja žrtvenika kraj kojega će mnogi Izraelci u vremenima koja su dolazila biti navedeni da prihvate idolopokloničke običaje, iznenada se pojavio Božji čovjek iz Judeje izričući riječi osude bogohulnom obredu. On je ”povikao prema žrtveniku”: {PiK 401.2}
“Žrtveniće, žrtveniče! Ovako veli Jahve: Evo će se roditi u kući Davidovoj sin po imenu Jošija. On će na tebi žrtvovati svećenike uzvišica, te koji na tebi prinose kad, i on će na tebi spaliti ljudske kosti!” (1 Kings 13:2) Ovu je izjavu pratio znak koji je pokazivao da poruka dolazi od Gospodina. {PiK 402.1}
Tri stoljeća su prošla. Tijekom obnove koju je provodio, Jošija se našao u Betelu, na mjestu na kojemu je stajao ovaj prastari žrtvenik. Proročanstvo, izgovoreno prije toliko godina pred Jeroboamom, trebalo se sada doslovno ispuniti. {PiK 402.2}
“Isto tako i žrtvenik u Betelu, uzvišicu koju je sagradio Jeroboam, sin Nebatov, koji je naveo Izraela na grijeh, kralj je srušio, oborio žrtvenik i tu uzvišicu, šatro kamenje u prah, spalio ašere. {PiK 402.3}
A kad se Jošija okrenuo i vidio grobove koji bijahu ondje na gori, posla da se sakupe kosti iz onih grobova, i spali ih na žrtveniku. Tako ga je oskvrnio, izvršavajući riječ Jahvinu, koju je objavio čovjek Božji … {PiK 402.4}
Okrenuvši se, Jošija baci oči na grob čovjeka Božjeg koji je objavio sve to, i upita: ‘Kakav je ono spomenik što ga vidim?’ Ljudi iz grada odgovoriše mu: To je grob čovjeka Božjeg koji je došao iz Judeje i koji je prorekao sve ovo što si ti učinio s betelskim žrtvenikom.’ Pustite ga na miru – reče kralj – i neka nitko ne dira njegove kosti.1 Tako su ostale njegove kosti netaknute s kostima proroka koji je došao iz Samarije.” 2 Kings 23:15-18. {PiK 402.5}
Na južnim obroncima Maslinske gore, nasuprot prekrasnom Gospodnjem Hramu na brdu Moriji, bila su svetišta i likovi koje je na tome mjestu podigao Salomon da bi zadovoljio svoje idolopokloničke žene. Vidi 1 Kings 11:6-8. Tri stoljeća su ti veliki, nakazni likovi stajali na “Gori smutnje” kao nijemi svjedoci otpada najmudrijega izraelskog kralja. I njih je jošija uklonio i uništio. {PiK 402.6}
Kralj se potrudio da još više učvrsti vjeru Judejaca u Boga njihovih otaca održavajući veliki pashalni blagdan, u skladu s uputama koje je našao u Knjizi Zakona. Pripreme su obavili ljudi kojima su bile povjerene svete službe, i na veliki dan blagdana prineseni su obilni darovi. “Takva se Pasha nije svetkovala od vremena sudaca koji su sudili Izraelu, i za sve vrijeme kraljeva izraelskih i judejskih.” (2 Kings 23:22) Međutim, Joši-jina revnost, iako ugodna Bogu, nije mogla oprati grijehe prošlih naraštaja; niti je pobožnost koju su pokazivali kraljevi podanici mogla izazvati promjenu u srcima mnogih Judejaca koji su se tvrdoglavo odbijali okrenuti od idolopoklonstva štovanju pravoga Boga. {PiK 405.1}
Jošija je nastavio vladati još preko deset godina nakon svetkovanja Pashe. U starosti od trideset devet godina poginuo je u sukobu s egipatskim snagama i “bio je sahranjen u grobnici otaca”. “Sva Judeja s Jeruzalemom plakala je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama.” (2 Chronicles 35:24, 25) “Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, u svemu vjeran Zakonu Mojsijevu, a ni poslije njega nije mu bilo ravna. Ipak, Jahve nije odustao od plamena svoga velikoga gnjeva kojim je uskipio protiv Judejaca zbog svih izazova kojima ga je Manaše ljutio.” (2 Kings 23:25, 26) Brzo se približavalo vrijeme da Jeruzalem bude potpuno razoren i da njegovi stanovnici budu odvedeni kao sužnji u Babilon da tamo nauče pouke koje su odbijali prihvatiti u mnogo povoljnijim okolnostima. {PiK 405.2}
Među onima koji su se nadali da će obnova pod Jošijom dovesti do trajnog duhovnog preporoda bio je i Jeremija, kojega je Bog u mladosti, u trinaestoj godini Jošijina kraljevanja, pozvao U proroćku službu. Kao pripadnik levitskog svećenstva, Jeremija se od djetinjstva pripremao za sveti poziv. Tijekom tih sretnih godina pripreme nije ni shvaćao da je još od rođenja određen da bude “prorok svim narodima” pa je, kad je stigao božanski poziv, bio preplavljen sviješću o svojoj nedostojnosti. “Ah, Gospode Jahve ” – uzviknuo je – “gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.” Jeremiah 1:5, 6. {PiK 407.1}
U mladom Jeremiji Bog je vidio ćovjeka koji će opravdati sveto povjerenje i koji će ostati uz pravdu bez obzira na snagu protivnika. On se pokazao vjeran u djetinjstvu; i sada je trebao izdržati nevolje kao dobar vojnik križa. “Ne govori: ‘Dijete sam!’” naredio je Gospodin svome izabranom vjesniku. “Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim.” “Ti bedra svoja sad opaši, tistaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovjediti. Ne dršci pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit ce se s tobom, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ jejahvina.” (Jeremiah 1:7.8.17-19) {PiK 407.2}
Jeremija je trebao stajati pred narodom četrdeset godina kao svjedok za istinu i pravdu. U vrijeme neusporedivog otpada trebao je životom i karakterom poslužiti kao uzor služenja jedinome pravom Bogti. Tijekom strašnih opsada Jeruzalema trebao je služiti kao Gospodnji vjesnik. Trebao je najaviti pad Davidove kuće i uništenje prekrasnog Hrama koji je Salomon sagradio. I kad bude bačen u tamnicu zbog svojih neustrašivih izjava, i dalje je trebao otvoreno govoriti protiv grijeha ljudi na visokim položajima. Prezren, omrznut i odbačen od ljudi, konačno je trebao biti svjedok doslovnog ispunjavanja svojih proročanstava o propasti koja prijeti i sudjelovati u žalostima i nevoljama koje će pratiti uništenje osuđenoga grada. {PiK 408.1}
Međutim, usred sveopće propasti u koju je narod sve dublje zapadao, Jeremija je često dobivao i prilike da preko užasavajućih prizora toga vremena baci pogled u slavnu budućnost, u vrijeme kad će Božji narod biti izbavljen iz zemlje svojih neprijatelja i vraćen u Sion. On je unaprijed vidio i doba kad će Bog obnoviti svoj Savez s narodom. “Duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti.”Jeremiah 31:12. {PiK 408.2}
O svom pozivu u proročku službu sam Jeremija je napisao sljedeće riječi: “I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje. Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš.” Jeremiah 1:9, 10. {PiK 409.1}
Hvala Bogu na nalozima da gradi i da sadi! Tim riječima Jeremiji je bila otkrivena Gospodnja namjera da obnavlja i da liječi. Neugodne su bile poruke koje je trebao objavljivati u godinama koje su dolazile. Trebao je neustrašivo iznositi proročanstva o kaznama koje će ubrzo doći. Sa sjevera “buknut će zlo protiv svih stanovnika zemlje”. “I sudit ću im za sve opačine njihove zato što me ostaviše” – objavio je Gospodin (Jeremiah 1:14.16). Međutim, prorok je ovim porukama trebao pridružiti i obećanja o oprostu ponuđenom svima koji se odvrate od svojih zlodjela. {PiK 409.2}
Kao mudri graditelj, Jeremija je u samom početku svoga životnog djela pokušao ohrabriti Judejce da iskopaju široke i duboke temelje svoga duhovnog života obavljajući djelo sveopćeg pokajanja. Već dugo su oni gradili, služeći se materijalom koji je apostol Pavao usporedio s drvetom, slamom i strnjikom, a sam Jeremija s troskom. “‘Srebro odbačeno’, tako ih zovu” -objavio je o tvrdovratom narodu – “jer ih Jahve odbaci!” (Jeremiah 6:30) Sad su bili pozvani da grade mudro i za vječnost, odbacujući trosku otpada i nevjerstva, ugrađujući u temelje čisto zlato, pretopljeno srebro i drago kamenje – vjeru, poslušnost i dobra djela – jer je samo to prihvatljivo u očima svetoga Boga. {PiK 409.3}
Preko Jeremije Gospodin je svom narodu uputio poruku: “Vrati se, odmetnice Izraele … ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv – riječ je Jahvina – neću se gnjeviti dovijeka. Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Doga svojega … Vratite se, sinovi odmetnici – riječ je Jahvina – jer ja sam vaš Gospodar.” “Ti ćeš me zvati ‘Oče moj!’ i nećeš se više odvratiti od mene.” “Vratite se, sinovi, što se odvratiste, izliječit ću odmetništva vaša!” Jeremiah 3:12-14, 19, 22. {PiK 410.1}
Ovim prekrasnim pozivima Gospodin je dodao i riječi s kojima se njegov zabludjeli narod mogao vratiti Njemu. Trebali su samo reći: “Evo nas, dolazimo k tebi, jer si ti Jahve, Bog naš! Doista, prijevarni su visovi, graja po brdima. Odista, u Jahvi, Bogu našemu, spasenje je Izraelovo! … Ležimo u sramotu svoju, nek nas pokrije ruglo naše! Jer Jahvi, Bogu svome, sagriješismo mi i oci naši, od mladosti svoje do dana današnjeg, i ne slušamo glasa Jahve, Boga svojega!” (Jeremiah 3:22-25) {PiK 410.2}
Obnova pod Jošijom očistila je zemlju od idolopokloničkih svetišta, ali srce mnoštva se nije promijenilo. Sjeme Istine koje je proklijalo i davalo izgleda za bogatu žetvu bilo je zagušenom trnjem. Još jedan takav otpad bio bi koban; i Gospodin se potrudio da narod shvati opasnost u kojoj se nalazi. Jedino ako se pokažu vjerni Gospodinu, mogu se nadati božanskoj naklonosti i blagostanju. {PiK 410.3}
Mnogo puta Jeremija je narodu skretao pozornost na savjete objavljene u knjizi Ponovljeni zakon. Više od svih drugih proroka naglašavao je naučavanje Mojsijeva zakona i pokazivao kako ono može donijeti najveće duhovne blagoslove narodu i srcu svakog pojedinca. “Raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite” – pozivao je narod – “i naći ćete spokoj dušama svojim!” Jeremiah 6:16. {PiK 411.1}
Jednom prilikom, po Gospodnjem nalogu, prorok je zauzeo mjesto kraj jednog od glavnih ulaza u grad i odatle ukazivao na važnost štovanja subote. Stanovnici Jeruzalema bili su u opasnosti da izgube iz vida svetost subote i zato im je bila upućena svečana opomena da toga dana ne obavljaju svjetovne poslove. Bio im je obećan blagoslov pod uvjetom da budu poslušni. Gospodin je objavio: “A vi, ako me poslušate – riječ je Jahvina – i ako ne budete nosili bremena na vrata ovoga grada, nego budete svetkovali dan subotni, ne radeći nikakva posla, tada će na vrata ovoga grada ulaziti kraljevi koji sjede na prijestolju Davidovu, koji se voze kolima i jašu na konjima, oni i njihovi časnici, Judejci i Jeruzalemci, i ovaj će grad ostati dovijeka.” Jeremiah 17:24, 25. {PiK 411.2}
Ovo obećanje o blagostanju kao nagradi za odanost bilo je udruženo s proročanstvom o strašnim kaznama koje će zadesiti grad ako njegovi stanovnici budu nevjerni Bogu i Njegovom Zakonu. Ukoliko pozivi na poslušnost Gospodinu, Bogu njihovih otaca, i na štovanje subotnjeg dana ostanu bez odgovora, grad i njegovi dvori bit će potpuno uništeni vatrom. {PiK 411.3}
I tako je prorok čvrsto stao na stranu zdravih načela pravednog života koja su bila jasno opisana u Knjizi Zakona. Međutim, opće stanje u Judeji bilo je takvo da se promjena na bolje mogla postići samo najodlučnijim mjerama; i zato se on tako ozbiljno trudio oko nepokajanih. Preklinjao ih je: ‘Orite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!” ‘Operi opačinu sa srca svoga, Jeruzaleme, da bi se spasio.” Jeremiah 4:3, 14. {PiK 412.1}
Međutim, veliko mnoštvo naroda nije poslušalo poziv na pokajanje i na promjenu. Nakon smrti dobroga kralja Jošije, oni koji su upravljali narodom pokazali su se nedostojnima svetog povjerenja i mnoge su odveli u otpad. Joahaza, koji je izgubio prijestolje kad je protiv njega ustao egipatski kralj, naslijedio je Jojakim, stariji Jošijin sin. Od samog početka Jojakimova kraljevanja Jeremija je imao malo nade da će se njegova voljena zemlja spasiti od razaranja, a narod od sužanjstva. Ipak, nije mogao šutjeti dok kraljevstvu prijeti potpuna propast. Oni koji su ostali vjerni Bogu morali su biti ohrabreni da izdrže na putu dobra, dok je grešnike trebalo navesti, ako bude moguće, da se odvrate od svoga bezakonja. {PiK 412.2}
Kriza je zahtijevala javne i ustrajne napore. Gospodin je zapovjedio Jeremiji da ode u predvorje Hrama i da govori svim Judejcima koji budu dolazili i odlazili. Iz vijesti koja mu je bila povjerena nije smio izostaviti nijednu riječ, kako bi grešnici u Sionu dobili najbolju moguću priliku da poslušaju i odvrate se od svojih zlih putova. {PiK 412.3}
Prorok je poslušao; stao je na vrata Doma Gospodnjeg i odatle podigao svoj glas opomene i poziva. Sam Svemogući ga je nadahnuo da objavi: {PiK 413.1}
“Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja, i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću — boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim očima zauvijek.” Jeremiah 7:2-7. {PiK 413.2}
Ovdje je jasno pokazano da Gospodin nerado kažnjava. On odgađa svoje kazne i poziva nepokajane. Onaj koji tvori ‘dobrotu, pravo i pravdu na zemlji”, čezne za svojom zalutalom djecom i na svaki mogući način pokušava ih naučiti putu vječnog života (Jeremiah 9:24). On je izveo iz ropstva Izraelce da bi mogli služiti Njemu, jedinome istinitome i živome Bogu. Iako su dugo lutali putovima idolopoklonstva i odbacivali Njegove opomene, On ipak i sada izražava spremnost da odloži kazne i da im pruži još jednu priliku za pokajanje. On ukazuje na činjenicu da se jedino najtemeljitijom promjenom srca može odvratiti propast koja im prijeti. Uzaludno će biti uzdanje u Hram i u njegove obrede. Obredi im ne mogu donijeti oprost grijeha. Uprkos činjenici da pripadaju Božjem izabranom narodu, samo ih promjena srca i načina života može spasiti od neizbježnih posljedica stalnog kršenja Zakona. {PiK 413.3}
I tako je “po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim” odjekivala Jeremijina poruka Judi: “Poslušajte riječi Saveza ovoga” – jasne Gospodnje propise zapisane u svetim spisima – “te ih izvršavajte.” (Jeremiah 11:6. ) I to je upravo bila poruka koju je prorok objavljivao stojeći u predvorju Hrama na početku Jojakimova kraljevanja. {PiK 414.1}
Ukratko je opisao iskustva Izraela od vremena izlaska iz Egipta. Božji Savez s njima glasio je: “Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedili, da vam dobro bude.” Oni su besramno i stalno kršili ovaj Savez. Izabrani narod je hodio “po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leda, a ne lice.”Jeremiah 7:23, 24. {PiK 414.2}
Gospodin se pitao: “Zašto onda taj narod luta uporno i neprekidno?” (Jeremiah 8:5) Po riječima proroka bilo je to zato što nisu poslušali glas Gospodina, Boga svoga, niti su se htjeli popraviti. Vidi Knjigu proroka eremiah 5:3 On se žalio: “Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.” “Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Jahvina!” “Pa a ih zbog toga ne kaznim – riječ je Jahvina – narodu takvu da se ne osvetim?” Jeremiah 7:28; 8:7; Jeremiah 9:9. {PiK 414.3}
Došlo je vrijeme dubokog ispitivanja srca. Dok je Jošija bio njihov kralj, narod je još imao nekog razloga za nadu. Ali on više nije mogao posredovati u njihovu korist jer je poginuo u boju. Grijesi naroda su bili takvi da je vrijeme posredovanja već skoro isteklo. Gospodin je objavio: “Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lica mojega, neka idu od mene! Ako te upitaju: ‘Kamo da idemo?’ odgovori im: Ovako govori Jahve: Tko je za smrt, u smrt! Tko je za mač, pod mač! Tko je za glad, u glad! Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo!” Jeremiah 15:1, 2. {PiK 415.1}
Odbijanje da poslušaju milostivi poziv koji im je Bog sada upućivao donijelo bi nepokajanom narodti one kazne koje su zadesile sjeverno izraelsko kraljevstvo prije više od stotinu godina. Poruka koja im je sada bila upućena, glasila je: “Ako me ne poslušate da hodite po Zakonu što ga stavili pred vas, slušajući riječi mojih slugu proroka koje vam neumorno šaljem, premda ih do sada niste slušali, postupit ću s ovim Domom kao sa Šilom, i učinit ću da ovaj grad bude prokletstvo za sve narode na zemlji.” Jeremiah 26:4-6. {PiK 415.2}
Oni koji su stajali u predvorju Hrama i slušali Jeremijino izlaganje jasno su razumjeli ovo spominjanje Šila i vremena kad su u doba velikoga svećenika Elija Eilistejci svladali Izrael i odnijeli Kovčeg Saveza. {PiK 415.3}
Elijev grijeh bio je u tome što je olako prelazio preko bezakonja svojih sinova u svetoj službi i preko zala koja su se množila u zemlji. Njegova nemarnost da ukloni ta zla navukla je na Izrael strašnu nevolju. Njegovi sinovi su izginuli u boju, sam Eli je izgubio život, Kovčeg Saveta je bio odnesen iz zemlje Izraelove, trideset tisuća ljudi bilo je pobijeno – i sve to zato što je grijehu bilo dopušteno da se nesmetano i neograničeno razvija. Izraelci su se oholo uzdali da će im nazočnost Kovčega, iako su gajili grešne običaje, osigurati pobjedu nad Filistejcima. Na isti način, u vrijeme Jeremije stanovnici Jude su bili skloni vjerovati da će ih strogo poštovanje božanski utvrđenih obreda u Hramu sačuvati od pravedne kazne za njihova prijestupnička djela. {PiK 416.1}
Kakva je to pouka za ljude koji danas obavljaju odgovorne dužnosti u Božjoj Crkvi! Kakva je to ozbiljna opomena da se vjerno uhvate u koštac sa zlima koja danas sramote djelo istine! Neka se nijedan od onih koji sebe smatraju čuvarima Božjeg Zakona ne vara da će ga poštovanje koje formalno ukazuje Božjim zapovijedima staviti izvan domašaja božanske pravednosti! Neka nitko ne odbija ukor zbog zla, neka nitko ne ukorava Božje sluge da su previše revni u pokušajima da očiste Crkvu od onih koji čine zlo! Bog koji mrzi grijeh poziva sve one koji tvrde da vrše Njegov Zakon da odbace svako bezakonje! Zanemarivanje pokajanja i dragovoljne poslušnosti donijet će ljudima danas isto tako ozbiljne posljedice kao i nekadašnjem Izraelu! Postoji granica preko koje se Gospodnje kazne više ne mogu odlagati! Opustošenje Jeruzalema u Jeremijine dane svečana je opomena suvremenom Izraelu da se savjeti i opomene koje dobiva preko Božjih izabranih oruđa ne mogu nekažnjeno odbacivati! {PiK 416.2}
Jeremijina poruka svećenicima i narodu izazvala je mržnju mnogih. Bučno optužujući, vikali su na njega: “‘Zašto si u ime Jahvino prorokovao: Postupit ću s ovim Domom kao sa Šilom, i ovaj će grad biti opustošen, te nitko više u njemu neće stanovati?’ I sav se narod skupi na Jeremiju u Domu Jahvinu.” (Jeremiah 26:9) Svećenici, lažni proroci i narod gnjevno su ustali na onoga koji im nije govorio ugodne stvari niti je proricao prijevare. I tako je Božja poruka bila prezrena, a Božji sluga se našao u smrtnoj opasnosti. {PiK 417.1}
Izvještaj o Jeremijinim riječima bio je odnesen judejskim starješinama i oni su požurili iz kraljeva dvora u Hram da sami saznaju istinu o svemu. ‘Tada svećenici i proroci rekoše starješinama i svemu narodu: Ovaj je čovjek zaslužio smrt, jer je prorokovao protiv ovoga grada, kao što ste čuli na svoje uši.” (Jeremiah 26:11) Međutim, Jeremija je hrabro stao pred starješine i pred narod i rekao: “Jahve me posla da prorokujem protiv ovoga Doma i ovoga grada sve ono što ste čuli. Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja, i slušajte glas Jahve, Boga svoga: i pokajat će se za zlo kojim vam se zaprijetio. Ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo. Ali dobro znajte: ako me pogubite, krv nedužnu navalit ćete na sebe, na ovaj grad i na njegove stanovnike. Jer, zaista, Jahve me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.” (Jeremiah 26:12-15) {PiK 417.2}
Da se prorok uplašio prijetnji onih koji su spadali u vrhove vlasti, njegova bi poruka ostala bez utjecaja, a on sam bi izgubio život; ali hrabrost s kojom je izrekao svečanu opomenu izazvala je poštovanje naroda i osigurala mu naklonost izraelskih starješina. Oni su se počeli prepirati sa svećenicima i lažnim prorocima dokazujući im da bi krajnje mjere koje su predlagali bile potpuno nerazumne, i njihove su riječi utjecale na misli naroda. Tako je Bog podigao ljude koji su obranili Njegova slugu. {PiK 418.1}
Starješine su se, dakle, ujedinili u prosvjedu protiv odluke svećenika o Jeremijinoj sudbini. Naveli su slučaj Miheja koji je prorekao kazne nad Jeruzalemom rekavši: “Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a Goru Doma ovog šuma će prekriti.” Zatim su upitali: “Je li ga zato pogubio Ezekija, kralj judejski, i sva Judeja? Nisu li se pobojali Jahve i nastojali da Jahvu umilostive, te se Jahve pokaja za zlo kojim im se bijaše zaprijetio? A mi, zar da na duše svoje navalimo tako velik zločin?” Jeremiah 26:18.19) {PiK 418.2}
I tako su molbe ovih utjecajnih ljudi spasile proroku život, iako bi ga mnogi medu svećenicima i lažnim prorocima, ne mogavši podnijeti istinite optužbe koje je izgovarao, vrlo rado osudili na smrt pod izgovorom da je dizao bunu. {PiK 418.3}
Od dana kad je bio pozvan u službu pa sve do kraja, Jeremija je stajao pred Judejcima kao “zid od mjedi” koji gnjev ljudi nije mogao svladati. Gospodin je unaprijed opomenuo svoga slugu: Borit će se protiv tebe al’ te neće nadvladati jer sam ja s tobom, da te spasim i izbavim — riječ je Jahvina. Izbavit ću te iz ruku zlikovaca i otkupiti te iz ruku silnika.” Jeremiah 6:27; 15:20, 21. {PiK 419.1}
Po naravi bojažljiv i spreman na povlačenje, Jeremija je čeznuo za mirom i spokojstvom života u samoći, kad više neće morati gledati upornu nepopravljivost svoga dragog naroda. Njegovo se srce kidalo od brige zbog posljedica koje će donijeti grijeh. “O, tko bi glavu moju pretvorio u vrelo, a oči moje u vrutak suza, danju i noću da plačem nad poginulima kćeri svoje, naroda svojega!” plakao je gorko. “Da imam u pustinji obitavalište, ostavio bih narod svoj i daleko od njih otišao. Jer svi su oni preljubnici, rulja izdajnička.” Jeremiah 9:1, 2. {PiK 419.2}
Surovo je bilo ruganje koje je morao podnijeti. Njegova osjetljiva duša mnogo je puta bila probadana strijelama poruge što su ih upućivali oni koji su prezirali njegovu poruku i olako shvaćali njegovo nastojanje da ih obrati Bogu. Sam je rekao: “Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.” ‘A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava.” “Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. ‘Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!’” Lamentations 3:14; Jeremiah 20:7, 10. {PiK 420.1}
Međutim, vjerni prorok je svakoga dana dobivao novu snagu da izdrži. “Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote.” “Pjevajte Jahvi, hvalite Jahvu, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.” Jeremiah 20:11, 13. {PiK 420.2}
Iskustva kroz koja je prolazio u danima svoje mladosti i u kasnijim godinama službe, naučila su ga da ”put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje”. Naučio je moliti: “Kazni me, Jahve, ali po pravici, ne u gnjevu, da nas ne zatreš.” Jeremiah 10:23, 24. {PiK 420.3}
Kad je bio pozivan da ispije čašu nevolja i boli, kad je bio u kušnji da u svome jadu kaže: “Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi”, prisjećao se Božjih blagoslova koje je dobivao i pobjedonosno uzvikivao: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! ‘Jahve je dio moj’, veli mi duša, ‘i zato se u nj pouzdajem.’ Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!” Lamentations 3:18, 22-26. {PiK 421.1}
Tijekom prvih godina Jojakimova kraljevanja mnogi znaci pokazivali su da se propast približava, da će se riječ Gospodnja, objavljena preko proroka, uskoro ispuniti. Asirsko kraljevstvo na sjeveru, dugo nadmoćno, gubilo je vlast nad narodima. Egipat na jugu, u čiju se snagu judejski kralj uzaludno uzdao, zadobit će uskoro odlučujući udarac. Neočekivano za sve, nova svjetska sila, babilonsko kraljevstvo, uzdići će se na istoku i brzo zadobiti prevlast nad drugim narodima. {PiK 422.1}
Još samo nekoliko kratkih godina i babilonski će kralj biti upotrijebljen kao oruđe Božje srdžbe protiv tvrdovratog Jude. Nekoliko puta Jeruzalem će opkoljavati i zauzimati Nabukodonozorova vojska. Skupina za skupinom – isprva samo nekoliko ljudi, a kasnije i tisuće i deseci tisuća – bit će odvođene u Babilon da tamo žive u prisilnom izgnanstvu. Jojakim, Jojakin, Sidkija – svi ti judejski kraljevi postajat će jedan za drugim vazali babilonskoga kralja, i jedan za drugim ustajati protiv njega. Bit će primjenjivane sve oštrije kazne protiv buntovnog naroda, sve dok na kraju cijela zemlja ne bude opustošena, Jeruzalem razrušen i spaljen ognjem, Hram koji je sagradio Salomon razoren, a judejsko kraljevstvo oboreno da se više nikad ne uzdigne do položaja koji je nekada zauzimalo medu narodima na Zemlji. {PiK 422.2}
Ta nesigurna vremena, tako bremenita opasnostima za izraelski narod, bila su obilježena mnogim porukama koje je Nebo slalo preko Jeremije. Tako je Gospodin pružao Judejcima široke mogućnosti da se oslobode neprikladnih saveza s Egipćanima i time izbjegnu sukob s babilonskim kraljevima. Kad su opasnosti zaprijetile neposrednije, on je poučavao narod uz pomoć niza dramskih prikaza nadajući se da će tako razbuditi njihovu svijest o odgovornosti pred Bogom, i da će ih pokrenuti na razvijanje prijateljskih odnosa s babilonskim vlastima. {PiK 423.1}
Da bi naglasio važnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima, Jeremija je okupio neke od Rekabovih sinova u jednoj prostoriji Hrama i postavio pred njih vino pozvavši ih da piju. Kao što se moglo očekivati, naišao je na otpor i odlučno odbijanje. Rekabovci su odrešito izjavili: “Ne pijemo, jer nam je otac naš Jonadab, sin Rekabov, zapovjedio: ‘Ne smijete nikada piti vina, ni vi ni sinovi vaši.’” {PiK 423.2}
“Tada dođe riječ Jahvina Jeremiji: Ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov: Idi i objavi Judejcima i Jeruzalemcima: Zar nećete primiti nauka moga i poslušati riječi moje? -riječ je Jahvina. Ispunjuju se riječi Jonadaba, sina Rekabova, koji je sinovima svojim zabranio da piju vina, i do dana današnjega nitko ga nije pio, jer oni slušaju riječ svoga oca.” Jeremiah 35:6, 12-14. {PiK 423.3}
Bog je pokušao na taj način naglasiti oštru razliku između poslušnosti Rekabovaca i neposlušnosti i buntovništva svoga naroda. Rekabovci su slušali zapovijed svoga oca i zato sada nisu bili navedeni na prijestup. Međutim, Judejci nisu poslušali riječi Gospodnje i zato će morati podnijeti Njegove najoštrije kazne. {PiK 424.1}
“A ja sam vam jednako govorio, ali me niste slušali” – objavio je Gospodin. “I slao sam bez prestanka k vama sluge svoje, proroke, da vam propovijedaju: Vratite se svaki sa svoga opakog puta, popravite djela svoja i ne trčite za tuđim bogovima da im služite, pa ćete ostati u zemlji koju dadoh vama i očima vašim; ali ne prikloniste uha svojega i ne poslušaste me. Sinovi Jonadaba, sina Rekabova, držanu se zapovijedi koju im dade otac njihov. Ali mene ovaj narod ne sluša. Zato govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Evo, navući ću na sve Jeruzalem-ce sve one nevolje kojima sam im zaprijetio, jer sam im govorio, a oni me ne slušahu, dozivao ih, ali se oni ne odazivahu.” (Jeremiah 35:14-17) {PiK 424.2}
Kad srca ljudi omekšaju i kad se pokore utjecaju Svetoga Duha, oni spremno poslušaju savjet; ali kad odbacuju prijekore sve dotle dok im srca ne otvrdnu, Gospodin tada dopušta da ih vode drugi utjecaji. Odbijajući istinu, prihvaćaju laž, i ona im postaje zamka koja ih vodi u propast. {PiK 425.1}
Bog je pozivao Judejce da ne izazivaju Njegovu srdžbu, ali Ga oni nisu slušali. I konačno je bila izrečena presuda protiv njih. Bit će odvedeni kao sužnji u Babilon. Kaldejci će biti upotrijebljeni kao oruđa kojima će Bog kazniti svoj neposlušni narod. Patnje Judejaca trebale su biti razmjerne svjetlosti koju su dobili i opomenama koje su prezreli i odbacili. Gospodin je dugo odgađao svoje sudove, ali sad će ih pohoditi svojim nezadovoljstvom, ulažući posljednji napor ne bi li ih zaustavio na njihovome zlu putu. {PiK 425.2}
Sinovima doma Rekabova bio je obećan trajni blagoslov. Prorok je izjavio: “Jer ste slušali zapovijedi svoga oca Jonadaba i držali se svih naredaba i činili sve što vam je on zapovjedio, zato – ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov – Jona-dabu, sinu Rekabovu, nikad neće ponestati potomka koji će stajati pred licem mojim u sve dane.” (Jeremiah 35:18.19) Tako je Bog poučio svoj narod da će se vjernost i poslušnost vratiti udi u obliku blagoslova, isto onako kao što su Rekabovci bili blagoslovljeni što su poslušali naredbe svoga oca. {PiK 425.3}
Ova pouka je namijenjena i nama. Ako su zahtjevi dobroga i mudroga oca, koji se poslužio najboljim i najuspješnijim sredstvom da sačuva svoje potomstvo od zala neumjerenosti bili dostojni dosljednog poštovanja, onda je sigurno da bi se. Božji autoritet morao još mnogo više poštovati, jer je i Bog svetiji od čovjeka. Naš Stvoritelj i Zapovjednik, neograničen u svojoj moći, strašan u svojim sudovima, trudi se na svaki način da ljudi uvide svoje grijehe i da se pokaju. Glasom svojih slugu On objavljuje opasnosti kojima se izlažu neposlušni; upućuje opomene i uporno osuđuje grijeh. Pripadnici Njegova naroda uživaju blagostanje jedino Njegovom milošću, uz budno bdjenje Njegovih izabranih oruđa. On ne može podupirati i štititi ljude koji odbacuju Njegove savjete i preziru Njegove opomene. Za neko vrijeme On može odgoditi svoje osvetničke sudove; ali ne može zauvijek zadržavati svoju ruku. {PiK 425.4}
Judejci su se ubrajali medu one o kojima je Gospodin rekao: “Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.”‘ (Exodus 19:6) Tijekom svoje službe Jeremija nikad nije gubio iz vida životnu važnost svetosti srca u različitim životnim okolnostima, posebice u službi najsvetijem Bogu. Jasno je predvidio propast kraljevstva i raseljavanje stanovnika Jude medu narode; ali očima vjere gledao je iza svega toga u vrijeme obnove. U njegovim ušima odjekivalo je božansko obećanje: “I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio, i vratiti ih na ispaše njihove … Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena, i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će se nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’” (Jeremiah 23:3-6. {PiK 426.1}
I tako su proročanstva o sudu koji dolazi bila pomiješana s obećanjima o konačnom i slavnom izbavljenju. Oni koji odluče učiniti mir s Bogom i živjeti svetim životom usred sveopćeg otpada, primit će snagu da izdrže svaku nevolju i bit će osposobljeni da silno svjedoče za Boga. I u vjekovima koji će doći, izbavljenje koje je njima darovano nadmašit će slavom ono koje su doživjeli Izraelci u vrijeme izlaska iz Egipta. Dolaze dani, govorio je Gospodin preko svoga proroka, “kad se više neće govoriti: ‘Živoga mi Jahve koji sinove Izraelove izvede iz zemlje egipatske’, nego: “Živoga mi Jahve koji potomstvo doma Izraelova izvede i dovede iz zemlje sjeverne i iz svih zemalja kamo ih bijaše prognao, tako da obitavaju u zemlji svojoj. ‘ (Jeremiah 23:7.8) Takva prekrasna proročanstva izricao je Jeremija u završnim godinama povijesti judejskoga kraljevstva, upravo u vrijeme kad su Babilonci osiguravali sebi sveopću prevlast, kad su svoje vojske razmještali čak i oko zidina Siona! {PiK 427.1}
Kao prekrasna glazba odjekivala su ova obećanja o izbavljenju u ušima onih koji su ostali čvrsti u odanosti Gospodinu. U domovima uglednika i siromaha, u kojima su se još poštovali savjeti Boga koji drži svoj Savez, riječi proroka bile su stalno ponavljane. Čak su i djeca bila pokrenuta i u njihovim mladim umovima ostajala su trajna sjećanja. {PiK 427.2}
U vrijeme Jeremijine službe, upravo je savjesno poštovanje zapovijedi Svetoga pisma pružilo Danielu i njegovim drugovima priliku da pravoga Boga uzdignu pred narodima na Zemlji. Pouke koje su ta hebrejska djeca dobila u kući svojih roditelja, ojačale su njihovu vjeru i učvrstile pouzdanje u živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Kad je u početku Jojakimove vladavine Nabukodonozor prvi put opkolio i zauzeo Jeruzalem i odveo Daniela i njegove drugove, zajedno s ostalima koji su bili posebno odabrani da služe na babilonskom dvoru, vjera hebrejskih zarobljenika bila je stavljena na najveću kušnju. Međutim, oni koji su se naučili oslanjati na Božja obećanja, ustanovili su da su im ona potpuno dovoljna u svim iskustvima kroz koja moraju prolaziti tijekom svoga boravka u tuđoj zemlji. Pisma su im poslužila i kao vodič i kao oslonac. {PiK 428.1}
Kao tumač značenja kazni koje su počele pogađati Judeje, Jeremija je plemenito ustao u obranu Božje pravednosti i Njegovih milostivih namjera koje su se izražavale i preko Njegovih najoštrijih ukora. Prorok je neumorno radio. Želeći dosegnuti sve društvene slojeve, proširio je područje svoga djelovanja na područja izvan Jeruzalema pa je često posjećivao različite dijelove kraljevstva. {PiK 428.2}
Dok je svjedočio, Jeremija se stalno pozivao na nauk Knjige Zakona koja je bila tako visoko uzdizana i slavljena tijekom Jošijina kraljevanja. On je na novi način naglašavao važnost održavanja zavjetnog odnosa s milostivim i sažaljivim Bićem koje je s visina Sinaja izgovorilo propise Dekaloga. Jeremijine riječi opomene i pozivi dosezali su do svih krajeva kraljevstva, i svi su imali prilike saznati što Bog želi učiniti s narodom. {PiK 428.3}
Prorok je objasnio činjenicu da naš nebeski Otac dopušta izlijevanje kazni da „poznaju narodi da su ljudi” (Psalm 9:20). Bog je unaprijed opomenuo svoj narod: “Budete li se još i dalje protivili, ne htjednete li me poslušati … i ja ću se vama suprotstaviti … Vas ću rasijati po narodima; izvući ću protiv vas mač iz korica tako da će vam se zemlja pretvoriti u pustaru a gradovi u ruševine.” Leviticus 26:21, 28, 33. {PiK 429.1}
Istodobno, kad su poruke o propasti koja se približava bile objavljivane starješinama i narodu, njihov kralj Jojakim, od kojega se očekivalo da bude mudar duhovni voda i da prednjači u priznanju grijeha, u reformama i dobrim djelima, provodio je vrijeme u sebičnim zadovoljstvima. “Sagradit ću sebi kuću prostranu i prozračne gornje odaje!” odlučio je on, i ta kuća, obložena cedrovinom crveno obojenom (Jeremiah 22:14), bila je sagrađena novcem i radnom snagom što ih je osigurao prijevarama i nasiljem. {PiK 429.2}
Gnjev proroka se rasplamsao i on je pod nadahnućem izgovorio osudu nad nevjernim kraljem: “Jao onom koji kuću gradi nepravedno, i gornje odaje diže bez prava; koji bližnjega tjera na tlaku i plaću mu ne isplaćuje … Jesi li zato kralj što se cedrom razmećeš? Nije li ti i otac jeo i pio, ali je činio pravo i pravicu, i zato mu bješe dobro. Branio je pravo siromaha i jadnika, i zato mu bješe dobro. Zar ne znači to mene poznavati? – riječ je Jahvina. Ali tvoje oči i srce idu samo za dobitkom, da krv nevinu prolijevaš, da nasilje činiš i krivdu. {PiK 429.3}
Zato ovako govori Jahve o Jojakimu, sinu Jošijinu, kralju judejskom: Za njim neće naricati: ‘Jao, brate moj! Jao, sestro moja!’ Za njim neće naricati: ‘Jao, gospodaru! Jao, veličanstvo!’ Pokopat će ga ko magarca, izvući će ga i baciti izvan vrata Jeruzalema.” (Jeremiah 22:13-19) {PiK 430.1}
Za samo nekoliko godina ova strašna kazna zadesit će Jojakima, ali Gospodin je u svojoj milosti prvo obavijestio nepokajani narod o svojoj čvrstoj namjeri. Četvrte godine Jojakimova kraljevanja “prorok Jeremija navijesti tu riječ svemu narodu Judinu i svim Jeruzalemcima”, da su prezreli sve njegove poruke, naglašavajući ujedno da je već mnogo godina, “od trinaeste godine Jošije … sve do dana današnjeg” bio svjedok Božje želje da ih spasi (Jeremiah 25:2, 3). Sad im je bila upućena nova riječ Gospodnja: {PiK 430.2}
‘Zato ovako govori Jahve nad Vojskama: Jer niste poslušali mojih riječi, evo, ja ću poslati i podignuti sve narode sa sjevera – riječ je Jahvina – i slugu svoga Nabukodonozora, kralja babilonskoga, i dovest ću ih na ovu zemlju i na njene stanovnike, i na sve okolne narode; izručit ću ih kletom uništenju i učinit ću ih užasom i ruglom, vječnim razvalinama. I ugušit ću medu njima svaki glas radosti i veselja, klicanje zaručnika i zaručnice, i klopot žrvnja i svjetlost svjetiljke. Sva će se zemlja pretvoriti u pustoš i pustinju, i svi će narodi služiti kralju babilonskom sedamdeset godina.” (Jeremiah 25:811) {PiK 430.3}
Iako je osuda na propast bila jasno proglašena, mnoštvo koje je slušalo proroka jedva da je moglo shvatiti njezino strašno značenje. Da bi poruka ostavila dublji dojam, Gospodin ju je prikazao slikovito. Naredio je Jeremiji da sudbinu naroda usporedi s ispijanjem čaše vina Božje srdžbe. Medu prvima koji će piti iz čaše nevolja trebali su biti “Jeruzalem i gradovi judejski s njihovim kraljevima i knezovima”. Zatim su iz iste čaše trebali piti “faraon, kralj egipatski, s njegovim slugama i knezovima, i narodom njegovim” i još mnogi drugi narodi na zemlji – sve dok se ne ispuni Božja namjera. Vidi Knjigu proroka Jeremiah 25. {PiK 431.1}
Da bi još bolje opisao narav kazni koje će se ubrzo izliti, prorok je trebao uzeti “nekoliko starješina narodnih i svećeničkih”, i otići “u Dolinu Ben Hinom” da tamo, pošto opiše Judin otpad, “razbije vrč” i objavi u ime Gospodnje, čiji je sluga: “Tako ću razbiti ovaj narod i ovaj grad, kao što se razbija sud lončarski, te se više ne da popraviti.” {PiK 431.2}
Prorok je učinio kako mu je bilo naređeno. Zatim je, vrativši se u grad, otišao u predvorje Hrama i objavio pred cijelim narodom: “Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Evo, dovest ću na ovaj grad i na sve njegove gradiće sve zlo kojim sam im prijetio, jer ukrutiše vratove svoje ne slušajući riječi mojih.” Vidi Knjigu proroka Jeremiah 19. {PiK 431.3}
Prorokove riječi, umjesto da izazovu priznanje i pokajanje, raspalile su gnjev visokih predstavnika vlasti, i Jeremija je bio lišen slobode. U tamnici, okovan, prorok je ipak nastavio objavljivati nebeske poruke onima oko sebe. Progonstva nisu mogla utišati njegov glas. Riječ istine, kazao je on, “u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zap’retan u kostima mojim: uzalud se trudili da izdržim, ne mogoh više” Jeremiah 20:9. {PiK 432.1}
Nekako u to vrijeme Gospodin je zapovjedio Jeremiji da u pisanom obliku sačuva poruke koje je želio uputiti onima do čijeg je spasenja Njegovu samilosnom srcu bilo toliko stalo. “Uzmi svitak” – rekao je Gospodin svome sluzi – “i zapisi na nj sve riječi koje ti kazali o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima, od dana kad ti počeli govoriti, od dana Jošijinih do dana današnjega. Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih, te će se vratiti svaki sa svoga zlog puta, i ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov.” Jeremiah 36:2, 3. {PiK 432.2}
Poslušan toj naredbi, Jeremija je pozvao u pomoć svoga vjernog prijatelja, pisara Baruha, i izdiktirao mu “sve riječi koje mu Jahve bijaše objavio” Jeremiah 36:4). Te riječi su bile pozorno zabilježene na svitku pergamenta i bile su svečani ukor za grijeh, opomena o sigurnim posljedicama trajnog otpada i ozbiljan poziv na odbacivanje svakoga zla. {PiK 432.3}
Kad je spis bio gotov, Jeremija, koji se još nalazio u tamnici, poslao je Baruha da pročita rukopis pred mnoštvom koje se okupilo u Hramu u povodu sazvanog posta za sav narod, “u petoj godini Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, mjeseca devetoga”. Prorok je izrazio nadu: “Možda će se vapaji njihovi vinuti k Jahvi i možda će se obratiti svatko sa zloga puta svojega; jer je velik bijes i srdžba kojima Jahve prijeti ovom narodu.” (Jeremiah 36:9-7) PiK 433.1}
Baruh je poslušao i pročitao rukopis pred svim Judejcima. Kasnije su pisara pozvali i pred knezove da iste riječi pročita i njima. Oni su ga saslušali s velikim zanimanjem i obećali da će obavijestiti kralja o svemu što su čuli, ali su ga savjetovali da se sakrije jer su se bojali da će kralj odbaciti svjedočanstvo i pokušati pobiti one koji su pripremili i donijeli poruku. {PiK 433.2}
Kad su knezovi objavili kralju Jojakimu riječi koje im je pročitao Baruh, on je smjesta naredio da se knjiga donese pred njega i da se glasno pročita. Jedan od kraljevih službenika, po imenu Jehudi, uzeo je rukopis i počeo čitati riječi ukora i opomene. Bilo je zimsko vrijeme pa su se kralj i njegovi doglavnici, judejski knezovi, okupili oko otvorene vatre. Jehudi je uspio pročitati samo mali dio rukopisa prije nego što je kralj, daleko od pomisli da zadrhti pred opasnošću koja je zaprijetila njemu i njegovom narodu, uhvatio knjigu i u provali srdžbe “rezao pisarskim perorezom i bacao u vatru na žeravnici sve dok cio svitak ne bi uništen u vatri žeravnice” (Jeremiah 36:23). {PiK 433.3}
Ni kralj ni njegovi knezovi nisu se uplašili niti “razderaše haljina kad su čuli te riječi”. Međutim, neki od knezova “moljahu kralja da ne upali svitak, ali on ih ne posluša”. Kad je rukopis bio uništen, gnjev pokvarenoga kralja okomio se na Jerernju i Baruha i on je odmah poslao stražu da ih dovede, “ali ih Jahve bijaše sakrio” (Jeremiah 36:24-26). {PiK 434.1}
Privlačeći pozornost vjernika u Hramu, knezova i kralja na savjete u nadahnutom rukopisu, Bog je milostivo pokušao opomenuti Judejce poradi njihova dobra: “Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih, te će se vratiti svatko sa svoga zlog puta, i ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov.” (Jeremiah 36:3) Bogu je žao ljudi koji se bore, a ne vide svoju izopačenost; On nastoji prosvijetliti njihov potamnjeli razum šaljući im ukore i prijetnje, sračunate na to da pokrenu bar one najplemenitije medu njima, da postanu svjesni svoga neznanja i da se postide svojih zabluda. On nastoji pomoći samozadovoljnima da postanu nezadovoljni svojim taštim dostignućima i da počnu težiti za duhovnim blagoslovima putem uskog povezivanja s Nebom. {PiK 435.1}
Bog ne kani slati poslanike koji će se umiljavati i laskati grešnicima; On ne šalje nikakve poruke mira da bi uljuljkao neposvećene u neku tjelesnu sigurnost. Umjesto toga, On stavlja teške terete na savjest zločinca i probada njegovu dušu oštrim strijelama osvjedočenja. Anđeli objavljuju takvome strašne Božje sudove ne bi li produbili njegovu svijest o potrebi i ne bi li ga potaknuli da očajnički uzvikne: ”Što mi treba činiti da se spasim?” (Acts 16:30) Međutim, Ruka koja obara u prah. koja ukorava grijeh i posramljuje oholost i častoljublje, ista je Ruka koja podiže pokajnika i onoga tko je skrušena srca. S najdubljim suosjećanjem Onaj isti koji je dopustio kazne, pita: “Što hoćeš da ti učinim?” {PiK 435.2}
Čovjek koji je sagriješio protiv svetoga i milostivog Boga ne može učiniti ništa bolje i plemenitije nego da se iskreno pokaje i da u suzama i gorčini svoje duše prizna svoje zablude. To i Bog zahtijeva od njega; On ne prihvaća ništa manje od slomljena srca i ponizna duha. Međutim, kralj Jojakim i njegovi knezovi, u svojoj oholosti i nadutosti, odbili su Božji poziv. Nisu htjeli poslušati opomenu niti se pokajati. Milostiva prilika, koja im je bila pružena u vrijeme spaljivanja svetoga spisa, bila je njihova posljednja prilika. Bog je objavio da će ih izložiti strašnoj osveti ukoliko i tada odbiju poslušati Njegov glas. Oni su odbili poslušati, i On je najavio da će pustiti svoju konačnu kaznu protiv Jude, da će posebnu srdžbu izliti na čovjeka koji se oholo podigao protiv Svemogućega. {PiK 435.3}
“Zato ovako govori Jahve protiv Jojakima, kralja judejskoga: On neće imati potomka da sjedne na prijestolje Davidovo, a njegovo mrtvo tijelo bit će bačeno na pripeku danju i noćni mraz. Kaznit ću njega, i potomstvo njegovo, i sluge njegove zbog njihova bezakonja, i svalit ću na Jeruzalemce i na Judejce sve zlo kojim sam im prijetio, a nisu me slušali.” Jeremiah 36:30, 31. {PiK 436.1}
Spaljivanjem rukopisa nije se sve završilo. Pisanih riječi mnogo su se lakše mogli osloboditi nego ukora i opomena koje su one sadržavale i skorih kazni koje je Bog izrekao protiv buntovnog Izraela. Međutim, čak se i pisana riječ ponovno pojavila. Gospodin je naredio svome sluzi: “Uzmi drugi svitak i upiši u nj sve one riječi što bijahu na prvom svitku koji je Jojakim, kralj judejski spalio.” Izvještaj o proročanstvima koja su se odnosila na Judu i Jeruzalem bio je pretvoren u pepeo; ali riječi su i dalje živjele u Jeremijinom srcu kao “oganj koji sažiže” i proroku je bilo dopušteno da obnovi ono što je srdžba čovjeka uzaludno pokušala uništiti. {PiK 436.2}
Uzevši drugi svitak, Jeremija ga je dao Baruhu da upiše “u nj sve one riječi što bijahu na prvom svitku koji je Jojakim, kralj judejski, spalio” (Jeremiah 36:28.32). Srdžba čovjeka pokušala je onemogućiti djelovanje Božjeg proroka, ali upravo ono sredstvo kojim se Jojakim poslužio da bi ograničio utjecaj Gospodnjeg sluge, pružilo mu je još jednu priliku da objasni božanske zahtjeve. {PiK 437.1}
Duh protivljenja ukorima, koji je doveo do uhićenja i zatvaranja Jeremije, postoji i danas. Mnogi odbijaju poslušati ponovljene opomene, radije slušajući lažne učitelje koji laskaju njihovoj oholosti i zatvaraju oči pred njihovim zlodjelima. U dan nevolje takvi neće imati sigurnog utočišta, neće dobiti nikakve pomoći s Neba. Božji izabrani sluge trebaju se hrabro i strpljivo suočavati s patnjama i nevoljama koje im padaju u dio zbog kleveta, odbacivanja i neshvaćanja. Oni trebaju i dalje vjerno obavljati posao koji im je Bog povjerio, uvijek imajući na umu proroke iz starine, Spasitelja čovječanstva i Njegove apostole, jer su i oni trpjeli zlostavljanja i progonstva zbog Riječi. {PiK 437.2}
Bog je želio da Jojakim posluša Jeremijine savjete, da zadobije Nabukodonozorovu naklonost i da time sebi uštedi mnogo boli. Mladi kralj je prisegnuo na vjernost babilonskom kralju, i da je ostao vjeran svom obećanju, zadobio bi poštovanje neznabožaca i tako pružio sebi dragocjenu priliku da prionese obraćenju duša. {PiK 437.3}
Prezirući neuobičajene prednosti koje su mu bile ponuđene, judejski kralj je svojevoljno krenuo putom koji je sam izabrao. On je prekršio časnu riječ koju je dao babilonskom vladaru i pobunio se protiv njega. To je i njega i njegovo kraljevstvo dovelo u vrlo neugodan položaj. Protiv njega su bile poslane “kaldejske pljačkaške čete, aramejske, moapske i amonske” i on je morao bespomoćno promatrati kako mu ti pljačkaši uništavaju zemlju (2 Kings 24:2). Za nekoliko godina nečasno je završio svoje zlosretno kraljevanje, odbačen od Neba, omrznut od naroda, prezren od babilonskih upravljača čije je povjerenje iznevjerio — i sve to kao posljedica kobne pogreške da odbaci božanske planove koji su mu bili otkriveni preko Božjega izabranog poslanika. {PiK 438.1}
Jojakin, poznat i kao Jekonija ili Konija, Jojakimov sin, sjedio je na prijestolju samo tri mjeseca i deset dana i onda se predao kaldcjskim četama koje su, zbog pobune judejskoga kralja, još jednom opkolile osuđeni grad. Tom prigodom je Nabukodonozor odveo “Jojakina u Babilon; tako isto i kraljevu majku i sve žene kraljeve, njegove dvorane, plemenitaše zemlje”, ukupno nekoliko tisuća duša, zajedno s tisuću “kovača i bravara”. S njima je babilonski kralj ponio ‘sve iz riznice Doma Jahvina i iz riznica kraljevskog dvora” 2 Kings 24:15, 16, 13. {PiK 438.2}
Judejskom kraljevstvu, slomljene moći i lišenom snage u ljudima i blagu, ipak je bilo dopušteno da i dalje postoji kao posebna država. Na njezino čelo Nabukodonozor je postavio Mataniju, mlađega Jošijinog sina, promijenivši mu ime u Sidkija. {PiK 439.1}
Na početku svoga kraljevanja Sidkija je uživao puno povjerenje babilonskoga kralja i imao je uza se iskusnog savjetnika, proroka Jeremiju. Da se časno ponašao prema Babiloncima i da je slušao poruke koje mu je Bog slao preko Jeremije, sačuvao bi poštovanje mnogih ljudi na visokim položajima i imao bi im priliku prenositi znanje o pravome Bogu. Tako bi i izgnanici u Babilonu došli u povoljniji položaj i dobili bi mnoge povlastice; Božje ime bilo bi slavljeno blizu i daleko; a oni koji su ostali u Judeji uštedjeli bi sebi strašne nevolje koje su ih konačno zadesile. {PiK 440.1}
Preko Jeremije, Sidkija i svi Judejci, uključujući i one koji su bili odvedeni u Babilon, dobili su savjet da se mirno pokore privremenoj vlasti svojih upravljača. Posebno je bilo važno da oni koji su bili u izgnanstvu teže za mirom zemlje u koju su bili odvedeni. Međutim, to se suprotilo sklonostima ljudskog srca; i Sotona, koristeći se okolnostima, učinio je da se u narodu pojave lažni proroci, i u Jeruzalemu i u Babilonu, koji su objavljivali da će okovi ropstva uskoro biti raskinuti i da će biti obnovljen nekadašnji ugled naroda. {PiK 440.2}
Slušanje tih laskavih proročanstava navelo bi i kralja i prognanike na kobne postupke i omelo bi milostive namjere koje je Bog imao s njima. Da ne bi došlo do ustanka i velikih patnji, Gospodin je zapovjedio Jeremiji da se bez oklijevanja suoči s krizom iznoseći judejskom kralju sigurne posljedice pobune. Prognanike je također upozorio, putem pisama, da se ne zanose nadom da im je izbavljenje blizu. “Ne dajte da vas obmanjuju vaši proroci koji su medu vama, vaši gataoci! Ne povodite se za snovima koje oni sanjaju!” pozivao ih je (Jeremiah 29:8). U vezi s tim napomenuo im je da Gospodin namjerava obnoviti Izrael nakon što istekne sedamdeset godina sužanjstva, najavljenih preko Njegovih vjesnika. {PiK 441.1}
S kakvom je nježnom sućuti Bog upoznao svoj narod s planovima koje je imao s Izraelom! On je znao da će, ako poslušaju lažne proroke i počnu očekivati skoro izbavljenje, njihov položaj u Babilonu postati vrlo težak. Svaki nemir u njihovoj sredini ili neposlušnost s njihove strane pojačali bi budnost vlasti, izazvali surovu reakciju Kaldejaca i doveli do daljnjih ograničavanja njihovih prava. Patnje i nevolje bile bi posljedica. On je tražio od njih da se mirno pokore svojoj sudbini i da svoje sužanjstvo učine što podnošljivijim; dao im je i sljedeći savjet: “Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov … Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za njti Jahvi, jer na njezinu miru počiva vaš mir!” (Jeremiah 29:5-7) {PiK 441.2}
Medu lažnim učiteljima u Babilonu bila su i dva čovjeka koji su se smatrali svetima, iako su živjeli pokvarenim životom. Jeremija je osudio zla djela tih ljudi i ukazao im na opasnosti koje im prijete. Ljuti zbog prijekora, oni su se pokušali usprotiviti djelu pravoga proroka nagovarajući ljude da odbace njegove riječi i da se ponašaju suprotno Božjem savjetu da se pokore babilonskom kralju. Gospodin je posvjedočio preko Jeremije da će ta dvojica lažnih proroka biti predana u ruke Nabukodonozoru i ubijena u njegovoj nazočnosti. Nije potrajalo dugo, i ovo proročanstvo se doslovno ispunilo. {PiK 442.1}
Sve do kraja vremena pojavljivat će se ljudi koji će unositi zabunu i buntovnost medu one koji sebe smatraju predstavnicima pravoga Boga. Oni koji proriču laž pozivat će ljude da se neozbiljno odnose prema grijehu. Kad strašne posljedice njihovih zlih djela postanu vidljive, oni će se truditi, koliko im to bude moguće, da one koji su ih uporno opominjali proglase odgovornima za svoje teškoće, kao što su Hebreji optuživali Jeremiju za svoje nesreće. Međutim, isto onako kao što su se Gospodnje riječi u stara vremena pokazivale dostojnima povjerenja, tako će se vjerodostojnost Njegovih poruka potvrditi i danas. {PiK 442.2}
Jeremija je od samog početka dosljedno preporučivao narodu da se pokori Babiloncima. Taj savjet nije bio upućen samo Judi, već i mnogim okolnim narodima. Prvih dana Sidkijina kraljevanja, izaslanici edomskog, moapskog i tirskoga kralja i drugih naroda posjetili su judejskoga kralja da vide je li po njegovu mišljenju došlo vrijeme da se zajednički pobune i hoće li im se on pridružiti u borbi protiv babilonskoga kralja. Dok su izaslanici čekali na odgovor, Jeremiji je došla riječ Gospodnja: ‘Načini sebi užad i jaram i stavi ga sebi na vrat. Zatim poruči kralju edomskom, kralju moapskom, kralju amonskom, kralju tirskom i kralju sidonskom, po njihovim izaslanicima koji su došli u Jeruzalem kralju judejskom Sidkiji.” Jeremiah 27:2, 3. {PiK 442.3}
Jeremiji je bilo naređeno da poruči ovim kraljevima preko njihovih izaslanika da ih je Gospodin predao u ruke Nabukodonozoru, babilonskom kralju, i da trebaju služiti “njemu i njegovu sinu, i sinu njegova sina, dok i njegovoj zemlji ne kucne čas” (Jeremiah 27:7). {PiK 443.1}
Osim toga, rekao je izaslanicima neka objave svojim vladarima da će, ukoliko odbiju služiti babilonskom kralju, biti kažnjavani “mačem, glađu i kugom” sve dok ne budu istrijebljeni. Posebno se trebaju čuvati naučavanja lažnih proroka koji će govoriti drukčije. Gospodin je objavio: “Ne slušajte, dakle, svojih proroka, gatalaca, sanjara, zvjezdara svojih i čarobnjaka koji vam govore: ‘Ne, vi nećete služiti kralju babilonskom!’ Jer vam oni laž prorokuju samo da vas, udalje iz vaše zemlje, da vas otjeram pa da propadnete. Ali narod koji se upregne u jaram kralja babilonskoga da mu služi ostavit ću na miru u zemlji njegovoj – riječ je Jahvina – da je obraduje i u njoj živi.” (Jeremiah 27:8-11) Najmanja kazna koju je Bog mogao izreći tako buntovnom narodu bila je pokoravanje vlasti Babilona, ali ako se usprotive naređenom sužanjstvu, morat će osjetiti punu snagu Njegove kazne. {PiK 443.2}
Zaprepaštenje okupljenih predstavnika mnogih naroda nije imalo granica kad im je Jeremija, noseći jaram pokornosti oko vrata, objavio Božju volju. {PiK 444.1}
Usprkos oštrom protivljenju, Jeremija je čvrsto zastupao politiku pokoravanja. 445 Medu onima koji su se usudili odbaciti Gospodnji savjet isticao se Hananija, jedan od lažnih proroka protiv kojih je narodu bila upućena opomena. Trudeći se da zadobije naklonost kralja i kraljeva dvora, podigao je glas prosvjeda govoreći da mu je Bog dao riječi ohrabrenja za Hebreje. Rekao je: “Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Skršit ću jaram kralja babilonskoga. Do dvije godine vratit ću na ovo mjesto sve posude Doma Jahvina koje je Nabukodonozor, kralj babilonski, odavde uzeo i odnio u Babilon. A tako i Jekoniju, sina Jojakimova, kralja judejskoga, i sve izgnanike judejske, koji dospješe u Babilon, također ću vratiti na ovo mjesto – riječ je Jahvina – jer ću skršiti jaram kralja babilonskoga.’” Jeremiah 28:2-4. {PiK 444.2}
U nazočnosti svećenika i naroda, Jeremija ih je vatreno pozivao da se privremeno, tijekom razdoblja koje je Gospodin odredio, pokore babilonskom kralju. On je Judcjcima navodio riječi proroka Hošee, Habakuka, Sefanije i drugih, čije su poruke ukora i opomene bile slične njegovima. On ih je podsjećao na događaje koji su se odigrali da bi se ispunila proročanstva o kaznama koje trebaju stići nepokajane grešnike. U prošlosti su Božje kazne pogađale nepokajane, pokazujući kako se točno ispunjavaju Božje poruke upućene preko Njegovih glasnika. {PiK 445.1}
Na kraju svoga izlaganja Jeremija je predložio narodu: “Ali o proroku koji proriče mir možeš istom kad se ispuni njegova proročka riječ znati da ga je zaista Jahve poslao.” (Jeremiah 28:9) Ukoliko se Izrael odluči izložiti riziku, budući događaji će konačno pokazati koji je prorok bio u pravu. {PiK 445.2}
Jeremijine riječi, kojima je tražio od naroda da se pokori Babilonu, navele su Hananiju da uputi smjeli izazov njihovoj vjerodostojnosti. Skidajući simbolički jaram s Jeremijina vrata, Hananija ga je slomio govoreći: “Ovako govori Jahve: Evo ovako ću – za dvije godine – skršiti jaram Nabukodonozora, kralja babilonskoga, s vrata svih naroda!” {PiK 446.1}
“Tada prorok Jeremija ode svojim putem.” (Jeremiah 28:11) Bilo je jasno da više ne može ništa učiniti, osim da se ukloni s mjesta sukoba. Međutim, Jeremiji je bila upućena nova poruka. Dobio je naredbu: “Idi i ovako reci Hananiji: Ovako govori Jahve! Ti si skršio drveni jaram, ali ja cu mjesto njega načiniti željezni. Jer ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Željezni ću jaram staviti oko vrata svih ovih naroda da ih podvrgnem Nabukodonozoru, kralju babilonskom, i služit će mu, jer sam njemu podložio čak i poljsku zvjerad!” {PiK 446.2}
“I prorok Jeremija reče proroku Hananiji: ‘Čuj me dobro, Hananija! Tebe nije poslao Jahve, a ti si u narodu pobudio varave nade. Zato ovako govori Jahve: (ile, brišem te s lica zemlje! Umrijet ćeš još ove godine, jer si propovijedao pobunu protiv Jahve!’ I umrije prorok Hananija te godine u sedmom mjesecu.” (Jeremiah 28:13-17) {PiK 446.3}
Lažni prorok je ojačao nevjerovanje naroda u Jeremiju i u njegovu poruku. On se pokvareno izdavao za Gospodnjeg vjesnika, i posljedica je bila njegova smrt. Jeremija je prorekao Hananijinu smrt u petom mjesecu, a u sedmom su se mjesecu njegove riječi ispunile i tako dokazale svoju vjerodostojnost. {PiK 446.4}
Neredi, izazvani govorima lažnih proroka, natovarili su Sidikiji na vrat optužbu za izdaju i samo je brzom i odlučnom akcijom mogao sačuvati svoj položaj vazala. Prilika za takvu akciju pružila mu se ubrzo. Čim su se izaslanici vratili iz Jeruzalema u okolne narode, judejski kralj je pošao sa Serajom, “velikim komornikom”, u važnu misiju u Babilon (Jeremiah 51:59). Tijekom toga posjeta kaldejskom dvoru, Sidkija je obnovio svoju zakletvu na vjernost Nabukodonozoru. {PiK 447.1}
Preko Daniela i ostalih hebrejskih zarobljenika babilonski se kralj upoznao sa snagom i vrhovnim autoritetom pravoga Boga; i kad se Sidkija još jednom zakleo na vjernost, Nabukodonozor je tražio od njega da se zakune u ime Jahve, Boga Izraelova. Da je Sidkija poštovao tu svoju ponovljenu zakletvu na vjernost, njegova odanost snažno bi utjecala na misli mnogih koji su promatrali one koji su govorili da štuju ime hebrejskog Boga i da Mu odaju čast. {PiK 447.2}
Međutim, judejski je kralj zanemario visoku prednost da oda čast imenu živoga Boga. O Sidkiji je zato zabilježeno: “Činio je što je zlo u očima Jahve, njegova Boga; nije se ponizio pred prorokom Jeremijom, koji mu je govorio iz Jahvinih usta, nego se još i pobunio protiv kralja Nabukodonozora, koji ga bijaše zakleo Bogom; ostao je tvrdoglav i uporan u srcu da se ne obrati Jahvi, Bogu Izraelovu.” 2 Chronicles 36:12, 13. {PiK 447.3}
Dok je Jeremija nastavljao objavljivati svoja svjedočanstva u Judeji, prorok Ezekiel je bio podignut medu zarobljenicima u Babilonu da opominje i tješi prognanike, ali i da potvrđuje riječi koje je Gospodin izgovorio preko Jeremije. Tijekom preostalih godina Sidkijine vladavine, Ezekiel je vrlo jasno iznosio ludost oslanjanja na lažna proročanstva onih koji su navodili prognanike da se nadaju skorom povratku u Jeruzalem. Njemu je bilo rečeno da najavi, uz pomoć mnogih simbola i svečanih poruka, opsadu i potpuno razorenje Jeruzalema. {PiK 448.1}
Šeste godine Sidkijina kraljevanja Gospodin je pokazao Ezekielu u viđenju neke gadosti koje su se činile u Jeruzalemu, unutar vrata Gospodnjeg doma, pa čak i u unutrašnjem predvorju. Sobe pune idolskih slika i kipova, “svakojake slike gmazova i gnusnih životinja – sve kumiri doma Izraelova”, sve se to brzo smjenjivalo pred zaprepaštenim očima proroka Ezekiel 8:10. {PiK 448.2}
Oni od kojih se očekivalo da budu duhovni vode naroda, “starješine doma Izraelova”, njih sedamdeset, viđeni su kako prinose tamjan idolopokloničkim likovima koji su bili uneseni u sakrivene prostorije na svetom području predvorja Gospodnjeg Hrama. “Jahve nas ne vidi”, zavaravali su se Judejci odajući se neznabožačkim običajima, “jer je Jahve napustio zemlju”, izjavljivali su bogohulno (Ezekiel 8:11.12). {PiK 448.3}
Ali bilo je još i “većih gnusoba” koje je prorok morao vidjeti. Kod vrata koja su iz vanjskog predvorja vodila u unutrašnje, bile su mu pokazane žene “koje oplakivahu Tamuza”, a u unutrašnjem predvorju Gospodnjeg doma, “na ulasku u Hekal Jahvin, između trijema i žrtvenika, bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Jahvinu, a licem prema istoku, i ondje se prema istoku klanjahu suncu” (Ezekiel 8:13-16). {PiK 448.4}
A onda je slavno Biće, koje je pratilo Ezekiela kroz cijelo ovo zaprepašćujuće viđenje pokvarenosti na visokim mjestima u Judeji, upitalo proroka: “Vidiš li to, sine čovječji? Malo li je domu Judinu svih ovih gnusoba što ih ovdje čine, nego mi još zemlju pune i nasiljem, i ponovo me izazivaju, i granama pred nosom mašu? Zato ću i ja sada postupiti s njima jarosno, i oči se moje neće više sažaliti, i neću im se smilovati. I kad stanu iza glasa vikati na moje uši, neću ih uslišiti!” (Ezekiel 8:17.18) {PiK 449.1}
Preko Jeremije Bog je govorio o pokvarenim ljudima koji su se drsko usudili govoriti narodu u Njegovo ime: “Da, i prorok i svećenik zlikovci su, čak i u Domu svome nadoh im pakost — riječ je Jahvina.” (Jeremiah 23:11) U strašnoj optužnici protiv Jude koja je zapisana u završnom dijelu kronike o Sidkijinu kraljevanju, bila je ponovljena i ova optužba o oskvrnjenju Svetinje Hrama. Sveti pisac izjavljuje: “Pa i svi sti svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Jahvin, posvećen u Jeruzalemu.” 2 Chronicles 36:14. {PiK 449.2}
Dan propasti judejskoga kraljevstva brzo se približavao. Go spodin im više nije mogao pružati nadu da će odvratiti od njih svoju najtežu kaznu. “A vi zar da prođete bez kazne?” pitao je Gospodin. ”Ne, nećete ostati nekažnjeni.” Jeremiah 25:29. {PiK 450.1}
Čak su i ove rijeci bile doćekane s prezrivim podsmjehom. “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” izjavljivali su nepokajani. Međutim, preko Ezekiela je ovo odbacivanje sigurne proročke riječi bilo ukoreno. “Zato im reci: ‘Ovako govori Jahve Gospod: Dokončat ću te priče, i neće se više ponavljati u Izraelu. Reci im: Bliže se već dani, i sva će se proroštva moja ispuniti! Jer neće više biti u domu Izraelovu varavih viđenja, ni lažnih proroštava kojima ljude bijahu zavodili. Jer što ja, Jahve, Gospod, govorim, to će i biti, i riječ se neće odgoditi! Da! Još za vaših dana, rode odmetnički, riječ ću izgovoriti i izvršiti. Tako govori Jahve Gospod!’ {PiK 450.2}
I dođe mi riječ Jahvina: ‘Sine čovječji! Evo što se govori u domu Izraelovu: Viđenje što ga ovaj ugleda za dane je daleke! Prorokuje za daleka vremena! Zato im reci: Ovako govori Jahve Gospod: Nijedna riječ moja neće se više odgoditi! Što rekoh, rečeno je, i sve će se ispuniti! — riječ je Jahve Gospoda.’” Ezekiel 12:22-28. {PiK 450.3}
Najistaknutiji medu onima koji su narod vodili u brzu propast bio je Sidkija, njihov kralj. Potpuno odbacujući Gospodnje savjete koje je dobivao preko proroka, zaboravljajući dug zahvalnosti prema Nabukodonozoru, kršeći svečanu zakletvu na vjernost, danu u ime Jahve, Boga Izraelova, judejski kralj pobunio se protiv proroka, protiv svoga dobročinitelja, i protiv svoga Boga. Misleći da postupa mudro, okrenuo se tražiti pomoć od prastarog neprijatelja Izraelova dobra — “poslanike uputi U Egipat tražeći od njega konje i jaku vojsku”. {PiK 450.4}
“Hoće li uspjeti?” pitao je Gospodin, misleći na onoga koji je tako podmuklo iznevjerio svako ukazano povjerenje. “Može li umaći onaj koji tako radi? Raskinu savez, pa da umakne? Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: jer prezre zakletvu kralja koji ga na prijestolje posadi i razvrže savez s njime, u njegovoj će zemlji umrijeti, usred Babilona! Svojom silnom vojskom i mnoštvom naroda faraon mu neće pomoći u boju … Prezreo je zakletvu, razvrgao savez. Da, iako ruku bijaše dao, sve to učini! Ne, neće umaći!” Ezekiel 17:15-18. {PiK 451.1}
Za “nečasnoga i bezbožničkog kneza izraelskog” došao je dan obračuna. “Skini mitru s glave i odloži kraljevski vijenac!” odredio je Gospodin. Sve do dana kad će sam Krist uspostaviti svoje kraljevstvo, Judi neće biti dopušteno da ponovno ima svoga kralja. “Ruševine, ruševine, ruševine ću postaviti kakvih nije bilo, dok ne dođe onaj koji ima suditi, jer ja ću mu predati sud” – bila je božanska odluka o prijestolju kuće Davidove Ezekiel 21:25-27. {PiK 451.2}
37 Odvedeni kao sužnji u Babilon
Devete godine Sidkijina kraljevanja “krenu sam babilonski kralj Nabukodonozor sa svom svojom vojskom na Jeruzalem” i opkoli grad (2 Kings 25:1). Juda se našao u bezizlaznom položaju. Sam je Gospodin objavio preko Ezekiela: ”Evo me na te! … I svako će tijelo spoznati da sam ja, Jahve, isukao mač svoj iz korica … Ako li te zapitaju: Što toliko kukaš?’ reci im: ‘Zbog vijesti koja stiže, od koje će sva srca zamrijeti i sve ruke klonuti, svaki duh biti utučen i svako koljeno klecati.” “Ondje ću na te gnjev svoj izliti i raspiriti protiv tebe plamen srdžbe svoje, i predati te u ruke okrutnim ljudima, vještim zatornicima.” Ezekiel 21:3, 5-7, 31. {PiK 452.1}
Egipćani su pokušali doći u pomoć opkoljenom gradu; i Kaldejci, da bi ih odbacili, prekinuli su za neko vrijeme opsadu judejske prijestolnice. U Sidkijinom se srcu probudila nada, pa je poslao glasnika Jeremiji tražeći od njega da moli za opstanak hebrejskog naroda. {PiK 452.2}
Prorokov zastrašujući odgovor glasio je da će se Kaldejci vratiti i razoriti grad. Presuda je bila objavljena, nepokajani narod više nije mogao odvratiti božansku kaznu. Gospodin je opomenuo svoj narod: “Ne zanosite se mišlju: ‘Kaldejci će otići od nas’, jer oni neće otići! Pa i da razbijete svu vojsku kaldejsku koja se bori s vama, tako da bi od nje ostali samo ranjenici, oni bi, svaki iz svoga šatora, opet poustajali da požarom unište ovaj grad.” (Jeremiah 37:9, 10) Judin ostatak morao je otići u sužanjstvo kako bi putem nevolja naučio lekciju koju nije htio učiti u mnogo (povoljnijim okolnostima. Na ovu presudu svetog Stražara nije bilo žalbe. {PiK 453.1}
Među pravednima koji su preostali u Jeruzalemu i kojima su bile otkrivene božanske namjere našlo se nekoliko ljudi koji su odlučili staviti izvan domašaja surovih ruku sveti Kovčeg s kamenim pločama na kojima su bili zapisani propisi Dekaloga. Oni su to i učinili. Tužni i žalosni, sakrili su Kovčeg i stavili ga u špilju u kojoj je trebao ostati sakriven od Izraela i Jude zbog njihovih grijeha i da im se više ne vrati. Taj sveti Kovčeg i sada je skriven. Više nikada nije bio pokrenut sa svoga mjesta otkako je skriven. {PiK 453.2}
Mpogo je godina Jeremija stajao pred narodom kao vjerni Božji svjedok; i sada, kad je osuđeni grad trebao pasti u ruke neznabožaca, on je smatrao da je njegovo djelo završeno. Pokušao je otići, ali ga je spriječio sin jednoga lažnog proroka koji je dojavio da se Jeremija želi pridružiti Babiloncima budući da je mnogo puta pozivao Judejce da im se pokore. Prorok je porekao lažnu optužbu, ali se knezovi ipak “razljutiše na Jeremiju, te ga istukoše i zatvoriše u … tamnicu” (Jeremiah 37:15). {PiK 453.3}
Nada koja se razbuktala u srcima starješina i naroda kad su Nabukodonozorove vojske krenule prema jugu da se sukobe s Egipćanima, uskoro je ugasnula. Gospodnja je poruka glasila: “Evo me protiv tebe, faraone, kralju egipatski!” Moć Egipta bila je kao “trska”. Nadahnuta riječ je objavila: “I znat će svi stanovnici Egipta da sam ja Jahve. Jer ti bješe trska za oslonac domu Izraelovu!” “Da, ojačat ću ruke kralju babilonskom, a ruke će faraonove klonuti. I znat će se da sam ja Jahve, kad metnem mač svoj u ruke kralju babilonskom, i on ga zavitla nad zemljom egipatskom.” Ezekiel 29:3, 6;30:25. {PiK 454.1}
Dok su judejski dostojanstvenici i dalje uzaludno upirali pogled prema Egiptu, očekujući pomoć, kralj Sidkija se, obuzet zlokobnim predosjećajima, sjetio Božjeg proroka koji je čamio u tamnici. Poslije mnogo dana kralj je poslao po njega i potajno ga upitao: “Ima li riječi od Jahve?” Jeremija je odgovorio: “‘Dakako!’ I dometne: ‘Bit ćeš predan u ruke kralja babilonskoga!’ {PiK 454.2}
Onda Jeremija kaza kralju Sidkiji: ‘Što skrivili tebi, tvojim slugama i ovom narodu, te me baciste u tamnicu? Gdje su sada vaši proroci koji vam prorekoše: Kralj babilonski neće udariti na vas ni na ovu zemlju? A sada, hajde, čuj mene, gospodaru moj i kralju, usliši molbu moju! Nemoj da me opet vrgnu u kuću pisara Jonatana. da ondje ne umrem!’” Jeremiah 37:17-20. {PiK 454.3}
Nato je Sidkija naredio “i Jeremiju odvedoše u tamničko dvorište, te mu davahu svaki dan pogaču kruha iz Pekarske ulice, sve dok nije ponestalo kruha u gradu. I tako Jeremija ostade u tamničkom dvorištu.” (Jeremiah 37:21) {PiK 455.1}
Kralj se nije usudio otvoreno ukazati bilo kakvo povjerenje Jeremiji. Iako ga je strah natjerao da potajno zatraži od njega obavijest, bio je previše slab da bi se suočio s negodovanjem knezova i naroda ukoliko bi se pokorio Božjoj volji objavljenoj preko proroka. {PiK 455.2}
Iz tamničkoga dvorišta Jeremija je nastavio preporučivati pokoravanje babilonskoj vlasti. Pokazati otpor značilo bi prizivati sigurnu smrt. Poruka koju je Gospodin poslao Judi glasila je: “Tko ostane u ovome gradu, poginut će od mača, gladi i kuge. A tko izađe pred Kaldejce, spasit će život – život će mu ostati kao plijen, ostat će živ.” Te su riječi zvučale jasno i odlučno. U ime Gospodnje prorok je smjelo izjavio: ‘Ovaj će grad odista pasti u ruke vojsci kralja babilonskoga, i ona će ga zauzeti!” Jeremiah 38:2, 3. {PiK 455.3}
Konačno su knezovi, ogorčeni ponovljenim Jeremijinim pozivima, koji su se suprotili njihovoj utvrđenoj politici otpora, uložili oštar prosvjed kralju tvrdeći da je prorok neprijatelj naroda, da njegove riječi oslabljuju ruke vojnicima i donose im nesreću, i da ga zato treba osuditi na smrt. {PiK 455.4}
Kukavički kralj je znao da su optužbe lažne; ali, da bi udobrovoljio one koji su zauzimali visoke i utjecajne položaje u narodu, pretvarao se da vjeruje njihovim lažima i predao im je Jeremiju u ruke da s njim čine što hoće. Prorok je bio bačen “u čatrnju kraljevića Malkije, što je bila u tamničkom dvorištu, i oni ga spustiše na uzetima. Ali u čatrnji ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.” (Jeremiah 38:6) Međutim, Bog mu je podigao prijatelje koji su posredovali kod kralja i postigli da ponovno bude vraćen u tamničko dvorište. {PiK 456.1}
I opet je kralj potajno poslao po Jeremiju i zatražio od njega da mu vjerno objavi namjere koje Bog ima s Jeruzalemom. Odgovarajući, Jeremija je upitao: ‘Ako ti kažem, nećeš li me pogubiti? Ako te pak posavjetujem, nećeš me poslušati!” Kralj je sklopio s prorokom tajni sporazum. “Živoga mi Jahve, koji nam daje ovaj život”‘- obećao je Sidkija – “neću te pogubiti i neću te predati onima što ti rade o glavi” (Jeremiah 38:15.16). {PiK 456.2}
I dalje je postojala mogućnost da kralj pokaže spremnost da posluša Gospodnje opomene i da tako milošću ublaži kazne koje su već padale na grad i na narod. “Ako izađeš pred vojskovođe kralja babilonskoga, spasit ćeš glavu, i ovaj grad neće biti uništen požarom; živjet ćeš ti i tvoj dom” — glasila je vijest upućena kralju. “Ako pak ne izađeš pred vojskovođe kralja babilonskoga, grad će pasti u ruke Kaldejaca, i oni će ga spaliti, a ti se nećeš spasiti iz ruku njihovih.” {PiK 456.3}
Kralj je odgovorio: “Bojim se Judejaca koji su prebjegli Kaldejcima: mogli bi mene predati njima da mi se izruguju.” Međutim, prorok je obećao: “Oni to neće učiniti.” Dodao je i najusrdniju molbu: “Poslušaj glas Jahvin prema kojem sam ti govorio, bit će ti dobro i spasit ćeš život svoj.” (Jeremiah 38:17-20) {PiK 457.1}
I tako je sve do posljednjeg trenutka Bog pokazivao spremnost da ukaže milost onima koji bi odlučili ispuniti Njegove zahtjeve. Da je kralj odlučio poslušati, bili bi pošteđeni ljudski životi, a grad ne bi bio spaljen; međutim, on je smatrao da je otišao predaleko da bi se mogao vratiti. Bojao se Judejaca, bojao se ismijavanja, bojao se smrti. Pošto je godinama usta jao protiv Boga, Sidkija je smatrao da bi se previše ponizio kad bi rekao narodu: Prihvaćam riječ Gospodnju koju je izrekao preko Jeremije! Suočen sa svim tim opomenama, ne usuđujem se ratovati protiv neprijatelja! {PiK 457.2}
Sa suzama u očima, Jeremija je zaklinjao Sidkiju da spasi sebe i svoj narod. Zabrinuto mu je govorio da neće izvući živu glavu ukoliko ne posluša Božji savjet, i da će sve njegovo imanje pasti u ruke Babiloncima. Međutim, kralj je već pošao pogrešnim putom i nije se htio vraćati. Odlučio je poslušati savjete lažnih proroka i ljudi koje je u stvarnosti prezirao; ljudi koji su ga ismijavali zato što se tako spremno pokoravao njihovim željama. Žrtvovao je plemenitu slobodu svoje muškosti i postao pokorni sluga javnog mišljenja. Bez neke izrazite namjere da čini zlo, nije imao ni hrabrosti stati na stranu dobra. Uvjeren u vrijednost savjeta koje je dobivao od Jeremije, nije imao moralne snage da ih posluša, i zato je odlazio sve dalje i dalje pogrešnim putom. {PiK 457.3}
Kralj je bio toliki slabić da nije htio da njegovi dvorani i narod saznaju kako se sastajao s Jeremijom, toliko je strah od ljudi obuzeo njegovu dušu. Da je Sidkija hrabro ustao i rekao da vjeruje riječima proroka, koje su se već napola ispunile, kakvo bi se pustošenje izbjeglo! Trebao je reći: Poslušat ću Gospodina, i izbavit ću grad od potpune propasti! Ne usuđujem se odbaciti Božji nalog zbog straha od ljudi, ili da bih stekao njihovu naklonost! Volim istinu, mrzim grijeh i zato ću poslušati savjete moćnoga Boga Izraelova! {PiK 458.1}
Tada bi ljudi poštovali njegov odvažni duh, a oni koji su se kolebali između vjere i nevjerstva ćvrsto bi stali na stranu dobra. Upravo bi neustrašivost i pravednost takvog ponašanja ispunili njegove podanike divljenjem i odanošću. Uživao bi široku potporu i izbjegao neizrecive patnje krvoprolića, gladi i vatre. {PiK 458.2}
Sidkijina mlakost bila je grijeh za koji je platio strašnu kaznu. Neprijatelj je provalio kao nezadrživa bujica i opustošio grad. Hebrejske čete su se u neredu povukle. Narod je bio pokoren. Sidkija je bio zarobljen, a njegovi sinovi pobijeni pred njegovim očima. Kralj je bio odveden iz Jeruzalema u okovima, oči su mu bile iskopane i jadno je završio život u Babilonu. Kaldejci nisu poštedjeli prekrasni Hram koji je više od četiri stoljeća ukrašavao vrh brda Siona. “Spalili su Božji Dom i oborili jeruzalemski zid, i sve su njegove dragocjenosti uništili.” 2 Chronicles 36:19. {PiK 458.3}
U vrijeme kad je Nabukodonozor konačno zauzeo Jeruzalem, mnogi koji su izbjegli užase duge opsade, sada su nastradali od mača. Od onih koji su ostali, neki, a medu njima svećenički starješine, lokalni službenici i knezovi, bili su odvedeni u Babilon i tamo pogubljeni kao izdajnici. Drugi su odvedeni u sužanjstvo da služe Nabukodonozoru i njegovim sinovima “dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Jahve reče…” (2 Chronicles 36:19.20). {PiK 459.1}
O samom Jeremiji stoji napisano: “Nabukodonozor, kralj babilonski, zapovjedi Nebuzaradanu, zapovjedniku tjelesne straže: ‘Uzmi ga, i oko tvoje neka bdi nad njim. Ne čini mu nikakva zla, nego postupaj s njime kako on bude želio.’” Jeremiah 39:11, 12. {PiK 460.1}
Kad su ga babilonski uglednici oslobodili iz tamnice, prorok je odlučio podijeliti sudbinu bijednog ostatka, “najsiromašnijih iz naroda”, koje su Kaldejci ostavili u zemlji kao vinogradare i ratare. Nad njima su Babilonci postavili Gedaliju za namjesnika. Prošlo je samo nekoliko mjeseci i novopostavljeni namjesnik bio je podlo ubijen. Siromahe u zemlji, koji su prošli mnoge nevolje, njihovi su starješine konačno uvjerili da potraže utočište u Egiptu. Jeremija je podigao glas protiv te odluke. “Ne idite u Egipat da se ondje nastanite!” molio je narod. Međutim, nadahnuti savjet nije bio prihvaćen, i “sav ostatak Judin … muževi, žene i djeca” pobjegli su u Egipat “jer ne slušahu glasa Jahvina. I tako dođoše u Tafnis.” Jeremiah 43:5-7. {PiK 460.2}
Proročanstva o propasti, koja je Jeremija izgovorio o onima koji su se pobunili protiv Nabukodonozora i pobjegli u Egipat, bila su pomiješana s obećanjima o oprostu onima koji se pokaju za svoje ludosti i budu se spremni vratiti. Iako Gospodin neće poštedjeti one koji su odbacili Njegove savjete i podložili se zavodničkom utjecaju egipatskog idolopoklonstva, ipak će biti milostiv prema onima koji se pokažu vjerni i istiniti. “I bit će vrlo malo onih koji će izbjeći maču i vratiti se iz egipatske zemlje u zemlju judejsku” — objavio je prorok. “Onda će sav ostatak judejski, svi koji dođoše u zemlju egipatsku da ondje žive spoznati čija riječ vrijedi, moja ili njihova.” Jeremiah 44:28. {PiK 460.3}
Prorokova žalost zbog krajnje pokvarenosti onih od kojih se očekivalo da budu duhovno svjetlo svijetu, njegova žalost nad sudbinom Siona i naroda koji je bio odveden u Babilon, otkriva se u tužaljkama koje je ostavio za sobom kao spomen na ludost odbacivanja Gospodnjih savjeta i prihvaćanja ljudske mudrosti. Usred ruševina, Jeremija je ipak mogao izjaviti: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.’ Njegov stalni poziv glasio je: ‘Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.” (Lamentations 3:22, 40) Dok je Judeja još spadala medu kraljevstva na zemlji, on je pitao Boga: “Ta zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion?” i bio je dovoljno hrabar da moli: “Ne odbaci nas, radi imena svoga!” Jeremiah 14:19, 21) Prorokova potpuna vjera u Božju vječnu namjeru da zbrku pretvori u red, i da pred svim narodima na Zemlji i pred cijelim svemirom pokaže svoje osobine pravednosti i ljubavi, navela ga je da sada s punim povjerenjem moli za one koji bi htjeli odbaciti zlo i vratiti se pravdi. {PiK 461.1}
Međutim, sada je Sion bio potpuno razoren, a Božji se narod nalazio u sužanjstvu. Shrvan boli, prorok je uzviknuo: “Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika medu narodima. Vladarka nad pokrajinama, na tlaku sad ide. Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. {PiK 461.2}
Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji. Izgnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi medu poganima, ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima. Putovi sionski tuguju, jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine. Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca su mu otišla u izgnanstvo pred tlačitejem.” {PiK 462.1}
‘Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega! Bez milosti Gospod satrije sve stanovnike Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove. U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu maglu Izraelovu, povuče svu svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve unaokolo proždire. Nategao je luk ko neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu kao oganj gnjev svoj jarosni.” {PiK 462.2}
“S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?” {PiK 463.1}
“Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tudincima. Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice … Oci naši zgriješiše, i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove. Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih… Evo, zašto nam srce boluje, evo, zašto nam se oči zastiru.” {PiK 463.2}
‘Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.” Lamentations 1:1-5; 2:1-4, 13; Lamentations 5:1-3, 7, 8, 17, 19-21. {PiK 463.3}
Mračne godine razaranja i smrti, kojima su bile obilježene posljednje godine judejskoga kraljevstva, bacile bi u očaj i najizdržljivija srca da nisu dolazila ohrabrenja preko proročkih poruka Božjih vjesnika. Preko Jeremije u Jeruzalemu, preko Daniela na babilonskom dvoru, preko Ezekiela na obalama rijeke Kebar, Gospodin je u svojoj milosti objavljivao svoje vječne namjere i pružao dokaze svoje spremnosti da svome izabranom narodu ispuni obećanja, zapisana u Mojsijevim spisima. Ono što je rekao da će učiniti za one koji mu budu vjerni, On će sigurno i izvršiti “riječju živoga i vječnog Boga” 1 Peter 1:23. {PiK 464.1}
U danima putovanja kroz pustinju Gospodin se obilno postarao da Njegova djeca sačuvaju u sjećanju riječi Njegova Zakona. Kad se nasele u Kanaanu, svakog će dana u svakom domu trebati ponavljati božanska pravila; ona su trebala biti napisana na dovratnicima i vratima, na spomen-pločama. Uz pratnju glazbe trebali su ih pjevati i stari i mladi, svećenici su ih trebali objavljivati narodu na javnim skupovima, a upravitelji zemlje svakoga dana proučavati. “Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću” – zapovjedio je Gospodin Jošui – “kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tad biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima … kuda god podeš.” Joshua 1:8. {PiK 464.2}
Jošua je sve Mojsijeve spise pročitao svemu Izraelu. “Nije Jošua propustio nijedne Mojsijeve naredbe, nego ih je sve pročitao pred saborom svih Izraelaca, pred ženama, djecom i došljacima koji su išli s njima.” (Joshua 8:35) To je bilo u skladu s izričitom Gospodnjom naredbom da se svakih sedam godina, za vrijeme Blagdana sjenica, javno čitaju riječi knjige Zakona. “Sabori narod – ljude, žene, djecu i došljaka što bude u tvojim gradovima – da čuju i da nauče bojati se Jahve, Boga vašega, pa da drže i vrše sve riječi ovog Zakona. Sinovi njihovi, koji to još ne znaju, čut će i naučit će bojati se Jahve, Boga vašega, sve vrijeme dok budete živjeli na zemlji što ćete je, prešavši Jordan, zaposjesti.” Deuteronomy 31:12, 13. {PiK 465.1}
Da je Izrael poštovao ovaj savjet u stoljećima koja su dolazila, kako bi različita bila njegova povijest! Jedino ako u svome srcu sačuva poštovanje prema Božjoj svetoj Riječi, narod se mogao nadati da će ispuniti božansku namjeru. Upravo je poštovanje Božjega Zakona Izraelu davalo snagu tijekom Davi-dova kraljevanja i prvih godina Salomonove vladavine; upravo je vjera u živu Riječ omogućila da se provede obnova u Ilijine i Jošijine dane. Na iste te riječi istine, najvredniju Izraelovu baštinu, pozivao se i Jeremija nastojeći da dođe do promjene. Gdje god je služio, ozbiljno je pozivao ljude: “Slušajte riječi ovoga zavjeta!” Te su im riječi trebale pomoći da potpuno shvate Božju namjeru da se spoznaja spasonosne istine proširi po svim narodima Jeremiah 11:2. {PiK 465.2}
U završnim godinama otpada Judejaca opomene proroka naizgled su imale malo utjecaja; i kad su kaldejske vojske treći i posljednji put došle opkoliti Jeruzalem, nada je napustila svako srce. Jeremija je prorekao potpunu propast, pa je zato što je predlagao predaju, na kraju bio bačen u tamnicu. Međutim, Bog svoj vjerni ostatak, koji se još nalazio u gradu, nije prepustio krajnjem očaju. Baš u vrijeme dok se nalazio pod strogim nadzorom onih koji su odbacivali njegovu vijest, prorok je dobio nova otkrivenja Božje spremnosti da oprosti i izbavi, koja su postala neiscrpni izvor utjehe Božjoj Crkvi otada pa sve do današnjega dana. {PiK 466.1}
Uhvativši se čvrsto za Božja obećanja, Jeremija je uz pomoć zornog prikaza pred stanovnicima osuđenog grada pokazao svoju nepokolebljivu vjeru u konačno ispunjenje namjere koju Bog ima sa svojim narodom. U nazočnosti svjedoka, uz pozorno poštovanje svih potrebnih zakonskih formalnosti, on je za sedamnaest šekela srebra kupio nasljedno pravo na njivu u obližnjem selu Anatotu. {PiK 466.2}
S ljudskoga gledišta, ova kupnja zemljišta na području koje se već nalazilo pod vlašću Babilonaca, izgledala je kao nerazumno djelo. Sam prorok je proricao razorenje Jeruzalema, pustošenje Judeje i potpunu propast kraljevstva. Sam je najavljivao dugo razdoblje robovanja u dalekom Babilonu. Budući da je već bio u poodmaklim godinama, uopće se nije mogao nadati da će izvući neku osobnu korist iz ove kupnje. Međutim, na temelju proučavanja proročanstava koja su već bila zapisana u Bibliji, u njegovom se srcu oblikovalo čvrsto uvjerenje da Gospodin namjerava svojoj porobljenoj djeci vratiti njihova stara imanja u obećanoj zemlji. Očima vjere, Jeremija je gledao prognanike kako se vraćaju nakon mnogih godina izgnanstva i ponovno naseljavaju zemlju svojih otaca. Kupnjom imanja u Anatotu želio je pridonijeti, koliko god je to moguće, da se i drugi nadahnu nadom koja je njegovu srcu donijela toliko utjehe. {PiK 469.1}
Pošto je potpisao ugovor o kupoprodaji i dobio potpise svjedoka, Jeremija je naredio Baruhu, svome tajniku: ‘Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i otvoreni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju. Jer ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće i njive i vinogradi!” Jeremiah 32:14, 15. {PiK 469.2}
Tako je obeshrabrujuće bilo stanje u Judi u vrijeme ove neobične kupnje da je odmah nakon dogovora o pojedinostima i o čuvanju pisanih dokumenata Jeremijina nepokolebljiva vjera bila stavljena na tešku kušnju. Je li u svom nastojanju da ohrabri Judu otišao predaleko? Nije li u želji da učvrsti povjerenje u obećanja Božje Riječi rasplamsao lažnu nadu? Oni koji su sklopili Savez s Bogom, već odavno su se počeli rugati onome što je On činio za njih. Hoće li obećanja izabranom narodu ikada doživjeti svoje potpuno ispunjenje? {PiK 469.3}
Zbunjen u duhu, pognut od žalosti zbog patnji onih koji su se odbijali pokajati za svoje grijehe, prorok je zavapio Bogu tražeći da mu otkrije svoje namjere s čovječanstvom. {PiK 470.1}
“O, Jahve, Gospode!” molio je vruće. “Ti stvori nebo i zemlju snagom velikom, rukom uzdignutom! Ništa tebi nije nemoguće! Tisućama iskazuješ milost, a krivnju otaca osvećuješ na djeci. potomcima njihovim. Bože veliki i moćni, kome je ime Jahve nad Vojskama! Velik si u svojim naumima, silan u svojini djelima! Oči tvoji bde nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih! Ti koji si činio znamenja i čudesa u zemlji egipatskoj i u Izraelu, i medu svim ljudima sve do danas, ti si izveo svoj narod izraeski iz zemlje egipatske znamenjima i čudesima, rukom moćnom i mišicom podignutom, strahotama velikim. Zatim im dade svu ovu zemlju koju si zakletvom obećao očima njihovim, zemlju u kojoj teče med i mlijeko. I oni je zaposjedoše; ali nisu slušali glasa tvojega niti su hodili putem Zakona tvojega. Ništa ne učiniše od onog što im ti naredi; zato si dozvao na njih sve ove nevolje.” (Jeremiah 32:17-23) {PiK 470.2}
Nabukodonozorova vojska spremala se zauzeti na juriš zidove Siona. Tisuće su ginule u posljednjoj očajničkoj obrani grada. Još je više tisuća umiralo od gladi i bolesti. Sudbina Jeruzalema bila je već zapečaćena. Opsadne ljestve neprijateljske vojske već su nadvisivale bedeme. “Gle, nasipi se već primakoše gradu, i bit će osvojen” — nastavio je prorok svoju molitvu — “i grad će pasti u ruke Kaldejcima koji na nj navaljuju mačem, glađu i kugom. Čime si prijetio, evo dolazi. I sam vidiš. A ti mi, Jahve Gospode moj, reče: ‘Kupi novcem njivu i pozovi svjedoke’, a grad je već predan u ruke Kaldejcima!” (Jeremiah 32:24.25) {PiK 471.1}
Bog je milostivo odgovorio na molitvu svoga sluge. “Riječ Jahvina Jeremiji” u tom trenutku očaja, kad je vjera toga vjesnika istine bila kušana ognjem, glasila je: “Gle, ja sam Jahve, Bog svakoga tijela! Meni ništa nije nemoguće!” (Jeremiah 32:26.27) Grad je trebao uskoro pasti u ruke Kaldejaca, njegova vrata i palače trebale su biti predane ognju i spaljene; ali usprkos činjenici da je uništenje bilo neizbježno i da će stanovnici Jeruzalema biti odvedeni u sužanjstvo, ipak se morala ispuniti Gospodnja vječna namjera s Izraelom. Odgovarajući dalje na molitvu svoga sluge, Gospodin je rekao o onima na koje su padale Njegove kazne: {PiK 471.2}
“Evo, ja ću ih sabrati iz svih zemalja u koje ih prognahu gnjevu i jarosti svojoj — i vratit ću ih na ovo mjesto da ovdje spokojno žive. I oni ce biti narod moj, a ja, ja ću biti Bog njihov. I dat ću im srce jedno i put jedan da bi me se bojali u sve dane, na sreću svoju i djece svoje. I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro; usadit cu im u srce svoj strah da se nikad više ne odmetnu od mene. I radovat ću se čineći im dobro; i čvrsto ću ih zasaditi u ovoj zemlji, svim srcem svojim, svom dušom svojom. {PiK 472.1}
Jer ovako govori Jahve: Kao što sam na ovaj narod doveo svu ovu strašnu nesreću, tako ću na njih dovesti svu sreću koju im obrekoh. Da, opet će se kupovati njive u ovoj zemlji o kojoj vi velite: ‘Ovo je pustinja, bez čovjeka i živinčeta, predana na milost i nemilost Kaldejcima!’ Njive će se za novac kupovati, pisat će se i pečatiti kupovni ugovori, pozivat će se svjedoci u zemlji Benjaminovoj i u okolici Jeruzalema. U gradovima Judinim i u gradovima Gorja, Šefele, Negeba, jer ću promijeniti udes njihov — riječ je Jahvina.” (Jeremiah 32:37-44) {PiK 472.2}
Potvrđujući ova obećanja o izbavljenju i obnovljenju, “i drugi mu put dođe riječ Jahvina: Ovako govori Jahve, koji stvori zemlju, oblikova je i učvrsti -’ime mu je Jahve! Zazovi me i, odazvat ću ti se i objavit ću ti velike i nedokučive tajne o kojima ništa ne znaš. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov, o kućama ovoga grada i o dvorima kraljeva judejskih, porušenim zbog nasipa i mača … {PiK 472.3}
Evo, ja ću zaliječiti njihovu ranu, ja ću ih iscijeliti i ozdraviti i pružiti im obilje istinskoga mira. Promijenit ću udes zemlje Judine i Jeruzalema i podići ću ih da budu kao nekoć. Očistitću ih od svakoga grijeha kojim sagriješiše protiv mene, i oprostit ću im sve krivice … I Jeruzalem će mi biti na radost, na hvalu i čast pred svim narodima svijeta: kad čuju za sve dobro kojim ću ih nadijeliti, divit će se i čuditi svoj onoj sreći i miru što ću im ja dati. {PiK 473.1}
Ovako govori Jahve: Na ovome mjestu, o kojemu vi velite: ‘To je pustinja bez čovjeka i bez živinčeta’ – u gradovima judejskim i po opustošenim ulicama jeruzalemskim opet će se oriti poklici radosti, poklici zaručnika i zaručnice, poklici onih koji će u Domu Jahvinu prinositi žrtve zahvalnice pjevajući: ‘Hvalite Jahvu nad Vojskama, jer je dobar Jahve – vječna je ljubav njegova!’ Jer ja ću obnoviti zemlju da bude kao nekoć — riječ je Jahvina. {PiK 473.2}
Ovako govori Jahve nad Vojskama: Na ovome mjestu koje je sada pusto, bez čovjeka i bez živinčeta, i u svim gradovima opet će biti pašnjaci za pastire što odmaraju stada svoja. U gradovima Gorja, i u gradovima Šefele, i u gradovima Negeba, u kraju Benjaminovu, u okolici Jeruzalema i u gradovima Judinim opet će prolaziti ovce ispod ruke pastira koji će ih brojki — riječ je Jahvina. {PiK 473.3}
Evo, dolaze dani — riječ je Jahvina — kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu.” Jeremiah 33:1-14. {PiK 474.1}
I tako je Božja Crkva bila ohrabrena u jednom od najtežih trenutaka svoje duge borbe sa silama zla. Iako je izgledalo da je Sotona trijumfirao u svojim naporima da uništi Izraela, Gospodin je bio moćniji od događaja toga vremena, i u godinama koje su dolazile pružio je svom narodu mogućnost da povrati ono što je bilo izgubljeno u prošlosti. {PiK 474.2}
Njegova poruka Crkvi glasila je: “Ne boj se, Jakove, slugo moja … ne plaši se, Izraele! Jer evo, spasit ću te iz daleka, i potomstvo tvoje iz zemlje izgnanstva. Jakov će se opet smiriti, i spokojno će živjeti, i nitko ga neće plašiti – riječ je Jahvina — jer sam ja s tobom da te izbavim.” “AT ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti.” Jeremiah 30:10, 11, 17. {PiK 474.3}
Kad svane radosni dan obnovljenja, plemena podijeljenog Izraela trebala su se ujediniti u jedan narod i priznati Gospodina kao vladara nad “svim plemenima Izraelovim”. “Oni će biti narod moj” — objavio je Bog. “Kličite od radosti Jakovu, pozdravite burno prvaka naroda! Neka se ori vaš glas! Objavite slavopojkom: Jahve spasi narod svoj, Ostatak Izraelov! Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi … vraća se velika zajednica. Evo, u suzama pođoše, utješcne sad ih vraćam! Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti, jer ja sam otac Izraelu, Efrajim je moj prvenac.” Jeremiah 31:1, 7-9. {PiK 474.4}
Poniženi u očima naroda, oni koji su nekada bili priznati kao miljenici Neba, uzdignuti iznad svih drugih plemena na zemlji, trebali su u progonstvu naučiti lekciju poslušnosti tako neophodnu za njihovu buduću sreću. Sve dok nisu naučili tu pouku, Bog nije mogao učiniti za njih ono što je želio. “AT ću te kazniti po pravici, ne smijem te pustit nekažnjena” – objavio je On objašnjavajući svoju namjeru da ih kazni radi njihova duhovnog dobra (Jeremiah 30:11). Ipak, oni koji su uživali Njegovu nježnu ljubav, nisu trebali biti odbačeni zauvijek; pred svim narodima na Zemlji Bog će ostvariti svoj plan i prividni poraz pretvoriti u pobjedu, spasit će, a ne uništiti! Proroku je bila povjerena poruka: {PiK 475.1}
“Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire, i čuva ga ko pastir stado svoje! Jer Jahve oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno klićuć, na vis Sionski, da se naužiju dobara Jahvinih: žita. ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi, duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti … jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti. Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo i narod svoj nasititi dobrima – riječ je Jahvina … {PiK 475.2}
Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: U zemlji Judinoj, kad promijenim njezinu sudbinu, u njezinim će se gradovima ovako govoriti: ‘Blagoslovio te Jahve, prebivalište Pravednosti, Gora sveta!’ I u njoj će se opet nastaniti Judeja sa svim svojim gradovima, ratari i oni što idu za stadima, jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu klonulu … {PiK 476.1}
Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s očima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedeni iz zemlje egipatske. Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije ovh dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko — riječ je Jahvina – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” Jeremiah 31:10-14, 23-25, 31-34. {PiK 476.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniel 1.
Medu Izraelcima koji su kao sužnji bili odvedeni u Babilon U početku sedamdesetgodišnjeg izgnanstva bilo je i kršćanskih domoljuba, ljudi čija je vjernost načelima bila čvrsta kao čelik, ljudi neiskvarenih sebičnošću, koji svi bili spremni slaviti Boga bez obzira na cijenu koju će morati platiti. Ti su ljudi trebali u zemlji svoga izgnanstva ostvariti Božju namjeru i neznabožačkim narodima prenijeti blagoslove koje donosi poznavanje Gospodina. Trebali su biti Njegovi predstavnici. Nikad nisu smjeli prihvatiti kompromise s idolopoklonicima; svoju vjeru i ime sljedbenika živoga Boga trebali su nositi kao visoku čast. To su i činili. I u zlu i u dobru slavili su Boga pa je i Bog proslavio njih. {PiK 479.1}
Činjenica da su ti ljudi, Gospodnji štovatelji, bili dovedeni kao sužnji u Babilon i da je posude Gospodnjeg doma bilo postavljeno u hram neznabožačkih bogova, poslužila je oholim pobjednicima kao dokaz da su njihova vjera i običaji bolji od vjere i običaja Hebreja. Međutim, upravo su poniženja kroz koja je Izrael morao proći zato što se udaljio od Boga, Babiloncima morala poslužiti kao dokaz Gospodnje nadmoći, svetosti Njegovih zahtjeva i sigurnih posljedica poslušnosti. Ovo svjedočanstvo im je dao, a ono se jedino tako i moglo dati, preko onih koji su Mu ostali odani. {PiK 479.2}
Medu one koji su ostali vjerni Bogu spadali su Daniel i njegova tri druga — blistavi primjeri onoga što čovjek može postati kad se ujedini s Bogom mudrosti i snage. Iz razmjerne jednostavnosti svojih judejskih domova, ovi mladići kraljevskoga roda bili su odvedeni u najveličanstveniji od svih gradova i na dvor najvećega kralja svijeta. Nabukodonozor je naredio “Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškog roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru … {PiK 480.1}
Medu njima bijahu Judcjci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja.” Videći da se u ovim mladićima kriju velike sposobnosti, Nabukodonozor je odlučio pripremiti ih za značajne položaje u svome kraljevstvu. Da bi se potpuno osposobili za svoje životno djelo, on im je omogućio da uče jezik Kaldejaca i da tri godine uživaju izvanredne obrazovne prednosti koje su bile davane samo knezovima njegova kraljevstva. {PiK 480.2}
Daniel i njegovi drugovi dobili su i nova imena koja su podsjećala na kaldejska božanstva. Hebrejski su roditelji veliku važnost pripisivali imenima koja su davali svojoj djeci. Često su ona bila povezana s osobinama koje su roditelji željeli vidjeti kod svoje djece. Dvoranički starješina, kojemu je bila povjerena briga o zarobljenim mladićima, izmijenio im je imena: “Daniel će se zvati Baltazar, Hananija Šadrak, Mišael Mešak, Azarja Abed Nego”. {PiK 480.3}
Kralj nije primoravao judejske mladiće da odbace svoju vjeru i da prihvate idolopoklonstvo, ali se nadao da će to postići postupno. Dajući im imena koja su ukazivala na idolopoklonstvo, dovodeći ih svakodnevno u usku vezu s idolopokloničkim običajima, izlažući ih utjecaju zavodljivih obreda neznabožačkog bogoštovlja, nadao se da će ih navesti da odbace vjeru svoga naroda i da prihvate bogoštovlje Babilonaca. {PiK 481.1}
Na samom početku karijere suočili su se s odlučujućom kušnjom svoga karaktera. Bilo im je određeno da jedu hranu i piju vino koje se donosilo s kraljeva stola. Na taj način kralj im je htio ukazati naklonost i skrb za njihovo dobro. Međutim, budući da je jednim dijelom bila žrtvovana idolima, hrana s kraljeva stola mogla se smatrati idolopokloničkom; onaj koji ju je uzimao odavao je time počast babilonskim bogovima. Takvom odavanju počasti Daniel i njegovi drugovi nisu se mogli pridružiti, jer bi time prekršili zavjet vjernosti Gospodinu. Cak bi se i običnim pretvaranjem da jedu tu hranu i piju to vino odrekli svoje vjere. Time bi se svrstali u redove pogana i prekršili Božji Zakon. {PiK 481.2}
Osim toga, nisu se usuđivali izložiti zavodljivom utjecaju raskoši i rasipništva na tjelesni, umni i duhovni razvoj. Bio im je poznat izvještaj o Nadahu i Abihuu, o njihovoj neumjerenosti i njezinim posljedicama, izvještaj koji je bio sačuvan na pergamentima Petoknjižja; znali su da bi i njihove tjelesne i umne sposobnosti bile oštećene uporabom vina. {PiK 482.1}
Daniel i njegovi drugovi od svojih su roditelja prihvatili načelo stroge trezvenosti. Shvatili su da će ih Bog pozvati na odgovornost ukoliko ne budu bdjeli nad svojim sposobnostima, ukoliko budu ograničavali ili slabili svoje snage. Kućni odgoj je tako Danielu i njegovim drugovima poslužio kao zaštita od izopačenih utjecaja babilonskoga dvora. Kušnje koje su ih okružavale na tomu pokvarenom i raskošnom dvoru bile su vrlo snažne, ali oni su ostali čisti. Nikakva snaga i nikakav utjecaj nisu ih mogli odvratiti od načela koja su prihvatili u ranom djetinjstvu proučavajući Božje riječi i Njegova djela. {PiK 482.2}
Da je želio, Daniel je u svojoj okolini mogao pronaći uvjerljive razloge da odbaci načela stroge trezvenosti. Mogao je dokazivati da za njega, budući da zavisi od kraljeve naklonosti i njegove moći, nema drugog izlaza već da jede kraljevsku hranu i pije njegovo vino; i da će, ukoliko se bude držao božanskog propisa, uvrijediti kralja i vjerojatno izgubiti položaj i život. Ukoliko bude kršio Gospodnju zapovijed, zadržat će kraljevu naklonost i osigurati sebi intelektualne prednosti i izglede za zavidnu svjetovnu karijeru. {PiK 482.3}
Međutim, Daniel nije oklijevao. Božje odobravanje njemu je bilo dragocjenije od naklonosti najmoćnijeg vladara svijeta — dragocjenije i od samog života. Odlučio je da će ostati čvrst u svojoj vjernosti, bez obzira na posljedice. “Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola.” U tome je uživao potporu svojih drugova. {PiK 483.1}
Donoseći ovu odluku, hebrejski se mladići nisu ponašali samosvjesno, već su se čvrsto oslonili na Boga. Oni nisu željeli skretati pozornost na sebe, ali za njih je i to bilo prihvatljivije nego da osramote Boga. Da su ovom prilikom popustili zlu pod pritiskom okolnosti, udaljavanje od načela oslabilo bi njihov smisao za dobro i odbojnost prema zlu. Prvi pogrešan korak doveo bi do drugih sve dok, prekinuvši vezu s Nebom, ne bi bili odneseni poplavom kušnji. {PiK 483.2}
“Bog dade Danielu te nade dobrohotnost i smilovanje u dvoraničkog starješine”, pa je njegov zahtjev da se ne okalja bio primljen s poštovanjem. Međutim, starješina ga je oklijevao ispuniti. “Bojim se svoga gospodara kralja” — objasnio je Danielu. “On vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego u drugih dječaka vaše dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem.” {PiK 483.3}
Daniel se onda pojavio pred službenikom kojemu je bila povjerena posebna skrb o hebrejskim mladićima, zahtijevajući da budu oslobođeni obveze jesti kraljevsko jelo i piti kraljevsko vino. Tražio je da se podvrgne probi od deset dana, da zajedno sa svojim hebrejskim drugovima tijekom toga vremena dobiva jednostavnu hranu, dok će ostali mladići jesti kraljeve slastice. {PiK 483.4}
Čuvar je pristao, iako se bojao da će time izazvati kraljevo nezadovoljstvo. Daniel je shvatio da je dobio bitku. Nakon desetodnevne kušnje rezultati su bili suprotni čuvarovim strahovanjima. ”Oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jedahu od kraljevih jela.” Svojim izgledom hebrejski su mladići daleko nadmašivali svoje vršnjake. Na temelju svega toga, Danielu i njegovim prijateljima bilo je dopušteno da se tijekom cijeloga svoga školovanja hrane jednostavnom hranom. {PiK 484.1}
Tri godine su hebrejski mladići učili “pismo i jezik Kaldejaca”. Tijekom toga vremena ostali su vjerni Bogu i stalro su se oslanjali na Njegovu snagu. Svojim navikama samoodricanja dodali su ozbiljnost u namjerama, marljivost i čvrstinu. Oni nisu iz oholosti ili slavohleplja došli na kraljev dvor, u društvo onih koji nisu poznavali Boga niti su ga se bojali; oni su bili prognanici u stranoj zemlji, i tu ih je postavila Beskrajna mudrost. Odvojeni od obiteljskog utjecaja i svetoga društva, trudili su se da opravdaju ukazano povjerenje, da budu na čast svomu potlačenom narodu i na slavu Onome kome su služili. {PiK 484.2}
Gospodin je s odobravanjem gledao čvrstinu i samoodricanje hebrejskih mladića i neporočnost njihovih pobuda; stoga su ih pratili Njegovi blagoslovi. “Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne.” Tako se ispunilo obećanje: “Jer ja častim one koji mene časte.” (1 Samuel 2:30) Dok se Daniel privijao uz Boga s nepokolebljivim povjerenjem, na njega se spustio duh proročke moći. Dok je od ljudi primao upute o dužnostima na dvoru, Bog ga je učio čitati tajne budućnosti i zapisivati ih za buduće naraštaje služeći se slikama i simbolima, događaje koji će se zbivati na ovome svijetu sve do kraja vremena. {PiK 484.3}
Kad je došlo vrijeme da mladići na školovanju budu provjereni, i Hebreji su, zajedno s ostalim pristupnicima, polagali ispite za službe u kraljevstvu. Međutim, “medu svima ne nade se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja”. Njihova oštra inteligencija, njihovo široko znanje, njihov birani i precizni način izražavanja svjedočili su o neusporedivoj snazi i živosti njihovih umnih sposobnosti. “I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj, nade da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.” Zato “oni ostadoše pred kraljem”. {PiK 485.1}
Na babilonskom su dvoru bili okupljeni predstavnici svih zemalja, ljudi najvećih sposobnosti, najbogatije obdareni prirodnim darovima, ljudi najšire kulture koja se mogla steći u svijetu; a ipak, medu svima njima hebrejski mladići nisu imali takmaca. Po tjelesnoj snazi i ljepoti, po umnoj živahnosti i literarnim dostignućima nitko im nije bio ravan. Uspravno držanje, čvrst i elastičan korak, čestit izraz lica, nepomućena osjetila, mirisan dah — sve su to bili dokazi dobrih običaja, znaci plemenitosti kojom priroda nagrađuje one koji poštuju njezine zakone. {PiK 485.2}
U stjecanju babilonske mudrosti Daniel i njegovi prijatelji bili su mnogo uspješniji od ostalih vršnjaka; međutim, njihovo obrazovanje nije bilo rezultat slučaja. Oni su znanje stjecali vjernom uporabom svojih sposobnosti, pod vodstvom Svetoga Duha. Povezali su se s Izvorom svake mudrosti, proglasivši spoznaju Boga temeljem svoga obrazovanja. Ispunjeni vjerom, molili sti za znanje i živjeli onako kako su molili. Svojim ponašanjem omogućili su Bogu da ih blagoslovi. Izbjegavali su sve što bi oslabilo njihove snage, koristili svaku priliku da prošire svoje znanje na svim područjima. Usvojili su pravila života koja su im osiguravala intelektualnu snagu. Trudili su se da steknu znanje samo s jednim ciljem – da mogu proslaviti Boga. Shvaćali su da moraju steći bistrinu uma i usavršiti svoj kršćanski karakter ukoliko žele biti pravi predstavnici prave vjere usred lažnih neznabožačkih religija. Bog je bio njihov učitelj. Stalno moleći, savjesno učeći, ostajući u vezi s Nevidljivim, oni su hodili s Bogom kao Henok. {PiK 486.1}
Istinski uspjeh u bilo kojoj grani poslovanja ne dolazi kao posljedica slučaja, okolnosti ili sudbine. On je rezultat Božje providnosti, on je nagrada za vjeru i razboritost, za valjanost i ustrajnost. Visoke duševne vrline i plemenita moralna snaga ne stječu se slučajno. Bog daje prilike; uspjeh dolazi kad ih koristimo. {PiK 486.2}
Dok je Bog djelovao na Daniela i njegove prijatelje “da mu se mogu svidjeti”, oni su gradili svoje spasenje Philippians 2:13. Time se na djelu otkrilo božansko načelo suradnje bez kojega se ne može postići nikakav istinski uspjeh. Ljudski napori ne vrijede ništa bez božanske snage; a bez ljudskog nastojanja ni božanski napori kod mnogih ništa ne postižu. Da bismo dobili božansku milost, moramo obaviti svoj dio. Njegova je milost određena da u nama “proizvodi i htijenje i djelovanje”, ali nikada nije zamjena za naše napore. {PiK 486.3}
Kao što je surađivao s Danielom i njegovim prijateljima. Gospodin će surađivati i sa svima onima koji nastoje ispuniti Njegovu volju. Udjeljujući svoga Duha, Bog će poduprijeti svaku dobru namjeru, svaku plemenitu odluku. Oni koji hode putom poslušnosti, sretat će se s mnogim preprekama. Snažni, potajni utjecaji možda će ih vezivati uz svijet, ali Gospodin je sposoban da onemogući svaku silu koja pokušava pobijediti Njegove izabranike; u Njegovoj snazi oni mogu svladati svaku kušnju, pobijediti svaku teškoću. {PiK 487.1}
Bog je Daniela i njegove prijatelje doveo u vezu s velikim ljudima u Babilonu da bi usred idolopokloničkog naroda mogli predstavljati Njegov karakter. Kako su se osposobili da zauzmu tako povjerljiv i častan položaj? Vjernost u malome stavila je svoj pečat na cijeli njihov život. Oni su slavili Boga u malim dužnostima isto onako kao i u najvećim odgovornostima. {PiK 487.2}
Kao što je pozvao Daniela da svjedoči za Njega u Babilonu, Bog poziva i nas da budemo Njegovi svjedoci u današnjem svijetu. I u najmanjim i u najvećim životnim pothvatima On želi da ljudima otkrivamo načela Njegova kraljevstva. Mnogi čekaju da im se povjeri neko veliko djelo, dok svakoga dana propuštaju prilike za pokazivanje vjernosti Bogu. Iz dana u dan propuštaju da iz cijeloga srca obave svoje male životne dužnosti. I dok tako čekaju neko veliko djelo u kojemu bi mogli pokazati svoje navodne velike sposobnosti i tako zadovoljiti svoje ambicije, uzalud im prolaze dani. {PiK 487.3}
U životu pravoga kršćanina ništa nije beznačajno. U očima Svemogućega svaka dužnost je važna. Gospodin točno procjenjuje svaku priliku za službu. Neiskorištene mogućnosti isto se tako unose u izvještaj kao i one koje smo iskoristili. Nama će biti suđeno na temelju onoga što smo trebali postići, a nismo, zato što se nismo poslužili svojim sposobnostima da proslavimo Boga. {PiK 488.1}
Plemenit karakter nije posljedica slučaja; on se ne može pripisati posebnoj naklonosti ili darovima Providnosti. On je rezultat samodiscipline, pokoravanja niže prirode višoj, predavanja sebe u službu Bogu i bližnjima. {PiK 488.2}
Preko odanosti načelima umjerenosti, koju su pokazali hebrejski mladići. Bog govori današnjoj mladeži. Postoji potreba za ljudima koji će se kao Danici hrabro založiti za ono što je pravo. Postoji potreba za čistim srcima, jakim rukama, za junacima bez straha i mane, jer nas borba između dobra i zla poziva na stalnu budnost. Svakoj duši Sotona prilazi i kuša je mnogobrojnim zavodljivim oblicima popuštanja apetitu. {PiK 488.3}
Tijelo je najvažniji posrednik preko kojega se um i duša pripremaju za izgradnju karaktera. Zato neprijatelj duše usmjerava svoje kušnje s ciljem da njima oslabi i umanji fizičke snage. Ako u tome uspije, često se i cijelo biće pokorava zlu. Sklonosti tjelesne naravi, ukoliko ne dođu pod vlast viših sila, sigurno će dovesti do propasti i smrti. Tijelo se mora staviti pod vlast viših sila čovjekova bića. Volja mora zavladati strastima, a ona sama se mora pokoriti Bogu. Vlast trebaju preuzeti kraljevske sposobnosti razuma, posvećene božanskom milošću. Umna snaga, tjelesna izdržljivost i dužina života zavise od nepromjenjivih zakona. Tko poštuje te zakone, može pobijediti sebe, svoje sklonosti, “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnike ovoga mračnog svijeta”, suočiti se “s duhovima pakosti ispod neba” Ephesians 6:12. {PiK 488.4}
U onom prastarom obredu, koji predstavlja simboliku Evanđelja, samo je žrtva bez mane mogla biti prinesena na Gospodnji žrtvenik. Žrtva koja je predstavljala Krista, morala je biti bez mane. Božja Riječ ukazuje na tu činjenicu kad govori o tome kakva moraju biti Božja djeca – “žrtva živa”, “sveta i bez mane” Romans 12:1; Ephesians 5:27. {PiK 489.1}
Hebrejski velikani bili su ljudi s istim strastima kao i mi; ipak. usprkos zavodničkim utjecajima babilonskoga dvora, oni su ostali čvrsti jer su se oslanjali na beskrajnu Snagu. U njima je neznabožački narod gledao primjer Božje dobrote i dobročinstva i Kristove ljubavi. Njihovo je iskustvo za nas primjer pobjede načela nad kušnjom, neporočnosti nad pokvarenošću, odanosti i vjernosti nad nevjerništvom i idolopoklonstvom. {PiK 489.2}
I današnji mladići mogu dobiti Duha koji je nadahnjivao Daniela; i oni mogu crpsti iz istog izvora snage, imati istu moć samokontrole, u svom životu očitovati iste vrline, čak i u okolnostima koje su isto tako nepovoljne. Iako su okruženi kušnjama da popuste svojim grešnim sklonostima, posebice u velikim gradovima u kojima je svaki oblik osjetilnog zadovoljavanja lako dostupan i primamljiv, uz božansku milost njihova namjera da proslave Boga može ostati čvrsta! Strogom odlučnošću i živom budnošću oni se mogu oduprijeti svim kušnjama koje napadaju dušu. Međutim, pobjedu će postići jedino oni koji su odlučili činiti ono što je pravo zato što je pravo. {PiK 489.3}
Kakvo su životno djelo obavili ovi plemeniti Hebreji! Kad su se opraštali s domom svoga djetinjstva, jedva da su mogli sanjati kakva ih uzvišena budućnost čeka! Vjerni i postojani, pokorili su se božanskom vodstvu tako da je preko njih Bog mogao ispuniti svoje namjere. {PiK 490.1}
Iste velike istine koje je otkrivao preko tih ljudi, Bog i danas želi otkriti preko mladeži i djece. Život Daniela i njegovih prijatelja pokazuje što Bog želi učiniti za one koji se pokore Njemu i trude se svim srcem da ostvare Njegove namjere. {PiK 490.2}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniel 2.
Nakon što su Daniel i njegovi drugovi stupili u službu babilonskog kralja, neki su događaji tome idolopokloničkom narodu uskoro pokazali koliko je vjeran i moćan Bog Izraelov. Nabukodonozor je usnio značajan san i “njegov se duh zbog toga uznemiri a san ga ostavi”. Međutim, iako se veoma uzbudio zbog sna, kralj, kad se probudio, nije se mogao sjetiti onoga što je sanjao. {PiK 491.1}
Zbunjeni Nabukodonozor okupio je svoje mudrace — “čarobnike i gataoce, zaklinjače i zvjezdare” — i zatražio njihovu pomoć. Rekao im je: “Usnih jednu sanju, i moj se duh uznemiri od želje da razumijem sanju.” Priznavši im tako svoju zbunjenost, zatražio je da mu otkriju tajnu i tako donesu olakšanje njegovu umu.{PiK 491.2}
Na to su mudraci odgovorili: “O kralju, živ bio dovijeka! Pripovjedi svoju sanju slugama svojim, a mi ćemo ti otkriti njezino značenje.” {PiK 491.3}
Nezadovoljan što izbjegavaju odgovor i sumnjičav što mu, usprkos svojim hvalisavim tvrdnjama da mogu otkriti ljudske tajne, odbijaju pružiti pomoć, kralj je zapovjedio svojim mudracima, obećavši im bogatstvo i čast s jedne, i zaprijetivši im smrću s druge strane, da mu kažu ne samo tumačenje sna, već i sam san. Rekao je: ‘Moja je odluka neopoziva: ako mi ne kažete što sam snio i što san znači, bit ćete rastrgani u komade a vaše će kuće postati smetlišta. No ako mi otkrijete moju sanju i njezino značenje, dobit ćete od mene darove i poklone i velike časti.” {PiK 492.1}
Ali, mudraci su ponovili svoj zahtjev: “Neka kralj rekne svoju sanju slugama svojim, a mi ćemo mu otkriti njezino značenje.” {PiK 492.2}
Nabukodonozor, sada već vrlo uzbuđen i ljutit zbog očigledne lukavosti onih kojima je toliko vjerovao, uzviknuo je: “Dobro znam da želite dobiti na vremenu jer znate da je moja odluka neopoziva. Ako mi ne kažete što sam snio, znači da me namjeravate obmanjivati varavim riječima i izmišljotinama dok nekako ne prođe vrijeme. Stoga, recite mi moj san, pa ću znati da li mi možete kazati i njezino značenje.” {PiK 492.3}
Puni straha od posljedica svoga neuspjeha, mudraci su pokušali dokazati kralju da je njegov zahtjev nerazuman i da on zahtijeva od njih više nego što je itko ikada zahtijevao od bilo kojeg čovjeka. Bunili su se: “Nema na svijetu čovjeka koji bi takvo što mogao otkriti kralju. I stoga nijedan kralj, ma kako velik i moćan, takvo što ne traži od čarobnika, gataoca ili zvjezdara. Što tražiš, kralju, teško je, i nema ga tko bi to mogao otkriti kralju osim bogova, koji ne borave medu smrtnicima.” {PiK 492.4}
Tada se “kralj silno razgnjevi i razbjesni te naredi da se pogube svi mudraci babilonski”. {PiK 493.1}
Medu onima koje su tražili službenici, određeni da ispune odredbu kraljeva proglasa, bili su Daniel i njegovi prijatelji. Kad mu je bilo rečeno da će prema naredbi i on morati umrijeti, Daniel je “mudrim i umnim riječima” upitao Arjoka, zapovjednika kraljevskih straža: “Zašto je kralj izdao tako strogu naredbu?” Arjok mu je ispričao kako se kralj uznemirio zbog svoga sna i kako nije uspio dobiti pomoć od onih kojima je dotad ukazivao svoje potpuno povjerenje. Čuvši to, Daniel je svoju sudbinu uzeo u svoje ruke i usudio se izaći pred kralja. Zatražio je da mu se da vremena kako bi se mogao pomoliti svome Bogu da mu otkrije san i protumači njegovo značenje. {PiK 493.2}
Kralj se suglasio s tim zahtjevom. “Daniel uđe u svoju kuću te sve kaza Hananiji, Mišaelu i Azarji, svojim drugovima.” Zajednički su potražili mudrost na Izvoru svjetla i znanja. Njihova je vjera bila jaka jer su znali da ih je Bog postavio na položaj na kojemu se nalaze, znali su da obavljaju Njegovo djelo i da ispunjavaju obveze svoje službe. U vrijeme nevolje i opasnosti uvijek su se obraćali Njemu tražeći da ih vodi i štiti, i On se uvijek pokazivao kao pomoćnik koji se u nevoljama brzo nalazi. I sada, skrušena srca, ponovno su stali pred Suca cijele zemlje moleći Ga da ih izbavi u vrijeme kad im je pomoć bila neodložna. I nisu molili uzalud. Bog kojega su slavili, sada je proslavio njih. Na njih se spustio Gospodnji Duh, aDanielu je u noćnom viđenju bio otkriven kraljev san i njegovo značenje. {PiK 493.3}
Daniel se prvo zahvalio Bogu na otkrivenju koje mu je bilo dano. Uzviknuo je: “Bilo ime Božje blagoslovljeno od vijeka do vijeka, njegova je mudrost i sila. On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima. On otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njega. Tebe, o Bože otaca mojih, slavim i hvalim što si mi dao mudrost i jakost! Evo, objavio si mi ono što smo te molili, objavio si nam što kralj traži.” {PiK 494.1}
Otišavši smjesta Arjoku, kojemu je kralj zapovjedio da pobije mudrace, Daniel je rekao: “Ne ubijaj mudraca babilonskih! Odvedi me kralju, pa ću otkriti što san znači.” Zapovjednik je brzo izveo Daniela pred kralja i naglasio: “Našao sam medu izgnanicima judejskim čovjeka koji će kralju kazati što san znači.” {PiK 494.2}
Pogledajte judejskog sužnja, smirenog i spokojnog, u nazočnosti vladara najmoćnijega svjetskog kraljevstva! Već svojim prvim riječima odbio je čast pripisati sebi i uzdignuo je Boga kao izvor svake mudrosti. Na zabrinuto kraljevo pitanje: “Jesi li kadar kazati mi san koji sam usnio i što znači?” Daniel je odgovorio: “Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne, i on je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku dana.” {PiK 494.3}
Daniel je nastavio: “Evo tvoje sanje i onoga što ti se prividjelo na postelji: O kralju, na tvojoj ti postelji dođoše misli o tome što će se dogoditi kasnije, a Otkrivatelj tajna saopćio ti je ono što će biti. Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca. {PiK 497.1}
Ti si, o kralju, imao viđenje; Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. {PiK 497.2}
Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.” {PiK 497.3}
Kip iz sna Nabukodonozora, velikoga i ambicioznog babilonskog kralja, veličanstveno je proročanstvo o ljudskim kraljevstvima. Taj je kralj želio saznati što će se zbivati u budućnosti; i u snu o kipu, koji nijedan čovjek nije znao protumačiti, Bog mu je objavio buduće događaje. Taj san je Nabukodonozoru, koji je vjerovao da će Babilon trajati vječno, dao Bog. Preko svoga proroka objavio je Nabukodonozoru i tumačenje sna, da bi kralj mogao znati kako Babilon neće vječno trajati i da bi mogao naučiti da je istina mnogo jača od ambicija osvajača. Bog je dao san i protumačio ga Nabukodonozoru ne samo zato da bi babilonski kralj, već i svaki vladar koji dolazi nakon njega mogao znati da su sva zemaljska kraljevstva i u najboljem slučaju privremena i da moraju proći, i da je jedino vječno kraljevstvo, koje nikada neće proći, Kristovo kraljevstvo, prikazano kamenom koji je postao velika gora i ispunio cijelu zemlju.
Cijeli ljudski kip prikazuje ljudsko kraljevstvo; međutim, podjela kipa simbolima metala prikazuje četiri velika kraljevstva koja će vladati svijetom od Danielova vremena.
Ovaj niz započinje Babilonom, tada na vrhuncu moći pod Nabukodonozorom, kraljevstvom koje je najviše utjecalo na oblikovanje svijeta.
Jedan povjesničar kaže: “Po gustoći naseljenosti i starosti Asiriju je daleko nadmašilo južnije, babilonsko kraljevstvo. Ono je bilo središte i začetak civilizacije koja će se kasnije proširiti po cijeloj Zapadnoj Aziji.” ( A. H. Savce, The Ancient Empires of the East, 1894. i 1900., str. 93)
“U toj su zemlji pronađeni sigurni tragovi najstarije dosad otkrivene napredne civilizacije, civilizacije koja je imala najduže neprekidno trajanje … Babilon … je bio predstavnik kulture, civilizacije, književnosti i sveobuhvatne upravljačke moći religije.” (The New Schaff–Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge, New York. 1908, sv. 1,396.397)
“Ni u jednoj prijestolnici u svijetu nikad nije bilo nagomilano toliko moći, bogatstva i kulture u tako dugom razdoblju.” (R. Rogers, A History of Babylonia and Assyn’a, sv. 1, 386)
Bilo je prirodno da Bog svoje otkrivenje i opomenu uputi tome velikom svjetskom kraljevstvu; ali Babilon, velik i zlatan, ipak je propao pod upravom slabijih kraljeva -Nabonida i njegova sina Baltazara 539- godine prije Krista, za života istog naraštaja kojemu je otkrivenje bilo dano.
Babilon je zamijenila Medoperzija pod Kirom Velikim. Oko dvije stotine godina, Perzija, simbolički prikazana srebrom kipa, bila je najmoćnije svjetsko kraljevstvo.
Godine 331. prije Krista, Darije III. (Kodoman) sukobio se kod Arbele s grčko-makedonskim carstvom i Aleksandar Veliki je postao vladar svijeta. Simbol Grčke je mjed. Aleksandar je umro 323. godine prije Krista, a nekoliko godina kasnije njegovo su carstvo podijelili između sebe zaraćeni generali. Tijekom sljedećega stoljeća ono je beznadno slabilo i konačno postalo plijenom rastuće moći careva s rijeke Tibra. Rim je pobijedio sirski dio nekadašnjega moćnoga grčkog carstva 190. godine prije Krista, makedonski dio carstva 168. godine, a iste godine je i Egipat priznao vlast željeznoga rimskog carstva. Rim je započeo svoja osvajanja kao republika. Kasnije se pretvorio u carstvo. Kasnije, u četvrtom stoljeću poslije Krista, došlo je do podjele carstva, simbolički prikazane mješavinom željeza i gline, pod navalom barbara sa sjevera i istoka Europe; i Rim, željezna monarhija, bio je slomljen zauvijek. Bilo je snažnih napora da se narodi Europe, dijelovi Rimskoga Carstva, ujedine u homogenu cjelinu putem međusobnih bračnih veza, spomenutih u proročanstvu kao miješanje ljudskim sjemenom, ali bez uspjeha. Karlo Veliki i Napoleon snagom oružja su pokušali izgraditi ujedinjeno carstvo, ali su i oni doživjeli neuspjeh. Proročanstvo je objavilo da se dijelovi neće ujediniti, kao što se ne mogu sjediniti ni željezo i glina. Riječi: “neće se držati zajedno” jače su od sve diplomacije i od svake vojne sile.
U dane posljednje podjele Rimskoga Carstva Bog nebeski će podići svoje kraljevstvo koje se nikada neće ukinuti, koje nikad neće biti predano u ruke drugom narodu osim Njegova, koji će u njemu stanovati zauvijek. “Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano”
“To je san!” s uvjerenjem je izjavio Daniel; a kralj, slušajući s najvećom pozornošću svaku pojedinost, znao je da je to doista san koji ga je toliko mučio. Na taj način je njegov um bio pripremljen da s naklonošću prihvati i tumačenje. Kralj kraljeva spremao se da veliku istinu otkrije babilonskom vladaru. Bog mu je želio pokazati da ima vlast nad kraljevstvima ovoga svijeta, vlast da postavlja i uklanja kraljeve. Nabukodonozor je trebao, ako ikako bude moguće, postati svjestan svoje odgovornosti pred Nebom. Trebao se upoznati s budućim događajima, od njegova vremena pa sve do posljednjih dana. {PiK 497.4}
Daniel je nastavio: “Ti si, o kralju, kralju kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu, moć i slavu – i u čije je ruke stavio, gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske, i postavio te gospodarom nad svim time — ti si glava od zlata. {PiK 498.1}
Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. {PiK 498.2}
A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i razbit će sva ona kraljevstva. {PiK 498.3}
Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo izmiješano s glinom. Prsti stopala, dijelom željezo, a dijelom glina: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom. {PiK 498.4}
U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka – kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka, te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.” {PiK 499.1}
Kralj je bio uvjeren u istinitost tumačenja, i u poniznosti i strahopoštovanju on “pade ničice i pokloni se pred Danielom” i reče: “Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu.” {PiK 499.2}
Nabukodonozor je povukao naredbu o pogubljenju mudraca. Njihov je život bio pošteđen zahvaljujući Danielovoj povezanosti s Onim koji otkriva tajne. ‘Kralj uzvisi Daniela i dariva ga mnogim blistavim darovima. Postavi ga upraviteljem sve pokrajine babilonske i starješinom svih mudraca babilonskih. Daniel zamoli kralja da odredi za upravitelje pokrajine babilonske Šadraka, Mešaka i Abed Nega, a Daniel ostade na kraljevu dvoru.” {PiK 499.3}
U zapisima o ljudskoj povijesti, jačanje naroda, pojavljivanje i padanje carstava naizgled zavisi od volje i vještine čovjeka; oblikovanje događaja, u velikoj mjeri, izgleda kao rezultat njegove moći, ambicije ili prkosa. Međutim, u Božjoj Riječi zastor je povučen ustranu i mi vidimo, u svim igrama i protuigrama ljudskih interesa, sila i strasti, iznad njih i iza njih, oruđa Milostivoga koja tiho i strpljivo ostvaruju namjere Njegove volje. {PiK 499.4}
Riječima, koje su pune neusporedive ljepote i nježnosti, apostol Pavao je mudracima u Ateni objavio božanske namjere prilikom stvaranja i širenja rasa i naroda: ‘Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu … On je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i mede postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli.” Acts 17:24-27. {PiK 500.1}
Bog je jasno objavio da svatko tko želi može doći “u sveze zavjetne” (Ezekiel 20:37). Prilikom stvaranja, Njegova je namjera bila da Zemlja bude naseljena bićima čije će postojanje biti na blagoslov njima samima, njihovim bližnjima i na čast njihovu Stvoritelju. O svima onima koji prihvate ovu namjeru, bilo je rečeno: “I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!” Isaiah 43:21. {PiK 500.2}
U svome Zakonu Bog je objavio načela na kojima se temelji svako pravo blagostanje naroda i pojedinaca. O tom Zakonu Mojsije je rekao Izraelcima: “To će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.” “Ta nije to za vas prazna riječ, jer ona je vaš život.” (Deuteronomy 4:6;32:47) Blagoslovi, obećani Izraelu, pod istim uvjetima i u istoj mjeri obećani su i svakom narodu i svakom pojedincu pod kapom nebeskom. {PiK 500.3}
Stotine godina prije nego što su se određeni narodi pojavili na poprištu događaja, Sveznajući je, gledajući vjekovima unaprijed, prorekao pojavljivanje i propast svjetskih kraljevstava. Bog je objavio Nabukodonozoru da će babilonsko kraljevstvo propasti, da će se pojaviti drugo kraljevstvo i da će i ono uživati svoje vrijeme milosti. Budući da neće uzvisiti pravoga Boga, njegova će slava izblijedjeti i treće kraljevstvo će zauzeti njegovo mjesto. I ono će proći, i četvrto, snažno kao željezo, pokorit će narode u svijetu. {PiK 501.1}
Da su se vlastodršci Babilona – toga najbogatijeg medu svjetskim kraljevstvima – uvijek držali straha Gospodnjega, dobili bi mudrost i silu da se vežu uz Njega i da ostanu snažni. Međutim, oni su tražili svoje utočište u Bogu jedino onda kad bi se našli u mukama i nevoljama. U takvim prilikama, kad im njihovi velikani nisu mogli pomoći, oni su pomoć tražili od ljudi kao što je Daniel – od ljudi za koje su znali da priznaju živoga Boga i da živi Bog priznaje njih. Tim su se ljudima obraćali da im razjasne tajne Providnosti, jer su se kraljevi ponosnoga Babilona, iako ljudi najviše inteligencije, svojim prijestupima toliko udaljili od Boga da više nisu mogli shvatiti otkrivenja i opomene koje su dobivali u vezi s budućnošću. {PiK 501.2}
U povijesti naroda istraživači Božje Riječi mogu pratiti doslovno ispunjavanje božanskih proročanstava. Babilon, na kraju uzdrman i slomljen, nestao je zato što su se njegovi vlastodršci u blagostanju smatrali nezavisnima od Boga i slavu svoga kraljevstva pripisivali ljudskim dostignućima. Perzijsko kraljevstvo bilo je zatečeno nebeskim gnjevom zato što je u njemu božanski Zakon bio bačen pod noge i pogažen. Strah Gospodnji nije imao mjesta u srcima većine njezinih stanovnika. Prevladavali su bezakonje, hulništvo i pokvarenost. Kraljevstva koja su nastala nakon njega bila su još gora i pokvarenija; padala su sve niže na ljestvici moralnih vrijednosti. {PiK 501.3}
Vlast svih upravljača na Zemlji potječe s Neba; od načina na koji se služe vlašću zavisi i njihov uspjeh. Svakome od njih upućene su riječi božanskog Stražara: “Iako me ne poznaš, naoružah te.” (Isaiah 45:5) 1 za svakoga od njih su riječi, upućene nekadašnjem kralju Nabukodonozoru, životna pouka: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća.” Daniel 4:27. {PiK 502.1}
Shvatiti te riječi — shvatiti da ”pravednost uzvisuje narod”, da se “pravdom utvrđuje prijestolje”, a “milošću podupire”; prepoznati ostvarenje tih načela u očitovanju božanske snage koja “ruši i postavlja kraljeve” — to znači shvatiti filozofiju povijesti. Proverbs 14:34; 16:12; Proverbs 20:28; Daniel 2:21. {PiK 502.2}
Jedino su u Božjoj Riječi ova načela jasno objavljena. U njoj se vidi da snaga naroda, ali i pojedinaca, nije u prilikama ili oružju koje ih čini nepobjedivima; ona se ne krije u njihovoj oholoj veličini, već se odmjerava vjernošću kojom ispunjavaju božanske namjere. {PiK 502.3}
Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniel 3.
San o velikom kipu, koji mu je otkrivao događaje do kraja vremena, Nabukodonozor je dobio da bi shvatio ulogu koju treba odigrati u povijesti svijeta i odnos koji njegovo kraljevstvo treba zauzeti prema nebeskom kraljevstvu. Prilikom tumačenja sna dobio je jasne podatke o uspostavljanju Božjega vječnog kraljevstva. Daniel mu je objasnio: “U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti … Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.” Daniel 2:44, 45. {PiK 503.1}
Kralj je priznao Božju silu kad je rekao Danielu: “Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima … Otkrivatelj tajna:’ (Daniel 2,47) Neko vrijeme pokoravao se Utjecaju straha Božjega, ali njegovo srce nije bilo očišćeno od svjetovnih ambicija i želje za samouzvišenjem. Blagostanje koje je pratilo njegovu vladavinu ispunjavalo ga je ponosom. Zato je na kraju prestao proslavljati Boga i vratio se obožavanju idola s povećanom revnošću i oduševljenjem. {PiK 503.2}
Riječi: “Ti si glava od zlata”, duboko su se urezale u njegovo sjećanje. Koristeći se time i njegovim povratkom idolopoklonstvu, mudraci iz njegove okoline predložili su mu da načini kip, sličan kipu iz sna, i da ga postavi na mjesto na kojemu će se svi moći diviti zlatnoj glavi, koja prema tumačenju predstavlja njegovo kraljevstvo. {PiK 504.1}
Odobrovoljen laskavim prijedlogom, odlučio ga je ostvariti, pa čak i otići korak dalje. Umjesto da kip prikaže onako kako ga je vidio, poželio je nadmašiti original. Njegovu kipu neće opadati vrijednost, ako se pogled bude prenosio od glave do nogu, jer će biti načinjen isključivo od zlata – općeprihvaćenog simbola Babilona kao vječnog, nerazorivog, svemoćnog kraljevstva, koje će smrviti sva ostala kraljevstva i postojati vječno. {PiK 504.2}
Misao o uspostavljanju kraljevstva i dinastije koja će trajati vječno, veoma je privlačila moćnoga kralja čijoj se snazi nijedan narod na zemlji nije mogao oduprijeti. S oduševljenjem koje je proizlazilo iz njegove beskrajne ambicije i sebične oholosti, počeo se savjetovati sa svojim mudracima kako da to ostvari. Zaboravljajući značajne blagoslove povezane sa snom o velikom kipu; zaboravljajući da mu je Bog Izraelov preko svoga sluge Daniela objasnio značenje kipa i da su u vezi s tim tumačenjem veliki ljudi njegove zemlje bili pošteđeni sramotne smrti; zaboravljajući sve osim svoje želje da učvrsti svoju vlast i svoju nadmoć, kralj i njegovi državni savjetnici odlučili su poslužiti se svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju da uzdignu Babilon na najviši položaj, da ga učine dostojnim sveopće odanosti. {PiK 504.3}
Slika kojom je Bog kralju i njegovim podanicima otkrio svoju namjeru s narodima na Zemlji, sada je trebala poslužiti slavljenju ljudske moći. Danielovo tumačenje trebalo je biti odbačeno i zaboravljeno, a istina pogrešno protumačena i primijenjena. Simbol koji je Nebo izabralo da ljudima objavi važne događaje u budućnosti, trebao je biti iskorišten za sprečavanje širenja znanja koje je Bog želio prenijeti svijetu. I tako je putem zamisli ambicioznih ljudi Sotona pokušao onemogućiti božansku namjeru s ljudskim rodom. Neprijatelj čovječanstva znao je da istina, nepomiješana sa zabludom, postaje snažno sredstvo za spasenje; ali i da se ona, kad se zlouporabi kao sredstvo za uzdizanje čovjeka i za unapređenje njegovih planova, pretvara u silu na zlo. {PiK 505.1}
Koristeći svoje bogate riznice, Nabukodonozor je dao načiniti veliki zlatni kip, koji je po svojim osnovnim karakteristikama bio sličan kipu što ga je vidio u snu, osim po materijalu od kojega je bio načinjen. Iako naviknuti da liju raskošne kipove svojih neznabožačkih božanstava, Kaldejci nikada dotad nisu načinili ništa tako veličanstveno kao što je bio ovaj kip, šezdeset lakata visok i šest lakata širok. Nije bilo nikakvo čudo što je u zemlji u kojoj je klanjanje idolima bilo općeprihvaćeni običaj, ovaj prekrasni i skupocjeni kip u ravnici Duri, koji je prikazivao slavu Babilona, njegovo veličanstvo i snagu, bio određen da postane predmetom obožavanja. Da bi se na odgovarajući način pobrinuo za to, kralj je izdao proglas da se na dan posvećenja svi moraju pokloniti kipu i tako pokazati svoju duboku odanost babilonskoj vlasti. {PiK 505.2}
Određeni dan je došao i nepregledno mnoštvo iz svih naroda, plemena i jezika okupilo se u ravnici Duri. li skladu s kraljevom zapovijedi, kad je odjeknuo zvuk glazbala, svi se “baciše na tlo … klanjajući se zlatnome kipu”. Toga značajnog dana izgledalo je da su sile tame postigle odlučujuću pobjedu; izgledalo je da će klanjanje zlatnom kipu postati trajno povezano s već ustaljenim oblicima idolopoklonstva, koji su bili priznati kao državna religija. Sotona se nadao da će na taj način osujetiti Božju namjeru da nazočnost zarobljenih Izraelaca u Babilonu pretvori u blagoslov svim neznabožačkim narodima. PiK 506.1}
Međutim, Bog je drukčije odlučio. Nisu svi savili koljena pred idolopokloničkim simbolom ljudske moći. Usred mnoštva koje se klanjalo nalazila su se i tri čovjeka koji su čvrsto odlučili da neće na taj način osramotiti Boga nebeskoga. Njihov je Bog bio Bog nad bogovima i Gospodar nad kraljevima; zato se nisu htjeli klanjati nijednom drugom. {PiK 506.2}
Pobjedonosno raspoloženom Nabukodonozoru stigla je vijest da medu njegovim podanicima ima i onih koji se us i’tuju prekršiti njegovu zapovijed. Neki medu mudracima, zavidni na počastima kojima su bili obasuti vjerni Danielovi drugovi, sad su obavijestili kralja o očiglednom kršenju njegove želje. Uzviknuli su: “O kralju, živ bio dovijeka! … Evo, ovdje su Judejei koje si postavio za upravitelje pokrajine babilonske: Šadrak, Mešak i Abed Nego. Ti ljudi ne mare za te, o kralju: oni ne štuju tvojih bogova, i nisu se poklonili zlatnome kipu što si ga podigao.’ PiK 506.3}
Kralj je zapovjedio da se ljudi dovedu pred njega. Upitao ih je: “Je li istina, Šadrače, Mešače i Abed Nego, da vi ne štujete mojih bogova, i da se ne klanjate zlatnome kipu što ga podigoh?” Pokušao ih je prijetnjama navesti da se pokore i priklone mnoštvu. Pokazujući im užarene peći, podsjetio ih je na kaznu koja ih očekuje ako se ne budu htjeli pokoriti njegovoj volji. Međutim, Hebreji su čvrsto izrazili svoju odanost Bogu nebeskom i svoje povjerenje u Njegovu moć da ih izbavi. Klanjanje kipu svi su shvatili kao čin bogoslužja. Takvu čast mogli su ukazati jedino Bogu. {PiK 507.1}
Dok su trojica Hebreja stajala pred kraljem, on je shvatio da oni imaju nešto što nedostaje ostalim mudracima u njegovu kraljevstvu: bili su vjerni u izvršavanju svih svojih dužnosti. Zato im je odlučio pružiti još jednu priliku. Ako samo pokažu spremnost da se ujedine s mnoštvom u obožavanju kipa, sve će biti dobro; ali ako se ne poklone, dodao je na kraju, bit će “smjesta bačeni u peć užarenu”! A onda, ispruživši ruku kao da ih izaziva, izjavio je: “I koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?” {PiK 507.2}
Sve kraljeve prijetnje ostale su uzaludne. Nije mogao odvratiti te ljude od njihove vjernosti Vladaru svemira. Iz povijesti svojih otaca oni su naučili da neposlušnost Bogu dovodi do sramote, uništenja i smrti i da je strah Gospodnji početak mudrosti, temelj svakoga pravog blagostanja. Smireno se suočavajući s užarenim pećima, oni su rekli: “Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći od ruke tvoje, kralju.” Kao da je njihova vjera postala još jača kad su izjavili da će se Bog proslaviti njihovim izbavljenjem, pa su, s pobjedonosnom sigurnošću koja se temeljila na neizmjernom povjerenju u Boga, dodali: “No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” {PiK 507.3}
Kraljev bijes je postao bezgraničan. “Na te riječi kralj Nabukodonozor uskipje bijesom, a lice mu se iznakazi na Šadraka, Mešaka i Abed Nega”, predstavnike prezrenoga, izgnanog naroda. Tražeći da se peć užari sedam puta jače nego što je to bio običaj, naredio je snažnim pripadnicima svoje vojske da svezu sljedbenike Boga Izraelova, i da ih tako pripreme za neposredno izvršenje kazne. {PiK 508.1}
“Svezaše ih, dakle, i u plaštevima, obući i kapama, baciše u zažarenu peć. Kako kraljeva zapovijed bijaše žurna a peć preko mjere užarena, plamen ubi one ljude koji su bacali Šadraka, Mešaka i Abed Nega.” {PiK 508.2}
Međutim, Bog nije zaboravio svoje. Kad su Njegovi svjedoci bili bačeni u peć, Spasitelj im se osobno pokazao i zajedno su hodali usred plamena. Li nazočnosti Gospodara vrućine i hladnoće, oganj je izgubio moć da uništava. {PiK 508.3}
Sa svoga kraljevskog prijestolja kralj je promatrao događaje, očekujući da će ljudi koji su mu odrekli poslušnost biti zauvijek uništeni. Međutim, njegov osjećaj pobjede iznenada se promijenio. Plemići, koji su stajali oko njega, vidjeli su da mu je lice problijedjelo kad je ustao s prijestolja i napregnuto se zagledao u zažareni plamen. Uplašeni vladar okrenuo se prema svojim doglavnicima i upitao: “Nismo li bacili ova tri čovjeka svezana u oganj? … Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri, i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.” {PiK 509.1}
Kako je ovaj neznabožački kralj mogao prepoznati Božjeg Sina? Hebrejski zarobljenici, koji su zauzimali povjerljive položaje u Babilonu, svojim su mu životom i karakterom prikazivali istinu. Kad su bili pitani da objasne razloge svoje vjere, odgovarali su bez oklijevanja. Jednostavno i otvoreno su objavljivali načela pravednosti, učeći tako one oko sebe o Bogu kojemu su služili. Govorili su o Kristu, Spasitelju koji će doći; i u liku četvrtoga usred ognja kralj je prepoznao Božjega Sina. {PiK 509.2}
I tada, zaboravljajući svoju veličinu i dostojanstvo, Nabukodonozor se spustio s prijestolja i pristupivši vratima peći, uzviknuo: “Šadrače, Mešače i Abed Nego, sluge Boga Višnjega, iziđite i dođite ovamo!” {PiK 509.3}
I tada su Šadrak, Mešak i Abed Nego izašli pred nepregledno mnoštvo, pokazujući da su neozlijeđeni. Spasiteljeva nazočnost sačuvala ih je od svakog zla i samo je izgorjela užad kojom su bili vezani. “Sakupiše se satrapi, starješine, upravitelji i kraljevi savjetnici da vide te ljude: oganj ne bijaše naudio nj’hovu tijelu, kosa im na glavi neopaljena, plaštevi im neoštećeni, nikakav se zadah ognja ne bijaše uhvatio za njih.” {PiK 509.4}
Veliki zlatni kip, postavljen s tolikom ohološću, bio je zaboravljen. U nazočnosti živoga Boga ljudi su bili puni straha, uzdrhtalih udova. “Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!” {PiK 510.1}
Iskustva toga dana navela su Nabukodonozora da izda naredbu kojom je naredio: “Svatko između vas koji bi pogrdio Boga Šadrakova, Mešakova i Abed Negova neka bude raskomadan, a njegova kuca pretvorena u smetlište.” “Jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj” – naveo je kao razlog naredbe. {PiK 510.2}
Ovim i sličnim riječima babilonski je kralj pokušao svim narodima na Zemlji objaviti svoje uvjerenje da su vlast i sila hebrejskoga Boga dostojni najdubljeg štovanja. Bogu je bio ugodan kraljev napor da pokaže pokornost, da proglasi svo
