Patrijarsi i proroci
Patriarchs and prophets
Uvod
Ovo se djelo bavi temama iz biblijske povijesti, temama koje same po sebi nisu nove, a ovdje su ipak prikazane tako da imaju novi značaj, otkrivajući uzroke postupaka, prikazujući utjecaj nekih pokreta, rasvjetljujući neka obilježja koja samo Biblija ukratko spominje. Stoga ovi prizori imaju živost i važnost koja ostavlja trajan dojam. Biblijski zapisi su rasvijetljeni tako da se potpunije otkrije Božji karakter i namjere, da se razotkriju Sotonina lukavstva i način na koji će njegova vlast konačno biti srušena, da se istaknu slabosti čovjekovog srca i pokaže kako Božja milost osposobljuje čovjeka da pobijedi u bici protiv zla. Sve je ovo u skladu s onim što je Bog pokazao kao svoju namjeru pri otkrivanju istina svoje Riječi čovjeku. Posrednik kroz koga su ova otkrivenja dana je, kad se provjeri Pismom, jedna od metoda koje Bog još uvijek upotrjebljuje da ljudskoj djeci usadi svoje pouke.
Premda sada nije kao što je bilo u početku, kad je čovjek u svojoj svetosti i nevinosti primao osobne pouke od svog Tvorca, čovjek ipak nije ostavljen bez božanskog Učitelja, kojeg je Bog dao u svom predstavniku, Duhu Svetome. Tako mi slušamo apostola Pavla kako objavljuje da je božanska “iluminacija” prednost Kristovih sljedbenika i da su oni “prosvijetljeni” time što su postali “dionici Duha Svetoga”. Ivan također kaže: “A vas je pomazao Sveti, i svi imate znanje.” (1 Iv 2,20) A Krist je obećao svojim učenicima, prije nego što ih je napustio, da će im poslati Svetog Duha kao Branitelja i vodiča koji će ih uputiti u svu istinu (Iv 14,16.26).
Apostol Pavao je, da bi pokazao kako se ovo obećanje ispunilo u Crkvi, u dvjema svojim poslanicama formalno izjavio da su neki darovi Duha dani Crkvi za njenu izgradnju i poduku do kraja vremena (1 Kor 12; Ef 4,8-13; Mt 28,20). Ali ni to nije sve; brojna jasna i izričita proročanstva objavljuju da će u posljednje dane doći do izlijevanja Duha Svetoga te da će Crkva u vrijeme Kristova dolaska, u završnim iskustvima, imati “Isusovo svjedočanstvo”, to jest Duh proroštva (Dj 2,17-20.39; 1 Kor 1,7; Otk 12,17; 19,10). U ovim činjenicama vidimo dokaz Božje brige i ljubavi za njegov narod, jer Crkvi, koja se suočava s opasnostima posljednjih dana, sigurno je potrebna nazočnost Duha Svetoga kao utješitelja, učitelja i vodiča, ne samo u njegovim uobičajenim već i neuobičajenim načinima djelovanja, zasigurno potrebna Crkvi više nego u prethodnim razdobljima njezina života.
Pismo ističe različite kanale kroz koje će Duh Sveti djelovati na srca i umove ljudi da rasvijetli njihovo razumijevanje i vodi njihove korake. Medu njima su bili snovi i viđenja. Bog je na ovaj način i dalje nastavio komunicirati sa svojom djecom. Evo i njegovog obećanja u vezi s tim: “Nade li se medu vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.” (Brojevi 12,6) Ovim načinom Bileamu je preneseno nadnaravno znanje. Stoga on kaže: “Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju.” (Br 24,15.16)
Stoga ispitivanje svjedočanstava Pisma u vezi sa sveobuhvatnošću kojom je Gospod odredio da se Duh očituje u Crkvi tijekom razdoblja ljudske probe postaje predmet velikog zanimanja.
Bog, nakon što je načinio plan spasenja, službom svog Sina i svetih anđela komunicira s ljudima preko ponora koji je grijeh načinio. On je ponekad govorio s njima licem u lice, kao u slučaju Mojsija, ali češće u viđenjima i snovima. Primjeri su takvog komuniciranja posvuda očiti u svetim zapisima u svim razdobljima. Henok, sedmi od Adama, gledao je unaprijed u duhu proroštva Drugi Kristov dolazak u slavi i sili i uzviknuo: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama…” (Jd 14) “… nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.” (2 Pt 1,21) Ako ponekad izgleda da je djelovanje duha proroštva prestalo, dok duhovnost ljudi slabi, on je ipak obilježio sve velike krize u iskustvu Crkve i razdoblja koja su bila svjedoci smjena dispenzacija. Kad je došlo razdoblje obilježeno Kristovim utjelovljenjem, oca Ivana Krstitelja je ispunio Duh Sveti i on je prorokovao (Lk 1,67). Šimunu je otkriveno da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospoda, a kad su ga Kristovi roditelji donijeli u Hram na obrezanje, Šimun je Duhom došao u Hram, uzeo ga u svoje ruke i blagoslovio dok je prorokovao o Njemu. Ana, proročica, dolazeći u istom trenutku, govorila je o Njemu svima koji su u Jeruzalemu tražili otkupljenje (Lk 2,26.36).
Prorok je sljedećim riječima objavio izlijevanje Duha Svetoga što je trebalo pratiti Kristove sljedbenike u propovijedanju evanđelja: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izlit Duha svojeg u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.” 01 3,1-4) Petar je, na Dan duhova, citirao ovo proročanstvo kao objašnjenje predivnog prizora koji se tada zbio. Raskoljeni jezici, poput vatrenih, spustili su se na svakog učenika. Oni su bili ispunjeni Duhom Svetim i govorili različitim jezicima. A kad su ih rugači optužili da su pili vina, Petar je odgovorio: “Ovi ljudi nisu pijani, kako vi to zamišljate – ta istom je treći sat dana – već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela.” Onda je on citirao ovo proročanstvo onako kako ga nalazimo u Knjizi proroka Joela, samo što je on umjesto izraza “u dane one” upotrijebio “u posljednje vrijeme”, tako da ono glasi: “U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće.”
Očito da se tog dana počeo ispunjavati onaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha Svetoga, jer nije bilo staraca koji su snivali sne, ni mladića i djevojaka koji su imali viđenja i prorokovali. Tada se nisu pojavila znamenja od krvi, vatre i stupovi dima, sunce nije pomrčalo, a mjesec se nije pretvorio u krv, a ipak je ono što je tada bilo viđeno bilo ispunjenje Joelova proročanstva. Isto je tako očito da jedno očitovanje nije iscrpilo ovaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha, jer proročanstvo pokriva cijelo razdoblje od onog vremena do dolaska velikog Dana Gospodnjeg.
Ali Dan duhova nije bio ispunjenje samo Joelovog već i drugih proročanstava. Njime su ispunjene same Kristove riječi. On je u svom posljednjem govoru svojim učenicima prije raspeća rekao: “Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine.” (Iv 14,16.17) “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (26. redak) “A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” (16,13) A nakon što je Krist ustao iz mrtvih On je rekao učenicima: “Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!” (Lk 24,49)
Na Dan duhova učenici su bili obdareni silom odozgo. Međutim, Isusovo se obećanje, kao ni Joelovo, nije ograničavalo samo na ovu prigodu. On im je dao isto obećanje u drugom obliku uvjeravajući ih da će uvijek biti s njima, do svršetka svijeta (Mt 28,20). Marko nam kaže na koji način i u kojem smislu je Gospod trebao biti s njima. On kaže: “A oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila.” (Mk 16,20) A Petar je, na Dan duhova, posvjedočio u vezi s neprekidnim djelovanjem Duha kojem su oni bili svjedoci. Kad su se obraćeni Židovi obratili apostolima riječima: “Što da činimo?” Petar je odgovorio: “Obratite se … Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha Svetoga.” (Dj 2,37-39) Ovo svakako omogućuje djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, čak i posebna očitovanja, u svim budućim vremenima, sve dok milost poziva ljude da prihvate Kristovu ljubav koja oprašta.
Dvadeset osam godina kasnije Pavao je u svom pismu Korinćanima pred tu crkvu iznio formalan dokaz o ovom pitanju. On kaže (1 Kor 12,1): “Što se, braćo, tiče duhovnih darova, ne bih htio da ostanete u neznanju.” On je to smatrao tako važnim da su kršćanske crkve trebale razumjeti ovaj predmet. Nakon što je izjavio da Duh, premda je jedan, djeluje raznoliko, i objašnjavajući koja su to raznovrsna djelovanja, on spominje sliku ljudskog tijela, s njegovim raznovrsnim dijelovima, da pokaže kako se Crkva sastoji od različitih službi i darova. I kao što tijelo ima različite dijelove, od kojih svaki ispunjava svoju naročitu službu, i svi rade zajedno s jednim ciljem da bi stvorili jedinstvenu cjelinu, tako je i Duh trebao djelovati kroz različite kanale u Crkvi da bi stvorio savršeno religiozno tijelo. Pavao onda nastavlja ovim riječima: “I jedne je Bog postavio Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.”
Izjava da je Bog neke u Crkvi postavio podrazumijeva ne samo da je otvoren put za pojavu darova ako okolnosti budu povoljne. To zapravo znači da su oni trebali biti trajni dijelovi istinskog ustroja Crkve, i ako oni aktivno ne djeluju, Crkva će postati kao ljudsko tijelo, od kojeg su neki dijelovi, slučajno ili zbog bolesti, postali bespomoćni ili osakaćeni. Jednom kad su dani Crkvi ti darovi moraju ostati u njoj dok ih se formalno ne ukloni. Ali nema zapisa da su oni ikada bili povučeni.
Isti apostol pet godina kasnije piše Efežanima u vezi s istim darovima, jasno opisujući njihovu svrhu i time neizravno pokazujući da oni moraju ostati sve dok se ta svrha ne ostvari. On kaže (Ef 4,8.11-13): “Zato se veli: ‘Uzlazeći u visinu odvede zarobljenike; dade ljudima darove’… On dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.”
Crkva u apostolsko doba nije postigla stanje jedinstva o kojem se ovdje razmišlja, a uskoro ju je nakon tog doba mrak velikog duhovnog otpada počeo zasjenjivati, te tijekom tog otpada ova punina veličine Kristove i jedinstvo u vjeri nije dosegnuto, niti će biti dosegnuto dok poruka milosti ne okupi iz svakog plemena, svakog društvenog sloja, svake grješne organizacije narod koji je prihvatio cijelo evanđelje, koji čeka dolazak Sina Čovječjeg. I doista, ako je Crkva ikada u svom iskustvu trebala koristiti sva oruđa namijenjena njenoj utjesi i vodstvu, ohrabrenju i zaštiti, to će biti usred opasnosti posljednjih dana, kad će sile zla, dobro usavršene iskustvom i obukom za svoj opaki posao, svojim remekdjelom prijevare, varati ako je moguće i izabrane. Stoga su posebna proročanstva o izlijevanju Duha u korist Crkve u posljednjim danima došla u prikladnom trenutku.
Međutim, u literaturi kršćanskog svijeta obično se tvrdi da su darovi Duha samo za apostolsko doba, da su oni bili dani samo za širenje evanđelja; i jednom kad se evanđelje proširilo, darovi više nisu bili potrebni te su, posljedično tomu, nestali iz Crkve. Ali apostol Pavao je upozorio kršćane svog doba da “tajna bezboštva” već djeluje te da će nakon njegove smrti okrutni vuci ući medu njih, ne štedeći stado, te da će i između njih samih ustati oni koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom (Dj 20,29.30). Stoga nije moguće da su se ovi darovi, dani Crkvi da je štite od ovih zala, trebali, kad dođe vrijeme, ugasiti kao da su ostvarili svoj cilj, jer će njihova prisutnost i pomoć biti potrebnija u ovim uvjetima nego kad su sami apostoli djelovali na pozornici.
U Pavlovoj poslanici Korinćanima nalazimo drugu izjavu koja pokazuje da popularna predodžba o privremenom trajanju darova ne može biti točna. Ona govori o suprotnosti između sadašnjeg, nesavršenog stanja i slavnog, besmrtnog stanja koje će kršćani naposljetku dosegnuti (1 Kor 13). On kaže (9. i 10. redak): “Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.” On dalje slikovito prikazuje sadašnje stanje uspoređujući ga s razdobljem djetinjstva sa svim njegovim slabostima i nezrelošću misli i postupaka, a savršeno stanje s odraslim čovjekom koji ima jasnu viziju, zrelost i snagu. I on darove svrstava medu one pojedinosti koje su potrebne u sadašnjem, nesavršenom stanju, ali kojima neće biti mjesta kad dođe stanje savršenstva. “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (12. redak) Zatim kaže koji darovi će biti prilagođeni vječnosti, koji će i tamo postojati, naime: vjera, ufanje i ljubav, “ali je najveća medu njima ljubav”.
Ovo objašnjava izraze u 8. retku: “Ljubav nigda ne prestaje,” to jest, nebeska milosrdna ljubav, traje uvijek. Ona je slavna kruna ljudske budućnosti, besmrtnog stanja, ali “Proroštva! Ona će iščeznuti”, to jest doći će vrijeme kad proročanstva više neće biti potrebna, a dar prorštva, kao jedan od pomoćnika u Crkvi, više neće djelovati. “Jezici! Oni će umuknuti”, to jest dar jezika više neće imati svoju primjenu. “Znanje! Ono će nestati”, ne apstraktno, već savršeno znanje kojim ćemo biti obdareni u vječnom svijetu jedan od posebnih darova Duha učinit će nepotrebnim.
Ako mi zauzmemo stav da su darovi prestali s apostolskim dobom, jer više nisu potrebni, mi prihvaćamo stajalište da je apostolsko doba bilo djetinjsko doba, doba slabosti u Crkvi, kad se sve promatralo u ogledalu, nejasno, ali je doba što je uslijedilo, kad su okrutni vuci ušli u nju, ne štedeći Crkvu, i kad su
ustali ljudi, čak i u Crkvi, govoreći opake stvari da bi odvukli učenike za sobom, bilo doba savršene svjetlosti i spoznaje u kojemu je nesavršeno, djetinjsko i nejasno znanje apostolskog vremena prošlo. Jer, sjetimo se, darovi prestaju tek kad se dosegne savršeno stanje; kad se to stanje dostigne, ono će ih učiniti nepotrebnim. Ali nitko, kad trijezno promisli, ne može ni za trenutak održati stav da je apostolsko doba bilo duhovno inferiornije u odnosu na neko drugo doba što je uslijedilo. Ako su darovi bili potrebni, onda su oni svakako potrebni i sada.
Medu oruđima koja apostol u svojim poslanicama Korinćanima i Efežanima nabraja kao “darove” poslane Crkvi nalazimo “pastire”, “učitelje”, “pomoćnike” i “upravitelje”, i za njih je rečeno da u svakom pogledu i dalje djeluju u Crkvi. Zašto, onda, ne i drugi, uključujući i vjeru, iscjeljenje, proročanstva i itd.? Tko je ovlašten povući crtu i reći da su “darovi” povučeni iz Crkve, kad su u početku svi bili darovani?
U Otkrivenju 12,7 govori se proročanski o darovima koji će biti ponovno dani u posljednjim danima. Proučavanje ovog svjedočanstva potvrdit će ovo gledište. Ovaj redak govori o ostatku ženina sjemena. Žena je simbol Crkve, njeno su sjeme pojedinačni članovi koji čine Crkvu u svim vremenima, a Ostatak njenog sjemena bit će posljednji naraštaj kršćana ili oni koji će živjeti na zemlji u vrijeme Kristova dolaska. Ovaj redak dalje tvrdi da oni “vrše zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. U 19,10 objašnjava se da je “svjedočanstvo Isusovo” “proročki duh”, koji se mora razumjeti kao ono što se medu darovima naziva “darom proricanja” (1 Kor 12,9-10).
Davanje ovih darova u Crkvi ne podrazumijeva da ih svaki pojedinac može koristiti. Apostol o ovome kaže: “Zar svi da budu apostoli? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci?” (1 Kor 12,29) Odgovor koji se podrazumijeva jest: ne, svi ne mogu. Međutim, darovi su podijeljeni medu članovima prema Božjoj volji (1 Kor 12,7.11). Ipak, za ove se darove kaže da su “postavljeni u crkvi”, i ako je dar darovan svakom članu Crkve, može se reći da su darovi u Crkvi ili da ih Crkva posjeduje. Tako je posljednji naraštaj trebao imati, i vjeruje se sada ima, svjedočanstvo Isusovo ili dar proroštva.
Drugi reci u Svetom pismu, očito napisani u vezi s posljednjim danima, jasno iznose ovu činjenicu na vidjelo (1 Sol 5). Apostol počinje poglavlje sljedećim riječima: “A što s tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će dan Gospodnji doći kao lopov u noći.” U 4. retku on dodaje: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov.” Onda im on daje raznovrsne opomene imajući na umu ovaj događaj, a to su (19-21. retka): “Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte.” A u 23. retku on se moli da oni na koje se ova proročanstva odnose budu sačuvani “besprijekorni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.”
Na temelju ovih razmatranja nismo li u pravu kad vjerujemo da će se dar proroštva očitovati u Crkvi u posljednjim danima te da će se kroz njega primiti velika svjetlost i dati mnoge pravovremene pouke?
Prema svemu se treba odnositi u skladu s apostolskim pravilom: “… nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” i provjeravati Spasiteljevim mjerilom: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” Pozivajući se na ovo mjerilo u ime onoga što smatramo očitovanjem duha proroštva mi predajemo ovo djelo na proučavanje onima koji vjeruju da je Biblija Riječ Božja i da je Crkva tijelo čija je glava Krist.
- Smith
1 Zašto je dopuštena pojava grijeha?
“Bog je ljubav.” (1 Iv 4,16) Njegova narav, njegov Zakon je ljubav.33 On je to uvijek bio i uvijek će biti. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje,” čije su “staze od vječnosti”, On se ne mijenja. U Njega nema “promjene, ni zasjenjenja zbog mijene”. (Iz 57,15; Hab 3,6; Jak 1,17){PP 33.1}
Svaki je prikaz stvaralačke sile izričaj beskonačne ljubavi. Božji suverenitet obuhvaća puninu blagoslova za sva stvorena bića. Psalmist kaže:{PP 33.2}
“Tvoja je mišica snažna, ruka čvrsta, desnica dignuta. Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga, Ljubav i Istina koračaju pred tobom. Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi vi sjaju lica tvojega, Jahve, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi. Jer si ti ures moći njegove, po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Jahve je štit naš, Svetac Izraelov kralj je naš.” (Ps 89,14-19){PP 33.3}
Povijest velike borbe između dobra i zla, od svog početka na Nebu pa sve do konačnog uništenja pobune i iskorjenjenja grijeha, prikaz je i Božje nepromjenjive ljubavi.{PP 33.4}
Vladar svemira nije bio sam u svom djelu dobročinstva. 34 On je imao pomoćnika – suradnika koji je cijenio njegove namjere i mogao dijeliti njegovu radost u pružanju sreće stvorenim bićima. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Iv 1,1.2) Krist, Riječ, jedinorodeni Božji Sin, bio je jedno s vječnim Ocem — jedne naravi, karaktera i namjere, jedino biće koje je moglo sudjelovati u svim Božjim namjerama i savjetovanjima. “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Iz 9,5) “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mih 5,1) A Božji Sin o sebi kaže: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam od vječnosti… kad je polagao temelje zemlji, bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme.” (Izr 8,22-30){PP 34.1}
Otac je kroz svog Sina sudjelovao u stvaranju svih nebeskih bića. ‘Jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji… bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti, sve je stvoreno po njemu i za njega.” (Kol 1,16) Anđeli su Božje sluge, koji odsjajuju svjetlošću koja se širi iz njegove prisutnosti i brzo šire krila da izvrše njegovu volju. Ali Sin, Božji pomazanik, “otisak njegove biti”, “odsjev njegova sjaja”, “koji svemir uzdržava svojoj silnom riječi”, ima vrhovnu vlast nad svima njima (Heb 1,3). “Slavan prijestol dignut od davnina, to je naše sveto mjesto” (Jer 17,12), “žezlo pravde”, žezlo njegova kraljevstva (Heb 1,8). “Slava je i veličanstvo pred Njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu.” (Ps 96,6) “Ljubav i Istina koračajvi pred tobom.” (Ps 89,15) {PP 34.2}
Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njegovim načelima pravednosti. Bog želi da mu sva stvorenja služe iz ljubavi, službom koja izvire iz poštovanja prema njegovu karakteru. On ne nalazi zadovoljstvo u prisilnoj poslušnosti i On svima daruje slobodnu volju da mu ona mogu dragovoljno služiti.{PP 34.3}
35 Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera je bila radost nebeskih vojski. One su uživale odražavati njegovu slavu i iskazivati mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo.
Jedno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu medu stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi medu kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti I čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ez 28,12-15) {PP 35.1}
Lucifer je malo po malo popuštao želji za samouzvišenjem. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost tvoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ez 28,17) “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Iz 14,13-14) Premda je sva ova slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio da njihovu službu i odanost osigura za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svom Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo. {PP 35.2}
Tako je poremećen savršen sklad Neba. Luciferova je težnja da služi samom sebi umjesto svom Stvoritelju pobudila osjećaj straha u onima koji su smatrali da Božja slava treba biti najuzvišenija. Božji Sin mu je pokazao Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost, te svetu, nepromjenjivu narav njegova Zakona. Sam je Bog uspostavio nebeski ustroj, i napuštajući ga, Lucifer bi obeščastio svog Stvoritelja i uništio sebe. Ali upozorenje, dano u beskonačnoj ljubavi i milosti, samo je potaklo duh otpora. Lucifer je dopustio da ljubomora prema Kristu prevlada i još se više učvrsti.{PP 35.3}
Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svoga uma usmjeriti prema ovom cilju, uma koji je, osim Kristovog, bio prvi medu nebeskim bićima. Ali On, koji je želio da sva njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u njegovu volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti. {PP 36.1}
Kralj svemira je okupio sva nebeska bića da u njihovoj prisutnosti može objasniti pravi položaj svog Sina i pokazati kakav odnos održava sa svim stvorenim bićima. Božji je Sin dijelio Očevo prijestolje, a slava vječnog, samopostojećeg Boga okruživala je obojicu. Oko prijestolja su se okupili sveti anđeli, veliko, nebrojeno mnoštvo – “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću” (Otk 5,11), najuzvišeniji anđeli, kao sluge i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala iz božanske prisutnosti. Pred okupljenim stanovnicima Neba Kralj je objavio da samo Krist, Božji jedinorodeni Sin, može u cijelosti shvatiti njegove namjere te je Njemu bilo povjereno da izvrši moćne naredbe njegove volje. Božji Sin je stvaranjem svih nebeskih bića izvršio Božju volju, a Njemu je, kao i Bogu, pripadalo njihovo poštovanje i vjernost. Krist je tek trebao pokazati božansku silu u stvaranju Zemlje i njenih stvorenja. Ali pored svega ovoga On nije tražio moć ili čast za sebe protivno Božjem planu, već je uzdizao Očevu slavu i izvršavao njegove nakane dobrote i ljubavi. {PP 36.2}
Anđeli su s radošću priznali Kristovu vrhovnu vlast, i klanjajući se do zemlje pred Njim, pokazivali svoju ljubav i divljenje. Lucifer se poklonio s njima, ali u njegovom se srcu odigravao čudesan, žestok sukob. Istina, pravda i odanost su se borili sa zavišću i ljubomorom. Činilo se da je za neko vrijeme utjecaj svetih anđela na njega djelovao. Dok su odzvanjali melodični zvuči pjesme hvale, pojačani tisućama razdraganih glasova, činilo se da je duh zla nestao, da je neizreciva ljubav pokrenula cijelo njegovo biće, a njegova je duša, zajedno s bezgrešnim štovateljima, iskazala ljubav Ocu i Sinu. Ali on se ponovno ispunio ponosom i vlastitom slavom. Vratila se njegova čežnja za vrhovnom vlašću, i još se jednom prepustio zavisti prema Kristu. Lucifer nije cijenio veliku čast koja mu je darovana kao Božji naročiti dar, i stoga nije bio zahvalan svom Stvoritelju. On se zanosio svojim sjajem i težio da se izjednači s Bogom. Nebeska bića su ga voljela i poštovala, anđeli su sa zadovoljstvom izvršavali njegove zapovijedi, a on je bio obdaren mudrošću i slavom većom od svih njih. Ipak, Božji je Sin bio iznad njega, kao onaj koji je s Ocem dijelio moć i vlast. On je sudjelovao, u Očevim savjetovanjima, dok Lucifer nije bio upoznat s Božjim namjerama. “Zašto”, pitao se ovaj moćni anđeo, “Krist mora imati svu vrhovnu vlast? Zašto se Njemu ukazuje veća čast nego Luciferu?”{PP 36.3}
Napuštajući svoje mjesto u neposrednoj blizini Oca, Lucifer je otišao širiti duh nezadovoljstva medu anđelima. On je djelovao u tajnosti, i za neko vrijeme skrivao svoju stvarnu namjeru obavljenu poštovanjem prema Bogu. Počeo je unositi sumnju u pogledu na Zakon kojim se upravljalo nebeskim anđelima, govoreći da premda su zakoni nužni za stanovnike svjetova, anđeli, budući da su uzvišeniji, ne trebaju takva ograničenja jer je njihova vlastita mudrost dostatan vodič. Oni nisu bića koja su mogla obeščastiti Boga, sve su njihove misli bile svete, oni, kao ni Bog, nisu mogli pogriješiti. Jednakost Sina Božjeg s Ocem prikazivana je kao nepravda prema Luciferu, kojemu, tvrdio je, također pripada poštovanje i čast. Kad bi ovaj knez anđela dosegao svoj pravi, uzvišeni položaj, cijelo bi mnoštvo anđela primilo veliki blagoslov, jer je njegov cilj svima osigurati slobodu. Ali sada je i sloboda koju su dotada uživali završena, jer je nad njima imenovan apsolutni vladar, i svi su morali poštovati njegov autoritet. Tako su vješte bile prijevare koje su se uz pomoć Luciferova lukavstva brzo širile nebeskim dvorovima.{PP 37.1}
Kristov se položaj ili ovlast nije promijenila. Luciferova zavist i pogrešno prikazivanje Krista te njegove tvrdnje o jednakosti s Njim zahtijevale su objašnjenje o istinskom položaju Božjeg Sina, ali je položaj ostao isti od početka. Međutim, mnogi su anđeli bili zaslijepljeni Luciferovim prijevarama.{PP 38.1}
Iskorištavajući ljubav i odano povjerenje koje su mu davala sveta bića pod njegovim zapovjedništvom, on je u njihove umove vješto usadio svoje vlastito nepovjerenje i nezadovoljstvo te ona nisu pronikla njegov rad. Lucifer je Božje namjere prikazao u pogrešnom svjetlu – pogrešno ih tumačeći i iskrivljujući da bi potakao nezadovoljstvo i nesuglasice. On je lukavo privukao svoje slušatelje dopuštajući im da izraze svoje mišljenje, a onda ih je on ponavljao kad su služile njegovom cilju, kao dokaz da se anđeli ne slažu u cijelosti s Božjom vladavinom. Tvrdeći da je osobno savršeno odan Bogu, on je isticao da su promjene u ustroju i zakonima Neba nužne za stabilnost Božje vladavine. Tako, dok je nastojao potaknuti protivljenje Božjem Zakonu i usaditi vlastito nezadovoljstvo u anđele pod njegovim zapovjedništvom, on je prividno radio na uklanjanju nezadovoljstva i mirenju nezadovoljnih anđela s ustrojem Neba. Dok je tajno širio neslogu i pobunu, on je s krajnjim umijećem stvarao privid da je njegova jedina namjera promicanje odanosti i očuvanje sklada i mira.{PP 38.2}
Ovako je zapaljen duh nezadovoljstva obavljao svoj poguban posao. Premda nije bilo otvorene pobune, medu anđelima se neprimjetno razvijao osjećaj podjele. Bilo je onih koji su s odobravanjem gledali na Luciferove insinuacije protiv Božje vladavine. Premda su dotada bili u savršenom skladu s ustrojem koji je Bog uspostavio, oni su sada postali nezadovoljni i nesretni jer nisu mogli proniknuti u njegove namjere; oni su bili nezadovoljni s Božjom namjerom u uzvisivanju Krista. Bili su spremni podržati Luciferove zahtjeve za jednakom vlašću s Božjim Sinom. Ali anđeli koji su bili odani i vjerni čuvali su mudrost i pravednost božanskih naredbi i nastojali pomiriti ovo nezadovoljno biće s Božjom voljom. Krist je bio Božji Sin, On je bio jedno s Njim prije no što su stvoreni anđeli. On je uvijek stajao s desne strane Ocu, njegova vrhovna vlast, prepuna blagoslova za sve one koji su bili pod njenim blagotvornim nadzorom, dotada nije dovođena u pitanje.39 Sklad Neba nikada nije bio prekinut, zašto je sada došlo do nesloge? Odani su anđeli vidjeli samo strašne posljedice ovog razdora, te su s usrdnim molbama savjetovali nezadovoljne da se odreknu svoje namjere i pokažu odanost Bogu vjernošću njegovoj vladavini.{PP 38.3}
Bog je u velikoj milosti, u skladu sa svojim karakterom, trpio Lucifera. Duh nezadovoljstva i nevjere nikada ranije nije bio poznat na Nebu. Bio je to novi element, čudan, tajnovit i neobjašnjiv. Sam Lucifer nije na početku bio upoznat s naravi svojih osjećaja, i on se neko vrijeme bojao izraziti svoje zamisli i namjere, ali ih ipak on nije odbacio. On nije vidio kuda to vodi. Uloženi su napori, koje samo neograničena ljubav i milost može naumiti, da ga se uvjeri u njegovu zabludu. Njegovo se nezadovoljstvo pokazalo bezrazložno i njemu je pokazano što će biti posljedice tvrdokorne pobune. Lucifer je bio uvjeren da je u zabludi. On je uvidio da je Jahve “pravedan… na svim putovima svojim” (Ps 145,17), da su nebeski zakoni pravedni, te da ih on kao takve mora priznati pred cijelim Nebom. Da je to učinio, on je mogao spasiti sebe i mnoge anđele. On u tom trenutku još nije u cijelosti odbacio pokornost Bogu. Premda je napustio svoju dužnost keruba zaklanjača, da je bio voljan vratiti se Bogu priznajući Stvoriteljevu mudrost i zadovoljio se položajem koji mu je dodijeljen u Božjem velikom planu, on bi bio vraćen na bivši položaj. Došlo je vrijeme za konačnu odluku, on se morao u cijelosti pokoriti božanskoj suverenosti ili otpočeti s otvorenom pobunom. Zamalo je donio odluku da se vrati, ali mu to nije dopustio ponos. Žrtva je bila prevelika za nekoga tko je bio tako uzvišen da prizna kako je bio u zabludi, kako su njegove zamisli bile pogrešne, i da se pokori autoritetu koji je pokušao prikazati nepravednim.{PP 39.1}
Samilosni Stvoritelj, s čeznutljivom samilošću prema Luciferu i njegovim sljedbenicima, nastojao ih je ponovno privući iz ponora propasti u koji samo što nisu pali. Ali njegova je milost bila pogrešno protumačena. Lucifer je ukazao na Božje strpljenje kao na dokaz svoje vlastite nadmoći, pokazatelj da će Kralj svemira popustiti njegovim zahtjevima. Ako anđeli čvrsto ostanu uz njega, tvrdio je on, oni mogu dobiti sve ono za čim čeznu. On je tvrdoglavo branio svoj vlastiti stav i u cijelosti se posvetio velikom sukobu protiv svog Stvoritelja.40 Tako je Lucifer, svjetlonoša, dionik u Božjoj slavi, koji je stajao pored njegova prijestolja, prijestupom postao Sotona, neprijatelj Boga i svetih anđela i uništavatelj onih koje je Nebo povjerilo njegovom vodstvu i čuvanju.{PP 39.2}
Odbacujući s prijezirom dokaze i molbe vjernih anđela on ih je proglasio obmanutim robovima. Prednost koju su dali Kristu on je proglasio činom nepravde i prema sebi i svim nebeskim bićima, te objavio da se više neće pokoravati napadu na njegova i njihova prava. On nikada više neće priznati Kristovu nadmoć. On je odlučio zahtijevati čast koja mu je trebala pripasti i preuzeti zapovjedništvo nad svima onima koji će postati njegovi sljedbenici, a onima koji se pridruže njegovim redovima on je obećao novu i bolju vladavinu u kojoj će svi uživati slobodu. Velik je broj anđela izrazio namjeru da ga prihvati kao svog vodu. Polaskan naklonošću s kojom su prihvaćena njegova nastojanja, on se nadao da će za sebe privoljeti sve anđele, postati jednak s Bogom i iznuditi poslušnost svih nebeskih bića.{PP 40.1}
Ipak, odani anđeli su pozivali njega i njegove simpatizere da se pokore Bogu i pokazali im neizbježne posljedice ako odbiju. On koji ih je stvorio može uništiti njihovu moć i odlučno kazniti njihovu pobunjeničku smjelost. Nijedan se anđeo ne može uspješno protiviti Božjem Zakonu, koji je svet kao i On sam. Oni su sve upozorili da se ogluše na sva Luciferova prijevarna razmišljanja i pozvali njega i njegove sljedbenike da bez odlaganja pristupe Bogu i priznaju zabludu u pogledu na dovođenje u pitanje njegove mudrosti i autoriteta.{PP 40.2}
Mnogi su bili skloni prihvatiti ovaj savjet, pokajati se zbog svog nezadovoljstva i zatražiti da ponovno prime milost Oca i njegova Sina. Ali Lucifer je spremio još jednu prijevaru. Moćni pobunjenik je sada objavio da su anđeli koji su mu se pridružili otišli predaleko da bi se vratili, da je on upoznat s božanskim Zakonom, te da zna da Bog neće oprostiti. Izjavio je da će svi koji se pokore autoritetu Neba biti lišeni časti i uklonjeni s položaja. A on sam je bio odlučan da nikada više ne prizna Kristov autoritet. Jedini izlaz koji je preostao njemu i njegovim sljedbenicima, tvrdio je on, jest da brane svoju slobodu i silom ostvare prava koja im nisu dragovoljno dodijeljena.{PP 40.3}
Kad je Sotona u pitanju, istina je da je on otišao predaleko da bi se vratio. Ali tako nije bilo s onima koji su bili zaslijepljeni njegovim prijevarama. Njima su savjeti i molbe odanih anđela otvorili vrata nade, i da su prihvatili upozorenje, mogli su se osloboditi Sotoninih zamki. Ali oni su dopustili da prevlada ponos, ljubav prema njihovom vođi i čežnja za neograničenom slobodom, i molbe nebeske ljubavi i milosti su zauvijek odbačene.{PP 41.1}
Bog je Sotoni dopustio da nastavi svoje djelo dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu pobunu. Bilo je nužno da se njegovi planovi u cijelosti razviju kako bi svi vidjeli njihovu istinsku narav i pravac kretanja. Lucifer, pomazani kerub, bio je uzvišen, nebeska su ga bića veoma voljela i on je vršio snažan utjecaj na njih. Božja vladavina nije samo obuhvaćala stanovnike Neba već i sve svjetove što ih je On stvorio, i Lucifer je zaključio da, ako može povesti nebeske anđele u pobuni, on može povesti i sve svjetove. On je vješto iznosio svoju stranu problema koristeći se izvrtanjem činjenica i prijevarom da bi pridobio sljedbenike. Njegova je moćna prijevara bila velika. Prikrivajući se pod ogrtačem neistinitosti on je ostvario prednost. Sva su njegova djela bila zaodjenuta tajnovitošću da je anđelima bilo teško predstaviti istinsku narav njegovog djela. Sve dok se nije razvila u cijelosti, nije se mogla razotkriti zla narav njegovog djela, i njegovo nezadovoljstvo nije se smatralo pobunom. Čak ni vjerni anđeli nisu u cijelosti mogli razlučiti njegov karakter i uvidjeti kamo vodi njegovo djelo. {PP 41.2}
Lucifer je prvo kušao tako što je on sam ostao neodređen. Anđele koje nije u cijelosti mogao pridobiti na svoju stranu on je optužio za ravnodušnost prema interesima nebeskih bića. Za djelo što ga je on sam radio optuživao je vjerne anđele. Njegov je pristup bio da vještim dokazima izaziva nedoumicu u vezi s Božjim namjerama. Sve što je bilo jednostavno on je prekrio plastom tajnovitosti i vještom iskvarenošću i dovodio u pitanje najjasnije Jahvine izjave. Njegov je visoki položaj, tako usko povezan s božanskom vladavinom, činio njegova izlaganja još uvjerljivijim.{PP 41.3}
Bog je mogao koristiti samo ona sredstva koja su bila u skladu s istinom i pravdom.42 Sotona je mogao koristiti ono što Bog nije mogao — laskanje i prijevaru. On je nastojao lažno prikazati Božju riječ, kao i njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan kad svoje zakone nameće anđelima te da On zahtijevajući pokornost i poslušnost od svojih stvorenja samo nastoji uzvisiti sebe. Stoga je bilo nužno prikazati pred stanovnicima Neba, i svih svjetova, da je Božja vladavina pravedna, a njegov Zakon savršen. Sotona je prikazivao sebe kao jedinog koji nastoji promicati dobro u svemiru. Svi moraju razumjeti istinski karakter otimača i njegov stvarni cilj. Moralo je proći vrijeme da se otkrije u svojim zlim djelima.{PP 42.1}
Za neslogu koju je njegovo djelovanje prouzročilo na Nebu Sotona je optužio Božju vladavinu. On je tvrdio da je sve zlo posljedica božanske uprave. Tvrdio je da je njegov cilj poboljšanje Jahvinih uredbi. Stoga mu je Bog dopustio da prikaže narav svojih tvrdnji i rezultate predloženih promjena u božanskom Zakonu. Osuditi ga je moralo njegovo vlastito djelo. Sotona je od početka tvrdio da se on nije pobunio. Cijeli je svemir morao vidjeti razotkrivanje varalice. {PP 42.2}
Čak kad ga je zbacila s Neba, beskonačna Mudrost nije uništila Sotonu. Budući da Bog može prihvatiti samo službu ljubavi, odanost njegovih stvorenja mora počivati na povjerenju u njegovu pravednost i dobrotu. Stanovnici Neba i svih svjetova, nespremni da shvate narav i posljedice grijeha, tada ne bi mogli vidjeti Božju pravednost u uništenju Sotone. Da je on odmah uništen, neki bi Bogu služili iz straha, a ne iz ljubavi.
Utjecaj varalice ne bi bio u cijelosti uništen niti bi dvih pobune bio sasvim iskorijenjen. Poradi dobrobiti cijeloga svemira tijekom beskrajnih vjekova, on u cijelosti mora razviti svoja načela da sva stvorena bića mogu u istinskom svjetlu razmotriti njegove optužbe protiv božanske vladavine, te da se nikada ne dovodi u pitanje Božja pravda i milost i nepromjenjivost njegova Zakona. {PP 42.3}
Sotonina je pobuna trebala biti pouka svemiru u budućim vjekovima, trajno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovih strašnih posljedica.-43 Rezultati Sotonine vladavine, njen utjecaj na ljude i anđele, pokazali bi kakve su posljedice odbacivanja božanskog autoriteta. Ona će svjedočiti da je dobrobit svih bića što ih je On stvorio povezana s njegovom vladavinom. Tako je povijest ovog strašnog iskustva pobune trebala biti trajno jamstvo svim svetim bićima koje će ih spriječiti da ih prevari narav prijestupa te ih spasiti od grijeha i njegovih posljedica. {PP 42.4}
Onaj koji vlada Nebom onaj je koji vidi kraj od početka, onaj pred kim su tajne prošlosti i budućnosti jednako poznate, koji usprkos boli, tami i uništenju koje je donio grijeh, vidi ostvarenja vlastitih namjera ljubavi i blagoslova. Premda “oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova”. (Ps 97,2) I ovo će stanovnici svemira, odani i neodani, jednog dana razumjeti. “… djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi: Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.” (Pnz 32,4) {PP 43.1}
2 Stvaranje
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 1 i 2.
44“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” “Jer on reče – i sve postade, naredi -i sve se stvori.” (Ps 33,6.9) “Zemlju je stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova.” (Ps 104,5) {PP 44.1}
Kad je Zemlja izašla iz ruku svog Tvorca, bila je osobito lijepa. Površina joj je bila prekrivena planinama, brdima i ravnicama, protkana mirnim rijekama i prekrasnim jezerima, a planine i brda nisu bili vrletni i krševiti, prepuni strmina i ponora kao danas; oštri, krševiti rubovi stijena bili su zakopani ispod plodne zemlje po kojoj je posvuda raslo bogato zeleno raslinje. Nije bilo odvratnih močvara ili neplodnih pustinja. Oči su na svakom mjestu gledale dražesno grmlje i nježno cvijeće. Visoravni su bile okrunjene stablima veličanstvenijim od onih koja danas postoje. Zrak je bio čist i zdrav. Cijeli je krajolik ljepotom nadmašivao ukrašene vrtove najponosnijih palača. Anđeoska su bića sa zadovoljstvom promatrala ovaj prizor i radovala se prekrasnim Božjim djelima. {PP 44.2}
Nakon što je stvorena zemlja sa životinjskim i biljnim svijetom, na pozornicu je doveden čovjek, krunsko djelo Stvoritelja, onaj za koga je ova prekrasna Zemlja bila namijenjena. Njemu je dana vlast nad svim što oko može vidjeti, jer ”reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar… svoj zemlji… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Ovdje je jasno izneseno podrijetlo ljudskog roda, a božanski je zapis jasno napisan tako da nema razloga za pogrešne zaključke. 45 Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ovdje nema tajne. Nema osnove za pretpostavku da se čovjek postupno razvio od nižih oblika životinjskog i biljnog svijeta. Ovakva učenja spuštaju veliko Stvoriteljevo djelo na razinu čovjekovih ograničenih, zemaljskih zamisli. Ljudi su tako skloni isključiti Boga iz suvereniteta nad svemirom da oni ponižuju čovjeka i lišavaju ga dostojanstva njegova podrijetla. Kad je On koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga tko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslovlje naše rase, kao što ga iznosi nadahnuće, ide unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekušaca i četveronožaca. Premda načinjen od praha Adam je bio “sin Božji”. {PP 44.3}
On je, kao Božji predstavnik, postavljen nad nižim bićima. Ona ne mogu razumjeti ili priznati Božju suverenost, ali ipak ona su načinjena sa sposobnošću da ljube čovjeka i služe mu. Psalmist kaže: “Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži… zvijeri poljske, ptice nebeske… i što god prolazi stazama morskim.” (Ps 8,6-8) {PP 45.1}
Čovjek je trebao odražavati Božje obličje, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Krist “otisak njegove biti” (Heb 1,3), ali čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i za poslušnost njegovoj volji. {PP 45.2}
Kad je čovjek izašao iz ruku svog Stvoritelja, on je bio plemenita stasa i savršena sklada. Njegov je izraz lica imao rumeni ton zdravlja i zračio radošću života. Adam je bio viši od ljudi koji danas žive na zemlji. Eva je bila nešto nižeg stasa, ali ipak je njen izgled bio plemenit, prepun ljepote. Bezgrešan par nije nosio umjetnu odjeću, već su bili odjeveni svjetlošću i slavom koju nose anđeli. Sve dok su živjeli životom polušnosti Bogu, oni su bili zaodjenuti ovom odjećom svjetlosti. {PP 45.3}
46 Nakon stvaranja Adama sva su stvorenja dovedena pred njega da ih on imenuje, i on se pobrinuo da svaka ima druga, ali medu njima “čovjeku se ne nade pomoć kao što je on”. Medu svim stvorenjima koja je Bog stvorio na zemlji nijedno nije bilo jednako čovjeku. “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’” Čovjek nije stvoren da živi sam, on je trebao biti društveno biće. Bez druga prekrasni prizori i ugodni posao u Edenu ne bi donijeli savršenu sreću. Čak i zajednica s anđelima nije mogla zadovoljiti njegovu čežnju za razumijevanjem i društvom. Nije bilo nikoga s istom naravi koga bi on volio i tko bi volio njega. {PP 46.1}
Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao “pomoć” -pomoćnika koji mu je odgovarao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra uzeta iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati kao gospodar, niti treba biti podređena, već jednaka s njim, da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, meso od njegova mesa, ona je bila njegova druga priroda, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati ovaj odnos. “Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje…” (Ef 5,29) “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.” {PP 46.2}
Bog je proslavio prvi brak. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ove institucije. “Ženidba neka bude u časti.” (Heb 13,4) Brak je bio jedan od prvih Božjih darova čovjeku, i jedna od dviju institucija što ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad se njegova načela uvide i slušaju, brak je blagoslov, on čuva čistoću i sreću ljudskog roda, ispunjava čovjekove društvene potrebe i uzdiže njegovu fizičku, intelektualnu i moralnu narav. {PP 46.3}
“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.” Sve što je Bog načinio bilo je savršenstvo ljepote i činilo se da ništa ne nedostaje što bi pridonijelo sreći svetog para, ali ipak, time što je načinio vrt, Stvoritelj im je pokazao još jedan znak svoje ljubavi. – U ovom su se vrtu nalazile različne vrste stabala, od kojih su mnoga donosila mirisno i ukusno voće. Prekrasna je vinova loza rasla uvis, najotmjenijeg izgleda, s lozama koje su se savijale pod teretom privlačnih plodova najbogatijih i najrazličnijih boja. Posao je Adama i Eve bio da oblikuju loze kako bi stvorili sjenice i tako načinili prebivalište od živog drveća pokriveno lišćem i voćem. Raznolikih je, mirisnih cvjetova bilo u obilju. U središtu je vrta stajalo drvo života, čija je slava nadmašivala sva ostala stabla.
Njegovi su plodovi izgledali poput zlatnih i srebrnih jabuka i imali su silu da daju život. {PP 46.4}
Stvaranje je tada bilo gotovo. “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.” “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Eden je cvao na zemlji. Adam i Eva su imali slobodan pristup drveni života. Nijedna mrlja grijeha ili sjena smrti nije remetila ljepotu stvaranja. “Dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani.” (Job 38,7) {PP 47.1}
Veliki je Jahve postavio temelje Zemlji, On je cijeli svijet odjenuo odorom ljepote i ispunio ga svime što je korisno za čovjeka. On je stvorio sva čudesa na zemlji i u moru. Veliko djelo stvaranja je bilo završeno za šest dana. I Bog “počinu u sedmi dan od svega djela koje je učinio. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” Bog je sa zadovoljstvom promatrao djelo svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svog Tvorca, i On se odmarao, ne od iscrpljenosti, već zadovoljan plodovima svoje mudrosti i dobrote i prikazima svoje slave. {PP 47.2}
Nakon odmaranja sedmog dana Bog je posvetio ili odvojio sedmi dan kao dan odmora za čovjeka. Slijedeći primjer Stvoritelja i čovjek se trebao odmarati na ovaj sveti dan, da promatranjem neba i zemlje može razmišljati o Božjem velikom djelu stvaranja, te da se promatranjem dokaza o Božjoj mudrosti i dobroti njegovo srce ispuni ljubavlju i poštovanjem prema svom Stvoritelju. {PP 47.3}
Time što je posvetio sedmi dan Bog je u Edenu postavio spomenik svom djelu stvaranja. Subota je dana Adamu, ocu i predstavniku cijele ljudske obitelji. Njeno je svetkovanje trebalo biti čin zahvalnog priznanja, svih onih koji će živjeti na zemlji, da je Bog njihov Stvoritelj i njihov pravični Vladar, da su oni djelo njegovih ruku, podložni njegovu autoritetu. Tako je ova institucija, komemorativne naravi, bila darovana cijelom čovječanstvu. U njoj nije bilo ničega nejasnog ili ograničavajućeg za bilo koga. {PP 48.1}
Bog je uvidio da je subota potrebna čovjeku, čak i u raju. Čovjek je sedmog dana trebao odložiti svoje vlastite interese i dužnosti da bi predanije mogao razmišljati o Božjim djelima, o njegovoj moći i dobroti. Njemu je bila potrebna subota da ga jasnije podsjeti na Boga i potakne na zahvalnost jer je sve u čemu je uživao i što je posjedovao došlo iz Stvoriteljeve dobre ruke. {PP 48.2}
Bog je odredio da subota usmjerava umove ljudi na razmišljanje o njegovim stvorenim djelima. Priroda govori njihovom razumu objavljujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, vrhovni Vladar svega. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.” (Ps 19,1.2) Ljepota koja prekriva zemlju znak je Božje ljubavi. Mi je možemo vidjeti u drevnim brdima, visokim stablima, u pupoljcima i nježnim cvjetovima. Sve nam govori o Bogu. Subota, koja uvijek upućuje na Onoga koji ju je stvorio, nudi ljudima otvorenu veliku knjigu prirode i time pokazuje Stvoriteljevu mudrost, moć i ljubav. {PP 48.3}
Naši su prvi roditelji, premda stvoreni bezgrješni i sveti, mogli pogriješiti. Bog ih je stvorio kao slobodna, moralna bića, sa sposobnošću da cijene mvidrost i dobrotu njegova karaktera i pravednost njegovih zahtjeva, i s potpunom sposobnošću poslušaju ili pak uskrate svoju poslušnost. Oni su trebali uživati u zajedništvu s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što se njihova sigurnost mogla ovjekovječiti, njihova je odanost trebala biti ispitana. Na samom je početku čovjekova postojanja njegova želja za popuštanjem vlastitim strastima stavljena pod nadzor, ta fatalna želja koja je bila temelj Sotoninog pada. Drvo poznanja dobra i zla koje je raslo u blizini drveta života nasred vrta trebalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi naših prvih roditelja. – 49 Premda im je bilo dopušteno da slobodno jedu sa svakog drveta, po cijenu im je smrti bilo zabranjeno jesti s drveta poznanja dobra i zla. Oni su također trebali biti izloženi Sotoninim kusanjima, ali ako izdrže ispit, oni će se naći izvan njegove moći i uživati u beskonačnoj Božjoj naklonosti. {PP 48.4}
Bog je čovjeka stavio pod vlast zakona kao nužan uvjet njegova postojanja. On je bio podložan Božjoj vladavini, a vladavina ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi njegov Zakon, On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvitak karaktera ne bi bio moguć. Takav razvitak događaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka ao inteligentnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini. {PP 49.1}
Bog je stvorio poštena čovjeka, On mu je dao plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu. Obdario ga je visokom intelektualnom moći i dao mu najsnažniji mogući povod da ostane odan. Poslušnost, savršena i beskonačna, bila je uvjet vječne sreće. On je uz taj uvjet trebao imati pristup drvetu života. {PP 49.2}
Dom je naših prvih roditelja trebao biti uzor ostalim domovima iz kojih bi izlazila djeca i naseljavala zemlju. Taj dom, uljepšan rukom samog Boga, nije bila blistava palača. Ljudi, u svom ponosu, uživaju u veličanstvenim i skupim građevinama i likuju u djelima vlastitih ruku, ali Bog je Adama smjestio u vrtu. Bilo je to njegovo prebivališe. Modro je nebo bilo njegov svod, zemlja s nježnim cvjetovima i tepih od živog zelenila njegov pod, a lisnate grane dražesnog drveća bile su njegov krov. Njegovi su zidovi bili načinjeni od najveličanstvenijih ukrasa, ručnog rada velikog Umjetnika. U okružju je svetog para bila pouka za sva vremena, da se istinska sreća ne nalazi u popuštanju ponosu i bogatstvu, već u zajednici s Bogom kroz njegova stvorena djela. Kad bi ljudi manje pozornosti posvećivali umjetnom i kultivirali veću jednostavnost, oni bi bili bliže odgovoru o tomu koji je cilj imao Bog kad ih je stvorio. 50 Ponos i ambicije se nikada ne mogu zadovoljiti, ali oni koji su doista mudri naći će istinsko i oplemenjujuće zadovoljstvo u izvorima zadovoljstva što ih je Bog stavio nadohvat svih nas. {PP 49.3}
Briga za vrt bila je povjerena stanovnicima Edena, “da ga obraduje i čuva”. Njihovo ih zanimanje nije umaralo, već zadovoljavalo i krijepilo. Bog je odredio rad kao blagoslov za čovjeka, da zaposli njegov um, ojača njegovo tijelo i razvije njegove sposobnosti. Adam je u umnoj i fizičkoj aktivnosti našao jedno od najvećih zadovoljstava svog svetog postojanja. A kad je, kao posljedica njegove neposlušnosti, bio istjeran iz svog prekrasnog doma i prisiljen da se bori s tvrdim tlom da bi privrijedio svoj kruh, taj isti rad, premda vrlo različit od ugodnog zanimanja u vrtu, bio je štit protiv kušnje i izvor radosti. Oni koji rad smatraju prokletstvom i pristupaju mu kao dosadi i tegobi, njeguju zabludu. Bogati često s prijezirom gledaju na radnički sloj, ali to je sasvim suprotno Božjoj namjeri prilikom stvaranja čovjeka. Što su imeci najbogatijih u usporedbi s nasljeđem koje je primio gospodar Adam? Ipak, Adam nije bio besposlen. Naš Stvoritelj, koji zna što je potrebno za čovjekovu sreću, odredio je Adamu posao. Istinsku radost života nalaze samo ljudi i žene koji rade. Anđeli su marljivi radnici, oni su Božje sluge za djecu čovječju. Stvoritelj nije ostavio prostora za nazadnjački običaj nemarnosti. {PP 50.1}
Adam i njegova družica trebali su vladati zemljom i ostati vjerni Bogu. Njima je dana bezgranična kontrola nad svim živim bićima. Lav i janje su mirno hodali oko njih ili zajedno ležali pored njihovih nogu. Sretne ptice lepršale su oko njih bez straha, i dok se njihovo dražesno cvrkutanje uzdizalo u hvalu njihovom Stvoritelju, Adam i Eva su im se pridružili u zahvaljivanju Ocu i Sinu. {PP 50.2}
Sveti prvi par nisu bila samo djeca pod Božjom očinskom brigom, već studenti koji su primali pouke od sveznajućeg Stvoritelja. Njih su posjećivali anđeli, a darovana im je zajednica s njihovim Tvorcem bez vela koji bi ih dijelio. Oni su bili puni krjeposti koju su dobivali iz drveta života, a njihova umna snaga je bila samo malo manja od anđeoske. Tajne vidljivog svemira – “čudesa to su znanja savršenog” (Job 37,16) pružala 51 su im neiscrpan izvor pouka i zadovoljstva. Beskonačni Tvorac i Graditelj obznanio je ljudskim umovima zakone i djelovanje prirode koji su predmet ljudskog proučavanja već šest tisuća godina. Oni su razgovarali s listom i drvetom, upoznajući se s tajnama njihovog života. Adam je poznavao svako živo stvorenje, od moćnog levijatana koji se igrao u vodi do moljca koji je uživao na sunčevim zrakama. On je svima dao ime i upoznao se s njihovom naravi i navikama. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi i njihov redoslijed kretanja, stvaranje oblaka, tajne zvuka i svjetlosti, dana i noći – sve je to bilo dostupno za proučavanje prvim roditeljima. Na svakom listu u šumi, na svakom kamenu u planinama, na svakoj sjajnoj zvijezdi, na zemlji, u zraku ili nebu napisano je bilo Božje ime. Red i sklad stvaranja govorili su im o neograničenoj mudrosti i sili. Oni su uvijek iznova otkrivali privlačnosti koje su njihova srca ispunjavala dubljom ljubavlju i poticala ih na nove izraze zahvalnosti. {PP 50.3}
Sve dok su ostali vjerni božanskom Zakonu njihova sposobnost da spoznaju, uživaju i ljube trebala je rasti. Oni bi ne-Prekidno stjecali nova blaga znanja, otkrivali nove izvore sreće 1 stjecali sve jasniju, potpuniju predodžbu o nemjerljivoj, nepresušnoj Božjoj ljubavi. {PP 51.1}
3 Kušnja i pad
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 3.
Kad Sotoni više nije bilo dopušteno poticati pobunu na Nebu, njegova je mržnja prema Bogu našla novi izraz u smišljanju propasti ljudskog roda. U sreći i miru svetoga para u Edenu on je gledao prizor sjaja koji je on zauvijek izgubio. Pokrenut zavišću on ih je odlučio poticati na neposlušnost i na njih navući krivnju i kaznu grijeha. On je njihovu ljubav želio pretvoriti u nepovjerenje, a pjesme hvale u poniženje pred njihovim nebeskim Tvorcem. To ne samo da bi ovim nevinim bićima donijelo bijedu koju je on sam podnosio, već bi obeščastilo Boga i prouzročilo žalost na Nebu. {PP 52.1}
Naši prvi roditelji nisu bili ostavljeni bez upozorenja na opasnost koja im je prijetila. Nebeski su im vjesnici predočili povijest Sotoninog pada i njegovu zavjeru radi njihova uništenja, predočujući cjelovitije narav božanske vladavine koju je knez zla pokušavao srušiti. Sotona i njegova vojska su pogriješili zbog neposlušnosti pravednim Božjim zapovijedima. Kako je onda bilo važno da Adam i Eva poštuju taj Zakon kojim se jedino mogao održavati red i pravičnost. {PP 52.2}
Božji je Zakon svet kao i sam Bog. To je otkrivenje njegove volje, prijepis njegova karaktera i izraz božanske ljubavi i mudrosti. Sklad stvaranja ovisi o savršenoj suglasnosti svih bića, svega, živog i neživog, sa Stvoriteljevim Zakonom. Bog je uspostavio zakone vladavine ne samo za živa bića, već za cjelokupno djelovanje prirode. Sve je podložno nepromjenjivim zakonima koji se ne mogu omalovažiti. Ali dok prirodni zakoni upravljaju svime u prirodi, samo je čovjek, od svih stanovnika zemlje, podložan moralnom Zakonu. Bog je čovjeku, krunskom djelu stvaranja, dao moć da razumije njegove zahtjeve, shvati pravednost i dobrotu njegova Zakona i njegove svete zapovijedi za čovjeka, te da se od čovjeka očekuje nepokolebljiva poslušnost. {PP 52.3}
I stanovnici Edena su, poput anđela, stavljeni na ispit; svoj su sretni posjed mogli zadržati samo vjernošću Stvoriteljevu Zakonu. Oni su mogli ili poslušati i živjeti ili ne poslušati i umrijeti. Bog ih je načinio primateljima bogatih blagoslova, ali ako oni zanemare njegovu volju, On koji nije poštedio anđele koji su pogriješili nije mogao poštedjeti ni njih. Prijestupom bi proigrali njegove darove i donijeli sebi bijedu i propast. {PP 53.1}
Anđeli su ih upozorili da se čuvaju Sotoninih varki, jer će on neumorno ulagati napore da ih zavede. Sve dok su poslušni Bogu Zli im ne može nanijeti zlo, jer bi svaki anđeo, ako je potrebno, bio poslan njima u pomoć. Ako oni čvrsto odbiju njegove prve napade, oni će biti sigurni kao i nebeski vjesnici. Ali ako samo jednom popuste kušnji, njihova će priroda postati tako izopačena da neće imati moć i sklonost da se odupru Sotoni. {PP 53.2}
Drvo je poznanja dobra i zla stvoreno da ispita njihovu poslušnost i ljubav prema Bogu. Bog je smatrao prikladnim dati im samo jednu zabranu vezanu uz korištenje svega što je u vrtu, ali ako oni zanemare njegovu volju u jednom detalju, oni će navući na sebe krivicu prijestupa. Sotona ih nije trebao neprekidno kušati, on im je mogao prići samo kod zabranjenog drveta. Ako pokušaju ispitati njegovu prirodu, oni će biti izloženi njegovim lukavstvima. Oni su bili savjetovani da obrate pozornost na upozorenje koje im je Bog poslao i zadovolje se poukama koje im je Bog smatrao prikladnim dati. {PP 53.3}
Da bi neopazice ostvario svoje djelo, Sotona je izabrao zmiju za svog posrednika – prikladna krinka za prijevaru. Zmija je bila jedno od najmudrijih i najljepših stvorenja na zemlji. Imala je krila, i dok je letjela zrakom, njen je zasljepljujući sjaj bio Poput boje i odsjaja poliranog zlata. Dok se odmarala u plodovima opterećenim granama zabranjenog drveta i naslađivala njegovim ukusnim plodovima, bio je to privlačan i ugodan prizor za oko promatrača. Tako se u miru vrta skrivao uništavač, vrebajući svoju žrtvu. {PP 53.4}
Anđeli su upozorili Evu da se ne odvaja od svog supruga dok je on bio zaokupljen dnevnim radom u vrtu; s njim je opasnost od kušnje bila manja nego kad je bila sama. Ali zaokupljena svojim ugodnim zadatkom, ona je nesvjesno odlutala od njega.54 Kad je primijetila da je sama, osjetila je strah od opasnosti, ali ga ona nije uvažila i odlučila da je njena mudrost i snaga dostatna da razluči zlo i suprotstavi mu se. Ne razmišljajući o anđeoskom upozorenju, ona je ubrzo promatrala zabranjeno drvo s mješavinom radoznalosti i divljenja. Plodovi su bili prekrasni i ona se pitala zašto ih je Bog zabranio. To je bila kušačeva prigoda. On joj se obratio kao da čita njene misli: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Eva je bila iznenađena i zapanjena jer joj se činilo da čuje odjek svojih misli. Ali zmija je nastavila, melodičnim glasom, laskajući njenoj nenadmašnoj ljepoti, i njene riječi nisu bile neugodne. Umjesto da pobjegne s tog mjesta, Eva je zadivljena ostala da čuje kako zmija govori. Da joj se obratilo biće poput anđela, njen bi se strah pojačao, ali ona nije ni pomislila da bi čarobna zmija mogla postati posrednik palog neprijatelja. {PP 53.5}
Na kušačevo zavodljivo priznanje ona je uzvratila: ‘”Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod sa stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.’” {PP 54.1}
Uzimanjem plodova s ovog drveta, objasnila je ona, oni će dosegnuti višu razinu postojanja i primiti uvid u šire područje znanja. Ona je sama okusila sa zabranjenog drveta, i kao rezultat, stekla mogućnost govora. I tako je neizravno rekla da im je Bog ljubomorno to zabranio, da se ne bi oni uzdigli i postali jednaki s Njim. Zbog ovih prekrasnih svojstava, mudrosti i sile, On im je zabranio da ga kušaju i čak dodirnu. Kušač je dao znati da se božansko upozorenje zapravo neće ispuniti, jer je njegova svrha samo zastrašivanje. Kako je moguće da oni umru? Zar nisu okusili s drveta života? Bog ih je pokušao spriječiti da dostignu plemenitiji stupanj razvitka i nadu veću sreću. {PP 54.2}
Takvo je Sotonino djelo od Adamova vremena do danas, i on ga obavlja s velikim uspjehom. On kuša ljude da ne vjeruju Božjoj ljubavi i sumnjaju u njegovu mudrost. On neprekidno pokušava potaknuti duh neograničene radoznalosti, nemirne, ljubopitljive želje da se prodre u tajne božanske mudrosti i moći. 55 U naporima da istraže ono što je Bog odlučio zadržati, mnoštvo previda istine što ih je On otkrio bitne za spasenje. Sotona kuša ljude na neposlušnost navodeći ih da vjeruju kako zakoračuju u jedno prekrasno, novo područje znanja. Ali sve je to prijevara. Poneseni idejama napretka, oni, gazeći Božje zahtjeve, koračaju putem koji vodi k degeneraciji i smrti. {PP 54.3}
Sotona je svetom paru rekao da će kršenjem Božjeg Zakona biti dobitnici. Zar i mi danas ne čujemo slično razmišljanje? Mnogi govore o uskogrudnosti onih koji slušaju Božje zapovijedi, dok sami tvrde da posjeduju šire ideje i uživaju veću slobodu. Što je ovo ako ne odjek glasa iz Edena: ‘Onoga dana kad budete s njega jeli…” — kad prekršite božanske zahtjeve — “vi ćete biti kao bogovi.” Sotona je tvrdio da je primio velika dobra jedući sa zabranjenog drveta, ali on nije dopustio da se vidi kako je zbog prijestupa postao odbačenik s Neba. Premda je shvatio da su posljedice grijeha vječni gubitak, on je prikrio svoju vlastitu bijedu da bi i druge doveo u isti položaj. Tako prijestupnik sada pokušava prikriti svoj istinski karakter; on može tvrditi da je svet, ali njegovo ispovijedanje uzvišenosti samo ga čini opasnijim varalicom. On je na Sotoninoj strani, gazeći Božji Zakon, navodeći druge da čine isto, na svoju vječnu propast. {PP 55.1}
Eva je doista vjerovala Sotoninim riječima, ali je njena vjera nije spasila od kazne grijeha. Ona nije vjerovala Božjim riječima, i to je prouzročilo pad. Ljudi na sudu neće biti osuđeni jer su svjesno vjerovali laži, već stoga što nisu vjerovali istini, jer su zanemarili mogućnost da spoznaju što je istina. Unatoč Sotoninom izvrtanju činjenica neposlušnost Bogu je uvijek pogubna. Mi moramo usmjeriti svoja srca na spoznaju istine. Sve pouke što ih je Bog zapisao u svojoj Riječi služe nama za upozorenje i pouku. One su nam dane da nas spase od prijevare. Njihovo će zanemarivanje dovesti do osobne propasti. Možemo biti sigurni da sve što se suproti Božjoj riječi potječe od Sotone. {PP 55.2}
Zmija je ubrala plod sa zabranjenog drveta i stavila ga u ruku Eve koja je oklijevala. Onda ju je Sotona podsjetio na njene vlastite riječi, kako im je Bog zabranio da ga dodirnu, da ne bi umrli. 56 Ona neće pretrpjeti više zla, tvrdio je on, ako ga okusi no što ga je iskusila dirajući ga. Budući da nije vidjela posijedica onoga što je učinila, Eva se ohrabrila: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” Okus je bio prekrasan, i dok je jela, činilo joj se da osjeća silu koja oživljuje i zamišljala kako kroči u viši stupanj postojanja. Ona je bez straha ubrala plod i počela ga jesti. I sada, budući da je pogriješila, ona je postala Sotonino oruđe u djelu uništenja svog supruga. U stanju čudesnog, neprirodnog uzbuđenja, s rukama punim zabranjena voća, ona ga je potražila i ispričala sve što se dogodilo. {PP 55.3}
Izraz žalosti prekrio je Adamovo lice. Izgledao je zapanjen i oprezan. Na Evine riječi on je odgovorio da to mora biti neprijatelj na kojeg su bili upozoreni, te da prema Božanskoj presudi ona mora umrijeti. Kao odgovor ona ga je nagovarala da jede, ponavljajući zmijine riječi da oni zasigurno neće umrijeti. Ona je to smatrala istinom jer nije primjećivala znake Božjeg nezadovoljstva, već naprotiv, iskusila je divan, osvježavajući utjecaj koji njene sposobnosti prožima životom kakav, zamišljala je ona, nadahnjuje nebeske vjesnike. {PP 56.1}
Adam je shvatio da je njegova družica prekršila Božju zapovijed, zanemarila jedinu zabranu koja im je dana da ispita njihovu vjernost i ljubav. U njegovom se umu odvijala strašna borba. Žalio je što je dopustio da Eva odluta od njega. Ali djelo je bilo učinjeno, on će morati biti odvojen od osobe čije mu je društvo donosilo radost. Kako se pomiriti s tim? Adam je uživao u druženju s Bogom i svetim anđelima. On je promatrao slavu Stvoritelja. Razumio je sudbinu koja je stajala na raspolaganju ljudskom rodu ako ostane vjeran Bogu. Ipak, on je izgubio iz vida sve ove blagoslove u strahu da će izgubiti jedan dar koji je u njegovim očima bio vredniji od drugih. Ljubav prema Evi je nadjačala sve – ljubav, zahvalnost i odanost Stvoritelju. Ona je bila dio njega i on nije mogao izdržati pomisao da se rastavi od nje. On nije shvatio da je ta ista neograničena sila koja ga je stvorila iz praha zemaljskog, živog, prekrasna izgleda, i iz ljubavi mu dala družicu, mogla stvoriti drugu. On je odlučio dijeliti njenu sudbinu, on će umrijeti s njom. Možda su, razmišljao je on, riječi mudre zmije istinite? Eva je bila pred njim, lijepa i očito nevina kao i prije čina neposlušnosti. Ona je izrazila veću ljubav prema njemu nego prije. Na njoj se nije vidio znak smrti i on je odlučio snositi posljedice. Uzeo je plod i brzo ga pojeo. {PP 56.2}
Nakon prijestupa Adamu se prvo činilo kako ulazi u viši stupanj razvitka. Ali ga je uskoro pomisao na grijeh ispunila strahom. Grješnom se paru zrak, koji je dotada bio blag i podjednake temperature, sada učinio hladniji. Mir i ljubav koji su njemu pripadali sada su nestali i umjesto toga oni su imali osjećaj grješnosti, strah od budućnosti, golotinju duše. Odora od svjetlosti koja ih je okruživala sada je nestala, a da bi je nadomjestili, oni su pokušali načiniti pokrivalo, jer, neodjeveni, nisu mogli izaći na oči Bogu i svetim anđelima. {PP 57.1}
Oni su sada počinjali uviđati istinsku narav svog grijeha. Adam je ukorio svoju družicu što ga je nerazumno napustila i dopustila da je zmija prevari, a oboje su se uvjeravali da će Onaj koji im je pružio tako mnogo dokaza svoje ljubavi oprostiti ovaj prijestup, ili da neće biti podložni tako strašnoj kazni kao što su se bojali. {PP 57.2}
Sotona je likovao zbog uspjeha. On je naveo ženu da ne vjeruje Božjoj ljubavi, da posumnja u njegovu mudrost i prestupi njegov Zakon, a preko nje je prouzročio i Adamov pad. {PP 57.3}
Ali veliki Zakonodavac samo što nije obznanio Adamu i Evi posljedice njihova prijestupa. Božanska prisutnost se očitovala u vrtu. U svojoj nevinosti i svetosti oni su s radosnom dobrodošlicom pozdravljali dolazak svog Stvoritelja, ali sada su pobjegli od straha i pokušali se sakriti u najskrovitije predjele vrta. Ali “Jahve, Bog, zovne čovjeka: ‘Gdje si?’ reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?’” {PP 57.4}
Adam nije mogao poreći ni izgovoriti se za svoj grijeh, i umjesto da pokaže kajanje, on je pokušao krivicu prebaciti na svoju ženu, a time i na samog Boga: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” On koji je, iz ljubavi prema Evi, namjerno odlučio odbaciti Božju naklonost, svoj domu raju i vječni život radosti, pokušao je sada, nakon svog pada, svoju družicu, pa čak i samog Stvoritelja, proglasiti odgovornim za prijestup. Moć grijeha je tako strašna. {PP 57.5}
Kad je žena upitana: “Što si to učinila?” ona je odgovorila: Zmija me prevarila, pa sam jela.” “Zašto si stvorio zmiju? Zašto si je doveo u Eden?” to su bila pitanja što ih je podrazumijevao njen izgovor za grijeh. Tako je ona, kao i Adam, Boga činila odgovornim za njihov pad. Podrijetlo duha samoopravdanja je u ocu laži; naši prvi roditelji su mu popustili čim su popustili utjecaju Sotone, a pokazuju ga svi Adamovi sinovi i kćeri. Umjesto da ponizno priznaju svoje grijehe, oni su se pokušali zaštititi okrivljujući druge, okolnosti ili Boga – pretvarajući njegov blagoslov u priliku za prigovore protiv Njega. {PP 58.1}
Gospod je onda izrekao presudu nad zmijom: “Kad si to učinila, prokleta bila medu svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svom puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!” Budući da je korištena kao Sotonino oruđe, zmiji je izrečena božanska presuda. Od najljepše životinje na zemlji, kojoj su se svi najviše divili, ona je trebala postati najniža i najomraženija od svih, životinja koju mrze i od koje se boje i ljudi i zvijeri. Riječi koje su slijedile izravno su se odnosile na samog Sotonu, upućujući na njegov konačni poraz i uništenje: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: ona će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” {PP 58.2}
Evi je prikazana žalost i bol koja je morala biti njen udio. Gospod je rekao: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” Bog je Evu prilikom stvaranja izjednačio s Adamom. Da su ostali poslušni Bogu — u skladu s njegovim Zakonom ljubavi — oni bi uvijek bili u međusobnom skladu, ali grijeh je unio neslogu, i sada se njihovo zajedništvo i sklad može očuvati samo pokornošću žene mužu. Eva je prva pogriješila, i ona je popustila kušanju time što se odvojila od svog druga, protivno božanskoj uputi. Adam je zgriješio zbog njenog moljenja i ona je sada bila podređena svom mužu. Da je pali ljudski rod cijenio načela propisana Božjim Zakonom, ova bi se presuda, premda posljedica grijeha, pokazala blagoslovom, ali čovjekova zloupotreba položaja ispunila je mnoge žene gorčinom i njihov život učinila teretom. {PP 58.3}
Eva je bila savršeno sretna pored svog supruga u njihovom domu u Edenu, ali kao nemirne suvremene Eve, ona se zanosila nadom da će zakoračiti u višu sferu postojanja od one koju joj je Bog odredio. Pokušavajući se uzdignuti iznad prvotne razine, ona je pala niže. Sličan će rezultat ostvariti svi oni koji nisu voljni radosno preuzeti svoje životne dužnosti u skladu s Božjim planom. U svojim naporima da dostignu položaj za koji ih On nije osposobio, mnogi ostavljaju prazna mjesta na kojima bi mogli biti blagoslov. U želji za višim sferama života mnoge su žene žrtvovale istinsko žensko dostojanstvo i plemenitost karaktera, te ostavile neobavljen posao koji im je Nebo odredilo. {PP 59.1}
Gospod je rekao Adamu: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Radat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se vratiti.” {PP 59.2}
Božja volja nije bila da bezgrješni par upozna zlo. On im je slobodno dao dobro, a uskratio zlo. Ali, protivno njegovoj zapovijedi, oni su okusili sa zabranjena drveta, i sada će oni nastaviti jesti s njega, poznavati zlo tijekom cijelog svog života. Od toga trenutka Sotonine kušnje će nanositi bol ljudskom rodu. Umjesto ugodnog rada koji mu je određen, briga i napor trebali su biti njegovo nasljeđe. Oni će biti podložni razočaranju, žalosti i boli, a naposljetku i smrti. {PP 59.3}
Pod prokletsvom grijeha cijela je priroda čovjeku trebala biti svjedok naravi i posljedica pobune protiv Boga. Kad je Bog načinio čovjeka, On ga je postavio vladarom nad Zemljom i svim živim stvorenjima. Sve dok je Adam bio odan Nebu, cijela mu je priroda bila podložna. Ali kad se pobunio protiv božanskog Zakona, niža su se stvorenja pobunila protiv njegove vladavine. Tako je Gospod, u velikoj milosti, pokazao čovjeku svetost svojih zakona i naveo ga da, kroz njegovo vlastito iskustvo, uvidi opasnost napuštanja Zakona, čak i u najmanjoj sitnici.{PP 59.4}
Život napora i brige koji je otada trebao biti čovjekovo nasljeđe određen je iz ljubavi. To je bila disciplina koju je zahtijevao njegov grijeh, da bi se nadziralo popuštanje apetitu i nagonima te da bi se razvila navika samokontrole. Bio je to dio Božjeg plana za čovjekovu obnovu od uništenja i poniženja prouzročenih grijehom. {PP 60.1}
Upozorenje dano našim roditeljima: “U onaj dan u koji s nJega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Post 2,17), nije podrazumijevalo da su oni trebali umrijeti istog dana kad su okusili zabranjene plodove. Ali toga je dana neopoziva kazna morala biti izrečena. Besmrtnost im je obećana uz uvjet poslušnosti, a ako prekrše Zakon, oni će se odreći vječnog života. Tog istog da oni su bili osuđeni na smrt. {PP 60.2}
Da bi živio vječno, čovjek mora nastaviti jesti s drveta života. Lišen ovoga njegova vitalnost postupno slabi, sve dok se život ne ugasi. Sotonin je plan bio da Adam i Eva neposlušnošću navuku na sebe Božje nezadovoljstvo, a onda, ako ne uspiju dobiti oprost, on se nadao da će okusiti s drveta života te tako nastaviti život grijeha i bijede. Ali nakon čovjekova pada, sveti su anđeli odmah bili zaduženi da čuvaju drvo života. Ove su anđele okruživali bljesci svjetlosti koji su izgledali poput blještavih mačeva. Nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći ovu prepreku i okusiti s ovog životodavnog drveta -zato ne postoji besmrtni grješnik. {PP 60.3}
Plimu jada što je potekla iz prijestupa naših prvih roditelja mnogi smatraju previše strašnom posljedicom za tako mali grijeh i oni optužuju Božju mudrost i pravednost u postupanju s ljudima. Ali kad bi malo dublje razmotrili ovo pitanje, oni bi uvidjeli svoju zabludu. Bog je stvorio čovjeka po svojoj slici, slobodna od grijeha. Zemlja je trebala biti naseljena bićima samo malo manjim od anđela, ali njihovu je poslušnost trebalo provjeriti, jer Bog ne bi dopustio da svijet bude naseljen ljudima koji ne obraćaju pozornost na Božji Zakon. Ipak, u velikoj milosti On Adamu nije odredio težak ispit. A i sama malenkost zabrane učinila je grijeh iznimno velikim. Ako Adam nije mogao položiti najlakši ispit, on ne bi mogao izdržati teške kušnje da su mu povjerene veće odgovornosti.{PP 60.4}
Da je Adam iskušan nekim težim ispitom, onda bi se oni čija srca teže k zlu izgovarali riječima: “Ovo je nevažna stvar, a Bog nije sitničav.” I Zakon bi se neprekidno prestupao u naoko nevažnim stvarima koje ljudi ne ukoravaju. Ali Bog je jasno obznanio da Njega vrijeđa svaki grijeh. {PP 61.1}
Evi se činilo da je neposlušnost Bogu, kušanje ploda sa zabranjenog drveta nevažna stvar, kao i navođenje svog supruga na grijeh, ali njihov je grijeh otvorio brane jada u svijetu. Tko u trenutku kušnje može znati strašne posljedice koje će doći kao rezultat jednog pogrešnog koraka? {PP 61.2}
Mnogi koji uče da Božji Zakon nije obvezatan za ljude, tvrde da je nemoguće poslušati njegove uredbe. Ali ako je ovo istina, zašto je Adam pretrpio kaznu prijestupa? Grijeh naših prvih roditelja donio je krivicu i bijedu na svijet, a da nije bilo Božje dobrote i milosti, čovječanstvo bi dospjelo u beznadan očaj. Ne zavaravajmo se. “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rim 6,23)
Božji se Zakon ni sada ne može prestupati nekažnjeno kao ni kad je presuda izrečena nad ocem čovječanstva. {PP 61.3}
Nakon njihovog grijeha Adam i Eva više nisu mogli stanovati u Edenu. Oni su usrdno molili da ostanu u domu svoje bezgrješnosti i radosti. Oni su priznali da su odbacili sva prava na to sretno prebivalište, ali su se obvezali na striktnu poslušnost Bogu u budućnosti. Ali njima je rečeno da je grijeh izopačio njihovu narav, da su umanjili svoju snagu da se odupru zlu i otvorili vrata Sotoni da im se lakše približi. Oni su u svojoj bezgrješnosti popustili kušanju, i sada, u stanju svjesne krivice, oni bi imali manju moć da očuvaju svoju besprijekornost. {PP 61.4}
U poniznosti i neizrecivoj žalosti oni su pozdravili svoj prekrasni dom i pošli da žive na zemlji na kojoj je počivalo prokletstvo grijeha. Temperatura zraka, nekad tako blaga i ujednačena, sada je bila podložna značajnim promjenama, i Gospod im je milostivo dao odjeću od koža da ih zaštiti od vrućine i hladnoće. {PP 61.5}
Kad su na uvelom cvijeću i padanju lišća vidjeli prve znake raspadanja, Adam i njegova družica su više plakali nego što danas ljudi oplakuju svoje mrtve.- 62 Smrt slabih, nježnih cvjetova bila je uzrok žalosti, ali kad prekrasna drveta odbacuju svoje lišće, prizor živo podsjeća na neumoljivu činjenicu da je smrt dio svega što živi. {PP 62.1}
Edenski vrt je ostao na zemlji dugo nakon što je čovjek prognan s njenih ugodnih staza. Palom čovječanstvu je dugo bilo dopušteno da promatra bezgrješan dom, jer su anđeli čuvari sprječavali samo ulaz. Kod vrata raja koja su čuvali kerubi otkrivana je božanska slava. Ovdje su Adam i njegovi sinovi dolazili da štuju Boga. Oni su ovdje obnavljali svoje zakletve o poslušnosti Zakonu zbog čijeg su prijestupa bili istjerani iz Edena. Kad je plima zla preplavila svijet i pokvarenost ljudi odlučila o njihovom uništenju potopom, ruka koja je stvorila Eden povukla ga je sa zemlje. Ali prilikom konačnog obnovljenja, kad nastanu “novo nebo i nova zemlja” (Otk 21,1), i on će biti obnovljen i ljepše ukrašen nego u početku. {PP 62.2}
Tada će oni koji su držali Božje zapovijedi udisati dah besmrtnosti ispod drveta života, i tijekom beskrajnih vjekova stanovnici bezgrješnih svjetova će u vrtu radosti promatrati uzor savršenog djela Božjeg stvaranja, netaknutog prokletstvom grijeha – uzor onoga što bi postala cijela zemlja da je čovjek ispunio Stvoriteljev slavni plan. {PP 62.3}
4 Plan otkupljenja
Čovjekov je pad cijelo Nebo ispunio žalošću. Svijet koji je Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenim na bijedu i smrt. Činilo se da nema izlaza za one koji su prekršili zakon. Anđeli su prestali pjevati pjesme hvale. Diljem nebeskih dvorova žalovalo se zbog propasti koju je donio grijeh. {PP 63.1}
Božji Sin, veličanstveni nebeski Zapovjednik, bio je pokrenut sažaljenjem prema palom ljudskom rodu. Kad se bijeda izgubljenog svijeta pokazivala pred Njim, njegovo je srce bilo ganuto beskonačnim sažaljenjem. Međutim, božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji je prekršeni Zakon zahtijevao život grješnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sam Bog, pomirenje je za njegov prekršaj mogao izvršiti samo onaj koji je jednak s Bogom. Nitko osim Krista nije mogao otkupiti palog čovjeka od prokletstva Zakona i vratiti ga u sklad s Nebom. Krist je na sebe odlučio uzeti krivnju i sramotu grijeha, grijeha koji je tako mrzak svetom Bogu da je rastavio Oca od njegova Sina. Krist se trebao spustiti do najvećih dubina ljudske bijede da bi spasio pali ljudski rod. {PP 63.2}
On je pred Ocem molio u korist grješnika dok su nebeske vojske očekivale rezultate s napetošću koja se riječima ne može izraziti. Taj tajni razgovor je dugo trajao – “savjet mirni” (Zah 6,13 DK) za pali ljudski rod. Plan spasenja je začet prije stvaranja svijeta, jer je Krist “zaklano janje” (Otk 13,8), a ipak se i Kralj svemira borio sam sa sobom prije no što je dao svog Sina da umre za okrivljene ljude. Ali “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorodenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3,16). O, kakva tajna otkupljenja! Božja ljubav za svijet koji ga nije ljubio! Tko može spoznati dubinu ljubavi koja “nadilazi spoznaju” (Ef 3,19)? Tijekom beskrajnih vjekova besmrtni će umovi, pokušavajući shvatiti tajnu te neshvatljive ljubavi, postavljati pitanja i diviti joj se. {PP 63.3}
Bog se trebao objaviti u Kristu da “pomiri svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati ‘sinovi Božji” (1 Iv 3,2). {PP 64.1}
Jedini plan koji može osigurati čovjekovo spasenje obuhvatio je cijelo Nebo u beskonačnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Krist predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život i doći u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njenu bol, sramotu i smrt. On je trebao stati između grješnika i kazne za grijeh, pa ipak će ga malo njih prihvatiti kao Sina Božjeg. On je trebao napustiti svoj uzvišeni položaj kao Veličanstvo Neba, sići na Zemlju i poniziti se kao čovjek, i osobno iskusiti žalost i kušnje koje čovjek mora proživjeti. Sve će ovo biti nužno da bi on mogao pomoći onima “koji stoje u kušnji” (Heb 2,18). Kad se njegova zadaća učitelja završi, On će biti predan u ruke bezbožnika i biti izložen uvredama i mučenju na koje ih samo Sotona može nadahnuti. On će morati umrijeti najsurovijom smrću, biti uzdignut između Zemlje i Neba kao okrivljeni grješnik. On će morati proći kroz duge sate agonije, tako strašne da je anđeli neće moći promatrati, već će zakloniti svoje lice. On će morati pretrpjeti tjeskobu duše, odvojenost od Očeva lica, dok ća na Njemu biti Krivica za prijestup – težina grijeha cijeloga svijeta.{PP 64.2}
Anđeli su se bacili pred noge svog Stvoritelja i ponudili oni postanu žrtva za čovjeka. Ali anđeoski život nije mogao platiti dug, čovjeka je mogao otkupiti samo njegov Stvoritelj. 65 Ipak, anđeli su trebali odigrati svoj dio u planu otkupljenja. Krist je trebao biti “učinjen nižim od anđela” (Heb 2,9). Kad uzme ljudsku prirodu, njegova moć neće biti jednaka njihovoj, i oni su mu trebali služiti, da ga utješe i ublaže njegovu patnju. Oni su također trebali biti službujući duhovi koji su poslani da služe onima koji će postati baštinici spasenja (Heb 1,14). Oni će čuvati primatelje milosti od sile zlih anđela i od tame kojom ih Sotona neprekidno okružuje. {PP 64.3}
Kad anđeli budu svjedoci agonije i poniženja njihova Gospoda, oni će se ispuniti jadom i ogorčenjem te će ga željeti osloboditi od njegovih ubojica, ali oni nisu trebali posredovati da bi spriječili ono što su trebali vidjeti. Dio plana otkupljenja zahtijeva da Krist pretrpi porugu i zlostavljanje zlih ljudi, i On se s tim složio kad je postao Otkupitelj ljudi. {PP 65.1}
Krist je uvjerio anđele da će On svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je imao silu smrti. On će povratiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio prijestupom, i otkupljeni će ga naslijediti zajedno s Njim i živjeti u njemu zauvijek. Grijeh i grješnici će biti izbrisani da nikada više ne remete mir Neba i Zemlje. On je pozvao anđeosko mnoštvo da ostane u skladu s planom koji je njegov Otac prihvatio te da se raduje što će, njegovom smrću, pali ljudi biti pomireni s Bogom. {PP 65.2}
Tada je Nebo ispunila radost, neizreciva radost. Slava i blagoslovljenost otkupljenog svijeta nadmašila je čak i tjeskobu i žrtvu Kneza života. Diljem nebeskih dvorova odjekivali su prvi zvuči pjesme koja će odzvanjati iznad betlehemskih brežuljaka – “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Lk 2,14) Razdraganost je bila veća od ushita za stvaranja kad su “klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorani” (Job 38,7). {PP 65.3}
Čovjeku je prva najava otkupljenja priopćena u presudi koja je izrečena nad Sotonom u vrtu. Gospod je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15)66 Ova presuda, izrečena u nazočnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena. Adam i Eva su stajali kao zločinci pred pravednim Sucem očekujući presudu koju su zaslužili prijestupom, ali prije no što im je priopćeno o životu naporna truda i jada koji je trebao postati njihov dio, ili o zapovijedi o povratku u prah, oni su slušali riječi koje nisu mogle a da im ne pruže nadu. Premda će morati patiti zbog sile svog moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu. {PP 65.4}
Kad je Sotona čuo za neprijateljstvo između njega i žene, između njegova sjemena i njenog sjemena, on je znao da će njegovo djelo izopačivanja ljudske prirode biti prekinuto, da će na neki način čovjek biti osposobljen da se suprotstavi toj sili. Ipak, kako se plan spasenja sve jasnije otkrivao, Sotona i njegovi anđeli su se radovali što, uzrokujući ljudski pad, mogu prisiliti Božjeg Sina da napusti svoj uzvišeni položaj. On je tvrdio da su time ispunjeni njegovi planovi na Zemlji i da će Krista, kad na sebe uzme ljudsku narav, moći pobijediti i tako spriječiti otkupljenje čovječanstva. {PP 66.1}
Nebeski anđeli su našim prvim roditeljima jasnije prikazali plan stvoren za njihovo spasenje. Adam i njegova družica ‘ su uvjeravani da oni, unatoč svom velikom grijehu, neće biti prepušteni Sotoninom nadzoru. Sin Božji je ponudio da vlastitim životom plati otkup za prijestup. Oni će proći razdoblje kušnje, i pokajanjem i vjerom u Krista oni će ponovno moći postati Božja djeca. {PP 66.2}
Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg Zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Zbog grižnje savjesti i strepnje oni su molili da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, nego na njih i njihovo nasljedstvo. {PP 66.3}
Rečeno im je kako se, s obzirom na to da je Jahvin Zakon temelj njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela ne može prihvatiti kao žrtva za njegov prijestup. Nijedan od njegovih propisa nije mogao biti ukinut ili promijenjen da bi se prilagodio čovjekovu palom stanju, već ih je Sin Božji, koji je stvorio čovjeka, mogao pomiriti sa sobom. Kao što je Adamov prijestup donio nesreću i smrt, tako je Kristova žrtva trebala donijeti život i besmrtnost.{PP 66.4}
Zbog grijeha nije samo čovjek, već i Zemlja, došla pod vlast zloga te ju je trebalo obnoviti planom otkupljenja. Za stvaranja Adamu je dana vlast nad Zemljom. Ali popuštanjem kušnji n je dospio pod Sotoninu vlast. “… jer pobijeđeni robuju pobjedniku.” (2 Pt 2,19) Kad je čovjek postao Sotonin zatočenik, kraljevstvo kojim je on upravljao predano je njegovom osvajaču. Sotona je tako postao “bog ovoga svijeta” (2 Kor 4,4). On je preoteo vlast nad Zemljom koja je prvotno dana Adamu. Ali Krist, plaćajući svojom žrtvom kaznu grijeha, ne samo da je trebao otkupiti čovjeka, već povratiti ono što je on izgubio. Sve što je prvi Adam izgubio, drugi Adam je trebao povratiti. Prorok kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.” (Mili 4,8) A apostol Pavao upućuje na “zalog naše baštine za otkupljenje” (Ef 1,14). Bog je stvorio Zemlju da bude prebivalište sretnih, svetih bića. Gospod je “oblikovao i sazdao zemlju, koju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje” (Iz 45,18). Svrha će biti ispunjena, kad, obnovljena Božjom silom, i oslobođena od grijeha i patnje, ona postane vječno prebivalište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj zauvijek.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (Ps 37,29; Otk 22,3) {PP 67.1}
Adam je, u svojoj bezgrješnosti, uživao u izravnom zajedništvu sa svojim Tvorcem, ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka, i samo je pomirenje moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao komunicirati s njim kroz Krista i anđele. {PP 67.2}
Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u povijesti čovječanstva, od trenutka kad je božanska presuda izrečena u Edenu i potopa i sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Kristove žrtve biti dostatna za spasenje cijeloga svijeta. 68 Broj zločina će se tijekom narednih naraštaja povećati, a prokletstvo će grijeha sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i zemlju. Prokletstvo grijeha će skratiti ljudski vijek, oslabit će čovjekovo tjelesno zdravlje, izdržljivost kao i moralnu i intelektualnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje apetitu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak Krist, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, i dalje će se zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke sakriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji mu vjerom prilaze. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopćeg bezakonja. {PP 67.3}
Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grješnoj rasi usade istinu da je grijeh taj koji je uzrokovao smrt. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život i on je znao da je bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, on je drhtao pri pomisli da će krv bezgrješnog Janjeta Božjeg morati biti prolivena. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti ovakav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši. {PP 68.1}
Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji Zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Krist je mislio na ovaj rezultat svoje velike žrtve, na utjecaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,30-32) 69 Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. On će uspostaviti vječnost Božjeg Zakona i otkriti narav i posljedice grijeha. {PP 68.2}
Od početka velika se borba vodila oko Božjeg Zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo prikazati da li su božanski Zakoni nedostatni i predmet promjene ili su savršeni i nepromjenjivi. {PP 69.1}
Kad je Sotona zbačen s Neba, on je odlučio da ovu zemlju načini svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu on je mislio da je osvojio ovaj svijet, “jer”, kazao je on, “oni su me izabrali kao svog vladara.” Tvrdio je da je grješniku nemoguće darovati oprost, te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici, a da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svog dragog Sina – koji je bio jednak Njemu – da snosi kaznu prijestupa i time osigurao put kojim ljudi mogu zadobiti njegovu milost i biti vraćeni u edenski dom. Krist se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe. {PP 69.2}
Kristovo poniženje za spasenje palih ljudi bilo je čuđenje cijelog svemira. Da On koji je išao od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta, nadgledajući sve, zadovoljavajući potrebe svih bića u svom nepreglednom stvaranju svojom providnošću, da se On složi da napusti svoju slavu i uzme na sebe ljudsku prirodu bila je tajna koju su bezgrješna bića s drugih svjetova željela razumjeti. Kad je Krist sišao na ovu zemlju u ljudskom obliku, svi su bili zainteresirani da ga slijede dok je korak po korak koračao okrvavljenom stazom od staje do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i izrugivanje koje je On primao i znali su da je to Sotonin poticaj. Oni su pratili razvoj sukoba, Sotonine neprekidne pokušaje da čovječanstvo obavije tamom, žalošću i patnjom, kao i Kristovo suprotstavljanje. Oni su promatrali kako bitka između svjetla i tame postaje sve žešća. I dok je Krist u smrtnoj agoniji na križu povikao: “Svršeno je” (Iv 19,30), povik pobjede odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu sada je bio odlučen i Krist je bio pobjednik. Njegova je smrt odgovorila na pitanje je li ljubav Oca i Sina bila dostatna da se čovjek odrekne sebe i živi duhom požrtvovanja. Sotona je otkrio svoj istinski karakter lažljivca i ubojice. Uočeno je da bi on istim duhom kojim je vladao čovječanstvom koje je bilo pod njegovim nadzorom, ako mu se dopusti, nadzirao nebeska bića. Odani svemir se ujedinio u veličanju božanske vladavine. {PP 69.3}
Da je Zakon mogao biti promijenjen, čovjek bi mogao biti spašen bez Kristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Krist da svoj život za palo čovječanstvo dokazuje kako Božji Zakon neće osloboditi grješnika od svojih zahtjeva. Pokazano je da je plaća za grijeh smrt. Kad je Krist umro, osigurano je Sotonino uništenje. Ali da je na križu ukinut Zakon, kao što mnogi tvrde, onda bi Božji dragi Sin pretrpio bol i agoniju da se Sotoni da upravo ono što je tražio; tada bi Knez zla pobijedio, a njegove optužbe protiv božanske vladavine bile bi potvrđene. Sama činjenica da je Krist ponio kaznu za čovjekov prijestup moćan je dokaz svim stvorenim bićima da je Zakon nepromjenjiv, da je Bog pravedan, milostiv i samopožrtvovan te da su bezgranična pravednost i milost ujedinjeni u njegovoj vladavini. {PP 70.1}
5 Kušnja Kajina i Abela
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,1-15.
Kajin i Abel, Adamovi sinovi, karakterno su se veoma razlikovali. Abel je imao duh vjernosti Bogu, on je u Stvoriteljevu postupanju prema palom čovječanstvu vidio pravednost i milost i sa zahvalnošću je prihvatio nadu u otkupljenje. Ali, Kajin je gajio osjećaj pobune i prigovarao je Bogu zbog prokletstva što ga je izrekao nad zemljom i ljudskim rodom nakon Adamova grijeha. On je dopustio da njegov um pođe istim putem koji je doveo do Sotoninog pada — popuštajući želji za samouzvišenjem i dovodeći u pitanje božansku pravednost i autoritet. {PP 71.1}
Oba su brata bila kušana kao što je i Adam bio iskušan prije njih, da bi se pokazalo hoće li vjerovati i slušati Božju riječ. Oni su bili upoznati s planom za čovjekovo spasenje i shvatili žrtveni sustav koji je Bog uspostavio. Oni su znali da ovim žrtvama izražavaju vjeru u Spasitelja koga su žrtve prikazivale, a istodobno priznaju da u cijelosti ovise o Njemu za oprost. Znali su da oni ovakvim pokoravanjem božanskom planu za njihovo otkupljenje pružaju dokaz svoje poslušnosti Božjoj volji. Bez prolijevanja krvi nije moglo biti oprosta grijeha, i oni su trebali pokazati svoju vjeru u Kristovu krv kao žrtvu pomirnicu prinoseći na žrtvu prvine od stada. Osim toga Gospodu su trebali prinositi i prve plodove zemlje kao žrtvu zahvalnicu. {PP 71.2}
Dva su brata podigla svoje žrtvenike i svaki je donio svoju žrtvu. Abel je prinio žrtvu od stada u skladu s Božjom uputom.
“Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu.” Vatra spustila s neba i spalila žrtvu. Ali Kajin je, zanemarujući Božju jasnu i izravnu zapovijed, prinio samo žrtvu od zemaljkih plodova. Nije bilo znaka s neba koji je pokazivao da je žrtva prihvaćena. Abel je molio svog brata da Bogu pristupi božanski propisan način, ali njegova preklinjanja samo su Kajina učinila još odlučnijim da slijedi svoju osobnu volju. Kao stariji, on je smatrao da ga brat ne treba opominjati te je prezreo njegov savjet. {PP 71.3}
Kajin je izašao pred Boga sa srcem punim nezadovoljstva i nevjernosti u vezi s obećanom žrtvom i nužnosti prinošenja žrtava. Njegov dar nije izražavao pokajanje zbog grijeha. On je smatrao, kao što mnogi i danas smatraju, da bi točno slijeđenje plana što ga je Bog načinio, povjerenje u njegovo spasenje i pomirenje u obećanom Spasitelju, bilo priznanje slabosti. On je izabrao put oslanjanja na sebe. On je došao s osobnim zaslugama. On nije donio janje i njegovu krv pomiješao sa žrtvom, već je prinio svoje plodove, proizvode svog rada. On je prinio svoju žrtvu kao uslugu koju je činio Bogu, da uz pomoć nje dobije Božje odobrenje. Kajin je poslušao kad je izgradio žrtvenik, poslušao kad je prinio žrtvu, ali on je pokazao samo djelomičnu poslušnost. On je izostavio ključni dio, priznanje potrebe za Otkupiteljem. {PP 72.1}
Dotada su, rođenjem i vjerskom obukom, dva brata bila jednaka. Obojica su bili grješnici i obojica su prihvatili Božje zahtjeve za poštivanjem i obožavanjem. Vanjski je oblik njihove religije do određenog trenutka bio isti, ali osim toga, razlika je bila velika. {PP 72.2}
“Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin.” (Heb 11,4) Abel je shvatio velika načela otkupljenja. On se smatrao grješnikom i uvidio da grijeh i njegova kazna stoje između njegove duše i zajednice s Bogom. On je donio zaklanu žrtvu, žrtvovani život i time priznao zahtjeve Zakona koji je bio pogažen. On je kroz prolivenu krv promatrao buduću žrtvu, Krista koji umire na križu Golgote, i vjerujući u pomirenje koje će tamo biti ostvareno, on je primio svjedočanstvo da je opravdan, a njegova žrtva prihvaćena. {PP 72.3}
Kajin je kao i Abel imao istu mogućnost da nauči i prihvati te istine. On nije bio žrtva samovoljne namjere. Jedan brat Je bio predodređen da ga Bog prihvati, a drugi da ga Bog odbaci. Abel je izabrao vjeru i poslušnost, a Kajin nevjeru i pobunu. U tome je bila sva razlika. {PP 72.4}
Kajin i Abel su predstavljali dvije skupine koje će postojati na svijetu sve do kraja vremena. Jedna se skupina koristi propisanom žrtvom za grijeh, a druga se osmjelila osloniti na vlastite zasluge, njihova je žrtva bez vrijednosti božanskog posredovanja, te stoga ne može čovjeka dovesti u sklad s Bogom. Naš prijestup može biti oprošten samo Isusovim zaslugama. Oni koji ne osjećaju potrebu za Kristovom krvlju, koji osjećaju da oni, bez vodstva božanske milosti, svojim vlastitim djelima mogu osigurati Božje odobrenje, čine istu pogrešku koju je učinio Kajin. Ako ne prihvate krv koja čisti, oni su pod osudom. Nema drugog načina kojim se mogu osloboditi sužanjstva grijeha. {PP 72.5}
Skupina obožavatelja koja slijedi Kajina obuhvaća velik dio svijeta, jer se gotovo svaka lažna religija temelji na istom načelu — da se čovjek može spasiti oslanjajući se na vlastite napore. Neki tvrde da čovječanstvu ne treba otkupljenje, već razvitak, da se može oplemeniti, uzdići i obnoviti. Kao što je Kajin mislio da će steći božansku naklonost žrtvom kojoj je nedostajala žrtvena krv, tako i oni očekuju da će uzdignuti čovječanstvo do razine božanskog mjerila, bez pomirenja. Kajinova povijest pokazuje kakve će to rezultate donijeti. Ona pokazuje što će čovjek postati bez Krista. Čovječanstvo nema snage da se samo obnovi. Ono ne napreduje, već nazaduje prema onom što je sotonsko. Krist je naša jedina nada. “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Dj 4,12) {PP 73.1}
Istinska vjera, koja se u cijelosti oslanja na Krista, otkriva se vi poslušnosti svim Božjim zahtjevima. Od Adamova vremena do danas velika se borba usredotočavala na poslušnost Božjem Zakonu. U svim je vjekovima bilo onih koji su zahtijevali pravo na Božju naklonost, dok su zanemarivali neke njegove zapovijedi. Ali Sveto pismo kaže da je “vjera uz pomoć djela postala savršena”, a bez “djela” ona je “mrtva u samoj sebi” (Jak 2,22.17). Onaj tko tvrdi da pozna Boga “a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine” (1 Iv 2,4). {PP 73.2}
Kad je vidio da je njegova žrtva odbačena, Kajin se razgnjevio na Gospoda i Abela. Bio je ljut što Bog nije prihvatio čovjekovu zamjenu umjesto božanski određene žrtve, i ljut na brata što je izabrao poslušati Boga umjesto da mu se pridruži pobuni protiv Njega. Unatoč Kajinovu nepoštivanju božanske zapovijedi Bog ga nije prepustio samom sebi, već se ponizio da razgovara s čovjekom koji se pokazao nerazumnim, Gospod je rekao Kajinu: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?” Anđeoski vjesnik je izrekao božansko upozorenje: “Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba.” Izbor je bio na Kajinu. Da je vjerovao u zasluge obećanog Spasitelja, i poslušao Božje zahtjeve, on bi mogao uživati u njegovoj milosti. Ali ako ustraje u nevjerovanju i prijestupima, njegov će prigovor biti neosnovan jer ga je Gospod odbacio. {PP 73.3}
Ali umjesto da prizna svoj grijeh, Kajin je nastavio prigovarati Božjoj nepravdi i gajiti ljubomoru i mržnju prema Abelu. On je ljutito ukorio svog brata i pokušao ga uvući u sukob oko Božjeg postupanja prema njima. Ponizno, ali ipak neustrašivo i odlučno, Abel je branio Božju pravednost i dobrotu. On je istaknuo Kajinovu zabludu i pokušao ga uvjeriti da je pogreška bila u njemu. Ukazao je na Božju dobrostivost time što je poštedio život njihovih roditelja, iako ih je mogao kazniti trenutačnom smrću, i istaknuo da ih Bog ljubi jer On ne bi dao svog Sina, nevinog i svetog, da primi kaznu koju su oni na sebe navukli. Sve je ovo još više raspalilo Kajinov gnjev. Razum i savjest su mu govorili da je Abel u pravu, ali on je bio gnjevan što se onaj koji je bio sklon slušati njegov savjet sada nije s njim slagao, i što nije s njim suosjećao u pobuni. U naletu bijesa on je ubio svog brata. {PP 74.1}
Kajin je mrzio i ubio svog brata, ne zbog grijeha koji je učinio, već “Kajin, koji, jer je bio od Zloga, umori svoga brata” (1 Iv 3,12). Tako bezbožnici u svim vremenima mrze one koji su bolji od njih. Abelov je život poslušnosti i nepokolebljive vjere za Kajina bio stalan prijekor. “Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.” (Iv 3.20) što je jača svjetlost koju odražavaju karakteri Božjih vjernih sluga, to se grijesi bezbožnika jasnije otkrivaju i oni će ulagati odlučnije napore da unište one koji remete njihov mir. {PP 74.2}
Ubojstvo Abela bio je prvi primjer neprijateljstva koje će, kako je Bog rekao, postojati između zmije i ženina potomstva – između Sotone i njegovih podanika i Krista i njegovih sljedbenika. Sotona je kroz čovjekov grijeh stavio čovječanstvo pod svoj nadzor, ali Krist će ga osposobiti da odbaci ovaj jaram. Sotonin se gnjev raspali uvijek kada se vjerom u Božje Janje duša odrekne službe grijehu. Abelov sveti život je svjedočio protiv Sotoninih tvrdnji da je čovjeku nemoguće držati Božji Zakon. Kad je Kajin, pokrenut duhom Zloga, uvidio da ne može nadzirati Abela, on se tako razbjesnio da je ugasio njegov život. I gdje god postoje oni koji životom brane pravednost Božjeg Zakona, i protiv njih se pokazuje isti duh. To je duh koji je tijekom vjekova podizao lomače i palio Kristove sljedbenike. Surovosti koje stižu Kristove sljedbenike potiče Sotona i njegova vojska jer ih ne mogu prisiliti da se podčine njihovoj vlasti. To je bijes poraženog neprijatelja. Svaki Isusov mučenik je umro kao pobjednik. Prorok kaže: “Oni su ga pobijedili [staru Zmiju koja se zove đavao – Sotona] Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.” (Otk 12,11.9) {PP 77.1}
Kajin, ubojica, uskoro je pozvan na odgovornost zbog svog zločina. “Potom Jahve zapita Kajina: ‘Gdje ti je brat Abel?’ ‘Ne znam – odgovori. Zar sam ja čuvar brata svoga?’” Kajin je otišao tako daleko u grijeh da je izgubio osjećaj stalne Božje prisutnosti i njegove veličine i svemogućnosti. Stoga je on pribjegao neistini da bi prikrio svoju krivicu. {PP 77.2}
I Jahve se ponovno obratio Kajinu: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” Bog je dao Kajinu priliku da prizna svoj grijeh. On je imao vremena da razmisli. On je znao težinu djela što ga je počinio, i neistine koju je izrekao da ga prikrije, ali on je i dalje bio neposlušan i presuda se više nije mogla odgoditi. Božanski glas koji je preklinjao i opominjao sada je izrekao strašne riječi: “Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obradivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!” {PP 77.3}
Unatoč tome što je Kajin zbog svog zločina zaslužio smrtnu presudu, milostivi Stvoritelj je poštedio njegov život i pružio mu mogućnost pokajanja. Ali Kajin je živio tako da mu je srce još više otvrdnulo, poticao je pobunu protiv božanskog autoriteta i postao otac naraštaju drskih, odbačenih grješnika. Ovaj otpadnik, kojim je upravljao Sotona, postao je kušač drugih, a njegov primjer i utjecaj vršili su izopačujuću silu sve dok zemlja nije postala tako pokvarena i prepuna nasilja da je morala biti uništena. {PP 78.1}
Poštedom života prvog ubojice Bog je pred cijelim svemirom iznio pouku u vezi s velikom borbom. Kajinova mračna povijest i njegovi potomci su ilustracija onoga što bi se dogodilo kad bi se grješnicima dopustilo da zuvijek žive i nastave s pobunom protiv Boga. Božje strpljenje je samo učinilo grješnike hrabrijim i prkosnijim u njihovoj pokvarenosti. Petnaest stoljeća nakon izricanja Kajinove kazne svemir je bio svjedok plodova njegovog utjecaja i primjera u zločinima i nemoralu koji su preplavili zemlju. Pokazalo se da je smrtna presuda izrečena nad palim čovječanstvom zbog prijestupa Božjeg Zakona bila i pravedna i milostiva. Što je čovjek duže živio u grijehu, to je postajao sve poročniji. Božanska presuda koja je spriječila razuzdanu pokvarenost i oslobodila svijet od utjecaja onih koji su otvrdnuli u pobuni bila je blagoslov, a ne prokletstvo. {PP 78.2}
Sotona neprekidno radi, s velikom energijom i pod tisućama krinki, da pogrešno predstavi Božji karakter i vladavinu. On radi po sveopćem, dobro organiziranom planu i s čudesnom silom da stanovnike Zemlje zadrži pod okriljem svojih prijevara. Bog, beskonačni i premudri, vidi kraj od početka i u postupanju sa zlom njegov je plan sveobuhvatan i dalekosežan. Njegova je namjera bila ne samo da uguši pobunu, već da cijelom svemiru pokaže narav pobune. Božji se plan razvijao i pokazao njegovu pravednost i milost te u cijelosti opravdao njegovu mudrost i pravednost u postupanju sa zlom. {PP 78.3}
Sveti stanovnici drugih svjetova su s najvećim zanimanjem promatrali događaje koji su se zbivali na Zemlji. Oni su u stanju svijeta prije potopa vidjeli prikaz posljedica vladavine koju je Lucifer pokušao uspostaviti na Nebu kad je odbacio Kristov autoritet i Božji Zakon. 79 U ovim bahatim grješnicima iz pretpotopnog svijeta oni su vidjeli podanike pod Sotoninim utjecajem. Svaka je pomisao njihovog srca uvijek bila samo zloća (Post 6,5). Svaka težnja, svaki poriv i pomisao bila je u sukobu s božanskim načelima čistoće, mira i ljubavi. Bio je to primjer strašne pokvarenosti koja je došla kao posljedica Sotonine namjere da Božja stvorenja oslobodi ograničenja njegovog svetog Zakona. {PP 78.4}
Na temelju činjenica koje su se otkrivale tijekom velike borbe Bog će prikazati načela svoje vladavine koju su Sotona i svi oni koje je on prevario pogrešno prikazali. Cijeli će svijet priznati njegovu pravednost premda će priznanje doći suviše kasno da bi se pobunjenici spasili. Bog ima naklonost i suosjećanje cijelog svemira dok korak po korak njegov veliki plan napreduje prema konačnom ispunjenju. Bit će očito da su svi oni koji su odbacili Božanske uredbe stali na stranu Sotone u borbi protiv Krista. Kad se bude sudilo Knezu ovoga svijeta, i kad svi koji su se ujedinili s njim budu dijelili njegovu sudbinu, cijeli će svemir kao svjedok presude uzviknuti: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda.” (Otk 15,3) {PP 78.5}
6 Set i Henok
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,25 do 6,2.
Adam je dobio drugog sina, da bude nasljednik božanskog obećanja, baštinik duhovnog prirođenog prava. Ime sina, Šet, značilo je “određeni” ili “naknada”, jer majka je rekla: “Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin.” Šet je bio plemenitijeg izgleda od Kajina i Abela, a sličio je Adamu više od prva dva sina. Imao je uzoran karakter i hodio je Abelovim stopama. Ipak, on po naravi nije naslijedio više dobrote od Kajina. O Adamovu stvaranju stoji napisano: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka”, ali čovjek, nakon pada, “rodi sina njemu slična.” Dok je Adam stvoren bezgrješan, na sliku Božju, Šet je, poput Kajina, naslijedio palu prirodu svojih roditelja. Međutim, on je također primio spoznaju o Otkupitelju i pouke o opravdanju. On je božanskom milošću služio i štovao Boga, i radio je, kao i Abel dok je bio živ, da vrati umove grješnih ljudi poštovanju i poslušnosti njihovom Stvoritelju. {PP 80.1}
“Setu se rodi sin, komu on nadjene ime Enoš. Tada se počelo zazivati ime Jahvino.” Vjerni su obožavali Boga i prije, ali kako su se ljudi množili, razlika između ovih dviju skupina je Postajala sve izrazitija. Jedni su otvoreno izražavali svoju odanost Bogu, dok su drugi pokazivali prijezir i neposlušnost. {PP 80.2}
Naši su prvi roditelji prije pada držali subotu, koja je uspostavljena u Edenu, a nastavili su je svetkovati i nakon izgnanstva iz raja. Oni su okusili gorke plodove neposlušnosti i naučili Qa svi oni koji gaze Božje zapovijedi prije ili kasnije nauče da su božanske uredbe svete i nepromjenjive te da će kazna za prijestup sigurno biti izvršena. Subotu su svetkovala sva Adamova djeca koja su ostala vjerna Bogu. 81 Ali Kajin i njegovi potomci nisu štovali dan u koji se Bog odmarao. Oni su izabrali svoje vlastito vrijeme za rad i odmor usprkos Jahvinoj izričitoj zapovijedi. {PP 80.3}
Nakon što je čuo Božje prokletstvo Kajin je otišao iz kuće svog oca. On je prvo izabrao zanimanje poljodjelca, i sada je osnovao grad koji je nazvao imenom svog najstarijeg sina. On je napustio Božju prisutnost, odbacio obećanje o obnovljenom Edenu da bi potražio materijalna dobra i uživanje na zemlji pod prokletstvom grijeha, i time se stavio na čelo velike skupine ljudi koji obožavaju boga ovoga svijeta. Njegovi su potomci postali poznati po svemu što se odnosi na zemaljski i materijalni napredak. Međutim, oni se nisu obazirali na Boga i protivili su se njegovim namjerama za čovjeka. Ubojstvu, što ga je Kajin započeo, Lamek, peti potomak, dodao je mnogoženstvo, a onda s hvalisavom razmetljivošću priznao Boga samo da bi svoju sigurnost temeljio na činjenici da je Kajin pošteđen osvete. Abel je živio pastirskim životom, živeći u šatorima ili kolibama, i Setovi su potomci pošli istim puteni smatrajući se “tuđincima i putnicima na zemlji”, “a sad, oni teže za boljom, to jest nebeskom [domovinom]” (Heb 11,13-16). {PP 81.1}
Ove dvije skupine su neko, vrijeme bile odvojene. Kajinovi su potomci, šireći se iz svog prvog naselja, naselili doline i ravnice gdje su prebivala Setova djeca, a oni su se, da bi pobjegli od otrovna utjecaja, povukli u planine i tamo načinili sebi dom. Sve dok je trajala odvojenost oni su održavali čistoću službe Bogu. Ali kako je vrijeme prolazilo, oni su se malo-pomalo odvažili i pomiješali se sa stanovnicima dolina. Ovo je druženje donijelo najgore posljedice. “Opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale.” Setovi su sinovi, privučeni ljepotom kćeri Kajinovih potomaka, razgnjevili Boga uzimajući ih za žene. Mnogi su obožavatelji Boga podlegli grijehu zbog čari koje su sada stalno bile pred njima i oni su izgubili svoj naročit, svet karakter. Miješanjem s grješnicima oni su im postali slični u duhu i djelima, zanemarili su ograničenja sedme zapovijedi i oni “ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli”. Setova su djeca pošla “putem Kajinovim” Od 11), oni su usmjerili svoje umove na zemaljski napredak i uživanje te zanemarili Gospodnje zapovijedi. Jer iako su ljudi “upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost”, već su “postali isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo” (Rim1,21). Stoga ih je Bog “predao pokvarenom shvaćanju” (28. redak). Grijeh se raširio zemljom kao smrtonosna guba. {PP 81.2}
Adam je gotovo tisuću godina živio medu ljudima, kao svjedok posljedica grijeha. On je vjerno pokušao zaustaviti plimu grijeha. Njemu je bilo zapovjeđeno da svoje potomke pouči putovima Gospodnjim, i on je pozorno čuvao ono što mu je Bog otkrio i ponavljao to narednim naraštajima. Svojoj djeci i unucima, do devetog naraštaja, on je pričao o čovjekovom sretnom i svetom životu u Edenu te ponovio povijest svog pada govoreći im o patnji kojom ga je Bog učio nužnosti pomnog slijeđenja njegova Zakona i objasnio im milostivi plan za njihovo spasenje. Ipak, malo je bilo onih koji su obratili pozornost na njegove riječi. On se često suočavao s gorkim ukorima zbog grijeha koji je navukao toliko patnje na njegovo potomstvo. {PP 82.1}
Adamov je život bio život žalosti, poniženja i kajanja. Kad je napustio Eden, pomisao da mora umrijeti ispunjavala ga je strahom. On je prvi put upoznao stvarnost smrti u ljudskoj obitelji kad je Kajin, njegov prvorodeni sin, postao ubojica svog brata. Ispunjen snažnom grižnjom savjesti zbog vlastita grijeha, dvostruko ožalošćen smrću Abela i Kajinovim odbacivanjem, Adama je slomila tjeskoba. On je bio svjedok sve veće pokvarenosti koja je najposlije dovela do uništenja svijeta potopom, i premda se smrtna presuda koju je izrekao njegov Tvorac u početku činila strašna, ipak je nakon što je gotovo tisuću godina promatrao posljedice grijeha on smatrao da je Bog bio milostiv što je okončao život patnje i jada. {PP 82.2}
Unatoč pokvarenosti pretpotopnog svijeta to doba nije, kao što se često pretpostavlja, bilo doba neznanja i barbarizma. Ljudima je pružena mogućnost da dosegnu visok standard moralnih i materijalnih postignuća. Oni su posjedovali veliku tjelesnu i mentalnu snagu, i njihove sposobnosti religijske i znanstvene spoznaje bile su nedostižne. Pogrešno je pretpostaviti da su njihovi umovi kasno sazrijevali samo zato što su doživljavali duboku starost, njihove su intelektualne spsobnosti bile razmjene u ranoj mladosti, a oni koji su gajili strah Božji i živjeli skladu s njegovom voljom nastavili su napredovati u znanju mudrosti. Kad bi se glasovite znanstvenike našeg vremena usporedilo s ljudima iste dobi koji su živjeli prije potopa, oni bi mentalno i tjelesno bili daleko slabiji. Kako se čovjekova duljina života skraćivala, smanjivala se i njegova tjelesna snaga i mentalne sposobnosti. Danas postoje ljudi koji se od dvadesete do pedesetih godina posvećuju proučavanjima, i svijet im se divi zbog njihovih dostignuća. Ali kako su ova dostignuća ograničena u usporedbi s ljudima čije su se tjelesne i mentalne snage razvijale stoljećima!{PP 82.3}
Istina je da se ljudi u suvremeno doba koriste dostignućima svojih prethodnika. Veliki umovi, koji su planirali, proučavali i pisali, ostavljali su svoja djela onima koji su ih naslijedili. Ali čak i U ovom pogledu, i kad je u pitanju samo ljudsko znanje, kolika je bila prednost ljudi iz drevnih vremena! Oni su u svojoj sredini godinama imali onoga koji je bio stvoren na sliku Božju, nekoga koga je sam Stvoritelj proglasio “dobrim” -čovjeka kojeg je sam Bog poučio u mudrosti vezanoj uz materijalni svijet. Adam je od Stvoritelja naučio povijest stvaranja, a sam je tijekom devet stoljeća bio svjedok mnogih događaja i svoje znanje prenosio na potomstvo. Pretpotopni ljudi nisu imali knjige, ni pisane izvještaje, ali s golemom tjelesnom i mentalnom snagom oni su imali dobro pamćenje te su mogli razumjeti i zapamtiti ono što im je prenošeno i zauzvrat to prenijeti neumanjeno na svoje potomstvo. Stotinama godina na Zemlji je istodobno živjelo sedam naraštaja s mogućnošću međusobnog savjetovanja, korištenja znanja i prijenosa iskustva. {PP 83.1}
Prednosti u stjecanju znanja o Bogu kroz njegova djela koje su imali ljudi onog vremena nikada više nisu bile iste. To nije bilo doba religiozne tame, već razdoblje velikog prosvjetljenja. Cijeli se svijet mogao poučavati od Adama, a one koji su se bojali Gospoda poučavao je i Krist i njegovi anđeli. Božji je vrt ljudima također bio tihi svjedok istine koji je stoljećima nakon toga ostao medu njima. 84 Na vratima raja koja su čuvali kerubi otkrivala se slava Božja i tu su dolazili prvi svetkovatelji Tu su podizali svoje žrtvenike i prinosili svoje žrtve. Ovdje su Kajin i Abel donosili svoje žrtve i Bog se spustio da s njima razgovara. {PP 83.2}
Sumnja nije mogla osporiti postojanje Edena dok je, s ulazom koji su čuvali anđeli čuvari, stajao neposredno pred njihovim očima. Redoslijed stvaranja, svrha vrta, povijest dvaju drveta usko povezana s čovjekovom sudbinom bili su neporecive činjenice. Postojanje i vrhovna vlast Božjeg autoriteta, obvezatnost njegova Zakona bile su istine koje ljudi nisu često dovodili u pitanje dok je Adam bio medu njima. {PP 84.1}
Unatoč sveopćoj pokvarenosti postojao je niz svetih ljudi, uzvišenih i oplemenjenih zajednicom s Bogom, koji su živjeli u zajednici s Nebom. Bili su to ljudi velikog intelekta, prekrasnih osobina. Njihova je zadaća bila velika i sveta – da razviju karakter pravednosti, da iznose pouku o pobožnosti, ne samo ljudima svog vremena već i budućim naraštajima. Samo je nekoliko najpoznatijih ljudi spomenuto u Svetom pismu, ali tijekom vjekova Bog je imao vjerne svjedoke, svetkovatelje iskrena srca. {PP 84.2}
O Henoku je zapisano da je nakon šezdeset pet godina života dobio sina. Nakon toga on je tri stotine godina hodio s Bogom. Tijekom svojih ranih godina Henok je ljubio i bojao se Boga i vršio njegove zapovijedi. On je bio jedan od onih u svetom nizu, čuvar istinske vjere, praotac obećana sjemena. On je s Adamovih usana naučio žalosnu priču o padu, te radosnu priču o Božjoj milosti i obećanju. On se oslanjao na Otkupitelja koji je trebao doći. Ali nakon rođenja svog prvog sina Henok je doživio još dublje iskustvo jer je produbio svoj odnos s Bogom. On je potpunije shvatio svoje vlastite obveze i odgovornosti kao Božjeg sina. Dok je gledao dječju ljubav prema ocu, njegovo jednostavno povjerenje u njegovu zaštitu, dok je osjećao duboku, čeznutljivu nježnost vlastitog srca prema svom prvorođenom sinu, on je naučio dragocjenu pouku o prekrasnoj Božjoj ljubavi prema ljudima kroz dar njegova Sina i o povjerenju što ga Božja djeca mogu imati u svog nebeskog Oca. Neograničena, neshvatljiva Božja ljubav kroz Krista postala je predmetom njihova razmišljanja danju i noću, i sa žarom u svojoj duši on je nastojao otkriti ovu ljubav ljudima medu kojima je prebivao.{PP 84.3}
Henok nije hodao s Bogom u transu ili viđenju, već u dužnostima svakodnevna života. On nije postao pustinjak, izolirajući se u cijelosti od svijeta, jer je u svijetu morao obaviti posao za Boga. U obitelji i osobnom ophođenju prema ljudima, kao otac, suprug, prijatelj i građanin, on je bio postojan i nepokolebljiv sluga Gospodnji. {PP 85.1}
Njegovo je srce bilo u skladu s Božjom voljom, jer: “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Am 3,3) I ovaj je sveti hod trajao tri stotine godina. Ima malo kršćana koji ne bi bili daleko revniji ili posvećeniji kad bi znali da je život kratak ili da Krist samo što nije došao. Ali kako su vjekovi prolazili, Henokova je vjera postajala snažnija, a njegova ljubav vatrenija. {PP 85.2}
Henok je bio čovjek snažna i vrlo kultivirana uma, velika znanja, i Bog ga je počastio posebnim otkrivenjima, a ipak u neprekidnoj zajednici s Nebom, s osjećajem božanske veličine i savršenstva uvijek pred sobom, on je bio jedan od najponiznijih ljudi. Što je veza s Bogom bila bliskija, njegov je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva bio dublji. {PP 85.3}
Uznemiren porastom pokvarenosti neznabožaca, i strahujući da će njihova nevjernost umanjiti njegovo poštovanje prema Bogu, Henok je neprekidno izbjegavao da se s njima druži, te provodio velik dio vremena u samoći, moleći se i razmišljajući. Tako je on izlazio pred Gospoda, tražeći jasnije poznavanje njegove volje, da bi je mogao vršiti. Za njega je molitva bila disanje duše, on je živio u atmosferi samoga Neba. {PP 85.4}
Bog je preko svetih anđela Henoku otkrio svoju namjeru da svijet uništi potopom, a potpunije mu je prikazao i plan otkupljenja. Duhom proroštva On ga je vodio kroz naraštaje koji su trebali živjeti nakon potopa, i pokazao mu velike događaje povezane s drugim Kristovim dolaskom i krajem svijeta. {PP 85.5}
Enoka je uznemiravala smrt. Činilo mu se da se i pravedni i bezbožni zajedno vraćaju u prah te da je to njihov kraj. On nije vidio život pravednika nakon groba. Njemu je u proročkom viđenju objašnjena Kristova smrt, pokazan mu je njegov dolazak u slavi, praćen svetim anđelima, da otkupi svoj narod iz groba. On je također vidio pokvareno stanje svijeta za drugog Kristovog dolaska, da će postojati hvalisav, drzak, samovoljan naraštaj koji će se odricati Boga i Gospoda Isusa Krista, gaziti po Zakonu i prezreti pomirenje. Vidio je pravedne kako su okrunjeni slavom i čašću, a bezbožni udaljeni iz Gospodnje prisutnosti i uništeni vatrom. {PP 85.6}
Henok je postao propovjednik pravednosti obznanjujući ljudima što mu je Bog otkrio. Oni koji su se bojali Boga tražili su ovog svetog čovjeka, da čuju njegove pouke i molitve. On je i javno radio, noseći Božju poruku svima koji su htjeli čuti riječi upozorenja. Njegov rad nije bio ograničen na Setove potomke. U zemlji u koju je Kajin pobjegao od božanske prisutnosti, Božji je prorok objavljivao prekrasne prizore što ih je primio u viđenju. “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim deset tisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva niihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše.” (Jd 14-15) {PP 86.1}
On je neustrašivo ukoravao grijeh. Dok je ljudima svog vremena propovijedao Božju ljubav u Kristu i molio ih da odbace svoje grješne putove, on je ukoravao sveopću pokvarenost i upozoravao ljude svog naraštaja da će na prijestupnike sigurno doći sud. Kristov je Duh govorio kroz Henoka, a taj se Duh ne prikazuje samo u izrazima ljubavi, sažaljenja i moljenja; sveti ljudi ne govore uvijek samo ugodne stvari. Bog stavlja u srca i usta svojih vjesnika istine koje su bespoštedne i oštre kao dvosjekli mač. {PP 86.2}
Oni koji su slušali osjećali su Božju silu koja je djelovala kroz njegovog slugu. Neki su obratili pozornost na upozorenje i odrekli se svojih grijeha, ali mnoštvo se rugalo svečanoj vijesti i još smjelije nastavilo hoditi svojim bezbožnim putovima. Božje će sluge nositi sličnu vijest svijetu u posljednjim danima, i ona će također biti primljena s nevjerovanjem i porugom. Pretpotopni je svijet odbacio riječi upozorenja onoga koji je hodio s Bogom. Tako će i posljednji naraštaj olako shvatiti upozorenja Božjih vjesnika. {PP 86.3}
U životu neumorna rada Henok je ustrajno održavao zajednicu s Bogom. Što je veći i teži bio njegov posao, njegove su molitve bile žarkije i postojanije. On se s vremena na vrijeme izdvajao iz društva. Nakon što je neko vrijeme boravio medu ljudima, djelujući medu njima primjerom i poučavanjem, on bi se povlačio da provede neko vrijeme u samoći, gladan i žedan božanskog znanja koje samo Bog može dati. Boraveći u zajednici s Bogom, Henok je sve više odražavao božanski lik. Njegovo je lice odzrcavalo svetu svjetlost, svjetlost koja je sjala s Kristova lica. Kad se nakon susreta s Bogom vraćao medu ljude, čak su i bezbožnici sa strahopoštovanjem promatrali otisak Neba na njegovu licu. {PP 86.4}
Ljudska bezbožnost je dosegla takve razmjere da je na njima izrečena osuda. Kako su prolazile godine, plima ljudske krivice je postajala sve dublja, a oblaci božanskog suda sve tamniji i tamniji. Ipak se Henok, svjedok vjere, održao na svom putu, upozoravajući, moleći, preklinjući, nastojeći preokrenuti plimu krivice i Sprječiti osvetu Premda su grješnici, ljudi koji vole tjelesna zadovoljstva, zanemarili njegova upozorenja, on je imao svjedočanstvo što ga je Bog odobrio i vjerno se nastavio boriti protiv sveopćeg zla, dok ga Bog nije prenio iz svijeta zla u čistu radost Neba. {PP 87.1}
Ljudi tog naraštaja su se rugali njegovoj ludosti jer nije nastojao sakupljati zlato i srebro ili kupovati posjede. Ali Henokovo je srce težilo za nebeskim blagom. On je gledao nebeski grad. On je vidio Kralja u njegovoj slavi nasred Siona. Njegov um, njegovo srce, njegov razgovor bili su na Nebu. Što je pokvarenost bila veća, njegova težnja za Božjim domom bila je sve snažnija. On je već na Zemlji vjerom prebivao u kraljevstvu svjetlosti. {PP 87.2}
“Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati.” (Mt 5,8) Henok je tri stotine godina težio očistiti svoju dušu da bi bio u skladu s Nebom. Tijekom tri stoljeća on je hodio s Bogom. On je stajao na pragu svijeta vječnosti, i samo ga je korak dijelio od zemlje blagoslova, a sada su se portali otvorili i hod s Bogom, koji je tako dugo trajao na Zemlji, nastavio se kad je prošao kroz vrata Svetoga grada, kao prvi čovjek koji je tamo ušao.{PP 87.3}
Njegov se odlazak osjećao na Zemlji. Nedostajao je glas svakodnevnog upozorenja i poučavanja. Neki pravednici i bezbožnici su bili svjedoci njegova odlaska, i nadajući se da je on prenesen na jedno od njegovih mjesta odmora, oni koji su ga voljeli marljivo su ga tražili kao što su kasnije proročki sinovi tražili Iliju, ali uzalud. Donijeli su izvještaj da je nestao jer ga je uzeo Bog. {PP 88.1}
Henokovim uzašašćem Gospod je želio pružiti jednu važnu pouku. Postoji opasnost da ljudi popuste obeshrabrenju zbog zastrašujućih rezultata Adamova grijeha. Mnogi su bili spremni uzviknuti: “Kakva je korist što smo se bojali Boga i držali njegove zapovijedi kad veliko prokletstvo počiva na ljudskom rodu, a smrt je udio svih nas?” Ali upute što ih je Bog dao Adamu, koje je Šet ponovio, a Henok pokazao primjerom, uklonile su tamu i sjetu i čovjeku dale nadu da će, kao što je kroz Adama došla smrt, preko obećanog Otkupitelja doći život i besmrtnost. Sotona je ljudima nametao vjerovanje da nema nagrade za pravednike ili kazne za bezbožne, te da je ljudima nemoguće slušati božanske uredbe. Ali Henokovim slučajem Bog objavljuje: ” Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Heb 11,6) On pokazuje što će učiniti za one koji drže njegove zapovijedi. Ljudi učeni da je moguće slušati Božji Zakon i da se milošću Božjom mogu, dok žive usred grješne i pokvarene Zemlje, oduprijeti kušnjama i postati čisti i sveti. Oni su na njegovu primjeru mogli vidjeti blagoslovljenost takvog života, a njegovo je uzašašće bilo dokaz u prilog istinitosti njegova proročanstva o budućnosti, s njenim nagradama radosti, slave i besmrtnosti za poslušne, i osudom, jadom i smrću za prijestupnike. {PP 88.2}
Henok je vjerom bio “prenesen tako da nije vidio smrti; Prije, naime, nego bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu.” (Heb 11,5) Usred svijeta koji je zbog svoje pokvarenosti bio osuđen na uništenje Henok je živio životom bliske zajednice Bogom te mu nije bilo dopušteno doći pod vlast smrti. Pobožan karakter ovog proroka predstavlja stanje svetosti što ga moraju imati oni koji će biti “otkupljeni sa zemlje” (Otk 14,3) u vrijeme drugog Kristovog dolaska. I tada će, kao i svijet prije potopa, prevladavati pokvarenost. Slijedeći porive svojih pokvarenih srca i učenja prijevarnih filozofija, ljudi će se pobuniti protiv autoriteta Neba. Ali Božji će narod, poput Henoka, težiti k čistoći srca i pokornosti njegovoj volji sve dok ne bude odražavao Kristov lik. Oni će kao i Henok upozoravati svijet na Kristov drugi dolazak i sud koji će doći na prijestupnike, te svojim svetim razgovorom i primjerom osuđivati grijehe bezbožnika. Kao što je Henok bio uznesen na Nebo prije uništenja svijeta potopom, tako će živi pravednici biti uzeti sa Zemlje prije njenog uništenja vatrom. Apostol kaže: “Svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube.” “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njim odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima.” (1 Sol 4,16-18){PP 88.3}
7 Potop
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 6 i 7.
U Noino vrijeme nad Zemljom je počivalo dvostruko prokletstvo kao posljedica Adamova prijestupa i Kajinova ubojstva. Ipak, to nije u velikoj mjeri promijenilo vanjski izgled prirode. Bilo je očitih znakova propadanja, ali Zemlja je još uvijek bila lijepa i bogata darovima Božje providnosti. Brda su bila okrunjena veličanstvenim stablima po kojima su se penjale vinove loze koje su se savijale pod teretom plodova. Prostrane ravnice, slične vrtovima, bile su prekrivene zelenilom i ispunjene mirisom tisuća cvjetova. Plodovi zemlje su bili raznovrsni i gotovo bezbrojni. Drveta su po veličini, ljepoti i savršenim mjerama daleko nadmašivala ona koja danas poznajemo, njihovo je drvo bilo delikatne građe, tvrdo, vrlo slično kamenu i samo malo mekše. Zlata, srebra i dragog kamenja bilo je u obilju. {PP 90.1}
Ljudski je rod ipak zadržao veći dio svoje prvotne snage. Prošlo je svega nekoliko naraštaja otkad je Adam mogao pristupiti drvetu koje je produljivalo život, a dužina se čovjekova života još uvijek mjerila stoljećima. Da su se ti dugovječni ljudi, sa svojim jedinstvenim sposobnostima planiranja i djelovanja, posvetili službi Bogu, oni bi proslavili ime svog Stvoritelja po cijelom svijetu i ispunili svrhu zbog kojeg im je On dao život. Međutim, oni su propustili da to učine. Bilo je mnogo divova, ljudi visoka rasta i velike snage, poznatih po svojoj mudrosti, vještih izumitelja prekrasnih i umješnih djela, ali njihova krivnja zbog popuštanja uzdama pokvarenosti bila je srazmjerna njihovoj vještini i umnim sposobnostima. {PP 90.2}
Bog je ove pretpotopne ljude obasuo bogatim darovima, ali oni su iskoristili njegovu darežljivost da proslave sebe i pretvorili je u prokletstvo usmjeravajući svoju ljubav na darove mjesto na Darodavca. Oni su upotrebljavali zlato i srebro, dragocieno kamenje i probrano drveće za gradnju svojih domova, nastojeći nadmašiti jedan drugog uljepšavajući svoje domove umješnijim djelima. Nastojali su zadovoljiti ponos vlastitih srca i uživati u prizorima zadovoljstva i bezbožnosti. Budući da nisu željeli spoznavati Boga, oni su ubrzo počeli poricati njegovo postojanje. Divili su se prirodi umjesto Bogu prirode. Veličali su ljudski genij, obožavali djela vlastitih ruku i svoju djecu učili da se klanjaju rezanim kipovima. {PP 90.3}
U zelenim poljima i sjeni krasnih drveta oni su svojim kipovima podizali žrtvenike. Prostrane zimzelene lugove posvećivali su obožavanju lažnih bogova. S ovim su lugovima bili povezani i prekrasni vrtovi, a njihova duga šetališta bila su zasađena plodonosnim drvećem svih vrsta i ukrašena kipovima i svime što je moglo zadovoljiti osjećaje i služiti osjetilnim prohtjevima te ih tako primamiti da sudjeluju u idolopokloničkom bogoslužju. {PP 91.1}
Ljudi su zanemarili znanje o Bogu i obožavali djela svog uma, a posljedica je bila da su postajali sve pokvareniji. Psalmist opisuje utjecaj idolopokloničkog bogoslužja na obožavatelje: “Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju.” (Ps 115,8) Zakon ljudskog uma je da se gledanjem mijenja. Ljudi se neće uzdići više od svog koncepta istine, čistoće i svetosti. Ako se um nikada ne uzdigne iznad razine čovječanstva, ako ga vjera ne uzdigne da razmišlja o beskonačnoj mudrosti i ljubavi, čovjek će neprekidno tonuti sve dublje. Obožavatelji lažnih bogova pridavali su svojim božanstvima ljudske osobine i strasti, i tako je mjerilo njihova karaktera srozano do obličja grješnog čovječanstva. Posljedica je bila njihova pokvarenost. “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njihovoj pameti uvijek samo ‘oca… u očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.” Bog je ljudima dao svoje zapovijedi kao pravilo života, ali oni su prestupili njegov Zakon, a posljedice su pojava svih vrsta grijeha. Ljudska je pokvarenost bila otvorena i smjela, i pravda je gažena, a vika se potlačenih podizala do neba. {PP 91.2}
Protivno prvobitnoj božanskoj uredbi mnogoženstvo je rano uvedeno. Gospod je Adamu dao jednu ženu i time pokazao svoju volju u tom pogledu. Ali ljudi su nakon pada odlučili slijediti svoje grješne želje, a kao posljedice toga, brzo su se širili zločin i bijeda. Nisu se poštovali ni bračni odnosi ni vlasnička prava. Tko god je žudio za ženom ili posjedom svog bližnjeg, uzimao ih je silom, i ljudi su likovali u svojim nasilnim djelima. Uživali su u ubijanju životinja, a korištenje mesa u prehrani činilo ih je još surovijim i krvožednijim, sve dok se i prema ljudskom životu nisu počeli odnositi sa zapanjujućom ravnodušnošću.{PP 91.3}
Svijet je još bio u povojima, a pokvarenost je postala tako duboka i sveopća da Bog to više nije mogao podnositi, te je rekao: ‘Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje.” On je obznanio da njegov duh neće dovijeka ostati u grješnom čovjeku. Ako svojim grijesima ne prestanu obeščašćivati svijet i njegova bogata blaga, On će ih izbrisati sa stvorena svijeta i uništiti sve s čime ih je On uživao blagoslivljati. On će uništiti životinje u polju i zelenilo koje je pružalo tako bogate količine hrane, pretvoriti prekrasnu zemlju u jedan golemi prizor pustoši i uništenja. {PP 92.1}
Usred sveopće pokvarenosti Metušalah, Noa i mnogi drugi nastojali su sačuvati znanje o istinskom Bogu i zadržati plimu moralne pokvarenosti. Sto dvadeset godina prije potopa Gospod je uz pomoć svetih anđela Noi objavio svoju namjeru i naredio mu da izgradi lađu. Dok je gradio lađu, on je trebao propovijedati da će Bog vodom poplaviti Zemlju i uništiti bezbožnike. Oni koji povjeruju ovoj vijesti i pripreme se za taj događaj pokajanjem i promjenom života, trebali su primiti oprost i izbavljenje. Henok je ponovio svojoj djeci ono što mu je Bog pokazao u vezi s potopom, a Metušalah i njegovi sinovi, koji su čuli Nou kako propovijeda, pomagali su u gradnji lađe. {PP 92.2}
Bog je Noi dao točne mjere korablje i jasne, detaljne upute u vezi s njenom gradnjom. Ljudska mudrost nije mogla izmisliti lađu tako velike čvrstoće i trajnosti. Bog je bio njen dizajner, a Noa glavni graditelj. Sagrađena je tako da je izgledala više kao trup broda, koji može ploviti, ali je u nekim detaljima bila sličnija kući. Imala je tri kata, ali je imala samo jedna vrata na boku. Svjetlost je dolazila odozgo, a različite su prostorije bile tako raspoređene da su sve bile osvijetljene. Za gradnju korablje korišten je čempres, drvo koje se moglo stotinama godina oduprijeti truljenju. Gradnja je ovakve goleme korablje zahtijevala dug i naporan rad. S obzirom na veličinu i ostale osobine drveta trebalo je mnogo više rada da se pripremi građa, iako su ondašnji ljudi bili snažniji. Ljudi su učinili sve da korablja bude savršena, a ipak ona sama ne bi odoljela oluji koja je trebala zadesiti Zemlju. Samo je Bog mogao sačuvati svoje sluge na razbješnjelim valovima. {PP 92.3}
“Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, pobožnim poštovanjem sagradi lađu da spasi svoju obitelj. Vjerom osudi svijet i postade baštinikom pravednosti koja pripada vjeri.” (Heb 11,7) Dok je Noa propovijedao svijetu vijest upozorenja, njegovo je djelo svjedočilo o njegovoj iskrenosti. Tako je on usavršavao i obznanjivao svoju vjeru. On je svijetu dao primjer vjere u ono što Bog kaže. Sve što je posjedovao on je uložio u lađu. Kad je na suhom tlu počinjao graditi golemu korablju, mnoštvo je dolazilo sa svih strana da vidi čudan prizor i čuje žarke, gorljive riječi usamljena propovjednika. Svaki udarac na lađi bio je svjedočanstvo narodu. {PP 95.1}
Činilo se da su u početku mnogi prihvatili upozorenje, a ipak se nisu obratili Bogu i istinski se pokajali. Oni se nisu bili voljni odreći svojih grijeha. Tijekom vremena koje je prethodilo dolasku potopa njihova je vjera bila iskušana i oni nisu izdržali kušnju. Svladani sveopćom nevjerom, oni su se naposljetku pridružili svojim bivšim istomišljenicima u odbacivanju ove svečane poruke. Neki su bili duboko osvjedočeni i obratili bi pozornost na opomene, ali poruga i ismijavanje su bili tako snažni da su i oni podlegli istom duhu, odbili poziv milosti i uskoro se našli medu najsmjelijim i najprkosnijim rugačima, jer nitko nije tako bezobziran i ne ide tako daleko u grijeh kao oni koji su nekada imali svjetlost ali su odbacili uvjeravanja Božjeg Duha. {PP 95.2}
Nisu svi ljudi tog naraštaja bili, u punom smislu riječi, idolopoklonici. Mnogi su tvrdili da obožavaju Boga. Tvrdili su da su njihovi kipovi predodžbe božanstva, te da kroz njih ljudi mogu dobiti jasniju predodžbu o božanskom biću. Ova je skupina Jjudi prednjačila u odbacivanju Noina propovijedanja. Dok su stojali Boga prikazati materijalnim sredstvima, njihovi su urnovi bili slijepi za njegovo veličanstvo i silu te su prestali shvaćali svetost njegova karaktera, ili svetu, nepromjenjivu narav njegovih zahtjeva. Kako se grijeh sve više širio, on se sve manje zlim i ljudi su naposljetku ustvrdili da božanski Zakon više nije na snazi, da je kažnjavanje prijestupnika protivno Božjem karakteru i poricali dolazak njegova suda na zemlju. Da su ljudi tog naraštaja poslušali božanski Zakon, oni bi u upozorenjima njegovog sluge prepoznali Božji glas, ali njihovi su umovi bili tako zaslijepljeni odbacivanjem svjetlosti da su povjerovali kako je Noina vijest obmana. {PP 95.3}
Mnoštvo ili većina nije bila na strani pravde. Svijet se svrstao u bojne redove protiv Božje pravednosti i Zakona, a Nou su smatrali fanatikom. Kad je nagovarao Evu da se usprotivi Bogu, Sotona je rekao: “Ne, nećete umrijeti!” (Post 3,4) Isto su ponovili i veliki, poštovani i mudri ljudi onoga svijeta. “Svrha Božje prijetnje je”, govorili su oni, “zastrašivanje i ona se nikada neće obistiniti. Ne trebate se uznemiravati. Događaj kao što je Božje uništenje svijeta i kažnjavanje bića koja ja stvorio nikada se neće obistiniti. Budite mirni, ne bojte se. Noa je fanatik.” Svijet se ismijavao zbog ludosti obmanuta starca. Umjesto da ponize svoje srce pred Bogom, oni su nastavili s neposlušnošću i bezbožnošću, kao da im Bog nije progovorio kroz svoga slugu. {PP 96.1}
Međutim, Noa je stajao kao stijena usred oluje. Okružen prijezirom i ismijavanjem on se razlikovao svojim svetim integritetom i nepokolebljivom vjernošću. Njegove su riječi imale silu jer je Božji glas govorio ljudima kroz njegovog slugu. Povezanost s beskonačno silnim Bogom i njemu je davala snagu, dok je tijekom stotinu dvadeset godina njegov svečani glas punio uši tog naraštaja u vezi s događajima koji se, prema ljudskoj mudrosti, nisu mogli dogoditi. {PP 96.2}
Svijet je prije potopa smatrao da su zakoni prirode stoljećima bili nepromijenjeni. Promjena godišnjih doba se odvijala svojim redoslijedom. Kiša dotad nikada nije padala, a zemlju je natapala rosa ili magla. Rijeke se nikada dotad nisu izlile iz svojih korita, već su sigurno svoje vode odvodile u mora. Nepromjenjivi su zakoni priječili vode da preplave zemlju. Ali ovi mudraci nisu prepoznali ruku Onoga koji je zadržavao vode govoreći: “Dotle, ne dalje…” (Job 38,11) {PP 96.3}
Kako je vrijeme prolazilo, bez očite promjene u prirodi, ljudi čija su srca ponekad drhtala od straha postali su samouvjereni. Oni su razmišljali, kao što i danas mnogi razmišljaju, da je priroda iznad Boga prirode, da su njeni zakoni tako postojani da ih ni sam Bog ne može promijeniti. Shvaćajući da bi priroda, ako je Noina poruka točna, promijenila svoj tijek, oni su ovu poruku, u umovima ljudi u svijetu, prikazali kao obmanu — veliku prijevaru. Oni su pokazali svoj prijezir prema Božjim upozorenjima živeći kao što su živjeli prije iznošenja upozorenja. Nastavili su sa svojim proslavama i pohlepnim gozbama, oni su jeli i pili, sadili i gradili, te planirali držeći na umu dobit koju su se nadali ostvariti u budućnosti, i oni su pošli i korak dalje u svojoj bezbožnosti i prkosnom omalovažavanju Božjih zahtjeva, pokazujući da se ne boje Beskonačnog. Tvrdili su da ako ima istine u onome što je Noa govorio, poznati bi, mudri, razboriti, veliki ljudi shvatili problem. {PP 97.1}
Da su pretpotopni ljudi vjerovali upozorenju i pokajali se zbog svojih zlih djela, Gospod bi zaustavio svoj gnjev kao što je kasnije učinio s Ninivom. Ali ovaj naraštaj je svojim tvrdoglavim odupiranjem ukorima savjesti i upozorenjima Božjeg proroka navršio mjeru svoje pokvarenosti i sazreo za uništenje. {PP 97.2}
Razdoblje njihove kušnje samo što nije isteklo. Noa je vjerno slijedio upute što ih je primio od Boga. Svaki dio korablje je bio izrađen onako kako je Gospod naredio i ona je bila napunjena hranom za ljude i životinje. Onda je Božji sluga ljudima uputio svoj posljednji, svečani poziv. Sa žarkom čežnjom koju riječi ne mogu izraziti on ih je preklinjao da potraže zaklon dok ga mogu naći. I oni su ponovno odbacili njegove riječi i podigli svoj glas ruganja i podsmijeha. Onda je medu rugačima iznenada zavladala tišina. Sve vrste životinja, najljuće kao i one najpitomije, dolazile su s planina i iz šuma i tiho prilazile lađi. Začula se buka poput dolazećeg vjetra i ptice su doletjele iz svih pravaca, prekrivši nebo, i one su u savršenu redoslijedu prišle lađi. Životinje su poslušale Božju zapovijed, a ljudi su ostali neposlušni. Vođeni svetim anđelima “po dvoje od svega neka ude k tebi da preživi”, a od čistih životinja po sedam parova. Svijet ih je promatrao u čudu, a neki i sa strahom. Pozvani su i filozofi da objasne ovaj jedinstveni događaj, ali uzalud. To je bila tajna koju oni nisu mogli shvatiti. Ljudi su tako otvrdnuli zbog svog upornog odbacivanja svjetlosti da je i ovaj prizor ostavio samo trenutačan dojam. Dok je osuđena rasa promatrala sunce što je sjalo u svojoj slavi, a zemlja bila odjevena u edensku ljepotu, ona je zatomila svoj strah bučnom zabavom, a svojim nasilnim djelima na sebe navukla Božji gnjev. {PP 97.3}
Bog je zapovjedio Noi: “Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” Svijet je čuo Noino upozorenje, ali njegov utjecaj i primjer donijeli su blagoslov samo njegovoj obitelji. Kao nagrada za njegovu vjernost i integritet Bog je zajedno s njim spasio sve članove njegove obitelji. Kakvo je to ohrabrenje roditeljskoj vjernosti! {PP 98.1}
Milost je prestala moliti grješni ljudski rod. Poljske su životinje i ptice ušle u zaklon. Noa i njegova obitelj su bili unutar korablje i: “Onda Jahve zatvori za njim vrata.” Vidio je bljesak zasljepljujuće svjetlosti i oblak slave vidljiviji od munje sišao je s neba i lebdio iznad ulaza u korablju. Masivna vrata, koja oni unutra nisu mogli zatvoriti, polako su zatvorile nevidljive ruke. Noa je bio zatvoren, a oni koji su odbacili Božju milost ostali su vani. Na vratima je bio Božji pečat, Bog ih je zatvorio i samo ih je on mogao otvoriti. Isto će se tako zatvoriti vrata milosti kad Krist, prije svog dolaska na nebeskim oblacima, okonča svoje posredovanje za ljude. Tada božanska milost više neće zadržavati bezbožnike, a Sotona će imati potpunu kontrolu nad onima koji su odbacili milost. Oni će nastojati da unište Božji narod, ali kao što je Noa bio zatvoren u korablji, tako će pravednike štititi božanska sila. {PP 98.2}
Sedam dana nakon što su Noa i njegova obitelj ušli u korablju nije bilo znaka dolazeće oluje. Ovo je razdoblje bilo ispit njihove vjere. Za vanjski je svijet to bilo vrijeme pobjede. Očito je odlaganje potvrdilo njihovo vjerovanje da je Noina vijest bila obmana te da potop nikada neće doći. Unatoč tome što su bili svjedoci svečanim prizorima – ulasku životinja i ptica u korablju i anđelovu zatvaranju vrata – oni su nastavili sa svojim zabavama i bučnim pijankama, rugajući se čak i jasnim prikazima Božje sile. Mnoštvo se okupilo oko korablje, ismijavajući one unutra s drskostima koje se nikada ranije nisu usudili činiti. {PP 98.3}
Ali osmog dana nebo su prekrili mračni oblaci. Zatim su slijedili udarci groma i bljesci munja. Uskoro su počele padati velike kapi kiše. Svijet nikada nije vidio nešto slično, i ljudska je srca preplavio strah. Svi su se potajno pitali: “Zar je moguće da je Noa ipak bio u pravu te da je svijet osuđen na uništenje?” Nebo je postajalo sve mračnije, a kiša je padala sve brže. Životinje su lutale u divljem strahu, a njihovi neujednačeni krici kao da su oplakivali vlastitu sudbinu i sudbinu čovjeka. Onda “navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske”. Činilo da se golemi slapovi vode sručuju iz oblaka. Rijeke su izašle iz svojih korita i preplavile doline. Mlazovi su vode izbijali iz zemlje s neopisivom silinom, bacajući goleme stijene više od trideset metara u zrak, koje su se u padu zabijale duboko u zemlju. {PP 99.1}
Ljudi su prvo promatrali uništenje djela vlastitih ruku. Munje s neba su uništavale sjajne građevine, prekrasne vrtove i lugove u kojima su oni držali svoje kipove, a ruševine su bile razbacane nadaleko. Raskomadani su žrtvenici na kojima su se prinosile ljudske žrtve, a obožavatelji su drhtali od straha pred silom živoga Boga, znajući da je njihova pokvarenost i idolopoklonstvo uzrok njihova uništenja. {PP 99.2}
Kako je oluja postajala sve snažnija, drveće, zgrade, stijene i zemlja letjeli su u svim pravcima. Strah ljudi i životinja bio je neopisiv. Jauk ljudi koji su prezreli Božji autoritet nadjačavao je urlanje oluje. Sam Sotona, koji je bio prisiljen ostati usred uskomešanih elemenata prirode, strahovao je za svoj vlastiti život. On je uživao u vladanju tako moćnom ljudskom rasom i želio da žive kako bi i dalje činili svoja gnusna djela i nastavili s pobunom protiv Vladara neba. On je sada izgovorio kletve protiv Boga optužujući ga za nepravdu i surovost. Mnogi ljudi su, poput Sotone, hulili na Boga, i da su mogli, oni bi ga skinuli s prijestolja. Drugi su, izbezumljeni od straha, pružali ruke prema korablji moleći da ih se pusti unutra. Ali njihova su preklinjanja bila uzaludna. Savjest se napokon probudila i oni su spoznali da postoji Bog koji vlada Nebom. Oni su ga revno prizivali, ali On nije slušao njihove povike. U tom strašnom trenutku oni su uvidjeli da je prijestup Božjeg Zakona prouzročio njihovu propast. Ipak, premda su zbog straha od kazne oni priznali svoj grijeh, oni nisu osjećali istinsko pokajanje ili gađenje prema zlu. Da je kazna bila uklonjena, oni bi ponovno prkosili Nebu. Kad Božji sudovi zadese Zemlju, nepokajani će prije vatrene stihije znati kada i što je bio njihov grijeh – prijezir Prema njegovu svetom Zakonu. Ipak, oni se neće istinski pokajati kao ni grješnici drevnog svijeta. {PP 99.3}
Neki su iz očaja pokušali silom prodrijeti u korablju, ali čvrsto sagrađena konstrukcija odoljela njihovim pokušajima.
Neki su se držali korablje sve dok ih nije odnijela nadolazeća voda ili su popustili u sudaru sa stijenjem ili drvećem. Svi su sastavi masivna kovčega podrhtavali pod udarcima nemilostiva vjetra i bacanjem od vala do vala. Krici životinja unutra izražavali su njihov bol i strah. Međutim, usred ovih ratobornih prirodnih elemenata ona je nastavila sigurno ploviti. Anđeli iznimne snage bili su zaduženi da je sačuvaju. {PP 100.1}
Životinje, izložene oluji, potrčale su prema čovjeku kao da su od njega očekivale pomoć. Neki su ljudi zavezali sebe i svoju djecu za snažne životinje znajući da su one izdržljive u borbi za život te da će se penjati na najviše vrhove da bi pobjegle od nadolazeće vode. Neki su se privezali na golema drveta na vrhovima brda ili planina, ali drveta su iščupana iz korijena i zajedno sa živim teretom bačena u uzburkane valove. Jedno za drugim napuštana su mjesta koja su obećavala sigurnost. Dok je voda rasla sve više, ljudi su tražili zaklon na najvišim planinama. Često su se životinja i čovjek borili zajedno za uporište dok ih valovi ne bi oboje odnijeli. {PP 100.2}
S najviših vrhova ljudi su gledali na ocean bez obala. Svečana upozorenja Božjeg sluge više se nisu činila predmetom ruganja i prijezira. Kako su ovi osuđeni grješnici čeznuli za prilikama koje su zanemarili! Kako su molili za vrijeme probe, još jedan trenutak milosti, još jedan poziv s Noinih usana! Ali oni više nisu čuli slatki glas milosti. Ljubav, kao i pravda, zahtijevale su da Božji sudovi zaustave grijeh. Osvetničke vode preplavile su i posljednje utočište i oni koji su prezirali Boga nestali su u mračnim dubinama. {PP 100.3}
“Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa zemljom, koja je iz vode i medu vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika.” (2 Pt 3,5-7) Dolazi još jedna oluja. Zemlja će ponovno biti preplavljena Božjim gnjevom koji pustoši, i grijeh i grješnici će biti uništeni. {PP 101.1}
Grijesi koji su zahtijevali osvetu nad pretpotopnim svijetom i danas postoje. Božji strah je iščezao iz srca ljudi, a s njegovim se zakonom postupa s ravnodušnošću i prijezirom. Izrazita svjetovnost ljudi onog vremena jednaka je svjetovnosti naraštaja koji danas živi. Krist je rekao: “Kao što su ljudi jeli ‘ pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa ude u lađu, da ništa nisu naslućivali dok dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega.” (Mt 24,38.39) Bog nije osudio pretpotopne ljude oko jedenja i pijenja, On im je dao plodove zemaljske u velikom obilju da bi zadovoljio njihove tjelesne potrebe. Njihov se grijeh sastojao u uzimanju ovih darova bez zahvalnosti prema Davaocu i obeščašćivanju samih sebe neograničenim popuštanjem apetitu. Ženidba je bila zakonita. Brak je bio Božja uredba, bila je to jedna od prvih institucija što ih je On uspostavio. On je dao posebne uredbe u vezi s ovim obredom, odijevajući ea u svetost i ljepotu, ali ove su uredbe zaboravljene, brak je izopačen te se koristi kao sluga, strastima. {PP 101.2}
Slično je stanje i danas. Ono što je samo po sebi zakonito pretvara se u razuzdanost. Apetitu se popušta bez ikakva ograničenja. Navodni Kristovi sljedbenici danas jedu i piju s pijancima, dok su njihova imena zapisana u počasnim crkvenim izvještajima. Neumjerenost umrtvljuje moralne i duhovne snage i priprema put popuštanju niskim strastima. Mnoštvo ne osjeća moralnu obvezu da obuzdava svoje tjelesne strasti i oni postaju robovi požude. Ljudi žive za zadovoljstva, samo za ovaj svijet i ovaj život. Pretjerivanje prožima sve slojeve društva. Integritet se žrtvuje za raskoš i isticanje. Oni koji žure da se obogate izvrću pravdu i tlače siromašne, a “tijela i duše ljudi” još se uvijek kupuju i prodaju. Prijevara, potkupljivanje i krađa prolaze bez opomene u višim i nižim društvenim krugovima. Tisak je prepun izvješća o ubojstvima – zločinima tako hladnokrvnim i bezrazložnim da se čini kako je iščeznuo svaki osjećaj čovječnosti. I ovi zločini su postali tako uobičajena pojava da oni gotovo i ne izazivaju komentar ili iznenađenje. Duh anarhije prožima sve narode, a neredi koji s vremena na vrijeme izazovu zgražanje svijeta samo su pokazatelji nagomilane vatre strasti i bezakonja koji će, jednom kad izmaknu kontroli, Zem!ju ispuniti jadom i pustoši. Slika o pretpotopnom svijetu koju daje nadahnuće predstavlja istinsko stanje ka kojem ide suvremeno društvo. Čak i sada, u ovom stoljeću u kršćanskim zemljama zločini koji se danas čine jednako su mračni i strašni kao oni zbog kojih su uništeni grješnici drevnog svijeta. {PP 101.3}
Prije potopa Bog je poslao Nou da upozori svijet, da povede ljude putem pokajanja, kako bi izbjegli prijetnji uništenja. Kako se vrijeme drugog Kristovog dolaska bliži, Gospod svijetu šalje svoje sluge s upozorenjem da se pripreme za ovaj veliki događaj. Mnoštvo živi prestupajući Božji Zakon i On ga sada milostivo poziva da posluša njegove svete uredbe. Svima koji vjerom u Krista ostave svoje grijehe i pokaju se pred Bogom nudi se oprost. Ali mnogi smatraju da ostavljanje grijeha zahtijeva preveliku žrtvu. Budući da se njihov život ne slaže s čistim načelima Božje moralne vladavine, oni odbacuju njegova upozorenja i poriču autoritet njegova Zakona. {PP 102.1}
Od velikog broja stanovnika na Zemlji prije potopa preživjelo je samo osam ljudi, oni koji su povjerovali i poslušali Božju riječ upućenu kroz Nou. Sto dvadeset godina ovaj je propovjednik pravednosti upozoravao svijet o skorašnjem uništenju, ali njegova je vijest bila odbačena i prezrena. Tako će biti i danas. Prije no što dođe Zakonodavac da kazni neposlušne, prijestupnici su upozoreni da se pokaju i vrate prvotnoj odanosti, ali će za većinu ova upozorenja biti uzaludna. Apostol Petar kaže: “Na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja” (2 Pt 3,3-4) Zar mi ne čujemo kako ove riječi ponavljaju ne samo bezbožnici, već i mnogi koji stoje iza propovjedaonica u našoj zemlji? “Nema razloga za uznemiravanje”, uzvikuju oni. “Prije no što Krist dođe, cijeli će svijet biti obraćen, a pravednost će vladati tisuću godina. Mir! Mir! Sve ostaje isto kao što je bilo od početka. Neka nikoga ne uznemiruje uzbudljiva vijest ovih vjesnika nesreće.” Međutim, ovaj nauk o mileniju nije u skladu s učenjem Krista i njegovih apostola. Isus je postavio značajno pitanje: “Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći pouzdanja na zemlji?” (Lk 18,8) Kao što smo već vidjeli, On kaže da će stanje svijeta biti kao u Noine dane. Pavao nas upozorava da će bezbožnost rasti kako se bude bližio kraj: “Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke.” (1 Tim 4,1) Apostol kaže da će u “posljednje doba nastati teška vremena” (2 Tim 3,1). I on daje zapanjujuću listu grijeha što će ih činiti oni koji imaju obličje pobožnosti. {PP 102.2}
Kako se bližio kraj kušnje, pretpotopni su se ljudi predali uzbudljivim zabavama i bučnim proslavama. Oni koji su imali utjecaj i vlast nastojali su zaokupiti umove ljudi zadovoljstvima i smijehom, da posljednje svečano upozorenje ne bi utjecalo na njih. Zar mi ne vidimo da se isto ponavlja i danas? Dok Božje sluge iznose vijest da se svemu približio kraj, svijet je zaokupljen zabavom i traženjem zadovoljstava. Neprekidan niz uzbuđenja koji dovodi do ravnodušnosti prema Bogu priječi da na ljude utječu istine koje ih jedino mogu spasiti od budućeg uništenja. {PP 105.3}
U Noino vrijeme filozofi su tvrdili da je uništenje svijeta vodom nemoguće, i tako i sada postoje znanstvenici koji nastoje dokazati da se svijet ne može uništiti vatrom i da to nije u skladu sa zakonima prirode. Ali Bog prirode, Stvoritelj i Vladar njenih zakona, može upotrijebiti djela svojih ruku za ispunjenje svog cilja. {PP 105.4}
Kad su veliki i mudri ljudi onog vremena dokazali da je uništenje svijeta vodom nemoguće, kad su stišali strah ljudi, kad su svi smatrali da su Noina proročanstva obmana a on fanatik, tada je došao Božji trenutak. “Navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske”, a rugače je progutao potop. Ljudi su prekasno shvatili da je njihova mudrost, zajedno s njihovom hvalisavom filozofijom, ludost, da je Zakonodavac veći od zakona prirode, te da Svemogućem ne nedostaje načina da ostvari svoj cilj. “U vrijeme kad dođe Sin Čovječji bit će kao što je bilo u Noino doba.” (Lk 17,26.30) “Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” (2 Pt 3,10) Kad mišljenja filozofa odagnaju strah od Božjeg suda, kad vjerski učitelji budu stavljali naglasak na dugo razdoblje mira i napretka, i kad svijet bude zaokupljen poslom i zadovoljstvima, sadenjem i građenjem, zabavama i veseljem, odbacujući Božja upozorenja i vrijeđajući njegove vjesnike, tada će ih iznenada sustići uništenje i oni neće umaći (1 Sol 5,3). {PP 106.1}
8 Poslije potopa
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 7,20 do 9,17.
Voda je rasla do oko petnaest lakata iznad najviših planina. Obitelji unutar korablje često se činilo da će i oni propasti dok je tijekom pet dugih mjeseci njihova korablja bila nošena tamo-amo, prividno u milosti vjetra i valova. Bila je to teška kušnja, ali Noina se vjera nije pokolebala jer je on bio uvjeren da je božanska ruka za kormilom. {PP 105.1}
Dok su vode kopnile, Gospod je učinio da korablja doplovi do mjesta zaštićena skupinom planina što ih je On sačuvao svojom silom. Mala je udaljenost dijelila ove planine i korablja je uplovila u ovo malo sklonište i više nije bila gonjena nepreglednim oceanom. Ovo je bilo veliko olakšanje umornim i olujom izmučenim putnicima. {PP 105.2}
Noa i njegova obitelj su sa zabrinutošću očekivali opadanje vode jer su čeznuli da ponovno hodaju po zemlji. Četrdeset dana nakon što su vrhovi planina postali vidljivi oni su pustili gavrana, pticu s razvijenim osjetilom mirisa, da ispita je li se zemlja osušila. Budući da nije našla ništa osim vode, ptica je odlijetala i dolijetala do korablje. Sedam dana kasnije poslana je i golubica, koja se, ne našavši suha tla, vratila u korablju. Noa je čekao još sedam dana i ponovno pustio golubicu. Kad se ona uvečer vratila s maslinovom grančicom u kljunu, nastalo je veliko veselje. Kasnije, “Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela”. Ipak, on je strpljivo čekao u korablji. Kao što je i ušao na Gospodnju posebnu zapovijed, on je čekao na posebnu uputu da je napusti. {PP 105.3}
Napokon je anđeo sišao s Neba, otvorio masivna vrata i zapovjedio patrijarhu i njegovim ukućanima da pođu zemljom sobom povedu sva živa bića. U radosti oslobođenja Noa nije zaboravio Onoga čija ih je milostiva briga sačuvala. Njegov je prvi čin nakon napuštanja korablje bio gradnja žrtvenika i prinošenje žrtve od svih čistih životinja i ptica, pokazujući na taj način svoju zahvalnost Bogu za oslobođenje i vjeru Krista, veliku žrtvu. Žrtva je bila ugodna Bogu i slijedio je blagoslov ne samo za patrijarha i njegovu obitelj već za sve koji će živjeti na zemlji: “Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi:` ‘Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka… Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.’” Ovo je bila pouka svim budućim naraštajima. Noa je izašao na opustošenu zemlju, i prije no što je počeo sebi graditi kuću on je Bogu podigao žrtvenik. Njegovo je stado bila malo, sačuvano uz veliku cijenu, a on je ipak radosno dao Gospodu dio kao priznanje da je sve njegovo. Na sličan način naša bi prva briga trebala biti da Bogu prinosimo dragovoljne žrtve. Svaki prikaz njegove milosti i ljubavi prema nama treba zahvalno prepoznati činom posvećenja i darovima za napredak njegova djela. {PP 105.4}
Da se pri svakoj naoblaci i padanju kiše ljudi ne bi bojali drugog potopa, Gospod je ohrabrio Noinu obitelj obećanjem: “A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas… nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti… Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog.” {PP 106.1}
Kako je velika Božja pozornost i samilost prema njegovim grješnim bićima kad je stavio prekrasnu dugu u oblake kao znak svog Saveza s čovjekom! Gospod kaže da kad pogleda na dugu On će se sjetiti svog zavjeta. To ne znači da će ga On zaboralti, već nam On govori našim jezikom da bismo ga mi bolje razumjeli. Božja je namjera bila da ako djeca kasnijih naraštaja upitaju za značenje prekrasnog luka koji presvođuje nebo, njihovi roditelji trebaju ponoviti priču o potopu i reći im da je Sevišnji postavio dugu u oblacima kao jamstvo da voda nikada neće preplaviti Zemlju. Tako će ona od naraštaja do naraštaja staja svjedočiti o božanskoj ljubavi prema čovjeku i učvrstiti njegovo povjerenje u Boga. {PP 106.2}
Privid duge na Nebu okružuje prijestolje i nadsvoduje Kristovu glavu. Prorok kaže: “Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina.” (Ez 1,28) Ivan otkriva: “I gle: u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio Netko… A oko prijestolja bio sjajan krug, sličan dugi, na pogled kao smaragd.” (Otk 4,2.3) Kad čovjek svojom velikom pokvarenošću zaziva božanski sud, Spasitelj, koji posreduje pred Ocem u njegovu korist, upućuje na dugu u oblacima, na dugu oko njegova prijestolja i ponad svoje glave, kao znak Božje milosti prema pokajanom grješniku. {PP 107.1}
Bog je s jamstvom danim Noi u vezi s potopom povezao jedno od najdragocjenijih obećanja svoje milosti: “Bit će mi kao za Noinih dana, kad se zakleh da vode Noine neće više preplaviti zemlju; tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi nit ću ti prijetiti. Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Iz 54,9.10) {PP 107.2}
Dok je Noa promatrao snažne krvoločne životinje kako s njima izlaze iz korablje, on se bojao da će one uništiti njegovu obitelj koja je brojala samo osam osoba. Ali Gospod je svom sluzi poslao anđela s porukom sigurnosti: “Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće, i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi nek vam bude za hranvi: sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje.” Prije ovoga Bog čovjeku nije dao dopuštenje da jede životinjsko meso, njegova je namjera bila da se ljudski rod isključivo hrani plodovima zemlje, ali sada kad je sve zelenilo bilo uništeno, On im je dopustio da jedu meso čistih životinja koje su bile sačuvane u korablji. {PP 107.3}
Potop je promijenio cijelu površinu zemlje. Kao posljedica grijeha, treće strašno prokletstvo je počivalo na zemlji. Kad je voda počela kopniti, brda i planine su ostale okružene nepreglednim, nemirnim morem. Posvuda su se nalazili leševi ljudi i životinja. Gospod nije dopustio da ostanu i da raspadanjem zagađuju zrak te je stoga od zemlje načinio golemo groblje. Snažan vjetar, poslan da isuši vode, odnosio je leševe, a ponekad i cijele vrhove planina i drvećem, kamenjem i zemljom zatrpavao mrtva tjelesa. Na isti su način zlato i srebro, probrana drveta i drago kamenje, koji su prije potopa obogaćivali i ukrašavali zemlju, i koje su stanovnici obožavali, skriveni od ljudskih pogleda. Snažno gibanje vode nanijelo je zemlju i kamenje na ova blaga, a u nekim slučajevima iznad njih stvorilo planine. Bog je uvidio da što je više bogatio i unapređivao grješne ljude, njihovi su putovi postajali sve pokvareniji. Obožavana su blaga koja su ih trebala navesti da slave dobrog Darodavca, a Bog je bio obeščašćen i prezren. {PP 107.4}
Zemlja je bila ispremetana i opustošena, neopisiva izgleda. Planine, nekad tako krasne i savršena sklada, postale su nepravilna i okrnjena izgleda. Kamenje, grebeni i oštro stijenje bili su razasuti po zemaljskoj površini. Nestala su neka brda i planine, ne ostavljajući tragove svog negdašnjeg postojanja, a na mjestu nekadašnjih ravnica sada su se uzdizali planinski lanci. Ove su promjene na nekim mjestima bile vidljivije. Tamo gdje su se nekada nalazila najbogatija nalazišta zlata, srebra i dragog kamenja, znakovi prokletstva su bili najvidljiviji. U zemljama koje nisu bile nastanjene ili tamo gdje je zločin bio manji i prokletstvo je bilo manje. {PP 108.1}
U to vrijeme zakopane su i goleme prašume. One su se kasnije pretvorile u ugljen, stvarajući velike naslage ugljena koje danas postoje, kao i velike količine nafte. Ugljen i nafta se često zapale pod površinom zemlje. Stijene se tada griju, izgara vapnenac, a željezna ruda se topi. Djelovanje vode na vapnenac još više povećava temperaturu i uzrokuje potrese, vulkane i stvara usijanu lavu. Kad voda i vatra dolaze u dodir s oštrim rubovima stijena i željeznom rudom, dolazi do velikih podzemnih eksplozija koje zvuče poput prigušene grmljavine. Zrak je vruć i zagušljiv. Slijede erupcije vulkana, a i oni često ne daju dovoljno oduška zagrijanim elementima, zemlja se trese, tlo se diže i spušta poput morskih valova, pojavljuju se velike pukotine, a ponekad nestaju gradovi, sela i goruće planine. Ove zapanjujuće pojave bit će sve učestalije i strasnije prije samog drugog Kristovog dolaska i kraja svijeta, znaci njenog brzog uništenja. {PP 108.2}
Dubine zemaljske su Gospodnji arsenal iz kojeg je on uzimao oružje za uništenje drevnog svijeta. Vode koje su izbijale iz zemlje zajedno vodom s neba završile su djelo pustošenja. Od potopa, kao i voda bili su Božja oruđa za uništenje bezbožnih gradova. Ovi sudovi dolaze da bi oni koji omalovažavaju Božji Zakon i gaze njegov autoritet drhtali pred njegovom silom i priznali njegovu pravednu suverenost. Dok su ljudi promatrali kako goruće planine izbacuju vatru i plamen, a bujice istopljenje lave isušuju rijeke, gutaju gusto naseljene gradove sijući posvuda uništenje i pustoš, najtvrđa srca su ispunjena strahom, a nevjernici i hulnici su bili prisiljeni priznati beskonačnu Božju silu. {PP 109.1}
Govoreći o ovakvim prizorima, drevni prorok je rekao: “O da razdereš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi, kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha. Čineći djela strahotna, neočekivana, silazio si, i brda su se tresla pred tobom!” (Iz 64,1.2) “Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci. Prijeti moru i isušuje ga, presušuje sve rijeke.” (Nah 1,3.4) {PP 109.2}
Najstrašniji prizori koje svijet još nije vidio odigrat će se prilikom drugog Kristovog dolaska. “Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje, krug zemaljski i sve što u njem stanuje. Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju.” (Nah 1,5.6) “Jahve, nagni svoja nebesa i siđi, takni bregove: i zadimit će se! Sijevni munjom i rasprši dušmane, odapni strijele i rasprši ih!” (Ps 144,5.6) {PP 109.3}
“Učinit ću čudesa gore na nebesima, a znakove dolje na zemlji: krv i oganj i sukljanje dima.” (Dj 2,19) “Uto udare munje, grmljavine, gromovi i velik potres zemlje, kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji — tako velik bijaše taj potres, tako snažan.” “Svi otoci iščeznuše a gora nestade. Golema tuča – teška kao talenat! – spusti se s neba na ljude. A ljudi su psovali Boga zbog zla od tuče, jer je bilo izvanredno veliko.” (Otk 16,18.20.21) {PP 110.1}
Kad se munje s neba udruže s vatrom na zemlji, planine će gorjeti kao peć i iz njih će teći potoci goruće lave, gutajući vrtove i polja, sela i gradove. Hlađenjem rastopljene lave u rijekama uzavrijet će voda i bacati s neopisivom silinom u zrak goleme stijene razbacujući komadiće po zemlji. Rijeke će se isušiti. Zemlja će podrhtavati, a posvuda će biti strašni potresi i erupcije. {PP 110.2}
Bog će tako ukloniti bezbožnike sa zemlje. Ali pravednici će biti sačuvani u ovom metežu kao što je Noa bio sačuvan u korablji. Bog će biti njihovo utočište i oni će se skloniti pod njegova krila. Psalmist kaže: “Jer Jahve je zaklon tvoj, Višnjega odabra sebi za okrilje. Neće te snaći nesreća…” (Ps 91,9.10) «U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu Šatora svoga, na hridinu on me uzdiže.” (Ps 27,5) Božje obećanje glasi: “Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje.” (Ps 91,14) {PP 110.3}
9 Doslovna sedmica
Sedmica je, kao i subota, nastala prilikom stvaranja, a biblijska ju je povijest čuvala i prenosila sve do naših dana. Sam je Bog izmjerio prvu sedmicu kao uzorak svim sedmicama ili tjednima sve do svršetka vremena. Ona se, poput ostalih, sastojala od sedam doslovnih dana. Stvaranje je trajalo šest dana, a sedmog se Bog odmarao, blagoslovio ovaj dan i odvojio ga kao dan za čovjekov odmor. {PP 111.1}
U Zakonu danom na Sinaju Bog je naglasio vrijednost sedmice i činjenice na kojima ona počiva. Nakon što je dao zapovijed: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, i jasno odredio što treba raditi tijekom šest dana, a što ne treba raditi sedmog dana, On daje razlog za ovakav stav prema sedmici i upućuje na svoj vlastiti primjer: “Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izl 20,8-11) Ovaj se razlog čini uvjerljivim i privlačnim kad znamo da su dani stvaranja doslovni dani. Prvih šest dana u svakoj sedmici dani su čovjeku za rad, jer je Bog koristio isto razdoblje u prvoj sedmici u djelu stvaranja. Sedmog dana čovjek se treba uzdržavati od rada u sjećanju na Stvoriteljev odmor. {PP 111.2}
Međutim, pretpostavka da je za događaje u prvoj sedmici bilo potrebno tisuće i tisuće godina izravno potkopava četvrtu zapovijed. Ona prikazuje Stvoritelja kako ljudima zapovijeda da svetkuju doslovnu sedmicu u spomen na neko nepregledno, neograničeno vremensko razdoblje. Ovo ne sliči njegovu načinu postupanja s njegovim stvorenjima. Takvo poimanje čini neodređenim i nejasnim ono što je On jasno obznanio. To je najpodmukliji oblik nevjerstva, a stoga i najopasniji, njegova stvarna narav je tako prikrivena da je prihvaćaju i uče mnogi koji ispovijedaju vjeru u Bibliju. {PP 111.3}
“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” ‘Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.” (Ps 33,6.9) Biblija ne poznaje duge vjekove nekom kojih je iz kaosa postupno nastajala Zemlja. Sveti zapisi kažu da se svaki naredni dan stvaranja sastojao od večeri i jutra, kao i svi drugi dani nakon toga. Na kraju svakog dana iznosi se rezultat Stvoriteljeva djelovanja. Izvješće na kraju prve sedmice kaže: “To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.” (Post 2,4) Ali tu se ne iznosi zamisao da su dani stvaranja bili nešto drugo osim doslovni dani. Svaki od tih dana je nazvan danom stvaranja, jer je Bog svakog dana stvorio nešto novo. {PP 112.1}
Geolozi tvrde da su u samoj Zemlji našli dokaze da je ona daleko starija no što uče Mojsijevi zapisi. Otkrivene su kosti ljudi i životinja, kao i oružja, okamenjeno drveće, daleko veće od današnjeg, ili od onog koje je postojalo tisućama godina, i iz toga zaključuju da je ljudska vrsta naseljavala Zemlju prije vremena o kojem se govori u izvještaju o stvaranju, vrsta koja je bila daleko veća od današnjih ljudi. Takvo je razmišljanje navelo one koji vjeruju u Bibliju da prihvate tvrdnju kako su dani stvaranja bili duga, neograničena vremenska razdoblja. {PP 112.2}
Međutim bez biblijske povijesti geologija ne može ništa dokazati. Oni koji s uvjerenjem zaključuju na osnovi njenih otkrića nemaju dostatno poimanje o veličini ljudi, životinja i drveća prije potopa, ili o velikim promjenama koje su se tada dogodile. Ostaci pronađeni u zemlji jesu dokazi o životu koji se u mnogim vidovima razlikovao od današnjeg, ali se samo iz nadahnutih spisa može znati nešto o vremenu u koje su ove razlike postojale. U povijesti o potopu Nadahnuće je objasnilo ono što geologija nikada ne može shvatiti. U Noinim su danila zakopani ljudi, životinje i drveće daleko veći od onih koji danas postoje, i tako sačuvani kao dokazi kasnijim naraštajima da je potop uništio pretpotopni svijet. Bog je želio da ova otkrića utvrde vjeru u nadahnutu povijest, ali ljudi, s njihovim ispraznim razmišljanjem, padaju u istu zabludu kao i ljudi prije potopa – stvari koje im je Bog dao kao blagoslov oni pogrješnom primjenom pretvaraju u prokletstvo. {PP 112.3}
To je jedno od Sotoninih oruđa kojim on navodi ljude da povjeruju izmišljotinama nevjernika, jer time može Božji Zakon učiniti nerazumljivim, Zakon koji je sam po sebi jasan i ohrabriti ljude na pobunu protiv božanske vladavine. Njegovi su napori posebno usmjereni protiv četvrte zapovijedi, jer ona jasno upućuje na živog Boga, Tvorca neba i zemlje. {PP 113.1}
Ulažu se neprekidni napori da se djelo stvaranja objasni prirodnim uzrocima, te čak i vjerni kršćani prihvaćaju ljudske zaključke suprotne jasnim činjenicama Svetog pisma. Mnogi koji se protive proučavanju proročanstava, posebno proročanstvima u knjigama Daniel i Otkrivenje, tvrdeći da su ona tako nejasna da ih mi ne možemo razumjeti, ipak ovi ljudi spremno prihvaćaju pretpostavke geologa koje proturječe Mojsijevim zapisima. Ali ako je ono što je Bog otkrio tako teško razumjeti, kako je nedosljedno prihvatiti pouke pretpostavke u vezi s onim što On nije otkrio! {PP 113.2}
“Što je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Pnz 29,28) Bog nikada čovjeku nije otkrio kako je ostvario djelo stvaranja, ljudska znanost ne može ispitivati tajne Svevišnjega. Njegova je stvaralačka sila isto tako neshvatljiva kao i njegovo postojanje. {PP 113.3}
Bog je dopustio da kroz znanost i umjetnost svjetlost obasja svijet, ali kad zanstvenici promatraju ove predmete samo s ljudske točke motrišta, oni će sigurno doći do pogrešnih zaključaka. Spekulacije o onome što nam Božja Riječ nije otkrila mogu biti bezazlene, ako se naše teorije ne protive činjenicama koje se nalaze u Svetom pismu, ali oni koji ostavljaju Božju Riječ i traže objašnjenja za njegova stvorena djela u znanstvenim načelima plutaju po nepoznatom oceanu bez zemljovida ili kompasa. Najveći umovi, ako ih u njihovu istraživanju ne vodi Božja Riječ, postaju zbunjeni u pokušajima da nađu vezu između znanosti i otkrivenja. Budući da su Stvoritelj i njegova djela tako daleko iznad naše sposobnosti shvaćanja da ih ne mogu objasniti prirodnim zakonima, oni biblijsku povijest smatraju nepouzdanom. Oni koji sumnjaju u pouzdanost zapisa u Starom i Novom zavjetu ići će i korak dalje i posumnjati u Božje postojanje, a onda, budući da su izgubili sidro, oni su prepušteni da se razbiju o hrid nevjernosti. {PP 113.4}
Takve su osobe izgubile jednostavnost vjere. Vjera u božanski autoritet Božje svete Riječi treba biti nepokolebljiva. Biblija se ne može provjeravati ljudskim znanstvenim idejama. Ljudsko je znanje nepouzdan vodič. Skeptici koji čitaju Bibliju da bi u njoj otkrili greške, mogu, zbog nesavršena shvaćanja ili znanosti ili otkrivenja, tvrditi da su našli proturječja, ali kad se ova prividna proturječja pravilno shvate, ona su u savršenom međusobnom skladu. Mojsije je pisao pod vodstvom Božjeg Duha, i ispravna teorija geologije nikada neće iznositi dokaze koji se ne mogu pomiriti s njegovim izjavama. Sva istina, u prirodi ili otkrivenju, dosljedna je sama sebi u svim svojim objavama. {PP 114.1}
Božja Riječ postavlja mnoga pitanja na koja najveći znanstvenici nikada neće moći odgovoriti. Pozornost se skreće na stvari u svakodnevnom životu, koje ograničeni umovi, sa svom svojom hvalisavom mudrošću, nikada ne mogu u cijelosti razumjeti. {PP 114.2}
Ipak, znanstvenici smatraju da mogu razumjeti Božju mudrost, ono što je On učinio ili što može učiniti. Prevladava ideja da je On ograničen svojim vlastitim zakonima. Ljudi ili poriču ili ignoriraju njegovo postojanje, ili misle da sve mogu objasniti, čak i djelovanje njegovog Duha na ljudsko srce i više ne poštuju njegovo ime niti se boje njegove sile. Oni ne vjeruju u nadnaravno, i ne razumiju Božji Zakon ili njegovu neograničenu silu kojom u njima ostvaruje svoju volju. U svojoj uobičajenoj upotrebi izraz “zakon prirode” sadrži ono što su ljudi dosad otkrili u vezi sa zakonima koji upravljaju materijalnim svijetom, ali kako je samo njihovo znanje ograničeno, a kako je golemo područje u kojem Stvoritelj može djelovati u skladu sa svojim vlastitim zakonima, a da to bude potpuno neshvatljivo ograničenim bićima. {PP 114.3}
Mnogi uče da materija posjeduje životodavnu silu, da tvar prima određena svojstva koja je onda prepuštena da djeluje svojom vlastitom energijom, te da se djelovanje prirode oduvijek u skladu s nepromjenjivim zakonima na koje ni sam Bog nemože utjecati. Ovo je lažna znanost koju ne potvrđuje Božja Riječ. Priroda je sluga svog Stvoritelja. Bog ne poništava svoje zakone ili djeluje protiv njih, već ih neprekidno koristi svoja oruđa. Priroda svjedoči o inteligenciji, prisutnosti, aktivnoj energiji koja djeluje u i kroz njene zakone. U prirodi se vidi neprekidno djelovanje Oca i Sina. Krist kaže: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (Iv 5,19) {PP 114.4}
Leviti su u svojoj pjesmi koju je zapisao Nehemija pjevali: “Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš…” (Neh 9,6) Božje djelo stvaranja zemlje je završeno. ‘Tako su djela njegova dovršena od postanka svijeta.” (Heb 4,3) Ali njegova energija još uvijek održava njegova stvorenja. Ne zbog toga što mehanizam koji je jednom uspostavljen nastavlja raditi vlastitom energijom, primjerice disanje ili otkucaji pulsa, već je svaki udisaj, svaki otkucaj srca dokaz njegove sveopće brige u kojoj “živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28). Zemlja ne donosi plodove, godinu za godinom, ili nastavlja kruženje oko Sunca zbog neke urođene sile. Božja ruka vodi planete i održava ih na njihovim nebeskim putanjama. On “koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu” (Ps 40,26). Njegovom silom raste bilje, pupa lišće i cvijeće cvate. On “oblacima prekriva nebesa i zemlji kišu sprema” (Ps 147,8) i On čini doline plodnim. “Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže…” i svako živo biće, od najmanjih insekata do čovjeka, svakodnevno ovisi o njegovoj providnosti i brizi. Psalmist to izražava prekrasnim riječima: “I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.” (Ps 104,27.28) Njegova riječ nadzire prirodne sile, On nebo prekriva oblacima i priprema kišu za zemlju. “Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.” (Ps 147,16) “Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.” (Jr 10,13) {PP 115.1}
Bog je temelj svega. Sve istinske znanosti su u skladu s njegovim djelima, svaki istinski odgoj vodi k poslušnosti njegovoj vladavini. Znanost nam otvara nove vidike, ona visoko seže i istražuje nove dubine, ali ona ne iznosi ništa što se suproti božanskom otkrivenju. Neznanje može, pozivajući se na znanost, nastojati podržati lažno razumijevanje Boga, ali knjiga prirode i pisana Riječ rasvjetljuju jedna drugu. Mi smo tako vođeni da se divimo Stvoritelju i da razumom vjerujemo u njegovu Riječ. {PP 115.2}
Nijedan ograničeni um ne može u cijelosti shvatiti postojanje, silu, mudrost ili djela Beskonačnog. Sveti pisac kaže: “Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučit savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? Duže je od zemlje – šire je od mora!” (Job 11,7-9) Najmoćniji intelekti na zemlji ne mogu razumjeti Boga. Ljudi mogu uvijek istraživati, uvijek učiti, ali ipak beskonačnost ostaje. {PP 116.1}
Djela stvaranja svjedoče o Božjoj sili i veličini. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.” (Ps 19,1) Oni koji uzimaju pisanu Riječ kao svog savjetnika shvatit će da je znanost pomoć u razumijevanju Boga. “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Rim 1,20) {PP 116.2}
10 Babilonska kula
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 9,25-27 i 11,1-9.
Da bi ponovno naselio opustošenu zemlju, koju je potop nedavno očistio od moralne pokvarenosti, Bog je sačuvao samo jednu, Noinu obitelj, za koju je rekao: “… jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” (Post 7,1) Međutim, Noini su sinovi ubrzo razvili iste osobine viđene u pretpotopnom svijetu. Šem, Ham i Jafet, koji su trebali biti oci ljudske rase, dali su naslutiti karakter njihova potomstva. {PP 117.1}
Noa je, govoreći pod božanskim nadahnućem, unaprijed opisao povijest triju velikih rasa koje su proistekle iz ovih očeva čovječanstva. Nabrajajući Hamovo potomstvo, po sinovljevoj lozi, a ne očevoj, on je rekao: “Nek je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude!” Hamov je odvratni zločin pokazao da u njegovoj duši nije bilo sinovljevskog poštovanja i otkrio bezbožnost i podlost njegova karaktera. Ova zla obilježja razvila su se u Kanaanu i njegovu potomstvu, čiji su neprekidni prijestupi navukli na njih Božju osudu. {PP 117.2}
S druge strane, poštovanje koje su Šem i Jafet pokazali prema svom ocu, a time i prema božanskim uredbama, obećavali su svijetlu budućnost za njihovo potomstvo. O ovim dvama sinovima je rečeno: “Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek mu je sluga! Nek Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek mu je sluga.” Šemova loza je trebala bit’ izabrani narod, Božji savez, i iz nje je trebao izaći obećani Otkupitelj. “Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog. ” (Ps 144,15) A Jafet “da prebiva pod šatorima Šemovim” Potomci su Jafetovi posebno trebali imati udjela u blagoslovima evanđelja. {PP 117.3}
Kanaanovo je potomstvo usvojilo najniži oblik bezbožnosti. Premda ih je proročko prokletstvo osudilo na robovanje, osuda je stoljećima odgađana. Bog je trpio njihovo bezboštvo i pokvarenost sve dok nisu prekoračili granicu božanskog strpljenja. Onda su razvlašteni i postali su kmetovi Šemu i Jafetu. {PP 118.1}
Noino proročanstvo nije bila samovoljna obznana gnjeva ili objava milosti. Ona nije odredila karakter ili konačno odredište njegovih sinova, već je pokazala kakva će biti posljedica životnog pravca koji su oni osobno izabrali i karaktera što su ga razvili. Bio je to izraz Božje namjere za njih i njihovo potomstvo u svjetlu njihova karaktera i ponašanja. Kao po pravilu, djeca nasljeduju narav i sklonosti svojih roditelja i slijede njihov primjer, i tako iz naraštaja u naraštaj čine grijehe svojih roditelja. Tako je Hamovo potomstvo nastavilo s njegovim bezboštvom i nepoštovanjem, donoseći im prokletstvo u naraštajima koji su slijedili. “… ali jedan grešnik pokvari mnogo dobra.” (Prop 9,18) {PP 118.2}
S druge strane, kako je Šemovo poštovanje bilo bogato nagrađeno, i kakav je slavan niz svetih ljudi ponikao u njegovu naraštaju! “Jahve se brine za život čestitih.” “… na njegovu je potomstvu blagoslov.” (Ps 37,18.26) “Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Pnz 7,9) {PP 118.3}
Noini su potomci za neko vrijeme nastavili prebivati u planinama gdje je korablja stala. Kako je njihov broj rastao, otpad je uskoro doveo do podjele. Onima koji su nastojali zaboraviti svog Stvoritelja i odbaciti ograničenja njegovog Zakona neprekidno je smetalo učenje i primjer njihovih sunarodnjaka koji su se bojali Boga, i nakon nekog vremena oni su se odlučili odvojiti od onih koji su štovali Boga. U skladu s tim oni su otišli do doline Šinear, na obali rijeke Eufrat. Njih je privukla ljepota okoliša i plodnost tla, i oni su u toj ravnici odlučili zasnovati svoj dom. {PP 118.4}
Tu su odlučili izgraditi grad, a u gradu kulu takve zapanjujuće veličine da ona postane svjetsko čudo. Svrha je ovih pothvata bila da se spriječi raseljavanje ljudi. Bog je ljudima naredio da diljem Zemlje, da je napuče i pokore, ali su graditelji Babilona odlučili držati narod zajedno, i osnovati monarhiju koja bi naposljetku obuhvatila cijelu Zemlju. Tako bi njihov grad postao metropola sveopćeg imperija, njena bi slava izazivala divljenje i poštovanje cijeloga svijeta, a njene osnivače učinila slavnima. Veličanstvena kula, koja je sezala do neba, trebala je stajati kao spomenik sile i mudrosti njenih graditelja, prenoseći njihovu slavu u buduće naraštaje. {PP 118.5}
Stanovnici ravnice Šinear nisu vjerovali Božjem savezu da neće opet potopom uništiti Zemlju. Mnogi su medu njima poricali Božje postojanje, a potop pripisali djelovanju prirode. Drugi su vjerovali u Nadnaravno biće i da je On bio taj koji je uništio pretpotopni svijet, a njihova su se srca, kao i Kajinova, pobunila protiv Njega. Jedan je cilj građenja kule bio da se očuva vlastita sigurnost u slučaju drugog potopa. Dižući građevinu iznad razine koju je dosegao potop, oni su mislili da će biti izvan dohvata opasnosti. I budući da bi tako trebali dospjeti do oblaka, nadali su se da će utvrditi i uzrok potopa. Svrha je cijelog pothvata bila da se uizdigne ponos njenih graditelja i umovi budućih naraštaja odvrate od Boga i da ih se povede u idolopoklonstvo. {PP 119.1}
Kad je kula bila djelomično gotova, jedan su njen dio nastanili graditelji, a ostali stanovi, bogato namješteni i ukrašeni, bili svi posvećeni njihovim kipovima. Ljudi su se radovali svom uspjehu, slavili zlatne i srebrne bogove i suprotstavljali se Vladaru neba i zemlje. Međutim, posao koji je tako dobro napredovao iznenada je stao. Anđeli su bili poslani da osujete namjere graditelja. Kula je sezala uvisine te je tako radnicima na vrhu bilo nemoguće izravno komunicirati s onima u podnožju. Stoga su na različitim točkama postavljeni ljudi da primaju poruke i onima ispod sebe prenose zapovijedi o potrebnom materijalu ili ostale upute u vezi s poslom. Dok su vjesnici prenosili poruke jedan drugom, njihov se jezik pomiješao, tako da su tražili građu koja nije bila potrebna, a često su je slali u suprotnom smjeru. Nastala je zbunjenost i pometnja. Cijeli je posao stao. Nije više bilo sklada i suradnje. Graditelji nisu mogli objasniti čudno međusobno nerazumijevanje, i u svom bijesu i razočaranju oni su se međusobno ukoravali. Njihova je suradnja završila sukobom i prolijevanjem krvi. Munje s neba, kao dokaz Božjeg nezadovoljstva, srušile su gornji dio kule i bacile ga na zemlju. Ljudi su bili prisiljeni da shvate kako postoji Bog koji vlada Nebom. {PP 119.2}
Sve do tog trenutka ljudi su govorili istim jezikom, a sada su se oni koji su se međusobno mogli razumjeti udružili u skupine i otišli u jednom ili drugom pravcu. “Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji.” Ovo raseljavanje je bio način da se Zemlja naseli i time ostvari Gospodnji cilj onim istim načinom koji su ljudi koristili da spriječe njegovo ispunjenje. {PP 120.1}
Međutim, kakav je to bio gubitak za one koji su se usprotivili Bogu! Njegova je namjera bila da ljudi, kad pođu u različite dijelove Zemlje i osnuju nacije, sa sobom ponesu znanje o Božjoj volji tako da svjetlost istine može nesmanjeno obasjavati i buduće naraštaje. Noa, vjerni propovjednik pravednosti, živio je tri stotine i pedeset godina nakon potopa, Šem pet stotina godina, te su se tako njihovi potomci mogli upoznati s Božjim zahtjevima i poviješću njegova postupanja s njihovim očima. Ali oni nisu bili voljni slušati ove neugodne istine, oni nisu imali želju sačuvati znanje o Bogu, a pometnjom jezika njima je, u velikoj mjeri, onemogućeno da razgovaraju s onima koji su im mogli dati svjetlost. {PP 120.2}
Graditelji Babilona su popustili prigovorima protiv Boga. Umjesto da se sa zahvalnošću sjećaju njegove milosti prema Adamu i njegova milostiva saveza s Noom, oni su prigovarali zbog njegove oštrine za istjerivanja prvog para iz Edena i uništenja svijeta potopom. Međutim, dok su oni prigovarali protiv samovoljnog i strogog Boga, sami su prihvaćali vladavinu najsurovijih tirana. Sotona je nastojao da oni preziru žrtvene prinose koji su bili predslika Kristove smrti, i kad je idolopoklonstvo pomračilo ljudske umove, on ih je naveo da krivotvore ove žrtve i na žrtvenike svojim bogovima prinose svoju vlastitu djecu. Kako su se ljudi odvraćali od Boga, božanska obilježja – pravda, čistoća i ljubav – zamijenjene su tlačenjem, nasiljem i surovošću. {PP 120.3}
Babilonci svi bili odlučni da uspostave kraljevstvo nezavisno o Bogu. Međutim, među njima je bilo nekih koji su se bojali Boga, i koje su bezbožnici prijetvornošću prevarili i uključili u svoje planove. Zbog ovih vjernih ljudi Bog je odložio svoju kaznu i dao ljudima vremena da otkriju svoj istinski karakter.
Dok su se njihovi planovi razvijali, Božji su ih sinovi nastojali odvratiti od njihovih namjera, ali su ljudi bili ujedinjeni u svom izazovu Neba. Da ih se nije zaustavilo, oni bi pokvarili svijet još u povojima. Njihov se savez temeljio na pobuni, a kraljevstvo je bilo namijenjeno samouzvišenju, gdje Bog nije trebao ni vladati niti se štovati. Da je ovaj savez bio dopušten, moćne bi sile ugušile pravednost, a time i mir, sreću i sigurnost na Zemlji. Umjesto božanskih uredbi, koje su “svete, pravedne i dobre” (Rim 7,12), ljudi su nastojali usvojiti zakone koji ce odgovarati njihovim vlastitim sebičnim i surovim srcima. {PP 123.1}
Oni koji su se bojali Gospoda zazivali su ga da posreduje. “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.” Iz milosti prema svijetu On je spriječio namjeru graditelja kule i srušio spomenik njihova prkosa. Bog dugo trpi ljudsku pokvarenost, dajući im obilje prilika da se pokaju, ali On bilježi sva njihova oruđa za odbacivanje autoriteta njegovog pravednog i svetog Zakona. S vremena na vrijeme nevidljiva se ruka koja drži vladarsko žezlo pruža da obuzda pokvarenost. Nude se nepogrješivi dokazi da je Stvoritelj svemira, beskonačan u mudrosti, ljubavi i istini, Vrhovni vladar neba i zemlje, te da nitko ne može nekažnjeno prkositi njegovoj sili. {PP 123.2}
Planovi babilonskih graditelja završili su sramotom i porazom. Vrhunac njihova ponosa je postao spomenik njihove ludosti. Ipak, ljudi su neprekidno išli istim pravcem oslanjajući se na sebe i odbacujući Božji Zakon. To isto načelo je Sotona pokušao provesti na Nebu, isto načelo je rukovodilo Kajinom u prinošenju njegove žrtve. {PP 123.3}
I u našem vremenu postoje graditelji kula. Nevjernici grade svoje teorije na temelju navodnih znanstvenih zaključaka i odbacuju otkrivenja Božje Riječi. Oni si uzimaju slobodu da prosuđuju Božju moralnu vladavinu. Oni preziru njegov Zakon i hvale se dostatnošću ljudskog razuma. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Prop 8,11) {PP 123.4}
U takozvanom kršćanskom svijetu mnogi napuštaju jasna učenja Biblije, stvaraju svoj kredo na temelju ljudskih spekulacija i ugodnih priča, i oni upućuju na svoju kulu kao put do Neba. Ljudi se dive rječitosti dok ona uči da prijestupnik neće umrijeti i da se spasenje može primiti bez poslušnosti Božjem Zakonu. Kad bi navodni Kristovi sljedbenici prihvatili Božje mjerilo, ono bi ih ujedinilo, ali podjele i osipanje će postojati sve dok se ljudska mudrost uzdiže iznad njegove Riječi. Postojeća pomutnja proturječnih vjerovanja i sekti dobro je opisana izrazom “Babilon” koje proročanstvo (Otk 14,8; 18,2) primjenjuje na crkve posljednjih dana koje ljube svijet. {PP 124.1}
Mnogi nastoje sebi stvoriti Nebo stječući bogatstvo i vlast. Oni se “podsmjehuju i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo” Ps 73.8) gazeći po ljudskim pravima i obezvređujući božanski autoritet. Možda će ponositi ostati na vlasti za neko vrijeme, i možda uspiju u svemu što poduzmu, ali na kraju oni mogu biti samo razočarani i jadni. {PP 124.2}
Blizu je vrijeme Božje istrage. Svevišnji će sići s Neba da vidi što su sinovi čovječji izgradili. Otkrit će se njegova suverena vlast, a djela ljudskog ponosa će biti zbačena. “Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske.” “Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.” Ps 33,13.14.10.11) {PP 124.3}
11 Pozivanje Abrahama
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 12.
Nakon raseljenja iz Babilona idolopoklonstvo je ponovno postalo gotovo sveopća pojava, i Gospod je naposljetku dopustio okorjelim prijestupnicima da slijede svoje zle putove, a On je izabrao Abrahama, Šemova potomka, da za buduće naraštaje sačuva njegov Zakon. Abraham je odrastao usred praznovjerja i poganstva. Čak su i ukućani u domu njegova oca, koji su sačuvali znanje o Bogu, popuštali varljivim utjecajima koji su ih okruživali i “služili drugim bogovima” osim Jahve. Ali istinska se vjera nije smjela ugasiti. Bog je uvijek sačuvao Ostatak koji je Njemu služio. Adam, Šet, Henok, Metušalah, Noa, Šem, u neprekinutom nizu, čuvali su tijekom vjekova dragocjena otkrivenja njegove volje. Terahov je sin postao baštinik ove svete ostavštine. Idolopoklonstvo ga je mamilo sa svih strana, ali je sve bilo uzalud. Vjeran medu nevjernima, nepokvaren sveopćim otpadom, on se ustrajno držao obožavanja jednog, istinitog Boga. “Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.” (Ps 145,18)
On je Abrahamu priopćio svoju volju i jasno mu obznanio zahtjeve Božjeg Zakona i spasenja koje će se ostvariti kroz Krista. {PP 125.1}
Abrahamu je dano obećanje, posebno dragocjeno ljudima onoga doba, o brojnom potomstvu i nacionalnoj veličini: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” Ovome je još dodano i obećanje, koje je ovom baštiniku vjere bilo dragocjenije od svih ostalih, da će iz njegova potomstva doći Otkupitelj svijeta: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Ipak, zahtijevala se žrtva, ispit vjere, kao uvjet za njihovo ispunjenje. {PP 125.2}
Bog je Abrahamu uputio poruku: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.” Da bi Bog mogao osposobiti Abrahama za djelo čuvanja svetih proročanstava, on se morao rastati s prijašnjim načinom života. Utjecaj rođaka i prijatelja ometao bi obuku koju je Gospod namjeravao dati svom sluzi. Sada kad je Abraham u posebnom smislu bio povezan s Nebom, on je morao živjeti medu strancima. Njegov je karakter morao biti poseban, različit od cijeloga svijeta. On čak nije mogao ni svojim prijateljima objasniti svoje postupke tako da ga oni razumiju. Duhovne se stvari mogu samo duhovno razumjeti, a njegov idolopoklonički rod nije razumio njegove motive i postupke. {PP 126.1}
“Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu.” (Heb 11,8) Abrahamova neupitna poslušnost jedan je od najočitijih dokaza vjere u cijeloj Bibliji. Vjera je za njega bila “jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Oslanjajući se na božansko obećanje, bez vanjskog dokaza o njegovu ispunjenju, on je ostavio dom, rođake i domovinu i pošao naprijed, ne znajući kamo, tamo gdje ga je Bog vodio. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja.” (Heb 11,9) {PP 126.2}
Ispit koji je Abraham prošao nije bio lagan, od njega se nije zahtijevala mala žrtva. Snažne su ga veze vezale uz zemlju, rođake i dom. Ali on nije oklijevao odazvati se pozivu. On nije postavljao pitanja o obećanoj zemlji, je li zemlja bila plodna a klima zdrava; ima li zemlja ugodan okoliš i pruža li mogućnost za bogaćenje. Bog ga je pozvao i njegov je sluga morao poslušati; za njega je najsretnije mjesto na svijetu bilo ono mjesto gdje je Bog želio da on bude. {PP 126.3}
Mnogi, kao i Abraham, prolaze kroz iste kušnje. Oni ne čuju izravan glas koji govori s Neba, ali On ih poziva učenjem svoje Riječi i djelima svoje providnosti. Od njih će se možda očekivati da napuste karijeru koja obećava bogatstvo i čast, da ostave korisne i prikladne veze i rastanu se od svojih rođaka, te da pođu putem samoodricanja, teškoća i žrtve. Bog za njih ima posao koji trebaju obaviti, a lagan život i utjecaj prijatelja i rođaka sprijećio bi razvitak osobina nužnih za njegovo ostvarenje. On ih poziva da ostave ljudski utjecaj i pomoć, i navodi ih da osjete potrebu za njegovom pomoći, da samo o Njemu ovise, da bi im se On otkrio. Tko je spreman na poziv Providnosti odreći se omiljenih planova i prisnih veza? Tko će prihvatiti nove dužnosti i poći u nova polja obavljajući Božje djelo odlučna i voljna srca, smatrajući dobitkom gubitke zbog Krista? Onaj koji će to učiniti ima Abrahamovu vjeru i dijelit će s njim “izvanredno veliku i vječnu slavu” zbog koje “patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe” (2 Kor 4,17; Rim 8,18). {PP 126.4}
Abraham je primio prvo poziv s Neba dok je živio u Uru Kaldejskom i on je poslušao i preselio se u Haran. Do Harana ga je pratila očeva obitelj, jer su oni pored svog idolopoklonstva obožavali i istinitog Boga. Abraham je ovdje ostao do Terahove smrti. Ali nakon očeve smrti Božji mu je glas zapovjedio da pode dalje. Njegov se brat Nahor s članovima svoje obitelji nije želio rastati od svog doma i kipova. Osim Sare, Abrahamove žene, samo je Lot, sin Harana koji je odavno umro, odlučio sudjelovati u patrijarhovom putničkom životu. Ipak, u Mezopotamiju se uputila velika skupina. Abraham je već posjedovao velika stada, bogatstva Istoka, a okruživao ga je veći broj sluga i pratilaca. On je napuštao zemlju svojih otaca da se nikada ne vrati, i sa sobom je ponio sve što je imao, i “svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu”. Medu njima je bilo onih koji su se rukovodili višim obzirima od službe i osobnog interesa. Tijekom svog boravka u Haranu i Abraham i Sara su druge poticali na služenje i obožavanje istinitog Boga. Ovi su se pridružili patrijarhovom domu i slijedili ga u obećanu zemlju. “… te svi podu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan…” {PP 127.1}
Šekem je bio prvo mjesto na kojem su se zaustavili. Tu u sjeni hrastova u Mori, u prostranoj, travnatoj dolini, s maslinicima i živim izvorima, između planine Ebal i Gerizim, Abraham je podigao svoj tabor. Patrijarh je došao u dobru i bogatu zemlju — “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama, i bregova; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina” (Pnz 8,7.8). Međutim, obožavateljima Jahve sjena je prekrivala šumovite bregove i plodnu dolinu. “Kanaanci su onda bili u zemlji.” Abraham je stigao do cilja svojih nada da bi našao zemlju idolopoklonstva u kojoj su živjeli stranci. U lugovima su bili sagrađeni žrtvenici lažnim bogovima, a na okolnim su se uzvisinama prinosile ljudske žrtve. Premda se oslanjao na božansko obećanje, on je podizao – tore s mučnim predosjećajem. Onda “Jahve se javi Abramu mu reče: ‘Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju’”. Obećanje božanskoj prisutnosti, da nije prepušten nemilosti bezbožnika ojačalo je njegovu vjeru. “Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio.” Nastavljajući svoj put on je uskoro došao do mjesta u blizini Betela, ponovno podigao žrtvenik i prizvao ime Božje. {PP 127.2}
Abraham, “prijatelj Božji”, nama je ostavio vrijedan primjer. Njegov je život bio život vjere. Kad god je podizao svoje šatore, u blizini je podizao i žrtvenik i pozivao sve u taboru na jutarnje i večernje žrtve. Žrtvenici su ostajali i nakon što su šatori uklonjeni. U godinama koje su slijedile medu Kanaancima je bilo onih koje je Abraham poučio u vjeri, i kad su oni došli do žrtvenika, oni su znali tko je tu bio prije njih, a kad je on podizao svoj šator, on bi popravljao žrtvenik i služio živome Bogu. {PP 128.1}
Abraham je nastavio putovati prema jugu, i njegova je vjera ponovno bila iskušana. Nebo je uskratilo kišu, dolinama su prestali teći potoci, a na brdima se osušila trava. Stada nisu mogla naći pašnjaka te je glad zaprijetila cijelom taboru. Je li patrijarh dovodio u pitanje vodstvo providnosti? Je li s čežnjom promatrao bogatstva kaldejskih ravnica? Dok su se teškoće nizale, svi su znatiželjno gledali da vide što će Abraham učiniti. Sve dok se njegovo povjerenje činilo čvrsto, oni su se nadali, oni su bili sigurni da je Bog njegov Prijatelj i da ga On još uvijek vodi. {PP 128.2}
Abraham nije mogao objasniti vodstvo Providnosti, njegova se očekivanja nisu ostvarila, ali on se čvrsto držao obećanja: “Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” On se revno molio i razmišljao kako da sačuva život svojih ljudi i stada, ali nije dopustio da okolnosti uzdrmaju njegovu vjeru u Božju riječ. Da bi izbjegao glad, On je otišao u Egipat. On nije odbacio Kanaan, ili se okrenuo prema Kaldeskoj zemlji iz koje je došao, gdje kruha nije nedostajalo, već je tražio privremeni zaklon što bliže obećanoj zemlji, namjeravajući se uskoro vratiti tamo gdje ga je Bog postavio. {PP 129.1}
Gospod je u svojoj providnosti pustio ovu kušnju na Abrahama da bi ga poučio pokornosti, strpljenju i vjeri – poukama koje će biti zapisane za one koji će kasnije biti pozvani da iskuse mučenje. Bog svoju djecu vodi putem koji ona ne poznaju, ali On ne zaboravlja ili odbacuje one koji u Njega vjeruju On je dopustio da nesreće zadese Joba, ali ga nije napustio On je dopustio da ljubljeni Ivan bude protjeran na Patmos, ali Božji Sin ga je tamo našao, i njegova su viđenja bila ispunjena prizorima besmrtne slave. Bog dopušta da kušnje pogode njegov narod, da se obogati postojanošću i poslušnošću te da njegov primjer bude primjer drugima. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jr 29,11) Ona ista iskušenja koja najviše kušaju našu vjeru približavaju nas Kristu kako bismo svoj teret položili pred njegove noge i iskusili mir koji nam on daje u zamjenu. {PP 129.2}
Bog je uvijek iskušavao svoj narod u peći nevolja. Troska se odvaja od pravog zlata kršćanskog karaktera u užarenoj peći. Isus promatra iskušenje; On zna što je potrebno da se pročisti dragocjeni metal, da može odražavati sjaj njegove ljubavi. Bog disciplinira svoje sluge pokusnim kušnjama. On vidi da neki imaju sposobnosti koje se mogu upotrijebiti za napredak Njegovog djela i kuša ove osobe, On ih u svojoj providnosti dovodi u položaj koji kuša njihov karakter i otkriva nedostatke i slabosti koji su skriveni od našeg znanja.
On im pruža mogućnost da isprave ove nedostatke i pripreme se za službu Njemu. On im pokazuje njihove vlastite slabosti i uči ih da se oslone na Njega jer je On jedina njihova pomoć i čuvar. Tako On postiže svoj cilj. Oni su obrazovani, obučeni, disciplinirani i pripremljeni za ispunjenje velikog cilja zbog kojeg su i dobili te sposobnosti. Kad ih Bog poziva na rad oni su spremni, a nebeski im se anđeli mogu pridružiti u djelu koji treba ostvariti na zemlji. {PP 129.3}
Tijekom svog boravka u Egiptu Abraham je pružio dokaz da on nije slobodan od ljudskih slabosti i nesavršenstva. Prikrivajući činjenicu da je Sara njegova žena, on je iznevjerio božansko povjerenje i pokazao nedostatak uzvišene vjere i hrabrosti što ih je svojim životnim primjerom tako često i plemenito pokazivao. Sara je bila svijetle boje kože te je on posumnjao da će tamnoputi Egipćani poželjeti lijepu strankinju te da se u naporima da je dobiju neće ustručavati ubiti njenog supruga On je smatrao da nije kriv za laž ako Saru predstavi kao svoju sestru jer je ona bila kćerka njegovog oca, ali ne i njegove majke. Međutim, prikrivanje je stvarnog stanja bila prijevara. Bog ne može odobriti odstupanje od strogog integriteta. Sara se našla velikoj opasnosti zbog Abrahamovog nedostatka vjere. Kad je saznao za njenu ljepotu, egipatski ju je kralj doveo u svoju palaču namjeravajući je uzeti za ženu. Ali je Gospod, u svojoj velikoj milosti, zaštitio Saru poslavši kaznu na kraljevske ukućane. Kralj je na ovaj način saznao istinu i ljut zbog prijevare ukorio Abrahama i vratio mu njegovu ženu riječima: “Što si nam učinio?..- Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!” {PP 130.1}
Abraham je bio posebno omiljen kralju, i faraon čak ni tada nije dopustio da se njemu ili njegovoj skupini učini nešto nažao, već je naredio vojnicima da ga otprate na sigurno izvan njegovog kraljevstva. U to vrijeme doneseni su zakoni kojim se Egipćanima zabranjivao odnos s pastirima strancima i bilo kakva prisnost kao što je jedenje ili pijenje. Faraonovo otpuštanje Abrahama bilo je ljubazno i velikodušno, ali on mu je naredio da napusti Egipat jer se nije usudio da mu dopusti boravak. On mu je umalo iz neznanja nanio ozbiljnu uvredu, ali Bog je posredovao i spasio monarha da ne učini tako veliki grijeh.
Faraon je u ovom strancu vidio čovjeka koga je Bog nebeski poštivao te se uplašio imati u kraljevstvu nekoga tko je tako očito bio pod zaštitom božanske milosti. Da je Abraham ostao u Egiptu, njegovo bogatstvo i čast vjerojatno bi izazvali zavist i požudu Egipćana, te su mu mogli nanijeti neko zlo za koje bi kralj bio odgovoran i koje bi ponovno na kraljevsku kuću navuklo kaznu. {PP 130.2}
Upozorenje koje je dobio faraon pokazalo se kao zaštita u njegovim kasnijim odnosima s neznabošcima, jer se ta stvar nije mogla držati tajnom. Tako se vidjelo da će Bog, koga je Abraham štovao, zaštititi svog slugu te da će zlo koje mu se nanese biti osvećeno. Opasno je nanijeti zlo nekome od djece nebeskog Kralja. Psalmist spominje ovo poglavlje u Abrahamovom iskustvu kad kaže, govoreći o izabranom narodu, da Bog “kažnjavaše zbog njih kraljeve: Ne dirajte u moje pomazanike, ne nanosite zla mojim prorocima.’” (Ps 105,14.15) {PP 131.1}
Postoji zanimljiva sličnost između Abrahamovog iskustva u Egiptu i njegovog potomstva, stoljećima kasnije. Oboje su otišli u Egipat zbog gladi i oboje su putovali. Izlijevanje božanskih blagoslova u njihovu korist unijelo je strah u Egipćane, i obogaćeni neznabožačkim darovima, oni su otišli s velikim blagom. {PP 131.2}
12 Abraham u Kanaanu
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 13 do 15; 17,1-16 i 18.
Abraham se vratio u Kanaan “veoma bogat stokom, srebrom i zlatom”, Lot je još uvijek bio s njim, i oni su ponovno došli u Betel, podigli svoje šatore pored žrtvenika koji su ranije sagradili. Uskoro su uvidjeli da više imetka donosi više teškoća. Za vrijeme teškoća i kušnji oni su živjeli zajedno u skladu, ali u blagostanju je ležala opasnost od sukoba. Nije bilo dovoljno pašnjaka za stada obojice, a česte su svađe njihovi pastiri iznosili pred gospodare da ih oni rješavaju. Postalo je očito da se moraju rastati. Abraham je bio stariji, pravo prvenstva je imao i po položaju i bogatstvu, a ipak on je bio prvi koji je predložio plan za očuvanje mira. Premda mu je sam Bog dao cijelu zemlju, on se velikodušno odrekao tog prava. {PP 132.1}
“Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je on. “između pastira tvojih i mojih — ta mi smo braća. Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš li ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.” {PP 132.2}
Ovdje se pokazao Abrahamov plemenit, nesebičan karakter. Koliko njih bi se u sličnim okolnostima, usprkos svim opasnostima, držalo svojih osobnih prava i sklonosti! Koliko se domova upravo zbog toga rasulo! Koliko se crkava podijelilo, a istina je medu neznabošcima postala primjer nečeg lošeg i sramotnog! “Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je Abraham, “ta mi smo braća”, ne samo rodbinski već i kao obožavatelji istinitog Boga. Božja su djeca u cijelom svijetu jedna obitelj, i treba ih voditi isti duh ljubavi i pomirenja. “Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi!” (Rim 12,10) učenje je našeg Spasitelja.
Prijateljska naklonjenost, voljnost da drugima činimo ono što želimo da drugi čine nama uklonile bi polovicu zala u životu. Duh samouzvišenja je Sotonin duh, a srce koje gaji Kristovu ljubav imat će milost koja ne traži svoje. Takvi će obratiti pozornost na božanski nalog: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Fil 2,4) {PP 132.3}
Premda je Lot svoj napredak dugovao vezi s Abrahamom, on nije pokazao zahvalnost prema svom dobročinitelju. Ljubaznost je zahtijevala da izbor prepusti Abrahamu, ali on je umjesto toga sebično nastojao uzeti sve prednosti. On je “podigao oči svoje i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina, kao kakav vrt Jahvin, kao zemlja egipatska prema Soaru”. Jordanska je dolina bila najplodniji dio Palestine, promatrače je podsjećala na izgubljeni raj, a po ljepoti i plodnosti bila je jednaka ravnici koju je natapao Nil, a koju su oni nedavno napustili. Tamo je bilo i gradova, lijepih i bogatih, čije su krcate tržnice obećavale učinkovitu trgovinu. Zaslijepljen prizorom svjetovnog dobitka Lot je previdio moralna i duhovna zla s kojima će se tamo sučeliti. Stanovnici su doline bili “veoma opaki, sami grješnici protiv Jahve”. Međutim, on ovo nije znao, ili ako je znao, nije tome pridavao važnost. On “izabere za se svu Jordansku dolinu” i “razape svoje šatore do Sodome”. Kako je slabo predvidio strašne posljedice tog sebičnog izbora! {PP 133.1}
Nakon odvajanja od Lota Abraham je ponovno od Gospoda primio obećanje o nasljeđivanju cijele zemlje. On se uskoro nakon toga preselio u Hebron, podižući svoje šatore pod hrastovima Mamre, a pored toga i žrtvenik Gospodu. Na čistom zraku ovih ravnica, s maslinjacima i vinogradima, žitnim poljima i prostranim pašnjacima okruženih brdima, on je živio zadovoljan jednostavnim, patrijarhalnim životom ostavljajući Lotu opasne udobnosti Sodomske ravnice. {PP 133.2}
Okolni su narodi poštovali Abrahama kao moćnog kneza, mudrog i sposobnog vodu. On svojim susjedima nije uskraćivao svoj utjecaj. Njegov je život i karakter, sasvim različit od života obožavatelja kipova, vršio očit utjecaj u prilog istinitoj vjeri.
Njegova je odanost Bogu bila nepokolebljiva, dok je njegova mudrost i dobrohotnost nadahnjivala povjerenje i prijateljevo, a njegova neizvještačena veličina ulijevala poštovanje i čast. {PP 133.3}
On nije čuvao svoju vjeru kao dragocjeni kamen koji treba ljubomorno čuvati i u kojem isključivo uživa onaj koji ga posjeduje. Istinska se vjera tako ne može čuvati jer se takav duh protivi načelima evanđelja. Sve dok Krist stanuje u srcu nemoguće je prikriti svjetlost njegove prisutnosti ili je ugasiti. Naprotiv, ona će postajati sve sjajnija i sjajnija kako dan za danom blistave zrake Sunca Pravde rastjeruju magle sebičnosti i grijeha koje okružuju našu dušu. {PP 134.1}
Božji je narod njegov predstavnik na Zemlji i On želi da oni budu svjetlost u moralnoj tami ovog svijeta. Rasuti diljem Zemlje, u gradovima, velegradovima i selima oni su Božji svjedoci, kanali kroz koje On nevjernom svijetu prenosi znanje o svojoj volji i čuda svoje milosti. Njegov je plan da svi oni koji sudjeluju u spasenju budu njegovi misionari. Kršćanska pobožnost predstavlja mjerilo prema kojemu svijet prosuđuje o evanđelju. Kušnje koje se strpljivo podnose, blagoslovi koji se primaju sa zahvalnošću, krotkost, ljubaznost, milost i ljubav koji se redovito pokazuju jesu svjetlost kojom pred svijetom blista karakter otkrivajući suprotnost spram tame koja dolazi iz sebičnosti srca. {PP 134.2}
Bogat vjerom, plemenit u velikodušnosti, nepokolebljiv u poslušnosti i ponizan u jednostavnosti svog putničkog života Abraham je bio i mudar diplomat i hrabar i vješt u ratu. Unatoč tome što je bio poznat kao učitelj nove vjere, tri kraljevska brata, vladari amorejskih visoravni na kojima je boravio, pokazali su svoje prijateljstvo tako što su ga pozvali da se pridruži njihovu savezu zbog veće sigurnosti, jer je zemlja bila puna nasilja i tlačenja. Uskoro se pojavila prilika da se okoristi ovim savezom. {PP 134.3}
Kedor-Laomer, kralj Elama, napao je prije četrnaest godina Kanaan i prisilio ga na plaćanje danka. Nekoliko se knezova pobunilo i elamski je kralj zajedno s četvoricom saveznika ponovno ušao u zemlju da ih prisili na pokornost. Pet je kanaanskih kraljeva udružilo snage i izišlo u susret napadačima u Sidimskoj dolini, ali su bili potpuno poraženi.
Veliki je dio vojske bio isječen, a oni koji su pobjegli potražili su sigurnost u planinama. Pobjednici su pljačkali gradove u ravnici i otišli s bogatim plijenom i mnogim zarobljenicima, medu kojima je bio Lot i njegova obitelj. {PP 134.4}
Abraham je, živeći u miru u hrastovom šumarku kod Mamre. od jednog bjegunca dobio izvještaj o bici i nesreći koja je zadesila njegova sinovca. On nije pamtio Lotovu nezahvalnost. Probuđeni su svi njegovi osjećaji prema Lotu i on ga je odlučio spasiti. Tražeći prvo božanski savjet Abraham se pripremio za rat. Iz svog je vlastitog tabora uzeo tri stotine osamnaest obučenih sluga, ljude poučene strahu Božjem u službi svog gospodara i vješte oružju. Njegovi saveznici, Kedor-Laomer, Tidal i Amrok, pridružili su mu se sa svojim naoružanim skupinama i oni su zajedno počeli progoniti napadače. Elamiti i njihovi saveznici utaborili su se kod Dana, na sjevernoj granici Kanaana. Ohrabreni pobjedom, ne strahujući od napada od poražena neprijatelja, oni su se prepustili slavlju. Patrijarh je podijelio svoje snage tako da je tabor napao iz četiriju različitih pravaca, i to noću. Njegov napad, odlučan i neočekivan, doveo je do brze pobjede. Ubijen je kralj Elama, a njegova je vojska zahvaćena panikom bila potpuno razbijena. Lot i njegova obitelj, sa svim zatočenicima i njihovim dobrima, vraćeni su, a u ruke pobjednika pao je bogat plijen. Pobjeda je pripadala Abrahamu, kojeg je vodio Bog. Obožavatelj Jahve nije samo učinio veliku uslugu zemlji već se pokazao i kao srčan, hrabar čovjek. Pokazalo se da pravednost nije kukavičluk, te da je vjera Abrahama učinila odvažnim u čuvanju pravde i obrani potlačenih. Njegov mu je junački čin osigurao velik utjecaj medu okolnim plemenima. Po povratku sodomski je kralj izašao s pratnjom da ukaže čast pobjedniku. Zapovjedio mu je da uzme dobra tražeći samo da ostavi zatočenike. Po ratnim pravilima plijen je pripadao pobjednicima, ali Abraham je u ovaj pohod krenuo bez namjere da se okoristi, te je odbio okoristiti se nesrećom, tražeći samo da njegovi saveznici prime dio koji im je pripadao. {PP 135.1}
Malo je onih koji bi se, izloženi ovakvoj kušnji, pokazali plemenitim kao Abraham. Malo njih bi odoljelo kušnji da uzmu tako bogat plijen.
Njegov je primjer ukor koristoljubivom, plaćeničkom duhu. Abraham je poštovao zahtjeve pravednosti i ljudskosti. Njegovo ponašanje ilustrira nadahnuto pravilo: “Ljubi bližnjega kao samog sebe.” (Lev 19,18) “Ruke uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim,” rekao je on, “Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni končića. ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio.” On im nije želio dati prigodu da misle kako je on pošao u rat zbog koristi, ili da njegov napredak pripisuju njihovim darovima i milosti. Bog je obećao blagosloviti Abrahama i Njemu je trebalo pripisati čast i slavu. {PP 135.2}
Melkisedek, kralj Šalema, bio je jedan od onih koji su došli pozdraviti pobjedničkog patrijarha i iznijeti kruh i vino da okrijepi njegovu vojsku. Kao “svećenik Boga Svevišnjega” on je izrekao blagoslov nad Abrahamom i zahvalio se Gospodu koji je kroz svog slugu donio tako veliko oslobođenje. Abraham mu je dao “desetinu od svega”. {PP 136.1}
Abraham se zadovoljno vratio u svoje šatore i svom stadu, ali su ga obuzimale nespokojne misli. On je bio čovjek mira, čovjek koji se koliko je moguće klonio sukoba i neprijateljstva, i on se sa strahom prisjećao prizora pokolja kojima je bio svjedok. Narodi koje je porazio nedvojbeno će ponovno napasti Kanaan, a on će biti predmet posebne odmazde. Time što se upleo u sukobe naroda mir je njegova života bio narušen. Nadalje, on nije postao nasljednik Kanaana niti se nadao nasljedniku kroz kojeg bi se obećanje moglo ispuniti. {PP 136.2}
U noćnom viđenju ponovno se začuo božanski glas. “Ne boj se, Abrame,” bile su riječi Kneza nad knezovima, “ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika.” Ali njegov um je bio toliko opterećen predosjećajima da on tada nije mogao shvatiti obećanje s neupitnim povjerenjem kao kasnije. Molio se za neki opipljiv dokaz da će ono biti ispunjeno. I kako će se ostvariti zavjetno obećanje, dok mu nije darovan sin? “Jahve,” rekao je on, “čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda?” Onda je on predložio da usvoji povjerljiva slugu Eliezera kao svog sina i učini ga nasljednikom nad svime što posjeduje. Međutim, Bog ga je uvjerio da će njegovo vlastito dijete biti njegov nasljednik. Onda ga je izveo iz šatora i rekao mu je da pogleda bezbrojne zvijezde kako sjaje na nebu, i kad je to učinio, izgovorio je riječi: “Toliko će biti tvoje potomstvo.” “Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Rim 4,3) {PP 136.3}
Patrijarh je i dalje molio za neki vidljiv znak kao potvrdu njegove vjere i kao pokazatelj kasnijim naraštajima da će se ostvariti Božje milostive namjere za njih. Gospod se ponizio da sklopi savez sa svojim slugom, koristeći se običajima koji su bili uobičajeni medu ljudima za ratifikaciju svečanih saveza. Prema božanskoj uredbi Abraham je žrtvovao junicu, kozu, ovna. sve od tri godine, raspolovio ih na pole i poslagao jedne nasuprot drugima. Njima je dodao još i grlicu i golubicu koje nije rasjekao. Kad je to učinio, on je prošao između žrtvenih komada svečano se zaklinjući na trajnu poslušnost Bogu. Zatim je ostao budan i nepokolebljiv pored tijela zaklanih životinja sve do zalaska sunca čuvajući da ih ptice grabljivice ne oskvrnu i pojedu. Pred zalazak sunca obuzeo ga je dubok san, a “onda se na nj spusti gust mrak, pun jeze”. Čuo se Jahvin glas objašnjavajući da ne očekuje brz primitak Obećane zemlje, upućujući na patnju njegova potomstva prije osvajanja Kanaana. Tada mu je otkriven plan otkupljenja kroz Kristovu smrt, veliku žrtvu i njegov dolazak u slavi. Abraham je također vidio Zemlju kojoj je vraćena edenska ljepota, koju je trebao dobiti u vječno vlasništvo, kao konačno i cjelovito ispunjenje obećanja. {PP 137.1}
Kao znak saveza Boga s čovjekom, između rasječenih komada prošli su zadimljeni žeravnjak i goruća zublja, simboli božanske prisutnosti, i progutali ih u cijelosti. Abraham je ponovno čuo glas koji je potvrdio da je Kanaan dar njegovim potomcima, “od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata”. {PP 137.2}
Kad je Abraham u Kanaanu proveo gotovo dvadeset pet godina, ukazao mu se Gospod i rekao: “Ja sam El Šadaj – Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi.” Patrijarh se iz strahopoštovanja poklonio licem do zemlje, a poruka se nastavila: “A ovo je savez moj s tobom: postat ćeš otac mnogim narodima.”
Kao znak ispunjenja ovog saveza, njegovo je ime, Abram, tada promijenjeno u Abraham, “jer naroda mnogih ocem ja te postavljam”. Saraji je ime promijenjeno u Sara, “princeza”, jer će se, dodao je nebeski glas, “narodi od nje razviti, kraljevi će narodima od nje poteći”. {PP 137.3}
Abrahamu je u to vrijeme dan obred obrezanja “kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan” (Rim 4,11). Patrijarh i njegovi potomci su ga trebali držati kao znak da su oni posvećeni službi Bogu, odvojeni od idolopoklonika, te da ih je Bog prihvatio kao naročito blago. Ovim su se obredom oni obvezali da će ispuniti uvjete saveza koji je načinjen s Abrahamom. Oni nisu smjeli stupati u brak s bezbožnicima, jer ako to učine, oni će izgubiti poštovanje prema Bogu i njegovom svetom Zakonu, i bit će u kušnji da sudjeluju u grješnim običajima neznabožačih naroda i navedeni na idolopoklonstvo. {PP 138.1}
Bog je Abrahamu dao veliku čast. Nebeski su anđeli hodali i razgovarali s njim kao prijatelj s prijateljem. Kad je trebalo izvršiti kaznu nad Sodomom, ta činjenica nije skrivena od njega, i on je postao posrednik pred Bogom za grješnike. Njegov razgovor s anđelima također pruža prekrasan primjer gostoljubivosti. {PP 138.2}
U žarkom ljetnom poslijepodnevu patrijarh je sjedio na vratima svog šatora, promatrajući mirni pejzaž, kad je u daljini ugledao kako dolaze tri posjetitelja. Prije no što su došli do njegova šatora stranci su zastali, dogovarajući se naoko kojim putem krenuti. Ne čekajući da oni zatraže uslugu Abraham je brzo ustao, i dok su oni očito pošli u drugom smjeru, on je požurio za njima i privolio ih s najvećom ljubaznošću da mu ukazu čast time što će se kod njega osvježiti. On je vlastitim rukama donio vodu da nakon putovanja operu prašinu s nogu. On im je sam izabrao hranu, i dok su se odmarali u sjeni, hrana je pripremljena i on je iz poštovanja stajao pored njih dok su oni uživali u njegovu gostoprimstvu. Bog je ovaj čin ljubaznosti smatrao dovoljno važnim da ga zapiše u svojoj Riječi, a tisućama godina kasnije spomenuo ga je i nadahnuti prorok: “Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele.” (Heb 13,2) {PP 138.3}
Abraham je u svojim gostima vidio samo tri umorna putnika, ne razmišljajući da je medu njima Onaj koga može obožavati a da ne zgriješi. Ali tada se otkrila istinska narav nebeskih vjesnika. Premda su putovali kao sluge gnjeva, oni su Abrahamu, čovjeku vjere, prvo govorili o blagoslovima. Premda je Bog strog u žigosanju pokvarenosti i kažnjavanju prijestupa, On ne uživa u odmazdi. Čin uništenja je za Njega “neobičan posao”, Njemu koji je bekonačna ljubav. {PP 138.4}
“Prisan je Jahve s onima koji ga se boje.” (Ps 25,14) Abraham je poštovao Boga i Gospod je poštovao njega, upućujući ga u svoje namjere i otkrivajući mu svoje ciljeve. “Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?” rekao je Gospod. “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti.” Bog je dobro znao mjeru sodomske krivice, ali On se izrazio čovječjim jezikom da bi se razumjela pravednost njegovih postupaka. Prije no što izvrši kaznu nad prijestupnicima On je osobno došao da ispita njihovo ponašanje, i da im – ako nisu prešli granicu božanske milosti – daruje priliku za pokajanje. {PP 139.1}
Dva su nebeska vjesnika otišla ostavljajući Abrahama samog s Onim koga je poznavao kao Sina Božjeg. Čovjek vjere je molio za stanovnike Sodome. On ih je jednom spasio svojim mačem, a sada ih je pokušao spasiti molitvom. Tamo su još uvijek stanovali Lot i njegovi ukućani, i nesebična ljubav koja je potakla Abrahama da ih spasi od Elamita sada ih je pokušala spasiti, ako je Božja volja, od oluje božanskog suda. {PP 139.2}
S dubokim poštovanjem i poniznošću on je iznio svoju molbu: “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu… Ja, prah i pepeo!” U njemu nije bilo samouvjerenja, hvalisanja vlastitom pravednošću. On nije tražio milost na temelju svoje poslušnosti ili žrtava koje je prinio vršeći Božju volju. Premda je sam bio grješnik, on se molio u korist grješnika. Abraham je pokazao povjerenje djeteta koje moli voljena oca. On se približio nebeskom vjesniku i gorljivo iznio svoju molbu. Premda je Lot stanovao u Sodomi, on nije sudjelovao u pokvarenosti njenih stanovnika. Abraham je mislio da u tom gusto naseljenu gradu mora biti drugih štovatelja istinitog Boga. U svjetlu ovoga on se molio:
“Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?” Abraham nije pitao samo jednom, već mnogo puta. Postajući sve hrabriji kako su mu zahtjevi ispunjavani, on je nastavio dok se nije uvjerio da će grad biti pošteđen ako se nade samo deset pravednika. {PP 139.3}
Abrahamovu je ljubav nadahnjivala ljubav prema dušama koje su propadale. Premda je mrzio grijehe tog pokvarenog grada, on je čeznuo da grješnici budu spašeni. Njegovo iskreno zanimanje za Sodomu pokazuje brigu koju mi trebamo imati prema nepokajanima. Mi trebamo mrziti grijeh, a sažalijevati i voljeti grješnike. Svuda oko nas su duše koje odlaze u propast jednako beznadnu, strašnu kao ona koja je zadesila Sodomu. Svakog je dana za neke proba okončana. Svakog sata neki se nađu izvan dosega milosti. Gdje su glasovi upozorenja i moljenja koji pozivaju grješnike da bježe od ove strašne sudbine? Gdje su ispružene ruke da ih otrgnu od smrti? Gdje su oni koji s poniznošću i ustrajnom vjerom mole Bogu za njih? {PP 140.1}
Abrahamov je duh bio Kristov duh. Sam Božji Sin je veliki Posrednik u korist grješnika. On koji je platio cijenu za njihovo otkupljenje zna vrijednost ljudske duše. Krist je s neprijateljstvom prema zlu koje može pokazati samo narav besprijekorno čista pokazao ljubav prema grješniku koju može imati samo beskonačna ljubav. On se u agoniji raspeća, sam opterećen strašnim teretom grijeha cijelog svijeta, molio za svoje rugaće i ubojice: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Lk 23,34) {PP 140.2}
Za Abrahama je zapisano da “postade Božji prijatelj”, da “bude otac sviju koji vjeruju” (Jak 2,23; Rim 4,11). Božje svjedočanstvo o ovome vjernom patrijarhu jest: “Abraham je slušao glas moj, i čuvao zapovijedi moje, pravila moja i zakone moje.” Na drugome mjestu kaže: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih, i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospodin navršio na Abrahamu što mu je obećao.” Abrahamu je bila ukazana velika čast, da bude otac naroda koji su stoljećima bili čuvari i povjerenici Božje istine za svijet, naroda kroz koji će dolaskom obećanog Mesije svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni. Onaj koji je pozvao patrijarha smatrao ga je dostojnim. To su riječi što ih je Bog izgovorio. On koji razumije misli i ispravno prosuđuje ljude kaže: “Jer znam za njega.” Abraham nije izdao istinu zbog sebičnih ciljeva. On je držao Zakon i postupao ispravno i pravedno. On ne samo da se bojao Boga već je u svom domu čuvao vjeru. On će poučiti svoju obitelj u pravednosti. Božji je Zakon bio pravilo u njegovu domaćinstvu. {PP 140.3}
Abrahamovo je domaćinstvo brojalo više od tisuću duša. Oni koje je istinito bogoslužje potaklo da obožavaju jednog Boga našli su dom u njegovu taboru, i ovdje, kao u školi, oni su primali pouke koje su ih pripremile da budu predstavnici istinske vjere. Na njima je počivala velika odgovornost. On je obučavao glave obitelji, a njegove metode upravljanja provođene su u domaćinstvima kojima su oni upravljali. {PP 141.1}
U drevnim vremenima otac je bio vladar i svećenik vlastite obitelji, i on je imao autoritet nad svojom djecom, čak i nakon što su oni osnovali svoje vlastite obitelji. Njegovi potomci su naučeni da se ugledaju na njega kao svog vođu u svjetovnim i vjerskim pitanjima. Abraham je nastojao održati ovaj patrijarhalni način uprave jer se tako čuvalo znanje o Bogu. Bilo je nužno povezati članove obitelji da bi se podigao zid protiv idolopoklonstva koje se posvuda raširilo i uhvatilo duboko korijenje. Abraham je pokušavao učiniti sve što je u njegovoj moći da članove svog domaćinstva sačuva od miješanja s neznabošcima i gledanja njihovih idolopokloničkih običaja, jer je znao da će dobro poznavanje zla i nesvjesno pokvariti načela. On najviše brinuo da odstrani svaki oblik lažne religije i u umove tisne veličanstvo i slavu živog Boga kao istinski predmet obožavanja. {PP 141.2}
Bio je to mudar ustroj koji je sam Bog načinio da svoj narod ogradi, koliko je moguće, od veza s neznabošcima, učinivši ih samostalnim narodom koji nije pripadao drugim narodima. On je odvojio Abrahama od idolopokloničkih srodnika da patrijarh može učiti i odgajati svoju obitelj dalje od prijevarnih utjecaja koji bi ih okruživali u Mezopotamiji i da njegovi potomci, od naraštaja do naraštaja, očuvaju čistoću vjere. {PP 141.3}
Abrahamova ljubav prema djeci i ukućanima navela ga je da čuva njihovu vjeru, da njima, a preko njih i svijetu, usadi znanje o božanskim uredbama, kao najdragocjenije nasljeđe koje im može prenijeti. Svi su učeni da nad njima vlada Bog nebeski. Nije trebalo biti roditeljske prisile, niti neposlušnosti djece. Božji je Zakon svima odredio njihove dužnosti, i oni su samo poslušnošću mogli osigurati sreću i napredak. {PP 142.1}
Njegov vlastiti primjer, tihi utjecaj njegovog svakodnevnog života, bila je trajna pouka. Nepokolebljivi integritet, dobrohotnost i nesebična ljubaznost koja je izazivala divljenje kraljeva, pokazivani su i u domu. Miris takva života, plemenitost i ljubaznost njegova karaktera, svima je otkrivala da je on bio povezan s Nebom. On nije zanemario dušu najmanjeg sluge. U njegovu domu nije postojao jedan zakon za gospodara, a drugi za slugu, kraljevski put za bogate, a drugi put za siromašne. Prema svima se postupalo pravedno i sa sažaljenjem, kao prema onima koji su s njim baštinili milost života. {PP 142.2}
“On će zapovjediti domu svojemu nakon sebe.” Nije bilo grješne nemarnosti koja ne bi obuzdala zle navike svoje djece, ni slabe, kolebljive, nemudre, popustljive pristranosti, ni popuštanja dužnostima zbog zahtjeva pogrešno shvaćene ljubavi. Abraham ne samo da je pravilno podučavao već je i održavao vladavinu pravednog Zakona. {PP 142.3}
Kako je samo malo onih koji mogu slijediti njegov primjer! Mnogi roditelji pokazuju slijep i sebičan sentimentalizam, pogrešno nazvan ljubavlju, koji se pokazuje prepuštanjem djece, zajedno s njihovim nedozrelim rasuđivanjem i nekontroliranim strastima, nadzoru njihove vlastite volje. Ovo je prava surovost Prema mladima i velika šteta za svijet. Roditeljsko popuštanje uzrokuje nered u obitelji i u društvu. To u mladima potiče čežnju da slijede sklonosti, umjesto da se pokore božanskim zahtjevima. Oni tako odrastaju sa srcem punim protivljenja Božjoj volji te oni svoj svjetovni, nepokorni duh prenose na svoju djecu i djecu njihove djece.
Roditelji bi, kao i Abraham, trebali upravljati svojim domom. Neka učenje i provođenje poslušnosti roditeljskom autoritetu bude prvi korak k poslušnosti Božjem autoritetu. {PP 142.4}
Veliko zlo nastaje kad se čak i vjerske vode olako odnose prema Božjem Zakonu. Učenje koje je postalo tako rašireno da božanski propisi nisu više obvezni za ljude ima isti učinak na moral ljudi kao i idolopoklonstvo. Oni koji pokušavaju umanjiti zahtjeve Božjeg svetog Zakona izravno potkopavaju temelje obitelji i naroda. Religiozni roditelji, koji ne drže njegove propise, ne zapovijedaju svojoj obitelji da se drže puta Gospodnjega. Božji Zakon nije za njih pravilo života. Djeca, kad osnuju svoje vlastite domove, ne osjećaju obvezu da svoju djecu uče ono što ni oni nikada nisu naučili. Zato postoji tako mnogo bezbožnih obitelji, zato je pokvarenost tako duboka i raširena. {PP 143.1}
Sve dok se roditelji cijelim srcem ne drže Gospodnjeg Zakona oni neće biti spremni voditi svoju djecu. U ovom je pogledu potrebna reforma, reforma koja će biti temeljita i sveobuhvatna. Roditelji se trebaju promijeniti, propovjednici se trebaju promijeniti, oni trebaju Boga u svojim domovima. Ako žele promijeniti sadašnje stanje, oni u svoje obitelji moraju unijeti Božju Riječ i prihvatiti Njega kao svog Savjetnika. Oni moraju učiti svoju djecu da se Božji glas njima obraća, te da ga trebaju bezuvjetno poslušati. Oni bi strpljivo trebali uputiti svoju djecu, učiti ih ljubazno i neumorno kako živjeti da bi ugodila Bogu. Djeca su iz takva doma pripremljena da se suprotstave lukavstvima nevjerstva. Oni prihvaćaju Bibliju kao temelj svoje istine, i imaju temelj koji se ne može pomaknuti dolazećim valom skepticizma. {PP 143.2}
U mnogim domovima se zanemaruje bogoslužje. Roditelji smatraju da nemaju vremena za jutarnja i večernja bogoslužja. Oni ne mogu odvojiti nekoliko trenutaka da se zahvale Bogu za obilje njegove milosti – za blagoslovljenu sunčevu svjetlost i kišu, koje čine da zelenilo raste, i za anđele čuvare. Oni nemaju vremena da se mole za božansko vodstvo i za stalnu Isusovu prisutnost u svom domu. Oni odlaze i rade kao volovi ili konji bez pomisli na Boga ili Nebo. Oni imaju tako dragocjene duše da je Božji Sin dao svoj život da ih otkupi, radije nego da dopusti da budu beznadno izgubljeni, ali oni cijene njegovu veliku dobrotu samo malo više od životinja. {PP 143.3}
Oni koji tvrde da ljube Boga trebali bi poput drevnih patrijaraha podizati žrtvenike Gospodu tamo gdje podižu svoje šatore. Ako je ikada bilo vrijeme kad je svaka kuća trebala biti kuća molitve, onda je to današnje vrijeme. Očevi i majke bi često trebali podići svoja srca Bogu u poniznoj molitvi za sebe i svoju djecu. Neka otac, kao svećenik doma, na Božji žrtvenik polaže jutarnje i večernje žrtve, dok se njegova supruga i djeca pridružuju u molitvi i hvali. Isus će se rado zadržavati u takvoj kući. {PP 144.1}
Iz svakog kršćanskog doma trebala bi zračiti sveta svjetlost. Ljubav se treba otkrivati na djelu. Ona bi trebala prožimati sve obiteljske odnose, pokazujući se u obazrivosti, ljubaznosti i nježnoj, nesebičnoj ljubavi. Postoje domovi gdje se ova načela provode, domovi gdje se Bog slavi i gdje vlada istinska ljubav. Iz ovih se domova podižu jutarnje i večernje molitve Bogu kao slatki kad, a njegova se milost i blagoslovi spuštaju na moli-telje kao jutarnja rosa. {PP 144.2}
Dobro uređeno kršćansko kućanstvo snažan je dokaz u prilog stvarnosti kršćanske vjere – dokaz koji nevjernik ne može osporiti. Svi mogu vidjeti da u obitelji djeluje utjecaj koji djeluje na djecu i da je s njima Bog Abrahamov. Kad bi kršćanski domovi imali pravi kršćanski karakter, oni bi vršili moćan utjecaj na dobro. Oni bi doista bili “svjetlost svijetu”. Nebeski Bog govori svakom vjernom roditelju riječima koje je uputio Abrahamu: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojem nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Abrahamu što mu je obećao.” {PP 144.3}
13 Ispit vjere
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 16; 17,18-20; 21,1-14; 22,1-19.
Abraham je bez pitanja prihvatio obećanje o sinu, ali nije čekao da Bog ispuni svoju riječ u svoje vrijeme i na svoj način. Da bi se ispitala njegova vjera u Božju silu, dopuštena je odgoda, ali on nije izdržao kušnju. Sara je, smatrajući da je nemoguće imati dijete u njenim godinama, predložila, kao plan kojim bi se mogla ispuniti božanska namjera, da Abraham uzme jednu od njenih sluškinja za drugu ženu. Mnogoženstvo je bilo tako rašireno da se prestalo smatrati grijehom, ali time se ništa manje nije kršio Božji Zakon, a bilo je i pogubno za svetost i mir obiteljskih odnosa. Abrahamov brak s Hagarom donio je zlo, ne samo njegovom vlastitom domu već i budućim naraštajima. {PP 145.1}
Polaskana čašću novog položaja Abrahamove žene, i nadajući se da će postati majka velikog naroda koji treba poteći od Abrahama, Hagara je postala hvalisava i ponosna i s prijezirom se počela odnositi prema svojoj gospodarici. Obostrana ljubomora poremetila je mir nekada mirnog doma. Prisiljen da sluša prigovore obiju žena Abraham je uzalud pokušavao obnoviti sklad. Premda ga je Sara žarko preklinjala da se oženi Hagarom, ona ga je sada ukoravala kao da je to bila njegova vlastita pogreška. Željela je otjerati svoju suparnicu, ali je Abraham to odbio, jer je Hagara, nadao se on, trebala biti majka njegovog obećanog sina. Međutim, ona je bila Sarina služavka i on ju je i dalje ostavio pod nadzorom njene gospodarice. Hagarin ponosan duh nije podnosio oštrinu grubog ponašanja što ga je izazvala svojom drskošću. “Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.” {PP 145.2}
Hagara se uputila u pustinju, i dok se odmarala pored izvora, sama i bez prijatelja, pred njom se pojavio anđeo Gospodnji u ljudskom obličju. Obraćajući joj se sa “Hagaro, sluškinjo Saraje”, da bi je podsjetio na njen položaj i dužnost, on joj je zapovjedio: “Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!”
Ipak, s riječima ukora upućene su joj i riječi utjehe. “Jahve ču jad tvoj.” “Tvoje ću potomstvo umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.” I kao trajan podsjetnik njegove milosti, zapovjeđeno joj je da svog sina nazove Jišmael, “jer Jahve ču…” {PP 145.3}
Kad je Abraham bio gotovo stotinu godina star, ponovljeno mu je obećanje o sinu, s uvjerenjem da će budući baštinik biti Sarin sin. Međutim, Abraham još uvijek nije razumio obećanje. Njegov se um odmah okrenuo Jišmaelu, držeći se vjerovanja da se kroz njega trebaju ostvariti Božje milostive namjere. Iz ljubavi prema svom sinu on je uzviknuo: “Neka tvojom milošću Jišmael poživi!” Zatim je ponovno dobio obećanje riječima koje se nisu mogle pogrešno razumjeti: “Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njim ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega.” Ipak, Bog nije zanemario očevu molitvu: “I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti… i u velik će narod izrasti.” {PP 146.1}
Rođenje Izaka, ispunjenje njihovih najdražih nada nakon čekanja gotovo cijelog života, ispunilo je šatore Abrahama i Sare velikom radošću. Međutim, ovaj je događaj za Hagaru značio propast njenih brižljivo njegovanih očekivanja. Jišmaela, sada već dječaka, svi su u taboru smatrali baštinikom Abrahamova bogatstva i nasljednikom blagoslova koji su obećani njegovim nasljednicima. A sada je on iznenada stavljen na stranu, i razočarana majka i njen sin zamrzili su Sarino dijete. Sveopća je radost samo povećala njihovu ljubomoru, sve dok se Jišmael nije usudio javno vrijeđati nasljednika Božjeg obećanja. Sara je u Jišmaelovu neobuzdanom stavu vidjela trajan izvor nesloge, te se obratila Abrahamu s molbom da Hagaru i Jišmaela istjera iz tabora. Patrijarh je bio duboko povrijeđen. Kako je mogao otjerati Jišmaela, svog sina, koga je i dalje volio? Zbunjen, on je tražio božansko vodstvo. Gospod mu je preko svetog anđela rekao da ispuni Sarinu želju, njegova ljubav prema Jišmaelu i Hagari nije smjela biti prepreka, jer je samo tako mogao obnoviti sklad i sreću u svojoj obitelji. Anđeo mu je dao utješno obećanje da Bog neće ostaviti Jišmaela unatoč odvojenosti od roditeljskog doma, njegov će život biti sačuvan i on će postati otac velikog naroda.
Abraham je poslušao anđeosku riječ, ali s dubokom boli. Očevo je srce bilo ispunjeno neizrecivom žalošću dok je slao Hagaru i njenog sina. {PP 146.2}
Uputa dana Abrahamu u vezi sa svetošću bračnog odnosa trebala je biti pouka za sve vjekove. Ona obznanjuje da se prava i sreća ovog odnosa moraju pozorno čuvati, čak i po cijenu velike žrtve. Sara je bila jedina prava Abrahamova žena. Njena prava kao žene i majke nije mogla dijeliti nijedna druga. Ona je poštovala svog muža i ona je zbog toga u Novom zavjetu opisana kao dostojan primjer. Ali ona nije bila voljna dopustiti da Abrahamovi osjećaji pripadaju drugoj ženi i Gospod je nije ukorio što je zahtijevala istjerivanje njene suparnice. Ni Abraham ni Sara nisu imali povjerenja u Božju silu, i upravo je ova zabluda dovela do braka s Hagarom. {PP 147.1}
Bog je pozvao Abrahama da bude otac vjernih, a njegov je život stajao kao primjer vjere budućim naraštajima. Ali ova vjera nije bila savršena. On je pokazao nepovjerenje u Boga kad je prikrio činjenicu da je Sara njegova žena, i, ponovno, svojim brakom s Hagarom. Da bi dosegao najviše mjerilo, Bog ga je podvrgao drugom ispitu, jednom od najtežih koje je čovjek pretrpio. Rečeno mu je u noćnom viđenju da pode u zemlju Moriju i tamo žrtvuje svog sina kao žrtvu paljenicu na brdu koje će mu biti pokazano. {PP 147.2}
U vrijeme kad je primio ovu zapovijed Abraham je već imao sto i dvadeset godina. Njega je čak i njegov naraštaj smatrao starcem. U prijašnjim godinama on je bio dovoljno snažan da izdrži teškoće i suprotstavi se opasnostima, ali sada je snaga njegove mladosti prošla. Netko se u snazi muževnosti može hrabro suprotstaviti teškoćama i mukama koje kasnije u životu, kad već korača prema grobu, mogu slomiti njegovo srce. Međutim, Bog je posljednji, najteži Abrahamov ispit čuvao sve dok mu teret godina nije postao težak, a on čeznuo za odmorom od rada i briga. {PP 147.3}
Patrijarh je prebivao kod Beer Sebe, okružen čašću i blagostanjem. Bio je vrlo bogat, a zemaljski su ga vladari poštovali kao moćnog kneza. Tisuće ovaca i goveda prekrivali su proplanke koji su okruživali njegov tabor. Posvuda su se nalazili šatori njegovih pratilaca, domovi stotina njegovih vjernih sluga Sin obećanja je pored njega izrastao u čovjeka. Činilo se da je Nebo svojim blagoslovom okrunilo život žrtve i strpljive ustrajnosti u odgođenoj nadi. {PP 147.4}
Abraham je poslušnom vjerom napustio svoju domovinu, ostavio grobove svojih otaca i zemlju svog roda. Kao stranac lutao je zemljom svog nasljedstva. Dugo je čekao na rođenje obećana nasljednika. Na Božju zapovijed on je istjerao svog sina Jišmaela. A sada, kad je dugoočekivani sin postajao čovjek, kad se činilo da patrijarh može gledati plodove svog nadanja, pred njim je bila kušnja veća od svih drugih. {PP 148.1}
Zapovijed je izražena riječima koje mora da su očevom srcu nanijele veliku bol: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i… prinesi kao žrtvu paljenicu.” Izak je bio svjetlost njegova doma, utjeha u njegovoj starosti, a nadasve nasljednik obećanog blagoslova. Bol zbog gubitka takvog sina nesrećom ili bolešću slomila bi očevo srce, ali njemu je bilo zapovjeđeno da vlastitom rukom prolije krv svog sina. Njemu se to činilo nemoguće. {PP 148.2}
Sotona je bio blizu da šapne kako je prevaren, jer božanska zapovijed kaže: “Ne ubij”, a Bog ne bi zahtijevao ono što je jednom zabranio. Izašavši iz svog šatora Abraham je promatrao sjaj vedrog neba i sjetio se obećanja koje mu je dano prije gotovo pedeset godina, da se njegovo potmstvo, kao ni zvijezde na nebu, neće moći izbrojiti. Ako se ovo obećanje trebalo ispuniti u Izaku, zašto ga je on trebao usmrtiti? Abraham je bio u kušnji da povjeruje kako je on možda obmanut. U sumnji i boli on se sagnuo do zemlje i kao nikada prije molio za potvrdu zapovijedi da mora izvršiti ovu strašnu dužnost. Sjećao se anđela poslanih da mu otkriju Božju namjeru o uništenju Sodome, koji su mu donijeli obećanje o ovom istom sinu Izaku, i on je otišao do mjesta na kojemu je nekoliko puta susreo nebeske vjesnike nadajući se da će ih ponovno susresti i primiti dodatne upute, ali mu nitko nije došao u pomoć. Okruživala ga je samo tama, a Božja zapovijed je odjekivala u njegovim ušima: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš.” Zapovijed se morala poslušati i on se nije usuđivao odgađati. Svitao je dan i on je morao poći na put. {PP 148.3}
Vrativši se u svoj šator on je otišao do mjesta na kojenm je Izak spavao dubokim, mirnim snom mladosti i nevinosti.
Otac je za trenutak promatrao drago lice svog sina, a onda se drhteći okrenuo. Otišao je do Sare koja je također spavala. Da li da je probudi, da još jednom zagrli svog sina? Treba li joj reći o Božjem zahtjevu? Težio je da rastereti svoje srce i s njom podijeli ovu strašnu odgovornost, ali ga je zadržao strah da će ga ona omesti. Izak je bio njena radost i ponos, njen život je bio vezan uz njegov i majčinska bi ljubav mogla odbiti žrtvu. {PP 148.4}
Abraham je napokon probudio sina i priopćio mu zapovijed o prinošenju žrtve na udaljenom brdu. Izak je često odlazio sa svojim ocem da služi Bogu na nekom od različitih žrtvenika koji su obilježavali njegova lutanja tako da ovaj poziv nije izazvao uzbuđenje. Brzo su obavili pripreme za put, drva su pripremljena i natovarena na magarca, i oni su pošli s dvojicom slugu. {PP 151.1}
Otac i sin, jedan pored drugog, putovali su u tišini. Patrijarh, razmišljajući o svojoj tajni, nije imao riječi. Njegove su se misli bavile ponosnom, dragom majkom, i danom u koji će joj se vratiti sam. Dobro je znao da će nož probosti njeno srce kad oduzme život njenom sinu. {PP 151.2}
Taj dan, najdulji u Abrahamovu životu, polako se bližio kraju. Dok su njegov sin i sluge spavali, on je noć proveo u molitvi, još uvijek se nadajući da će možda doći nebeski vjesnik i reći da je kušnja završena, te da se mladić može nepovrijeden vratiti svojoj majci. Međutim, olakšanja za njegovu izmučenu dušu nije bilo. Slijedio je još jedan dan, još jedna noć poniženja i molitve, a zapovijed koja će ga ostaviti bez djece i dalje je odzvanjala u njegovim ušima. Sotona je bio u blizini da šapuće sumnju i nevjerovanje, ali je Abraham odbacio njegove prijedloge. Kad se trećeg dana putovanje nastavilo, patrijarh je, gledajući prema sjeveru, ugledao obećani znak, oblak slave koji je lebdio nad brdom Morijom i znao da je glas koji mu je progovorio bio s Neba. {PP 151.3}
On čak ni sada nije prigovarao Bogu, već je snažio svoju dušu razmišljajući o dokazima Gospodnje dobrote i vjernosti. Ovaj je sin došao neočekivano, i nije li Onaj koji je darovao ovaj dragocjeni dar imao pravo uzeti svoje? Vjera je ponavljala obećanje: “Po Izaku ćeš imati potomstvo” – potomstvo bezbrojno kao zrna pijeska na obali. Izak je bio dijete čuda, a nije li sila koja mu je dala život mogla i vratiti život?
Gledajući iza onoga je bilo vidljivo Abraham je shvatio božanske riječi: “Mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati.” (Heb 11,19) {PP 151.4}
Ipak, nitko osim Boga nije mogao razumjeti veličinu očeve žrtva kad svog sina predaje smrti. Abraham je želio da samo Bog bude svjedok ovog prizora rastanka. Zapovjedio je slugama da ih ostave riječima: “Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.” Izak je ponio drva, za onoga koji je trebao biti žrtvovan, otac je uzeo nož i vatru, i oni su zajedno pošli prema vrhu planine. Mladić se pitao otkuda će doći žrtva kad su tako daleko od stada i torova. Naposljetku je i on progovorio: “Oče,” “evo kremena i drva… ali gdje je janje za žrtu paljenicu?” Kakav je to bio ispit! Kako je ova draga riječ “oče” probola Abrahamovo srce! Ne sada, još mu nije mogao reći. “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj.” {PP 152.1}
Oni su na određenom mjestu izgradili žrtvenik i položili drva na njega. Onda je Abraham, s drhtavim glasom, otkrio svom sinu nebesku poruku. Izak je u strahu i zaprepaštenju saznao svoju sudbinu, ali se nije opirao. Da je tako odlučio, on je mogao izbjeći svoju propast, jer starac izmučen bolom, iscrpljen borbom tijekom ova tri dana, ne bi se mogao suprotstaviti volji snažnog mladića. Ali Izak je od mladosti bio naučen da spremno i s vjerom sluša, i on se dragovoljno pokorio kad mu je otkrivena Božja namjera. On je bio sudionik u Abrahamovoj vjeri i osjećao se počašćen time što je bio pozvan da svoj život da na žrtvu Bogu. On je nježno pokušao olakšati očevu žalost i ohrabriti njegove iznemogle ruke da zavežu konopac koji će ga privezati za žrtvenik. {PP 152.2}
Onda su izgovorili posljednje riječi ljubavi, prolili posljednje suze i posljednji se put zagrlili. Otac je podigao nož da usmrti svog sina, kad je iznenada nešto zadržalo njegovu ruku. Božji je anđeo pozvao Abrahama s neba: “Abrahame! Abrahame!” On je brzo odgovorio: “Evo me!” Ponovno se začuo glas: “Ne spuštaj ruku na dječaka – reče – niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svog.” {PP 152.3}
Tada je Abraham ugledao prizor: “ovan, rogovima se zapleo u grmu”, brzo je donio novu žrtvu i prinio je “mjesto svog sina”. Iz zahvalnosti i radosti Abraham je ovom svetom mjestu dao novo ime: {PP 153.1}
Bog je na brdu Moriji obnovio svoj Savez potvrđujući svečanom zakletvom blagoslove Abrahamu i njegovu potomstvu u svim budućim naraštajima: “Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojni poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” {PP 153.2}
Abrahamov veliki čin vjere stoji kao stup svjetlosti, osvjetljujući put Božjih slugu u svim budućim vjekovima. Abraham se nije pokušao izgovoriti da ne izvrši Božju volju. Tijekom tog trodnevnog putovanja on je imao dovoljno vremena da razmisli, da sumnja u Boga, ako je bio sklon sumnji. On je mogao reći da će ga drugi zbog prolijevanja sinovljeve krvi smatrati ubojicom, drugim Kajinom, da će to uzrokovati da ga oni odbace i preziru njegova učenja, te tako unište njegovu sposobnost da čini dobro svojim bližnjima. Mogao je odbiti poslušnost pozivajući se na starost. Ali patrijarh se nije poslužio ni jednim od ovih izgovora. Abraham je bio čovjek, njegovi osjećaji i sklonosti su bili poput naših, ali on nije zastao i dovodio u pitanje način na koji će obećanje biti ispunjeno ako Izak umre. On nije odlagao da se raspravi sa svojim ranjenim srcem. Znao je da su Božji zahtjevi pravedni i on je izvršio zapovijed do posljednje riječi. {PP 153.3}
“Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Jak 2,23) Pavao kaže: “… sinovi su Abrahamovi oni koji vjeruju.” (Gal 3,7) Međutim, Abrahamova se vjera pokazala u njegovim djelima. “Zar nije bio naš otac Abraham djelima pokazan opravdanim kad je prinio na žrtvenik svoga sina Izaka? Vidiš li da je vjera zajednički djelovala s njegovim djelima i da je vjera uz pomoć djela postala savršena.” Gak 2,21.22) Mnogi ne razumiju odnos između vjere i djela. Oni kažu: “Samo vjerujte u Krista, i vi ste sigurni. Vi nemate nikakave veze s držanjem Zakona.’
Međutim, istinska vjera će se pokazati u poslušnosti. Krist je rekao nevjernim Židovima: “Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova… postupali biste prema djelima Abrahamovim.” (Iv 8,39) Gospod kaže o ocu vjere: “… zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama.” (Post 26,5) Apostol Jakov kaže: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.” (Jak 2,17) A Ivan, koji se tako mnogo bavi ljubavlju, kaže: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” (1 Iv 5,3){PP 153.4}
Bog s pomoću simbola i obećanja “unaprijed navijesti Abrahamu ovo dobro”. (Gal 3,8) Patrijarhova vjera je bila usmjerena na Otkupitelja koji je trebao doći. Krist je rekao Židovima: “Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi 0vaj Dan. Vidio ga je i obradovao se.” (Iv 8,56) Ovan prinesen umjesto Izaka predstavljao je Božjeg Sina, koji je trebao biti žrtvovan umjesto nas. Kad je čovjek bio osuđen na smrt zbog prijestupa Božjeg Zakona, Otac je, gledajući svog Sina, rekao grješnicima: “Živite, našao sam otkup.” {PP 154.1}
Bog je Abrahamu zapovjedio da prinese svog sina kako bi u njegov um utisnuo stvarnost evanđelja, a isto tako da iskuša njegovu vjeru. Bol koju je iskusio tijekom mračnih dana tog strašnog iskustva bila je dopuštena da bi na temelju vlastita iskustva razumio veličinu žrtve koju je Bog prinio za čovjekovo otkupljenje. Nijedna druga kušnja nije mogla toliko izmučiti Abrahamovu dušu kao žrtvovanje njegovog sina. Bog je svog Sina predao agoniji i sramoti smrti. Anđelima koji su bili svjedoci poniženja i duševne boli Božjeg Sina nije bilo dopušteno da posreduju, kao u slučaju Izaka. Nije bilo glasa koji je povikao: “Dosta je.” Da bi spasio pali ljudski rod, Kralj slave je predao svoj život. Može li se dati veći dokaz o Božjoj beskonačnoj ljubavi i sažaljenju? “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rim 8,32) {PP 154.2}
Žrtva koja se od Abrahama zahtijevala nije bila samo za njegovo dobro, niti je ona isključivo koristila budućim naraštajima, već je ona služila kao pouka bezgrješnim bićima na Nebu i drugim svjetovima. Područje borbe između Krista i Sotone -područje na kojem je izvršen plan otkupljenja – pouka je svemiru.
Budući da je Abraham pokazao nedostatak vjere u Božja obećanja, Sotona ga je pred anđelima i pred Bogom optužio da nije uspio ispuniti uvjete Saveza te da nije dostojan njegovih blagoslova. Bog je pred cijelim Nebom želio dokazati vjernost svog sluge, pokazati da On može prihvatiti samo savršenu poslušnost i potpunije im otkriti plan spasenja. {PP 154.3}
Nebeska bića su bila svjedoci Abrahamove vjere, a ispitana je i Izakova vjernost. Kušnja je bila daleko teža od one koju je Adam prošao. Pokornost zabrani koja je dana našim prvim roditeljima nije uključivala patnju, a zapovijed Abrahamu je zahtijevala najbolniju žrtvu. Cijelo je Nebo s čuđenjem i divljenjem promatralo Abrahamovu nepokolebljivu poslušnost. Cijelo je Nebo odalo priznanje njegovoj vjernosti. Sotonine su se optužbe pokazale lažnima. Bog je rekao svom sluzi: “Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” Božji Savez, potvrđen Abrahamu zakletvom pred bićima drugih svjetova, svjedočio je da je poslušnost nagrađena. {PP 155.1}
Čak je i anđelima bilo teško shvatiti tajnu spasenja – razumjeti da Zapovjednik Neba, Božji Sin, mora umrijeti za grješna čovjeka. Zapovijed Abrahamu da prinese svog sina pobudila je zanimanje cijelog Neba. Ono je s velikom ozbiljnošću pratilo svaki korak u ispunjenju ove zapovijedi. Kad je na Izakovo pitanje: “…ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Abraham odgovorio: “Bog će već previdjeti janje za žrtvu paljenicu”, i kad je očeva ruka zastala prije no što je htio zaklati svog sina, i prinesen ovan za kojeg se Bog pobrinuo umjesto Izaka – tada je svjetlost rasvijetlila tajnu otkupljenja, i čak su i anđeli jasnije shvatili divni plan što ga je Bog načinio za čovječje spasenje. (1 Pt 1,12) {PP 155.2}
14 Uništenje Sodome
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 19.
Sodoma, smještena u ravnici “kao kakav vrt Jahvin” po svojoj je ljepoti i plodnosti bila najljepši grad medu gradovima Jordanske doline. Tu je bilo izobilje bogate tropske vegetacije. Tu su rasle palme, masline i vinova loza, a cvijeće je širilo svoj miris tijekom cijele godine. Bogata je ljetina prekrivala polja, a stada ovaca i goveda okolna brda. Umjetnost i trgovina pridonosili su bogaćenju ponosnog grada u ravnici. Blago Istoka ukrašavalo je njegove palače, a pustinjske su karavane donosile svoje tovare s dragocjenostima i opskrbljivale njene trgove i prodavaonice. S malo promišljanja i rada svaka se životna želja mogla ispuniti, a cijela je godina izgledala kao niz blagdana. {PP 156.1}
Opće izobilje je pridonijelo raskoši i ponosu. Dokonost i bogatstvo otvrdnuli su srca koja nikada nisu bila opterećena oskudicom ili tugom. Bogatstvo i dokolica poticali su želju za tjelesnim uživanjima i ljudi su se predali zadovoljavanju osjetilnih strasti. “Evo,” kaže prorok, “opačina tvoje sestre Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomaganu. Uzoholiše se i gadosti pred očima mojim činjahu, i zato ih zatrijeh, kao što vidje!” (Ez 16,49.50) Ljudi nisu željeli ništa više od bogatstva i dokoličarenja, što je urodilo grijesima zbog kojih su uništeni gradovi u ravnici. Njihov beskoristan, dokon život učinio ih je žrtvama Sotoninih kušnji i oni su izobličili Božji lik i postali sličniji Sotoni nego Bogu. Dokolica je najveće prokletstvo koje može snaći čovjeka, jer ona uzrokuje porok i zločin. Ona slabi um, izopačuje razumijevanje i unižava dušu. Sotona je u zasjedi, spreman da uništi one koji ne straže, one čija mu dokolica daje mogućnost da im se prikaže pod nekom privlačnom maskom. On nikada nije uspješniji nego kad ljudima prilazi u njihovim dokonim trenucima. {PP 156.2}
U Sodomi je bilo bučnog veselja, zabavi, gozbi i pijančevanja. Ljudi nisu sputavali svoje najniže i najodvratnije strasti. Ljudi su otvoreno prkosili Bogu i njegovom Zakonu i uživali u djelima nasilja. Pemda su pred sobom imali primjer pretpotopnog svijeta, i znali kako je njihovo uništenje prikazalo Božji gnjev, oni su ipak išli istim putem bezboštva. {PP 157.1}
U vrijeme Lotova dolaska u Sodomu pokvarenost nije bila sveopća, i Bog je u svojoj milosti dopustio da zrake svjetlosti svijetle u moralnoj tami. Kad je Abraham izbavio zatočenike od Elamita, pozornost ljudi je usmjerena na istinsku vjeru. Abraham nije bio stranac za ljude u Sodomi, njegovo obožavanje nevidljiva Boga bio je predmet njihova izrugivanja, ali njegova pobjeda nad daleko nadmoćnijim snagama i njegov velikodušan stav prema zatvorenicima i plijenu izazvala je čuđenje i divljenje. Dok su uzdizali njegovu vještinu i hrabrost, nitko ih nije mogao osloboditi uvjerenja da ga je božanska sila učinila pobjednikom. Njegov plemenit i nesebičan duh, tako stran sebičnim stanovnicima Sodome, bio je još jedan dokaz nadmoći religije kojoj je on svojom hrabrošću i vjernošću ukazivao čast. {PP 157.2}
Melkisedek je, izgovarajući blagoslov nad Abrahamom, priznao Jahvu kao izvor njegove snage i tvorca njegove pobjede: “Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abrahamu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!” Bog je tim ljudima govorio kroz svoju providnost, ali i posljednja zraka svjetlosti je odbačena kao i sve prije toga. {PP 157.3}
I sada se bližila Sodomina posljednja noć. Oblaci odmazde su već nadvili svoje sjene nad osuđenim gradom. Međutim, ljudi to nisu primjećivali. Dok su se anđeli čiji je zadatak bio uništenje približavali, ljudi su sanjali o blagostanju i zadovoljstvima. Ovaj je posljednji dan bio kao i svaki drugi. Noć se spustila nad prizorom ljepote i sigurnosti. Krajolik neusporedive ljepote kupao se u zrakama zalazećeg sunca.
Svježina večeri izmamila je stanovnike grada, a skupine željne uživanja šetale su se odlučne da uživaju u ljepoti trenutka. {PP 157.4}
U sumrak su se dva stranca približila gradu. Oni su očito bili stranci koji su došli da ovdje provedu noć. Nitko u ovim skromnim putnicima nije mogao prepoznati moćne vjesnike božanskog suda, a vesela, bezbrižna gomila nije ni sanjala da će te noći svojim postupcima dosegnuti vrhunac krivice koja je osudila ovaj ponosni grad. Međutim, jedan je čovjek ljubazno postupio prema strancima i pozvao ih u svoj dom. Lot nije znao njihovu istinsku narav, ali ljubaznost i gostoljubivost bile su njegove navike, dio njegove religije – pouke što ih je naučio iz Abrahamovog primjera. Da nije gajio duh ljubaznosti, on je, zajedno sa Sodomom, mogao biti prepušten uništenju. Mnogi domovi su, zatvarajući vrata strancima, zatvorili vrata Božjim vjesnicima koji bi tom domu donijeli blagoslov, nadu i mir. {PP 158.1}
Svako djelo u životu, naoko malo, utječe na dobro ili zlo. Vjernost ili nemarnost u naizgled malim dužnostima mogu otvoriti vrata najbogatijim blagoslovima ili najvećim nesrećama u životu. Male stvari provjeravaju karakter. Bog se raduje malim, nepatvorenim djelima svakodnevnog odricanja, učinjenim iz radosna, dragovoljna srca. Mi ne trebamo živjeti samo za sebe već i za druge. Mi možemo svoj život učiniti blagoslovom jedino samoodricanjem, njegujući duh ljubaznosti i pomaganja. Mala djela, mala, jednostavna djela ljubaznosti uvelike pridonose životnoj sreći, a njihovo zanemarivanje ljudskoj bijedi. {PP 158.2}
Videći zlostavljanje kojem su stranci bili izloženi u Sodomi Lot je preuzeo na sebe zadaću da ih odmah po dolasku uzme u zaštitu, nudeći im gostoprimstvo u svom domu. On je sjedio kod vrata kad su putnici stigli, i kad ih je primijetio, on je ustao da ih susretne, i ljubazno se naklonivši, rekao: “Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete.” Činilo se da oni odbijaju njegovu gostoljubivost riječima: “Ne, noć ćemo provesti na trgu.” Cilj ovog odgovora je bio dvostruk – da provjere Lotovu iskrenost i da ostave dojam da ne poznaju narav ljudi u Sodomi, kao da su pretpostavljali da je noću sigurno ostati na ulici. Njihov odgovor je Lota učinio još odlučnijim da ih ne ostavi na milosti i nemilosti rulje. On je ustrajao u svom pozivu dok nisu s njim ušli u kuću. {PP 158.3}
On se nadao da će svoje namjere sakriti od dokoličara na Vratima tako što je strance uveo u svoju kuću okolnim putem, ali zbog njihova oklijevanja i odgađanja i njegovog upornog Pozivanja, oni su ih primijetili i prije no što su pošli na spavanje ispred kuće se okupila rulja bezakonika. Bila je to velika skupina mladih i starih koje su najpokvarenije strasti podjednako raspalile. Stranci su se raspitivali o osobinama ovoga grada, i Lot ih je upozorio da noću ne izlaze izvan kuće, kad su začuli uzvike i poruge rulje koja je zahtijevala da im se izvedu stranci. {PP 159.1}
Znajući da oni, ako ih izazove, mogu jednostavno provaliti u njegovu kuću, Lot je izašao da ih pokuša primiriti. “Braćo moja – reče on – molim vas, ne činite toga zla!” koristeći izraz “braćo” u smislu susjeda i nadajući se da će ih umiriti ili posramiti zbog njihovih pokvarenih namjera. Ali njegove riječi su bile poput ulja na vatru. Njihov je bijes postao poput olujne tutnjave. Vrijeđali su Lota kao onog koji se nad njima postavlja sucem i oni bi ga rastrgnuli da ga Božji anđeli nisu spasili. Nebeski vjesnici “pruže ruke van, povukoše Lota sebi u kuću i zatvore vrata”. Događaji koji su slijedili otkrili su karakter gostiju što ih je on primio. “A ljude pred vratima, mlade i stare, zablještiše tako da nisu mogli naći vrata.” Da nisu bili pogođeni dvostrukom sljepoćom, i tvrdoćom srca, Božja kazna bi u njima izazvala strah i oni bi odustali od svog zlodjela. Ove posljednje noći oni nisu griješili više od prethodnih, ali milost koja je tako dugo bila prezirana najposlije je prestala djelovati. Stanovnici Sodome su prešli granicu božanskog strpljenja, “nevidljivu granicu između Božjeg strpljenja i Božjeg gnjeva”. Vatra njegove odmazde samo što se nije zapalila u Sidimskoj dolini. {PP 159.2}
Anđeli su Lotu otkrili cilj svoj zadaće. “Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.”
Stranci koje je Lot nastojao zaštititi sada su obećali da će zaštititi njega, i spasiti sve članove njegove obitelji koji pobjegnu s njim iz ovog bezbožnog grada. Rulja se izmorila i razišla, a Lot je otišao da upozori svoju djecu. On je ponovio riječi anđela: “Na noge! Odlazite iz ovog mjesta, jer će Jahve uništiti grad.” Ali njima se činilo da se on ruga. Oni su ismijavali ono što su nazivali njegovim praznovjernim strahom. Njegove kćeri su bile pod utjecajem svojih muževa. Njima je bilo dobro tu gdje su se nalazile. One nisu mogle vidjeti znakove opasnosti. Sve je bilo kao i prije. Bili su veoma bogati i nisu mogli vjerovati u mogućnost uništenja prekrasne Sodome. {PP 159.3}
Lot se vratio žalostan i ispričao priču o svom neuspjehu. Tada su mu anđeli zapovjedili da ustane, uzme svoju ženu i dvije kćerke koje su još bile u kući i napusti grad. Ali Lot je oklijevao. Premda se svakodnevno mučio gledajući djela nasilja, on nije imao stvarnu predodžbu o ponižavajućoj i odvratnoj pokvarenosti koja je vladala u tom izopačenom gradu. On nije razumio potrebu da Božja kazna zaustavi grijeh. Neka njegova djeca su ostala u Sodomi, a njegova žena je odbila poći bez njih. Pomisao da ostavi one koji su mu na zemlji bili najdraži njemu se činila nepodnošljivom. Teško je bilo napustiti raskošan dom i sve bogatstvo što ga je stjecao cijelog života i poći kao bijedni lutalica. Opterećen žalošću on je oklijevao, nemajući želje da pode. Da nije bilo Božjih anđela, svi bi nestali u ruševinama Sodome. Nebeski anđeli su uzeli njega, njegovu ženu i kćerke za ruku i izveli ih iz grada. {PP 160.1}
Tu su ih moćni anđeli ostavili i vratili se u Sodomu da završe svoje djelo uništenja. Onaj koga je Abraham molio sada se približio Lotu. U svim gradovima u ravnici nije se moglo naći ni deset pravednih osoba, ali kao odgovor na patrijarhovu molitvu jedan je čovjek koji se bojao Boga bio otrgnut od uništenja. Zapovijed je izrečena sa zapanjujućom žestinom: “Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brda da ne budeš zatrt!” Oklijevanje je ili odgađanje moglo biti pogubno. Samo jedan čeznutljiv pogled na osuđeni grad, premišljanje zbog žalosti što ostavljaju tako predivan dom, stajalo bi ih života. Oluja božanske kazne čekala je da ovi bijedni bjegunci pobjegnu. {PP 160.2}
Ali Lot, zbunjen i prestrašen, tvrdio je da ne može učiniti ono što se od njega zahtijevalo da ga zlo ne pretekne i usmrti. Zbog života u tom pokvarenom gradu, usred nevjerstva, njegova je vjera oslabila. Knez Neba bio je na njegovoj strani, a on je ipak molio za svoj život kao da Bog, koji mu je pokazao takvu brigu i ljubav, nije mogao sačuvati njegov život. On je u cijelosti sebe trebao povjeriti božanskom Vjesniku, predajući bez sumnje i pitanja svoju volju i život u Gospodnje ruke. Ali kao i mnogi drugi, on je sam nastojao planirati svoj život: “Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno – daj da život spasim.” Grad koji se ovdje spominje bio je Soar. Grad je bio samo nekoliko kilometara udaljen od Sodome, jednako pokvaren i osuđen na uništenje. Ali Lot je molio da bude pošteđen, tvrdeći da je to samo mali zahtjev, i njegova je želja ispunjena. Gospod ga je uvjerio: “Uslišit ću ti molbu, i neću zatrti grad o kojemu govoriš.” Kako je velika Božja milost prema grješnim stvorenjima! {PP 161.1}
Još jednom je ponovljena svečana zapovijed da požuri, jer je vatrena oluja odložena, ali samo nakratko. Međutim, jedan se bjegunac usudio pogledati na osuđeni grad i ona je postala spomenik Božjeg suda. Da Lot nije oklijevao poslušati Božansko upozorenje, i da je pobjegao u planine bez riječi moljenja ili primjedbe, i njegova bi žena pobjegla. Utjecaj njegovog primjera spasio bi je od grijeha koji je zapečatio njenu sudbinu. Ali njegovo oklijevanje i odlaganje nju je navelo da olako shvati božansko upozorenje. Iako je tijelom bila u ravnici, njeno je srce bilo u Sodomi, a ona je zajedno s njom uništena. Ona se pobunila protiv Boga jer je njegova kazna obuhvatila njeno bogatstvo i njenu djecu. Premda joj je bila pokazana velika naklonost time što je pozvana iz bezbožnog grada, ona je smatrala da se prema njoj oštro postupalo jer je njeno bogatstvo, koje se godinama stjecalo, moralo biti prepušteno uništenju. Umjesto da zahvalno prihvati oslobođenje, ona se drsko okrenula žaleći za životom onih koji su odbacili božansko upozorenje.
Njen je grijeh pokazao da je ona nedostojna života, jer nije bila zahvalna što joj je život bio sačuvan. {PP 161.2}
Moramo paziti da ne postupamo olako prema Božjem milostivom planu za naše spasenje. Postoje kršćani koji kažu: “Nije me briga hoću li biti spašen ako moja žena i djeca nisu spašeni zajedno sa mnom.” Oni misle da za njih Nebo neće biti Nebo bez onih koji su im tako dragi. Ali, da li oni koji ovako misle imaju ispravnu predodožbu o vlastitom odnosu s Bogom, u svjetlu njegove velike dobrote i milosti prema njima? Jesu li oni zaboravili da ih za službu njihovom Stvoritelju i Otkupitelju vežu najsnažnije veze ljubavi, časti i odanosti? Poziv milosti upućen je svima, i budući da naši prijatelji odbacuju SpasiteIjevu ljubav koja moli, hoćemo li se i mi okrenuti? Otkupljenje duše je dragocjeno. Krist je platio beskonačnu cijenu za naše spasenje, i tko cijeni vrijednost ove velike žrtve ili vrijednost duše neće prezirati Božju ponuđenu milost zato što su drugi odlučili tako učiniti. Sama činjenica da drugi zanemaruju njegove pravedne zahtjeve treba nas potaknuti na veću marljivost da sami služimo Bogu, i da sve one na koje možemo izvršiti utjecaj povedemo da prihvate njegovu ljubav. {PP 162.1}
“Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar…” činilo se da zrake jutra gradovima u ravnici donose samo blagostanje i mir. Život se budio na ulicama, ljudi su tog dana pošli svojim putovima, za poslom ili zabavom. Lotovi su se zetovi ismijavali strahu i upozorenjima senilnog starca. Ali oluja je počela iznenada i neočekivano, kao udarac groma iz vedra neba. Gospod je pustio kišu sumpora i vatre s neba na gradove i plodnu dolinu. Sve njene palače i hramovi, skupe građevine, vrtovi i vinogradi, i gomila koja je tražila zadovoljstva i samo noć prije uvrijedila nebeske vjesnike — sve je bilo uništeno. Dim požara se podizao kao dim iz velike peći. Divna je Sidimska dolina postala pustoš, mjesto koje nikada neće biti ni naseljeno ni izgrađeno, svjedok svim naraštajima o sigurnosti Božje kazne nad prijestupnicima. {PP 162.2}
Plamen koji je progutao gradove u ravnici baca svoju svjetlost upozorenja sve do današnjih vremena. To nas uči zastrašujućoj i svečanoj pouci da premda Božja milost dugo trpi prijestupnike, postoji granica preko koje ljudi više ne mogu griješiti.
Kad se napuni mjera, tada se povlače ponude milosti i počinje izvršenje presude. {PP 162.3}
Otkupitelj svijeta obznanjuje da postoje veći grijesi od onih zbog kojih su uništeni Sodoma i Gomora. Krivnja onih koji čuju kako evanđelje poziva grješnike na pokajanje, i ne obraćaju pozornost na njega, veća je pred Bogom od stanovnika Sidimske doline. A još je veći grijeh onih koji tvrde da poznaju Boga i drže njegove zapovijedi, a ipak svojim karakterima i svakodnevnim životom poriču Krista. U svjetlu Spasiteljeva upozorenja, sudbina Sodome je svečan ukor, ne samo onima koji su krivi za širenje grijeha već svima koji se igraju sa svjetlošću i prednostima što su im upućene s Neba. {PP 165.1}
Istiniti Svjedok govori crkvi u Efezu: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja.” (Otk 2,45) Spasitelj čeka odgovore na svoje ponude ljubavi i oprosta s nježnijim sažaljenjem od onoga koje pokreće srce zemaljskih roditelja da oproste zalutalom, izmučenom sinu. On ovim riječima doziva zalutale: “Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama.” (Mal 3,7) Ali ako oni koji su u zabludi uporno odbijaju obratiti pozornost na njegov glas koji ih poziva s nježnom, sažaljivom ljubavlju, oni će naposljetku biti ostavljeni u tami. Srce koje je tako dugo zanemarivalo Božju milost, otvrdne u grijehu i više ne osjeća utjecaj Božje milosti. Strašna će biti sudbina duše za koju će Spasitelj naposljetku reći da se: “… udružila s kumirima: pusti ga.” (Hoš 4,17) Gradovima ravnice će biti lakše na dan suda nego onima koji su poznavali Kristovu ljubav, a ipak se okrenuli i izabrali zadovoljstva grješna svijeta. {PP 165.2}
Vi koji prezirete ponude milosti, razmislite o velikom broju zapisa koji se gomilaju protiv vas u nebeskim knjigama, jer se tamo čuvaju zapisi o bezbožnosti naroda, obitelji i pojedinaca. Bog može dugo trpjeti dok se izvještaj nastavlja, pozivati na pokajanje i nuditi oprost, no ipak će doći vrijeme kad će izvještaj biti završen, kad će njegova odluka odrediti čovjekovo konačno odredište. Tada će se dati znak da počne izvršenje presude. {PP 165.3}
Religiozno stanje današnjeg svijeta daje povod za uzbunu. Božja milost služi za igru. Mnogi obezvrjeđuju Jahvin Zakon “dok naučavaju kao moju nauku zapovijedi ljudske” (Mt 15,9). Nevjerstvo prevladava u mnogim crkvama u našoj zemlji, ne nevjernost u sveopćem smislu, otvoreno poricanje Biblije, već nevjernost koja je obučena u odjeću kršćanstva, dok potkopava vjeru u Bibliju kao Božje otkrivenje. Žarko posvećenje i pobožnost zamijenjeni su ispraznim formalizmom. Posljedice su prevladavanje otpada i osjetilnosti. Krist je rekao: “Bit će tada kao u vrijeme Lotovo… Isto će se tako dogoditi u onaj Dan u koji se pojavi Sin Čovječji.” (Lk 17,28.30) Svakodnevni zapisi o događajima svjedoče o ispunjenju njegove riječi. Svijet brzo sazrijeva za uništenje. Uskoro će Božji sudovi biti izliveni i grijeh i grješnici uskoro uništeni. {PP 166.1}
Spasitelj je rekao: “Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan kao zamka, jer će doći na sve stanovnike cijele zemlje” – na sve čiji su se interesi usredotočili na ovaj svijet. “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati pred Sinom Čovječjim.” (Lk 21,34-36) {PP 166.2}
Prije uništenja Sodome Bog je Lotu poslao poruku: “Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj!
Bježi u brdo, da ne budeš zatrt!” Kristovi su učenici prije razoenja Jeruzalema čuli isti glas upozorenja: “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore!” (Lk 21,20.21) Oni nisu smjeli gubiti vrijeme spašavajući svoj imetak, već su trebali iskoristiti priliku za bijeg. {PP 166.3}
Bio je to izlazak, promišljeno razdvajanje od bezbožnika, bijeg da bi se spasio život. Tako je to bilo u vrijeme Noe i u vrijeme Lota, tako je bilo s učenicima prije uništenja Jeruzalema, i tako će biti i u posljednjim danima. Božji se glas ponovno čuo u poruci upozorenja, zapovijedajući njegovom narodu da se odvoji od sveopće pokvarenosti. {PP 166.4}
Stanje pokvarenosti i otpada koje će u posljednjim danima vladati u vjerskom svijetu prikazano je proroku Ivanu u viđenju o Babilonu: “Veliki grad koji kraljuje nad kraljevima zemlje.” (Otk 17,18) Prije njegovog uništenja uputit će se poziv: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!” (Otk 18,4) Kao i u danima Noe i Lota mora postojati očita razlika između grijeha i grješnika. Ne može biti kompromisa između Boga i svijeta, nema spašavanja svjetovnih blaga. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara…” (Mt 6,24) {PP 167.1}
Poput stanovnika Sidimske doline ljudi sanjaju o blagostanju i miru. “Bježi, da život spasiš,” upozorenje je Božjih anđela, ali čuju se i drugi glasovi kako govore: “Ne uzbudujte se, nema razloga za uzbunu.” Mnoštvo viče: “Mir i sigurnost”, dok Nebo objavljuje da uništenje samo što nije došlo na prijestupnike. U noći prije njihova uništenja gradovi u ravnici su uživali u zadovoljstvima i rugali se strahu i upozorenjima Božjih vjesnika, ali ti su rugači nestali u plamenu, te iste noći vrata milosti su se zauvijek zatvorila za bezbožne, bezbrižne stanovnike Sodome. Boga se ne može uvijek vrijeđati, s Njim se neće nioći još dugo igrati. “Dolazi nesmiljeni Jahvin dan – gnjev i jarost – da u pustoš zemlju prometne, da istrijebi iz nje grešnike.” (Iz 13,9) Velik dio svijeta će odbaciti Božju milost i zahvatit će ga brzo i nepovratno uništenje. Ali oni koji obrate pozornost na upozorenje “prebivat će pod zaštitom Svemogućega” i “u sjeni Svemogućega”. Njegova će istina biti njihov štit i obrana. Njima je namijenjeno obećanje: “Nasitit ću ga danima mnogim, Pokazat mu spasenje svoje.” (Ps 91,1.2.16) {PP 167.2}
Lot je kratko vrijeme živio u Soaru. I tamo je prevladala pokvarenost kao i u Sodomi, te se on bojao ostati da grad ne bi bio uništen. Nedugo zatim i Soar je bio uništen kao što je Bog i namjeravao. Lot se uputio u planine i živio u pećini lišen svega zbog čega se usudio svoju obitelj izložiti utjecaju bezbožnog grada. Međutim, prokletstvo Sodome ga je i tamo slijedilo. Grješno je ponašanje njegovih kćerki bilo posljedica zlog utjecaja tog pokvarenog mjesta.
Njegova moralna pokvarenost je toliko prožimala njihov karakter da one nisu mogle razlučivati dobro od zla. Lotovo jedino potomstvo, Moapci i Amonci, bili su pokvarena, idolopoklonička plemena, pobunjenici protiv Boga i ljuti neprijatelji njegovog naroda. {PP 167.3}
Kakve li suprotnosti između Abrahamova i Lotova života! Oni su nekada bili drugovi, bogoslužbujući na jednom žrtveniku, stanujući jedan pored drugog u svojim šatorima, ali kako su sada bili udaljeni! Lot je izabrao Sodomu zbog zadovoljstava i zarade. Ostavljajući Abrahamov žrtvenik i njegove svakodnevne žrtve živom Bogu, on je svojoj djeci dopustio da se miješaju s pokvarenim i idolopokloničkim ljudima, ali on je ipak u svom srcu sačuvao strah Božji jer u Pismu kaže da je on bio pravedan čovjek, a njegovu pravednu dušu su mučili pokvareni razgovori što ih je svakodnevno morao slušati, nasilje i zločin koji nije mogao zaustaviti. On je napokon bio spašen kao “glavnja iz ognja izvučena” (Zah 3,2), ali lišen svoje imovine, lišen žene i djece, živeći u pećini, kao divlje zvijeri, osramoćen u starim danima, a svijetu nije dao narod pravednih ljudi, već dva idolopoklonička naroda, u neprijateljstvu s Bogom i ratvi s njegovim narodom, sve dok se čaša pokvarenosti nije napunila, a oni određeni za uništenje. Kako su strašne bile posljedice potekle iz jednog pogrešnog koraka! {PP 168.1}
Mudri čovjek kaže: “Ne trudi se stjecati bogatstvo; okani se takve misli.” “Tko se grabežu oda, razara svoj dom, a tko mrzi mito, živjet će.” (Izr 23,4; 15,27) Apostol Pavao kaže: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje.” (1 Tim 6,9) {PP 168.2}
Kad je Lot došao u Sodomu, on se u cijelosti namjeravao uzdržavati od pokvarenosti i zapovijedati svojoj obitelji da ga slijedi. Međutim, on očito nije uspio. Pokvareni utjecaji oko njega djelovali su na njegovu vjeru, a druženje njegove djece sa stanovnicima Sodome djelomično je povezalo njegove interese s njihovima. Posljedice su pred nama. {PP 168.3}
Mnogi još uvijek čine istu pogrešku. Birajući dom oni više gledaju na prolazne prednosti koje mogu imati nego na moralni i društveni utjecaj koji će okruživati njih i njihove obitelji.
Oni biraju divnu i plodnu zemlju, ili se sele u neki grad u razvitku nadajući se da će sebi osigurati blagostanje, ali njihova su djeca okružena kušnjama i ona prečesto stvaraju prijateljstva koja nisu pogodna za razvitak njihove pobožnosti i oblikovanje pravednog karaktera. Okružje raspuštena morala, nevjerstva, ravnodušnosti prema religiji, obično djeluje protiv roditeljskog utjecaja. Primjeri pobune protiv roditeljskog i božanskog autoriteta uvijek su pred mladima, a mnogi postaju bliski s nevjernicima i neznabošcima i udružuju se s Božjim neprijateljima. {PP 168.4}
Kad biramo dom, Bog želi da prvo razmatramo moralne i vjerske utjecaje koji će okruživati nas i naše obitelji. Možda ćemo biti u kušnji jer mnogi ne mogu naći okružje koje žele, a kad nas dužnost poziva, Bog će nas osposobiti da ostanemo nepokvareni, ako pazimo i molimo se, vjerujući u Kristovu milost. Međutim, mi se ne trebamo nepotrebno izlagati utjecajima koji su nepovoljni za razvitak kršćanskog karaktera. Kad mi svojom voljom odlazimo u svjetovno i nevjerničko okružje, mi Boga činimo nezadovoljnim i iz svojih domova tjeramo svete anđele. {PP 169.1}
Oni koji svojoj djeci osiguravaju bogatstvo i čast na štetu njihovog vječnog dobitka, na kraju će uvidjeti da su ove prednosti bile strašan gubitak. Mnogi, kao i Lot, gledaju propast svoje djece, i jedva uspijevaju spasiti svoje vlastite duše. Njihovo je životno djelo izgubljeno, njihov je život žalostan neuspjeh. Da su slušali istinsku mudrost, njihova su djeca mogla imati manje svjetovnog blagostanja, ali ona bi stekla pravo na besmrtno nasljedstvo. {PP 169.2}
Baština koju je Bog obećao svom narodu ne pripada ovom svijetu. Abraham nije imao zemlje, “ni jednu stopu zemlje”. (Dj 7,5) On je bio bogat zemaljskim dobrima, i on ih je koristio na slavu Bogu i dobro svojih bližnjih, ali on ovaj svijet nije smatrao svojim domom. Gospod ga je pozvao da ostavi svoje idolopokloničke zemljake, s obećanjem o Kanaanu kao vječnom nasljedstvu, a ipak ni on ni njegov sin ili unuci nisu ga primiili. Kad je Abraham želio imati grob za svoje mrtvace, on ga je morao kupiti od Kanaanaca. Njegova jedina imovina u obećanoj zemlji bila je ta kamenita makpelska špilja. {PP 169.3}
Međutim, Božja riječ nije iznevjerila, niti se ona konačno ispunila kad je židovski narod osvojio Kanaan.
“A obećanja su dana Abrahamu i njegovu Potomku.” (Gal 3,6) Sam je Abraham trebao sudjelovati u ovom nasljeđu. Možda se činilo da Božje ispunjenje kasni “jer je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuća godina” (2 Pt 3,8), da je ono odloženo, ali u određeno vrijeme “stiže polako… jer doista će doći i neće zakasniti” (Hab 2,3). Dar Abrahamu i njegovom potomstvu nije samo obuhvaćao Kanaansku zemlju, već cijelu Zemlju. Apostol kaže: “Obećanje Abrahamu ili njegovu potomstvu da će biti baštinik svijeta nije dano zavisno od nekog zakona, već od pravednosti vjere.” (Rim 4,13) Biblija jasno uči da će se obećanje dano Abrahamu ispuniti u Kristu. Svi oni koji su Kristovi jesu “Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju”, baštinici “neprolazne, neokaljane, neuvele baštine” – zemlje oslobođene od prokletstva grijeha. (Gal 3,29; 1 Pt 1,4) Jer “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega,” i “Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživati”. (Dn 7,27; Ps 37,11) {PP 169.4}
Bog je Abrahamu dao uvid u ovu besmrtnu baštinu i on je bio zadovoljan ovom nadom. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac.” (Heb 11,9.10) {PP 170.1}
O Abrahamovom potomstvu je napisano; “U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su tudinci i putnici na zemlji.” (13 redak) Mi ovdje moramo živjeti kao stranci i putnici kao da ćemo primiti “bolju, to jest nebesku domovinu” (16. redak). Oni koji su Abrahamova djeca tražit će grad koji je i on tražio, grad “kojemu je Bog graditelj i tvorac”. {PP 170.2}
15 Izakova ženidba
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 24.
Abraham je ostario i uskoro očekivao smrt, ali mu je ostalo da obavi još jedno djelo kako bi svom potomstvu osigurao ispunjenje obećanja. Bog je Izaka odredio za nasljednika koji će držati njegov Zakon i oca izabranog naroda, ali on je još uvijek bio neoženjen. Stanovnici Kanaana su se predali idolopoklonstvu, a Bog je zabranio svom narodu da s njima stupaju u brak, znajući da će takvi brakovi voditi k otpadu. Patrijarh se bojao pokvarenih utjecaja koji su okruživali njegova sina. Abrahamova vjera u Boga i pokoravanje njegovoj volji odražavali su se u Izakovu karakteru, ali osjećaji ovog mladog čovjeka bili su snažni, a on je bio blage i popustljive naravi. Ako bi se udružio s onima koji se nisu bojali Boga, on bi bio u opasnosti da zbog sloge žrtvuje načela. U Abrahamovu umu izbor žene za njegova sina bilo je pitanje od najveće važnosti. Nastojao je da on oženi osobu koja ga neće odvoditi od Boga. {PP 171.1}
Sklapanje brakova u drevnim vremenima obično su obavljali roditelji, a to je bio običaj i medu onima koji su obožavali Boga. Ni od koga se nije očekivalo da oženi nekoga koga nije volio, već su iskusni, bogobojazni roditelji svojom sposobnošću prosuđivanja vodili mlade u izboru osobe kojoj će dati svoje osjećaje. Protivljenje ovom običaju smatralo se nepoštovanjem roditelja, ili čak i zločinom. {PP 171.2}
Izak je, vjerujući u mudrost i ljubav svog oca, bio zadovoljan što njemu može prepustiti ovo pitanje, vjerujući da će ga Bog voditi u izboru. Patrijarhove su se misli okrenule rodu njegova oca u Mezopotamiji. Premda nisu bili slobodni od idolopoklonstva, oni su očuvali znanje i službu istinitom Bogu. Izak, nije smio napustiti Kanaan i poći k njima, ali moguće je da se medu njima može naći osoba koja će htjeti napustiti svoj don i pridružiti mu se u očuvanju istinskog obožavanja živog Boga.
Abraham je ovo važno pitanje povjerio “svome najstarijem sluzi”, pobožnu čovjeku, iskusna i zdrava rasuđivanja, koji mu je dugo i vjerno služio. On je od ovog sluge zahtijevao da položi svečanu zakletvu pred Gospodom, da njegovom sinu Izaku neće naći ženu medu Kanaancima, već u Nahorovoj obitelji u Mezopotamiji. On ga je obvezao da Izaka ne vodi tamo. Ako se ne nađe djevojka koja će napustiti svoj rod, tada će on biti slobodan od svoje zakletve. Patrijarh ga je ohrabrio u njegovom teškom i osjetljivom pothvatu uvjerenjem da će Bog njegov zadatak okruniti uspjehom. “Jahve, Bog nebesa,” rekao je on, “koji me je odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja… pred tobom će poslati svog anđela.” {PP 171.3}
Poslanik je pošao bez odlaganja. Uzimajući sa sobom deset deva za potrebe njegove skupine i za djevojčinu pratnju koja će se možda s njim vratiti, kao i darove za buduću ženu i njene prijateljice, on je pošao na dugi put iza Damaska, prema bogatim ravnicama koje graniče s velikom rijekom na istoku. Kad je stigao u Haran, “Nahorov grad”, zastao je izvan gradskih zidova, blizu izvora na koji su žene uvečer dolazile po vodu. Bio je zabrinut. Iz odluke koju on donese mogu se izroditi ozbiljne posljedice, ne samo za njegova gospodara već i za buduće naraštaje, a kako mudro izabrati među potpunim strancima? Sjećajući se Abrahamovih riječi, da će Bog poslati svog anđela, on se žarko molio za vodstvo. U obitelji svog gospodara navikao je na neprekidne izraze ljubaznosti i gostoljubivosti, te je on sada zamolio da mu se jednim činom učtivosti ukaže na djevojku koju je Bog izabrao. {PP 172.1}
Jedva da je izgovorio molitvu prije no što je primio odgovor. Među ženama koje su se okupile na izvoru, njegovu je Pozornost privuklo učtivo ponašanje jedne od njih. Dok je odlazila od izvora, stranac joj je izašao u susret tražeći vodu iz čaga na njenom ramenu. Ona je ljubazno odgovorila na zahtjev i ponudila da zahvati vodu i za deve, službu koju su i kneževske kćeri običavale obavljati za stada svojih očeva, Tako je on dobio željeni znak. “Djevojka je bila krasna” i njena učtiva spremnost pružila je dokaz o ljubaznom srcu i aktivnoj, djelotvornoj naravi.
Dosad je božanska ruka bila s njom. Nakon što je bogatim darovima odao priznanje njenoj ljubaznosti, poslanik ie upitao za njeno podrijetlo, i kad je saznao da je kćerka Betuela, Abrahamova nećaka, on se “duboko nakloni te iskaže poštovanje Jahvi”. {PP 172.2}
Čovjek je zamolio za gostoprimstvo u kuci njenog oca, i izražavajući svoju zahvalnost, otkrio svoju vezu s Abrahamom. Djevojka je, vrativši se kući, ispričala što se dogodilo, a Laban, njen brat, odmah je požurio da dovede stranca i njegove pratioce i ukaže im gostoprimstvo. {PP 173.1}
Eliezer nije želio jesti sve dok nije objasnio svoju zadaću, ispričao o molitvi na izvoru i svim okolnostima. Onda je rekao: “A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi: ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo.” Odgovor je bio: “Od Jahve to dolazi; mi tu ne možemo reći ni da ni ne. Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.” {PP 173.2}
Nakon što je dobio odobrenje obitelji pitao je i Rebeku da li želi poći tako daleko od doma svoga oca i udati se za Abrahamova sina. Ona je vjerovala, na osnovi onoga što se dogodilo, da ju je Bog izbrao za Izakovu ženu i ona je odgovorila: “Hoću.” {PP 173.3}
Sluga je, predosjećajući radost svog gospodara zbog uspjeha njegove zadaće, bio nestrpljiv da pođe, i oni su ujutro pošli na put kući. Abraham je živio u Beer Sebi, a Izak, koji je čuvao stada u okolnim područjima, vratio se u očev šator da čeka povratak vjesnika iz Harana. “U predvečerje izađe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze. Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve pa zapita slugu: „Tko je onaj čovjek što poljem ide nama u susret?’ A sluga odgovori: ‘Ono je moj gospodar.’ Nato ona uze koprenu te se pokri. Sluga ispriča Izaku sve što je učinio. Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.“ {PP 173.4}
Abraham je znao za poslijedice sklapanja brakova između onih koji su se bojali Boga i onih koji nisu, od Kainova do njegova vremena.
Pred njima su bile poslijedice njegovog braka s Hagarom, kao i bračnih veza Išmaela i Lota. Abrahamov i Sarin nedostatak vjere doveo je do rođenja Jišmaela, do miješanja pravednog potomstva s bezbožnicima. Utjecaj majčinog idolopokloničkog roda i Jišmaelove veze s poganskim ženama sprečavale su očev utjecaj na sina. Hagarina ljubomora i žene koje je ona izabrala Jišmaelu okružili su njegovu obitelj preprekama što ih je Abraham uzalud pokušavao prijeći. {PP 173.5}
Abrahamova učenja u mladosti nisu ostala bez učinka na Jišmaela, ali utjecaj njegovih žena doveo je do idolopoklonstva u njegovoj obitelji. Odvojen od svog oca i ogorčen sukobima i prepirkama u domu lišenom ljubavi i straha Božjeg, Jišmael je bio prisiljen da izabere divlji, pljačkaški život pustinjskog vode, “ruka će se njegova dizati na svakoga, i svačija ruka na njega.” (Post 16,12) U svojim kasnijim godinama on se pokajao zbog svojih zlih puteva i vratio se očevom Bogu, ali karakterni pečat koji je dao svom potomstvu ostao je. Narod koji je proizišao iz njega bio je nemiran, pogan narod, koji je Izakovim potomcima uvijek bio smetnja i muka. {PP 174.1}
Lotova žena je bila sebična i nevjerna, a njen utjecaj je njenog muža razdvojio od Abrahama. Da nije bilo nje, Lot ne bi ostao u Sodomi, lišen savjeta mudrog patrijarha koji se bojao Boga. Da nije bilo vjernih pouka što ih je ranije primio od Abrahama, utjecaj njegove žene i veze s tim bezbožničkim gradom navele bi ga na otpad od Boga. Lotov brak i njegov izbor Sodome kao svog doma bili su prve karike u nizu događaja koji su u narednim naraštajima svijetu donosili zlo. {PP 174.2}
Nitko tko se boji Boga ne može se bez opasnosti povezivati s onima koji ga se ne boje. “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Am 3,3) Sreća i blagostanje bračnog odnosa ovise o jedinstvu obiju strana, a medu vjernicima i nevjernicima postoji radikalna razlika u ukusima, sklonostima i ciljevima. Oni služe dva gospodara među kojima ne može biti sloge. Bez obzira koliko su nečija načela čista i ispravna, utjecaj nevjernog bračnog druga će uvijek odvoditi od Boga. {PP 174.3}
Onaj koji je ušao u bračni odnos dok je bio neobraćen, nakon obraćenja ima veću obvezu vjernosti svom bračnom drugu, bez obzira na različitost u vjeri, ali ipak Božji zahtjevi trebaju biti iznad svih zemaljskih odnosa, premda to može dovesti do progona i iskušenja. S duhom ljubavi i krotosti ova vjernost može utjecati na obraćenje nevjernika. Međutim, Biblija zabranjuje brak kršćana s nevjernima. Gospodnja zapovijed glasi: ”Nebudite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom.” (2 Kor 6,14.17.18) {PP 175.1}
Bog je Izaku ukazao veliku čast time što ga je učinio baštinikom obećanja kroz koje je svijet trebao biti blagoslovljen, a ipak kad je navršio četrdeset godina, on se pokorio očevoj odluci kad je on odredio iskusnog, bogobojaznog slugu da mu izabere ženu. Posljedica je tog braka, kako ga Biblija opisuje, nježna i divna slika obiteljske sreće: “Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.” {PP 175.2}
Kakva suprotnost između Izakovog načina života i života koji vode mladi današnjeg vremena, čak i kršćani! Mladi ljudi prečesto smatraju da je davanje njihovih osjećaja pitanje o kojem isključivo oni moraju odlučiti, odluka koji ni Bog ni njihovi roditelji ne trebaju nadzirati. Prije nego što postanu muškarci ili žene oni sebe smatraju sposobnim da donose vlastite odluke, bez pomoći svojih roditelja. Nekoliko godina braka su obično dovoljne da im ukazu na njihovu grešku, ali tada je obično prekasno da se spriječe njegove pogubne posljedice. Istom nedostatku mudrosti i samokontrole koji je uzrokovao prenagljen izbor dopušta se da poveća zlo sve dok brak ne postane mrzak jaram. Mnogi su tako uništili svoju sreću u ovom životu i nadu u život koji će doći. {PP 175.3}
Ako postoji neko pitanje koje treba pozorno razmatrati i za koje treba tražiti savjet starijih i iskusnijih osoba, to je pitanje braka. Ako je ikada Biblija bila potrebna kao savjetnik, ako se ikada treba tražiti božanski savjet u molitvi, onda je to prije no što napravimo korak koji dvije osobe veže zajedno za cijeli život. {PP 175.4}
Roditelji nikada ne trebaju izgubiti iz vida vlastitu odgovornost za buduću sreću njihove djece. Izakova je pokornost očevoj odluci bila posljedica odgoja koji ga je naučio voljeti život poslušnosti.
Dok je Abraham zahtijevao da njegova djeca poštuju roditeljski autoritet, njegov svakodnevni život je svjedočio da taj autoritet nije bila sebična ili samovoljna kontrola, već da je utemeljen na ljubavi, a cilj mu je bio sreća i dobrobit. {PP 175.5}
Očevi i majke bi trebali znati da na njima počiva dužnost da usmjeravaju osjećaje mladih, da bi ih oni usmjerili na one koji će postati prikladni bračni drugovi. Oni bi trebali smatrati svojom dužnošću da, vlastitim učenjem i primjerom, uz pomoć Božje milosti, tako oblikuju dječji karakter od najranijih godina da oni budu čisti i plemeniti i da ih privlači dobrota i istina. Slično se međusobno privlači, slični cijene slične. Neka ljubav prema istini, čistoći i dobroti bude rano usađena u dušu, i mladi će tražiti društvo onih koji posjeduju iste karakteristike. {PP 176.1}
Neka roditelji nastoje, svojim vlastitim karakterom u životu u domu, primjerom pokazati ljubav i dobrohotnost nebeskog Oca. Neka dom bude ispunjen sunčevom svjetlošću. Ovo će za vašu djecu biti daleko vrednije od zemlje ili novca. Neka ljubav iz doma živi u njihovim srcima, da se doma svog djetinjstva sjećaju kao mjesta mira i sreće, odmah nakon Neba. Članovi obitelji nemaju svi isti karakter i često će se javljati prilike za vježbanje strpljenja i ustrajnosti, ali ljubavlju i samodisciplinom svi mogu biti ujedinjeni u najprisnijoj zajednici. {PP 176.2}
Istinska ljubav je visoko i sveto načelo, u naravi potpuno različito od one ljubavi koju bude porivi i koja iznenada iščezava kad se nade pred ozbiljnim iskušenjem. Vjernošću dužnosti u roditeljskom domu mladi se pripremaju za vlastite domove. Neka tu vježbaju samoodricanje i pokazuju ljubaznost, učtivost i kršćansku suosjećajnost. Tako će se očuvati plamen ljubavi u srcu, i oni koji izlaze iz takvog doma da postanu glave vlastite obitelji znat će kako da promiču sreću onih koje su izabrali kao druga u životu. Brak, umjesto da bude kraj ljubavi, bit će njen početak. {PP 176.3}
16 Jakov i Ezav
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 25,19-34 i 27.
Jakov i Ezav, Izakovi blizanci, predstavljaju očitu suprotnost u karakteru i životu. Božji je anđeo prije njihova rođenja prorekao ovu nejednakost. Kad je kao odgovor na Rebekinu zabrinutu molitvu objavio da će dobiti dva sina, on joj je otkrio njihovu budućnost, da će svaki od njih postati glava moćnog naroda, da će jedan biti veći od drugoga te da će mlađi imati prvenstvo. {PP 177.1}
Ezav je odrastao uživajući u samozadovoljstvu i usredotočavanju svih svojih interesa na sadašnjost. Ne podnoseći ograničenja, on je uživao u divljoj slobodi lova te je rano izabrao život lovca. Ipak, on je bio očev miljenik. Tihog, miroljubivog pastira privukla je smjelost i snaga starijeg sina, koji je bez straha prolazio planinama i pustinjom, vraćajući se kući s ulovom za svog oca i uzbudljivim izvješćima o svom pustolovnom životu. Jakov, ozbiljan, marljiv, brižan, uvijek razmišljajući više o budućnosti nego o sadašnjosti, bio je zadovoljan životom kod kuće, zaokupljen brigom oko stada i obradom zemlje. Njegova je majka cijenila njegovu strpljivu ustrajnost, marljivost i oprez. Njegovi su osjećaji bili duboki i snažni, a njegova nježna, neprekidna pozornost više je pridonosila njenoj sreći nego Ezavova plahovita i povremena ljubaznost. Rebeka je više voljela Jakova. {PP 177.2}
Izak i Rebeka su obećanja dana Abrahamu i njegovom sinu smatrali velikim ciljem svojih nada i čežnji. Jakov i Ezav su bili upoznati s ovim obećanjima. Oni su učeni da pravo prvorodstva smatraju važnim, jer je to obuhvaćalo ne samo nasljedivanje zemaljskog bogatstva već i duhovnog prvorodstva. Primatelj je trebao biti svećenik obitelji, a iz loze njegovih potomaka na svijet je trebao doći Otkupitelj. S druge strane, na prvorođencu su počivale i obveze. Onaj koji naslijedi njegove blago, slove, mora posvetiti svoj život Bogu. On, kao i Abraham, mora biti poslušan božanskim zahtjevima. Prilikom ženidbe, u obiteljskim odnosima i u javnom životu on se morao pozivati na Božju volju. {PP 177.3}
Izak je svojim sinovima obznanio ove prednosti i uvjete i jasno rekao da Ezav, kao najstariji, ima pravo prvorodstva. Ali Ezav nije ljubio pobožnost i nije imao sklonosti prema vjerskom životu. Zahtjeve koji su dolazili s duhovnim prvorodstvom smatrao je nepoželjnim, čak i mrskim ograničenjima. Božji Zakon, koji je bio uvjet božanskog saveza s Abrahamom, Ezav je smatrao ropskim jarmom.
Sklon samozadovoljstvu, on ni za čim nije toliko težio kao za slobodom da čini ono što želi. Sreća je za njega bila u moći i bogatstvu, slavlju i uživanju. Uživao je u neograničenoj slobodi divljeg, skitničkog života. Rebeka je pamtila riječi anđela, i ona je imala jasniji uvid u karakter svog sina od njenog muža. Bila je uvjerena da je Jakovu namijenjeno nasljedstvo božanskog obećanja. Ona je Izaku ponovila anđelove riječi, ali očevi su osjećaji bili usredotočeni na starijeg sina, i on je ostao nepokolebljiv u svojoj namjeri. {PP 178.1}
Jakov je od svoje majke saznao o božanskom nagovještaju da bi prvorodstvo trebalo pripasti njemu i to ga je ispunilo neizrecivom željom za prednostima što ih je ono donosilo. On nije težio za očevim bogatstvom, već je predmet njegove čežnje bilo duhovno prvorodstvo. Razgovarati s Bogom kao pravedni Abraham, prinositi žrtve pomirenja za svoju obitelj, biti praotac izabranog naroda i obećanog Mesije, naslijediti vječno blago obuhvaćeno blagoslovom Saveza – to su bile prednosti i čast koje su zapalile njegove najdublje čežnje. Njegov je um uvijek gledao u budućnost, pokušavajući razumjeti nevidljive blagoslove.{PP 178.2}
On je sa skrivenom čežnjom slušao sve što je njegov otac rekao o duhovnom prvorodstvu i pozorno čuvao ono što je ču od svoje majke. Ovaj je predmet danju i noću zaokupljao njegove misli dok nije prožeo sve njegove životne interese. Ali premda je vječne blagoslove cijenio više od zemaljskih, Jakov nije iz iskustva poznavao Boga koga je poštovao. Božanska milost nije preobrazila njegovo srce. On je vjerovao da se obećanje koje se odnosilo na njega nije moglo ispuniti sve dok pravo prvorvorodstva pripada Ezavu, te je neprekidno razmišljao o načinu kojim bi mogao osigurati blagoslove što ih je njegov brat tako olako uzimao, a koji su njemu bili tako dragocjeni. {PP 178.3}
Kad je Ezav, vrativši se jednog dana kući iscrpljen i umoran od lova, zatražio hranu koju je Jakov pripremao, ovaj potonji, u čijem je umu bila samo jedna misao, iskoristio je prigodu i ponudio da zadovolji bratovu glad u zamjenu za prvenaštvo. “Evo me skoro na smrti; što će mi prvorodstvo!” rekao je nepromišljeni, popustljivi lovac. I zbog variva od leće Ezav je prepustio svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio zakletvom. Hranu je za vrlo kratko vrijeme mogao dobiti u šatoru svog oca, ali da bi trenutno zadovoljio svoju želju, on je bezobzirno trgovao sa slavnom baštinom koju je sam Bog obećao njegovim očima. Njega je zanimala samo sadašnjost. On je bio spreman žrtvovati nebesko za zemaljsko, zamijeniti buduće dobro za trenutno zadovoljstvo. {PP 179.1}
“Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo.” On je osjetio olakšanje kad ga se oslobodio. Sada nije bilo prepreka na njegovu putu, mogao je raditi što je želio. Koliko je mnogo onih koji zbog ovih divljih zadovoljstava, pogrešno nazvanih sloboda, još uvijek prodaju svoje pravo prvorodstva na čistu i neokaljanu baštinu, vječnu nebesku baštinu! {PP 179.2}
Budući da je uvijek bio podložan vanjskim, zemaljskim privlačnostima, Ezav je uzeo dvije žene medu hetitskim kćerima. One su služile lažnim bogovima, a njihovo je idolopoklonstvo Izaku i Rebeki donosilo tešku bol. Ezav je pogazio jedan od uvjeta Saveza, koji je zabranjivao bračne veze između izabranog naroda i neznabožaca, a Izak je još uvijek bio nepokolebljiv u svojoj odluci da mu podari prvorodstvo. Rebekino razmišljanje, Jakovljeva snažna želja za blagoslovom i Ezavova ravnodušnost prema vlastitim obvezama nisu mogle promijeniti očevu namjeru. {PP 179.3}
Prošle su godine dok Izak, star i slijep, očekujući skoru n nije odlučio da više ne odlaže blagoslivljanje starijeg sina. tim znajući za protivljenje Rebeke i Jakova, on je odlučio obaviti ovaj svečani obred u tajnosti. U skladu s običajem da se u takvoj prigodi priredi gozba, patrijarh je zapovjedio Ezavou: „ Idi u pustaru i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem.” {PP 179.4}
Rebeka je predosjetila njegovu namjeru, i bila je uvjerena da je to protivno onome što je Bog otkrio u svojoj volji. Izak je bio u opasnosti da na sebe navuče božansko nezadovoljstvo i liši svog mlađeg sina položaja na koji ga je Bog pozvao. Ona je uzalud pokušavala razgovarati s Izakom te je sada odlučila pribjeći lukavstvu. {PP 180.1}
Čim je Ezav otišao na svoj zadatak, Rebeka je počela ostvarivati svoju namjeru. Rekla je Jakovu što se dogodilo, zahtijevajući trenutno djelovanje kako bi spriječila da Ezav primi blagoslove konačno i nepovratno. Uvjerila je svog sina da će, ako slijedi njene upute, moći dobiti ono što je Bog obećao. Jakov nije odmah pristao na plan koji je ona predložila. Uznemirila ga je pomisao da prevari svog oca. Smatrao je da će takav grijeh navući prokletstvo, a ne blagoslov. Međutim, njegova nedoumica je uskoro prevladana i on je pošao da izvrši majčine prijedloge. Namjera mu nije bila da izrekne potpunu laž, ali jednom kad se našao u prisutnosti svog oca, činilo mu se da je otišao predaleko da bi se povukao te je prijevarom primio željeni blagoslov. {PP 180.2}
Jakov i Rebeka su uspjeli u svojoj namjeri, ali prijevara im je donijela samo teškoće i žalost. Bog je objavio da Jakov treba primiti prvorodstvo, i njegova bi se riječ ispunila u vrijeme kad On odluči, da su oni vjerom čekali da On radi za njih. Poput mnogih koji danas tvrde da su Božja djeca, oni nisu bili voljni prepustiti stvari u njegove ruke. Rebeka se gorko kajala zbog pogrešnog savjeta koji je dala sinu, a to je dovelo i do njihova rastanka i ona ga nikada više nije vidjela. Od trenutka kad je primio prvorodstvo Jakov je osuđivao samog sebe. Zgriješio je svom ocu, svom bratu, vlastitoj duši i Bogu. U jednom trenutku on je učinio ono zbog čega će se kajati cijelog života. Ovaj mu je prizor u kasnijim godinama stalno bio pred očima kad je bezbožan način života njegovih sinova pritiskao njegovu dušu. {PP 180.3}
Čim je Jakov izašao iz očeva šatora, ušao je Ezav. Premda je prodao svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio svečanom zakletvom, on je bio odlučan da osigura njegove blagoslove bez obzira na bratovo pravo. S duhovnim su prvorodstvom bili povezani i zemaljski blagoslovi koje bi mu donijeli što poglavarstvo u obitelji što dvostruko veći dio očeva bogatstva. Bili su to blagoslovi što ih je on cijenio.
“Ustani, oče moj,” rekao je on, “i blaguj od lovine svog sina, da me onda mogneš blagosloviti!” {PP 180.4}
Drhteći od zaprepaštenja i boli, slijepi, stari otac je saznao za prijevaru koja mu je učinjena. Njegove dugo i s ljubavlju gajene nade bile su osujećene, i on je osjećao razočaranje koje će iskusiti njegov stariji sin. Ipak, on je bio osvjedočen da je Božja providnost osujetila njegove namjere i ostvarila upravo ono što je on nastojao spriječiti. Sjećao se anđeoskih riječi upućenih Rebeki, i unatoč grijehu koji je Jakov nosio, on je u njemu vidio onoga koji je bio najspremniji za ostvarenje Božjih namjera. Dok su riječi blagoslova bile na njegovim usnama, I on je osjetio nadahnuće Duha, i sada, znajući sve okolnosti, I on je potvrdio blagoslov koji je nehotice dao Jakovu: “Onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.” {PP 181.1}
Ezav je malo cijenio blagoslov kad mu je bio nadohvat ruke, ali je sada, kad ga je zauvijek izgubio, čeznuo da ga ima. Probudila se sva snaga njegove neobuzdane, osjećajne naravi i njegova žalost i bijes su bili strašni. Kriknuo je glasno i bolno: “I mene blagoslovi, oče!” “Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?” Ali blagoslov je dan da nikada ne bude opozvan. Prvorodstvo koje je tako nepromišljeno prodao sada nije mogao vratiti. “Za jedno jelo,” za trenutno zadovoljenje apetita koji nikada nije obuzdavao, Ezav je prodao svoje nasljeđe, ali kad je uvidio svoju ludost, bilo je prekasno da povrati svoj blagoslov. “… jer nije našao mogućnost za promjenu odluke, iako ju je sa suzama tražio.” (Heb 12,16.17) Ezav nije bilo lišen prednosti da pokajanjem zatraži Božju milost, ali on nije mogao povratiti prvorodstvo. Njegova žalost nije dolazila iz svijesti o grijehu i nije težio da se pomiri s Bogom. On je žalio zbog posljedica grijeha, ali ne i zbog samog grijeha. {PP 181.2}
Zbog svoje ravnodušnosti prema božanskim blagoslovima i zahtjevima Sveto pismo Ezava naziva “bludnikom” (Heb 12,16. redak). On predstavlja one koji malo vrednuju otkupljenje što ga je Krist za njih platio, te su spremni žrtvovati svoje pravo na Nebo zbog propadljivih zemaljskih stvari. Mnogi žive za sadašnjost, ne razmišljajući i ne brinući se za budućnost.
Poput Ezava oni viču: “Jedimo i pijmo, jer sutra mremo!” (1 Kor 15,32) Njih nadziru njihove sklonosti, i oni će radije zapostaviti najvrednija obećanja nego pribjeći samoodricanju. Ako se moraju odreći jednog, zadovoljavanja pokvarenog apetita ili nebeskih blagoslova obećanih samo onima koji se odriču sebe i boje Boga, prevladava zahtjev apetita, a Bog i Nebo se doslovno preziru. Koliko je mnogo onih koji se, kao kršćani, odaju zadovoljstvima koja štete zdravlju i otupljuju osjećaje duše. Oni se vrijeđaju kad se od njih traži da se očiste od svake nečistoće tijela i duha, i usavršavaju svetost u strahu Božjem. Oni vide da ne mogu zadržati štetna zadovoljstva i osigurati Nebo, te zaključuju da, budući da je put u Nebo tako uzan, oni njime više neće hodati. {PP 181.3}
Mnogi prodaju svoje prvorodstvo zbog tjelesnih uživanja. Žrtvuje se zdravlje, slabe umne sposobnosti, gubi se Nebo, a sve zbog pukih privremenih zadovoljstava – istovremeno slabeći i unižavajući karakter. Kao što se Ezav probudio i uvidio ludost svoje nepromišljene zamjene kad je bilo kasno da povrati gubitak, tako će u dan Gospodnji biti s onima koji su prodali svoje nasljedstvo nebesko za sebična zadovoljstva. {PP 182.1}
17 Jakovljev bijeg i izgnanstvo
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 28 do 31.
Jakovu je prijetila smrt zbog Ezavova gnjeva te je otišao iz očeva doma kao bjegunac, ali je sa sobom ponio očev blagoslov. Izak mu je ponovio zavjetno obećanje i zapovjedio da kao nasljednik ženu potraži u majčinoj obitelji u Mezopotamiji. Ipak, Jakov je pošao na put s dubokim nemirom u srcu. Sa samo nekoliko stvari u rukama on je morao putovati tisućama kilometara područjem u kojem su živjela divlja, skitnička plemena. Zbog grižnje savjesti i plahosti on je nastojao izbjegavati ljude da ga njegov gnjevni brat ne bi našao. Strahovao je da je zauvijek izgubio blagoslov koji mu je Bog namjeravao dati, a Sotona je bio pored njega da ga pritišće kušnjama. {PP 183.1}
Uvečer drugog dana on se našao daleko od očevih šatora. Osjećao se izopćenim, ali je znao da je njegov vlastiti grijeh uzrok svih ovih teškoća. Tama očaja pritiskala je njegovu dušu i on se jedva usudio moliti. Bio je tako usamljen da je kao nikada ranije osjećao potrebu za Božjom zaštitom. On je s plačem i dubokom poniznošću priznao svoj grijeh i usrdno molio za dokaz da nije u cijelosti odbačen. Ipak, njegovo opterećeno srce nije osjetilo olakšanje. On je izgubio povjerenje u sebe bojeći se da ga je Bog njegovih otaca odbacio. {PP 183.2}
Ali Bog nije napustio Jakova. Njegova je milost još uvijek bila nad njegovim grješnim, nepovjerljivim slugom. Gospod je milosrdno otkrio upravo ono što je Jakov trebao – Spasitelja. On je pogriješio, ali njegovo je srce bilo ispunjeno zahvalnošću kad je vidio otkriveni put kojim ponovno može primiti Božju milost. {PP 183.3}
Iscrpljen od putovanja, lutalica je legao na zemlju, s kamenom umjesto jastukom. Dok je spavao, ugledao je ljestve, svijetle i blještave, čije je podnožje sezalo do zemlje, a vrh do neba. Po ljestvama su se penjali i silazili anđeli, iznad njih je stajao Gospod slave, a s neba je začuo glas: “Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov.” Njemu i njegovu potomstvu obećana je zemlja na kojoj je ležao kao izbjeglica i bjegunac, zajedno s obećanjem: “Tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje.” Abraham i Izak su primili ovo obećanje, a sada je ono ponovljeno i Jakovu. Onda su se iz posebnog obzira prema njegovoj trenutnoj usamljenosti i nemiru začule riječi utjehe i ohrabrenja: “Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god podeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.” {PP 183.4}
Gospod je znao za zlo koje je okruživalo Jakova i opasnosti kojima je bio izložen. On je u milosti otkrio budućnost pred pokajničkim bjeguncem da bi on mogao razumjeti božanske namjere s njim i biti spreman oduprijeti se kušnjama koje će ga sigurno zadesiti kad se nađe sam medu idolopokloničkim i lukavim ljudima. Pred njim će uvijek biti visoko mjerilo ka kojem mora težiti, a spoznaja da Bog kroz njega ostvaruje svoje namjere uvijek će ga poticati na vjernost. {PP 184.1}
U ovom viđenju Jakovu je prikazan plan otkupljenja, ne u cijelosti, već oni dijelovi koji su u tom trenutku bili bitni. Tajanstvene ljestve što ih je vidio u snu bile su one iste što ih je Isus spomenuo u svom razgovoru s Natanaelom. On je rekao: “… vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” (Iv 1,51) Sve do trenutka čovjekove pobune protiv Božje vladavine čovjek je nesmetano održavao vezu s Bogom. Medinim, Adamov i Evin grijeh je rastavio Nebo od Zemlje, tako da čovjek ne može održavati zajednicu sa svojim Tvorcem. Ipak, svijet nije prepušten samoći i bespomoćnosti. Ljestve predstavljaju Isusa koji je određen kao način komuniciranja. Da On nije sa svojim vlastitim zaslugama pre mostio ponor što ga je prouzročio grijeh, službujući anđeli ne bi mogli održavati zajednicu s palim čovjekom. Krist povezuje čovjeka u njegovoj slabosti i bespomoćnosti s izvorom beskonačne sile. {PP 184.2}
Sve je ovo otkriveno Jakovu u snu. Premda je njegov um u tom trenutku shvatio samo dio otkrivenja, njegove velike i tajanstvene istine bile su predmet njegova razmišljanja cijelog života i on je postupno sve više razumijevao. {PP 184.3}
U dubokoj tišini noći Jakov se probudio iz sna. Nestao je blještavi prizor njegova viđenja. Pred njegovim su očima bili samo nejasni obrisi usamljenih brda, a iznad njih nebo osvijetljeno zvijezdama. Ali on je imao svečan osjećaj da je Bog bio s njim. Nevidljiva je prisutnost ispunila njegovu samoću. “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!” “Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.” {PP 187.1}
“Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja.” U skladu s običajem obilježavanja važnih događaja Jakov je podigao spomenik Božjoj milosti, tako da kad prođe ovim putem može zastati na ovom svetom mjestu da služi Gospodu. I on je ovo mjesto nazvao Betelom ili “kućom Božjom”. S dubokom zahvalnošću on je ponovio obećanje da će Božja prisutnost biti s njim, a zatim izrekao svečanu zakletvu: “Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Jahve će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja. A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.” {PP 187.2}
Jakov se ovdje nije pokušao pogoditi s Bogom. Gospod mu je već obećao blagostanje, te je ova zakletva potekla iz srca ispunjena zahvalnošću za jamstva Božje ljubavi i milosti. Jakov je smatrao da je Bog imao posebne zahtjeve prema njemu koje on mora ispuniti te da na posebne znake božanske milosti treba nečim uzvratiti. Svaki blagoslov koji primamo poziva nas da uzvratimo Tvorcu svake dobrote. Kršćani bi često trebali preispitati svoj prošli život i sa zahvalnošću se podsjetiti dragocjenih Božjih izbavljenja, potpore u kušnjama, otvaranja izlaza kad je sve izgledalo mračno i neprolazno, osvježavajući ih kad su gubili snagu. Oni ih sve trebaju smatrati dokazom brige nebeskih anđela. U svjetlu ovih bezbrojnih blagoslova oni se često trebaju pitati s poniznim i zahvalnim srcem: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12) {PP 187.3}
Naše vrijeme, darovi, sredstva trebali bi biti posvećeni Onome koji nam je s povjerenjem dao ove blagoslove.
Kad god nas Bog izbavi, ili kad primimo nove, neočekivane blagodati, mi trebamo odati priznanje Božjoj dobroti i izraziti svoju zahvalnost ne samo riječima već, kao i Jakov, darovima i prinosima za njegovo djelo. Dok neprekidno primamo Božje blagoslove, mi trebamo i neprekidno davati. {PP 187.4}
“A od svega što mi budeš davao,” rekao je Jakov, “za te ću odlagati desetinu.” Hoćemo li mi koji uživamo u punoj svjetlosti i prednostima evanđelja biti zadovoljni davanjem Bogu manje od onih u prethodnim vremenima koji su manje primili? Ne, što su veći blagoslovi što ih uživamo, ne rastu li usporedno s tim i naše obveze? Ali kako je slaba procjena, kako je uzalud nastojati matematički izmjeriti pravila, vrijeme, novac i ljubav u usporedbi s nemjerljivom ljubavlju i darom tako neshvatljive vrijednosti. Desetina za Krista! O, kakve li milostinje, sramotne nadoknade za ono što je tako mnogo stajalo! Krist nas s križa Golgote poziva na neograničeno predanje. Sve što imamo, sve što jesmo, treba biti posvećeno Bogu. {PP 188.1}
S novom i ustrajnom vjerom u božanska obećanja, osvjedočen u prisutnost i zaštitu nebeskih anđela, Jakov je nastavio put u “zemlju istočnu” (Post 29,1). Ali kako je njegov dolazak bio različit od Abrahamova poslanika prije gotovo stotinu godina! Sluga je došao s pratiocima koji su jahali na devama, i s bogatim darovima u zlatu i srebru, a sin je bio usamljen putnik ranjavih nogu, bez imetka, osim osobne prtljage. Kao i Abrahamov sluga, Jakov je zastao pored izvora, i tu je susreo Rahelu, Labanovu mladu kćerku. Sada je Jakov bio taj koji je ponudio uslugu, da ukloni kamen s izvora i napoji stada. Kad je obznanio svoje podrijetlo, Laban ga je s dobrodošlicom pozvao u svoj dom. Premda je došao bez pratnje i imetka, za nekoliko tjedana pokazao je svoju marljivost i vještinu, i on je pozvan da ostane. Dogovoreno je da za Rahelinu ruku služi Labanu sedam godina. {PP 188.2}
U drevnim vremenima običaj je zahtijevao da mladenac, prije no što se potvrde zaruke, ocu buduće žene plati novčani iznos ili isti iznos u imetku, ovisno o okolnostima. To se smatralo zaštitom bračne veze. Očevi nisu smatrali mudrim da sreću svojih kćeri povjere ljudima koji se nisvi pobrinuli za dobra kojima će izdržavati obitelj. Ako nisu bili dovoljno štedljivi ili snažni da vode poslove i steknu goveda ili zemlju, strahovalo se da će se njihov život pokazati bezvrijednim.
Međutim, postojalo je i pravilo za one koji nisu imali čime platiti za ženu. Njima se dopuštalo da rade kod oca čiju su kćerku voljeli, a dužina se vremena određivala prema vrijednosti miraza. Ako je prosac bio vjeran u svom poslu i pokazao se vrijedan u drugim vidovima života, on je dobivao kćerku za ženu, a miraz koji je dobivao otac obično je on davao prilikom vjenčanja. Međutim, u slučaju Rahele i Lee Laban je sebično zadržao miraz koji im je trebao dati, a one su to spomenute kad su prije samog odlaska iz Mezopotamije rekle: “Ta on nas je prodao, a onda je pojeo novac što ga je za nas dobio!” {PP 188.3}
Drevni je običaj, premda se nekad zloupotrebljavao kao u Labanovu slučaju, donosio dobre rezultate. Zahtjev da prosac služi da bi dobio zaručnicu sprečavao je nepromišljene brakove, a bilo je i prilike da se provjeri dubina njegovih osjećaja kao i njegove sposobnosti da se brine za obitelj. Mnoga su zla nastala u naše vrijeme jer se radi upravo suprotno. Čest je slučaj da osobe prije braka imaju malo prilike da se upoznaju s navikama i sklonostima jedno drugoga, a s obzirom na današnji način života, oni su stranci kad se njihov život ujedini pred oltarom. Žena i djeca često pate zbog očeve i muževljeve nemarnosti i nedjelotvornosti ili opakih navika. Kad bi se narav prosca ispitala prije braka, prema drevnim običajima, mnogo bi nesreća bilo spriječeno. {PP 189.1}
Jakov je za Rahelu dao sedam godina vjerne službe, a godine koje je proveo služeći “njemu su se činile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana”. Ali sebični i lakoumni Laban, želeći zadržati tako vrijednog pomoćnika, surovo ga je prevario zamijenivši Rahelu Leom. Činjenica da je sama Lea bila sudionik u prijevari pridonijela je da je Jakov nije mogao voljeti. Na njegov ljutiti ukor Laban je uzvratio ponudom da narednih sedam godina služi za Rahelu. Ali otac je tražio da Lea ne bude odbačena, jer bi to nanijelo sramotu obitelji. Jakov se tako našao u mučnom i teškom položaju, ali je naposljetku odlučio zadržati Leu i oženiti Rahelu. Rahela je uvijek bila više voljena, ali njegova sklonost prema njoj izazivala je zavist i ljubomoru, i njegov je život bio zagorčan suparništvom između dviju sestara i žena. {PP 189.2}
Jakov je u Mezopotamiji ostao dvadeset godina, služeći Labanu, koji je, zanemarujući rodbinske veze, nastojao izvući što više koristi iz ove rodbinske veze. On je za svoje dvije kćerke zahtijevao četrnaest godina rada, a tijekom preostalog razdoblja službe on je Jakovu deset puta mijenjao plaću. Ipak, Jakov je služio marljivo i vjerno. Njegove riječi upućene Labanu u njihovu posljednjem razgovoru živo opisuju njegovu neumornu budnost kojom je služio svom zahtjevnom gospodaru: “Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo, ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada. Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću. Često sam danju skapavao od žeđe, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.” {PP 190.1}
Pastir je morao paziti stado danju i noću. Prijetili su im kradljivci, kao i divlje zvijeri, koje su bile brojne i hrabre, često sijući smrt medu stadima koja nisu vjerno čuvana. Jakov je imao mnogo pomoćnika koji su se brinuli za Labanova brojna stada, ali samo je on bio odgovoran za sve njih. Tijekom nekih dijelova godine bilo je važno da on uvijek bude sa stadom, da ga čuva kako za vrijeme suše ne bi uginulo od žeđi, a tijekom se hladnih mjeseci smrznuto u noćima s jakim mrazom. Jakov je bio glavni pastir, a sluge su zaposlene kod njega bile potpastiri. Ako je neka ovca nestala, glavni je pastir nadoknađivao gubitak, a sluge je kojima je povjerio brigu za stado pozivao na odgovornost ako se stado nije povećavalo. {PP 190.2}
Pastirski život marljivosti i brige, njegovu nježnu samilost prema bespomoćnim stvorenjima koja su mu bila povjerena na brigu, koristili su nadahnuti pisci da prikažu neke od najdragocjenijih istina evanđelja. Kristov odnos s njegovim narodom uspoređen je s pastirom. Nakon pada u grijeh On je vidio svoje ovce na mračnim putovima grijeha, osuđene na propast.
Da bi spasio one koji lutaju, On je ostavio slavu i čast u kući svog Oca. On kaže: ‘Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.” “Ja ću izbaviti ovce svoje, da više ne budu plijenom.” “… i zvijeri ih više neće žderati.” Ez 34,16.22.28) Čuo se njegov glas kako ih zove u svoje stado: “I sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Iz 4,6) On se neumorno brine za svoje stado On snaži slabe, liječi bolesne, i uzima jaganjce u naručje i nosi ih u svom krilu. Njegove ga ovce vole. “Za tuđinom sigurno neće ići, već bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa. (Iv 10,5) {PP 190.3}
Krist kaže: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni. To je zato što je najamnik i što mu nije stalo do ovaca, ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene.” (11-14. redak) {PP 191.1}
Krist, glavni Pastir, brigu je za svoje stado povjerio propovjednicima kao potpastirima, i On im zapovijeda da služe s istom brigom koju je i On pokazivao i imaju isti osjećaj svete odgovornosti za posao koji im je povjerio. On im je svečano zapovjedio da budu vjerni, da hrane stado, da snaže slabe, podižu iznemogle i štite ih od gladnih vukova. {PP 191.2}
Isus je da bi spasio svoje ovce položio svoj život i On upućuje pastire na žrtvu koju je tada pokazao, kao na njihov primjer. Ali onaj koji je “najamnik i… nije mu stalo do ovaca” nema stvarnog zanimanja za stado. On radi samo zbog dobiti i brine se samo za sebe. On gleda samo svoju dobit, i on će u vrijeme opasnosti bježati i ostaviti stado. {PP 191.3}
Apostol Petar opominje potpastire: “Pasite stado Božje koje je medu vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim vam dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!” (1 Pt 5,2.3) Pavao kaže: “Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.
Znam da će poslije mog odlaska provaliti medu vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada.” (Dj 20,28.29) {PP 191.4}
Sve koji brigu i teret koji pripadaju vjernim pastirima smatraju zadatkom koji nije dobrodošao, apostol ukorava: “… ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja.” (1 Pt 5,2) Sve takve nevjerne sluge glavni će Pastir dragovoljno osloboditi. Kristova crkva je kupljena njegovom krvlju, i svaki pastir bi trebao shvatiti da su ovce pod njegovom brigom plaćene beskonačnom žrtvom. On bi ih trebao smatrati neprocjenjivim blagom i neumorno ulagati napore da ih očuva zdrave i napredne. Pastir koji je prožet Kristovim duhom oponašat će njegov primjer samoodricanja, neprekidno raditi za dobrobit njegova stada, a stado će napredovati pod njegovom brigom. {PP 192.1}
Svi će biti pozvani da daju točan izvještaj o svojoj službi Gospodar će svakog pastira pitati: “Gdje je stado tebi povjereno, slavne ovce tvoje?” Jr 13,20) Onaj koji se nađe vjeran primit će nagradu. “I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac – slavu.” (1 Pt 5,4) {PP 192.2}
Kad je Jakov, iscrpljen služenjem kod Labana, predložio da se vrate u Kanaan, rekao je svom tastu: “Pusti me da idem u svoj zavičaj! Daj mi moje žene za koje sam te služio, i moju djecu, da mogu otići: ta dobro znaš kako sam te služio.” Ali Laban mu je uzvratio: “Ne idi, ako si mi prijatelj. Znam da me Jahve blagoslivljao zbog tebe.” On je vidio da se njegov imetak povećao dok se za nj brinuo njegov zet. {PP 192.3}
Jakov je odgovorio: “Ti dobro znaš što je moja služba značila za te i kako je tvome blagu bilo sa mnom. Malenkost što si je imao prije nego sam ja došao, povećala se vrlo mnogo.” Ali kako je vrijeme prolazilo, Laban je postao sve zavidniji zbog Jakovljeva napretka koji “se tako silno obogatio, stekao mnogu stoku, sluge i sluškinje, deve i magarad”. Labanovi sinovi su također zavidjeli kao i njihov otac i njihove su zle riječi doprle do Jakovljevih ušiju: “Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našemu ocu namaknuo je sve ono bogatstvo.” “A opazi Jakov i na Labanovom licu da se on ne drži prema njemu kao prije.” {PP 192.4}
Jakov bi odavno napustio svog lukavog rođaka da se nije plašio susreta s Ezavom. Osjećao je da opasnost dolazi od Labanovih sinova, koji su, smatrajući njegovo bogatstvo svojim, mogli ga pokušati nasilno uzeti. On je bio u velikoj nedoumici i uznemiren, ne znajući kuda poći. Ali imajući na umu milostivo obećanje u Betelu on je svoj slučaj iznio pred Boga i od Njega tražio upute. Njegova je molitva odgovorena u snu: “Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom.” {PP 193.1}
Labanova odsutnost je pružila priliku za odlazak. Brzo je sakupio stada ovaca i goveda i poslao ih naprijed, a Jakov je sa svojim ženama, djecom i slugama, prešao Eufrat idući prema Gileadu, na granici Kanaana. Laban je nakon tri dana čuo za njihov bijeg, pošao u potjeru i sustigao ih nakon sedam dana. On je kipio od bijesa namjeravajući ih vratiti natrag, i nije sumnjao da to može učiniti, budući da je njegova skupina bila nadmoćnija. Bjegunci su stvarno bili u velikoj opasnosti. {PP 193.2}
To što on nije izvršio svoju neprijateljsku namjeru može se zahvaliti činjenici da je sam Bog posredovao da zaštiti svog slugu “U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: ‘Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo’”, to jest, on ga nije smio prisiljavati da se vrati ili da ga mami laskanjem. {PP 193.3}
Laban je zadržao bračni miraz svojih kćeri i uvijek je prema Jakovu postupao lukavo i surovo, a sada ga je s uobičajenom dvoličnošću ukorio zbog tajnog odlaska, zbog kojeg otac nije imao priliku da priredi oproštajnu gozbu i pozdravi se sa kćerkama i njihovom djecom. {PP 193.4}
Jakov je u svom odgovoru jasno istaknuo Labanovo sebično i gramzivo postupanje i prozvao ga kao svjedoka vlastite vjernosti i poštenja. “Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov,” rekao je Jakov, “otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku, te je sinoć dosudio.” {PP 193.5}
Laban nije mogao poreći iznesene činjenice pa je prediožio da sklope savez mira. Jakov se složio s prijedlogom te je podignuta gomila kamenja kao znak saveza. Laban je tom stupu dao ime Mispa, “svjedok”, i rekao: “Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugoga ne budemo vidjeli.” {PP 193.6}
“Potom Laban reče Jakovu: ‘Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup koji sam uspravio između sebe i tebe: ova gomila i ovaj stup neka bude jamac da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i ovog stupa. Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!’ Jakov se zakune Bogom – Strahom svog oca Izaka.” Da bi potvrdile savez, obje su strane priredile gozbu. Tu su noć proveli u prijateljskom odnosu, a u svitanje Laban i njegova pratnja su otišli. S ovim rastankom je prestala svaka veza između Abrahamove djece i stanovnika Mezopotamije. {PP 194.1}
18 Noć borbe
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 32 i 33.
Premda je Jakov napustio Padan-Aram iz poslušnosti prema božanskoj uputi, on je sa zlim slutnjama ponovno pošao putem kojim je, kao bjegunac, prošao prije dvadeset godina. Pred njim je uvijek bio njegov grijeh, prijevara njegova oca. Znao je da je njegovo izgnanstvo bilo izravna posljedica tog grijeha, i o njemu je razmišljao dan i noć, a ukori savjesti koja ga je optuživala činila je putovanje mučnim. Patrijarhovo je srce bilo dirnuto kad su se u daljini ukazala brda njegove domovine. Cijela je povijest uskrsla pred njim. Zajedno sa sjećanjem na grijeh došla je misao o Božjoj milosti prema njemu i božanskom obećanju o pomoći i vodstvu. {PP 195.1}
Kako se putovanje bližilo kraju, pomisao na Ezava izazvala je mnoge uznemirujuće predosjećaje. Nakon Jakovljeva bijega Ezav je sebe smatrao jedinim nasljednikom očeve imovine. Vijest o Jakovljevu povratku mogla je pobuditi strah da on dolazi tražiti svoj dio nasljeđa. Ezav je sada mogao svom bratu nanijeti zlo, ako je želio, mogao mu se suprotstaviti nasiljem, ne zbog želje za osvetom, već da sebi osigura nasljedstvo nad bogatstvom što ga je on tako dugo smatrao svojim. {PP 195.2}
Gospod je ponovno Jakovu dao znak o božanskoj brizi. Dok je putovao prema jugu od brda Gilead, dvije skupine nebeskih anđela išle su ispred i iza njegove skupine, kao njihova zaštita. Jakov se sjećao viđenja u Betelu u prošlosti, i njegovo je opterećeno srce osjetilo olakšanje zbog dokaza da su božanski vjesnici koji su mu donijeli nadu i hrabrost za bijega iz Kanaana i sada bili njegovi čuvari za njegova povratka. I on je rekao: “Ovo je Božje taborište! Zato nazva ono mjesto Mahanajim.” {PP 195.3}
Ipak, Jakov je smatrao da mora nešto učiniti da bi bio siguran. On je stoga poslao vjesnike s pomirljivim pozdravom svom bratu.
On ih je uputio kojim će se riječima obratiti Ezavu. Prije rođenja dvojice braće prorečeno je da će stariji služiti mlađem, i da sjećanje na to ne bi prouzročilo gorčinu, Jakov je rekao slugama da ih šalje “svome gospodaru”. Kad dođu pred njega, oni su svog gospodara trebali nazvati “sluga tvoj Jakov”, a kako bi uklonio strah da se on, usamljeni lutalica, vraća tražiti očevo nasljeđe, Jakov je pozorno uobličio svoju poruku: “Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim očima.”{PP 195.4}
Ali sluge su se vratile s vijestima da se Ezav približava s četiri stotine ljudi i da nije odgovorio na prijateljsku poruku. Činilo se sigurnim kako se on dolazi osvetiti. Strah je zavladao taborom. “Jakov se silno uplaši.” Nije se mogao vratiti, a bojao se poći naprijed. Njegova skupina, nenaoružana i nezaštićena, bila je posve nepripremljena za ovakav neprijateljski susret. On ih je podijelio u dvije skupine, tako da bude li jedna napadnuta, druga ima priliku pobjeći. On je iz svoga golemog stada poslao velikodušne darove Ezavu s prijateljskom porukom. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da se iskupi za zlo što ga je učinio svom bratu i odstrani opasnost koja je prijetila, a onda je s poniznošću i pokajanjem zatražio božansku zaštitu: “O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. Izbavi me od šaka mog brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu.”{PP 196.1}
Približili su se potoku Jaboku, i dok se noć spuštala, Jakov je svoju obitelj poslao preko riječnog plićaka, dok je on sam ostao na drugoj strani. Odlučio je provesti noć sam u molitvi, želio je biti sam s Bogom. Bog je mogao omekšati Ezavovo srce. Patrijarhove su nade počivale u Njemu.{PP 196.2}
Bilo je to u pustom, planinskom predjelu, lovištu divljih Zvijeri i mjestu gdje su vrebali ubojice i pljačkaši. Sam i nezaštićen, Jakov se sagnuo do zemlje duboko potresen. Bila je ponoć. Sve što mu je život činilo dragim bilo je daleko od njega, izloženo opasnosti i smrti.
Najteža je od svega bila pomisao da je njegov grijeh navukao ovu opasnost na nevine. On se s usrdnim povicima i suzama molio Bogu. Iznenada ga je dotakla snažna ruka. Pomislio je da mu neprijatelj pokušava oduzeti život, te se pokušao othrvati stezi napadača. Njih su se dvojica borila u tami. Nisu rekli nijednu riječ, ali Jakov je upotrijebio svu snagu ne popuštajući ni trenutak u svojim naporima. Dok se tako borio za život, osjećaj krivice je pritiskao njegovu dušu, a pred njim su se pojavili njegovi grijesi da bi ga odvojili od Boga. Ali on se i u ovom najtežem trenutku sjetio Božjih obećanja i cijelim srcem zatražio njegovu milost. Borba se nastavila sve do svanuća, kad je stranac dotaknuo njegovo bedro i odmah ga uganuo. Patrijarh je tada razabrao narav svog protivnika. On je znao da se bori s nebeskim vjesnikom i zato njegovi gotovo nadčovječanski napori nisu donijeli pobjedu. Bio je to sam Krist, “Anđeo zavjeta”, koji se otkrio Jakovu. Patrijarh je sada bio onesposobljen pateći od žestokih bolova, ali nije posustajao. Slomljen i pokajan, on se držao anđela, “plakao i zaklinjao” (Hoš 12,5), moleći za blagoslov. On je morao biti osvjedočen da je njegov grijeh oprošten. Fizička bol nije bila dovoljno snažna da ga odvrati od ovog cilja. Postajao je sve odlučniji, a njegova vjera sve gorljivija i ustrajnija, do posljednjeg trenutka. Anđeo se pokušao osloboditi rekavši: “Pusti me, jer zora sviće!” ali Jakov je odgovorio: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” Da je to bila hvalisava, drska uvjerenost, Jakov bi trenutno poginuo, ali on je svojim povjerenjem priznavao vlastitu nedostojnost, dok je istodobno imao povjerenje u Boga koji drži Savez.{PP 196.3}
Jakov se “s Anđelom borio i nadvladao ga” (Hoš 12,4). Poniznošću, pokajanjem i predanjem samog sebe ovaj grješni, zabludjeli smrtnik nadvladao je Veličanstvo Neba. On se drhtavom rukom čvrsto držao Božjih obećanja i Srce beskrajne Ljubavi nije se moglo oglušiti na grješnikove molbe.{PP 197.1}
Pogreška koja je dovela do Jakovljeva grijeha kojim je prijevarom pridobio pravo prvorodstva sada je jasno stavljena pred njega.
On nije vjerovao Božjim obećanjima, ali je svojim naporima pokušavao ostvariti ono što bi Bog dao na način i u vrijeme koje On izabere. Kao dokaz da mu je oprošteno, njegovo je ime, što je podsjećalo na njegov grijeh, promijenjeno u ime koje podsjeća na njegovu pobjedu. “Više se nećeš zvati Jakov” rekao je Anđeo, “nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.”{PP 197.2}
Jakov je primio blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. Njegov grijeh, prijevara i nepošteno istiskivanje s položaja bili su oprošteni. Kriza njegova života je prošla. Sumnja, smetenost i grižnja savjesti zagorčavali su njegov život, ali sada se sve promijenilo, i mir je nakon pomirenja s Bogom bio sladak. Jakov se više nije bojao susresti svog brata. Bog, koji je oprostio njegov grijeh, mogao je pokrenuti i Ezavovo srce da prihvati njegovu poniznost i pokajanje. {PP 198.1}
Dok se Jakov borio s Anđelom, drugi je nebeski vjesnik poslan Ezavu. Ezav je u snu vidio svog brata koji je dvadeset godina bio prognan iz kuće njihova oca, vidio ga je okružena božanskim vjesnicima. Ezav je vojnicima ispričao san zajedno sa zapovijedi da ne povrijedi Jakova, jer je s njim Bog njegovih otaca.{PP 198.2}
Dvije skupine su se napokon susrele, pustinjski glavar koji je vodio svoje vojnike, i Jakov sa svojim ženama i djecom, kojeg su pratili pastiri i sluge, kao i duga karavana ovaca i goveda. Oslanjajući se na svoj štap patrijarh je izašao u susret skupini vojnika. Bio je blijed i onesposobljen zbog nedavne borbe te je hodao polako i s bolom, zastajkujući na svakom koraku, ali je njegovo lice bilo osvijetljeno radošću i mirom.{PP 198.3}
Kad je ugledao ovog osakaćenog mučenika, “Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka.” Promatrajući ovaj prizor, čak su i srca Ezavovih vojnika bila pokrenuta. Unatoč tome što im je ispričao san, oni nisu mogli objasniti promjenu koja se dogodila njihovom vođi. Premda su vidjeli patrijarhovu nemoć, nisu ni pomišljali da je njegova slabost bila njegova snaga. {PP 198.4}
U svojoj noći patnje pored Jaboka, kad se uništenje činilo na domaku, Jakov je naučio kako je čovječja pomoć uzaludna, kako je povjerenje u ljudsku moć neutemeljeno.
On je uvidio da mu pomoć mora doći od Onoga protiv koga je tako teško zgriješio. Bespomoćan i nedostojan, on je molio za Božje obećanje milosti prema pokajničkom grješniku. Obećanje je bilo njegova sigurnost da će mu Bog oprostiti i prihvatiti ga. Prije bi nebo i zemlja prošli no što bi njegova riječ ostala neispunjena, i upravo ga je to održavalo tijekom ovog strašnog sukoba.{PP 198.5}
Jakovljevo iskustvo tijekom noći borbe i boli predstavlja kušnju kroz koju će Božji narod morati proći prije samog Kristovog dolaska. Prorok Jeremija je, gledajući sve do našeg vremena u svetom viđenju, rekao: “Čujem krik užasa: strava je to, a ne mir… Zašto su sva lica izobličena i problijedjela? Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al’ će se izbaviti iz nje.” (Jr 30,5-7){PP 201.1}
Kad Krist završi svoju posredničku službu u čovjekovu korist, tada će početi vrijeme nevolje. Tada će se odlučivati o slučaju svake duše, a krv pomirenja više neće čistiti od grijeha. Kad Isus napusti svoj položaj čovjekovog posrednika pred Bogom, čut će se svečana obavijest: “Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje!” (Otk 22,11) Tada će Božji Duh biti povučen sa Zemlje. Kao što je gnjevni brat Jakovu prijetio smrću, tako će i Božji narod biti u opasnosti od bezbožnika koji će ih nastojati uništiti. Kao što se patrijarh cijelu noć borio za izbavljenje iz Ezavovih ruku, tako će i pravednici vikati Bogu noću i danju za izbavljenje od neprijatelja koji ih okružuju.{PP 201.2}
Sotona je, Jakova se nije moglo odvratiti. On je naučio da je Bog milostiv i on se prepustio njegovoj milosii.
On je istaknuo svoje pokajanje za grijeh i molio za izbavljenje. Kritičko preispitivanje njegovog života natjeralo ga je u očaj. ali on se čvrsto držao Anđela, i s gorljivim, molećivim uzvicima ponavljao svoju molbu dok nije nadvladao.{PP 201.3}
Takvo će biti iskustvo Božjeg naroda u njihovoj posljednjoj bici sa silama zla. Bog će ispitati optužio Jakova pred Božjim anđelima, tražeći pravo da ga uništi zbog njegova grijeha. On je potaknuo Ezava da pođe na njega, a tijekom patrijarhove duge noći borbe Sotona mu je nastojao nametnuti osjećaj krivice da bi ga obeshrabrio i slomio njegovo pouzdanje u Boga. Kad je izmučeni Jakov uhvatio Anđela i sa suzama zavapio, nebeski ga je Vjesnik, da bi iskušao njegovu vjeru, podsjetio na njegov grijeh i pokušao otići od njega. Međutim njihovu vjeru, njihovu ustrajnost, njihovo povjerenje u njegovu silu da ih izbavi. Sotona će ih nastojati prestrašiti mislima da su njihovi slučajevi beznadni, da su njihovi grijesi preveliki da bi im bilo oprošteno. Oni će biti duboko svjesni svojih nedostataka i dok budu promatrali svoje živote, njihova će nada tonuti. Međutim, prisjećajući se veličine Božje milosti i vlastitog iskrenog pokajanja, oni će tražiti obećanja što ih je On dao kroz Krista bespomoćnim, pokajničkim grješnicima. Njihova vjera neće popustiti premda neće odmah primiti odgovor na svoje molitve. Oni će se uhvatiti za Božju snagu, kao što se Jakov držao Anđela, i riječi će njihove duše biti: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.”{PP 202.1}
Da se Jakov nije ranije pokajao za svoje grijehe kad je prijevarom dobio prvorodstvo, Bog ne bi čuo njegovu molitvu i milostivo sačuvao njegov život. Ako u vrijeme nevolje u Božjem narodu bude nepriznatih grijeha dok ih bude mučio strah i briga, oni će biti svladani, očaj će uništiti njihovu vjeru i oni neće imati vjeru da mole Boga za izbavljenje. Premda će imati dubok osjećaj nedostojnosti, oni neće imati skrivenih grijeha koje treba otkriti. Kristova krv pomirenja obrisat će njihove grijehe i oni ih se neće moći sjetiti.{PP 202.2}
Sotona mnoge navodi na vjerovanje da će Bog previdjeti njihovu nevjernost u malim stvarima u životu, ali Bog u svom postupanju s Jakovom pokazuje da On ne može u svojoj mudrosti snositi ili previdjeti zlo. Svi koji nastoje prikriti ili izgovoriti svoje grijehe i dopustiti da ostanu u nebeskim knjigama, nepriznati i neoprošteni, Sotona će ih pobijediti. Što se više smatraju pobožnim, a njihov je položaj veći, veće je njihovo prokletstvo u Božjim očima, a pobjeda velikog neprijatelja sigurnija.{PP 202.3}
Ipak Jakovljeva povijest pruža sigurnost da Bog neće odbaciti one koji su navedeni na grijeh, a koji su mu se vratili i istinski se pokajali. Jakov je osobnim predanjem i iskrenom vjerom dobio ono što nije dobio svojom snagom u borbi. Bog je svog slugu poučio da mu samo božanska milost i sila mogu dati blagoslov za kojim je težio. Tako će biti i s onima koji će živjeti u posljednjim danima. Kad ih okruže opasnosti i očaj okruži dušu, oni moraju isključivo ovisiti o zaslugama Otkupitelja. Mi sami ništa ne možemo učiniti. U svojoj bespomoćnoj nedostojnosti mi moramo vjerovati u zasluge raspetog i uskrslog Spasitelja. Tko ovo čini, nikada neće propasti. Dugi, crni spisak naših prijestupa pred očima je Beskonačnog. Zapisi su potpuni, i nijedan od naših grijeha nije zaboravljen. Ali Onaj koji je čuo molbe svojih drevnih sluga, čut će molitvu vjere i oprostiti naše prijestupe. On je obećao i On će ispuniti svoju Riječ.{PP 202.4}
Jakov je nadvladao jer je bio ustrajan i odlučan. Njegovo je iskustvo svjedočanstvo o sili ustrajne molitve. Mi sada moramo naučiti pouku o ustrajnoj molitvi, nepopustljivoj vjeri. Najveće pobjede Kristove Crkve ili pojedinačnih kršćana nisu one koje se postižu obdarenošću ili znanjem, bogatstvom ili uslugama ljudi, već su to pobjede ostvarene u razgovoru s Bogom, kad se gorljiva, usrdna vjera drži moćne ruke.{PP 203.1}
Oni koji nisu voljni ostaviti svaki grijeh i tražiti Božje blagoslove neće ih primiti. Ali svi koji se, poput Jakova, drže Božjih obećanja i budu ustrajni i iskreni kao on, uspjet će kao što je i on uspio. “Pa da Bog zbilja ne brani svoje izbranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Lk 18,7.8){PP 203.2}
19 Povratak u Kanaan
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 34; 35 i 37.
Prešavši Jordan “Jakov sretno stigne u grad Šekem, koji se nalazio u zemlji kanaanskoj” (Post 33,18). Tako se ispunila patrijarhova molitva da ga Bog u miru dovede u njegovu zemlju. On je neko vrijeme živio u Šekemskoj dolini. Abraham je upravo ovdje, prije više od stotinu godina, prvi put podigao logor i žrtvenik u obećanoj zemlji. “A komad zemlje na kojoj je postavio svoj šator kupi od sinova Hamora, Šekemova oca, za stotinu kesita. Tu podiže žrtvenik i nazva ga ‘El, Bog Izraelov’.” (1920. redak) Jakov je, kao i Abraham, pored svog šatora podigao žrtvenik Gospodu, pozivajući sve članove svog doma na jutarnje i večernje žrtve. On je ovdje također iskopao izvor na koji je, sedamnaest stoljeća kasnije, došao Jakovljev Sin i Spasitelj, i pored kojeg je odmarajući se od podnevne žege svojim začuđenim slušateljima govorio o “vodi što struji u vječni život” (Iv 4,14). {PP 204.1}
Boravak Jakova i njegovih sinova kod Šekema završio je nasiljem i prolijevanjem krvi. Jedna je kćer iz njihova doma osramoćena i ožalošćena, dva brata su bila kriva za ubojstvo, a cijeli je grad bio uništen i poklan iz odmazde zbog nezakonitog postupka jednog nepromišljenog mladića. Početak koji je doveo do tako strašnih posljedica bio je djelo jedne od Jakovljevih kćeri koja “izađe da posjeti neke žene onoga kraja”, stupajući tako u vezu s nevjernima. Oni koji traže zadovoljstvo medu onima koji se ne boje Boga stupaju na Sotonino područje i izazivaju njegove kušnje.{PP 204.2}
Svirepa surovost Šimuna i Levija je bila izazvana, ali oni su ipak svojim postupanjem prema Šekemljanima teško zgriješili. Od Jakova su pozorno sakrili svoje namjere, a vijest o njihovoj odmazdi ispunila ga je strahom. Klonuo duhom zbog prijevare i nasilja svojih sinova, samo je rekao: “Uveli ste me u nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje… Ako se ujedine protiv mene i napadnu me, dok nas je ovako malo na broj, istrijebit će me s mojim domom.” Međutim, bol i odvratnost s kojom je on gledao na njihovo krvavo djelo vidi se u riječima što ih je, gotovo pedeset godina kasnije, izgovorio dok je ležao na samrtnoj postelji u Egiptu: “Šimun i Levi braća su prava! Mačevi su im oruđe nasilja. Na njihova vijećanja ja ne silazio, u njihovim zborovima udjela ne imao… Prokleta im srdžba, jer je prežestokal Prokleta im obijest, jer je preokrutna.” (Post 49,5-7){PP 204.3}
Jakov je smatrao da postoji razlog za duboku poniznost. Karakteri njegovih sinova su otkrili surovost i prijevarnost. U njegovom je taboru bilo lažnih bogova, i idolopoklonstvo je donekle našlo uporište i unjegovoj kući. Neće li ih Gospod, ako postupi prema njihovim zaslugama, prepustiti odmazdi okolnih naroda?{PP 205.1}
Dok su Jakova opterećivale nevolje, Gospod mu je naredio da krene južno prema Betelu. Pomisao na ovo mjesto podsjećala je patrijarha ne samo na njegovo viđenje o anđelima i o Božjem obećanju milosti već i na zakletvu koju je tamo učinio, da će Gospod biti njegov Bog. Odlučio je da prije polaska na ovo sveto mjesto očisti svoj dom od svake nečistoće idolo-poklonstva. On je stoga izdao zapovijed svima u taboru: “Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini: očistite se i preobucite. Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio.”{PP 205.2}
Jakov je duboko uzbuđen ponovio izvještaj o svom prvom posjetu Betelu, kad je napustio očev šator kao usamljeni lutalica, bježeći da spasi svoj život, i kad mu se Gospod javio u noćnom viđenju. Dok je on razmatrao Božje prekrasno postupanje prema njemu, njegovo se srce smekšalo, a njegovu je djecu ganula Božja sila. On je upotrijebio najdjelotvorniji način kako bi ih pripremio da mu se pridruže u obožavanju Boga kad stignu u Betel.
„Oni predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema.”{PP 205.3}
Bog je pustio strah na stanovnike zemlje tako da oni nisu pokušali osvetiti pokolj Šekemljana. Putnici su nesmetano došli u Betel. Ovdje se Gospod ponovno javio Jakovu i obnovio s njim obećanje o Savezu. ‘Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio…”{PP 206.1}
U Betelu je Jakov oplakao gubitak Debore, Rebekine dojkinje, osobe koja je dugo bila poštovani član njegove obitelji, koja je svoju gospodaricu pratila od Mezopotamije do Kanaana. Prisutnost ove stare žene za Jakova je predstavljala dragocjenu vezu s njegovim prijašnjim životom, a posebno s majkom prema kojoj je gajio tako nježnu i duboku ljubav. Debora je pokopana s izrazima velike žalosti, a hrast pod kojim je iskopan grob nazvan je “Tužni hrast”. Ne treba proći nezapaženo ni činjenica da se sjećanje na njen život vjerne službe i oplakivanje ove obiteljske prijateljice smatralo vrijednim zapisivanja u Božju Riječ.{PP 206.2}
Od Betela je do Hebrona trebalo samo dva dana putovanja, ali ta su dva dana Jakovu donijela veliku bol, jer je umrla Rahela. On je za nju odradio dva puta po sedam godina službe, a njegova ljubav prema njoj sve je ove napore učinila lakim. Kako je to bila duboka i trajna ljubav pokazalo se kasnije na Jakovljevoj samrti, kad je Josip došao posjetiti svog oca, a stari patrijarh osvrćući se na svoj život rekao: “Kad sam se, naime, vraćao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem.” (Post 48,7) U obiteljskoj povijesti njegovog dugog i teškog života on se prisjetio samo gubitka Rahele.{PP 206.3}
Rahela je prije svoje smrti rodila drugog sina. Na izdisaju ona ga je nazvala Ben Oni, “jer umiraše Rahela”. Ali njegov otac ga je nazvao Benjamin, “desna ruka” ili “moja snaga”. Rahela je pokopana na mjestu na kojem je umrla, a na njezinu grobu podignut je spomenik da sačuva sjećanje na nju.{PP 206.4}
Na putu do Efrate još je jedan zločin uprljao Jakovljevu obitelj, koji je spriječio Rubena, sina prvorođenca, da primi prednost i čast prvorodstva.{PP 206.5}
Jakov je napokon završio svoje putovanje i “dođe k svom ocu Izaku u Maniru u Kirjat Arbu, to je Hebron – gdje su boravili Abraham i Izak kao pridošlice”. On je ovdje ostao tijekom posljednjih godina očeva života. Za Izaka, slabog i slijepog, Ijubazna pozornost ovog dugo odsutnog sina bila je utjeha u godinama usamljenosti i žalosti.{PP 207.1}
Jakov i Ezav su se susreli na samrtnoj postelji svog oca. Stariji brat je nekada gledao na ovaj događaj kao priliku da se osveti, ali otada su se njegovi osjećaji uvelike promijenili. A Jakov, zadovoljan duhovnim blagoslovima prvorodstva, prepustio je starijem bratu očevo bogatstvo – jedino nasljeđe što ga je Ezav tražio i vrednovao. Mržnja i ljubomora ih više nije otuđivala, ali oni su se ipak rastali i Ezav je otišao u Seir. Bog, koji je bogat blagoslovima, dao je Jakovu zemaljska bogatstva, pored višeg dobra što ga je tražio. Imetak se dvojice braće, naime, “jako uveća te nisu mogli ostati zajedno: kraj u kojem su boravili nije ih mogao izdržavati zbog njihova blaga”. Ovo razdvajanje je bilo u skladu s božanskom namjerom za Jakova. Budući da su se braća tako razlikovala u pogledu na svoju vjeru, za njih je bilo bolje da žive odvojeno.{PP 207.2}
Ezav i Jakov su primili istu spoznaju o Bogu, obojica su imala slobodu da slijede njegove zapovijedi i prime njegovu milost, ali nisu obojica odlučila to učiniti. Dva brata su hodila različitim putovima koji su se nastavili sve više i više razilaziti.{PP 207.3}
Bog nije donio proizvoljnu odluku kojom je Ezav bio lišen blagoslova spasenja. Dar njegove milosti u Kristu je besplatan za sve. Nema predestinacije, osim osobne odluke zbog koje svatko može propasti. Bog je u svojoj Riječi iznio uvjete na temelju kojih će svaka duša biti određena na vječni život – poslušnošću njegovim zapovijedima, vjerom u Krista. Bog je izgradio karakter u skladu sa svojim Zakonom i svi koji dosegnu ovo mjerilo ući će u nebesko kraljevstvo slave. Sam je Krist rekao: “Tko vjeruje u Sina, imat će život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” (Iv 3,36) ‘Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospdine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.” (Mt 7,21)
A u Otkrivenju On kaže: “Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata!” (Otk 22,14 ) Ovo je jedina odluka iznesena u Božjoj Riječi u vezi s konačnim spasenjem čovjeka.{PP 207.4}
Izabrana je svaka duša koja gradi svoje spasenje sa strahom i drhtanjem. Izabran je onaj koji će obući oklop i boriti se u dobroj borbi vjere. Izabran je onaj koji straži s molitvom, koji proučava Sveto pismo i bježi od kušnji. Izabran je onaj koji ima ustrajnu vjeru, i koji je poslušan svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Plan otkupljenja je besplatan za sve, a u plodovima otkupljenja uživat će oni koji su se pokorili ovim uvjetima.{PP 208.1}
Ezav je prezreo blagoslove Saveza. On je više vrednovao prolazno od duhovnog, i primio ono za čim je težio. On se odvojio od Božjeg naroda svojom vlastitom odlukom. Jakov je izabrao nasljeđe vjere. On ga je pokušao dobiti lukavstvom, prijevarom i lažima, ali Bog je dopustio da ga njegov grijeh potakne na promjenu. Ipak, tijekom svih gorkih iskustava u kasnijim godinama njegova života Jakov nikada nije odstupio od svoje namjere ili porekao svoj izbor. Naučio je da se pribjegavanjem ljudskoj vještini i lukavstvu da dobije blagoslov on borio protiv Boga. Nakon noći borbe na potoku Jaboku Jakov je postao drugi čovjek. Iskorijenjena je samouvjerenost. Njegovo se lukavstvo otada više nije vidjelo. Umjesto lukavstva i prijevare njegov je život bio obilježen jednostavnošću i istinom. On je naučio pouku o jednostavnom oslanjanju na Svemoćnu ruku, u kušnjama i teškoćama on se ponizno pokoravao Božjoj volji. Niske osobine njegova karaktera izgorjele su u ognjenoj peći, istinsko je zlato prečišćeno dok se u Jakovu nije pojavila nepomućena vjera Abrahama i Izaka.{PP 208.2}
Jakovljev grijeh, i niz događaja koji su ga prouzročili, izvršili su svoj utjecaj na zlo, utjecaj koji je svoje gorke plodove pokazao u karakterima i životu njegovih sinova. Kad su sinovi odrasli, oni su pokazali ozbiljne nedostatke. U njihovim su domovima bile očite posljedice mnogoženstva. Ovo strašno zlo isušuje same izvore ljubavi, a njen utjecaj slabi i najsvetije odnose. Ljubomora nekoliko majki zagorčala je obiteljske odnose, i kad su odrasla, djeca su bila svadljiva i nepodložna kontroli, a očev je život bio pomračen brigom i jadom.{PP 208.3}
Međutim, karakter Rahelinog sina Josipa, čija je rijetka osobna ljepota odražavala nutarnju ljepotu uma i srca, bio je sasvim različit. Čist, vrijedan i radostan, ovaj je mladić pružao dokaze o moralnoj čvrstoći i ozbiljnosti. On je slušao očeve pouke, a volio je slušati Boga. Osobine kojima se kasnije isticao u Egiptu – blagost, vjernost i istinitost – pokazale su se već u svakodnevnom životu. Budući da je njegova majka umrla, njegovi osjećaji su bili vezani za njegovog oca, a Jakovljevo je srce u starosti bilo privrženo ovom djetetu. On je “volio Josipa više nego ijednog svog sina”.{PP 209.1}
Međutim, ovi su osjećaji kasnije postali uzrok problema i žalosti. Jakov nije bio mudar kad je pokazao naklonost prema Josipu, i time izazvao ljubomoru ostalih sinova. Promatrajući zlo ponašanje svoje braće Josip je bio vrlo uznemiren te ih se usudio blago ukoriti, ali time je samo potaknuo osjećaj mržnje i zlovolje. On nije mogao izdržati gledajući kako griješe protiv Boga, te je ovu stvar iznio pred svog oca, nadajući se da će ih njegov autoritet navesti na promjenu.{PP 209.2}
Jakov je pozorno izbjegavao svojom oštrinom i strogošću izazvati njihov gnjev. Duboko uzbuđen on je izrazio zabrinutost za svoju djecu i molio ih da poštuju njegove sijede kose i ne donose sramotu njegovom imenu, a nadasve da ne obeščaš-ćuju Boga zanemarujući njegove uredbe. Osramoćeni otkrivanjem njihove bezbožnosti mladići su se naoko pokajali, ali oni su samo prikrili svoje stvarne osjećaje koji su, nakon razotkrivanja, postali još gori.{PP 209.3}
Njima se očev nepromišljeni dar Josipu, skupa haljina, kakvu su obično nosile samo ugledne osobe, činio kao dokaz njegove pristranosti te je izazvao sumnju da on namjerava zaobići stariju djecu i prenijeti pravo prvorodstva na Rahelinog sina. Njihova se zloba dodatno povećala kad im je jednog dana mladić ispričao san koji je usnio. “Pomislite,” rekao je on, “vezali smo nasred polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mome snopu.”{PP 209.4}
“Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?” uzviknula su njegova braća, ljuta i zavidna.{PP 210.1}
On je uskoro usnio još jedan san, slična sadržaja, koji im je također ispričao: “Pazite! Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!’ Kad je to ispričao svom’ocu, ukori ga otac i reče mu: ‘Što znači taj san što si ga usnio? Zar ćemo doći ja, tvoja majka i tvoja braća pa ti se do zemlje klanjati?” Jakov je unatoč oštrini svojih riječi vjerovao da je Gospod Josipu otkrio budućnost.{PP 210.2}
Dok je mladić stajao pred svojom braćom lica ozarenog Duhom Nadahnuća, oni nisu mogli zadržati svoje dviljenje, ali se nisu odlučili odreći svojih zlih putova te su mrzili čistoću koja je ukoravala njihove grijehe. Isti duh koji je poticao Kajina gorio je i u njihovim srcima.{PP 210.3}
Braća su se morala kretati od mjesta do mjesta da bi osigurala pašnjake za svoja stada te su često mjesecima bila odsutna od kuće. Nakon upravo opisanih događaja ona su otišla do mjesta što ga je njihov otac kupio kod Šekema. Prošlo je neko vrijeme, a vijesti o njima nisu pristizale, i otac se počeo bojati za njihovu sigurnost zbog njihove surovosti prema Šekemljanima. On je stoga poslao Josipa da ih nađe i donese mu vijest o njima. Da je Jakov znao stvarne osjećaje svojih sinova prema Josipu, on im ga ne bi povjerio, ali oni su ih brižno prikrili.{PP 210.4}
Josip je pošao radosna srca, ni starac ni mladić nisu sanjali što će se dogoditi prije no što se ponovno susretnu. Kad je nakon dugog i samačkog putovanja stigao u Šekem, Josip nije mogao naći svoju braću i njihova stada. Nakon što se raspitao za njih pošao je u Dotan. Već je putovao više od pedeset milja, a sada je pred njim bilo još petnaest, no on je ipak požurio, zaboravljajući na svoju iscrpljenost pri pomisli da će olakšati brigu svom ocu i susresti braću, koju je unatoč njihovoj neljubaznosti još uvijek volio.{PP 210.5}
Braća su ga vidjela kako prilazi, ali pomisao na njegovo dugo putovanje da bi ih našao, pomisao na iscrpljenost i glad, njegovo pravo na njihovo gostoprimstvo i bratsku ljubav, nije omekšalo gorčinu njihove mržnje.
Pogled na haljinu, znak očeve ljubavi, ispunio ih je bezumljem. “Eno stiže onaj sanjar!” uzvikivali su uvredljivo. Njih je kontrolirala zavist i osveta koju su dugo potajno gajili. “Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju!” rekli su. “Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!”{PP 210.6}
Da nije bilo Rubena, oni bi izvršili svoj naum. On se zgrozio pri pomisli na ubojstvo svog brata i predložio da Josipa živog bace u jamu i ostave ga da umre, namjeravajući ga potajno spasiti i vratiti njegovom ocu. Kad je sve nagovorio da se slože s njegovim planom, Ruben ih je ostavio strahujući da neće uspjeti kontrolirati svoje osjećaje te da će oni otkriti njegove stvarne osjećaje.{PP 211.1}
Josip je došao, ne sluteći opasnost, razdragan što je ostvario cilj svoje duge potrage, ali umjesto očekivanih pozdrava, prestrašili su ga gnjevni i osvetnički pogledi na koje je naišao. Uhvatili su ga i svukli mu haljinu. Ismijavanja i prijetnje otkrili su njihove stvarne namjere. Oglušili su se na njegova preklinjanja. On je u potpunosti bio u vlasti tih izbezumljenih ljudi. Grubo su ga vukli prema dubokoj jami, bacili ga u nju, a onda ga ostavili da umre od gladi, dok su oni “sjeli da ručaju”.{PP 211.2}
Međutim, neki medu njima nisu bili mirni, jer nisu osjećali zadovoljstvo koje su očekivali od osvete. Uskoro su ugledali karavanu koja dolazi. Bila je to karavana Jišmaelaca iza Jordana, na putu u Egipat s mirodijama i drugim trgovačkim proizvodima. Juda je predložio da prodaju svog brata tim poganim trgovcima umjesto da ga ostave da umre. Tako će ga se osloboditi, a svoje ruke neće uprljati njegovom krvlju, dodao je on, jer “on je naš brat, naše meso”. Svi su se složili s ovim prijedlogom i Josipa su ubrzo izvukli iz jame.{PP 211.3}
Kad je ugledao trgovce, Josip je shvatio strašnu istinu. Ropstvo je bilo sudbina koje se trebalo bojati više od smrti. U agoniji straha on je upućivao molbe svakom svom bratu, ali uzalud. Neki su se sažalili, ali bojeći se ismijavanja, oni su prešutjeli; svi su smatrali da su otišli predaleko da bi se povukli. Ako poštede Josipa, on će nedvojbeno izvijestiti oca, koji neće previdjeti njihovu surovost prema njegovom omiljenom sinu. Zatvarajući svoja srca na njegova preklinjanja, oni su ga predali u ruke poganskih trgovaca. Karavana je pošla i uskoro nestala iz vida.{PP 211.4}
Ruben se vratio do jame, ali Josipa tamo nije bilo. Užasnut, ukoravajući samog sebe, on je razderao svoje haljine, našao svoju braću i povikao: “Dječaka nema! Kamo ću ja sad?” Kad je saznao Josipovu sudbinu, i da ga je sada nemoguće povratiti, Ruben se sada pridružio ostalima u pokušaju da prikriju svoju krivicu. Zaklali su jare, umočili Josipovu haljinu u krv i odnijeli je ocu, rekavši mu da su je našli u polju, te da se boje da pripada njihovom bratu. “Gledaj,” kazali su, “je li ovo haljina tvoga sina ili nije.” Oni su sa strahom iščekivali ovaj prizor, ali nisu očekivali bol koja razdire srce, potpuno odavanje tuzi koje su bili prisiljeni gledati. “Haljina je moga sina!” rekao je Jakov, “Divlja ga je zvijer rastrgla!” Njegovi su ga sinovi i kćeri uzalud pokušavali utješiti. On “razdere svoje haljine, stavi pokorničku kostrijet oko bokova, i dugo vremena oplakivaše svoga sina”. Činilo se da vrijeme ne može olakšati njegovu bol. “Ne, sići ću svome sinu u Šeol tugujući!” bio je njegov očajnički uzvik. Mladići, užasnuti onim što su učinili, ali bojeći se i očevih ukora, u svojim su srcima skrivali znanje o svojoj krivnji, koja se čak i njima činila velikom.{PP 212.1}
20 Josip u Egiptu
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 39 do 41.
Josip je u međuvremenu bio na putu u Egipat. Dok je karavana putovala na jug, prema granicama Kanaana, mladić je u daljini mogao vidjeti brda na kojima se nalazio šator njegova oca. Gorko je plakao pri pomisli na patnju i usamljenost voljenog oca. U sjećanje mu se ponovno vratio prizor iz Dotana. Vidio je gnjevnu braću i na sebi osjetio njihove ljutite poglede. U njegovim su ušima odzvanjale poruge i uvrede kojima su oni odgovarali na njegova prestrašena preklinjanja. Sa strepnjom je gledao u budućnost. Kakva promjena okolnosti – od brižno njegovana sina do prezrena, bespomoćna roba. Sam i bez prijatelja, kakva će biti njegova sudbina u zemlji u koju je putovao? Josip se neko vrijeme predao nekontroliranoj žalosti i strahu.{PP 213.1}
Međutim, u Božjoj providnosti, čak je i to iskustvo za njega trebalo biti blagoslov. On je za nekoliko sati naučio ono za što bi mu možda trebale godine. Očeva snažna i nježna ljubav nanijela mu je zlo svojom pristranošću i popustljivošću. Ova nerazumna naklonost razljutila je njegovu braću i izazvala ih na surovo djelo koje ga je razdvojilo od njegova doma. Njeni su se učinci očitovali i u njegovu vlastitu karakteru, jer su podupirani nedostaci koji su sada morali biti ispravljeni. On je postajao samodostatan i zahtjevan. Naviknut na nježnost očeve brige, osjećao se nespreman da se suoči s teškoćama koje su ga čekale u gorkom, surovom životu stranca i roba.{PP 213.2}
Onda su se njegove misli okrenule Bogu njegova oca. U djetinjstvu je bio naučen da ljubi i da se boji Boga. Često je u šatoru svog oca slušao priče o viđenju što ga je Jakov primio dok je bježao iz svog doma kao bjegunac i izgnanik. Čuo je o Gospodnjim obećanjima Jakovu i načinu na koji su se ona ispunila, kako su, u trenutku potrebe, Božji anđeli došli da ga pouče, utješe i zaštite.
Saznao je o Božjoj ljubavi koja je ljudima dala Otkupitelja. Sada se jasno sjećao svih ovih pouka. Josip je vjerovao da će Bog njegovih otaca biti njegov Bog. On se tada u cijelosti predao Bogu i molio se da čuvar Izraela bude s njim u zemlji njegova izgnanstva.{PP 213.3}
Njegova je duša bila uzbuđena zbog odlučnosti da ostane vjeran Bogu i da u svim okolnostima djeluje kao podanik nebeskog Kralja. Odlučio je služiti Bogu nepodijeljena srca, hrabro se suočiti s kušnjama života i vjerno vršiti sve dužnosti. Iskustvo tog dana donijelo je prekretnicu u Josipovom životu. Životna je nesreća omiljeno dijete pretvorila u promišljenog, hrabrog i samostalnog čovjeka. {PP 214.1}
Stigavši u Egipat Josip je prodan Potifaru, zapovjedniku faraonove tjelesne straže, u čijoj je službi ostao deset godina. Tu je bio izložen naročitim kušnjama. On se nalazio u središtu idolopoklonstva. Lažna su bogoslužja bila praćena kraljevskom raskoši, bogatstvom i kulturom najciviliziranijeg naroda koji je tada postojao. Ipak, Josip je očuvao svoju jednostavnost i povjerenje u Boga. Posvuda su oko njega bili prizori i zvuči poroka, ali on kao da ništa nije čuo ni vidio. On nije mislima dopuštao da počivaju na zabranjenim predmetima. Želja da stekne naklonost Egipćana nije ga navela da prikrije svoja načela. Da je bio u kušnji da to učini, kušnja bi ga nadvladala, ali on se nije stidio vjere svojih otaca i nije ulagao napore da prikrije činjenicu da je obožavatelj Jahve.{PP 214.2}
‘Jahve je bio s Josipom, zato je u svemu imao sreću… Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh.” Potifarovo povjerenje u Josipa je svakodnevno raslo, i on ga je naposljetku imenovao za svog dvoranina i upravitelja sveg svog imetka. “I postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak.”{PP 214.3}
Očit napredak koji je pratio sve što je bilo u Josipovoj brizi nije bilo posljedica izravna čuda, već njegove marljivosti i brige, a njegovi su napori bili okrunjeni božanskim blagoslovima. Josip je svoj uspjeh pripisao Božjoj milosti, a čak je i njegov idolopoklonički gospodar prihvatio to kao tajnu njegova besprimjerna napretka. Bez ustrajnih, dobro usmjerenih napora, nikada ne bi mogao postići uspjeh. Bog je bio proslavljen vjernošću svog sluge. Božja je namjera bila da se vjernik u Boga razlikuje čistoćom i pravednošću od obožavatelja idola i da nebeska milost svijetli u tami poganstva.{PP 214.4}
Josipova blagost i vjernost trebali su biti provjereni u vatri kušnje. Žena je njegova gospodara pokušala navesti mladića da prestupi Božji Zakon. On je dotada ostao neuprljan pokvarenošću koja je vrvjela u toj poganskoj zemlji, ali kako se suprotstaviti ovoj kušnji, tako iznenadnoj, tako snažnoj, tako zavodljivoj? Josip je dobro znao kakve će biti posljedice suprotstavljanja. S jedne su strane bili prikrivanje, milost i nagrade, a s druge, nemilost, zatvor, a možda i smrt. Njegov je cijeli budući život ovisio o trenutnoj odluci. Hoće li načela pobijediti? Hoće li Josip i dalje ostati vjeran Bogu? Anđeli su s neopisivom brigom promatrali ovaj prizor.{PP 217.2}
Josipov odgovor otkriva silu vjerskih načela. On nije želio iznevjeriti povjerenje svog zemaljskog gospodara, a bez obzira na posljedice želio je ostati vjeran svom Gospodaru na Nebu. Mnogi sebi pred budnim očima Boga i njegovih anđela uzimaju slobodu da učine nešto što nikada ne bi učinili pred svojim bližnjima, ali Josip je prvo pomislio na Boga: “Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga?”{PP 217.3}
Kad bismo mi gajili uvjerenje da Bog vidi i čuje sve što činimo i vjerno zapisuje naše riječi i djela i da se s njima moramo suočiti, mi bismo se bojali griješiti. Neka mladi uvijek drže na umu da su u Božjoj prisutnosti bez obzira gdje se nalazili ili što činili. Nijedan dio našeg ponašanja ne ostaje nezamijećen. Mi ne možemo sakriti naše putove od Svevišnjega. Ljudski se zakoni, premda su katkad strogi, često prestupaju a da to nitko ne otkrije i tako prolaze nekažnjeno. Ali tako nije s Božjim Zakonom. Ni najcrnja noć ne može sakriti krivca. On može misliti da je sam, ali nevidljivi svjedok vidi svako djelo.{PP 217.4}
Pred božanskim pogledom otkrivene su pobude njegova srca. Svaki čin, svaka riječ, svaka pomisao, pozorno se bilježi kao da postoji samo jedna osoba na svijetu i kao da je pozornost Neba usmjerena samo na nju.
Josip je patio zbog svoje čestitosti, jer se zavodnica osvetila optužujući ga za gnusni zločin, zbog čega je bačen u zatvor. Da je Potifar vjerovao optužbi svoje žene, mladić bi izgubio svoj život, ali skromnost i pravednost koja je dosljedno obilježila njegovo ponašanje bili su dokaz njegove nevinosti, ali ipak, da bi se spasio ugled gospodareve kuće, on je dospio u nemilost i bačen je u zatvor.{PP 218.1}
Tamničari su u početku prema Josipu postupali vrlo surovo. Psalmist kaže: “Sputaše uzama noge njegove, u gvožde mu vrat staviše, dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga riječ potvrdi.” (Ps 105,18.19) Međutim, Josipova je stvarna narav svijetlila čak i u mraku tamnice. On se čvrsto držao svoje vjere i strpljenja, i premda mu je surovo uzvraćeno za godine vjerne službe, njega to ipak nije razočaralo, niti je izgubio vjeru. Imao je mir koji dolazi kao posljedica nevinosti, i on je svoj slučaj povjerio Bogu. On se nije prepustio mislima o svojim vlastitim pogreškama, već je zaboravio na svoju žalost pomažući u olakšavanju žalosti drugih. On je i u zatvoru našao posao koji je trebalo obaviti. Bog ga je pripremao u školi patnje, da bude korisniji, i on nije odbacio discipliniranje koje mu je bilo potrebno. U zatvoru je, gledajući posljedice tlačenja i tiranije i učinke zločina, naučio pouku o pravdi, suosjećanju i milosti, koja ga je pripremila da vlada s mudrošću i sažaljenjem.{PP 218.2}
Josip je postupno zadobivao povjerenje tamničara te mu je naposljetku povjerena odgovornost za sve zatvorenike. Njegov rad u zatvoru – čestitost njegovog svakodnevnog života i njegova sućut za one koji su bili u teškoćama i muci – otvorio je put za njegov budući napredak i čast. Svaka zraka svjetlosti kojom osvjetljujemo druge odražava se u nama. Svaka ljubazna i suosjećajna riječ izgovorena ožalošćenima, svaki čin kojim pomažemo drugima, i svaki dar onima koji su u potrebi, ako ga potiču prave pobude, donijet će blagoslove darodavcu.{PP 218.3}
Kralj je zbog nekog prijestupa bacio u zatvor glavnog peharnika i pekara i Josip je bio odgovoran za njih. Jednog jutra, videći da su žalosni, on ih je ljubazno zapitao za uzrok, na što su mu oni odgovorili da je svaki usnio san i da žarko želi saznati njihova značenja. “Zar tumačenje ne spada na Boga?” rekao je Josip. “Dajte pričajte mi!” Kad je svaki od njih ispričao svaj san, Josip im je rekao njihovo značenje. Za tri dana faraon je trebao vratiti peharnika na bivši položaj, da kao i ranije pruža faraonu pehar, ali glavni je pekar po kraljevoj zapovijedi trebao biti obješen. U oba slučaja snovi su se ispunili upravo onako kako su prorečeni. {PP 219.1}
Kraljev peharnik je izrazio najdublju zahvalnost Josipu, i zbog ohrabrujućeg tumačenja njegovog sna i za mnoga djela ljubaznosti, a zauzvrat je ovaj potonji, govoreći na najdirljiviji način o svom nepravednom zatočeništvu, preklinjao da se njegov slučaj iznese pred kralja. “Kad ti opet bude dobro,” rekao je on, “sjeti se da sam i ja bio s tobom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće.” Glavnom peharniku se ispunio svaki detalj iz sna, ali kad mu je vraćena kraljevska milost, on više nije mislio na svog dobročinitelja. Josip je još dvije godine ostao u zatvoru. Nada koja se zapalila u njegovom srcu polako se gasila, a svim ostalim kušnjama dodan je i gorak osjećaj nezahvalnosti.{PP 219.2}
Ali božanska ruka samo što nije otvorila zatvorska vrata. Egipatski je kralj u samo jednoj noći usnio dva sna, koji su očito upućivali na isti događaj i naoko nagovještavali neku veliku nesreću. On nije mogao odrediti njihovu važnost, ali su oni unijeli nemir u njegov um. Magi i mudraci u njegovu kraljevstvu nisu mogli protumačiti san. Kraljeva su se zbunjenost i briga povećali, a palačom se širio strah. Sveopća zabrinutost podsjetila je peharnika na okolnosti njegovog vlastitog sna, na Josipa, što je prouzročilo grižnju savjesti zbog nezahvalnosti i zaboravnosti. Odmah je obavijestio kralja kako je hebrejski zatvorenik protumačio njegov san i san glavnog pekara i kako su se njegova tumačenja ispunila.{PP 219.3}
Faraonu je bilo poniženje da se okrene od maga i mudraca u vlastitom kraljevstvu i obrati se strancu i robu, ali on je bio spreman prihvatiti uslugu najnižega ako će to umiriti njegov uznemireni um. Odmah su poslali po Josipa. Obukao je zatvorsku odjeću i obrijao se jer je njegova kosa narasla tijekom razdoblja nemilosti i tamnovanja. Onda je doveden u kraljevu nazočnost.{PP 220.1}
“Onda faraon reče Josipu: ‘Usnio sam san, a nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ.’ ‘Ništa ja ne mogu’ – odgovori Josip faraonu -’nego će Bog dati pravi odgovor faraonu.’” Josipov odgovor kralju otkriva njegovu poniznost i vjeru u Boga. Skromno je porekao čast koja je njemu pripisivala posjedovanje veće mudrosti. “Ništa ja ne mogu.” Samo Bog može objasniti ove tajne.{PP 220.2}
Faraon je tada nastavio iznositi svoj san: “U svom snu stojim na obali Nila. I gle! iz Nila izađe sedam debelih i lijepih krava. Pasle su po šašu. Poslije njih izađe drugih sedam krava. Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još nikad ne vidjeli onako ružnih krava u svoj zemlji egipatskoj! I sedam mršavih i ružnih krava proždru prvih sedam debelih krava. Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu: bile su ružne kao i prije. Uto se probudim. Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i lijepih klasova. Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih, istoćnjakom opaljenih. I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima, ali nema nikoga da mi razjasni.”{PP 220.3}
“Faraonov je san samo jedan,” rekao je Josip, “Bog javlja faraonu što kani učiniti.” Trebalo je doći sedam godina obilja. Polja i vrtovi će biti plodniji nego ikada ranije. A nakon ovog razdoblja trebalo je doći sedam godina gladi. “Kako glad bude harala zemljom, neće se ni znati da je u zemlji obilje – zbog gladi koja će doći – jer će biti vrlo velika.” Ponavljanje sna bilo je dokaz da će se doista uskoro ispuniti. “Zato,” nastavio je on. “neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom egipatskom. Nadalje, neka se faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji će kupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za sedam godina obilja.
Neka skupljaju od svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s ovlaštenjem faraonovim sabiru žito za hranu i pohranjuju ga po gradovima. Neka zalihe služe za hranu u zemlji za sedam godina gladi što će snaći zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne propadne.”{PP 220.4}
Tumačenje je bilo tako razumno i dosljedno, a postupak koji je preporučio tako valjan i oštrouman da se nije moglo sumnjati u njegovu točnost. Ali kome povjeriti izvršenje ovog plana? O mudrom izboru ovisio je život cijele nacije. Kralj je bio uznemiren. Za neko je vrijeme razmatrao pitanje imenovanja. Od glavnog peharnika faraon je saznao o mudrosti i razboritosti koju je Josip pokazao u vođenju zatvora, i bilo je očito da on posjeduje administrativne sposobnosti u najvišoj mjeri. Peharnik, ispunjen samoprijekorom, nastojao je ispraviti svoju nezahvalnost time što je pohvalio svog dobročinitelja, a daljnje kraljevo ispitivanje je potvrdilo točnost ovog izvještaja. Josip je u cijelom kraljevstvu bio jedini čovjek obdaren mudrošću da ukaže na opasnost koja je prijetila kraljevstvu i nužne pripreme da bi se s njome suočili, i kralj je bio uvjeren da je on najsposbniji da izvrši planove što ih je predložio. Bilo je očito da je s njim bila božanska sila, te da medu kraljevim dužnosnicima nije bilo nijednog tako dobro osposobljenog da vodi poslove naroda u krizi. Činjenica da je on Hebrej i rob bila je od male važnosti u usporedbi s očitom mudrošću i valjanim rasuđivanjem. “Zar bismo mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?” rekao je kralj svojim savjetnicima.{PP 221.1}
Donesena je odluka o imenovanju i Josipu je priopćena zapanjujuća vijest:’ “Otkako je sve to Bog tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestoljem ja ću biti veći od tebe.” Kralj je nastavio s ceremonijom predaje znakova njegovog budućeg visokog položaja. “Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac. Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: ‘Abrek!’ Na koljena!”{PP 221.2}
“Za domaćina ga stavi kući svojoj, za nadstojnika sveg imanja svoga, da velikaše njegove po volji uči i starce njegove mudrosti vodi.” (Ps 105,21.22) Josip je iz tamnice doveden na mjesto vladara cijele zemlje egipatske. Bio je to položaj od visoke časti, ali i opterećen teškoćama i opasnostima. Nitko ne može stajati na visokom položaju bez opasnosti. Kao što oluja ostavlja netaknutim mali cvijet u dolini, dok iz korijena čupa visoko stablo na vrhu planine, tako i oni koji su očuvali čestitost u životu poniznosti mogu zbog kušnji koje prate svjetovni uspjeh i čast pasti u duboki ponor. Ali Josipov karakter je izdržao ispit nevolja i napretka. On je u faraonovoj palači pokazao istu vjernost Bogu kao i u zatvoreničkoj samici. On je još uvijek bio stranac u neznabožačkoj zemlji, odvojen od svog roda, obožavatelja Boga, ali on je u cijelosti vjerovao da božanska ruka vodi njegove korake, i neprekidnim oslanjanjem na Boga on je vjerno vršio dužnosti na svom položaju. Josip je pozornost kralja i velikih ljudi u Egiptu usmjerio na istinitog Boga, i premda su , se oni i dalje držali svog idolopoklonstva, oni su naučili poštovati načela otkrivena u životu i karakteru obožavatelja Jahve.{PP 222.1}
Kako je Josip uspio postići takvu čvrstoću karaktera, pravednost i mudrost? On je u svojim ranim godinama slijedio dužnost radije nego sklonosti, a čestitost, jednostavno povjerenje i plemenita narav u mladosti donose plodove u djelima zrelog čovjeka. Jednostavan i čist život je pridonio i snažnom razvitku fizičkih i intelektualnih sposobnosti. Zajednica s Bogom kroz njegova djela i razmišljanje o velikim istinama povjerenima bašti-nicima vjere uzdigli su i oplemenili njegovu duhovnu narav, razvijajući i jačajući njegov um više od bilo kojeg proučavanja. Savjestan i vjeran dužnosti na svakom položaju, od najniže do najuzvišenije, vježbao je sve svoje sposobnosti za najveću dužnost. Onaj koji živi u skladu sa Stvoriteljevom voljom osigu-rava sebi najčistiji i najplemenitiji razvitak karaktera. “Strah Gospodnji — eto što je mudrost; zla se kloni — to ti je razumnost.” (Job 28,28){PP 222.2}
Malo je onih koji razumiju utjecaj malih stvari u životu na razvoj karaktera. Ništa čime se mi bavimo nije beznačajno.
Različite okolnosti s kojima se suočavamo svakog dana dane su da ispitaju našu vjernost i osposobe nas za veće povjerenje. Vjernošću načelima u obavljanju zadataka u svakodnevnom životu um se navikava da zahtjeve dužnosti smatra većim od zahtjeva zadovoljstava i sklonosti. Umovi koji su tako obučeni ne kolebaju se između dobra i zla kao trska koja se ljulja na vjetru, već su oni vjerni dužnosti jer su stekli naviku pouzdanja i vjernosti. Vjernošću u onome što je najmanje oni stječu snagu da budu vjerni u velikim stvarima.{PP 222.3}
Pravedan karakter ima veću vrijednost od ofirskog zlata. Bez njega nitko ne može postati dostojanstven čovjek. Ali karakter se ne nasljeduje. On se ne može kupiti. Moralna vrsnoća i plemenite umne odlike nisu posljedica slučaja. Najdragocjeniji darovi su bezvrijedni ako ih se ne unapređuje. Oblikovanje plemenitog karaktera je životno djelo i dolazi kao posljedica marljivih i ustrajnih napora. Bog pruža mogućnosti, a uspjeh ovisi o tome kako ih mi iskoristimo.{PP 223.1}
21 Josip i njegova Braća
Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 41,54-56 te 42 do 50.
S početkom rodnih godina počele su i pripreme za dolazak gladi. Pod Josipovim su zapovjedništvom sagrađena golema skladišta u svim važnijim mjestima u Egiptu, a donesene su i opsežne mjere za čuvanje viškova očekivane žetve. Isti se postupak nastavio primjenjivati tijekom sedam plodnih godina, sve dok se količine žitarica više nisu mogle izmjeriti.{PP 224.1}
A onda je došlo sedam gladnih godina, u skladu s Josipovim proročanstvom. “U svim zemljama bijaše glad, a u svoj zemlji egipatskoj bijaše kruha. A kad je i sva zemlja egipatska osjetila glad, puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče Egipćanima: ‘Idite k Josipu, i što god vam rekne, činite!’ Kad se glad proširi po svoj zemlji, Josip rastvori skladišta, te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka i u zemlji egipatskoj.”{PP 224.2}
Glad se proširila i na Kanaan, a osjetila se i u onom dijelu zemlje u kojem je prebivao Jakov. Kad su čuli o bogatim zalihama hrane što ih je osigurao egipatski kralj, deset Jakovljevih sinova je pošlo na put da tamo kupe žita. Po dolasku poslani su kod kraljeva predstavnika te su i oni s ostalim kupcima izašli pred vladara zemlje. “… i poklone mu se licem do zemlje.” “Iako je Josip prepoznao svoju braću, oni njega nisu prepoznali.” Njegovo hebrejsko ime bilo je zamijenjeno imenom koje mu je dao kralj, a između upravitelja Egipta i mladića kojeg su prodali Jišmaelcima bilo je male sličnosti. Kad je Josip ugledao svoju braću kako se klanjaju i iskazuju poštovanje, sjetio se svog sna, a prizori iz prošlosti oživjeli su pred njegovim očima. Promatrajući skupinu njegovo je oštro oko primijetilo da Benjamin nije s njima.
Je li i on postao žrtva podmukle surovosti ovih neukrotivih ljudi? Odlučio je saznati istinu. “Vi ste uhode!” oštro im se obratio. ”Došli ste da vidite slaba mjesta ove zemlje.”{PP 224.3}
“Oni mu odgovore: ‘Ne, gospodaru! Tvoje su sluge došle da nabave hrane. Svi smo sinovi jednog oca; pošteni smo ljudi; sluge tvoje nikad nisu bile uhode.’” Želio je saznati imaju li još uvijek isti ponositi duh kao kad je on bio s njima i doznati neke pojedinosti o njihovom domu, premda je dobro znao kako njihove izjave mogu biti varljive. Ponovio je optužbu, a oni su odgovorili: “Nas, tvojih slugu, bijaše dvanaestero braće – sinovi jednog oca, u zemlji kanaanskoj; najmlađi je sad s ocem, a jednoga više nema.”{PP 225.1}
Izražavajući sumnju u istinitost njihove priče i dalje ih smatrajući uhodama, upravitelj je obznanio da će ih iskušati zahtjevom da ostanu u Egiptu dok jedan od njih ne pođe i dovede najmlađeg brata. Ako ne pristanu na to, prema njima će se postupati kao prema uhodama. Međutim, Jakovljevi sinovi se nisu mogli složiti s ovakvim prijedlogom, budući da bi zbog vremena potrebnog za njegovo izvršenje njihova obitelj gladovala, a tko bi od njih pošao sam na put ostavljajući braću u zatvoru? Kako bi se netko mogao pojaviti pred ocem u takvim okolnostima? Činilo se izvjesnim da će biti pogubljeni ili će postati robovi, a ako dovedu Benjamina možda će i on dijeliti njihovu sudbinu. Odlučili su ostati i zajedno trpjeti radije nego da gubitak njegovog jedinog sina ocu nanese bol. Oni su stoga bačeni u zatvor gdje su ostali tri dana.{PP 225.2}
U godinama nakon što je Josip bio odvojen od svoje braće karakter Jakovljevih sinova se promijenio. Oni su bili zavidni. nemirni, varljivi, surovi i osvetljivi, ali sada iskušani nesrećom oni su se pokazali nesebični, odani jedni drugima, odani svom ocu, podložni njegovu autoriteti, premda su i sami bili sredovječni ljudi.{PP 225.3}
Tri su dana u egipatskom zatvoru za braću bili dani gorke žalosti dok su razmišljali o prošlim grijesima. Ako ne dovedu Benjamina, sigurno će ih proglasiti uhodama, a imali su malo nade da će pridobiti oca da pristane na Benjaminovu odsutnost. Josip je trećeg dana zapovjedio da braću izvedu pred njega.
Nije se usudio da ih duže zadržava. Možda njegov otac i obitelji već pate zbog nedostatka hrane. “Izvršite to, i ostat ćete na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svojim izgladnjelim domovima. Poslije toga dovedite mi svog najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete.” Oni su prihvatili ovaj prijedlog, premda su imali malo nade da će njihov otac dopustiti da se Benjamin vrati s njima. Josip je razgovarao s njima uz pomoć prevoditelja, i ne pomišljajući da ih upravitelj razumije, oni su slobodno razgovarali u njegovoj prisutnosti. Oni su se međusobno optuživali zbog postupanja prema Josipu: “Jao nama! Stiže nas kazna zbog našeg brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali.” Ruben, koji je načinio plan za njegovo izbavljenje, dodao je: “Zar vam nisam govorio: ‘Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.’” Josip, slušajući ih, nije mogao suzdržati svoje osjećaje, te je izašao i plakao. Nakon što se vratio zapovjedio je da pred njima svezu Šimuna i ponovno ga odvedu u zatvor. Šimun je bio glavni zagovornik i izvršitelj surovog postupanja prema njihovom bratu i zbog toga je on izabran.{PP 225.4}
Prije no što je pustio da braća pođu Josip je dao upute da im se da žito, a novac svakog čovjeka potajno vrati u njegovu vreću. Primili su i popudbinu za svoje životinje za putovanje kući. Putem se jedan iz skupine, otvorivši svoju vreću, iznenadio kad je opazio srebro u svojoj vreći. Kad je to priopćio drugima, oni su se uznemirili i zabrinuli te rekoše jedan drugome: “Što nam ovo Bog uradi!” Da li da to smatraju dobrim znakom od Gospoda ili je On to dopustio da ih kazni za njihove grijehe i izloži ih još većim patnjama? Oni su priznali da je Bog vidio njihove grijehe i da ih je sada kažnjavao.{PP 226.1}
Jakov je zabrinuto očekivao povratak svojih sinova, a kad su stigli, cijeli se tabor okupio oko njih dok su ocu pričali sve što se dogodilo. Nemir i strepnja ispunili su svako srce. Činilo se da ponašanje egipatskog upravitelja nagovješćuje zle namjere, a njihov je strah potvrđen kad su otvorivši svoje vreće našli novac koji je pripadao svakom vlasniku.
Ostarjeli otac je u boli uzviknuo: “Mene vi ostavljate bez djece!… Josipa je nestalo, Šimuna nema, a sad biste odveli i Benjamina. Sve se to na me svaljuje!” Ruben je odgovorio: “Ubij moja dva sina ako ti ga natrag ne dovedem! Predaj ga u moje ruke, i ja ću ti ga vratiti.” Ove nepromišljene riječi nisu Jakovu donijele mir. Njegov je odgovor bio: “Moj sin neće s vama! – uzvrati on. – Njegov je pravi brat već mrtav, i on je ostao sam. Ako bi ga na putu na koji ćete poći snašla nesreća, u tuzi biste otpravili moju sijedu glavu dolje u Šeol.”{PP 226.2}
Međutim, suša se nastavila, a zalihe žita koje su donijeli iz Egipta vremenom su se gotovo iscrpile. Jakovljevi su sinovi dobro znali da bi bilo uzalud vraćati se u Egipat bez Benjamina. Nade da će promijeniti očevu odluku bile su male te su šutke očekivali što će se dogoditi. Sjena gladi je postajala sve veća, a stari je čovjek na zabrinutim licima sviju u taboru čitao njihovu potrebu te je naposljetku rekao: “Idite opet i nabavite nam malo hrane.”{PP 227.1}
Juda je uzvratio: “Onaj nam je čovjek jasno rekao: ‘Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.’” “Ako si dakle voljan s nama poslati našeg brata, mi ćemo otići dolje i kupit ćemo ti žita. Ali ako njega ne pustiš s nama, onda mi tamo i ne idemo, jer nam je onaj zaprijetio: ‘Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.’” Videći da se njegov otac počeo kolebati, on je dodao: “Pusti dječaka sa mnom pa da se dignemo i krenemo; tako ćemo preživjeti, a ne pomrijeti, i mi, i ti, i naša djeca,” i on je ponudio da će jamčiti za svog brata i cijelog vijeka nositi krivicu ako Benjamina ne vrati njegovu ocu.{PP 227.2}
Jakov više nije mogao uskratiti svoj pristanak te je zapovjedio sinovima da se pripreme za putovanje. On im je također zapovjedio da vladaru ponesu dar od stvari koji je mogla priuštiti zemlja pogođena glađu, “nešto balzama, nešto meda i mirodija, mirisne smole, pa lješnjaka i badema”, i dvostruki iznos novca. “Uzmite svoga brata”, dodao je on, “pa se opet zaputite onom čovjeku.” Dok su se njegovi sinovi pripremali da pođu na putovanje, ostarjeli je otac ustao, podigao desnu ruku prema nebu i pomolio se: “Neka Bog Svemogući, El Šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe prema nama te vam pusti i drugog brata i Benjamina. A ja, moram li bez djece ostati, neka ostanem.”{PP 227.3}
Oni su ponovno otputovali u Egipat i izašli pred Josipa. Kad je ugledao Benjamina, sina vlastite majke, on je bio duboko ganut. Prikrio je svoje osjećaje i naredio da ih se odvede u njegovu kuću i da se obave pripreme za zajednički ručak. Kad su odvedeni u upraviteljevu palaču, braća su se uvelike uznemirila, strahujući da će ih pozvati na odgovornost zbog novca koji su našli u svojim vrećama. Smatrali su da je novac tamo namjerno stavljen da bi se stvorile okolnosti koje će od njih učiniti robove. Zabrinuti, oni su razgovarali s upraviteljem kuće objašnjavajući mu okolnosti svog posjeta Egiptu, a kao dokaz svoje nevinosti oni su donijeli novac koji su našli u svojim vrećama kao i novac za kupovinu hrane, a zatim su dodali: “Mi ne znamo tko nam je stavio novac u naše vreće.” Upravitelj je odgovorio: “Ne bojte se! Bog vaš i Bog vašeg oca stavio je blago u vaše vreće. Vaš je novac k meni stigao.” To je ublažilo njihovu zabrinutost, a kad im se pridružio Šimun koji je bio pušten iz zatvora, oni su smatrali da je Bog doista milostiv prema njima.{PP 227.4}
Kad ih je upravitelj ponovno susreo, oni su mu dali svoje darove i ponizno “do zemlje mu se poklone”. On se ponovno sjetio svojih snova, a kad je pozdravio svoje goste, on se požurio da ih upita: “A je li dobro vaš stari otac o kome ste mi govorili? Je li još dobra zdravlja?” “Sluga tvoj, otac naš, dobro je i još je dobra zdravlja”, glasio je odgovor dok su se ponovno duboko naklonili. Onda se njegov pogled zaustavio na Benjaminu i on je upitao: “Je li ovo vaš najmlađi brat o kome ste mi govorili?” “Bog ti je bio milostiv, sine moj!” ali svladan osjećajem nježnosti, on nije više ništa mogao reći. “Ude u jednu sobu i tu se isplaka.”{PP 228.1}
Nakon što je došao k sebi, on se vratio i ručak je počeo. Prema klasnim zakonima, Egipćanima je bilo zabranjeno jesti s pripadnicima neke druge narodnosti. Jakovljevi sinovi su stoga imali zaseban stol, dok je upravitelj, zbog svog visokog položaja, jeo sam, a Egipćani za odvojenim stolovima. Kad su svi sjeli, braća su bila iznenađena što su bili poredani točno prema starosti. Josip je naredio da “jela ispred njega nose njima”, ali Benjaminov obrok je bio pet puta veći od ostalih. On se nadao da će ovim znakom milosti prema Benjaminu vidjeti postupaju li oni i prema mlađem bratu sa zavišću i mržnjom koju su pokazali prema njemu.
Braća su i dalje pretpostavljajući da Josip ne razumije jezik slobodno razgovarala i njemu se pružila dobra prilika da sazna njihove stvarne misli. Ipak, želio ih je još provjeriti, te je prije njihova odlaska naredio da se njegov vlastiti srebrni pehar sakrije u vreći najmlađeg brata.{PP 228.2}
Oni su radosno pošli na put. Šimun i Benjamin su bili s njima, njihove životinje natovarene žitom i svi su smatrali da su izbjegli opasnosti koje su ih naoko okruživale. Ali tek su stigli do predgrađa grada, kad ih je sustigao upraviteljev sluga koji je izrekao optužbu: ‘Zašto uzvraćate zlo za dobro? Zar iz onog pehara ne pije moj gospodar i ne čita iz njega proricanje? Zlo ste učinili.” Smatralo se da pehar ima neku naročitu osobinu otkrivanja otrova koji se u njega stavljaju. U to vrijeme takvi su pehari bili vrlo cijenjeni kao zaštita protiv ubojstva trovanjem.{PP 229.1}
Putnici su na slugine optužbe odgovorili: “Zašto nam gospodar govori tako? Daleko bilo od slugu tvojih da učine takvo što! Čak i novac koji smo našli u svojim vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara! Onaj u koga se od tvojih slugu nađe, neka se usmrti, a mi drugi postat ćemo robovi tvome gospodaru.”{PP 229.2}
‘Premda je ono što predlažeš pravo – preuzme on – ipak će samo onaj u koga se ukradeno pronađe biti moj rob, a ostali bit ćete slobodni.”{PP 229.3}
Odmah je počela pretraga. “Brže spustiše vreće na zemlju i svaki svoju otvori”, a sluga je svaku pregledao, počevši od Rubenove pa redom sve do najmlađega. Pehar je nađen u Benjaminovoj vreći.{PP 229.4}
Braća su razderala svoje haljine kao znak najveće žalosti i polako se vratila u grad. Prema njihovom vlastitom obećanju, Benjamin je bio osuđen na život roba. Slijedili su slugu do palače, a kad su tamo našli upravitelja, oni se bace pred njega. “Kakvo je to djelo što ste ga učinili?” upitao ih je. Josip ih je nastojao navesti na priznanje njihova grijeha. On nikada nije prisvajao sposobnost proricanja, ali je htio da povjeruju kako on može čitati tajne njihovih srca.{PP 229.5}
Juda je odgovorio: “Što bismo mogli reći svome gospodaru? Što možemo kazati, čime li se opravdati? Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Evo nas za robove svome gospodaru – jednako nas kao i onog u koga se našao pehar.”{PP 229.6}
“Daleko od mene da učinim tako!” glasio je odgovor. “Nego, onaj u koga se našao pehar bit će moj rob, a vi drugi pođite mirno k svome ocu.”{PP 230.1}
Juda se s dubokom boli primakao i uzviknuo: “Gospodaru moj, molim te, dopusti sluzi svojem da rekne riječ ušima gospodara svojega, i neka se tvoja srdžba ne razlijeva na tvog slugu. Ta ti si ravan faraonu.” On je dirljivim riječima opisao očevu žalost zbog gubitka Josipa i njegovo oklijevanje da pusti Benjamina s njima u Egipat, jer je on bio jedini sin svoje majke Rahele koju je Jakov toliko volio. “Ako sad dođem,” rekao je on, “k tvome sluzi, ocu svome, a mladić – čiji je život tako povezan s njegovim – ne bude s nama, on će svisnuti kad vidi da dječaka nema s nama; tako će tvoje sluge strovaliti u tuzi sijedu glavu tvoga sluge, oca našega, u Šeol. Jer tvoj je sluga zajamčio ocu svome za dječaka, rekavši: ‘Ako ti ga ne vratim, bit ću kriv svome ocu svega vijeka.’ Zato, molim te, neka tvoj sluga ostane kao rob mome gospodaru, a dječak neka ide natrag s braćom. Jer, kako mogu k svome ocu ako dječaka nema sa mnom! Ne bih mogao gledati u jad što bi snašao moga oca.” {PP 230.2}
Josip je bio zadovoljan. U svojoj je braći vidio plodove istinskog pokajanja. Nakon što je čuo Judinu plemenitu ponudu naredio je da svi ljudi izađu, a onda je plačući glasno rekao: “Ja sam Josip… Otac mi je dakle još na životu!”{PP 230.3}
Njegova braća su ostala nepomična, zapanjena i nijema od straha. Josip, njihov brat, vladar je Egipta kome su zavidjeli i koga bi ubili, ali su ga naposljetku prodali kao roba. Sjetili su se svih prošlih zlostavljanja. Sjećali su se kako su prezirali njegove snove i radili na sprječavanju njihovih ispunjenja. Ipak, oni su igrali ulogu u ostvarivanju njegovih snova, a sada su u cijelosti bili u njegovim rukama, a on će se, nema sumnje, osvetiti za nepravdu koju je pretrpio.{PP 230.4}
Videći njihovu zbunjenost, on je ljubazno rekao: “Primaknite se k meni!” A kad su se primakli, on je nastavio: “Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat.
Ali se nemojte uznemiravati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu.” Smatrajući da su već dosta patili zbog svoje surovosti prema njemu, on je plemenito pokušao ukloniti njihov strah i ublažiti gorčinu njihovih samoprijekora.{PP 230.5}
“Dvije su već godine”, nastavio je on, “što je glad došla na zemlju, a još pet godina neće biti ni oranja ni žetve u zemlji. Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem. Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Žurite se k mome ocu te mu recite: ‘Ovo ti poručuje tvoj sin Josip: Bog me postavio gospoda remnad svim Egiptom; siđi k meni bez oklijevanja. Nastanit ćeš se u kraju Gošenu. Tako ćeš biti blizu mene: ti, tvoja djeca, tvoja unučad, tvoje ovce i goveda i sve što je tvoje. Ondje ću se za te brinuti, jer će glad potrajati još pet godina. Tako nećeš oskudijevati ni ti, ni tvoja obitelj, niti itko tvoj.’ Ta svojim očima možete vidjeti, kao što vidi i moj brat Benjamin, da vam to moja usta govore.” “Potom zagrli brata Benjamina te zaplaka; a plakao je i Benjamin obisnuvši mu se oko vrata. Izljubi zatim svu svoju braću, u naručju im se rasplaka.” Oni su ponizno priznali svoj grijeh i preklinjali ga za oprost. Njih je dugo mučila briga i grižnja savjesti, a sada su se radovali što je još uvijek bio živ.{PP 231.1}
Vijesti o onome što se dogodilo brzo su stigle do kralja koji je, željan da pokaže svoju zahvalnost prema Josipu, potvrdio upraviteljev poziv njegovoj obitelji riječima: “Ja ću vam dati najbolju zemlju u Egiptu.” Braća su otišla bogato natovarena zalihama, kolima i svime potrebnim za selidbu njihovih obitelji i slugu u Egipat. Josip je Benjaminu darovao vrednije darove nego drugima. Onda, bojeći se svađa na putu do kuće, on im je prije samog polaska rekao: ‘Nemojte se putem svađati.”{PP 231.2}
Jakovljevi sinovi su se vratili svom ocu s radosnim vijestima: “Josip je živ i čak vlada nad svom zemljom egipatskom.”
Starca su prvo svladali osjećaji, nije mogao vjerovati ono što je čuo, ali kad je vidio dugu kolonu kola i natovarenih životinja, a Benjamin je ponovno bio s njim, on se uvjerio i uzviknuo prepun radosti: “Doista… Sin moj Josip još je živ! Moram poći i vidjeti ga prije nego umrem.”{PP 231.3}
Pred braćom je bio još jedan čin poniznosti. Oni su tada priznali ocu prijevaru i surovost koja je tako dugo godina zagorčavala njegov i njihov život. Jakov nije posumnjao da su oni učinili tako gnusan grijeh, ali je uvidio da je sve izašlo na dobro, te je oprostio i blagoslovio svoju grješnu djecu.{PP 232.1}
Otac i njegovi sinovi, sa svojim obiteljima, stadima, brojnim slugama uskoro su bili na putu za Egipat. Oni su putovali s radošću u srcu, a kad su došli do Beer Sebe, patrijarh je prinio žrtvu zahvalnosti i preklinjao Boga da mu kaže kako će biti s njima: “Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod.” “Ja ću sići u Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom rukom oči sklopiti.”{PP 232.2}
Obećanje “Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod” bilo je značajno. Abraham je dobio obećanje o potomstvu nebrojenom poput zvijezda, ali zasad se izabrani narod polako umnožavao. Kanaanska zemlja sada nije nudila prostora za razvitak naroda kakav je bio prorečen. Kanaanom su vladala moćna poganska plemena, ali oni nisu trebali biti lišeni svog posjeda do “četvrtog naraštaja”. Da su Izraelovi potomci trebali ovdje postati velik narod, oni bi morali ili istjerati stanovnike zemlje ili se naseliti medu njima. Prvo, prema božanskoj uredbi, nisu mogli učiniti, a da su se pomiješali s Kanaancima, došli bi u opasnost da ih oni navedu na idolopoklonstvo. Međutim, Egipat je nudio potrebne uvjete za ispunjenje božanskog cilja. Dio zemlje, dobro navodnjen i plodan, bio im je na raspolaganju, pružajući sve prednosti za njihov brz rast. A gađenje s kojim su se trebali suočiti u Egiptu, jer je svaki pastir “odvratan Egipćanima”, trebalo im je pomoći da ostanu zaseban i odvojeni narod i spriječiti ih da sudjeluju u egipatskom idolopoklonstvu.{PP 232.3}
Kad je stigla u Egipat, skupina se odmah uputila u Gošen. Tamo je došao i Josip u svojoj državničkoj kočiji i s prinčevskom pratnjom. Zaboravio je dostojanstvo svog položaja i bogatstvo koje ga je okruživalo, a samo je jedna misao ispunjavala njegov um, samo jedna čežnja je dirala njegovo srce. Kad je ugledao putnike kako dolaze, ljubav koja je tijekom mnogo godina bila potiskivana više se nije mogla zaustaviti. On je skočio sa svoje kočije i požurio naprijed da pozdravi svog oca. “Stupivši preda nj, pade mu oko vrata, i dugo je tako plakao. Onda Izrael reče Josipu: ‘Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti.’”{PP 233.1}
Josip je uzeo petoricu svoje braće da ih izvede pred faraona i od njega prime zemlju za njihov budući dom. Zahvalnost prema svom upravitelju navela bi monarha da ih imenuje na državne dužnosti, ali Josip, vjeran obožavanju Jahve, nastojao je spasiti svoju braću od kušnji kojima bi bili izloženi na poganskom dvoru, te ih je stoga savjetovao, kad ih kralj zapita, da iskreno kažu čime se bave. Jakovljevi sinovi poslušali su njegov savjet, i spomenuli da su u ovu zemlju došli kao putnici, a ne da bi postali stalni stanovnici, te su tako zadržali pravo da odu ako to žele. Kralj im je dodijelio dom, kao što je i ponudio, “najbolju zemlju u Egiptu”, gošensku zemlju.{PP 233.2}
Nedugo nakon dolaska Josip je i svog oca izveo pred faraona. Patrijarh je u kraljevskoj palači bio stranac, ali usred mirnih prizora prirode on je razgovarao s moćnijim Kraljem, i sada svjestan svoje nadmoći, on je podigao svoju ruku i blagoslovio faraona.{PP 233.3}
Jakov je u svom prvom pozdravu Josipu govorio kao da je s ovim radosnim svršetkom njegovog dugog razdoblja brige i žalosti bio spreman umrijeti. Međutim, u mirnom zaklonu Gošena njemu je darovano još sedamnaest godina. Za razliku od prethodnih, ovo su bile sretne godine. U svojim je sinovima vidio dokaz istinskog pokajanja, gledao je svoju obitelj okruženu svim uvjetima nužnim za razvitak velikog naroda, i on se vjerom držao obećanja o njihovom budućem naseljavanju Kanaana. On sam je bio okružen ljubavlju i milošću što ih je samo upravitelj cijelog Egipta mogao dati, i sretan u društvu svog dugo izgubljenog sina on je u miru sišao u grob.{PP 233.4}
Kad je osjetio da mu se bliži smrt, on je poslao po Josipa. Držeći se čvrsto Božjeg obećanja o nasljedstvu Kanaana, on je rekao: “Kad legnem dolje sa svojim očima, prenesi me iz Egipta gore, i sahrani me u njihovu grobnicu.” Josip je obećao da će to učiniti, ali Jakov nije bio zadovoljan te je zatražio da se svečano zakune da će ga položiti pored njegovih otaca u Makpelskoj špilji.{PP 234.1}
Još je jedna važna stvar zahtijevala njegovu pozornost. Josipovi sinovi nisu bili službeno uvršteni medu djecu Izraelovu. Josip je, dolazeći na posljednji razgovor s ocem, sa sobom doveo Efrajima i Manašea. Ovi mladići su preko svoje majke bili povezani s najvišim egipatskim svećeničkim redom, a očev položaj im je otvorio sve putove bogatstva i časti, ako se odluče povezati s Egipćanima. Međutim, Josipova je želja bila da se ujedine sa svojim narodom. On je pokazao vjeru u zavjetno obećanje te se u ime svojih sinova odrekao časti koje je nudio egipatski dvor za mjesto medu prezrenim pastirskim plemenima kojima su bila povjerena Božja proročanstva.{PP 234.2}
“Reče Jakov Josipu… Oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji – Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šinom!” Oni su trebali biti posvojeni kao njegova vlastita djeca i postati glavari zasebnih plemena, lako je jedno od prava prvorodstva kojih se Ruben odrekao dodijeljeno Josipu, dvostruki dio u Izraelu.{PP 234.3}
Jakovljev vid je zbog starosti oslabio, i on nije bio svjestan prisutnosti dvojice mladića, ali sada kad je vidio njihove obrise, on je upitao: “Tko su ovi?” Kad mu je rečeno, on je dodao: “Dovedi mi ih da ih blagoslovim.” Kad su se približili, patrijarh ih je zagrlio i poljubio, a zatim svečano položio svoje ruke na njihove glave. Onda je izrekao molitvu: “Bog, čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas, anđeo koji me od svakog zla izbavljao – djecu ovu neka blagoslovi!” Više nije bilo duha samopouzdanja ili oslanjanja na ljudsku silu i lukavstvo. Bog je bio njegov izbavitelj i njegova potpora. On nije prigovarao zbog zlih vremena u prošlosti. Kušnje i bol više nije smatrao nečim što je bilo “protiv” njega.
On je pamtio samo njegovu milost i Ijubaznu dobrotu koja je bila s njim tijekom njegova putovanja.{PP 234.4}
Blagoslivljanje se završilo, Jakov je svom sinu dao obećanje, a budućim naraštajima u dugim godinama ropstva i muke ostavio svjedočanstvo o svojoj vjeri: “Ja ću, evo, naskoro, umrijeti; no Bog će biti s vama i opet vas dovesti u zemlju vaših otaca.”{PP 235.1}
Napokon su se svi Jakovljevi sinovi okupili kod njegove smrtne postelje. Jakov ih je pozvao i rekao: “Skupite se, da vam kažem što će vas snaći u kasnije vrijeme.” “Okupite se, čujte sinovi Jakovljevi, čujte oca svog Izraela!” On je često i s brigom mislio o njihovoj budućnosti i pokušavao sebi predočiti povijest različitih plemena. Sada kad su njegova djeca čekala da prime njegov blagoslov, Duh nadahnuća ga je ispunio i pred njim je u proročkom viđenju otkrivena budućnost njegovih potomaka. On je jedno za drugim spominjao imena svojih sinova, opisivao karakter svakoga od njih i ukratko prorekao budućnost svakog plemena.{PP 235.2}
“Ti, Rubene, moj prvorodenče,
snaga ti si moja,
prvenac moje muškosti.
Ističeš se ponosom,
snagom se ističeš…” {PP 235.3}
Tako je otac opisao kako je trebao izgledati Rubenov položaj kao prvorodenca, ali njegov gnusni grijeh u Migdal-Ederu učinio ga je nedostojnim prvenačkog blagoslova. Jakov je nastavio: “{PP 235.4}
… no, poput vode nabujao, nećeš više imati prvenstva.”{PP 235.5}
Svećenstvo je dodijeljeno Leviju, kraljevstvo i obećanje o Mesiji Judi, a dvostruki dio nasljedstva Josipu. Rubenovo pleme nikada nije steklo ugled u Izraelu, nije bilo tako brojno kao pleme Judino, Josipovo i Danovo, a bilo je jedno od prvih odvedeno u ropstvo.{PP 235.6}
Sljedeći po starosti poslije Rubena bili su Šimun i Levi. Oni su se udružili u surovosti prema Šekemljanima, a bili su i najodgovorniji za prodaju Josipa. O njima je rečeno:{PP 235.7}
“Razdijelit ću ih po Jakovu,
Izraelom raspršit.”{PP 235.8}
Prilikom prebrojavanja Izraela, prije samog ulaska u Kanaan, Šimunovo je pleme bilo najmanje. Mojsije, u svom posljednjem blagoslivljanju, nije ni spomenuo Šimuna. Prilikom naseljavanja Kanaana ovo je pleme dobilo samo mali dio Judina dijela, a obitelji koje su kasnije postale moćne naselile su se izvan granica svete zemlje. Ni Levi nije primio nasljeđe, osim četrdeset osam gradova razasutih u različitim dijelovima zemlje. Medutim, vjernost ovog plemena Jahvi, kad su druga plemena otpala, osigurala im je imenovanje na svetu službu u Svetištu, te je tako prokletstvo pretvoreno u blagoslov.{PP 235.9}
Krunski blagoslov prvorodstva prenesen je na Judu. Značenje imena, koje znači hvaljenje, otkriveno je u proročkoj povijesti ovog plemena.{PP 236.1}
“Judo! Tvoja braća slavit će te;
svagda ti je šaka na šiji dušmana,
sinci oca tvoga tebi će se klanjat. Judo, laviću mali!
Plijenom si se, sine, udebljao;
poput lava, poput lavice legao potrbuške!
Tko bi ga dražiti smio?
Od Jude žezlo se kraljevsko,
ni palica vladalačka od nogu njegovih
udaljiti neće
dok ne dođe onaj kome pripada –
kome će se narodi pokoriti.”{PP 236.2}
Lav, kralj prašume, prikladan je simbol ovog plemena, iz kojeg je došao David, a Davidov sin, “onaj kome pripada”, istinski “lav plemena Judina”, kome će se sve sile naposljetku pokloniti i svi narodi iskazati poštovanje.{PP 236.3}
Jakov je većini svoje djece prorekao naprednu budućnost. Na kraju je došlo i Josipovo ime i očevo je srce bilo preplavljeno osjećajima dok je izgovarao blagoslov nad onim koji je “između braće posvećen”.{PP 236.4}
“Josip je stablo plodno,
plodno stablo kraj izvora,
grane svoje grana preko zida.
Strijelci njega saletjeli,
strijeljali ga, opljačkali.
Ali luk mu čvrst ostaje,
mišice mu ojačale,
rukom Jakog Jakovljeva,
imenom Pastira, Stijene Izraela,
Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže,
Svesilnim koji te blagoslivlje
blagoslovom ozgo sa nebesa,
blagoslovom ozdo iz dubina,
blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!
Blagoslovom klasja i cvjetova,
blagoslovom drevnih brda,
želja vječnih brežuljaka —
nek se oni spuste na Josipa,
između braće posvećenog!”{PP 236.5}
Jakov je uvijek bio čovjek dubokih, gorljivih osjećaja, njegova ljubav prema sinovima je bila snažna i nježna, a njegovo svjedočanstvo prije same smrti za njih nije bio izraz pristranosti i srdžbe. On im je svima oprostio i volio ih do posljednjeg trenutka. Njegova očinska nježnost bi izrekla samo riječi ohrabrenja i nade, ali na njemu je počivala Božja sila, i pod utjecajem nadahnuća on je bio prisiljen da kaže istinu, bez obzira kako bolna ona bila.{PP 237.1}
Kad je izrekao posljednji blagoslov, Jakov je ponovio molbu u vezi sa svojim ukopom: “Naskoro ću se pridružiti svojim precima. Sahranite me kraj mojih otaca,… u špilji na polju Makpeli.” “Ondje je sahranjen Abraham i njegova žena Sara, sahranjeni su ondje Izak i njegova žena Rebeka; ondje sam ja sahranio Leu.” Tako je njegovo posljednje djelo u životu trebalo pokazati njegovu vjeru u Božje obećanje.{PP 237.2}
Jakovljeve su posljednje godine bile kao večer mira i spokojstva nakon mučnog i iscrpljujućeg dana. Oblaci su se gomilali iznad njegovog puta, ali zalazak sunca je bio čist, svjetlost nebeska rasvijetlila je njegove posljednje trenutke. Sveto pismo kaže: “U vrijeme večeri bit će svjetlo.” (Zah 14,7) “Promatraj čestita i gledaj neporočna: mirotvorac ima potomstvo.” (Ps 37,37){PP 237.3}
Jakov je griješio i mnogo patio. Prošle su mnoge godine napora, brige i žalosti od dana kad je zbog svog velikog grijeha morao pobjeći iz šatora svog oca. Bjegunac bez doma, odvojen od svoje majke koju nikada više nije vidio, radeći sedam godina za onu koju je volio, da bi bio podlo prevaren, radeći dvadeset godina u službi lakomog, pohlepnog rođaka. Videći kako se bogatstvo uvećava, a sinovi rastu oko njega, on je nalazio malo radosti u svađalačkoj i podijeljenoj kući. Bio je potresen sramotom svoje kćeri, odmazdom njene braće, smrću Rahele, neprirodnim Rubenovim grijehom, Judinim grijehom, surovom prijevarom i zlobom prema Josipu — kako je duga bila lista grijeha koji su se pružali pred njegovim pogledom. On je uvijek iznova ubirao plodove tog prvog pogrešnog čina. On je opetovano ponavljao svojim sinovima grijehe zbog kojih je nosio krivicu. Ali bez obzira kako je discipliniranje bilo gorko, ono je postiglo svoju svrhu. Ovo kažnjavanje, iako bolno, urodilo je “plodom punim mira – pravednost” (Heb 12,11).{PP 237.4}
Nadahnuće vjerno bilježi pogreške dobrih ljudi, onih kojima je darovana Božja milost. Doista, njihove greške su jasnije prikazane nego njihove vrline. Ovo je mnogima bio predmet čuđenja, a nevjernicima je pružilo priliku da se rugaju Bibliji. Međutim, to je jedno od najjačih dokaza o istinitosti Biblije, činjenice nisu uljepšavane, a grijesi glavnih likova nisu umanjeni. Umovi ljudi su podložni predrasudama, tako da nije moguće da ljudska povijest bude posve nepristrana. Da su Bibliju napisali nenadahnuti ljudi, ona bi nedvojbeno prikazala karaktere svojih velikih ljudi u boljem svjetlu. Ali ovako, mi imamo točan opis njihovih iskustava.{PP 238.1}
Ljude kojima je Bog dao milost, kojima je povjerio velike odgovornosti, ponekad su nadvladale kušnje i griješili su, kao što i mi danas ulažemo napore, kolebamo se i često griješimo. Njihovi životi, sa svim svojim greškama i glupostima, stoje otvoreni pred nama, za naše ohrabrenje i upozorenje. Da su oni prikazani bezgrješnim, mi, s našom grješnom naravi, mogli bismo očajavati zbog vlastitih grešaka i propusta. Ali kad vidimo da su i drugi prošli kroz slična obeshrabrenja, da su oni popustili pod kušnjama kao i mi, a ipak su se ohrabrili i pobijedili milošću Božjom, mi se hrabrimo dok težimo k pravednosti. Kao što su se oni, premda nekada pobijeđeni, podigli i Bog ih je blagoslovio, tako i mi Kristovom silom možemo postati pobjednici. S druge strane, zapisi o njihovim životima mogu poslužiti kao upozorenje za nas. Oni pokazuju da Bog nikada neće opravdati grješnika. On vidi grijeh u onima koje najviše ljubi, i s njima postupa strože nego s onima koji imaju manje svjetla i odgovornosti.{PP 238.2}
Nakon Jakovljeva ukopa strah je ponovno ispunio srca Josipove braće. Unatoč njegovoj ljubaznosti prema njima svijest o krivici učinila ih je sumnjičavim i nepovjerljivim. Možda je on odložio svoju odmazdu iz poštovanja prema njihovom ocu, i možda će ih sada pohoditi dugo odlaganom kaznom za njihov zločin. Oni se nisu usuđivali pokazati pred njim osobno, već su poslali vjesnika: “Pred svoju smrt tvoj otac je naredio: ‘Ovako recite Josipu: Oprosti braći svojoj zlo i grijeh što su onako okrutno prema tebi postupili. Oprosti, dakle, uvredu slugama Boga svoga oca!’” Ova je poruka Josipa natjerala na plač, i ohrabreni ovim, njegova su braća došla, pala pred njim i rekla: “Evo nas k tebi da budemo tvoji robovi!” Josipova ljubav prema njegovoj braći bila je duboka i nesebična, i zaboljelo ga je što su oni mislili kako on gaji duh odmazde prema njima. “Ne bojte se!” odgovorio je. “Ta zar sam ja namjesto Boga!” Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu.”{PP 239.1}
Josipov život pokazuje Kristov život. Josipovu je braću zavist potakla da ga prodaju kao roba, nadajući se kako će spriječiti da postane veći od njih. A kad je odveden u Egipat, oni su sebi laskali da ih više neće uznemiravati njegov san i otklonili su svaku mogućnost da će se on ispuniti. Međutim, Bog je promijenio njihove postupke i ostvario upravo ono što su oni pokušali spriječiti. Isto tako su i židovski svećenici i starješine zavidjeli Isusu, strahujući da će od njih preuzeti pozornost naroda. Oni su ga ubili kako bi spriječili da postane kralj, ali oni su upravo time pridonijeli da On to postane.{PP 239.2}
Josip je svojim ropstvom u Egiptu postao spasitelj očeve obitelji, ali ipak ova činjenica nije umanjila krivnju njegove braće. Tako su Kristovi neprijatelji raspećem Njega učinili Otkupiteljem čovječanstva, Spasiteljem pale ljudske rase i Vladarem cijeloga svijeta, ali zločin njegovih ubojica je bio jednako podmukao kao da Božja ruka providnosti nije upravljala događajima za njegovu vlastitu slavu i dobro čovjeka.{PP 239.3}
Kao što su Josipa njegova vlastita braća prodala neznabošcima, tako je i Isusa jedan od njegovih učenika prodao njegovim najogorčenijim neprijateljima. Josip je bio lažno optužen i bačen u zatvor zbog svojih vrlina, a Krist je bio prezren i odbačen jer je njegov pravedni život samoodricanja bio ukor grijehu, premda nije griješio. On je optužen na temelju svjedočanstva lažnih svjedoka. Josipovo strpljenje i poniznost unatoč nepravdi i tlačenju, njegova spremnost da oprosti i njegova dobrota prema braći predstavlja Spasiteljevo neupitno trpljenje zlobe i zlostavljanja zlih ljudi i njegov oprost, ne samo svojim ubojicama već svima koji mu dolaze priznajući svoje grijehe i tražeći oprost.{PP 239.4}
Josip je živio pedeset pet godina dulje od svog oca. On je doživio da vidi “Efrajimovu djecu do trećeg koljena; a rađala se djeca i Makiru, Manašeovu sinu, na Josipovim koljenima”. On je bio svjedok rasta i napretka svog naroda, a tijekom svih tih godina njegova je vjera u Božje vraćanje Izraela u zemlju obećanja ostala nepokolebljiva.{PP 240.1}
Kad je vidio da mu se približio kraj, on je dozvao svoje rođake. Premda je bio poštovan u zemlji faraona, Egipat je za njega bio mjesto izgnanstva, a njegov posljednji čin je bio da pokaže kako je njegova sudbina povezana sa sudbinom Izraela. Njegove su posljednje riječi bile: “Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.” On je svečano zakleo djecu Izraelovu da ponesu njegove kosti s njima u kanaansku zemlju. “Josip umrije kad mu bijaše sto deset godina; balzamiraše ga i u Egiptu položiše u lijes.” Ovaj je lijes, tijekom stoljeća napora koja su slijedila, svjedočio Izraelu da su u Egiptu samo putnici i zapovijedao im da svoju nadu usmjeravaju na zemlju obećanja, jer će vrijeme izbavljenja sigurno doći.{PP 240.2}
22 Mojsije
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 1 do 4.
Da bi osigurali hranu tijekom gladi, egipatski je narod kralju prodao svoju stoku i zemlju, a naposljetku su i sebe predali u doživotno kmetstvo. Josip je mudro uredio njihovo oslobođenje, te im omogućio da postanu kraljevi zakupci i radom na kraljevoj zemlji plaćaju godišnji porez ili petinu prihoda svog rada.{PP 241.1}
Međutim Jakovljeva djeca nisu morala prihvatiti takve uvjete. Zbog službe koju je Josip obavio za egipatski narod, njima nije samo darovan dio zemlje kao njihov dom već su bili oslobođeni od poreza, a tijekom gladi obilno su opskrbljivani hranom. Kralj je javno priznao da je milostivim posredovanjem Josipovog Boga Egipat uživao u obilju, dok su drugi narodi umirali od gladi. On je također uvidio da je Josipovo upravljanje u velikoj mjeri obogatilo kraljevstvo te je iz zahvalnosti Jakovljevu obitelj okružio kraljevskim privilegijama.{PP 241.2}
Ali kako je vrijeme prolazilo, i veliki čovjek koji je toliko zadužio Egipat i naraštaj koji je bio blagoslovljen njegovim radom pomrli su. “Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa.” On ne da nije znao za Josipove zasluge za narod, već ih nije želio priznati i koliko god je moguće htio ih je prepustiti zaboravu. “I reče on svome puku: ‘Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde da postupimo mudro s njima; spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.’”{PP 241.3}
Izraelci su već postali brojni; oni su “bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju”.
Zahvaljujući Josipovoj brizi i naklonosti kralja koji je tada vladao, oni su se brzo širili zemljom. Međutim oni su ostali poseban narod i nisu imali ništa zajedničkog s običajima i vjerom Egipćana, a njihov je broj počeo izazivati strah kralja i njegovog naroda da se u slučaju rata ne pridruže egipatskim neprijateljima. Ipak, državna politika nije dopuštala njihovo protjerivanje iz zemlje. Mnogi su od njih bili sposobni i marljivi radnici, a kralju su bili potrebni takvi radnici za podizanje njegovih veličanstvenih palača i hramova. On ih je zbog toga svrstao u isti položaj s Egipćanima koji su sebe, zajedno s imetkom, prodali kraljevstvu. Uskoro su nad njima postavljeni nadzornici i time je okončano njihovo porobljavanje. “I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.” “Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se.”{PP 241.4}
Kralj i njegovi savjetnici nadali su se da će Izraelce pokoriti teškim radom i time smanjiti njihov broj i slomiti njihov nezavisan duh. Kad nisu uspjeli ostvariti svoj cilj, oni su prešli na surovije mjere. Izdali su naredbu ženama čiji je posao omogućavao izvedbu te zapovijedi da ubijaju hebrejsku mušku novorođenčad. Sotona je bio pokretač ove mjere. On je znao da će Izbavitelj izaći iz Izraela, i potičući kralja na uništenje njihove djece on se nadao da će spriječiti božanski cilj. Međutim, babice su se bojale Boga te se nisu usuđivale izvršiti ovu surovu naredbu. Gospod je odobrio njihov postupak i obdario ih potomstvom. Kralj, ljutit zbog neuspjeha svoje namjere, izdao je još hitniju i dalekosežniju naredbu. Cijeli je narod bio pozvan da lovi i ubija bespomoćne žrtve. “Onda faraon izda naredbu svemu svome narodu: ‘Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.’”{PP 242.1}
Dok je ova naredba bila na snazi, Amramu i Jokebedi, posvećenim Izraelcima iz Levijeva plemena, rodio se sin. Dijete je bilo “krasno”, a roditelji, vjerujući da se bližilo vrijeme Izraelova oslobođenja i da će Bog podići izbavitelja svoga naroda, odlučili su da ne žrtvuju svog sina.
Vjera u Boga je jačala njihova srca, “i ne pobojaše se kraljeve odredbe” (Heb 11,23){PP 242.2}
Majka je tri mjeseca uspijevala sakrivati dijete. Onda, shvaćajući da mu više ne može pružiti sigurnost, ona je načinila malu košaricu od papirusove trske i oblijepila je smolom i paklinom, položila je dijete u nju i spustila je u trstiku uz riječnu obalu. Nije se usudila ostati da ga čuva, da ne bi svoj život i život djeteta izložila opasnosti. Međutim njegova sestra Mirjani je ostala u blizini, naoko ravnodušna, brižno motreći da vidi što će se dogoditi s njenim malim bratom. A tu su bili i drugi čuvari. Majčine gorljive molitve predale su dijete Božjoj brizi, a nevidljivi su anđeli letjeli iznad njegovog skromnog mjesta. Anđeli su faraonovu kćer usmjerili upravo na to mjesto. Mala je košarica povećala njenu radoznalost, a kad je u njoj ugledala dijete, ona je odmah shvatila što se događa. Novorođenčeve suze su probudile njeno sažaljenje, i ona je susojećala s nepoznatom majkom koja je pribjegla ovakvim sredstvima da sačuva život svog dragocjenog sina. Odlučila ga je spasiti time što će ga usvojiti kao svog sina.{PP 243.1}
Mirjani je potajno promatrala svaki pokret, a kad je shvatila da se prema njemu postupa nježno, ona se približila i napokon rekla: “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?” I dobila je dopuštenje.{PP 243.2}
Sestra je požurila majci s radosnom viješću, i bez odlaganja se vratila s njom k faraonovoj kćeri. “Uzmi ovo dijete -rekne joj faraonova kći – i odgoji mi ga, a ja ću ti plaćati.”{PP 243.3}
Bog je čuo majčine molitve, i njena je vjera bila nagrađena. Ona je tada s velikom zahvalnošću započela svoju radosnu zadaću. Vjerno je koristila priliku da odgoji dijete za Boga. Bila je uvjerena da je dijete sačuvano za neko veliko djelo, a znala je i da ga uskoro mora dati njegovoj kraljevskoj majci, gdje će biti okruženo utjecajima koji će ga pokušati udaljiti od Boga. Sve ju je ovo učinilo još marljivijom i brižnijom u podučavanju ovog djeteta u odnosu na njenu ostalu djecu. Ona je nastojala usaditi u njegov um strah Božji, ljubav prema istini i pravdi, te se žarko molila da bude sačuvan od pokvarenih utjecaja. Ona mu je pokazala ludost i grijeh idolopoklonstva, i rano ga naučila da se klanja i moli živom Bogu koji ga može čuti i pomoći mu u svakoj krizi.{PP 243.4}
Zadržala je dječaka dok je mogla, ali se obvezala da će ga dati kad navrši oko dvanaest godina. Iz svog skromnog doma on je odveden u kraljevsku palaču, faraonovoj kćerki “koja ga posini”. Ipak, on nije izgubio znanje što ga je primio u djetinjstvu. Pouke što ih je naučio kod svoje majke nisu se mogle zaboraviti. One su bile štit od ponosa, nevjernosti i poroka koji su cvali u raskoši dvora.{PP 244.1}
Koliko je po svojim posljedicama bio dalekosežan utjecaj te Hebrejke, žene prognanice i robinje? Cijeli budući Mojsijev život, velika zadaća koju je on obavio kao vođa Izraela, svjedoči o važnosti utjecaja kršćanske majke. Nema drugog posla koji se s njim može izjednačiti. Majka u velikoj mjeri u svojim rukama drži sudbinu svoje djece. Ona se bavi umom i karakterom u razvitku, i radi ne samo za sadašnje vrijeme već i za vječnost. Ona sije sjeme koje će izniknuti i donijeti plodove, ili na dobro ili zlo. Ona ne mora naslikati prekrasni lik na platnu ili ga isklesati u mramoru, već u ljudsku dušu usaditi božanski lik. Na njoj počiva odgovornost da, naročito u ranim godinama, oblikuje karakter svoje djece. Utjecaj koji se izvrši na umove koji se razvijaju ostat će s njima cijelog života. Roditelji trebaju rukovoditi odgojem i podukom svoje djece s ciljem da ona postanu kršćani. Ona su predana nama u starateljstvo da je učimo, ne kao nasljednike nekog zemaljskog imperija, već kao Božje kraljeve, da vladaju u vječnosti.{PP 244.2}
Neka svaka majka smatra da su njeni trenuci neprocjenjivi, a njeno će djelo biti ispitano na svečani dan suda. Tada će se saznati da su mnoge greške i zločini ljudi i žena učinjeni zbog neznanja i zanemarivanja onih čija je dužnost bila da njihove dječje stope vode ispravnim putem. Tada će se ispostaviti da mnogi koji su svijet blagoslovili svjetlošću genijalnosti, istine i svetosti, duguju načela koja su bila izvor njihova utjecaja i uspjeha molitvama kršćanske majke{PP 244.3}.
Mojsije je na faraonovu dvoru primio vrhunsko građansko i vojno obrazovanje. Monarh je odlučio da svog usvojenog unuka učini nasljednikom prijestolja, te je mladić obučavan za ovaj položaj. “Tako Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti egipćanskoj. I bijaše silan u svojim riječima i djelima.”
(Dj 7,22) Njegova sposobnost vojskovođe učinila ga je omiljenim u egipatskoj vojsci, a smatrali su ga čovjekom osobite naravi. Sotonin cilj je bio osujećen. Bog je iskoristio zapovijed kojom su hebrejska djeca osuđena na smrt da bi budućem vođi njegova naroda pružio odgoj i obrazovanje.{PP 245.1}
Anđeli su objavili izraelskim straješinama da je blizu vrijeme njihova oslobođenja, te da je Mojsije bio čovjek koga je Bog upotrijebio da ostvari svoje djelo. Anđeli su poučili Mojsija da ga je Jahve izabrao da raskine ropske veze njegovog naroda. On je, pretpostavljajući da će oni svoju slobodu ostvariti vojnom silom, očekivao da predvodi hebrejsku vojsku protiv egipatskih vojski, i držeći to na umu, on je suzdržavao svoje osjećaje da ga privrženost drugoj majci ili faraonu ne spriječi u izvršavanju Božje volje.{PP 245.2}
Prema egipatskim zakonima svi oni koji su trebali sjesti na faraonovo prijestolje morali su postati članovi svećeničke kaste, a Mojsije je, kao zakoniti prestolonasljednik, trebao upoznati tajne nacionalne religije. Ova je dužnost prepuštena svećenicima. Međutim, premda je on bio neumoran i revan učenik, oni ga nisu mogli pridobiti da sudjeluje u obožavanju bogova. Prijetili su mu gubitkom krune i upozorili ga da će ga se princeza odreći ako ostane privržen svojoj hebrejskoj vjeri. Ali on je bio nepokolebljiv u svojoj odluci da ne obožava nikoga osim jednog Boga, Tvorca neba i zemlje. On je raspravljao sa svećenicima i drugim obožavateljima razotkrivajući ludost njihova praznovjerna obožavanja mrtvih predmeta. Nitko nije mogao pobiti njegove dokaze ili promijeniti njegovu namjeru, a ipak neko vrijeme oni su tolerirali njegovu odlučnost zbog visokog položaja i naklonosti kralja i naroda.{PP 245.3}
“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje. Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na (obećanu) nagradu.” (Heb 11,24-26) Mojsije je bio osposobljen da zauzme istaknuto mjesto medu velikanima na Zemlji, da blista na dvoru najslavnijeg kraljevstva i drži žezlo njegove sile. Njegova intelektualna snaga uzdiže ga iznad velikih ljudi svih vjekova. Kao povjesničar, pjesnik, filozof, vojni general i zakonodavac, njemu nema ravna. Ipak, premda je svijet bio pred njim, on je imao moralne snage da odbije laskavu priliku da stekne bogatstvo, veličinu i slavu, i “radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje”.{PP 245.4}
Mojsije je bio poučen o konačnoj nagradi koju će primiti ponizne i poslušne Božje sluge, i svjetovni je dobitak u usporedbi s njom postao beznačajan. Veličanstvene faraonove palače i kraljevsko prijestolje koristili su kao mamac za Mojsija, ali on je znao da se u tim kraljevskim odajama nalaze grješna zadovoljstva zbog kojih čovjek zaboravlja Boga. On je gledao iznad blistave palače, iznad kraljevske krune na visoke časti koje će primiti sveci Svevišnjega u kraljevstvu neuprljanom grijehom. On je vjerom vidio neprolaznu krunu koju će Kralj Neba staviti na glave pobjednika. Ova ga je vjera navela da okrene leđa zemaljskim vladarima i pridruži se poniznom, siromašnom, prezrenom narodu koji je odlučio slušati Boga radije nego da služi grijehu.{PP 246.1}
Mojsije je ostao na dvoru sve do svoje četrdesete godine. Njegove su misli često počivale na bijednom stanju njegova naroda, i on je posjećivao svoju braću u ropstvu i hrabrio ih obećanjem da Bog radi na njihovu izbavljenju. Često je, ozlojeđen prizorima nepravde i tlačenja, gorio od želje da osveti njihove nepravde. Jednog dana dok je bio vani, on je, videći kako Egipćanin tuče Izraelca, skočio i ubio Egipćanina. Osim Izraelca, nitko nije bio svjedok ovog djela, a Mojsije je odmah zakopao tijelo u pijesak. On se sada pokazao spremnim da se zauzme za slučaj svog naroda, te se nadao da će oni ustati da vrate svoju slobodu. “Mojsije je mislio da će njegova braća razumjeti da im Bog po njemu šalje oslobođenje. Ali oni ne razumješe.” (Dj 7,25) Oni još nisu bili spremni za slobodu. Sljedećeg dana Mojsije je ugledao dva Hebreja kako se svađaju, a jedan je od njih očito bio kriv.
Mojsije je ukorio prijestupnika, koji mu je odmah uzvratio, odričući mu pravo da se miješa i drsko ga optužujući za jučerašnji zločin: “Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?”{PP 246.2}
Cijeli se događaj uskoro pročuo medu Egipćanima, i uveličan, on je uskoro došao do faraonovih ušiju. Kralju je on prikazan kao značajan čin, kao Mojsijeva namjera da povede narod protiv Egipćana, sruši vladu i preuzme prijestolje i da zbog toga kralj nije siguran dok je on živ. Monarh je odmah odlučio da Mojsije mora umrijeti, ali je on, shvativši opasnost, pobjegao u pravcu Arabije.{PP 247.1}
Gospodin ga je vodio na njegovu putu i on je našao dom kod Jitra, midjanskog svećenika i kneza, koji je obožavao Jahvu. Nakon nekog vremena Mojsije se oženio jednom od Jitrovih kćerki, i tu je, u službi svog tasta, ostao četrdeset godina.{PP 247.2}
Ubojstvom Egipćanina Mojsije je pao u istu zabludu koju su tako često činili njegovi oci, u zabludu preuzimanja u vlastite ruke djela što ih je Bog obećao izvršiti. Božja volja nije bila da ratovanjem izbavi svoj narod, kao što je Mojsije mislio, već vlastitom moćnom silom tako da se slava može pripisati samo Njemu. Ipak, Bog je i ovaj preuranjeni postupak iskoristio da ostvari svoj cilj. Mojsije nije bio spreman za svoje veliko djelo. On je tek morao naučiti istu pouku vjere koju su Abraham i Jakov naučili, da se za ispunjenje Božjih obećanja ne oslanja na ljudsku snagu ili mudrost, već na njegovu silu. Bilo je i drugih pouka što ih je Mojsije trebao primiti u samoći planina. U školi samoodricanja i teškoća on se trebao naučiti strpljenju i obuzdavanju svojih strasti. Prije no što bude mogao mudro vladati, on je morao naučiti slušati. Njegovo vlastito srce mora biti u skladu s Bogom prije no što Izrael počne učiti Božjoj volji. On se kroz vlastito iskustvo morao naučiti očinskoj brizi za sve kojima je bila potrebna njegova pomoć.{PP 247.3}
Ljudi bi se rado riješili dugog razdoblja napora i neizvjesnosti, smatrajući to velikim gubitkom vremena. Međutim, neograničena Mudrost je pozvala onoga koji je trebao postati vođa svog naroda da provede četrdeset godina kao ponizni pastir.{PP 247.4}
Navike skrbi, samoodricanja i nježne revnosti za stado koje je tada stekao pripremile su ga da postane suosjećajan i dobrodušan pastir Izraela. Ovo iskustvo nije mogla zamijeniti nijedna prednost koju su ljudsko učenje ili kultura mogli dati.
Mojsije je naučio mnogo toga od čega se morao odučiti. Utjecaji koji su ga okruživali u Egiptu, ljubav prema njegovoj drugoj majci, prema vlastitom uzvišenom položaju kraljeva unuka, raspuštan život, istančanost, suptilnost i misticizam lažne religije, sjaj idolopokloničkog bogoslužja, svečano veličanstvo arhitekture i kipova, sve je to ostavilo dubok dojam na razvitak njegova uma i oblikovalo, do određene mjere, njegove navike i karakter. Vrijeme, promjena okoline i zajednica s Bogom mogli su izbrisati ove dojmove. Od Mojsija se očekivala borba, poput borbe za život, da bi se odrekao zabluda i prihvatio istinu, ali Bog je trebao biti njegov pomoćnik kad je sukob postao jači od ljudske sile.{PP 248.1}
U svima koji su izabrani da ostvare Božje djelo vidi se ljudski element. Ipak, oni nisu bili ljudi stereotipnih navika i ponašanja koji su bili zadovoljni da ostanu u tom stanju. Oni su žarko željeli da od Boga prime mudrost i nauče raditi za Njega. Apostol kaže: “Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” Gak 1,5) Ali Bog neće ljudima dati božansku svjetlost sve dok oni žele ostati u tami. Da bi primio Božju pomoć, čovjek mora prepoznati svoje slabosti i nedostatke, on svoj um mora prilagoditi velikoj promjeni koja se u njemu događa, on mora biti potaknut na žarku i ustrajnu molitvu i napore. Pogrešne navike i običaji moraju se odbaciti, a samo se odlučnim naporima mogu ispraviti zablude i slijediti ispravna načela kako bi se postigla pobjeda. Mnogi nikada ne dosegnu položaj koji bi mogli zauzeti jer čekaju da Bog za njih učini ono za što im je On dao silu da sami učine. Svi koji su upotrebljivi moraju proći kroz najoštriju umnu i moralnu disciplinu, a Bog će im pomoći tako što će božansku silu ujediniti s ljudskim naporima.{PP 248.2}
Okružen bedemom planina Mojsije je bio sam s Bogom. Praznovjerje i zablude veličanstvenih egipatskih hramova više nisu utjecali na njegov um. U svečanom veličanstvu vječnih planina on je promatrao veličanstvo Svevišnjega, i shvatio kako su egipatski bogovi bili bespomoćni i beznačajni. Posvuda je bilo napisano Stvoriteljevo ime. Činilo se da Mojsije stoji u njegovoj prisutnosti zasjenjen njegovom silom. Ovdje je nestao njegov ponos i samodostatnost. U jednostavnosti pustinjskog života nestale su posljedice lakog i raskošnog života u Egiptu. Mojsije je postao strpljiv, bogobojazan i ponizan, “veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji” (Br 12,3), a ipak je on imao čvrstu vjeru u moćnog Boga Jakovljevog.{PP 248.3}
Kako su godine prolazile lutajući sa stadom po usamljenim mjestima, razmišljajući o potlačenom stanju svog naroda, on se prisjećao Božjeg postupanja s njegovim očima i obećanja koja su bila nasljedstvo izabranog naroda, a njegove molitve za Izrael uzdizale su se noću i danju. Nebeski anđeli su ga obasjavali svojom svjetlošću. Ovdje je on, pod nadahnućem Svetog Duha, napisao knjigu Postanak. Duge godine provedene u pustinjskoj samoći bile su bogat blagoslov, ne samo za Mojsija i njegov narod već za svijet u vjekovima koji su slijedili.{PP 251.1}
“Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svog Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce, i zauze se za njih.” Došlo je vrijeme za Izraelovo izbavljenje. Međutim, Božja namjera se trebala ostvariti tako da se ponizi ljudska oholost. Izbavitelj je trebao doći kao ponizni pastir, samo sa štapom u rukama, ali Bog je ovaj štap trebao pretvoriti u simbol svoje sile. Dok je jednog dana čuvao svoja stada blizu Horeba, “brda Božjeg”, Mojsije je ugledao grm u plamenu, grančice, lišće i stablo je gorjelo, ali naizgled nije izgaralo. Približio se da pogleda ovaj prekrasni prizor, kad je glas iz plamena prozvao njegovo ime. Odgovorio je drhtavim usnama: “Evo me!” Upozoren je da ne pristupa a da ne iskaže poštovanje: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo… Ja sam – nastavi – Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.”
Bio je to Onaj koji se, kao Anđeo zavjeta, otkrio očima u prošlim vjekovima. “Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.”{PP 251.2}
Poniznost i strahopoštovanje trebaju obilježiti ponašanje svih koji dolaze u Božju prisutnost. Mi pred Njega možemo stupiti sa sigurnošću u Isusovo ime, ali ne smijemo pristupati s drskom uobraženošću, kao da je On ravan nama. Postoje oni koji se velikom, svemoćnom, svetom Bogu, koji stanuje u nepristupačnoj svjetlosti, obraćaju kao nekome tko je jednak ili čak i podređen njima. Postoje i oni koji se u njegovom domu ponašaju onako kako se ne bi ponašali u odaji za prijam zemaljskog kralja. Oni bi trebali znati da se nalaze u prisutnosti Onoga koga obožavaju serafimi, pred kim anđeli prekrivaju svoje lice. Bogu pripada najveće štovanje, a svi koji istinski osjećaju njegovu prisutnost pred Njim će se ponizno pokloniti i, kao Jakov dok je primao Božje viđenje, povikati: “Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!”{PP 252.1}
Dok je Mojsije sa strahopoštovanjem čekao pred Bogom, začuo je riječi: “Vidio sam jade svog naroda u Egiptu – nastavi Jahve – i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedeni ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – zemlju kojom teče med i mlijeko… Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta.”{PP 252.2}
Zapanjen i prestrašen zapovijedi Mojsije je ustuknuo, rekavši: “Tko sam ja da se uputim faraonu – odgovori Mojsije Bogu – i izvedeni Izraelce iz Egipta!” Odgovor je glasio: “Ja ću biti s tobom – nastavi. – I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu.”{PP 252.3}
Mojsije je mislio na teškoće s kojima će se suočiti, o sljepoći, neznanju i nevjerovanju njegova naroda, od kojih mnogi gotovo da nisu poznavali Boga. Mojsije je nato odgovorio:
“Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?” Odgovor je glasio:{PP 252.4}
“JA SAM KOJI JESAM.” “Ovako kaži Izraelcima: ‘JA JESAM’ posla me k vama.”{PP 253.1}
Mojsiju je prvo zapovjeđeno da sakupi izraelske starješine, najplemenitije i najpravednije medu njima, koji su već dugo tugovali zbog svog ropstva i objaviti im vijest od Boga s obećanjem o izbavljenju. Onda je sa starješinama trebao izaći pred kralja i reći mu:{PP 253.2}
“Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.” {PP 253.3}
Mojsije je unaprijed bio upozoren da će faraon odbaciti poziv da pusti Izraelce. Ipak, hrabrost Božjeg sluge nije smjela oslabjeti, jer je Bog to želio iskoristiti kao prigodu da pred Egipćanima i pred svojim narodom pokaže svoju silu. “Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti.” {PP 253.4}
On je također primio uputu u vezi s pripremama što ih treba obaviti za putovanje. Gospod je rekao: “Dobro ću raspoložiti Egipćane prema ovome narodu, pa kad pođete, nećete poći praznih ruku. Svaka će žena zatražiti od svoje susjede i stanarke u svojoj kući nakita srebrnog i zlatnog, i odjeće.” Egipćani su se obogatili radom na koji su nepravedno prisilili Izraelce, tako da je, kad su ovi potonji trebali poći na put u svoj novi dom, bilo ispravno da oni zatraže nagradu za godine rada. Oni su trebali tražiti vrijedne stvari, koje su bile lako prenosive, a Bog je utjecao da nađu milost kod Egipćana. Moćna čudesa učinjena za njihovo izbavljenje unijet će strah medu tlačitelje tako da će zahtjevi robova biti ispunjeni.{PP 253.5}
Mojsije je pred sobom vidio teškoće koje su izgledale nepremostive. Kakav je dokaz mogao dati narodu da ga je doista Bog poslao? ‘Ali ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me, nego mi reknu: Jahve ti se nije objavio?” Tada je dobio dokaze koji su utjecali na njegov um. Rečeno mu je da baci štap na zemlju. Kad je to učinio, on se “pretvorio u zmiju. Mojsije pred njom uzmače.” Zapovjeđeno mu je da je uzme, i u njegovoj ruci ona je postala štap.
Zatim mu je rečeno da stavi ruku u njedra. Poslušao je, a “kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg.” Kad mu je rečeno da je ponovno stavi u njedra, ona je postala kao i prije. Gospod je ovim znacima uvjerio Mojsija da će njegov vlastiti narod, kao i faraon, biti uvjereni da se njima ukazao Onaj koji je moćniji od egipatskog kralja.{PP 253.6}
Ali Božji sluga je i dalje bio dojmljen čudnim i prekrasnim djelima koja je vidio. U strahu i brizi on je kao izgovor našao nedostatak rječitosti: “Oprosti, Gospodine! – nastavi Mojsije Jahvi. – Ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.” On dugo nije živio medu Egipćanima te tako više nije dobro poznavao i tečno govorio njihov jezik kao kad je bio s njima. {PP 254.1}
“Tko je dao čovjeku usta? – reče mu Jahve. – Tko ga čini nijemim ili gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve!” Ovome je dodao i obećanje o božanskoj pomoći: “Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio, i kazivat ću ti što ćeš govoriti.” Međutim, Mojsije je još uvijek molio da se izabere sposobnija osoba. Ovi su izgovori u početku proizlazili iz poniznosti i ustručavanja, ali kad je Gospod obećao da će ukloniti sve teškoće i dati mu konačni uspjeh, tada su daljnje oklijevanje i prigovori o nespremnosti bili izraz nepovjerenja u Boga. Time se podrazumijevao strah da ga Bog ne može osposobiti za djelo na koje ga je pozvao, ili da je njegov izbor osobe pogrešan.{PP 254.2}
Mojsije je onda upućen na Arona, njegovog starijeg brata, koji je, koristeći se svakodnevno egipatskim jezikom, mogao savršeno govoriti. Mojsiju je rečeno da mu Aron dolazi u susret. Sljedeće su Jahvine riječi bile bezuvjetna zapovijed:{PP 254.3}
“Ti govori njemu i u njegova usta stavljaj riječi. Ja ću biti i s tobom i s njime dok budete govorili; kazivat ću obojici što ćete raditi. Neka on mjesto tebe govori narodu. Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga. Uzmi ovaj štap u ruku. Njim izvodi znamenja.” On se više nije mogao odupirati, jer su uklonjeni svi razlozi za izgovor.{PP 254.4}
Božanska je zapovijed Mojsija zatekla bez povjerenja u sebe, sporog na jeziku i malodušnog. Svladao ga je osjećaj nesposobnosti da bude Božji glasnogovornik u Izraelu. Ali kad je prihvatio ovo djelo, on ga je otpočeo s cijelim srcem, s potpunim povjerenjem u Gospoda. Veličina njegove zadaće zahtijevala je korištenje najvećih umnih sposobnosti. Bog je blagoslovio njegovu spremnost da posluša, i on je postao rječit, pun nade, pribran i osposobljen za najveće djelo koje je ikada dano čovjeku. Ovo je primjer onoga što Bog čini da osnaži karakter onih koji mu se u potpunosti povjere i bez suzdržavanja se predaju njegovim zapovijedima.{PP 255.1}
Čovjek će dobiti silu i učinkovitost kad prihvati odgovornosti koje mu Bog daje i kad se cijelim bićem nastoji osposobiti da ih ispravno nosi. Bez obzira na ograničenost njegovih sposobnosti ili položaja, ta će osoba postati istinska veličina koja, vjerujući u božansku snagu, nastoji vjerno obaviti svoj posao. Da se Mojsije oslonio na svoju snagu i mudrost, on bi jasno uvidio svoju nesposobnost za ovaj posao. Činjenica da čovjek vidi svoju slabost je, ako ništa više, dokaz da shvaća veličinu povjerenog djela i da će prihvatiti Boga kao svog savjetnika i snagu.{PP 255.2}
Mojsije se vratio svom tastu i izrazio želju da posjeti braću u Egiptu. Dobio je Jitrov pristanak zajedno s blagoslovom: “Pođi u miru!” Mojsije je pošao na put sa ženom i djecom. Nije se usudio obznaniti cilj svoje zadaće da im se ne zabrani da pođu s njim. Međutim, prije nego što su stigli u Egipat on je sam shvatio da je najbolje poslati ih kući u Midjan.{PP 255.3}
Tajni strah od faraona i Egipćana, čiji je bijes zapalio još prije četrdeset godina, doprinio je da Mojsije oklijeva s povratkom u Egipat, ali kad je pošao da posluša božansku zapovijed, Gospod mu je otkrio da su njegovi neprijatelji mrtvi.{PP 255.4}
Na putu iz Midjana Mojsije je primio zapanjujuće i strašno upozorenje o Gospodnjem nezdovoljstvu. Pred njim se pojavio anđeo u prijetećem stavu, kao da će ga odmah uništiti.
Nije dobio objašnjenje, ali Mojsije se sjetio da je zanemario jednu od Božjih zapovijedi. Popuštajući nagovorima svoje žene on je zanemario izvršiti obred obrezanja na svom najmlađem sinu. On se nije pokorio uvjetu koji će njegovom sinu dati pravo na blagoslove Božjeg Saveza s Izraelom, a takav nemar izabranog vođe mogao je samo umanjiti silu božanskih uredbi za narod. Sipora, strahujući da će njen muž biti ubijen, sama je obavila obred, a anđeo je tada dopustio Mojsiju da nastavi put. Zbog zadaće koju je trebao obaviti pred faraonom Mojsije se trebao naći u velikoj opasnosti i samo su anđeli mogli sačuvati njegov život. Ali dok je živio zanemarujući poznatu dužnost, on nije bio siguran jer ga Božji anđeli nisu mogli štititi. {PP 255.5}
U vrijeme nevolje, pred sam Kristov dolazak, pravednike će spasiti služba nebeskih anđela, ali za prijestupnike Božjeg Zakona neće biti zaštite. Anđeli ne mogu zaštititi one koji zanemaruju jednu od božanskih uredbi.{PP 256.1}
23 Egipatska zla
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 5 do 10.
Aron je dobivši upute od anđela pošao u susret svom bratu, od kojeg je tako dugo bio razdvojen, i oni su se susreli usred pustinjske samoće, u blizini Horeba. Ondje su zajedno razgovarali, a Mojsije je obznanio Aronu “sve što mu je Jahve povjerio i sva znamenja koja mu je naredio da ih učini” (Izl 4,28). Zajedno su otputovali u Egipat, a kad su stigli u Gošen, okupili su izraelske starješine. Aron im je ponovio sve što je Bog rekao i učinio Mojsiju, a oni su narodu pokazali znake što ih je Bog dao Mojsiju. “Narod je bio uvjeren, i pošto čuše da je Jahve pohodio Izraelce i pogledao na njihove jade, popadaše ničice i pokloniše se.” (31. redak){PP 257.1}
Mojsije je također bio zadužen da kralju prenese poruku. Dva su brata ušla u faraonovu palaču kao predstavnici nebeskog Kralja i oni su progovorili u njegovo ime: “Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.” {PP 257.2}
“Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce?” pitao je kralj. “Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.”{PP 257.3}
Njihov je odgovor glasio: “Bog Hebreja objavi nam se… Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svome, da se na nas ne obori pomorom ili mačem.” {PP 257.4}
Vijesti o njima i zanimanje što su ga pobuđivali medu narodom već su dospjele do kralja. I to je raspalilo njegov bijes. “Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti? rekao je on. “Idite na svoj posao.” Kraljevstvo je već pretrpjelo gubitke zbog miješanja ovih stranaca. Pri pomisli na to on je dodao: “Sad kad se svjetina tako umnožila – nastavi faraon – vi biste ih od posla odvratili?”{PP 257.5}
Izraelci su u ropstvu djelomično izgubili spoznaju o Božjem Zakonu i odstupili od njegovih propisa. Subota je bila zanemarivana, a zahtjevi njihovih poslodavaca učinili su njeno svetkovanje gotovo nemogućim. Međutim, Mojsije je pokazao svom narodu da je poslušnost Bogu prvi uvjet za njihovo izbavljenje, a njihovi su tlačitelji zamijetili njihove napore da se obnovi svetkovanje subote.*{PP 258.1}
Kralj je, duboko uznemiren, osumnjičio Izraelce za namjeru da se odmetnu iz njegove službe. Nezadovoljstvo je bilo posljedica dokolice, te je odlučio ne ostaviti im vremena za opasno planiranje. On je odmah uveo mjere da stegne njihove okove i slomi njihov nezavisan duh. Istog su dana izdane zapovijedi koje su njihov posao učinile još surovijim i težim. Uobičajeni je graditeljski materijal u toj zemlji bila glinena opeka sušena na suncu. Od te su grade podizali najljepše građevine, a zatim ih obla-gali kamenjem, i stoga je za proizvodnju opeka trebao biti zaposlen velik broj robova. Da bi bila čvršća, sječena se slama miješala s glinom, a za posao su bile potrebne velike količine slame. Međutim, kralj je sada naredio da im se slama više ne daje, već da je radnici moraju sami naći i uz to proizvoditi istu količinu opeka.{PP 258.2}
Ova je naredba diljem zemlje prouzročila veliku zabrinutost medu Izraelcima. Egipatski nadstojnici su imenovali hebrejske zapovjednike da nadgledaju rad naroda, a oni su bili odgovorni da oni koji su im bili podređeni obave posao. Kad je kraljev zahtjev stupio na snagu, ljudi su se raširili po zemlji, ali je bilo nemoguće načiniti uobičajenu količinu opeka. Zbog ovog su neuspjeha hebrejske zapovjednike surovo tukli.{PP 258.3}
Ovi zapovjednici su pretpostavili da ih tlače njihovi nadstojnici, a ne kralj, te su sa svojim žalbama otišli kralju. Faraon je njihove pritužbe dočekao prijekorom: “Lijenčine ste vi! Lijenčine!… Stoga i kažete: Hajdemo da prinesemo žrtvu Jahvi!” Naređeno im je da se vrate na posao, s viješću da se njihov teret nikako neće smanjiti. Na povratku oni su susreli Mojsija i Arona te povikali: “Neka vas Jahve ima na oku i sudi vam! -dobace im. – Omrazili ste nas kod faraona i njegovih dvorana; dali ste im mač u ruke da nas pobiju.”{PP 258.4}
* Vidi dodatak, primjedba br. 2.
Dok je Mojsije slušao ove ukore, vrlo se uznemirio. Patnja naroda se povećala. Diljem zemlje povici očaja dolazili su od starih i mladih, a svi su se ujedinili u optužbi da je on prouzročio ovu strašnu promjenu njihova stanja. S gorčinom u duši on je izašao pred Boga i uzviknuo: “Zašto, Gospodine, nanosiš štetu svome puku? Zašto si me poslao? Otkad sam ja stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod.” Odgovor je glasio: “Naskoro ćeš vidjeti kako ću ja s faraonom! Pod jakom rukom pustit će ih da odu; pod jakom rukom sam će ih iz svoje zemlje istjerati.” Ponovno ga je Bog podsjetio na Savez što ga je On načinio s njegovim očima i obećao mu da će biti ispunjen.{PP 259.1}
Tijekom svih godina ropstva u Egiptu medu Izraelcima je bilo onih koji su ostali vjerni štovanju Jahve. Oni su bili ozbiljno uznemireni kad su vidjeli da su njihova djeca svakodnevno svjedoci poganskih gadosti i poklonstva lažnim bogovima. Oni su u svom jadu vikali Bogu za izbavljenje od egipatskog jarma, da bi se oslobodili od pokvarena utjecaja idolopoklonstva. Oni nisu skrivali svoju vjeru, već su Egipćanima obznanili da je predmet njihova obožavanja Tvorac neba i zemlje, jedini istinski i živi Bog. Oni su ponavljali dokaze o njegovu postojanju i sili, od stvaranja sve do Jakovljeva vremena. Egipćani su tako imali prigodu upoznati se s hebrejskom religijom, ali prezirući poduku svojih robova, oni su obožavatelje Boga pokušali zavesti nagradama, a ako to nije uspijevalo, prijetnjama ili surovošću.{PP 259.2}
Izraelske su starješine nastojale održati sve slabiju vjeru svoje braće, ponavljajući obećanje dano njihovim očima i Josipove proročke riječi prije smrti kojima je prorekao izbavljenje iz Egipta. Neki su slušali i povjerovali. Drugi se, gledajući na okolnosti koje su ih okruživale, nisu htjeli nadati. Egipćani su se, kad su saznali što se događa medu njihovim robovima, rugali njihovim očekivanjima i prezirno nijekali silu njihovog Boga. Upućivali su na njihovu situaciju kao ropskog naroda i prijekorno govorili: “Ako je vaš Bog pravičan i milostiv, i posjeduje silu veću od egipatskih bogova, zašto vas on ne učini slobodnim narodom?” Svraćali su njihovu pozornost na njihovo stanje.
Oni su obožavali bogove koje su Izraelci nazivali lažnim, a ipak su bili moćna i bogata nacija. Oni su tvrdili da su ih njihovi bogovi blagoslovili napretkom, dali im Izraelce kao robove i uživali su u moći da tlače i uništavaju Jahvine sluge. Sam faraon se hvalisao da ih hebrejski Bog ne može izbaviti iz njegovih ruku.{PP 259.3}
Ovakve su riječi uništile nadu mnogih Izraelaca. Cijeli im se slučaj činio upravo onakvim kakvim su ga Egipćani prikazivali. Bila je istina da su oni bili robovi i da moraju podnositi sve zlo koje im njihovi surovi gospodari odluče nanijeti. Njihovu su djecu lovili i ubijali, a vlastiti im je život bio teret. Ipak, oni su obožavali nebeskog Boga. Ako je Jahve doista bio iznad ostalih bogova, On ih ne bi tako ostavio u ropstvu idolopoklonika. Međutim, oni koji su ostali vjerni Bogu razumjeli su kako je to bilo zbog toga što je Izrael odstupio od Njega, zbog njihove sklonosti da se žene s poganskim narodima i tako se priklone idolopoklonstvu, kako je Gospod dopustio da postanu robovi, te su sa sigurnošću uvjeravali svoju braću da će On uskoro slomiti tlačiteljski jaram.{PP 260.1}
Hebreji su očekivali da će slobodu steći bez nekog naročitog ispita vjere ili bez stvarne patnje i teškoća. Ipak, oni još nisu bili spremni za izbavljenje. Oni su imali malo vjere u Boga i nisu bili voljni strpljivo izdržati svoje muke dok On ne bude smatrao prikladnim da ih oslobodi. Mnogi su bili zadovoljni da ostanu u ropstvu radije nego da se suoče s teškoćama koje prate selidbu u stranu zemlju, a navike nekih su postale toliko slične navikama Egipćana da su oni više voljeli ostati u Egiptu. Zbog toga ih Gospod nije oslobodio prvom manifestacijom svoje sile pred faraonom. On je tako upravljao događajima da su oni razotkrili tiranski duh egipatskog kralja, a i On se otkrio svom narodu. Promatrajući njegovu pravednost, silu i ljubav oni će odlučno napustiti Egipat i predati se Njemu u službu. Mojsijev bi zadatak bio daleko lakši da mnogi Izraelci nisu postali toliko pokvareni da nisu bili voljni napustiti Egipat.{PP 260.2}
Gospod je zapovjedio Mojsiju da ponovno ide narodu i ponovi obećanje o izbavljenju zajedno s novim obećanjem o božanskoj milosti. Otišao je kako mu je zapovjeđeno, ali oni nisu htjeli slušati. Sveto pismo kaže: “… ali ga ne htjedoše slušati: duhovi su im bili pomućeni od teškog ropstva.”
Mojsije je ponovno primio božansku vijest: “Idi i reci faraonu, kralju egipatskom, da otpusti Izraelce iz svoje zemlje.” Ali, razočaran, on je odgovorio: “Kad me Izraelci nisu slušali, kako će me, spora u govoru, saslušati faraon!” Rečeno mu je da sa sobom povede Arona, izađe pred faraona i ponovi zahtjev “da pusti Izraelce iz Egipta”.{PP 260.3}
Obaviješten je da monarh neće popustiti sve dok Bog ne bude sudio Egiptu i posebnim prikazom svoje sile ne izvede izraelski narod. Prije svakog zla Mojsije je trebao opisati njegovu narav i učinak, da bi se kralj mogao spasiti ako to odluči. Nakon svake kazne slijedit će još oštrija, sve dok se njegovo ponosno srce ne ponizi i on prizna Tvorca neba i zemlje kao istinskog i živog Boga. Bog je Egipćanima dao priliku da vide kako je isprazna mudrost njihovih moćnika, kako je slabašna sila njihovih bogova kad se protive Jahvinim zapovijedima. On će kazniti Egipćane zbog njihova idolopoklonstva i stišati njihovo hvalisanje blagoslovima što su ih navodno primili od svojih mrtvih bogova. Bog će proslaviti svoje ime da bi drugi narodi čuli o njegovoj sili i drhtali pred njegovim silnim djelima, te da bi odvratio svoj narod od idolopoklonstva i oni mu odali štovanje.{PP 263.1}
Mojsije i Aron su ponovno ušli u raskošne dvorane egipatskog kralja. Tamo, okruženi visokim stupovima i svjetlucavim ukrasima, skupocjenim slikama i isklesanim likovima poganskih bogova, pred kraljem ondašnje najmoćnije nacije stajala su dva predstavnika porobljena naroda, da bi ponovili zapovijed Božju o oslobođenju Izraela. Kralj je zahtijevao čudo, kao potvrdu njihovog božanskog poslanja. Mojsije i Aron su bili upućeni kako se ponašati ako se sučele s takvim zahtjevom, te je Aron uzeo štap i bacio ga pred faraona. Štap je postao zmija. Monarh je poslao po svoje “mudrace i vračare”, koji “svojim vračanjem učine isto: svaki baci svoj štap, koji se pretvori u zmiju. Ali Aronov štap proguta njihove štapove.” Tada je kralj postao još odlučniji i izjavio da je sila njegovih mudraca jednaka sili Mojsija i Arona. Gospodnje je sluge proglasio varalicama i smatrao je razboritim odbaciti njihove zahtjeve. Ipak, dok je prezirao njihovu poruku, božanska ga je sila zadržala da im ne nanese zlo.{PP 263.2}
Božja je ruka činila čuda što su ih Mojsije i Aron prikazali pred faraonom, a ne neki ljudski utjecaj ili sila koju su oni posjedovali. Svrha ovih znaka i čuda bila je da se faraon uvjeri da je veliki “JA JESAM” poslao Mojsija, te da je kraljeva dužnost bila pustiti Izraelce da mogu služiti živom Bogu. {PP 264.1}
Vračari nisu doista pretvorili svoje štapove u zmije, već su magijom, uz pomoć velikog varalice, uspjeli oponašati čudo. Pretvaranje je štapova u žive zmije izvan Sotonine moći. Knez zla, premda posjeduje svu mudrost i moć palog anđela, nema silu da stvara ili daje život, jer ta prednost pripada samo Bogu. Međutim, Sotona je učinio sve što je mogao učiniti – krivotvorinu. U ljudskim su očima štapovi pretvoreni u zmije. Faraon i njegov dvor vjerovali su da se to dogodilo. Njihov ih izgled ni po čemu nije razlikovao od zmija što ih je načinio Mojsije. Premda je Gospod učinio da su stvarne zmije progutale lažne, ipak faraon to nije smatrao djelom Božje sile, već nekom vrstom moćnije magije od one njegovih sluga.{PP 264.2}
Faraon je želio opravdati svoju tvrdoglavost u odbijanju božanske zapovijedi i stoga je tražio neki razlog da zanemari čuda što ih je Bog učinio preko Mojsija. Sotona mu je dao upravo ono što je želio. Djelujući preko vračara, on je kod Egipćana stvorio privid da su Mojsije i Aron samo vračari i gatari, a da se poruka koju su donijeli ne može poštovati kao ona koja dolazi od nekog uzvišenijeg bića. Tako je Sotonina krivotvorina ostvarila svoj cilj, ohrabrila Egipćane u njihovoj pobuni i otvrdnula faraonu srce da ne povjeruje. Sotona se također nadao da će poljuljati vjeru Mojsija i Arona u božansko podrijetlo njihove zadaće, da bi njegova oruđa pobijedila. On nije htio da djeca Izraelova budu oslobođena iz ropstva da bi služila živom Bogu.{PP 264.3}
Međutim, knez zla je prikazivanjem svojih čuda kroz vračare želio ostvariti još veći cilj. On je dobro znao da je Mojsije, slamajući jaram ropstva izraelske djece, bio predslika Krista koji je trebao slomiti vladavinu grijeha nad ljudskom obitelji.
Znao je da će se prigodom Kristova dolaska pojaviti moćna čuda kao dokaz svijetu da ga je poslao Bog. Sotona je strepio za svoju vlast. Krivotvoreći djelo što ga je Bog učinio preko Mojsija on se nadao da će ne samo spriječiti izbavljenje Izraela već i ovim utjecajem tijekom budućih vjekova uništiti vjeru u Kristova čuda. Sotona neprekidno nastoji krivotvoriti Kristovo djelo i ostvariti svoju vlast i zahtjeve. On navodi ljude da Kristova čuda objasne kao posljedice ljudske vještine i moći. On tako uništava vjeru u Krista, Sina Božjeg, u umovima mnogih ljudi i navodi ih da odbace ponude milosti u planu otkupljenja.{PP 264.4}
Mojsije i Aron su upućeni da sljedećeg jutra posjete obalu rijeke po kojoj se kralj običavao šetati. Budući da je izlijevanje Nila bilo izvor hrane i bogatstva za Egipat, rijeka se smatrala božanstvom i monarh joj je svakog dana dolazio ukazati počast. Ovdje su mu dva brata ponovila vijest, a onda ispružila štap i udarila po vodi. Sveta voda je postala krv, ribe su pomrle, a rijeka se usmrdjela. Voda u kućama i zalihe u cisternama također su se pretvorile u krv. Ali “egipatski vračari svojim vračanjem učiniše isto”, i “faraon se okrenu i ode u svoj dvor, ne uzimajući ni to k srcu”. Zlo je trajalo sedam dana, ali bez učinka.{PP 265.1}
Ponovno su pružili štap iznad rijeke, pa su iz nje izašle žabe i prekrile zemlju. Ušle su u kuće, spavaće sobe, pa čak i u peći za kruh i naćve. Egipćani su žabe smatrali svetim te ih nisu željeli uništavati, ali ljigave napasti su postale nepodnošljive. Skakale su i po faraonovoj palači, a kralj je nestrpljivo čekao da ih se ukloni. Vračari su naoko stvorili žabe, ali ih nisu mogli ukloniti. Kad je faraon to vidio, on se malo ponizio. Poslao je po iMojsija i Arona i rekao: “Molite Jahvu da ukloni žabe od mene i moga puka, a ja ću pustiti narod da prinese žrtvu.” Nakon što su podsjetili kralja na prijašnje hvalisanje, oni su zahtijevali da on odredi vrijeme u koje bi se oni trebali moliti za uklanjanje žaba.
On je odredio sljedeći dan, potajno se nadajući da će u međuvremenu žabe i same nestati i tako ga spasiti od gorkog poniženja zbog pokoravanja izraelskom Bogu. Međutim, zlo je trajalo do određena vremena, kad su diljem Egipta žabe poumirale, ali su njihova odvratna tijela zagađivala zrak.{PP 265.2}
Gospod je mogao učiniti da se one u trenutku vrate u prah, ali On to nije učinio da kralj i njegov narod njihovo uklanjanje ne bi proglasili posljedicom vraćanja, kao i prethodna djela vračara. Žabe su uginule i oni su ih sakupljali na hrpu. Tako su kralj i cijeli Egipat primili dokaz koje njihova isprazna filozofija nije mogla pobiti, da ovo čudo nije djelo magije, već kazna nebeskog Boga. {PP 266.1}
“Kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, srce mu otvrdnu.” Aron je na Božju zapovijed pružio svoju ruku i prašina se zemaljska pretvorila u komarce diljem cijele egipatske zemlje.
Faraon je pozvao vračare da učine isto, ali oni to nisu mogli učiniti. Božje se djelo tako pokazalo nadmoćnijim od Sotoninog- Sami su vračari priznali: “To je prst Božji!” Ali kralj je ostao uporan.{PP 266.2}
Pozivi i upozorenja nisu bili učinkoviti i slijedila je još jedna kazna. Vrijeme je njenog dolaska prorečeno tako da se ne može reći da je došla slučajno. Obadi su ispunili kuće i zemlju, tako da je “zemlja nastradala od obada”. Ovi su kukci bili veliki i otrovni, a njihov je ubod bio vrlo bolan za ljude i životinje. Kao što je bilo prorečeno, ova kazna nije pogodila gošensku zemlju.{PP 266.3}
Faraon je sada Izraelcima dao dopuštenje da žrtve prinose u Egiptu, ali oni su odbili prihvatiti ovaj uvjet. “Ne dolikuje da tako učinimo – odgovori Mojsije. – Žrtve koje mi prinosimo Jahvi, Bogu svome, za Egipćane su svetogrđe. Kad bismo, dakle, na njihove oči prinosili žrtve koje su Egipćanima svetogrdne, zar nas ne bi kamenovali?” Životinje koje su Hebrejima bile potrebne za žrtvovanje Egipćani su smatrali svetim, a štovanje što su ga imali prema njima bilo je takvo da ako bi tko samo jednu slučajno ubio, za njih bi to bio zločin kažnjiv smrću. Za Hebreje bi bilo nemoguće prinositi žrtve u Egiptu a da ne povrijede svoje gospodare. Mojsije je ponovno predložio da pođu na trodnevno putovanje u pustinju. Monarh se složio i preklinjao Božje sluge da uklone zlo. Oni su obećali da će to učiniti, ali su ga upozorili da ih ne vara.
Zlo je bilo uklonjeno, ali zbog uporne pobune kraljevo je srce otvrdnulo i on nije htio popustiti.{PP 266.4}
Slijedio je još strasniji udarac – pomor sve stoke u Egiptu koja se zatekla u polju. I svete i tegleće životinje, krave, volovi, ovce, konji i deve, magarci, sve je bilo uništeno. Jasno je rečeno da će Izraelci biti izuzeti, a faraon, nakon što je poslao vjesnike u izraelske domove, potvrdio je istinitost ove Mojsijeve izjave. “Od Izraelaca nije uginulo ni jedno grlo.” Ipak, kralj je ostao tvrdoglav.{PP 267.1}
Mojsiju je nakon toga naređeno da uzme pepeo iz peći i da ga “pred faraonovim očima baci prema nebu”. Ovo je bio vrlo značajan čin. Bog je prije četiri stotine godina pokazao Abrahamu tlačenje njegova naroda u budućnosti, slikom “zadimljenog žeravnjaka i goruće zublje”. On je objavio da će kazniti tlačitelje, a robove izvesti s velikim blagom. Izrael je u Egiptu dugo bio u peći nevolje. Ovaj je Mojsijev čin njima bio obećanje da se Bog sjeća svog saveza te da je došlo vrijeme njihova izbavljenja.{PP 267.2}
Dok se pepeo uzdizao prema nebu, a fina se prašina širila egipatskom zemljom, “otekline s čirevima prekriše ljude i životinje”, svuda gdje je padao pepeo. Svećenici i vračari su dosad hrabrili faraona u njegovoj tvrdoglavosti, ali sada je kazna stigla i njih. Pogođeni odvratnom i bolnom bolešću, njihova ih je hvalisava sila činila još jadnijima i oni se više nisu mogli boriti protiv Izraelova Boga. Cijeli je narod mogao vidjeti ludost vjere u vračare kad oni čak ni sami sebe nisu mogli zaštititi.{PP 267.3}
Ipak, faraonovo je srce postalo još tvrde. Onda mu je Gospod poslao poruku izjavljujući: “Ako ih ne pustiš, sva zla svoja navalit ću ovaj put na te, na tvoje službenike i tvoj puk, tako da spoznaš da nema nikoga na svoj zemlji kao što sam ja… Poštedio sam te da ti pokažem svoju moć i da se hvali ime moje po svoj zemlji.” Bog mu nije zbog toga dao život, već je njegova providnost upravljala događajima da ga dovede na prijestolje u vrijeme određeno za Izraelovo izbavljenje.
Premda je ovaj oholi tiranin svojim djelima odbacio Božju milost, ipak je njegov život sačuvan da Gospod kroz njegovu tvrdoglavost u egipatskoj zemlji prikaže svoja čuda. Božja providnost upravlja događajima. On je na prijestolje mogao postaviti milostivijeg kralja, koji se ne bi usudio suprotstaviti moćnim prikazima božanske sile. Ali u tom slučaju Bog ne bi ostvario svoje namjere. Njegovom je narodu bilo dopušteno da iskusi tlačiteljsku surovost Egipćana, da ga ne prevari ponižavajući utjecaj idolopoklonstva. U svom postupanju prema faraonu Gospod je pokazao svoju mržnju prema idolopoklonstvu i odlučnost da kazni surovost i tlačenje.{PP 267.4}
Bog je o faraonu rekao: “… premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce, tako te neće pustiti narod da ode.” (Izl 4,21) Utjecaj nadnaravne sile nije otvrdnuo kraljevo srce.
Bog je faraonu dao najupečatljivije dokaze o božanskoj sili, ali monarh je tvrdoglavo odbacivao upozorenja svjetlosti. Svaki prikaz beskonačne mudrosti koji je on odbio, učinio ga je još odlučnijim u njegovoj pobuni. Sjeme pobune što ga je posijao kad je odbio prvo čudo donijelo je plodove. Dok je nastavio hoditi vlastitim putem i postajao sve tvrdoglaviji, njegovo je srce postajalo sve tvrđe, dok nije bio pozvan da promatra hladno, mrtvo lice prvorodenca.{PP 268.1}
Bog govori čovjeku kroz svoje sluge, upozoravajući, opominjući i ukoravajući grijeh. On svakome pruža priliku da ispravi svoje pogreške prije no što one postanu dio karaktera, ali ako ih tko odbije ispraviti, božanska sila ne posreduje da bi se suprotstavila smjeru njegova djelovanja. Takvoj je osobi lakše ponoviti isto djelo. Njegovo je srce tvrđe na djelovanje Svetoga Duha. Daljnje odbijanje svjetlosti dovodi ga u stanje u kojem je i daleko jači utjecaj neučinkovit i ne može izvršiti trajniji dojam.{PP 268.2}
Čovjek koji je nekada popuštao kušnji drugi put će biti još spremniji. Svako ponavljanje grijeha umanjuje njegovu sposobnost da mu se odupre, osljepljuje oči i guši uvjerenje. Svako sjeme popustljivosti rodit će plodove. Bog ne čini čuda da bi spriječio žetvu. “Što tko sije, to će i žeti.” (Gal 6,8) Onaj koji pokaže drskost nevjernika, ravnodušnost prema božanskoj istini, samo žanje žetvu koju je sam posijao. Tako se događa da mnoštvo sa stoičkom ravnodušnošću dolazi slušati istine koje su nekada pokretale njihovu dušu. Oni su posijali nemar i odbacivanje istine, i takva je žetva koju žanju.{PP 268.3}
Oni koji umiruju nemirnu savjest mišlju da zle navike mogu promijeniti kad oni to odluče, da se mogu igrati s pozivima milosti, a ipak uvijek iznova biti pod njenim utjecajem, čine to na vlastitu odgovornost. Oni misle da će, nakon što su sve svoje sposobnosti predali velikom pobunjeniku, u trenutku najveće opasnosti promijeniti vodu. Ali to nije lako i učiniti. Iskustvo, obrazovanje, disciplina života grješnog popuštanja, tako temeljito oblikuju njihov karakter da oni ne mogu usvojiti Kristov lik. Da svjetlost nije obasjala njihov put, slučaj bi bio različit. Milost može posredovati i pružiti im priliku da prihvate njene ponude, ali nakon što netko dugo odbacuje i prezire svjetlost, ona će se naposljetku povući.{PP 269.1}
Faraon je zatim upozoren da će slijediti tuča: “Zato naredi da pod krov utjeraju tvoje blago i sve što je vani, na otvorenu. Sve što se nađe u polju, bilo čovjek ili živinče, ne bude li uvedeno unutra, poginut će kad tuča zaspe po njima.” Tuča nije bila uobičajena u Egiptu, a prorečeno nevrijeme nikada ranije nije viđeno. Vijest se brzo pročula i svi koji su vjerovali Jahvi sakupili su svoju stoku, dok su oni koji su prezirali njegova upozorenja ostavili stoku u polju. Tako se Božja milost pokazala usred kazne, ljudi su iskušani i pokazalo se koliko je njih prikaz Božje sile naveo da ga se boje. {PP 269.2}
Oluja je došla kako je bilo prorečeno, grmljavina i tuča, pomiješana s munjama. “Strahota se takva nije oborila na zemlju egipatsku otkako su ljudi u njoj. Tuča pobi po svem Egiptu sve što je ostalo vani, ljude i životinje; uništi sve bilje po poljima i sva stabla poljska polomi.” Pustoš i propast je obilježila put anđela koji je uništavao. Samo je gošenska zemlja bila pošteđena. Egipćanima je pokazano da živi Bog nadzire zemlju, da prirodne sile slušaju njegov glas, te da je jedina sigurnost u poslušnosti Njemu.{PP 269.3}
Cijeli je Egipat drhtao pred zastrašujućim izljevom božanskog suda. Faraon je brzo poslao po dvojicu braće i povikao: “Ovaj put priznajem da sam kriv. Jahve ima pravo, a ja i moj narod krivo. Molite Jahvu da ustavi gromove i tuču, a ja ću vas pustiti da idete. Nećete više dugo ostati.” Odgovor je glasio: “Kad izidem iz grada… dići ću ruke prema Jahvi, pa će gromovi prestati, a ni tuče više neće biti, tako da znaš da zemlja pripada Jahvi. Ali ni ti ni tvoji dvorani, znam ja, još se ne bojite Boga Jahve.” {PP 270.1}
Mojsije je znao da sukob nije završen. Faraonova priznanja i obećanja nisu donosila neke temeljitije promjene uma i srca, već su bila prouzročena strahom i brigom. Međutim, Mojsije je obećao da će ispuniti njegov zahtjev jer mu nije želio pružiti priliku za daljnju tvrdoglavost. Prorok je pošao, ne obziruci se na oluju koja je bjesnila, a faraon i svi njegovi službenici su bili svjedoci Jahvine sile da zaštiti svog vjesnika. Kad je izašao iz grada, Mojsije “podigne ruke prema Jahvi. Prestane grmljavina i tuča, a ni kiša više nije padala na zemlju.” Ali čim se kralj oslobodio straha, njegovo se srce ponovno izopačilo.{PP 270.2}
Onda je Gospod rekao Mojsiju: “Idi k faraonu. Učinio sam da njemu i njegovim službenicima otvrdne srce, da izvedeni sva znamenja medu njima; da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio medu njima, kako biste znali da sam ja Jahve.” Gospod je pokazivao svoju silu da bi utvrdio vjeru Izraela u Njega kao jedinog i živog Boga. On je htio pružiti neoborive dokaze o razlici koju je vidio između njih i Egipćana, te učiniti da svi narodi znaju kako su Hebreji, koje su oni prezirali i tlačili, pod zaštitom nebeskog Boga. {PP 270.3}
Mojsije je upozorio monarha da će, ako ustraje u svojoj tvrdoglavosti, doći skakavci koji će prekriti lice zemlje i izjesti zelenilo što je ostalo. Oni će ispuniti kuće, čak i samu palaču, i bit će takva napast kakvu “ne vidješe ni tvoji očevi ni očevi tvojih očeva u ovoj zemlji od svojih vremena do danas”.{PP 270.4}
Faraonovi savjetnici su ostali užasnuti. Narod je pretrpio velike gubitke zbog pogibije stoke. Tuča je pobila mnogo ljudi Šume su bile opustošene, a polja uništena. Oni su brzo gubili sve što su im Hebreji donijeli svojim radom. Glad je prijetila cijeloj zemlji. Knezovi i dvorani su navaljivali na kralja i ljutito zahtijevali: “Dokle će nam ovaj čovjek biti stupica? Pusti te ljude neka idu i štovanje iskažu Jahvi, svome Bogu! Zar ne vidiš kako Egipat srlja u propast?”{PP 271.1}
Monarh je ponovno dozvao Mojsija i Arona i rekao im: “Idite! Iskažite štovanje Jahvi, svome Bogu! A tko će sve ići?”{PP 271.2}
Odgovor je bio: “Svi idemo… i mlado i staro. Odlazimo sa svojim sinovima i svojim kćerima; sa svojom krupnom i sitnom stokom, jer moramo održati svečanost Jahvi.”{PP 271.3}
Kralj se razbjesnio. ‘”Jahve bio s vama isto kao što i ja pustio da s vama pođu djeca! – odgovori im. – Očito se vidi da vam nakana nije čista. Nećemo tako! Nego muškarci neka odu i štovanje iskažu Jahvi. To ste i tražili.’ I otjeraju ih od faraona.” Faraon je nastojao uništiti Izraelce teškim radom, ali sada se pretvarao da se duboko zanima za njihovu dobrobit i nježno se brine za njihovu djecu. Njegov je stvarni cilj bio da zadrži djecu i žene kao jamstvo da će se muškarci vratiti.{PP 271.4}
Mojsije je onda pružio svoj štap nad zemljom i južni je vjetar donio skakavce. “Toliko ih mnoštvo nikad prije nije bilo niti će kada biti.” Prekrili su nebo tako da se od njih zacrnjela zemlja, a pojeli su sve preostalo zelenilo. Faraon je brzo poslao po proroka i rekao: “Sagriješio sam protiv Jahve, vašeg Boga, i vas! Oprostite mi uvredu još samo ovaj put i molite Jahvu, Boga svoga, da samo otkloni od mene ovaj smrtonosni bič!” Oni su to učinili i snažni je zapadni vjetar odnio skakavce prema Crvenom moru. Ipak, kralj je i dalje ustrajao u svojoj tvrdoglavoj odluci. {PP 271.5}
Egipćani su bili na rubu očaja. Činilo se da zla koja su ih već zadesila ne mogu izdržati, te ih je ispunio strah za budućnost.
Narod je obožavao faraona kao božanskog predstavnika, ali sada su mnogi vjerovali da se on protivi Onome koji je sve prirodne sile učinio slugama svoje volje. Hebrejski robovi, tako čudesno štićeni, sve su više vjerovali u svoje izbavljenje. Njihovi ih se nadstojnici nisu usudili tlačiti kao dotada. Diljem Egipta se širio potajni strah da će se porobljena rasa podignuti i osvetiti za nepravdu. Ljudi su suzdržana daha pitali: što je sljedeće?{PP 271.6}
Iznenada je tama prekrila zemlju, tako gusta i crna da se činilo da “će se moći opipati”. Ne samo što su ljudi bili lišeni svjetlosti već je i zrak bio vrlo težak, što je otežavalo disanje. “Tri dana nisu ljudi jedan drugog mogli vidjeti, i nitko se sa svog mjesta nije micao. A u mjestima gdje su Izraelci živjeli sjala je svjetlost.” Sunce i Mjesec su bili egipatska božanstva, a u ovoj misterioznoj tami i ljudi i njihovi bogovi bili su podjednako pogođeni silom koja se zauzimala za robove.* Premda je tama bila strašna, ovo je zlo bilo dokaz Božje samilosti i njegova nastojanja da ne uništava. On je ljudima htio dati vrijeme za razmišljanje i pokajanje prije no što na njih pusti posljednje i najstrašnije zlo. {PP 272.1}
Strah je naposljetku prisilio faraona na daljnje ustupke. Na kraju je trećeg dana pozvao Mojsija i složio se s odlaskom ljudi uz uvjet da ostanu stada. “Ni papak neće ostati ovdje”, uzvratio je odlučni Hebrejin. “Od njih nam valja izabrati za žrtvovanje Jahvi, Bogu našemu, a ne znamo, dok onamo ne stignemo, što moramo Jahvi prinijeti.” Kralj je počeo neobuzdano bjesniti: “Odlazi! – vikne faraon na Mojsija – i da mi više na oči ne dolaziš! Onog dana kad mi se opet pojaviš na oči, zaglavit ćeš!”{PP 272.2}
Odgovor je bio: “Dobro si kazao!… Lica tvoga više neću vidjeti!“{PP 272.3}
“Mojsije postane vrlo uvažen u egipatskoj zemlji, u očima faraonovih službenika i u očima naroda.” Egipćani su se prema Mojsiju odnosili sa strahopoštovanjem. Kralj ga se nije usudio povrijediti, jer su ljudi smatrali da samo on ima moć da ukloni zla. Čeznuli su da se Izraelcima dopusti da odu iz Egipta. Kralj i svećenici su se protivili posljednjim Mojsijevim zahtjevima.{PP 272.4}
Vidi dodatak, primjedba br. 2.
24 Pasha
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 11; 12,1-32.
Kad je kralju prvi put iznesen zahtjev za oslobođenje Izraela, on je upozoren i na najstrašnija zla. Mojsiju je naređeno da kaže faraonu: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorodenca.” (Izl 4,22.23) Premda su Egipćani prezirali Izraelce, Bog ih je veoma cijenio time što su bili izabrani da budu čuvari njegova Zakona. Oni su u ovim naročitim blagoslovima i prednostima koje su im bile dane imali prvenstvo medu narodima kao prvo-rodeni sin medu svojom braćom.{PP 273.1}
Kazna na koju je Egipat prvo bio upozoren trebala je doći kao posljednja mjera. Bog dugo trpi i obiluje milošću. On prema bićima koja je stvorio na svoju sliku postupa s nježnom brigom. Da je gubitak žetve i stada naveo Egipćane na pokajanje, djeca ne bi bila pobijena, ali oni su tvrdoglavo odbijali božanske zapovijedi i sada ih je morao stići i posljednji udarac. {PP 273.2}
Mojsiju je bilo zabranjeno, pod prijetnjom smrti, da se pojavi pred faraonom, ali pobunjeničkom monarhu je trebalo prenijeti posljednju Božju poruku i Mojsije je izašao pred njega sa strašnom viješću: “Ovako poručuje Jahve: O ponoći proći ću Egiptom. Svaki će prvorodenac u egipatskoj zemlji umrijeti, od prvorođenca faraonova, koji bi imao sjediti na njegovu prijestolju, do prvorodenca ropkinje koja se nalazi uz mlinski kamen; a uginut će i sve prvine od stoke. U svoj će zemlji egipatskoj nastati velik jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti.
Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.
Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina. Onda će svi ovi tvoji dvorani k meni doći preda me se baciti i vikati: Nosi se i ti i sav puk koji za tobom ide! Poslije toga ću otići. “‘{PP 273.3}
Prije izvršenja ove kazne Gospod je preko Mojsija dao upute izraelskoj djeci u vezi s odlaskom iz Egipta, a posebno u vezi sa zaštitom od skorašnjeg suda. Svaka obitelj, sama ili udružena s drugima, trebala je zaklati janje ili kozle “bez mane” i sa stručkom izopa poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuće da anđeo koji je trebao doći oko ponoći ne ude u kuću. Oni su noću trebali jesti pečeno meso s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, kao što je Mojsije rekao: “opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u rukama. Jedite ga žurno: to je Jahvi na pasha.” {PP 274.1}
Gospod je objavio: “Te ću naime noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorodence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Jahve, kaznit ću i sva egipatska božanstva… Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.” {PP 274.2}
Za uspomenu na ovo veliko izbavljenje izraelski je narod trebao svetkovati godišnji blagdan u svim budućim naraštajima. “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena.” Kao što su trebali svetkovati blagdan, oni su isto tako trebali ponavljati svojoj djeci izvještaj o velikom izbavljenju kao što je Mojsije zapovjedio: “Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.” {PP 274.3}
Nadalje, Gospodu su pripadali prvorođeno dijete i životinja, a otkupljivali su se otkupom kao priznanjem da bi za pomora egipatskih prvorodenaca izraelski prvorodenci, premda milostivo zaštićeni, bili izloženi istoj opasnosti da nije bilo žrtve pomirenja. “Meni, naime pripada svaki prvorođenac.”
Gospod kaže: “Onog dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorodence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Br 3,13) Nakon što je uspostavio službu u Šatoru od sastanka Gospod je umjesto prvorođenaca izabrao Levijevo pleme za službu u Svetištu. “Jer oni su između Izraelaca meni potpuno darovani.” (Br 8,16) Međutim, od svih se ljudi tražilo da, kao priznanje Božje milosti, otkupe svoju prvorođenu djecu (Br 18,15.16).{PP 274.4}
Pasha je trebala imati komemorativnu i simboličnu narav, ona nije samo upućivala na izbavljenje iz Egipta već i u budućnosti na veće izbavljenje što ga je Krist trebao ostvariti oslobađajući ljude iz ropstva grijeha. Žrtveno Janje predstavlja “Janje Božje” u kome je sva naša nada u izbavljenje. Apostol kaže: “… jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist.” (1 Kor 5,7) Nije bilo dovoljno prinositi samo pashalno janje, njegova se krv morala škropiti na dovratnike. Tako su se zasluge Kristove krvi morale pripisati duši. Mi moramo vjerovati ne samo da je On umro za svijet, već da je umro i za nas pojedinačno. Mi sami moramo prihvatiti vrline žrtve pomirenja.{PP 277.1}
Izop koji se koristio za škropljenje bio je simbol očišćenja, a koristio se za čišćenje gubavaca i onih koji su bili onečišćeni diranjem mrtvaca. Njegov je značaj vidljiv iz molitve psalmista: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Ps 51,4){PP 277.2}
Janje se moralo pripremiti cijelo, bez lomljenja kostiju, a tako se i Božjem Janjetu umrlom za nas nije smjelo slomiti kost (Iv 19,36). Time je predstavljeno savršenstvo Kristove žrtve.{PP 277.3}
Izraelci su meso trebali jesti. Nije dovoljno samo vjerovati Kristu za oprost od grijeha, mi vjerom stalno moramo primati duhovnu snagu i hranu od Njega i njegove Riječi. Krist je rekao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” (Iv 6,53-54) A da bi objasnio što je mislio, On je rekao: “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.
Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (63. redak) Isus je prihvatio Zakon svog Oca, primjenjivao njegova načela u vlastitom životu, pokazivao njegov duh i njegovo blagotvorno djelovanje u srcu. Ivan kaže: “I Riječ tijelom postala i nastanila se medu nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorodenac od Oca – pun milosti i istine.” Kristovi sljedbenici moraju biti sudionici njegova iskustva. Oni moraju primiti i usvojiti Božju Riječ tako da ona postane pokretna sila njihovog života i djela. Oni Kristovom silom moraju poprimiti njegov lik i odražavati nebeske osobine. Oni moraju jesti tijelo i piti krv Sina Božjeg ili u njima neće biti života Kristov duh i djelo mora postati duh i djelo njegovih učenika.{PP 277.4}
Janje se trebalo jesti s gorkim željeni upućujući tako na gorčinu ropstva u Egiptu. Tako se i mi, zbog svojih grijeha, trebamo hraniti Kristom sa skrušenošću u srcu. Upotreba beskvasnog kruha također je bila značajna. Ona je izrazito naređena u zakonu o Pashi, a Židovi su ga se strogo pridržavali u svojim običajima, tako da se tijekom ovog blagdana u njihovim kućama nije moglo naći kvasca. Na sličan način kvasac grijeha moraju ostaviti svi oni koji od Krista žele primiti život i hranu. Stoga Pavao piše korintskoj crkvi: “Očistite se od starog kvasca, da budete novo tijesto… jer je žrtvovano naše pashalnoJanje – Krist. Zato trajno svetkujmo blagdan ne sa starim kvascem, ni sa kvascem zloće ili pokvarenosti, već s beskvasnim kruhom čistoće i čestitosti.” (1 Kor 5,7.8){PP 278.1}
Robovi su prije oslobođenja morali pokazati svoju vjeru u veliko izbavljenje koje se uskoro trebalo ostvariti. Krvni je znak morao biti na njihovim domovima, a oni i njihove obitelji morali su se odvojiti od Egipćana i okupiti se u svojim domovima. Da su Izraelci zanemarili neku od danih uredbi, da su zaklali janje a zanemarili poškropiti dovratnike krvlju, ili da su izašli iz svojih kuća, oni ne bi bili sigurni. Oni su mogli iskreno vjerovati da su učinili sve što je bilo potrebno, ali iskrenost ih ne bi spasila. Svi koji su zanemarili upozorenja Gospodnjih uredbi izgubili su svog prvorodenca od ruke anđela koji je uništavao.{PP 278.2}
Narod treba poslušnošću pružiti dokaz o svojoj vjeri. Tako svi oni koji se nadaju da će biti spašeni zaslugama Kristove krvi moraju shvatiti da oni sami moraju sudjelovati u osiguranju svog spasenja. Premda nas samo Krist može otkupiti od kazne prijestupa, mi moramo ostaviti grijeh i okrenuti se poslušnosti. Čovjek se spašava vjerom, a ne djelima, a ipak se njegova vjera mora pokazati na djelu. Bog je dao svog Sina da umre kao pomirenje za grijeh, On je pokazao svjetlost istine, put života, dao mogućnosti, uredbe i prednosti, a čovjek sada treba surađivati s oruđima spasenja, on mora cijeniti i koristiti pomoć koju je Bog dao, vjerovati i slušati sve božanske uredbe.{PP 279.1}
Dok je Mojsije Izraelcima ponavljao Božje odredbe za njihovo spasenje, “narod pade ničice i pokloni se”. Draga nada u oslobođenje, strašna spoznaja o kazni koja je trebala snaći njih tlačitelje, brige i poslovi oko iznenadnog odlaska, sve se ovo za neko vrijeme utopilo u zahvalnosti njihovom milostivom Osloboditelju. Mnogi su Egipćani bili ponukani da priznaju hebrejskog Boga kao jedinog istinitog Boga, i oni su sada molili da im se dopusti da nađu utočište u domovima Izraelaca kad anđeo koji uništava bude prolazio zemljom. Oni su primljeni s dobrodošlicom i oni su prisegnuli da će odsada služiti Boga Jakovljevog i poći iz Egipta s njegovim narodom.{PP 279.2}
Izraelci su poslušali upute što ih je Bog dao. Pripreme za odlazak obavili su tajno i brzo. Obitelji su se okupile, zaklano je pashalno janje, meso je ispečeno na vatri, a beskvasni kruh i gorko zelje pripremljeni. Otac i svećenik doma škropio je krv na dovratnike, a zatim se pridružio obitelji u kući. Pashalno janje su jeli žurno i u tišini. Ljudi su sa strahopoštovanjem molili i gledali, a srca prvorođenaca, od najstarijeg čovjeka do najmanjeg djeteta, drhtala su od neopisiva straha. Očevi i majke su čvrsto grlili svoje ljubljene prvorođence pri pomisli na zastrašujuću nesreću koja se trebala dogoditi te noći. Međutim, anđeo nije posjetio nijednu izraelsku kuću. Znak krvi, znak Spasiteljeve zaštite, bio je na njihovim vratima, i anđeo nije ulazio. {PP 279.3}
O ponoći “strašan se jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac”. Svi prvorođenci u zemlji “od prvorođenca faraonova, koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorodenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke”, usmrtio je anđeo zatornik. Diljem golemog egipatskog kraljevstva uništen je ponos svakog doma. Zrak je bio ispunjen kricima i zapomaganjima ožalošćenih. Kralj i dvorani, blijedih lica i drhtavih usana, ostali su zaprepašteni ovim užasnim događajem. Faraon se sjećao kako je nekada uzviknuo: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam… i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce!” On je sada, s ponosom kojim je nekad izazivao nebo, ležao u prašini i “pozva Mojsija i Arona te im reče: ‘Ustajte i odlazite od moga naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali: idite pa i mene blagoslovite!’” I kraljevi savjetnici su preklinjali Izraelce “da brže idu iz zemlje, jer izgibosmo svi, govorahu oni”.{PP 279.4}
25 Izlazak
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 12,34-51 te 13 do 15.
Opasani, sa sandalama na nogama i štapom u ruci, izraelski je narod stajao i tiho i sa strahopoštovanjem čekao kraljevsku naredbu o polasku. Krenuli su prije svanuća. Tijekom zala, dok je manifestacija Božje sile razgorjela vjeru u srcima robova i unijela strah u srca njihovih tlačitelja, Izraelci su se postupno okupljali u Gošenu, i unatoč iznenadnosti njihova odlaska obavljene su neke nužne pripreme za organizaciju i nadzor mnoštva u pokretu. Bili su podijeljeni na skupine nad kojima su imenovane vode.{PP 281.1}
Prilikom izlaska bilo je “oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece”. U tom mnoštvu nisu samo bili oni koje je pokrenula vjera u Boga Izraelova, već mnogo onih onih koji su željeli pobjeći od zala ili koji su slijedili mnoštvo iz puke radoznalosti i uzbuđenja. Izraelcima je ova skupina ljudi uvijek bila smetnja i zamka.{PP 281.2}
Narod je sa sobom poveo i “mnogo stoke, krupne i sitne”, koja je bila izraelsko vlasništvo budući da oni, za razliku od Egipćana, svoj imetak nikada nisu prodali kralju. Jakov i njegovi sinovi su sa sobom u Egipat donijeli svoju stoku, gdje se ona umnožila. Prije napuštanja Egipta narod je po Mojsijevoj naredbi zatražio nadoknadu za neplaćeni rad, a Egipćani ih nisu mogli odbiti jer su ih se toliko željeli osloboditi. Robovi su otišli natovareni plijenom svojih tlačitelja.{PP 281.3}
Tog se dana okončala povijest koja je stoljećima ranije otkrivena Abrahamu u proročkom viđenju: “Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izaći s velikim blagom.” (Post 15,13-14)
Ove četiri stotine godina su se navršile. “… točno onoga dana – sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje Egipatske.” Izarelci su prilikom izlaska iz Egipta ponijeli dragocjeno naslijede, Josipove kosti, koje su tako dugo čekale ispunjenje Božjeg obećanja, a koje su, tijekom mračnih dana ropstva, bile podsjetnik na njihovo oslobođenje.{PP 281.4}
Umjesto da pođu najkraćim putem u Kanaan, kroz filistejsku zemlju, Gospod ih je usmjerio prema jugu, prema obali Crvenog mora. “Bog je, naime, rekao: ‘Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje.’” Da su pokušali proći kroz filistejsku zemlju, naišli bi na protivljenje, jer Filistejci, smatrajući ih robovima koji bježe od svojih gospodara, ne bi oklijevali napasti ih. Izraelci su bili slabo pripremljeni za sukob s tako moćnim i ratobornim narodom. Oni su nedovoljno poznavali Boga i imali malo vjere u Njega te bi se obeshrabrili i prestrašili. Oni su bili nenaoružani i nenavikli na rat, njihov je duh bio oslabljen dugim robovanjem, a imali su i žene, djecu, sitnu i krupnu stoku. Vodeći ih prema Crvenom moru Gospod se pokazao kao sažaljiv i razuman Bog.{PP 282.1}
“Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja, da im svijetli. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.” Psalmist kaže: “Rasprostro je oblak kao pokrov, i oganj da se obnoć sja.” (Ps 105,39, vidi također 1 Kor 10,1.2) Stup njihovog nevidljivog Vođe uvijek je bio pred njima. Oblak je danju usmjeravao njihovo putovanje ili se širio kao svod nad mnoštvom. On je služio kao zaštita od sunčane žege, a svojim hladom i vlagom pružao osvježenje u isušenoj, žednoj pustinji. Noću je postajao stup od ognja koji je osvjetljavao tabor i neprekidno svjedočio o božanskoj prisutnosti.{PP 282.2}
U jednom od najljepših i najutješnijih ulomaka u Izaijinim proročanstvima, spominje se stup od oblaka i ognja koji predstavlja Božju brigu za njegov narod u posljednjoj velikoj borbi protiv sila zla: ‘Sazdat će Jahve nad svom Gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga. Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Iz 4,5.6){PP 283.1}
Putovali su preko sumorna postranstva sličnog pustinji. Već su se počeli pitati kamo ih vodi taj put, naporan ih je put iscrpljivao, i u nekim se srcima počeo javljati strah od egipatskog napada. Ali oblak je išao naprijed, a oni su ga slijedili. Onda je Gospod zapovjedio Mojsiju da skrenu u stjenoviti tjesnac i utabore se pored samoga mora. Otkriveno mu je da će faraon poći u potjeru, ali da će se Gospod proslaviti njihovim oslobođenjem.{PP 283.2}
Egiptom se proširila vijest da su djeca Izraelova umjesto da se zadrže na bogoslužju u pustinji žurila prema Crvenom moru. Faraonovi su savjetnici rekli kralju da su robovi pobjegli da se nikada više ne vrate. Narod je žalio zbog svoje ludosti kad je smrt prvorođenaca pripisao Božjoj sili. Njihovi velikani, čim su se oslobodili straha, objasnili su da su uzrok zala bile prirodne sile. “Što ovo učinismo! – rekoše. – Pustismo Izraelce, i više nam neće služiti.” {PP 283.3}
Faraon je okupio svoje snage, ‘šest stotina poizbor svojih kola i ostala kola po Egiptu”, konjanike, zapovjednike i pješaštvo. Sam je kralj, praćen velikim ljudima iz svog kraljevstva, vodio vojsku. Da bi umilostivio bogove i time osigurao uspjeh svog pothvata, s njim su pošli i svećenici. Kralj je bio odlučan da Izraelce prestraši velikim prikazom svoje sile. Egipćani su se bojali da ih njihovo prisilno pokoravanje izraelskom Bogu ne izloži poruzi drugih naroda, ali ako sada pokažu svoju silu i vrate bjegunce, oni će opravdati svoju slavu i vratiti robove u službu.PP 283.4}
Hebreji su se utaborili pored mora, čija se voda njima činila kao nepremostiva prepreka, dok su na jugu krševite planine priječile njihov daljnji napredak. Iznenada su u daljini ugledali odsjaj oružja i kočije kao izvidnicu velike vojske. Kad su se ratnici približili, vidjelo se da je egipatska vojska pošla za njima u potjeru. Strah je ispunio srca Izraelaca. Neki su povikali Gospodu, ali veći dio je požurio Mojsiju sa svojim prigovorima: “Zar nije bilo grobova u Egiptu… pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti.”{PP 283.5}
Mojsija je uvelike uznemirilo to što je njegov narod pokazao tako malu vjeru u Boga, unatoč činjenici da su opetovano bili svjedoci prikaza njegove sile. Kako su ga mogli optužiti za opasnosti i teškoću njihove situacije kad je on izričito slijedio Božju zapovijed? Istina, nije bilo mogućnosti za oslobođenje osim ako sam Bog ne posreduje u njihovom oslobođenju, ali budući da se našao u ovoj situaciji zbog poslušnosti božanskim uputama, Mojsije nije osjećao strah od posljedica. Njegov miran i uvjerljiv odgovor je glasio: “Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi. Jahve će se boriti za vaš. Budite mirni!” {PP 284.1}
Nije bilo jednostavno držati izraelsko mnoštvo u iščekivanju pred Gospodom. Budući da im je nedostajalo discipline i samosvladavanja, oni su postali nasilni i nerazumni. Očekivali su da će brzo pasti u ruke svojim tlačiteljima, te su iz svega glasa jaukali i oplakivali. Slijedili su prekrasan stup od oblaka kao Božji znak da idu naprijed, ali sada su se pitali da to nije bio predznak neke velike nesreće, jer ih je odveo na pogrešnu stranu planine, neprohodnim putem. Tako je zavednim umovima Božji anđeo izgledao kao preteča propasti.{PP 284.2
Međutim, dok su im se Egipćani približavali, očekujući da će biti lak plijen, stup od oblaka se veličanstveno podigao u nebo, iznad Izraelaca i spustio između njih i egipatske vojske. Zid tame se prepriječio između progonitelja i progonjenih.
Egipćani više nisu mogli razabrati izraelski tabor te su se morali zaustaviti. Ali kako je noć postajala sve mračnija, stup od oblaka je Hebrejima bio veliko svjetlo, osvjetljavajući cijeli tabor dnevnom svjetlošću.{PP 284.3}
U srca se Izraelaca vratila nada. Mojsije je podigao svoj glas prema Gospodu. “Zašto zapomažete prema meni? – reče Jahve Mojsiju. – Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje, da Izraelci mogu proći posred mora po suhu.”{PP 287.1}
Psalmist je, opisujući izraelski prolazak kroz more, pjevao: “Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje. Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.” (Ps 77,19.20) Kad je Mojsije pružio svoj štap, voda se razdijelila, a Izrael je pošao sredinom mora. suhim, dok je voda poput zida stajala sa svake strane.
Svjetlost Božjeg stupa odsjajivala je o zapjenjene valove i osvjetljavala put, koji je bio poput velike brazde u morskoj vodi, i gubio se u daljini suprotne obale.{PP 287.2}
“Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na more na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku.” Tajanstveni se oblak pred njihovim zapanjenim pogledima pretvorio u stup od oblaka. Udarali su gromovi i sijevale munje. “Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom, i tvoje strijele poletješe. Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta.” (Ps 77,18,19) {PP 287.3}
Egipćane je obuzeo strah i zbunjenost. Usred pobješnjelih sila prirode, čuli su glas ljutitog Boga, i pokušali se vratiti i pobjeći na obalu s koje su pošli. Ali Mojsije je pružio svoj štap i nagomilana voda šišteći, tutnjeći, željna svog plijena, sručila se i povukla egipatsku vojsku u svoje mračne dubine.{PP 287.4}
Svanuće je izraelskom mnoštvu otkrilo sve što je ostalo od njihovih nekada moćnih neprijatelja: oklopljena tijela razbacana na obali. Jedna noć je bila dovoljna da nakon najstrašnije opasnosti dođe potpuno izbavljenje. Golemo, bespomoćno mnoštvo, robovi nenavikli na borbu, žene, djeca, stoka – a more pred njima i moćna egipatska vojska iza njih — vidjeli su kako im se otvara put kroz vode i slom njihovih neprijatelja u trenutku kad su oni očekivali pobjedu. Sam Jahve je donio izbavljenje i njihova su se srca iz zahvalnosti i povjerenja okrenula Njemu. Njihovi osjećaji našli su svoj izričaj u pjesmi hvale. Božji je Duh sišao na Mojsija i on je poveo narod u pobjedničkoj pjesmi zahvalnosti, najranijoj i najuzvišenijoj od svih pjesama poznatih ljudima:{PP 287.5}
“U čast Jahvi zapjevat ću,
jer se proslavio,
konja i konjanika
u more on je vrgao.
Moja je snaga, moja pjesma – Jahve
jer je mojim postao izbaviteljem.
On je Bog moj, njega ja ću slaviti,
on je Bog oca moga, njega ću veličati.
Jahve je ratnik hrabar,
Jahve je ime njegovo.
Kola faraonova i vojsku mu u more baci;
cvijet njegovih štitonoša More crveno proguta.
Valovi ih prekriše;
poput kamena u morske potonuše dubine.
Desnica tvoja, Jahve, snagom se podiči;
desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. …
Tko je kao ti, Jahve medu bogovima,
tko kao ti šija u svetosti,
u djelima strašan, divan u čudesima? …
Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen,
k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio.
Kada to čuše, prodrhtaše narodi; …
Strah i prepast na njih se obaraju;
snaga tvoje ruke skamenila ih je
dok narod tvoj, Jahve, ne prođe,
dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio.
Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,
na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem,
Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim…”{PP 288.1}
Ova je veličanstvena pjesma odjeknula među izraelskim mnoštvom, kao glas iz velikih dubina. Prihvatile su ga izraelske žene, koje je predvodila Mirjam, Mojsijeva sestra, dok su napredovali sa sviralima i igranjem.
Pustinjom i morem je odjekivao radostan pripjev, a planinama su odjekivale riječi njihove hvale:
“U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavi.”{PP 288.2}
Ova pjesma i veliko izbavljenje na koje ona podsjeća ostavili su trajan dojam koji nikada neće biti izbrisan iz sjećanja izraelskog naroda. Proroci su je i pjevači u Izraelu vjekovima ponavljali, svjedočeći da je Jahve njihova snaga i izbavljenje onima koji mu vjeruju. Ova pjesma ne pripada samo izraelskom narodu. Ona upućuje na propast svih neprijatelja pravde i na konačnu pobjedu Božjeg Izraela. Prorok s Patmosa gleda mnoštvo obučeno u bijelo, “pobjednike”, kako stoje na “staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta”. (Otk 15,2.3){PP 289.1}
“Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.” (Ps 115,1) Takav je duh prožimao izraelsku pjesmu izbavljenja, a to je duh koji treba prebivati u srcima svih koji se boje i ljube Boga. Oslobađajući naše duše iz ropstva grijeha Bog nam je dao veće izbavljenje od izbavljenja Hebreja kod Crvenog mora. Kao i izraelsko mnoštvo mi dušom, srcem i glasom trebamo hvaliti Gospoda za “dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim”. One koji razmišljaju o velikoj Božjoj milosti i ne zaboravljaju mala djela dobrote, On će opasati radošću i u njihova srca staviti pjesmu Gospoda. Svakodnevni blagoslovi koje primamo iz Božje ruke, a iznad svega Isusova smrt koja nam donosi radost, a nebo stavlja nadohvat ruke, trebali bi biti predmet trajne zahvalnosti. Kakvo je sažaljenje, kakvu neusporedivu ljubav, Bog pokazao prema nama, izgubljenim grješnicima, kad nas je povezao sa sobom da budemo njegovo naročito blago! Kakvu je žrtvu podnio naš Otkupitelj, da se mi možemo zvati djecom Božjom! Mi trebamo hvaliti Boga za blagoslovljenu nadu koju nam daje velikim planom otkupljenja, mi ga trebamo hvaliti zbog nebeske baštine i njegovog bogatog obećanja, hvaliti ga što Isus živi da bi posredovao za nas.{PP 289.2}
“Pravo me štuje onaj”, kaže Stvoritelj, “koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Ps 50,23) Svi stanovnici Neba udružuju se u hvaljenju Boga. Naučimo sada pjesmu anđela, da je možemo pjevati kad se pridružimo njihovim redovima. Kažimo sa psalmistom:
“Hvalit ću Jahvu sveg života svojega, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.” “Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!” (Ps 146,2; 67,5){PP 289.3}
Bog je u svojoj providnosti doveo Izraelce u planinski usjek blizu mora da bi u njihovom izbavljenju mogao prikazati svoju silu i poniziti ponos njihovih tlačitcija. On ih je mogao spasiti na drugi način, ali je izabrao ovaj način da bi ispitao njihovu vjeru i ojačao njihovo povjerenje u Njega. Narod je bio iscrpljen i preplašen, ali da nisu pošli naprijed kad im je Mojsije naredio da pođu, Bog im nikada ne bi otvorio put. Oni “vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji” (Heb 11,29)-Marširajući prema hladnoj vodi oni su pokazali da vjeruju Božjoj riječi koju je Mojsije izrekao. Oni su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, a Svemogući Izraelov je onda podijelio more da utre put njihovim nogama.{PP 290.1}
Velike pouke koje se ovdje uče pouke su za sva vremena. Kršćanski je život mnogo puta pritisnut opasnošću, a dužnost je naizgled nemoguće obaviti. Mašta stvara sliku propasti, ropstva ili smrti koja slijedi. Ipak, Božji glas jasno kaže: “Pođite naprijed!” Mi trebamo poslušati ovu zapovijed, premda naše oči ne mogu vidjeti kroz tamu a oko stopala osjećamo hladne valove. Prepreke koje sprječavaju naš napredak nikada neće nestati pred duhom koji sumnja i oklijeva. Oni koji odlažu poslušati sve dok ne iščezne i posljednja sjena nesigurnosti, nikada neće ni poslušati. Nevjera šapće: “Čekajmo dok nestanu prepreke i jasno vidimo naš put”, ali vjera nas hrabri da napredujemo, ona “sve vjeruje, svemu se nada”. {PP 290.2}
Oblak koji je Egipćanima bio zid tame, za Hebreje je bio velika rijeka svjetlosti koja ja obasjavala cijeli tabor i rasvjetljavala put pred njima. Djelovanje providnosti na sličan način nevjernicima donosi tamu i očaj, dok duši koja vjeruje ono je puno svjetlosti i mira. Put kojim nas Bog vodi može voditi kroz pustinju ili more, ali to je siguran put.{PP 290.3}
26 Od Crvenog mora do Sinaja
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 15,22-27 te 16 do 18.
Prešavši Crveno more, izraelski je narod pod vodstvom stupa od oblaka opet nastavio putovanje. Prizor je oko njih bio turoban: ogoljele, puste planine, neplodne ravnice, more koje se pružalo u daljini, na njegovim obalama razbacana tijela neprijatelja, a oni su ipak bili puni radosti, svjesni slobode, i svaka je pomisao na nezadovoljstvo bila zatomljena.{PP 291.1}
Međutim, oni ni nakon tri dana putovanja nisu mogli naći vode. Zalihe koje su ponijeli sa sobom bile su potrošene. Nije bilo vode da ugase žed dok su iscrpljeno hodali suncem spaljenom ravnicom. Mojsije, koji je poznavao ovaj kraj, znao je ono što drugi nisu, da u Mari, najbližem mjestu gdje su se mogli naći izvori, voda nije pitka. On je s velikom zabrinutošću promatrao oblak koji ih je vodio. Srce ga je boljelo kad je čuo kako razdragani povici: “Voda! Voda!” odjekuju kolonom. Ljudi, žene i djeca radosno su požurili i nahrupili oko izvora kad se iz naroda razlijegao bolan povik: voda je bila gorka.{PP 291.2}
U strahu i očaju oni su ukoravali Mojsija što ih je poveo ovim putem, zaboravljajući da je njih kao i njega vodila božanska prisutnost u tom tajanstvenom oblaku. Ožalošćen njihovom nevoljom, Mojsije je učinio ono što su oni zaboravili učiniti – zavapio je Bogu za pomoć. “Jahve mu pokaže neko drvo. Baci on to drvo u vodu, i voda postane slatka.” Ovdje su Izraelci preko Mojsija primili obećanje: “Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.”{PP 291.3}
Narod je iz Mare pošao prema Elimu gdje su našli “dvanaest izvora i sedamdeset palma”. Tamo su se zadržali nekoliko dana prije no što su ušli u pustinju Sin. Svoj su prvi tabor u pustinji podigli mjesec dana nakon izbivanja iz Egipta. Njihove zalihe su počele nestajati. Zelenilo je u pustinji bilo oskudno, a stada su se smanjivala. Kako se mogla naći hrana za ovo golemo mnoštvo? Sumnja je ispunjavala njihova srca i oni su ponovno počeli mrmljati. Prigovorima protiv vođa koje je Bog imenovao pridružili su se čak i narodni upravitelji i starješine: “Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! — rekoše im. Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo pomorite!”{PP 292.1}
Premda još nisu gladovali, a njihove su tadašnje potrebe bile zadovoljene, oni su se bojali budućnosti. Nisu mogli razumjeti kako ovo veliko mnoštvo može preživjeti putovanje kroz pustinju i u svojim mislima oni su gledali kako njihova djeca umiru. Gospod je dopustio da ih okruže teškoće i da se smanji zaliha hrane da bi se njihova srca okrenula Njemu koji je dotada bio njihov Izbavitelj. Da su u potrebi prizvah Njega, On bi im dao očit znak svoje ljubavi i brige. On im je obećao da ih nijedna bolest neće sustići ako poslušaju njegove zapovijedi. Očekivanje da će oni ili njihova djeca umrijeti od gladi bilo je grješno nevjerstvo.{PP 292.2}
Bog je obećao da će biti njihov Bog, da će ih uzeti kao svoj narod i odvesti u prostranu i dobru zemlju, ali oni su se obeshrabrivali na svakoj prepreci na koju su nailazili na putu do te zemlje. On ih je na čudesan način izveo iz egipatskog ropstva da bi ih uzvisio, oplemenio i učinio hvalom na zemlji. Međutim, bilo je nužno da se suoče s teškoćama i iskuse neimaštinu. Bog ih je podizao iz stanja poniženosti i pripremao ih da zauzmu počasno mjesto medu narodima i prime važne i svete istine.
Da su vjerovali u Njega, držeći na umu sve što je učinio za njih, oni bi radosno podnosili neprilike, oskudicu, pa čak i stvarnu patnju, ali oni nisu bili voljni vjerovati Gospodu, osim kad su bili svjedoci stalnih dokaza o njegovoj sili. Oni su zaboravili gorčinu robovanja u Egiptu. Zaboravili su Božju dobrotu i silu koje im je pokazao kad ih je izbavio iz ropstva. Zaboravili su kako su njihova djeca bila pošteđena kad je anđeo pobio sve prvorođence u Egiptu. Zaboravili su velike prikaze božanske sile kod Crvenog mora. Zaboravili su da je neprijateljsku vojsku koja ih je pokušala slijediti, dok su oni sigurno hodili putem koji im se otvorio, preplavila morska voda. Oni su vidjeli i osjećali samo trenutne teškoće i kušnje i umjesto da kažu: ‘Bog je učinio velike stvari za nas, dok smo bili robovi, On od nas stvara veliki narod”, oni su govorili o teškoćama i pitali se kad će se njihovo putovanje završiti.{PP 292.3}
Povijest izraelskog života u pustinji zapisana je za nauk Božjeg Izraela do kraja vremena. Zapis o Božjem postupanju s putnicima u pustinji, njihovom napretku i nazadovanju, izloženosti gladi, žeđi i iscrpljenosti, i očitom prikazu njegove sile za njihovo oslobođenje, prepuno je upozorenja i uputa za njegov narod u svim vremenima. Različita su izraelska iskustva bila škola pripreme za njihov obećani dom u Kanaanu. Bog želi da njegov narod u ovom vremenu s poniznim srcem i prijemčivim duhom razmišlja o kušnjama kroz koje je prolazio drevni Izrael, kako bi se poučili u pripremi za nebeski Kanaan.{PP 293.1}
Mnogi promatraju Izraelce i čude se njihovu nevjerovanju i mrmljanju misleći da oni ne bi bili tako nezahvalni, ali kad njihova vjera dođe u kušnju, oni ne pokazuju više vjere i strpljenja od drevnih Izraelaca. Kad se nađu u teškoćama, oni prigovaraju zbog načina na koji ih je Bog odlučio oplemeniti. Premda su njihove sadašnje potrebe zadovoljene, mnogi nisu voljni Bogu povjeriti svoju budućnost i oni se neprekidno brinu da ne bi osiromašili i da njihova djeca ne bi bila prepuštena patnji. Neki uvijek predviđaju zlo ili uvećavaju stvarne teškoće, tako da ne vide mnoge blagoslove koji zahtijevaju njihovu zahvalnost.
Prepreke na koje oni nailaze, umjesto da ih potaknu da traže pomoć od Boga, jedinog Izvora snage, odvajaju ih od Njega, jer u njima bude nemir i nezadovoljstvo.{PP 293.2}
Je li dobro da budemo tako nevjerni? Zašto moramo biti nezahvalni i nepovjerljivi? Isus je naš prijatelj, cijelo se Nebo zanima za našu dobrobit, a naše brige i strah ožalošćuju Božjeg Svetog Duha. Mi se ne trebamo prepustiti zabrinutosti koja nas nagriza i iscrpljuje, a ne pomaže nam da podnosimo kušnje. Ne trebamo dati mjesta nepovjerenju u Boga koje nas tjera da pripreme za buduće potrebe postanu glavnom životnom zadaćom, kao da je naša sreća u u zemaljskim stvarima. Božja volja nije da njegov narod opterećuje briga. Ali naš Gospod nam ne kaže da na našem putu ne postoje opasnosti. On ne predlaže da uzme ljude iz svijeta grijeha i zla, već nas upućuje na utočište koje nikada nije iznevjerilo. On poziva sve umorne i natovarene: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Ostavite jaram strepnje i svjetovne brige koje ste stavili na svoja leđa i Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Mt 11,28,29) Mi možemo naći odmor i mir u Bogu i “svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas” (1 Pt 5,7).{PP 294.1}
Apostol Pavao kaže: “Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nade pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga.” (Heb 3,12) Držeći u vidu sve što je Bog za nas učinio, naša vjera treba biti snažna, živa i ustrajna. Umjesto mrmljanja i prigovaranja, riječi našeg srca bi trebale biti: “Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova.” (Ps 103,1.2){PP 294.2}
Bog nije zanemario potrebe Izraelaca. On je rekao njihovim vođama: ‘Učinit ću da vam daždi kruh s neba.” Narodu su dane upute za svakodnevno prikupljanje hrane, i o sakupljanju dvostruke količine svakog šestog dana, da bi se očuvala svetost subote.{PP 294.3}
Mojsije je uvjerio zajednicu da će njihove potrebe biti zadovoljene: “Večeras će vam Jahve dati mesa da jedete, … a ujutro kruha do mile volje.” Onda je dodao: “Što smo mi? Vi ne mrmljate protiv nas, nego protiv Jahve.”
Zatim je naredio Aronu da im kaže: “Reci svoj izraelskoj zajednici: Skupite se pred Jahve, jer je čuo vaše mrmljanje!” Dok je Aron govorio, “oni se okrenu prema pustinji, i gle! u oblaku pojavi se Jahvina slava”. Veličanstvo kakvo nikada nisu vidjeli simboliziralo je božansku Prisutnost. Prikazom koji je utjecao na njihova osjetila, oni su trebali primiti spoznaju o Bogu. Trebali su naučiti da je Svevišnji, a ne samo Mojsije, bio njihov vođa, te da se boje njegova imena i slušaju njegov glas.{PP 294.4}
Predvečer su tabor okružila velika jata prepelica, dovoljno da se nahrani cijelo mnoštvo. Ujutro je na zemlji bio “tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji”. “Bijaše kao zrno korijandera.” Narod je to nazvao “mana”. Mojsije je rekao: “To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu.” Narod je sakupljao manu i shvatio da je ima u obilju za sve. Oni su je “trli kamenom na kamenoj ploči ili stupali u stupi. Kuhali je u loncu i od nje pravili kolače.” (Br 11,8) “… a imala je okus medenog kolačića.” Rečeno im je da svakog dana sakupe oko gomer po osobi i nisu ništa trebali ostavljati za sljedeće jutro. Neki su pokušali stvoriti zalihe za sljedeći dan, ali ona sljedećeg dana nije bila jestiva. Mana za taj dan se morala sakupljati ujutro, jer je sunce istopilo sve što je ostalo na zemlji{PP 295.1}.
Prilikom sakupljanja mane neki su sakupili više, a neki manje, od određene količine, ali “kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje”. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima objašnjava ove retke i daje njihovu praktičnu pouku. On kaže: “Nije nakana da se drugima pomogne, a vi zapadnete u nevolju, već da bude jednakost: u sadašnjoj prigodi neka vaš (zemaljski) suvišak priteče u pomoć njihovoj oskudici, da bi i njihov (duhovni) suvišak pritekao u pomoć vašoj oskudici, kako bi zavladala jednakost, prema onome što stoji pisano: Tko je mnogo skupio, nije mu preteklo, a tko je malo skupio, nije mu nedostajalo.”(2 Kor 8,13-15){PP 295.2}
Šestog dana narod je sakupljao dva gomera za svaku osobu. Vođe su požurile da upoznaju Mojsija s onim što je bilo učinjeno. Njegov odgovor je glasio: “Ovo je zapovijed Jahvina:
Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite peći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra.” Oni su to i učinili i uvidjeli da se nije pokvarilo. “Jedite to danas – reče im Mojsije – jer je ovaj dan subota u čast Jahve; danas nećete naći mane u polju. Šest je dana skupljajte, a sedmoga, u subotu, neće je biti.”{PP 295.3}
Bog zahtijeva da se danas kao i u doba Izraela poštuje svetost sedmog dana. Svi kršćani trebaju smatrati da je zapovijed dana Izraelcima Jahvina zapovijed upućena njima osobno. Dan koji prethodi suboti treba biti dan pripreme da bi sve bilo spremno za njene svete trenutke. Nikako se ne smije dopustiti da naš posao krnji ovo sveto vrijeme. Bog je naredio da se brinemo za bolesne i napaćene, a posao pomaganja njima je djelo milosrđa i nije prekršaj subote, premda treba izbjegavati sav nepotreban posao. Mnogi nepromišljeno odlažu do početka subote male poslove koji se mogu obaviti na dan pripreme. To ne treba činiti. Posao koji se ostavi do početka subote treba ostati neobavljen dok ona ne prođe. Ovakav postupak može pomoći nepromišljenima i učiniti ih pažljivijim u obavljanju poslova tijekom šest radnih dana.{PP 296.1}
Svakog tjedna tijekom njihovog dugog putovanja pustinjom Izraelci su bili svjedoci trostrukog čuda koje je u njihove umove trebalo utisnuti svetost subote: dvostruka količina mane je padala šestog dana, a sedmog je dana nije bilo; količina potrebna za subotu ostala je slatka i čista, a kad su je čuvali prekovremeno u neko drugo vrijeme, ona bi se pokvarila.{PP 296.2}
Okolnosti u vezi s davanjem mane pružaju nam jasne dokaze da subota nije uspostavljena, kao što mnogi tvrde, prilikom davanja Zakona na Sinaju. Izraelci su prije dolaska na Sinaj razumjeli obvezu svetkovanja subote. Obvezom da svakog petka skupljaju dvostruku količinu mane kao pripremom za subotu kad mana nije padala, njima je stalno predočavana sveta narav dana od odmora.
A kad su neki ljudi izašli u subotu da skupljaju manu, Gospod je upitao: “Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima?”{PP 296.3}
“Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske.” Ovo ih je čudesno opskrbljivanje svakog dana tijekom četrdeset godina podsjećalo na Božju neprestanu brigu i nježnu ljubav. Prema riječima psalmista Bog im je dao “kruh nebeski. Čovjek blagovaše kruh Jakih” (Ps 78,24.25), to jest hranu koju su im anđeli davali. Hranjeni “kruhom nebeskim”, oni su svakoga dana učili da su im, imajući Božje obećanje, osigurane životne potrebe kao da su bili okruženi žitnim poljima na plodnim kanaanskim ravnicama.{PP 297.1}
Mana, koja je padala s neba da nahrani Izraelce, bila je predslika Onoga koji je došao od Boga kako bi svijetu dao život. Isus je rekao: “Ja sam kruh života… Ovo je onaj kruh što s neba silazi… Ako tko jede od ovog kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.” (Iv 6,48-51) A među obećanjima o blagoslovima za Božji narod u budućem životu piše: “Pobjedniku ću dati skrivene mane.” (Otk 2,17){PP 297.2}
Nakon što su napustili pustinju Sin, Izraelci su se utaborili u Refidimu. Tamo nije bilo vode i oni su ponovno pokazali nepovjerenje u Božju providnost. U svojoj sljepoći i drskosti narod je došao Mojsiju sa zahtjevom: “Daj nam vode da pijemo!”
Ali njegovo strpljenje nije iznevjerilo. “Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu?” Oni su ljutito povikali: “Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?” Kad su imali obilje hrane, sa stidom su se sjećali svog mrmljanja i nevjerovanja te obećali da će u budućnosti vjerovati Gospodu, ali su uskoro zaboravili svoje obećanje i pali na prvoj kušnji vjere. Činilo im se da stup od oblaka koji ih je vodio skriva neku strašnu tajnu. A Mojsije – tko je pak on? pitali su se oni, i što želi postići time što ih je izveo iz Egipta?
Sumnja i nepovjerenje ispunjavali su njihova srca i oni su ga drsko optužili da oskudicom i teškoćama namjerava ubiti njih i njihovu djecu kako bi se mogao obogatiti njihovim imetkom. U napadu bijesa i ogorčenja oni su ga pokušali kamenovati. {PP 297.3}
Potresen, Mojsije je zavapio Gospodu: “Što ću s ovim narodom?” Rečeno mu je neka uzme izraelske starješine, štap kojim je činio čuda u Egiptu i izađe pred narod. I Gospod mu je rekao: “A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.” On je poslušao i potekao je mlaz žive vode koji je obilno opskrbio cijeli tabor. Umjesto da zapovjedi Mojsiju da podigne štap i na vode ovog bezbožnog mrmljanja prizove strašna zla, poput onih u Egiptu, Gospod je u svojoj velikoj milosti štap učinio sredstvom u djelu izbavljenja.{PP 298.1}
“U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana. Iz stijene izbi potoke te izvede vode kao velike rijeke.” (Ps 78,15.16) Mojsije je udario stijenu, ali Sin Božji je bio taj koji je, prikriven stupom od oblaka, stajao pored Mojsija i učinio da poteče životodavna voda. Cijela zajednica, a ne samo Mojsije i starješine, stajali su na odstojanju i promatrali Gospodnju slavu. Ali da je oblak bio uklonjen, njih bi ubila svjetlost Onoga koji u njemu prebivao.{PP 298.2}
Narod je zbog žeđi kušao Boga riječima: “Je li Jahve medu nama ili nije?” Ako nas je Gospodin ovamo doveo, zašto nam ne daje vodu i kruh? Nevjerovanje koje su tako pokazali bilo je zločin i Mojsije se bojao da će ih Bog pohoditi svojim kaznama. I on je mjesto nazvao Masa, “kušnja”, i Meriba, ‘prepirka”, kao spomenik njihovog grijeha.{PP 298.3}
Onda im je zaprijetila nova opasnost. Zbog njihovog mrmljanja Gospod je dopustio da ih napadnu njihovi neprijatelji. Amalečani, divlje, ratničko pleme koje je prebivalo u tom kraju, izašlo je na njih i pobilo one koji su, umorni i oslabljeni, zaostali. Mojsije je, znajući da je mnoštvo naroda nespremno za bitku, naredio Jošui da iz različitih plemena izabere vojnike i sutra ih povede protiv neprijatelja, dok je on sam trebao stajati na jednoj uzvišici u blizini s Božjim štapom u ruci.
Jošua i njegova skupina je stoga napala neprijatelje, dok su Mojsije, Aron i Hur stajali na uzvišici s koje se moglo promatrati bojno polje. S rukama uzdignutim prema nebu, držeći Božji štap u ruci, Mojsije se molio za uspjeh izraelske vojske. Kako je bitka napredovala, primijetili su da je Izrael pobjeđivao sve dok su njegove ruke bile podignute, a kad bi ih spustio, pobjeđivao je neprijatelj. Kad se Mojsije iscrpio, Aron i Hur su držali njegove ruke sve do zalaska sunca kad je neprijatelj natjeran u bijeg.{PP 298.4}
Aron i Hur su podupiranjem Mojsijevih ruku pokazali narodu svoju dužnost da ga podrže u njegovom napornom poslu, dok je on trebao primati i iznositi riječ od Boga. Mojsijev čin je također bio značajan jer je time pokazao da Bog u svojoj ruci drži njihovu sudbinu. Dok su mu oni ukazivali svoje povjerenje, On se borio za njih i pokoravao njihove neprijatelje, ali kad se oni nisu držali Njega i vjerovali u svoju vlastitu snagu, oni bi postali slabiji od onih koji nisu poznavali Boga i njihovi bi ih neprijatelji pobjeđivali. {PP 299.1}
Kao što su Izraelci pobjeđivali dok je Mojsije pružao svoje ruke prema nebu i posredovao za njih, tako je Božji Izrael pobjeđivao kad se vjerom držao sile svog moćnog Pomoćnika. Ipak, božanska snaga se treba udružiti s čovječjom. Mojsije nije vjerovao da će Bog pobijediti njihove neprijatelje ako Izrael ostane neaktivan. Dok je njihov veliki vođa vapio Gospodu, Jošua i njegovi hrabri sljedbenici ulagali su najveće napore da poraze Božje i izraelske neprijatelje. {PP 299.2}
Nakon poraza Amalečana Bog je zapovjedio Mojsiju: “Zapiši ovo u knjigu na sjećanje, i utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom!” Neposredno pred svoju smrt veliki vođa je svom narodu dao svečanu naredbu: “Sjećaj se onoga što ti je učinio Amalek dok ste bili na putu pošto ste izašli iz Egipta; kako te dočeka na putu i pobi u tvom zaleđu sve nemoćne kad si bio umoran i iscrpljen, jer se nije Boga bojao… izbriši pod nebom spomen na Amaleka.
Ne zaboravi!” (Pnz 25,17-19) Gospod je o ovim bezbožnim Ijudima rekao: “Jahvin je boj protiv Amalečana od naraštaja do naraštaja!” (Izl 17,16){PP 299.3}
Amalečani nisu bili neupućeni u pogledu na Božji karakter ili njegovu suverenost, ali umjesto da ga se boje, oni su se odlučili usprotiviti njegovoj sili. Čuda što ih je Mojsije učinio pred Egipćanima, Amalečanima su bila predmet izrugivanja, a ismijavali su se i strahu okolnih naroda. Oni su se zakleli svojim bogovima da će uništiti Izraelce tako da nijedan ne pobjegne, a hvalisali su se da je izraelski Bog nemoćan da im se suprotstavi. Izraelci im nisu nanijeli uvredu niti im prijetili. Njihov napad nije ničim bio izazvan. Oni su htjeli pokazati svoju mržnju i prkos prema Bogu tako što su nastojali uništiti njegov narod. Amalečani su dugo bili bahati grješnici, njihovi su zločini vikali Bogu za osvetu, a ipak ih je njegova milost pozivala na pokajanje. Ali kad su amalečki vojnici napali iscrpljene i nezaštićene izraelske redove, oni su zapečatili sudbinu svog naroda. Božja briga počiva nad njegovom najslabijom djecom. Nebu ne promakne nijedan čin surovosti i tlačenja. Njegova se ruka pruža nad svima onima koji ga se boje i koje ljubi jer On drži mač pravde. {PP 300.1}
Nedaleko od mjesta na kojem su se Izraelci utaborili nalazio se dom Jitra, Mojsijevog tasta. Jitro je čuo o izbavljenju Izraelaca i uputio se da ih posjeti i Mojsiju vrati njegovu ženu i dva sina. Vjesnici su obavijestili velikog vođu o njihovom dolasku te je on s radošć izašao da ih susretne i nakon pozdrava uveo ih u svoj šator. On je poslao natrag svoju obitelj kad se na putu u Egipat suočio s opasnostima u vezi s oslobođenjem Izraela, ali sada je ponovno mogao uživati u udobnosti i utjesi njihovog društva. On je Jitru ispričao o prekrasnom Božjem postupanju s Izraelom i patrijarh se radovao i blagoslovio Gospoda, te se pridružio Mojsiju i straješinama u prinošenju žrtava i svečanom blagdanu u sjećanje na Božju milost.{PP 300.2}
Dok je Jitro boravio u taboru on je uskoro vidio da na Mojsiju počiva veliki teret. Da bi održao disciplinu i red medu velikim, neobrazovanim i nepodučenim mnoštvom bio je doista težak zadatak.
Mojsija su prihvaćali kao vođu i suca te su pred njega iznosili ne samo opće interese i dužnosti naroda već i nesporazume medu ljudima. On je to dopuštao jer mu je to pružalo priliku da ih poduči, kao što je rekao: “Ja onda rasudim između jednoga i drugoga; izložim im Božje zakone i odredbe.” Međutim Jitro se tome usprotivio riječima: “Taj posao je za te pretežak; sam ga ne možeš obavljati.” “I ti i taj narod s tobom potpuno ćete se iscrpsti.” I on je posavjetovao Mojsija da imenuje tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. To su trebali biti “ljudi sposobni, bogobojazni i pouzdani, koji mrze mito”. Oni su trebali suditi u lakšim slučajevima, dok su najvažnije i najteže slučajeve trebali i dalje iznositi pred Mojsija koji je, prema Jitrovim riječima, trebao činiti sljedeće: “Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put ‘kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti.” Prihvaćen je savjet koji nije samo Mojsiju donio olakšanje već je doveo do uspostavljanja savršenijeg ustroja medu narodom.{PP 300.3}
Gospod je posebno cijenio Mojsija i njegovom rukom učinio mnoga čudesa, ali činjenica da je on bio izabran da druge uči nije ga navela na zaključak da njemu samom nije bila potrebna poduka. Izabrani izraelski vođa je rado poslušao prijedlog pobožnog midjanskog svećenika i usvojio njegov plan kao mudru uredbu.{PP 301.1}
Narod je od Refidima nastavio svoje putovanje slijedeći kretanje stupa od oblaka. Put ih je vodio preko neplodnih ravnica, strmih uspona i stjenovitih klisura. Često su putujući preko pješčanih pustoši promatrali pred sobom ogromne planine, poput ogromnih prepreka, koje su se uzdizale na njihovom putu i naizgled sprječavale daljnje napredovanje. Ali kad su se približili, u planinskim su se stijenama otvarali prolazi, a pred njihovim se pogledom pružala sljedeća ravnica. Prošli su kroz jednu duboku, prijeteću klisuru. Bio je to veličanstven, dojmljiv prizor. Između stjenovitih uzvisina koje su se uzdizale stotinama stopa s obje strane, dokle je oko moglo doseći, tekla je živa rijeka izraelskog naroda sa svojim stadima. A onda se pred njima u svečanom veličanstvu uzdizala planina Sinaj. Stup od oblaka je stao na njenom vrhu, a narod je raširio svoje šatore u ravnici. To je trebao biti njihov dom u narednih godinu dana.
Stup od vatre noću je osiguravao božansku zaštitu, a dok su oni bili svladani snom, kruh s neba je polako padao na tabor.{PP 301.2}
Svanuće je pozlaćivalo tamne planinske rubove, sunčeve zlatne zrake su probijale duboke klisure, a iscrpljenim putnicima one su se činile kao zrake milosti s Božjeg prijestolja. Izgledalo je da ogromne, krševite hridi svojim veličanstvom govore o vječnoj strpljivosti i veličanstvu. Čovjek se osjećao neznatan i slab u prisutnosti Onoga koji je “mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove”
(Iz 40,12). Ovdje je Izrael trebao primiti najljepše otkrivenje koje je Bog ikada dao čovjeku. Bog je ovdje sakupio svoj narod da u njihove umove utisne svetost svojih zahtjeva objavljujući vlastitim glasom svoj sveti Zakon. U njima su se trebale dogoditi velike i svete promjene, jer ponižujući utjecaj ropstva i dugoročno promatranje idolopoklonstva ostavilo je traga na njihovim navikama i karakteru. Obznanjujući im sebe Bog ih je nastojao uzdići na veću moralnu razinu.{PP 302.1}
dvanaest: dozen, twelve
27 Izrael prima Zakon
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 19 do 24.
Ubrzo nakon što su se utaborili kod Sinaja Mojsije je bio pozvan na planinu da se susretne s Bogom. On se sam penjao strmim, krševitim putem i približio se oblaku koji je označavao mjesto Jahvine prisutnosti. Izrael je sada trebao stupiti u blizak, poseban odnos sa Svevišnjim, da se sjedine kao crkva i narod pod Božjom upravom. Poruka je Mojsiju za narod bila:{PP 303.1}
“Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” {PP 303.2}
Mojsije se vratio u tabor, i nakon što je sazvao izraelske starješine, ponovio im je božansku poruku. Njihov je odgovor glasio: “Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.” Tako su oni uspostavili svečan Savez s Bogom i obvezali se da će ga prihvatiti kao svog vladara, čime su oni u posebnom smislu postali podložni njegovu autoritetu.{PP 303.3}
Njihov se voda ponovno popeo na planinu i Gospod mu je rekao: “Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku, da narod čuje kad budem s tobom govorio, i da ti zauvijek vjeruju.” Kad su se na putu suočili s teškoćama, oni su bili skloni mrmljanju protiv Mojsija i Arona, optužujući ih da vode izraelski narod iz Egipta kako bi ga uništili. Gospod je pred njima želio ukazati čast Mojsiju da bi vjerovali njegovim uputama.{PP 303.4}
Bog je namjeravao da objavljivanje svog Zakona učini veličanstvenim prizorom, u skladu sa svojim uzvišenim karakterom. Narod je trebao shvatiti da svemu što je povezano sa službom Bogu treba pristupati s velikim poštovanjem.
Gospod je rekao Mojsiju: “Pođi narodu… i posvećuj ga danas i sutra. Neka operu svoju odjeću; neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled sveg puka.” Tijekom narednih dana svi su se trebali baviti svečanim pripremama za izlazak pred Boga. Njihovo tijelo i odjeća morali su biti očišćeni. A kad Mojsije bude upozorio na njihove grijehe, oni su se trebali poniziti, postiti i moliti da bi se njihova srca očistila od bezakonja.{PP 303.5}
Obavljene su pripreme u skladu sa zapovijedu, a slušajući naknadnu uputu, Mojsije je naredio da se oko planine postave granice, tako da ni čovjek ni životinja nisu mogli stupiti na sveto područje. Ako ga se tko samo usudio dotaknuti, kazna je bila trenutačna smrt.{PP 304.1}
Ujutro trećeg dana, dok su pogledi naroda bili uprti u planinu, njen vrh je bio pokriven gustim i mračnim oblakom koji je silazio niz planinu sve do podnožja, dok cijela planina nije bila obavijena tamom i strašnom tajanstvenošću. Onda se začuo zvuk trube koji je pozivao narod na susret s Bogom, i Mojsije ga je poveo do podnožja planine. Žive su munje sijevale iz guste tame, a udarci groma odjekivali su medu okolnim vrhuncima. “Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jahve u oblaku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.” U očima okupljenog mnoštva slava Gospodnja je bila poput vatre koja proždire, dok je ‘zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao.” Znak Jahvine prisutnosti je bio tako strašan da je izraelski narod drhtao od straha te su pali na koljena pred Gospodom. Čak je i Mojsije uzviknuo: “Prestrašen sam i dršćem.” (Heb 12,21){PP 304.2}
Onda je grmljavina prestala, trube se više nisu čule, a zemlja je bila mirna. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se začuo Božji glas. Govoreći iz guste tame koja ga je okruživala dok je stajao na planini, okružen pratnjom anđela, Gospod je obznanio svoj Zakon. Mojsije je, opisujući ovaj prizor, rekao:
“Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka. Ipak ti ljubiš narode, svi sveti njihovi u tvojoj su ruci. Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom predvođeni.” (Pnz 33,2.3){PP 304.3}
Jahve se otkrio, ne samo u strašnom veličanstvu suca i zakonodavca već i kao milostiv čuvar svoga naroda: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Onaj koga su oni već poznavali kao svog Vodiča i Izbavitelja, koji ih je izveo iz Egipta, utirući im put kroz more, pobjeđujući faraona i njegovu vojsku, On koji je tako pokazao da je jači od svih egipatskih bogova, sada je izgovarao svoj Zakon. {PP 305.1}
Zakon tom prigodom nije objavljen isključivo zbog Izraelaca. Bog ih je počastio učinivši ih stražarima i čuvarima svog Zakona, ali oni su ga trebali smatrati svetim zalogom namijenjenim cijelom svijetu. Uredbe Dekaloga su prilagođene cijelom svijetu, a svima su dane za pouku i pokoravanje. Deset zapovijedi, sažete, sveobuhvatne i autoritativne, bave se čovjekovom dužnošću prema Bogu i bližnjima, a sve se zasniva na velikom temeljnom zakonu ljubavi. “Ljubi Gospodina Boga svoga odgovori – svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Lk 10,27; vidi također: Pnz 6,4.5, Lev 19,18) Ova načela su detaljno izložena u Deset zapovijedi i primijenjena na čovjekovo stanje i okolnosti.{PP 305.2}
“Nemoj imati drugih bogova uz mene.”{PP 305.3}
Samo Jahvi, vječnom, samopostojećem, jedinstvenom, koji je sam izvor svega i koji održava sve, pripada najveće poštovanje i obožavanje. Čovjeku je zabranjeno da svojom službom i laklonostima na prvo mjesto stavi nešto drugo. Mi stvaramo boga od svega što volimo tako da ono umanjuje našu ljubav prema Bogu ili ometa našu službu Njemu.{PP 305.4}
“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.”{PP 305.5}
Druga zapovijed zabranjuje obožavanje kipova ili slika istinitog Boga. Mnoge neznabožačke nacije tvrde da su njihovi kipovi samo slika ili simbol s pomoću kojeg oni obožavaju svoje božanstvo, ali Bog je takvo bogoslužje proglasio grijehom. Pokušaj da se Vječni prikaže materijalnim tvarima umanjuje čovjekovu predodžbu o Bogu. Um bi se tako odvraćao od beskrajnog savršenstva Jahve i okretao stvorenjima, a ne Stvoritelju. A što je čovjekova predodžba o Bogu niža, On se više ponižava.{PP 305.6}
“Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.” Blizak i svet odnos Boga s njegovim narodom prikazan je slikom braka. Idolopoklonstvo je duhovni preljub, a Božje je nezdovoljstvo njime prikladno opisano kao ljubomora.{PP 306.2}
“Kažnjavam grijeh otaca — onih koji me mrze — na djeci do trećeg i četvrtog koljena…” Neizbježno je da djeca snose posljedice roditeljskih grijeha, ali njih se ne kažnjava zbog roditeljske krivice, osim ako ona sudjeluju u njihovu grijehu. Međutim, djeca obično hode stopama svojih roditelja. Zbog nasljeđa i primjera, sinovi postaju sudionici u očevim grijesima. Pogrešne sklonosti, izopačeni apetit i iskvaren moral, kao i fizičke bolesti i poremećaji, prenose se kao nasljeđe od oca na sina, do trećeg i četvrtog naraštaja. Ova je zastrašujuća istina trebala biti svečana sila koja priječi ljude da hode putem grijeha.{PP 306.3}
“… a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.” Zabranjujući obožavanje lažnih bogova druga zapovijed implicitno naređuje obožavanje istinitog Boga. Onima koji mu vjerno služe obećana je milost, ne samo do trećeg i četvrtog naraštaja, kao u slučaju kazne kojom se prijeti onima koji ga mrze, već tisućama naraštaja.{PP 306.4}
“Ne izgovaraj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.”{PP 306.5}
Ova zapovijed ne zabranjuje samo lažno zaklinjanje i ruženje već i nepromišljeno korištenje Božjim imenom bez obzira na njegovo značenje. Mi ga ne poštujemo nepromišljenim spominjanjem Božjeg imena u svakodnevnim razgovorima, prizivanjem u beznačajnim razgovorima, i čestim i nepromišljenim ponavljanjem njegova imena.
“Sveto je i časno ime njegovo!” (Ps 111,9) Svi trebaju razmišljati o njegovu veličanstvu, njegovoj čistoći i svetosti, da srce shvati njegov uzvišeni karakter, a njegovo sveto ime treba izgovarati s poštovanjem i svečano. {PP 306.6}
“Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, ni došljak koji se nade unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”{PP 307.1}
Subota nije uspostavljena kao neka nova institucija, već kao ona koja je uspostavljena za stvaranja. Trebamo je se sjećati i svetkovati kao spomenik na Stvoriteljevo djelo. Upućujući na Boga kao Stvoritelja neba i zemlje, ona razlučuje između istinitog Boga i lažnih bogova. Svi koji svetkuju sedmi dan tim činom govore da su obožavatelji Jahve. Tako je subota znak čovjekove odanosti Bogu sve dok god postoji na zemlji netko tko mu služi. Četvrta je zapovijed jedina od deset u kojoj se nalazi i ime i titula Zakonodavca. Ona jedina pokazuje čijim je autoritetom objavljen Zakon. Ona tako sadrži Božji pečat koji dokazuje autentičnost i obvezujuću silu njegovog Zakona.{PP 307.2}
Bog je čovjeku dao šest dana za rad i zahtijeva da svoj posao obavi tijekom šest radnih dana. Subotom je dopušteno obavljati nužne poslove i činiti milost, za bolesne se treba brinuti sve vrijeme, ali posao koji nije nužan treba obvezno izbjegavati. “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta…” (Iz 58,13) Međutim, zabrana tu ne prestaje: “… bavljenja poslom i pregovaranjem,” kaže prorok. Bog one koji razgovaraju o poslovnim pitanjima ili stvaraju planove u subotu smatra da se oni zapravo bave tim poslom. Da bi držali subotu svetom, mi čak ne trebamo dopustiti našim umovima da počivaju na predmetima svjetovne naravi. A ovo predanje obuhvaća sve unutar naših zidova. Ukućani trebaju odložiti svoje svjetovne poslove tijekom svetih trenutaka.
Svi se trebaju ujediniti u poštovanju Boga dragovoljnom službom na njegov sveti dan.{PP 307.3}
“Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.”{PP 308.1}
Roditeljima pripada određena mjera poštovanja i ljubavi koja ne pripada nijednoj drugoj osobi. Sam Bog, koji je na njih stavio odgovornost za duše u njihovoj brizi, uredio je da tijekom ranih godina života, roditelji zauzimaju mjesto Boga kod djece. I oni koji odbacuju autoritet svojih roditelja odbacuju Božji autoritet. Peta zapovijed od djece zahtijeva ne samo da poštuju svoje roditelje, pokoravaju im se i slušaju ih već da im daju ljubav i nježnost, da olakšaju njihove brige, čuvaju njihov ugled, te im priteknu u pomoć i utješe ih u starosti. Ona također nareduje poštovanje prema propovjednicima i vladarima, i svima onima kojima je Bog dao autoritet.{PP 308.2}
“To je”, kaže apostol, “prva zapovijed popraćena obećanjem.” (Ef 6,2) Za Izrael, koji je uskoro očekivao da će ući u Kanaan, to je bilo jamstvo poslušnima o dugom životu u toj dobroj zemlji. Ali ona ima i šire značenje i uključuje sav Božji Izrael i obećava vječni život na Zemlji oslobođenoj od prokletstva grijeha.{PP 308.3}
“Ne ubij!”{PP 308.4}
Sva djela nepravde koja skraćuju život; duh mržnje i osvete, ili popuštanja strastima koji navode na štetna djela drugima ili nas potiče da im želimo zlo (jer “tko se ljuti na svoga brata, bit će odgovoran sudu”); sebično zanemarivanje brige prema napaćenima i onima kojima je ona potrebna; svako ugađanje sebi ili nepotrebno uskraćivanje, ili pretjerani rad koji šteti zdravlju, sve je ovo, u većoj ili manjoj mjeri, kršenje šeste zapovijedi.{PP 308.5}
“Ne učini preljuba!”{PP 308.6}
Ova zapovijed zabranjuje ne samo nečista djela već i tjelesne misli i želje, ili svako djelo koje ih potiče. Ne zahtijeva se samo čistoća u vanjskom životu već i čistoća tajnih namjera i osjećaja. Krist, koji je učio sveobuhvatnu obvezu Božjeg Zakona, izjavio je da su zle misli ili pogled grijeh kao i nezakonito djelo.{PP 308.7}
“Ne ukradi!”{PP 308.8}
Ova zabrana obuhvaća i javne i osobne grijehe. Osma zapovijed osuđuje kradu ljudi, trgovanje robovima, a zabranjuje i osvajačke ratove. Ona osuđuje kradu i pljačku i zahtijeva strogo poštenje u najmanjim detaljima poslovanja. Ona zabranjuje prekomjernu zaradu u trgovini i zahtijeva poštenu isplatu dugova i plaća. Ona kaže da se prema nebeskim knjigama svaki pokušaj da se netko okoristi tuđim neznanjem, slabošću ili nesrećom smatra prijevarom.{PP 309.1}
“Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”{PP 309.2}
Ovim je obuhvaćen svaki oblik lažnog svjedočenja, svaki pokušaj ili namjera da se bližnji prevari. Namjera da se prevari jest ono što svjedočanstvo čini lažnim. Pogledom očiju, pokretom ruke, izrazom lica može se svjedočiti lažno jednako učinkovito kao i riječima. Svako svjesno pretjerivanje, svaki nagovještaj ili ulagivanje s namjerom da se ostavi pogrešan ili pretjeran dojam, čak i činjenična izjava izrečena na takav način da ostavlja pogrešan dojam lažno je svjedočenje. Ova naredba zabranjuje sve napore da se naudi dobrom glasu bližnjeg pogrešnim prikazivanjem ili zlim sumnjama, klevetanjem ili pričama. Čak i namjerno prikrivanje istine, čime se može nanijeti šteta drugima, kršenje je devete zapovijedi.{PP 309.3}
“Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega.”{PP 309.4}
Deseta zapovijed udara u sam korijen svih grijeha, zabranjujući sebične želje iz kojih izvire grješan čin. Onaj koji se iz poslušnosti Božjem Zakonu uzdržava od popuštanja grješnoj želji za onim što pripada drugima neće biti kriv za neko zlo djelo prema svojim bližnjima.{PP 309.5}
To su bile svete uredbe Dekaloga, izrečene usred grmljavine i plamena, prekrasnog prikaza sile i veličanstva velikog Zakonodavca. Bog je objavljivanje svog Zakona popratio prikazom svoje sile i slave da njegov narod nikada ne zaboravi taj prizor te da ih dojmi duboko štovanje prema Piscu Zakona, Stvoritelju neba i zemlje. On je svim ljudima želio pokazati svetost, važnost i postojanost svog Zakona.{PP 309.6}
Izraelski je narod svladao strah. Strašna moć Gospodnjih uredbi njima se činila jačom od onoga što su njihova dršćuća srca mogla podnijeti.
Kad im je izneseno Božje veliko mjerilo pravednosti, oni su kao nikada ranije shvatili uvredljivu narav grijeha i svoju vlastitu krivicu u očima svetoga Boga. Ustuknuli su u strahu i s dubokim poštovanjem. Mnoštvo je povika-lo Mojsiju: “Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!” Odgovor je glasio: “Ne bojte se… Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite.” Međutim, narod je ostao podalje promatrajući prizor sa strahom, dok Mojsije “pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio”.{PP 309.7}
Umovi naroda, zaslijepljeni i poniženi poganstvom i ropstvom, nisu bili spremni da u cijelosti cijene dalekosežna načela Božjih Deset zapovijedi. Da bi potpunije razumjeli i vršili Deset zapovijedi, dane su dodatne uredbe koje su ilustrirale i Primjenjivale načela Deset zapovijedi. Ove su se uredbe zvale zakoni jer su zasnovani na beskonačnoj mudrosti i jednakosti, a suci su ih koristili da bi na temelju njih izricali presude. Za razliku od Deset zapovijedi. Mojsije ih je osobno primio, a za tim ih je on trebao obznaniti narodu.{PP 310.1}
Prvi se od ovih zakona odnosio na sluge. U drevna vremena suci su zločince prodavali u ropstvo, u nekim slučajevima kreditori su prodavali svoje dužnike, a siromaštvo je navelo neke osobe da sebe i svoju djecu prodaju u ropstvo. Međutim, Izraelca se nije moglo prodati na doživotno robovanje. Dužina njegove službe bila je ograničena na šest godina, a sedme je trebao biti pušten na slobodu. Krađa ljudi, ubojstvo s predumišljajem, pobuna protiv roditeljskog autoriteta, kažnjavali su se smrću. Dopuštalo se držanje robova koji nisu bili rođeni Heb-reji, ali njihov život i osobnost bili su strogo zaštićeni. Kažnjavalo se ubojstvo robova, a povrede koje bi gospodar nanio, možda samo gubitak zuba, omogućavale su mu slobodu.{PP 310.2}
Izraelci su i sami nedavno bili sluge, a sad kad su sami trebali imati sluge, trebali su se čuvati popuštanja duhu surovosti i iskorištavanja zbog kojeg su patili pod egipatskim nadzornicima. Sjećanje na gorčinu njihova vlastita robovanja trebalo ih je osposobiti da se stave na mjesto sluge te da ih to navede da budu ljubazni i sažaljivi, da prema drugima postupaju onako kako bi željeli da se postupa prema njima.{PP 310.3}
Posebno su štićena prava udovica i siročadi, a naređen je i nježan obzir prema njihovom bespomoćnom stanju. “Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti, i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad.” Pridošlice koji se pridruže Izraelu trebali su biti zaštićeni od zla i tlačenja. “Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.”{PP 310.4}
Uzimanje kamate od siromaha bilo je zabranjeno. Odjeća ili pokrivač siromaha, koji su se uzimali kao jamstvo, morali su se vratiti prije noći. Kradljivac je ukradeno morao vratiti dvostruko. Naređeno je i poštovanje prema sucima i upraviteljima, a suci su upozoreni protiv izvrtanja pravde, prihvaćanja lažnih dokaza i primanja mita. Zabranjeno je bilo lažno optuživanje i klevetanje, a naređena djela ljubaznosti, čak i prema osobnim neprijateljima.{PP 311.1}
Narod je još jednom opomenut na svetu obvezu u poglc-du na subotu. Određeni su godišnji blagdani, na kojima su se svi muškarci iz naroda okupljali pred Gospodom donoseći mu svoje žrtve zahvalnosti i prve plodove njegova obilja. Obznanjen je i cilj ovih uredbi. One nisu proistekle iz puke, samovoljne suverenosti, već su dane za dobro Izraela. Gospod je rekao: “Budite narod meni posvećen!”, dostojni da vas sveti Bog prizna.{PP 311.2}
Mojsije je trebao zapisati ove zakone i pozorno ih čuvati kao temelje nacionalnog Zakona i oni su zajedno s Deset zapovijedi koje su ilustrirali bili uvjet ispunjenja Božjih obećanja Izraelu.{PP 311.3}
Onda im je Jahve poslao poruku: “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima.” Tijekom svih izraelskih lutanja Krist je, u stupu od oblaka i ognja, bio njihov Voda. Premda su postojale pred-slike koje su upućivale na dolazak Spasitelja, On je također bio prisutni Spasitelj, koji je Mojsiju davao upute za narod i stajao pred njima kao jedini kanal blagoslova.{PP 311.4}
Nakon silaska s planine: “Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Jahvine i sve odredbe.
A sav puk odgovori u jedan glas: ‘Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo.’” Mojsije je ovo jamstvo, zajedno s Gospodovim riječima koje su ih obvezivale da ih poslušaju, zapisao u knjigu.{PP 311.5}
Onda je slijedilo potpisivanje Saveza. U podnožju je planine izgrađen žrtvenik, a pored njega je podignuto dvanaest stupova “za dvanaest plemena Izraelovih”, kao svjedočanstvo njihovog prihvaćanja Saveza. Tada su mladi Izraelci izabrani za ovu službu prinijeli žrtve.{PP 312.1}
Mojsije, nakon što je krvlju poškropio žrtvenik, “prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita”. Tako su svečano ponovljeni uvjeti Saveza i svi su bili slobodni da izaberu hoće li im se pokoriti. Oni su prvo obećali da će slušati Božji glas, ali sada im je pročitan njegov Zakon, a njegova su načela detaljno iznesena tako da znaju što sve ovaj Savez obuhvaća. Narod je ponovno jednoglasno uzvratio: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” “Kad je Mojsije saopćio svemu narodu svaku zapovijed, kako je pisalo u Zakonu, uze krvi… te poškropi i samu knjigu i sav narod govoreći: ‘Ovo je krv saveza koji vam je Bog propisao.’” (Heb 9,19.20){PP 312.2}
Tada je trebalo izvršiti pripreme za potpuno organiziranje izabranog naroda pod Jahvom kao njihovim kraljem. Mojsije je primio zapovijed: “Užadi k Jahvi – ti, Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset izraelskih starješina. Poklonite se izdaljega! Neka se sam Mojsije primakne k Jahvi!” Dok je narod bogoslužbo-vao u podnožju, ovi izabrani ljudi su bili pozvani da se popnu na planinu. Pozvano je sedamdeset starješina da pomognu Moj-siju u upravljanju Izraelom, a Gospod im je dao Duh i počastio ih prikazom svoje slave i veličine. “Oni vidješe Boga Izraelova: podnožje njegovim nogama kao da je bilo od dragoga kamena safira, sjajem nalik na samo nebo.” Oni nisu vidjeli Boga, već su vidjeli slavu njegove prisutnosti. Ranije oni ne bi mogli podnijeti ovaj prizor, ali prikaz Božje slave je izazvao strahopoštovanje i naveo ih na pokajanje. Oni su razmišljali o njegovoj slavi, čistoći i milosti sve dok se nisu mogli približiti Onome koji je bio predmet njihovog razmišljanja.{PP 312.3}
Mojsije i “njegov pomoćnik Jošua” su onda pozvani da se susretnu s Bogom. Budući da su neko vrijeme trebali biti odsutni, voda je imenovao Arona i Hura, da ga uz pomoć starješina zamijene. “Zatim Mojsije uzade na brdo, a onda oblak prekri brdo. Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu.” Oblak je šest dana prekrivao planinu kao znak posebne Božje prisutnosti, a On se nije otkrio ili objavio svoju volju. Mojsije je sve to vrijeme čekao da bude pozvan u prisutnost Svevišnjega. Njemu je naređeno: “Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje”, i premda su njegovo strpljenje i poslušnost bili kušani, čekanje ga nije iscrpilo i nije napustio svoje mjesto. Razdoblje čekanja je za njega bilo vrijeme pripreme, temeljitog samoispitivanja. Čak ni Božji omiljeni sluga nije odmah mogao stupiti u njegovu prisutnost i izdržati prikaz njegove slave. Njemu je trebalo šest dana da bi sebe posvetio Bogu ispitujući svoje srce, razmišljajući i moleći se prije nego što je bio spreman za izravnu komunikaciju sa svojim Tvorcem.{PP 313.1}
Sedmog dana, u subotu, Mojsije je pozvan u oblak. Gusti oblak se otvorio pred očima cijelog Izraela i Gospodinova slava se pokazala kao vatra koja sažiže. “Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije na brdu.” Četrdeset dana boravka na brdu nije obuhvatilo šest dana pripreme. Jošua je tijekom šest dana bio s Mojsijem, te su zajedno jeli manu i pili iz potoka koji je tekao s planine. Ali Jošua nije ušao s Mojsijem u oblak. On je ostao vani i nastavio jesti i piti očekujući Mojsijev povratak, ali Mojsije je postio tijekom svih četrdeset dana.{PP 313.2}
Mojsije je tijekom svog boravka na gori primio upute za izgradnju svetišta u kojem će se posebno prikazati božanska prisutnost. “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti medu njima,” (Izl 25,8) bila je Božja zapovijed. Svetkovanje subote je zapovjeđeno po treći put. “Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca,” saopćio je Jahve, “da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta… tko bude u njoj radio ikakav posao, neka se odstrani iz svoga naroda.” (Izl 31,17.13.14)
Budući da su upravo tada dane i upute za trenutno podizanje Svetišta za službu Bogu, narod je mogao zaključiti da je, zbog toga što je cilj koji su imali pred sobom bio slava Božja i zbog velike potrebe za mjestom bogoslužja, opravdano raditi na gradnji subotom. Da bi ih sačuvao od takve pogreške oni su primili upozorenje. Ni svetost i hitnost ovog posebnog djela za Boga nije ih smjela navesti da pogaze Njegov sveti dan odmora.{PP 313.3}
Narod je otada trebao biti počašćen stalnom prisutnošću svog Kralja. “Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog,” “Ja ću posvetiti Šator sastanka… ” (Izl 29,45.43) bilo je obećanje dano Mojsiju. Kao simbol Božjeg autoriteta i utjelovljenje njegove volje Mojsije je primio primjerak Deset zapovijedi što ih je Božji prst urezao na dvije kamene ploče (Pnz 9,10; Izl 32, 15.16), da budu čuvane u Svetištu, koje je, kad se načini, trebalo biti vidljivo središte narodnog bogoslužja.{PP 314.1}
Izrael je od ropskog naroda uzvišen iznad svih ostalih naroda da bude posebno blago Kralja nad kraljevima. Bog ih je odvojio od svijeta da bi im dao sveti zadatak. On ih je učinio mjestom polirane njegovog Zakona i kroz njih je namjeravao među ‘judima sačuvati znanje o Njemu. Tako je svjetlost s Neba trebala blistati u svijetu okruženom tamom, i trebao se čuti glas koji Poziva sve narode da ostave idolopoklonstvo i služe živom Bogu. Ako Izraelci opravdaju povjerenje oni će postati svjetska sila. Bog će biti njihova obrana i On će ih uzdići iznad svih naroda. Kroz njih će se otkrivati njegova svjetlost i istina i oni će živjeti pod njegovom svetom i mudrom vladavinom kao primjer nadmoći Njegovog bogoslužja nad svim drugim oblicima idolopoklonstva.{PP 314.2}
28 Idolopoklonstvo na Sinaju
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 32 do 34.
Mojsijeva je odsutnost za Izrael bilo vrijeme iščekivanja i neizvjesnosti. Narod je znao da je on s Jošuom otišao na planinu i ušao u oblak gustog mraka koji se mogao vidjeti iz doline, a počivao je na vrhu planine. S vremena na vrijeme osvjetljavale su ga munje božanske prisutnosti. Željno su očekivali njegov povratak. Naviknuti još u Egiptu na materijalni prikaz božanstva, njima je bilo teško vjerovati u nevidljivo biće, te su oslonac za svoju vjeru nalazili u Mojsiju. Sada je on bio uzet od njih. Prolazili su dan za danom, tjedan za tjednom, a on se nije vraćao. Usprkos oblaku koji je i dalje bio na vidiku, mnogima se u taboru činilo da ih je njihov voda napustio ili da ga je uništila vatra koja sažiže.{PP 315.1}
Razdoblje čekanja je za njih bilo vrijeme razmišljanja o Božjem Zakonu koji su čuli i pripreme srca da prime daljnja otkrivenja koja im je On trebao dati. Nikada nije bilo previše vremena za ovaj posao, i da su tražili jasnije razumijevanje Božjih zahtjeva i ponizili svoja srca pred Njim, oni bi bili zaštićeni od kušnji. Ali oni to nisu učinili te su uskoro postali nepromišljeni, nepažljivi i skloni bezakonju. Ovo se posebno odnosilo na svjetinu. Oni su bili nestrpljivi što su se nalazili na putu u obećanu zemlju, zemlju u kojoj je teklo mlijeko i med. Dobra zemlja im je obećana samo pod uvjetom poslušnosti, ali oni su to izgubili iz vida. Neki su predložili da se vrate u Egipat, ali bez obzira hoće li poći naprijed u Kanaan ili natrag u Egipat, mnoštvo je odlučilo da više ne čeka Mojsija.{PP 315.2}
Osjećajući se bespomoćni u odsutnosti vođe, oni su pribjegli starim praznovjerjima. Svjetina je bila prva u popuštanju, mrmljanju i nestrpljivosti i oni su postali vođe otpada koji je slijedio. Vol ili tele su bili neke od životinja koje su Egipćani smatrali simbolom svog božanstva, i na prijedlog onih koji su prakticirali ovaj oblik idolopoklonstva u Egiptu, načinjeno je tele i oni su mu se počeli klanjati. Bog nije dao nikakav prikaz sebe, a zabranio je i bilo kakvo materijalno prikazivanje s ovim ciljem. Svrha moćnih čuda u Egiptu i kod Crvenog mora bila je da utvrdi vjeru u Njega kao nevidljiva, svemoćna Izrae-lova Pomoćnika, jedinog istinitog Boga. Želja za vidljivim prikazom njegove prisutnosti prikazana je stupom od oblaka i ognja koji je predvodio mnoštvo i prikazivanjem njegove slave na gori Sinaj. Međutim, iako je oblak njegove prisutnosti još uvijek bio pred njima, oni su svoja srca predali egipatskom idolo-poklonstvu, a slavu nevidljivog Boga prikazali kipom teleta!{PP 315.3}
U Mojsijevoj odsutnosti sudska je vlast predana Aronu te se ogromno mnoštvo okupilo pred njegovim šatorom sa zahtjevom: “Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.”* Oblak, kazali su oni, koji ih je dotad vodio, sada je trajno stajao na brdu i više ih neće predvoditi u njihovim putovanjima. Oni moraju imati kip umjesto njega, i ako se odluče vratiti u Egipat, kako je odlučeno, oni će naći milost kod Egipćana noseći pred sobom kip i prihvaćajući ga kao svog boga.{PP 316.1}
Ovakva je kriza zahtijevala čovjeka čvrste, odlučne, nepromjenjive hrabrosti, nekoga tko bi poštovanje Boga smatrao vrednijim od popularnog javnog mišljenja, osobne sigurnosti i vlastitog života. Ali tadašnji izraelski voda nije imao takav karakter. Aron je neodlučno prigovorio narodu, a njegovo oklijevanje i bojažljivost u odlučnom trenutku njih je učinilo još odlučnijim. Metež se povećavao. Izgledalo je da je slijepa, nerazumna izbezumljenost ovladala mnoštvom. Bilo je i onih koji su ostali vjerni Savezu s Bogom, ali veći dio naroda se pridružio otpadu. Prema nekolicini koja se usudila predloženi kip nazvati idolopoklonstvom grubo se postupalo, i oni su u tom metežu i uzbuđenju izgubili svoje živote.{PP 316.2}
- Vidi Dodatak, primjedba br. 4.
Aron se uplašio za svoj život i umjesto da plemenito ustane u obranu Božje časti, on je popustio zahtjevima mnoštva. Njegovo je prvo djelo bilo naredba da sav narod sakupi zlatni nakit i donese ga njemu, nadajući se da će ih ponos navesti da odbiju ovu žrtvu. Ali oni su dragovoljno predali svoje ukrase i on je od njih izlio tele, imitaciju egipatskog boga. Narod je povikao: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.” Aron je nečasno dopustio ovu uvredu Jahve. A onda je otišao još dalje. Videći s kakvim je zadovoljstvom zlatno tele prihvaćeno, on je pred njima izgradio žrtvenik i objavio: “Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!” Trubači su diljem tabora, od plemena do plemena najavljivali svečanost. “Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja.” Pod izgovorom da održavaju svečanost u čast Jahvi, oni su se prepustili jedenju i razvratnom uživanju.{PP 317.1}
Kako se često u današnje vrijeme ljubav prema zadovoljstvima prikriva “obličjem pobožnosti”! Religija koja ljudima dopušta da se istodobno s obavljanjem svojih bogoslužbenih rituala posvete sebičnim ili tjelesnim zadovoljstvima i danas godi mnoštvu kao i u Izraelovo doba. Još uvijek postoje popustljivi Aroni koji će, dok obnašaju odgovorne dužnosti u crkvi, popustiti željama neposvećenih i tako ih ohrabriti na grijeh. {PP 317.2}
Prošlo je svega nekoliko dana otkad su Izraelci sklopili svečani Savez s Bogom da će slušati njegov glas. Stajali su dršćući od straha pred planinom slušajući Gospodnje riječi: “Nemoj imati drugih bogova uz mene!” Božja slava je još uvijek lebdjela iznad Sinaja na vidiku zajednice, ali oni su se okrenuli i zatražili druge bogove. “Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata salivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.” (Ps 106,19.20) Kako se mogla iskazati veća nezahvalnost ili ponuditi smionija uvreda Onome koji im se otkrio kao nježni Otac i svemoćni Kralj!{PP 317.3}
Mojsije je na planini bio upozoren na otpad u taboru i naredeno mu je da se bez odlaganja vrati. “Požuri se dolje,” bile su Božje riječi, “narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice.” Bog je mogao spriječiti ovaj pokret od samog početka, ali je dopustio da se razvije do ovog stupnja da bi ih poučio kaznom za njihovu izdaju i otpad.{PP 317.4}
Božji Savez s njegovim narodom bio je poništen i On je rekao Mojsiju: “Dobro vidim… da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod.” Izraelski narod, a naročito svjetina, stalno su bili skloni pobuni protiv Boga. Oni bi također mrmljali protiv svojih voda te bi ga žalostili svojim nevjer-stvom i tvrdoglavošću. Voditi ih u obećanu zemlju bio bi težak posao, pun kušnji. Oni su svojim grijesima već izgubili pravo na Božju milost, a pravda je zahtijevala njihovo uništenje. Gospod je stoga predložio da ih uništi te da od Mojsija načini velik narod.{PP 318.1}
“Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim”, bile su Božje riječi. Da je Bog namjeravao istrijebiti Izrael, tko bi se za njih mogao moliti? Koliko bi bilo onih koji bi grješnike jednostavno prepustili njihovoj sudbini? Koliko bi njih rado zamijenili napor, teret i žrtvu, naplatili nezahvalnost i mrmljanje, za položaj časti i uživanja, kad je Bog bio taj koji je nudio oslobođenje? {PP 318.2}
Međutim, Mojsije je vidio razlog za nadu tamo gdje se činilo da postoji samo obeshrabrenje i gnjev. On nije Božje riječi: “Pusti sada”, razumio kao zabranu, već poticaj na posredovanje, riječi koje su podrazumijevale da ništa drugo osim Moj-sijeve molitve ne može spasiti Izrael, i ako ga on zamoli, Bog će poštedjeti njegov narod. On je “zapomagao pred Jahvom, Bogom svojim, i govorio: ‘O Jahve! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom!’”{PP 318.3}
Bog je naznačio da se odrekao svog naroda. On je Mojsiju govorio o njima kao o “narodu tvom, koji siizveo iz zemlje egipatske”. Međutim, Mojsije se ponizno odrekao tvrdnje da je on vodio Izrael. Oni nisu bili njegovi, već Božji, “svoj narod koji si izveo… silom velikom i rukom jakom!
Zašto bi”, pozivao je on, “Egipćani morali reći: ‘U zloj ih je namjeri i odveo, tako da ih smakne u brdima i izbriše s lica zemlje.’”{PP 318.4}
Tijekom nekoliko mjeseci otkad je Izrael napustio Egipat izvještaj o njihovom prekrasnom izbavljenju raširio se medu svim okolnim narodima. Strah i mračni predosjećaji počivali su na neznabošcima. Svi su promatrali da vide što će izraelski
Bog učiniti za svoj narod. Ako ih sada uništi, njihovi će neprijatelji pobijediti i Bog će biti obeščašćen. Egipćani će tvrditi da su njihove optužbe bile istinite, umjesto da je poveo narod da prinese žrtve, On je učinio da oni budu žrtvovani. Oni neće razmišljati o grijesima Izraelaca. Uništenje naroda što ga je On tako jasno nagradio štetilo bi ugledu njegova imena. Kako velika odgovornost počiva nad onima koje je Bog tako veličanstveno uzvisio da proslave njegovo ime na zemlji! Kako bi se oni trebali brinuti da se sačuvaju od grijeha, da ne navuku njegovu kaznu i tako medu neznabošcima obeščaste njegovo ime!{PP 319.1}
Dok je Mojsije posredovao za Izrael, njegova bojažljivost je ustupila mjesto njegovoj predanosti i ljubavi prema onima koji su, u Bojim rukama, bili oruđe preko kojeg je tako mnogo učinjeno. Gospod je slušao njegove zamolbe i udovoljio njegovoj nesebičnoj molitvi. Bog je kušao svog slugu, On je provjeravao njegovu vjernost i ljubav prema tom grješnom, nezahvalnom narodu i Mojsije je plemenito izdržao kušnju. Sebični motivi nisu bili izvor njegovog zanimanja za Izrael. Njemu je napredak Božjeg izabranog naroda bio draži nego osobna čast, draži nego prednost da postane otac velikog naroda. Bog je bio zadovoljan njegovom vjernošću, jednostavnošću njegova srca, njegovim integritetom, i On mu je kao vjernom pastiru predao veliku odgovornost da Izrael vodi u obećanu zemlju.{PP 319.2}
Kad su Mojsije i Jošua sišli s planine, a Mojsije nosio “ploče Svjedočanstva”, čuli su viku i vrisak uzbuđenog mnoštva, očito u stanju divljeg orgijanja. Jošua, vojnik, prvo je pomislio da su tabor napali neprijatelji. “Bojna vika u logoru!” rekao je on. Ali Mojsije je bolje prosudio narav ovog komešanja. Vika nije bila bojna, već vika bučne pijanke. “Niti viču pobjednici, niti tuže pobijeđeni: tu ja samo pjesmu čujem.” {PP 319.3}
Dok su prilazili taboru, ugledali su narod kako viče i pleše oko svog kipa. Bio je to prizor neznabožačke pijanke, oponašanje idolopokloničkih egipatskih blagdana. Kako se to razlikovalo od svečanog obožavanja Boga! Mojsije se razgnjevio. On je upravo došao iz prisutnosti Božje slave, i premda je bio upozoren na ono što se događalo, on nije bio spreman za takav strašan prizor izraelskog poniženja. Njegov je bijes ključao. Da bi pokazao gnušanje prema njihovom zločinu, bacio je kamene ploče i one su se raspale pred očima naroda, označavajući time da kao što su oni raskinuli svoj Savez s Bogom, tako je i Bog raskinuo svoj Savez s njima.{PP 320.1}
Mojsije je ulazeći u tabor prošao kroz mnoštvo razvratnika, zgrabio kip i bacio ga u vatru. Kasnije ga je šatro u prah, prosuo po vodi i naredio narodu da piju tu vodu. Time je pokazao potpunu bezvrijednost boga kojeg su oni obožavali. {PP 320.2}
Veliki je voda pozvao svog brata i oštro ga zapitao: “Što ti je ovaj puk učinio… da si tako veliki grijeh na nj svalio?” Aron se pokušao zaštititi objašnjavajući zahtjeve naroda i da bi ga ubili da se nije pokorio njihovim željama. “Neka se moj gospodar srdžbom ne raspaljuje — odgovori Aron — sam znaš kako je ovaj narod na zlo sklon. Rekoše mi: ‘Napravi nam boga, pa neka pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izbavi iz zemlje egipatske.’ Na to im ja rekoh: ‘Tko ima zlata, neka ga skine!’ Tako mi ga dadoše, a ja ga bacili u vatru, te izađe ovo tele.” On je želio da Mojsije povjeruje da se dogodilo čudo, da je zlato bačeno u vatru te da se nadnaravnom silom pretvorilo u tele. Međutim, njegovi izgovori i okolišanje bili su uzaludni. On je s pravom smatran glavnim krivcem.{PP 320.3}
Ono što je njegov grijeh činilo tako mrskim jest činjenica da je Aron bio blagoslovljen i počašćen daleko više od ostalog naroda. Aron je bio taj “koga posveti Jahve” (Ps 106,16), a on je načinio kip i proglasio svečanost. On je bio imenovan Moj-sijevim glasnogovornikom, a sam je Bog posvjedočio o njemu: “Znam da je on vrlo rječit.” (Izl 4,14) On je propustio spriječiti idolopoklonike u njihovoj namjeri da izazivaju Nebo.
On, preko koga je Bog donio kaznu na Egipćane i njihove bogove, ravnodušno je slušao izjavu pred livenim kipom: “Ovo je tvoj Bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.” On je bio s Mojsijem na planini i tamo promatrao Gospodnju slavu, on je vidio da u prikazu te slave nije bilo ničega prema čemu se mogao načiniti kip. On je bio taj koji je tu slavu pretvorio u kip teleta. On kome je Bog predao vodstvo naroda u Mojsijevoj odsutnosti podržavao je njihovu pobunu. “I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga uništiti.” (Pnz 9,20) Međutim, kao odgovor na Mojsijevo predano posredovanje, njemu je pošteđen život. Kajanjem za svoj veliki grijeh i poniznošću on je ponovno stekao Božju milost.{PP 320.4}
Da je Aron imao hrabrosti založiti se za pravdu bez obzira na posljedice, on je mogao spriječiti otpad. Da je nepokolebljivo ustrajao u svojoj odanosti Bogu, da je podsjetio narod na odgovornost preuzetu na Sinaju, na svečani zavjet s Bogom da će slušati njegov Zakon, zlo bi bilo zaustavljeno. Ali njegovo udovoljavanje željama naroda i sigurnost s kojom je nastavio izvršavati njihove planove, ohrabrilo ih je da idu dalje u svom grijehu no što su provobitno namjeravali.{PP 323.1}
Kad se Mojsije, po povratku u tabor, suprotstavio pobunjenicima, njegovi oštri ukori i ljutnja koju je pokazao razbijanjem ploča Zakona bili su u opreci s ugodnim riječima i dostojanstvenim držanjem njegovog brata, i simpatije naroda su bile na strani Arona. Aron je, da bi se opravdao, nastojao učiniti narod odgovornim za njegovu slabost u popuštanju njihovom zahtjevu, ali usprkos tome, oni su se divili njegovoj blagosti i strpljenju. Ali Bog ne gleda na ono što ljudi gledaju. Aronov popustljivi duh i želja da udovolji zaslijepili su njegove oči da ne vidi veličinu zločina koji je podržavao. Njegovo ponašanje kojim je utjecao na grijeh Izraela tisuće je koštalo života. U kakvoj je suprotnosti bilo Mojsijevo ponašanje, koji je, dok je vjerno izvršavao Božje sudove, pokazao da mu je dobrobit Izraela draža nego napredak, čast ili život.{PP 323.2}
Od svih grijeha koje će Bog kazniti nijedan nije teži u njegovim očima od onoga koji ohrabruje druge da čine zlo.
Bog je želio da njegove sluge dokažu svoju odanost revnim ukoravanjem grijeha, bez obzira kako to može biti bolno. Oni koji su počašćeni božanskim poslanjem ne smiju biti slabi, popustljivi, ovisno o vremenu u kojem se nalaze. Oni ne trebaju težiti samouzvišenju ili se kloniti spornih dužnosti, već obavljati Božje djelo s nepokolebljivom vjernošću.{PP 323.3}
Premda je Bog ispunio Mojsijevu molitvu tako što je poštedio Izraela uništenja, njihov je otpad trebao biti primjereno kažnjen. Da bezakonje i nepokornost do kojih je došlo s Aronovim dopuštenjem nisu bili brzo slomljeni, oni bi se pretvorili u otvorenu bezbožnost i donijeli narodu nepovratnu propast. Zlo se mora odstraniti najstrožim mjerama. Stojeći na vratima tabora Mojsije je pozvao narod: “Tko je za Jahvu, k meni!” Oni koji nisu sudjelovali u otpadu trebali su stati Mojsiju s desne strane, a oni koji su se pokajali zbog svog grijeha, na lijevu. Zapovijed je bila izvršena. Ispostavilo se da Levijevo pleme nije sudjelovalo u idolopokloničkom bogoslužju. Iz drugih je plemena bilo mnogo onih koji su unatoč grijehu pokazali svoje pokajanje. Ali velik broj, većinom svjetina koja je tražila da se načini tele, tvrdoglavo je ustrajao u svojoj pobuni. Mojsije je u ime “Jahve, Boga Izraela,” zapovjedio onima s desne strane, koji nisu sudjelovali u idolopoklonstvu, da izvuku mačeve i pobiju sve koji su ustrajali u pobuni. “I toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi.” Bez obzira na položaj, pleme, prijateljstvo, vode pobune su bili pobijeni, a pošteđeni su svi koji su se ponizili i pokajali.{PP 324.1}
Oni koji su izvršili ovaj strašni čin suda izvršili su ga na temelju božanskog autoriteta, izvršujući presudu Kralja nad kraljevima. Ljudi se moraju kloniti da u svojoj ljudskoj sljepoći ne sude i osuđuju svoje bližnje, ali kad im Bog zapovjedi da izvrše njegovu presudu nad bezakonjem Njega treba poslušati. One koji su obavili ovaj bolan čin i tako pokazali svoje gađenje prema pobuni i idolopoklonstvu i posvetili se cjelovitijoj službi istinitom Bogu, Gospod je nagradio, i njih i njihovu vjernost tako što je Levijevu plemenu dao posebno odličje. {PP 324.2}
Izraelci su bili okrivljeni zbog izdaje i to protiv Kralja koji im je dao blagoslove i čiji su autoritet dragovoljno odlučili slušati.
Da bi se održala božanska vladavina, pravda se mora izvršiti na izdajnicima. Ipak, i ovdje je Bog pokazao svoju milost. Premda je poštovao svoj Zakon, On je svima dao slobodu izbora i mogućnost za pokajanje. Pobijeni su samo oni koji su ustrajali u pobuni.{PP 324.3}
Bilo je nužno kazniti ovaj grijeh kao svjedočanstvo okolnim narodima o Božjem nezdovoljstvu idolopoklonstvom. Izvršujući pravdu na krivcima Mojsije je, kao Božje oruđe, morao ostaviti zapis o svečanom i javnom prosvjedu protiv njihova zločina. Kad su Izraelci kasnije trebali osuditi idolopoklonstvo okolnih plemena, njihovi bi ih neprijatelji optužili da je narod koji uzima Jahvu za svog Boga načinio tele i obožavao ga na Horebu. Oni bi onda, premda prisiljeni da priznaju sramotnu istinu Izraela, mogli ukazati na strašnu sudbinu prijestupnika kao dokaz da njihov grijeh nije bio ni odobren ni oprošten.{PP 325.1}
Ljubav ništa manje od pravde zahtijeva da se ovakav grijeh kazni. Bog je čuvar kao i vrhovnik svog naroda. On uklanja one koji su ustrajni u pobuni da druge ne povedu u propast. Time što je poštedio Kajinov život Bog je svemiru pokazao kakve su posljedice dopuštanja da grijeh prođe nekažnjen. Utjecaj koji je on svojim životom i učenjem izvršio na svoje potomke doveo je do pokvarenosti koja je zahtijevala uništenje cijelog svijeta potopom. Povijest pretpotopnih ljudi svjedoči da dug život za grješnika nije blagoslov, Gospodnje veliko strpljenje nije spriječilo njihovo bezboštvo. Što su ljudi duže živjeli, postajali su sve pokvareniji.{PP 325.2}
Tako je bilo i s otpadom na Sinaju. Da prijestup nije bio brzo kažnjen, ponovno bi se vidjele iste posljedice. Zemlja bi ponovno postala pokvarena kao i u Noino vrijeme. Da su prijestupnici bili pošteđeni, razvilo bi se zlo veće od onoga koje se raširilo nakon što je Kajin pošteđen. Božja milost zahtijeva da tisuće pate kako bi se spriječila potreba da se milijuni kazne. Da bi spasio većinu, On mora kazniti manjinu. Nadalje, kad je narod odbacio vjernost Bogu, on se odrekao božanske zaštite i lišio se njegove obrane, i tako je cijeli narod bio izložen sili svojih neprijatelja. Da zlo na vrijeme nije uklonjeno, oni bi uskoro postali žrtve svojih brojnih i moćnih neprijatelja.
Bilo je potrebno da se za dobro Izraela, a također i kao pouka narednim naraštajima, zločin na vrijeme kazni. To nije bila ništa manja milost za grješnike što je njihovo grješno ponašanje spriječeno. Da je njihov život bio pošteđen, isti duh koji ih je potakao da se pobune protiv Boga pokazao bi se u međusobnoj mržnji i sukobima, i oni bi naposljetku sami sebe uništili. Zločin je kažnjen brzo i sa strahovitom oštrinom iz ljubavi prema svijetu, iz ljubavi prema Izraelu i prijestupnicima.{PP 325.3}
Kad je narod naposljetku shvatio veličinu svoje krivice, strah je obuzeo cijeli tabor. Strahovali su da će svi prijestupnici biti ubijeni. Žaleći njihovu muku Mojsije je obećao da će još jednom moliti Gospoda za njih.{PP 326.1}
“Težak ste grijeh počinili. Ipak ću se Jahvi popeti. Možda za vaš grijeh oproštenje pribavim.” On je otišao i u svojoj ispovijedi Bogu rekao: “Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.’ Odgovor je glasio: “Onoga koji je protiv mene sagriješio, izbrisat ću iz svoje knjige. Nego, idi sad! Povedi narod kamo sam ti rekao. Anđeo će moj pred tobom ići. Ali u dan kad ih pohodim, zbog njihova ću ih grijeha kazniti.”{PP 326.2}
Mojsijeva molitva usmjerava naše umove na nebeske zapise u kojima su zapisana imena svih ljudi, gdje su vjerno zapisana njihova djela, bila dobra ili zla. Knjiga života sadrži imena svih koji su ikada služili Bogu. Ako ga tko od njih napusti i tvrdoglavom ustrajnošću u grijehu konačno otvrdne na utjecaj njegovog Svetog Duha, na sudu će njegovo ime biti izbrisano iz Knjige života i on će biti predan uništenju. Mojsije je shvatio kako je strašna grješnikova sudbina, a ipak ako Gospod odbaci izraelski narod, on je želio da se i njegovo ime izbriše s njihovim. On nije mogao izdržati da vidi kako kazna stiže one koji su tako milostivo bili izbavljeni. Mojsijevo posredovanje u korist Izraela prikazuje Kristovo posredovanje za grješne ljude. Ali Gospod nije dopustio Mojsiju da kao Krist nosi krivicu prijestupnika.
“Onoga koji je protiv mene sagriješio,” rekao je On, “izbrisat ću iz svoje knjige.”{PP 326.3}
Narod je duboko ožalošćen pokopao svoje mrtve. Tri tisuće su pale od mača, nakon čega se u taboru pojavio pomor, a onda je došla poruka da ih božanska prisutnost više neće pratiti na njihovim putovanjima. Jahve je objavio: “Ja s vama neću poći — jer ste narod tvrde šije — da vas putem ne istrijebim.” Izdana je zapovijed: “Stoga skinite svoj nakit, a ja ću vidjeti što ću s vama učiniti.” Cijeli je tabor tugovao. U kajanju i poniznosti “od brda Horeba Izraelci su bili bez nakita”.{PP 327.1}
Po božanskoj naredbi šator koji je služio kao privremeno mjesto bogoslužja bio je uklonjen “izvan tabora”. Ovo je bio još jedan dokaz da je Bog povukao svoju prisutnost između njih. On se otkrivao Mojsiju, ali ne ovakvom narodu. Ukor je bio bolan, a mnoštvo je s grižnjom savjesti očekivalo veće nesreće. Da nije Gospod izdvojio Mojsija iz tabora kako bi ih mogao potpuno uništiti? Međutim, oni nisu bili bez nade. Šator je bio podignut izvan tabora, ali Mojsije ga je nazvao “Šator sastanka”. Svi koji su se istinski pokajali, i čeznuli da se vrate Gospodu, pozvani su da se upute tamo, priznaju svoje grijehe i traže njegovu milost. Kad su se vratili u svoje šatore, Mojsije je ušao u Šator. Narod je sa živim zanimanjem tražio neki znak da je njegovo posredovanje za njih prihvaćeno. Ako se Bog udostoji sresti s njim, mogu se nadati da neće u cijelosti biti uništeni. Kad se stup od oblaka spustio, narod je plakao od radosti i “svatko bi se duboko klanjao na vratima svog šatora”.{PP 327.2}
Mojsije je dobro poznavao pokvarenost i sljepoću onih koji su mu bili povjereni na brigu. Znao je s kakvim se teškoćama mora suočiti. Ali on je naučio da ako želi vladati narodom, mora dobiti pomoć od Boga. Molio se za jasnije otkrivenje Božje volje i za obećanje njegove prisutnosti: “Vidi, ti si meni rekao: ‘Povedi ovaj narod’, ali mi nisi objavio koga ćeš sa mnom poslati. Još si mi rekao:
‘Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.’ Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi svoje putove, da te shvatim i da i dalje uživam tvoju blagonaklonost. Promisli također da je ova svjetina tvoj narod.”{PP 327.3}
Odgovor je glasio: “Ja ću osobno s tobom poći… i počinak ti priuštiti.” Ali Mojsije još uvijek nije bio zadovoljan. Njegovu je dušu pristiskao predosjećaj o strašnim posljedicama ako Bog prepusti Izrael tvrdokornosti i nepokajanosti. Nije mogao podnijeti da njegovi interesi budu odvojeni od interesa njegove braće te je molio da Bog svom narodu vrati naklonost i da ih znak njegove prisutnosti nastavi voditi na njihovom putu: ‘Ako ti ne podeš… odavde nas i ne izvodi. Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tom što ideš s nama. lime ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod medu svim narodima koji su na licu zemlje.”{PP 328.1}
I Gospod je odgovorio: “I ovo što si zatražio, učinit ću… ta ti uživaš moju blagonaklonost, jer te po imenu poznajem.” Ipak, prorok nije prestajao moliti. Primio je odgovor na svaku molitvu, ali je on bio žedan većih znakova Božje naklonosti. On je tada zatražio nešto što nijedno ljudsko biće nije zatražilo: “Pokaži mi svoju slavu.”{PP 328.2}
Bog ga nije ukorio smatrajući njegov zahtjev drskim, već mu je milostivo progovorio: “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj.” Nijedan čovjek, smrtnik, ne može vidjeti i preživjeti otkrivenje slave Božje, ali On je Mojsiju obećao da će vidjeti onoliko božanske slave koliko može podnijeti. Ponovno je pozvan na vrh planine, a onda je ruka koja je načinila svijet, ruka koja “brda premješta, a ona to ne znaju” Oob 9,5), uzela ovo stvorenje od praha, ovog moćnog čovjeka vjere, i stavila ga u pukotinu pećine, dok je slava Božja i sva njegova dobrota prolazila pred njim.{PP 328.3}
Ovo je iskustvo, a iznad svega obećanje da će božanska prisutnost biti s njima, Mojsiju bilo obećanje ouspjehu u djelu koje je bilo pred njim, a on je to smatrao daleko većom vrijednošću od sveg znanja egipatskog ili svih svojih dostignuća kao državnika ili vojskovođe. Nijedna zemaljska sila ili znanje nisu mogli nadomjestiti Božju stalnu prisutnost.{PP 328.4}
Za prijestupnika je strašno kad dospije u ruke živog Boga, ali Mojsije je sam stajao u prisutnosti Vječnog i nije se bojao jer je njegova duša bila u skladu s voljom njegovog Gospodara. Psalmist kaže: “Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod.” (Ps 66,18) Ali “prisan je Jahve s onima koji ga se boje i Savez svoj objavljuje njima.” (Ps 25,14){PP 329.1}
Bog se objavio: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećeg i četvrtog koljena.”{PP 329.2}
“Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se.” On je ponovno vapio da Bog oprosti svom narodu opačinu i uzme ga kao svoju baštinu. Njegova je molitva bila ispunjena. Gospod je milostivo obećao obnoviti svoju naklonost prema Izraelu i učiniti mu čuda koja nikada prije nisu učinjena “ni u kojoj zemlji, ni u kojem narodu”.{PP 329.3}
Mojsije je na planini ostao četrdeset dana i noći, i sve to vrijeme, kao i prvi put, njegov život se održavao čudom. Nijednom čovjeku nije bilo dopušteno da pode s njim, a tijekom njegove odsutnosti nitko nije smio pristupiti planini. On je na Božju zapovijed pripremio dvije kamene ploče i ponio sa sobom na vrh i Gospod je “na ploče ispisao riječi Saveza – Deset zapovijedi.”*{PP 329.4}
Tijekom dugog razdoblja što ga je proveo u zajednici s Bogom Mojsijevo lice je odsjajivalo slavu božanske prisutnosti. On nije znao da iz njegova lica izbija svjetlost dok je silazio s planine. Takva je svjetlost obasjavala Stjepanovo lice kad je izveden pred suce: “Nato svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskog.” (Dj 6,15) Aron i narod su uzmaknuli pred Mojsijem i “ne usu-diše se k njemu pristupiti”. Videći njihov strah i zbunjenost, a ne znajući razlog, on ih je pozvao da mu priđu. Pružio im je znak Božjeg pomirenja i uvjerio ih u njegovu obnovljenu naklonost. U njegovom glasu nisu primijetili ništa osim ljubavi i moljenja i napokon se jedan od njih usudio pristupiti. 330 Previše zadivljen da bi govorio on mu je tiho ukazao na njegov izgled lica, a onda prema nebu. Veliki je voda shvatio što oni žele reći. Svjesni svoje krivice, osjećajući i dalje božansko nezadovoljstvo, oni nisu mogli podnijeti nebesku svjetlost, koja bi ih ispunjavala radošću da su bili poslušni Bogu. Krivica donosi strah. Duša koja je slobodna od grijeha neće željeti da se sakrije od svjetlosti neba.{PP 329.5}
Mojsije im je mnogo toga želio reći, i žaleći njihov strah, on je stavio koprenu preko lica i nastavio je koristiti kad god se vraćao u tabor nakon zajedništva s Bogom.{PP 330.1}
Bog je ovom svjetlošću namjeravao uvjeriti Izrael u sveti, uzvišeni karakter svoga Zakona i slavu evanđelja otkrivenog u Kristu. Dok je Mojsije bio na planini, Bog mu nije samo dao ploče Zakona već i plan spasenja. On je vidio da su predslike i simboli izraelskog razdoblja slikovito predočavali Kristovu žrtvu, a nebeska svjetlost s Golgote je, ništa manja od slave Božjeg Zakona, obasjavala Mosijevo lice. Ova božanska svjetlost predstavljala je slavu razdoblja čiji je Mojsije bio vidljivi posrednik, predstavnik jednog istinskog Posrednika.{PP 330.2}
Slava koja je izbijala s Mojsijeva lica prikazuje blagoslove koje će kroz Kristovo posredovanje primiti narod koji drži Božje zapovijedi. Ona svjedoči da što je prisnija naša zjednica s Bogom, mi ćemo jasnije poznavati njegove zahtjeve, potpunije se pokoravati božanskoj slici i biti spremniji da postanemo sudionici u božanskoj prirodi.{PP 330.3}
Mojsije je bio predslika Krista. Kao što je Izraelov posrednik zaklanjao svoje lice, jer narod nije mogao podnijeti da promatra njegovu slavu, tako je Krist, Posrednik, zaklanjao svoju božansku prirodu s ljudskom kad je došao na zemlju. Da je došao obučen u sjaj Neba, on ne bi mogao pristupiti ljudima u njihovom grješnom stanju. Oni ne bi mogli podnijeti slavu njegove prisutnosti. On je stoga ponizio sam sebe i došao u “obličju grešnog tijela” (Rim 8,39), da može pristupiti palom grješnom rodu i uzdići ga.{PP 330.4}
Vidi Dodatak, primjedba br.5
29 Sotonino neprijateljstvo prema Zakonu
U početku se činilo kako će Sotonini napori da medu bezgrješnim stanovnicima Neba sruši Božji Zakon biti okrunjeni uspjehom. Prevaren je bio velik broj anđela, ali Sotonin je prividan uspjeh bio uzrok poraza i gubitka, odvajanja od Boga i progonstva s Neba.{PP 331.1}
Kad se sukob ponovio na Zemlji, Sotona je ponovno naizgled bio u prednosti. Čovjek je zbog prijestupa postao njegov rob, a i čovjekovo kraljevstvo je palo u ruke začetnika pobune. Sada se činilo da je Sotoni otvoren put za osnivanje nezavisnog kraljevstva i protivljenju autoritetu Božjeg Sina. Međutim, plan spasenja je ponovno čovjeku omogućio da dođe u sklad s Bogom i postane poslušan njegovom Zakonu, te da naposljetku i čovjek i Zemlja budu oslobođeni od Sotonine sile.{PP 331.2}
Sotona je ponovno poražen i ponovno je pribjegao prijevari u nadi da će svoj poraz pretvoriti u pobjedu. Da bi potaknuo pobunu medu palim ljudskim rodom, Sotona je Boga prikazao kao nepravednog što je čovjeku dopustio da prestupi njegov Zakon. “Zašto je Bog,” pitao je vješti kušač, “znajući posljedice dopustio da čovjek bude iskušan, da pogriješi i donese bijedu i jad?” Adamova djeca, zaboravljajući veliko strpljenje koje je čovjeku dalo novu priliku, i bez obzira na zapanjujuću, strašnu žrtvu koju je njegova pobuna donijela nebeskom Kralju, poslušala su kušača i prigovarala protiv jedinog Bića koje ih je moglo spasiti od Sotonine razorne moći. {PP 331.3}
I danas postoje tisuće onih koji Bogu upućuju isti pobunjenički prigovor. Oni ne vide kako bi lišavanje slobode izbora čovjeku oduzelo prerogative razumnog bića i od njega načinilo puki automat. Čovjek je stvoren kao slobodno moralno biće. Poput stvorenja drugih svjetova, on se morao podvrgnuti ispi. tu vjernosti, ali nikada nije doveden u takav položaj da mora popustiti zlu. Nijedna kušnja ili ispit ne dolaze na čovjeka a da im on ne može odoljeti. Bog je čovjeku pružio toliko mogućnosti da u sukobu sa Sotonom nikada nije trebao biti poražen.{PP 331.4}
Kako se broj ljudi na Zemlji povećavao, gotovo se cijeli svijet pridružio redovima pobunjenika. Činilo se da je Sotona još jednom odnio pobjedu. Ali svemoćna sila je ponovno spriječila djelo bezboštva i potopom je sa Zemlje uklonjena moralna nečistoća.{PP 332.1}
Prorok kaže: “Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi, uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskog. Ako se pomiluje opaki, on se ne uči pravednosti… i ne obazire se na veličanstvo Jahvino.” (Iz 26,910) Tako je bilo nakon potopa. Nakon što su oslobođeni njegove kazne, stanovnici zemlje su se ponovno pobunili protiv Gospoda. Svijet je dva puta odbacio njegov Savez i uredbe. Pretpotopni ljudi i Noini potomci odbacili su božanski autoritet. Onda je Gospod načinio savez s Abrahamom i izabrao sebi narod koji će postati čuvar Njegovog zakona. Da bi prevario i uništio ovaj narod, Sotona je ponovno postavio svoje zamke. Jakovljeva djeca bila su izložena kušnji sklapanja braka s neznabošcima i obožavanja njihovih kipova. Ali Josip je bio vjeran Bogu i njegova vjernost je bila trajno svjedočanstvo o istinskoj vjeri. Da bi ugasio ovo svjetlo, Sotona je djelovao kroz zavist Josipove braće da bi ga prodali kao roba u ne-znabožačku zemlju. Ali Bog je tako upravljao događajima da su Egipćani upoznali Njega. I u Potifarovu domu i u zatvoru Josip je primio obrazovanje i poduku koji su ga zajedno sa strahopoštovanjem prema Bogu pripremili za najviši položaj vladara egipatske nacije. Njegov se utjecaj iz faraonove palače osjećao diljem zemlje, a posvuda se širilo znanje o Bogu. Izraelci su u Egiptu također postali napredni i bogati, a oni koji su ostali vjerni Bogu širili su velik utjecaj. Idolopokloničke svećenike je ispunio strah kad su vidjeli kako nova religija pridobiva naklonost. Nadahnuti Sotoninim vlastitim neprijateljstvom prema nebeskom Bogu, oni su nastojali ugasiti ovo vidjelo. Svećenicima je bilo povjereno obrazovanje prestolonasljednika, i ovaj duh tvrdokornog protivljenja Bogu i revnost prema idolopoklonstvu oblikovali su karakter budućeg vladara i uzrokovale tlačenje Izraelaca i surovost prema njima.{PP 332.2}
Tijekom četrdeset godina nakon Mojsijeva bijega iz Egipta činilo se da je idolopoklonstvo pobijedilo. Godinu za godinom nade Izraelaca su blijedile. I narod i kralj su likovali u svojoj snazi i vrijeđali izraelskog Boga. Kad je izraelski voda izašao pred kralja s porukom od “Jahve, Boga Izraelova”, odgovor nije bio rezultat nepoznavanja istinskog Boga, već protivljenje njegovog sili: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam – odvrati faraon – i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam…” Od početka do kraja faraonovo protivljenje božanskoj zapovijedi nije bilo rezultat neznanja, već mržnje i protivljenja.{PP 333.1}
Premda su Egipćani tako dugo odbacivali spoznaju o Bogu, Gospod im je ipak pružio mogućnost da se pokaju. U Josi-povim danima Egipat je za Izraelce bio utočište, Bog je bio počašćen ljubaznošću prema njegovu narodu, a sada je Onaj koji dugo trpi, koji je spor na srdžbu i bogat ljubavlju dopustio da svako zlo djeluje. Egipćani koje su mučili predmeti njihova obožavanja primili su dokaze o Jahvinoj sili, i svi koji su htjeli mogli su se pokoriti Bogu i izbjeći njegove sudove. Kraljevo licemjerstvo i tvrdokornost doveli su do širenja spoznaje o Bogu i naveli mnoge Egipćane da se predaju u njegovu službu.{PP 333.2}
Budući da su Izraleci bili tako skloni povezivanju s nezna-božcima i oponašanju njihovog idolopoklonstva, Bog je dopustio da odu u Egipat, gdje se posvuda osjećao Josipov utjecaj i gdje su bile povoljne okolnosti da mogu ostati poseban narod. Tamo su ih odvratno idolopoklonstvo Egipćana i njihova surovost i tlačenje u kasnijem razdoblju izraelskog boravka trebali nadahnuti odvratnošću prema idolopoklonstvu i navesti ih da u Bogu svojih otaca nadu utočište. Sotona je iskoristio ovu providnost da posluži njegovom cilju zamračujući umove Izraelaca i navodeći ih da oponašaju običaje njihovih poganskih gospodara. Zbog egipatskog praznovjernog obožavanja životinja, Izraelcima, tijekom ropstva, nije bilo dopušteno da prinose žrtve. Ova ih služba stoga nije usmjeravala na veliku žrtvu i njihova je vjera oslabila. Kad je došlo vrijeme za Izraelovo izbavljenje, Sotona se odlučio usprotiviti Božjim namjerama. On je bio odlučan da ovaj veliki narod, više od dva milijuna ljudi, ostane u neznanju i praznovjerju. Narod koji je Bog obećao blagosloviti, umnožiti i učiniti od njega silu na zemlji, kroz koji je On trebao otkriti svoju volju, narod koji je htio učiniti čuvarima svog Zakona, taj isti narod je Sotona nastojao zadržati u neznanju i ropstvu, da bi iz njihovih umova izbrisao sjećanje na Boga.{PP 333.3}
Kad su pred kraljem učinjena čuda, Sotona je bio tamo da bi spriječio njihov utjecaj, kao i faraona da ne prizna Božju nadmoć i posluša njegovu zapovijed. Sotona je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da krivotvori Božja djela i suprotstavi se njegovoj volji. Time je otvoren put za veće prikaze božanske sile i slave, a Izraelcima i cijelom Egiptu je postalo očitije postojanje i suverenost istinitog i živog Boga.{PP 334.1}
Bog je izbavio Izrael moćnim prikazima svoje sile i kaznama nad svim egipatskim bogovima. “Puk svoj s klicanjem izvede i s veseljem izabrane svoje… da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze.” (Ps 105,43-45) On ih je spasio iz ropstva da bi ih odveo u dobru zemlju, zemlju koja je njegovom pro-vidnošću pripremljena za njih kao utočište od neprijatelja, gdje su mogli stanovati u sjeni njegovih krila. On ih je želio dovesti k sebi i uzeti ih u svoje vječne ruke, a kao uzvrat za sve njegovo dobro i milost, od njih se zahtijevalo da osim Njega, živoga Boga, nemaju drugih bogova i da uzvise i proslave njegovo imena Zemlji.{PP 334.2}
Tijekom ropstva u Egiptu mnogi Izraelci su u velikoj mjeri izgubili spoznaju o Božjem Zakonu i njegove uredbe pomiješali s poganskim običajima i tradicijama. Bog ih je doveo do Sinaja i tamo im svojim vlastitim glasom obznanio svoj Zakon.{PP 334.3}
Sotona i zli anđeli su bili tamo. Dok je Bog narodu objavljivao svoj Zakon, Sotona je kovao urotu kako bi ga naveo na grijeh. Sotona je odlučio da pred očima Neba otme narod koji je Bog izabrao. Navodeći ga na idolopoklonstvo on je namjeravao uništiti moć bogoslužja, jer kako se čovjek može uzdići ako obožava ono što nije uzvišenije od njega i može se prikazati djelima vlastitih ruku? Ako ljudi mogu postati slijepi na silu, veličanstvo i slavu beskonačnog Boga prikazujući ga klesanim kipom, ili čak i životinjom ili kukcem, ako mogu zaboraviti svoju božansku vezu s obličjem svog Tvorca i pokloniti se ovim gnusnim i neživim objektima, zle strasti srca će biti neukrotive i Sotona će preuzeti potpunu vlast.{PP 334.4}
U samom podnožju Sinaja Sotona je počeo izvršavati svoj plan rušenja Božjeg Zakona, obavljajući tako isto djelo što ga je činio na Nebu. Tijekom četrdeset dana dok je Mojsije bio na planini s Bogom, Sotona je bio zaposlen poticanjem sumnje, otpada i pobune. Dok je Bog ispisivao svoj Zakon, koji je trebalo predati njegovom zavjetnom narodu, Izraelci su, poričući svoju vjernost Jahvi, zahtijevali bogove od zlata! Kad se Mojsije vratio iz veličanstvene prisutnosti božanske slave, sa zakonskim uredbama koje su obećali da će poslušati, on ih je našao kako se otvoreno protive njegovim zapovijedima, klanjajući se pred izlivenim kipom.{PP 335.1}
Sotona je planirao uništiti Izrael navodeći ih na ovu drsku uvredu i bogohulništvo Jahve. Budući da su se pokazali tako izopačenima, izgubivši svaki osjećaj o prednostima i blagoslovima koje im je Bog nudio, i o vlastitim svečanim, ponovljenim obećanjima o odanosti, Gospod će ih, vjerovao je on, napustiti i prepustiti uništenju. Tako bi on osigurao uništenje Abraha-mova sjemena, sjemena obećanja koje je trebalo sačuvati spoznaju o živom Bogu i kroz koje je trebao doći On, istinsko sjeme, koji je trebao pobijediti Sotonu. Veliki pobunjenik je planirao uništiti Izrael i time osujetiti Božju namjeru. Ali on je ponovno poražen. Sinovi Izraelovi, bez obzira na njihov grijeh, nisu bili uništeni. Oni koji su tvrdoglavo stali na Sotoninu stranu bili su istrijebljeni, a narodu koji se ponizio i pokajao milostivo je oprošteno. Povijest ovog grijeha trebala je biti trajno svjedočanstvo o krivici i kazni idolopoklonstva, o pravednosti i dugom Božjem trpljenju.{PP 335.2}
Cijeli je svemir bio svjedok prizora na Sinaju. U djelovanju dviju uprava vidjela se suprotnost između Božje i Sotonine vladavine. Bezgrješni stanovnici drugih svjetova ponovno su promatrali rezultate Sotoninog otpada i vladavine koju bi on uspostavio na Nebu da mu je bilo dopušteno djelovati.{PP 335.3}
Navodeći ljude da krše drugu zapovijed Sotona je namjeravao obeščastiti njihovu predodžbu o božanskom biću. Zanemarujući četvrtu zapovijed on ih je želio navesti da u cijelosti zaborave Boga. Božji zahtjev za poštovanjem i obožavanjem temelji se na činjenici da je On Stvoritelj te da sva druga bića Njemu duguju život. Biblija tako govori. Prorok Jeremija kaže: “A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni… Bogovi koji nisu stvorili nebo ni zemlju moraju nestati sa zemaljskog lica i ispod neba. On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski, i umom svojim razape nebesa. “Svakom čovjeku pamet stane, svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha! Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast će u dan kazne. Jakovljev dio nije kao oni: jer je on sve stvorio.” (Jer 10,10-12,14-16) Subota, kao spomenik Božje stvaralačke sile, upućuje na Njega kao tvorca neba i zemlje. Stoga je ona trajan svjedok i podsjetnik na njegovu veličinu, mudrost i ljubav. Da je subota uvijek bila svet-kovana, nikada ne bi bilo nijednog ateista ili idolopoklonika. {PP 336.1}
Uspostava subote, koja potječe iz Edena, stara je kao i sama zemlja. Svetkovali su je svi patrijarsi, od stvaranja nadalje. Izraelce su tijekom ropstva u Egiptu njihovi nadglednici prisiljavali da krše subotu i oni su u velikoj mjeri izgubili svijest o njenoj svetosti. Kad je na Sinaju objavljen njegov Zakon, prve riječi četvrte zapovijedi su glasile: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, pokazujući tako da subota nije tada uspostavljena, već se upućuje na njeno podrijetlo tijekom stvaranja. Sotona je, da bi izbrisao Boga iz ljudskih umova, namjeravao srušiti ovaj veliki spomenik. Ako može navesti ljude da zaborave svog Stvoritelja, oni neće ulagati napore da se odupru sili zla i sigurno će postati Sotonine žrtve.{PP 336.2}
Sotonino neprijateljstvo prema Božjem Zakonu natjeralo ga je u rat protiv svake uredbe u Deset zapovijedi. S velikim načelom ljubavi i odanosti Bogu, Ocu sviju, usko je povezano i načelo bratske ljubavi i poslušnosti. Prijezir prema roditeljskom autoritetu brzo vodi do prijezira prema Božjem autoritetu. Zato Sotona ulaže napore da umanji obvezu pete zapovijedi. Poganski narodi su obraćali malo pozornosti uredbi koja zapovijeda ovo načelo. U mnogim narodima roditelji su bili ili odbacivani ili ubijani čim su zbog starosti bili nesposobni da se brinu za sebe. U obiteljima se prema majci postupalo s malo poštovanja, a nakon smrti njenog muža od nje se zahtijevalo da se pokori autoritetu najstarijeg sina. Mojsije je naredio sinovsku poslušnost, ali kad su Izraelci odstupili od Gospoda, oni su zajedno s ostalima zanemarili petu zapovijed.{PP 337.1}
Sotona je bio “ubojica ljudi od početka” (Iv 8,44) i čim je dobio vlast nad ljudskim rodom, on ne samo što ih je poticao da se mrze i međusobno ubijaju, već je on, da bi se još hrabrije suprotstavio Božjem autoritetu, kršenje šeste zapovijedi načinio sastavnim dijelom njihove religije.{PP 337.2}
Na temelju iskvarenih predodžbi o božanskim osobinama poganske su nacije povjerovale da su ljudske žrtve nužne da bi se osigurala naklonost božanstava. Tako su se u raznim oblicima idolopoklonstva vršila najsurovija djela. Medu njima je bio običaj da se djeca provode kroz oganj pred kipom. Kad bi neko dijete prošlo neozlijeđeno, ljudi su smatrali da je njihova žrtva prihvaćena. Smatralo se i da dijete koje bi se izbavilo ima naročitu naklonost bogova, te su ga okruživali blagoslovima i uvijek visoko cijenili, i bez obzira na njegove zločine njega se nikada nije kažnjavalo. Ali ako je neko dijete bilo opečeno, njegova je sudbina bila zapečaćena. Vjerovalo se da se gnjev bogova može ublažiti samo oduzimanjem života te su ga stoga prinosili kao žrtvu. U vrijeme velikog otpada ovakve opačine su u određenoj mjeri prevladavale i medu Izraelcima.{PP 337.3}
U ime religije vrlo se rano počela kršiti sedma zapovijed. Najodvratniji su i najgnusniji običaji postali dio poganskog bogoslužja. Bogovi su prikazivani kao pokvareni, a njihovi obožavatelji su se predavali najnižnim strastima. Prevladavali su neprirodni poroci, a vjerske je blagdane obilježavala sveopća i otvorena pokvarenost.{PP 337.4}
Mnogoženstvo je rano uhvatilo korijene. To je bio jedan od grijeha koji je navukao Božji gnjev na pretpotopni svijet. Ipak, ono se ponovno raširilo i nakon potopa. Sotonin smišljen napor je bio da iskvari ustanovu braka, oslabi njegove obveze i umanji njegovu svetost, jer nije mogao naći sigurniji način da obeščasti Božje obličje u čovjeku i otvori vrata jadu i porocima.{PP 338.1}
Od početka velike borbe Sotonina je namjera bila da pogrešno prikaže Božji karakter i izazove pobunu protiv njegovog Zakona, i činilo se da je to djelo bilo okrunjeno uspjehom. Mnoštvo je slušalo
Sotonine prijevare i usprotivilo se Bogu. Ali usred djelovanja zla Božje se namjere neprekidno ispunjavaju. On svim stvorenjima obznanjuje svoju pravednost i dobrotu. Sotoninim kušanjem cijelo je čovječanstvo prestupilo Božji Zakon, ali žrtvom njegovog Sina otvoren je put kojim se ono može vratiti Bogu. Kristovom milošću ljudi mogu biti osposobljeni za poslušnost Očevom Zakonu. Tako Bog u svako doba, usred pobune i otpada, okuplja narod koji mu je vjeran, narod “kom je moj Zakon u srcu” (Iz 57,7). {PP 338.2}
Sotona je prijevarom zaveo anđele, a on je u svim razdobljima nastavio medu ljudima obavljati ovo djelo, a nastavit će varati sve do kraja vremena. Kad bi on otvoreno priznao da se bori protiv Boga i njegovog Zakona, ljudi bi pazili, ali on se prikriva i miješa istinu sa zabludom. Tako se prihvaćaju zablude koje zarobljavaju i uništavaju dušu. Sotona na ovaj način vodi svijet za sobom, ali dolazi dan kad će njegova pobjeda bili zauvijek okončana. {PP 338.3}
Božje postupanje prema pobuni dovest će do potpunog razotkrivanja djela koje se tako dugo potajno obavljalo. Posljedice Sotonine vladavine, plodovi zanemarivanja božanskih uredbi, bit će predočene pred svim stvorenim bićima. Božji će Zakon biti potpuno opravdan. Vidjet će se da je Bog uvijek postupao na vječno dobro njegovog naroda i dobro svih svjetova što ih je stvorio. Sam će Sotona, u prisutnosti svemira kao svjedoka. priznati pravednost Božje vladavine i njegovog Zakona. {PP 338.4}
Nije daleko trenutak kad će Bog ustati da opravda svoj uvrijeđeni autoritet. ‘Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše.” (Iz 26,21) “Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?” (Mal 3,2) Izraelskom je narodu, zbog njegovih grijeha, bilo zabranjeno pristupiti planini prije no što se Bog spustio da objavi svoj Zakon, da ih ne sažeže goruća slava njegove prisutnosti. Ako su ovakvi prikazi njegove sile obilježa vali mjesto objavljivanja njegovog Zakona, kako će strašan biti njegov sud kad dođe da ispuni svoje svete uredbe! Kako će oni koji su gazili njegov autoritet izdržati njegovu slavu na veliki dan suda? Strah podno Sinaja narodu je trebao prikazati prizore suda. Zvuk trube je pozvao Izrael na susret s Bogom. Glas arkanđela i truba Božja pozvat će žive i umrle iz cijele zemlje u prisutnost njihova Suca. Otac i Sin, praćeni mnoštvom anđela, bili su prisutni na gori Sinaj. Na veliki Dan suda Krist će doći “u slavi Oca svoga, u pratnji anđela” (Mt 16,27). On će tada sjesti na prijestolje svoje slave, a pred njim će se oku piti svi narodi.{PP 339.1}
Kad se božanska prisutnost prikazala na Sinaju, slava Gospodnja je u Izraelovim očima bila poput vatre koja sažiže. Ali kad Krist dođe u slavi sa svetim anđelima, cijela će zemlja blještati od strašne svjetlosti njegove prisutnosti. “Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.” (Ps 50,3.4) Pred Njim će teći ognjena rijeka koja će rastopiti počela zemaljska, kao i Zemlju, a i djela koja su na njoj također će biti spaljena. “… kad se u plamenom ognju objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, koji će 340 se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu.” (2 Sol 1,7.8){PP 339.2}
Čovjek nikada, od svog stvaranja, nije bio svjedok takvog prikaza božanske slave kao kad je na Sinaju objavljen Zakon. “Tresla se zemlja, nebo se rosilo pred Bogom, Sinaj drhtao pred Bogom, Bogom Izraela.” (Ps 68,9) Usred najstrašnijih potresa prirode iz oblaka se, poput trube, začuo Božji glas. Brdo se zatreslo od podnožja do vrha, a mnoštvo Izraelaca se, blijedo i dršćući od straha, poklonilo licem do zemlje. Onaj čiji je glas potresao zemlju objavljuje: “Ja ću još jednom ne samo potresti zemlju nego i nebo.” (Heb 12,26) Sveto pismo kaže: “Jahve reče sa visine, iz svetoga stana grmi glasom,” “nebo se i zemlja tresu”. (Jer 25,30; JI 4,16) U taj veliki dan nebo će iščeznuti “kao knjiga koja se smota” (Otk 6,14). Svaka planina i otok će se pomaknuti sa svog mjesta. “Zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe; toliko će joj otežati bezakonje njeno da će pasti i neće više ustati.” (Iz 24,20){PP 340.1}
“Svako ljudsko srce klone, strava ih je obrvala, trudovi boli već ih spopadaju, i grče se ko rodilja”, “sva će lica biti izobličena i problijedjela”. “Kaznit ću svijet za zloću,” kaže Gospod, “do-krajčit ću ponos oholili, poniziti nadutost silnika.” (Iz 13,7.8.11; Jer 30,6){PP 340.2}
Kad se Mojsije vratio iz božanske prisutnosti s planine na kojoj je primio ploče svjedočanstva, grješni Izrael nije mogao podnijeti svjetlost koja je obasjavala njegovo lice. Kako će satno prijestupnici gledati Sina Božjeg kad se pojavi u slavi svog Oca okružen nebeskim vojskama, da sudi prijestupnicima njegova Zakona i onima koji su odbacili njegovo pomirenje. Oni koji su zanemarili Božji Zakon i gazili Kristovu krv, “zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici”, sakrit će se u špiljama i gorskim pećinama i oni će govoriti gorama i pećinama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! Tko može opstati?” (Otk 6,15-17) “U dan onaj: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire… kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena pred užasom Jahvinim, pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju.” (Iz 2,20.21){PP 340.3}
Tada će se vidjeti da je Sotonina pobuna protiv Boga uzrok njegove propasti i propasti svih onih koji su odlučili postati njegovi podanici. On je prikazivao da će prijestup donijeti veliko dobro, ali tada će se vidjeti da je ”plaća za grijeh smrt”. “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Mal 3,19) Sotona, korijen svakog grijeha, i svi zli, koji su njegove grane, bit će u potpunosti uništeni. Grijeh će biti dokrajčen zajedno sa svakim jadom i propašću koje je on donio. Psalmist kaže: ‘Ti pokara pogane, pogubi bezbošca, ime im izbrisa dovijeka.” (Ps 9,6){PP 341.1}
Ali usred bure božanskog suda Božja djeca neće imati razloga za strah. “Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.” 01 4,16) Dan koji će prijestupnicima Božjeg Zakona donijeti strah i uništenje, poslušnima će donijeti “klicanje od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti”. (1 Pt 1,8) ‘Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše! Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac. (Ps 50,5.6){PP 341.2}
„I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi.” (Mal 3,18) “Poslušajte me, vi koji poznate pravo, narode kom je moj Zakon u srcu.” “Iz ruke ti, evo, uzimam čašu opojnu, pehar gnjeva svojega: nećeš ga više piti.” “Ja, ja sam tješitelj vaš.” (Iz 51,7.22.12) 342 “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Iz 54,10){PP 341.3}
Veliki plan otkupljenja donosi potpunu obnovu Božje naklonosti prema svijetu. Obnovljeno je sve što je izgubljeno zbog grijeha. Otkupljen je ne samo čovjek već i Zemlja da bude vječno prebivalište poslušnih. Sotona se tijekom šest tisuća godina borio da Zemlju zadrži u svom vlasništvu. A sada je ostvaren Božji prvobitni cilj stvaranja. “Ali će od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega, i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova.” (Dn 7,18) {PP 342.1}
“Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino!” fps 113,3) “I Jahve će biti kralj nad svom zemljom.” (Zah 14,9) Sveto pismo kaže: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” “Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena.” (Ps 119,89; 111,7.8) Svete uredbe koje je Sotona mrzio i nastojao uništiti bit će poštovane diljem bezgrješnog svemira. “Kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.” (Iz 61,11){PP 342.2}
30 Šator od sastanka i njegove službe
Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 25 do 40 i Levitskom zakoniku 4 i 16.
Mojsije je primio zapovijed dok je bio na gori s Bogom: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti medu njima,” a onda mu je On dao cjelovite upute za izgradnju Šatora sastanka. Izraelci su svojim otpadom odbacili blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme onemogućili podizanje Svetišta za Boga u svojoj sredini. Ali nakon što su ponovno primili naklonost Neba, veliki je voda nastavio s ostvarivanjem božanske zapovijedi.{PP 343.1}
Bog je posebno obdario izabrane ljude vještinama i mudrošću za gradnju svete građevine. Sam je Bog dao Mojsiju plan građevine s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, gradom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja koji je trebala sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti “slike nebeskih stvarnosti” (Heb 9,23.24), mala predodžba nebeskog Hrama u kojemu Krist, naš veliki Svećenik, nakon što je pri-nio svoj život kao žrtvu, služi u korist grješnika. Bog je Mojsiju na planini dao prikaz nebeskog Svetišta i zapovjedio mu da sve načini prema uzorku koji mu je pokazan. Mojsije je pozorno zabilježio sve ove upute, a zatim ih prenio narodnim vodama.{PP 343.2}
Za gradnju Svetišta nužne su bile velike i skupe pripreme, potrebna je bila i velika količina najskuplje i najdragocjenije grade, a Gospod je prihvaćao dragovoljne darove. “… a vi primajte ove darove u moju čast od svakoga koji daje od srca”, bila je božanska zapovijed koju je Mojsije ponovio narodu. Posvećenje Bogu i duh žrtve bili su prvi zahtjevi u pripremi prebivališta za Svevišnjega.{PP 343.3}
Cijeli narod se jednodušno odazvao. “A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Štrcaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi.{PP 344.1}
Svi kod kojih se našlo ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, učinjenih ovnujskih koža ili finih koža, donesoše svoje. Nadalje, svatko tko je mogao dati kakav dar u srebru ili tuču, donese to kao prinos u čast Jahvi. Svatko u koga se našlo bagrenova drva za upotrebu u bilo kojem poslu, donese ga.{PP 344.2}
Sve žene koje su bile vješte prele su svojim rukama i donosile što bijahu oprele: ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Sve opet žene koje je njihovo srce poticalo zbog njihove vještine, prele su kostrijet.{PP 344.3}
Glavari su donosili oniksa i drugog dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik; pa mirodije i ulje za svjetlo, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan.” (Izl 35,23-28){PP 344.4}
Dok je gradnja Svetišta napredovala, narod, stari, mladi i djeca, nastavili su donositi svoje priloge sve dok zaduženi za posao nisu shvatili da ih je dosta, čak i više no što se može upotrijebiti. To je potaklo Mojsija da diljem tabora objavi: “Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetište!’ Tako ustave narod, te nije donosio novih darova.” Prigovaranje Izraelaca i Božje kazne su zapisane kao upozorenje kasnijim naraštajima. A njihovo predanje, njihova revnost i požr-tvovnost primjer su vrijedan oponašanja. Svi koji ljube služenje Bogu i cijene blagoslove njegove svete prisutnosti pokazat će isti duh požrtvovnosti u gradnji doma u kojem će se s Njim moći sastajati. Oni će htjeti Gospodu donijeti najbolje priloge koje imaju. Dom izgrađen Bogu ne treba ostati u dugovima jer time Njega obeščašćujemo. Iznos dovoljan da se obavi posao treba dragovoljno darovati, da radnici mogu reći kao što su tekli graditelji Šatora sastanka:{PP 344.5}
„Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga.”
Šator je bio tako sagrađen da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, ne duži od pedeset i pet stopa, a visok i širok osamnaest stopa. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim pri-jevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od “prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni kerubini”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu.{PP 347.1}
Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini koji su predstavljali anđeoske vojske povezane s radom nebeskog Svetišta, a službeni su duhovi Božjem narodu na zemlji.{PP 347.2}
Sveti Šator je bio okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zavoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale. Svećenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su u ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice.{PP 347.3}
U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim kruhovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Stol s prinese-nim kruhovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezba-renim vijencem i obložen čistim zlatom. Svećenici su na stol svake subote stavljali dvanaest kruhova, u dvije gomile i škro-pili ga tamjanom. Kruhove su nakon uklanjanja mogli jesti samo svećenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sed-mokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talanta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Svećenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škrop-ljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetištem i dalje od Šatora. {PP 348.1}
Iza unutarnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijedi. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijedi bile temelj Saveza između Boga i Izraela.{PP 348.2}
Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim kerubinima koji su stajali jedan nasuprot drugom. Jedno je krilo svakog kerubina bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (Vidi Ez 1,11). Položaj kerubina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja.{PP 348.3}
Iznad prijestolja milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je medu kreubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svećeniku prenosio božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvaćanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na kerubinu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje.{PP 349.1}
Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijestolje milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost poka-janom grješniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetištu, “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”.{PP 349.2}
Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim kerubinima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje.{PP 349.3}
Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. “Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su promatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetište. “I slava Jahvina ispuni Prebivalište.” Bog je otkrio svoje veličanstvo a Mojsije neko vrijeme nije mogao ući unutra. Narod je s dubokim osjećajima promatrao znak da je djelo njihovih ruku prihvaćeno. Nije bilo glasnih izraza radosti. Svi su bili obuzeti svečanim strahopoštovanjem. Ali radost u njihovim srcima pokazivala se u suzama radosti, i oni su tiho šaptali riječi zahvalnosti što je Bog sišao da medu njima prebiva.{PP 349.4}
Prema božanskoj zapovijedi pleme Levijevo je bilo odvojeno za službu u Svetištu. U prijašnjim vremenima svaki je čovjek bio svećenik u svom domu. U Abrahamovo vrijeme svećenstvo se smatralo pravom prvorodenog sina. A sada, umjesto svih prvorodenaca u Izraelu, Gospod je prihvatio pleme Levijevo da radi u Svetištu. On je ovom očitom čašću pokazao privrženost njihovoj vjernosti, zbog privrženosti njegovoj službi i izvršenju njegove kazne kad je Izrael otpao obožavajući zlatno tele. Međutim, svećenstvo je bilo ograničeno na Aronovu obitelj. Samo je Aronu i njegovom sinu bilo dopušteno služiti pred Gospodom, a ostatku plemena je bila povjerena briga za Šator i njegov namještaj, a oni su trebali pratiti svećenike u njihovoj službi ali nisu smjeli prinositi žrtve, paliti tamjan ili gledati svete stvari prije no što ih se pokrije.{PP 350.1}
U skladu sa svojom dužnošću svećenicima je propisana posebna odjeća. Božanska zapovijed Mojsiju bila je da “naprave lijepo izrađeno ruho za službu u Svetištu; naprave svetu odjeću Aronu, kako je Jahve naredio Mojsiju”. Odjeća je običnog svećenika bila od bijelog lana, iz jednog komada. Pružala se gotovo do stopala, a oko struka je bio opasan pojasom od ljubičastog, crvenog i plavog prediva. Laneni oplećak je upotpunjavao njihovu vanjsku odoru. Mojsiju je kod gorućeg grma bilo naređeno da skine svoje sandale jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta. Stoga svećenici nisu smjeli ulaziti u Svetište s obućom na nogama. Prašina koja se zadržava na njima obeščastila bi sveto mjesto. Oni su svoju obuću trebali ostavljati u dvorištu prije no što udu u Svetište i prati noge i ruke prije službe u Šatoru ili kod žrtvenika za paljenice. Tako su oni neprekidno učili pouku da se s onih koji dolaze u Božju prisutnost mora odstraniti sva nečistoća.{PP 350.2}
Odjeća je velikog svećenika bila načinjena od skupe tkanine, prekrasno izrađena, a bila je prikladna njegovu uzvišenu položaju. Osim lanene odjeće običnog svećenika, on je nosio plavu haljinu, koja je također bila satkana od jednog komada. Košulja je bila ukrašena zlatnim zvončićima, ukrasima u obliku nara u plavoj, purpurnoj i crvenoj boji. Opasivao se prekrasno izvezenim pojasom istih boja. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim poramenici i tkanici od zlata nalazila su se dva oniksa na kojima su bila ispisana imena dvanaest Izraelovih plemena.{PP 350.3}
Preko oplećka se nosio naprsnik, najsvetiji dio svećeničke odore. Izrađen je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je četverokutast, pedalj dug, obješen o ramena modrom vrpcom koja je prolazila kroz zlatne kolutiće. Rubovi su mu bili ukrašeni dragim kamenjem, u četiri reda, na kojima su kao i na oplećku bila urezana imena plemena. Gospodnja je uredba glasila: “Neka tako Aron, kad god ulazi u Svetište, na svome srcu nosi imena sinova Izraelovih na naprsniku za presudivanje, da ih uvijek doziva u sjećanje pred Jahvom.” (Izl 28,29) Tako i Krist, Veliki svećenik, prinoseći svoju krv pred Ocem za grješ-nike, nosi na svom srcu ime svake duše koja se kaje i vjeruje. Psalmist kaže: ‘Bijedan sam ja i nevoljan, al’ Jahve se brine za me.” (Ps 40,18){PP 351.1}
Na desnoj i lijevoj strani naprsnika nalazila su se dva velika, sjajna kamena. Zvali su se Urim i Tumim. Bog je s pomoću njih velikom svećeniku objavljivao svoju volju. Kad su pred Gospoda iznošena pitanja na koja je trebalo dati odgovor, svjetlosni krug koji bi okružio dragi kamen na desnoj strani bio je znak božanskog odobravanja, dok je oblak koji bi zasjenio kamen na lijevoj strani bio znak negodovanja ili protivljenja.{PP 351.2}
Mitra je velikog svećenika bila načinjena od bijelog lanenog turbana na kojoj je plavom uzicom bila privezana zlatna ploča s natpisom: “Posvećen Jahvi.” Sve što je bilo u vezi sa svećeničkom odjećom ili držanjem trebalo je u promatraču usaditi osjećaj Božje svetosti, svetosti njegova bogoslužja i čistoće koja se zahtijevala od onih koji su dolazili u njegovu prisutnost. {PP 351.3}
Nije samo Svetište trebalo “služiti slici i sjeni nebeskih stvarnosti” već i službujući svećenici (Heb 8,5). Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospod je preko Mojsija dao jasne i određene upute o svakoj točki ove tipske službe. Služba u Svetištu je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na žrtveniku za paljenice u dvorištu Svetišta i u Svetinji, a godišnja služba u Svetinji nad svetinjama.{PP 351.4}
Nijedno smrtno ljudsko oko, osim velikog svećenika, nije smjelo vidjeti unutarnjost Svetinje nad svetinjama. Svećenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući izlazio pred Boga, narod je u tišini i strahopoštovanju očekivao njegov povratak, a njihova su se srca uzdizala u molitvi za božanski blagoslov. Veliki svećenik je pred prijestoljem milosti vršio pomirenje za Izrael, a Bog se susretao s njim u oblaku slave. Njegov boravak duže od uobičajena vremena ispunjavao ih je strahom da ga Gospodnja slava ne bi ubila zbog njegovih ili njihovih grijeha.{PP 352.1}
Dnevna služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne grijehe. Postojale su također žrtve subotom, mladinama i posebnim blagdanima.{PP 352.2}
Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo janje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njihovu neprekidnu ovisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u Svetištu treba biti “bez mane” (Izl 12,5). Svećenici su trebali pregledati sve životinje koje su donošene kao žrtva i odstraniti one na kojima su otkrili manu. Samo je žrtva “bez mane” mogla biti simbol njegove savršene čistoće, njega koji se trebao prinijeti kao “nevino i bez mane Janje” (1 Pt 1,19). Apostol Pavao upućuje na ove žrtve kao prikaz onoga što Kristovi sljedbenici moraju postati. On kaže: “Zakli-njem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje.” (Rim 12,1) Mi se trebamo predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Bog se neće zadovoljiti s manjim od onog najboljega što mi možemo ponuditi. Oni koji ga ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića sa zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da činimo njegovu volju.{PP 352.3}
Svećenik je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala do stropa građevine, Božja se slava koja se otkrivala iznad prijestolja milosti, djelomično mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je svećenik prinosio tamjan pred Gospodom, on je promatrao Kovčeg, i dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijestolje milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, a često je ispunjavala oba odjeljenja tako da je svećenik bio prisiljen povući se do vrata Svetišta. Kao što je svećenik u toj tipskoj službi vjerom gledao prijestolje milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji narod sada treba usmjeravati svoje molitve Kristu, svom Velikom svećeniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, moli u našu korist u nebeskom Svetištu.{PP 353.1}
Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogoslužje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu. Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje.{PP 353.2}
Dok su svećenici svakog jutra i večeri ulazili u Svetinju u vrijeme prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u dvorištu. Bilo je to vrijeme posebne pozornosti za narod koji se okupljao pred Šatorom. Prije no što su stupili u Božju prisutnost kroz službu svećenika, oni su ozbiljno trebali ispitivati svoja srca i priznati svoje grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenuti prema Svetinji. Tako su se njihove molitve dizale s tamjanom dok je žrtva pomirenja zorno prikazivala vjeru u zasluge obećanog Spasitelja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatralo se svetim i poštovalo se kao propisano vrijeme bogoslužja u cijelom izraelskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Židovi bili rasuti u udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice prema Jeruzalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. Ovaj običaj je za kršćane primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog osuđuje puki obred, bez duha bogoslužja, On s velikim zadovoljstvom gleda na one koji ga ljube, klanjajući se jutrom i večerom, i traže oprost za učinjene grijehe i iznose svoje zahtjeve za potrebnim blagoslovima.{PP 353.3}
Beskvasni kruhovi su uvijek stajali pred Gospodom kao trajna žrtva. Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se “kruhovi prisutnosti” ili prineseni kruhovi, jer su uvijek bili položeni pred Gospodnjim licem. Oni su bili priznanje čovjekove ovisnosti o Bogu za tjelesnu hranu i duhovne blagoslove. I mana i beskvasni kruhovi upućivali su na Krista, Kruh života, koji je zbog nas uvijek prisutan pred Bogom. On je sam rekao: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51) Kruhovi su škropljeni tamjanom, a kad su ih svake subote uklanjali da bi ih se zamijenilo svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik pred Bogom.{PP 354.1}
Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u korist pojedinaca. Pokajani grješnik je donosio svoju žrtvu do vrata Šatora i stavljajući svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je klao svojim vlastitim rukama, a svećenik je krv unosio u Svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje se nalazio Kovčeg sa Zakonom koji je grješnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju prenošen u Svetište. U nekim slučajevima krv se nije unosila u Svetinju, već je svećenik jeo meso, kao što je Mojsije naredio Aronovim sinovima, riječima: “To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Lev 10,17) Oba obreda su prikazivala prenošenje grijeha od pokajnika na Svetište.{PP 354.2}
Takva je bila služba koja se svakodnevno obavljala tijekom godine. Grijesi Izraela su tako unošeni u Svetište, Svetinja je postajala nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog je zapovjedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za žrtvenik i: “Tako će ga očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” (Lev 16,19){PP 355.1}
Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, svećenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište. Tim se činom završavao godišnji ciklus službe.{PP 355.2}
Na Dan pomirenja pred vrata su donošena dva jareta, i nad njima su bacane kocke, “te jednog odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh za narod. Svećenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome poškropiti prijestolje milosti. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se medu njima nalazi, sred njihovih nečistoća.” {PP 355.3}
“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Narod se nije smatrao slobodnim od tereta grijeha sve dok jarac nije bio pušten u pustinju. Svaki je čovjek trebao ispitivati svoju dušu dok se obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i ispitivanju srca.{PP 355.4}
Ova godišnja služba je narod učila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za grijeh koje su se prinosile tijekom godine prihvaćana je zamjena za grješnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo sredstvo kojim je grijeh prenošen u Svetište. Žrtvujući krv grješnik je priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti slobodan od osude Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijestolje milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi Zakona, koji je zahtijevao grješnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi pomiritelja svećenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući Svetište nosio teret Izraelova grijeha. Na vratima Svetišta on je polagao ruke na glavu Azazelovog jarca i “ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu…” Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je obavljana samo po “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Heb 8,5).{PP 355.5}
Kao što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko Svetište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme – prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila “slike nebeskih stvarnosti”, a Krist, Veliki svećenik, jest “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Heb 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju promatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: “Pred prijestoljem gori sedam zu-balja.” Vidio je anđela kako “držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” (Otk 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da promatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio “sedam zubalja”, “zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. “Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao “Kovčeg zavjeta” (Otk 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg Zakona.{PP 356.1}
Mojsije je načinio zemaljsko Svetište “prema uzorku koji je vidio”. Pavao kaže da su “Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili “slike nebeskih stvarnosti” (Dj 7,44; Heb 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetište na Nebu.To Svetište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetište koje je Mojsije izgradio njegov je preslik.{PP 357.1}
Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje “tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka.{PP 357.2}
Nakon Spasiteljeva uzašašća, On je počeo služiti kao naš Veliki svećenik. Pavao kaže: “Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Heb 9,24) Kao što se Kristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu.{PP 357.3}
Kao što se Krist nakon svog uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grješnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grješnika.{PP 357.4}
Kristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana pomirenja. {PP 357.5}
Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskrvnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh.{PP 357.6}
Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice.{PP 358.1}
Budući da je Sotona začetnik grijeha, izravni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca.{PP 358.2}
Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika.{PP 358.3}
31 Grijeh Nadaba i Abihua
Ovo se poglavlje zasniva na Levitskom zakoniku 10,1-11.
Nakon posvećenja Šatora sastanka i svećenici su bili posvećeni za svoju svetu službu. Ove službe su trajale sedam dana, a svaka je bila obiježena posebnim obredom. Svoju službu su otpočeli osmoga dana. Aron, kome su pomagali njegovi sinovi, prinio je žrtvu koju je Bog tražio, podigao ruke i blagoslovio narod. Sve je bilo obavljeno kako je Bog zapovjedio, i On je prihvatio žrtvu i na jedinstven način otkrio svoju slavu – vatrom koja je sišla od Gospoda i spalila žrtvu na žrtveniku. Narod je sa strahopoštovanjem i velikim zanimanjem promatrao ovaj prekrasan prikaz božanske sile. Oni su u njemu vidjeli znak Božje slave i naklonosti te su zajedno izrazili zahvalnost i divljenje i poklonili se licem do zemlje kao da se nalaze u neposrednoj Jahvinoj prisutnosti.{PP 359.1}
Ali uskoro nakon toga obitelj je velikog svećenika zadesila iznenadna i strašna nesreća. Za bogoslužja, dok su se hvale i molitve naroda dizale Bogu, dva su Aronova sina uzeli svoje kadionike i u njih stavili tamjan, da ga prinesu pred Gospodom. Međutim, oni su prekršili njegovu zapovijed o upotrebi “neposvećene vatre”. Oni su za prinošenje tamjana uzeli običnu, a ne posvećenu vatru koju je sam Bog zapalio i zapovjedio da se koristi u ovu svrhu. Zbog ovog grijeha pred Gospodom je izbila vatra i progutala ih pred narodom.{PP 359.2}
Nadab i Abihu su zauzimali najviši položaj pored Mojsija i Arona. Gospod ih je posebno uzvisio tako što im je dopustio da sa sedamdeset starješina promatraju njegovu slavu na gori Sinaj. Zbog toga se preko njihovog grijeha nije moglo olako prijeći ili naći izgovor. Sve ovo je njihov grijeh učinilo još težim. Neka si ljudi ne laskaju da mogu nekažnjeno griješiti, te da Bog neće strogo kazniti njihovo bezakonje jer su bili posebno uzvišeni, jer su primili veliku svjetlost, i kao izraelske starješine, bili na gori i imali prednost razgovarati s Bogom i boraviti u svjetlosti njegove slave. To je sudbonosna prijevara. Darovanje velike svjetlosti i prednosti zahtijeva da uzvratimo vrlinama i svetošću u skladu s primljenim vidjelom. Bog ne može prihvatiti ništa manje od toga. Veliki blagoslovi i prednosti nikada nam ne trebaju davati lažnu sigurnost ili činiti nas bezbrižnim. Oni nam nikada ne smiju dati odobrenje da griješimo ili navesti njihove primatelje da smatraju kako Bog prema njima neće biti savjestan. Sve prednosti koje Bog daje njegov su način da udahne gorljivost u naš duh, revnost u naše napore i silu u vršenju njegove volje.{PP 359.3}
Nadab i Abihu nisu u svojoj mladosti stekli naviku samo-kontrole. Očeva sklonost popuštanju, nedostatak postojanosti u pravdi, naveli su ga da zanemari discipliniranje svojih sinova. Njegovim sinovima je bilo dopušteno da slijede svoje sklonosti. Navike popuštanja sebi toliko su zagospodarile njima da to nisu mogle promijeniti ni odgovornosti najsvetije službe. Oni nisu naučili poštovati svog oca i nisu razumjeli nužnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima. Aronovo grješno popuštanje svojim sinovima pripremilo ih je da postanu meta božanskog suda.{PP 360.1}
Bog je htio poučiti narod da mu moraju pristupiti sa strahopoštovanjem i na način koji je On odredio. On ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost. Nije bilo dovoljno da u tom svečanom razdoblju bogoslužja gotovo sve bude učinjeno onako kako je On naredio. Bog je izrekao prokletstvo nad onima koji odstupe od njegovih zapovijedi i ne razlučuju između običnih i svetih stvari. On preko proroka kaže: “Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu… Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom… koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu!… Jer odbaciše Zakon Jahve nad Vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.” (Iz 5,20-24) Neka se nitko ne vara vjerovanjem da neka Božja zapovijed nije bitna, ili da će On prihvatiti zamjenu za ono što zahtijeva. Prorok Jeremija kaže: “Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospodin to zapovjedio?” (Tuž 3,37) Bog u svojoj Riječi nije zapisao zapovijed koju ljudi mogu poslušati ili ne poslušati ovisno o svojoj volji, a da ne snose posljedice. Ako ljudi izaberu neki drugi put, a ne put stroge poslušnosti, oni će shvatiti da on “na koncu vodi k smrti” (Izr 14,12).{PP 360.2}
“Poslije toga Mojsije reče Aronu i njegovim sinovima, Eleazaru i Itamaru: ‘Ne raščupavajte svoje kose niti razdirite svojih haljina, da ne poginete… jer na vama je Jahvino ulje pomazanja.’” Veliki voda je podsjetio svog brata na Božje riječi: “Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati; pred svim ću se pukom proslaviti.” Aron je ošutio. Smrt njegovih sinova, bez upozorenja, u tako strašnom grijehu, grijehu za koji je znao da je posljedica njegovog zanemarivanja dužnosti, ispunjavala je očevo srce jadom, ali on nije izrazio svoje osjećaje. On nikakvim izrazom žalosti nije smio pokazati suosjećanje s grijehom. Nije smio navesti zajednicu da prigovara protiv Gospoda.{PP 361.1}
Gospod je htio naučiti svoj narod da prizna pravednost njegovog načina popravljanja, kako bi se drugi bojali. U Izraelu je bilo onih koje je upozorenje o ovoj strašnoj kazni moglo spasiti da, oslanjajući se na Božje strpljenje, i oni ne zapečate svoju sudbinu. Božanski ukor je upućen lažnom suosjećanju za grješnika koji nastoji opravdati svoj grijeh. Učinak grijeha je umrtvljivanje moralnih osjećaja tako da grješnik ne shvaća veličinu svog prijestupa i lišen sile Duha Svetog, on ostaje djelomično slijep na svoj grijeh. Dužnost Kristovih sluga je da upozore ove grješnike na opasnost. Oni koji uništavaju učinak upozorenja zatvaranjem očiju grješnika pred stvarnom naravi i posljedicama grijeha često si laskaju da time pokazuju svoje milosrđe, ali oni se izravno protive i sprečavaju djelovanje Božjeg Svetog Duha. Oni uspavljuju grješnika na rubu propasti, oni sudjeluju u njegovoj krivnji i na sebe navlače strašnu odgovornost za njegovu okorjelost. Mnogi, mnogi su propali zbog ovog lažnog, varljivog suosjećanja.{PP 361.2}
Nadab i Abihu nikada ne bi počinili taj sudbonosni grijeh da se prethodno nisu djelomično opili obilnim uzimanjem vina. Oni su razumjeli da je prije ulaska u Svetište, gdje se ukazivala božanska prisutnost, potrebna najpozornija i najsvečanija priprema, ali ih je njihova neumjerenost onesposobila za ovu svetu službu. Misli su im bile pomućene, a moralno opažanje otupjelo, tako da nisu mogli razlučiti između svetog i običnog. Aronu i njegovim preživjelim sinovima upućeno je upozorenje: “Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom! Tako nećete poginuti. To je trajan zakon za vaše naraštaje; da možete lučiti posvećeno od običnoga, čisto od nečistoga; da možete učiti Izraelce svim zakonima što ih je Jahve predao preko Mojsija.” Upotreba alkoholnih pića slabi tijelo, pomućuje misli i unižuje moral. Ono priječi ljude da shvate svetost svetih stvari ili obveze Božjih zahtjeva. Svi koji zauzimaju položaj svete odgovornosti moraju biti strogo umjereni ljudi da bi im prilikom razlučivanja pravde od nepravde um bio bistar, da mogu biti načelni i posjedovati mudrost za izvršenje pravde i pokazivanje milosti.{PP 361.3}
Ista obveza počiva na svakom Kristovom sljedbeniku. Apostol Petar kaže: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu.” (1 Pt 2,9) Bog zahtijeva da sve svoje snage očuvamo u najboljem stanju kako bismo svojom službom mogli ugoditi našem Stvoritelju. Kad se koriste opojna pića, doći će se do istog učinka kao i u slučaju ovih izraelskih svećenika. Savjest neće više biti osjetljiva na grijeh, a gotovo sigurno će otvrdnuti na bezakonje, dok razlika između svetog i svjetovnog ne izgubi svoj značaj. Kako onda možemo dosegnuti mjerilo božanskih zahtjeva? “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1 Kor 6,19.20) “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!” (1 Kor 10,31) Kristovoj crkvi u svim vjekovima je upućena svečana i strašna opomena: “Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1 Kor 3,17){PP 362.1}
32 Zakon i Savez
Adam i Eva su za stvaranja poznavali Božji Zakon, oni su bili upoznati s njegovim zahtjevima, a njegove uredbe su bile napisane na njihova srca. Kad je čovjek pao u grijeh, Zakon se nije promijenio, već je ustanovljen sustav spasenja koji će ih vratiti poslušnosti. Obznanjeno je obećanje o Spasitelju i uspostavljeno prinošenje žrtvi koje su upućivale na Kristovu smrt kao veliku žrtvu za grijeh. Ali da nisu prestupili Božji Zakon, ne bi bilo smrti, ne bi bilo potrebe za Spasiteljem i za žrtvama.{PP 363.1}
Adam je svoje potomke učio Božjem Zakonu i tako su ga iz naraštaja u naraštaj prenosili s oca na sina. Ali usprkos milostivoj prilici za čovjekovo otkupljenje malo je bilo onih koji su ga prihvatili i slušali. Svijet je zbog prijestupa postao tako pokvaren da se izopačenost morala ukloniti potopom. Noa i njegova obitelj očuvali su Zakon, a Noa je svoje potomke učio Deset zapovijedi. Kad su ljudi ponovno odstupili od Boga, Gospod je izabrao Abrahama za koga je rekao: “A to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 26,5) On je primio obred obrezanja, znak da su oni koji su ga primili odvojeni za službu Bogu, znak da neće prihvatiti idolopoklonstvo i da će vršiti Božji Zakon. Propust Abrahamovih potomaka da održe ovo obećanje, kao što se pokazalo u njihovoj sklonosti da stvaraju saveze s neznabošcima i usvajaju njihove običaje, bio je uzrok boravka i ropstva u Egiptu. Ali tijekom njihova odnosa s idolopoklonicima i prisilne pokornosti Egipćanima pokvarena su i surova neznabožačka učenja još dodatno iskvarila božanske uredbe.{PP 363.2}
Stoga je Gospod, kad ih je izveo iz Egipta, sišao na Sinaj, obavijen slavom i okružen anđelima, kako bi u zapanjujućem veličanstvu izgovorio svoj Zakon da ga čuje sav narod. On čak ni tada nije svoje uredbe povjerio pamćenju naroda koji je bio sklon zaboravljanju njegovih zahtjeva, već ih je napisao na kamene ploče. On je od Izraela želio ukloniti svaku mogućnost miješanja neznabožačkih tradicija s njegovim svetim uredbama ili zamjene njegovih zahtjeva s ljudskim zakonima ili običajima. On im nije samo dao Deset zapovijedi. Pokazalo se da je narod jednostavno zavesti te nije htio ostaviti otvorena nijedna vrata kušnje. Mojsiju je naređeno da zapiše, kao što mu Bog bude zapovijedao, zakone i kazne s detaljnim uputama o onome što se zahtijeva. Ove uredbe u vezi s dužnostima naroda prema Bogu, jednih prema drugima i tuđincima bile su samo detaljnije, na određeniji način, iznesena načela Deset zapovijedi, tako da nitko ne pogriješi. Njihova je namjera bila da čuvaju svetost Deset zapovijedi urezanih na kamenim pločama.{PP 364.1}
Da je čovjek držao Božji Zakon, onakav kakav je Adam primio nakon svog pada, Noa sačuvao, a Abraham držao, obred obrezanja ne bi bio potreban. Da su Abrahamovi potomci držali Savez, čiji je znak bilo obrezanje, oni nikada ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo i ne bi morali robovati u Egiptu. Oni bi u mislima držali Božji Zakon i ne bi ga bilo potrebno objavljivati sa Sinaja ili pisati na kamene ploče. Da je narod držao načela Deset zapovijedi, nepotrebne bi bile dodatne upute što ih je Mojsije primio.{PP 364.2}
Njegovi potomci su izopačili i žrtveni sustav koji je Adam primio. Praznovjerje, idolopoklonstvo, surovost i razvratnost iskvarili su jednostavnu i smislenu službu koju je Bog odredio. Tijekom dugog odnosa s idolopoklonicima izraelski je narod pomiješao mnoge neznabožačke običaje sa svojim bogoslužjem, stoga im je Gospod na Sinaju dao jasne upute o žrtvenom sustavu. Nakon završetka Šatora sastanka On je s Mojsijem razgovarao iz oblaka slave iznad prijestolja milosti i dao mu potpune uredbe o žrtvenom sustavu i obliku bogoslužja koje treba održavati u Svetištu. Mojsije je primio obredni zakon i on ga je zapisao u knjigu. Međutim, sam Bog je izgovorio Deset zapovijedi na Sinaju i napisao ih na kamenim pločama koje su se čuvale u Kovčegu.{PP 364.3}
Postoje mnogi koji pokušavaju stopiti ova dva sustava koristeći retke koji se odnose na obredni zakon da dokažu kako je moralni Zakon ukinut, ali to je krivo tumačenje Svetoga pisma. Obredni zakon se sastojao od simbola koji su upućivali na Krista, njegovu žrtvu i svećenstvo. Ovaj su obredni zakon, sa svim žrtvama i uredbama, Izraelci trebali držati sve dok se pred-slika nije ostvarila u slici, u smrti Isusa Krista, Janjetu Božjem koje je na se uzelo grijehe svijeta. Tada su trebale prestati sve obredne žrtve. Ovaj je zakon Krist “prikovao na križ” (Kol 2,14). Ali Psalmist kaže o Deset zapovijedi: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” (Ps 119,89) Sam Krist je rekao: ‘Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!… Jer, zaista, kažem vam,” naglašavajući što je više moguće, “dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,17.18) On ovdje ne uči samo što su bili zahtjevi Božjeg Zakona, već i da ti isti zahtjevi vrijede sve dok postoji nebo i zemlja. Božji je zakon nepromjenjiv kao i njegovo prijestolje. Njegovi će propisi biti obvezni za čovječanstvo u svim vremenima.{PP 365.1}
Nehemija o Zakonu objavljenom na Sinaju kaže: “Na goru si Sinajsku sišao i s neba im govorio; i dao si im pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijedi izvrsne i uredbe.” (Neh 9,13) A Pavao, “apostol neznabožaca”, kaže: “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” (Rim 7,12) To ne može biti ništa drugo nego Deset zapovijedi, jer je to Zakon koji kaže: “Ne poželi!” (7. redak){PP 365.2}
Premda je Kristova smrt ukinula zakon predslika i sjena, to nije umanjilo obvezu držanja moralnog Zakona. Naprotiv, sama činjenica nužnosti da Krist umre kako bi nas otkupio zbog prijestupa tog Zakona dokazuje njegovu nepromjenjivost.{PP 365.3}
Oni koji tvrde da je Krist došao ukinuti Božji Zakon govore o izraelskom dobu kao o vremenu tame, a izraelsku religiju prikazuju kao da se sastoji od pukih obreda i običaja. Ali tu je pogreška. Na svakoj stranici svete povijesti, gdje su zapisani Božji postupci prema izabranom narodu, nalaze se sveti tragovi velikog Ja sam. On sinovima ljudskim nikada nije dao jasniji prikaz svoje sile i slave kao kad su samo Njega priznavali kao svog vladara i kad je svom narodu dao Zakon. To žezlo nije držala ljudska ruka, a veličanstveni nastupi izraelskog nevidljivog kralja bili su neopisivo veličanstveni i zapanjujući.{PP 365.4}
U svim ovim otkrivenjima božanske prisutnosti Božja slava se otkrivala kroz Krista. Ne samo za Spasiteljeva dolaska već u svim vjekovima nakon pada i obećanja o otkupljenju, “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Krist je bio temelj i središte žrtvenog sustava u razdoblju patrijaraha i u vrijeme Izraelaca. Od pada u grijeh naših prvih roditelja nije bilo izravnog razgovora između Boga i čovjeka. Otac je svijet predao u Kristove ruke da On svojim posredničkim djelovanjem otkupi čovjeka i opravda autoritet i svetost Božjeg Zakona. Kroz Krista se ostvarivala svaka zajednica između Neba i palog čovječanstva. Božji Sin je našim prvim roditeljima dao obećanje o otkupljenju. On se prvi otkrio patrijarsima. Adam, Noa, Abraham, Izak, Jakov i Mojsije razumjeli su evanđelje. Oni su tražili spasenje u čovjekovoj Zamjeni i Jamcu. Ovi sveti, drevni ljudi održavali su zajednicu sa Spasiteljem koji je trebao doći na ovaj svijet u ljudskom tijelu, a neki od njih su razgovarali licem u lice s Kristom i anđelima.{PP 366.1}
Krist ne samo što je bio voda Izraelaca u pustinji, anđeo čije je ime bilo Jahve, i koji je, obavijen u stupu od oblaka, išao pred mnoštvom, već je On bio taj koji je Izraelu dao Zakon. Usred zapanjujuće slave na gori Sinaj Krist je u prisutnosti cijelog naroda objavio Deset zapovijedi iz Zakona svog Oca. On je bio taj koji je Mojsiju dao ispisane ploče Zakona.Krist je bio taj koji je kroz proroke govorio svom narodu.{PP 366.2}
Apostol Petar, pišući kršćanskim crkvama, kaže: “… proroci koji su vama prorekli određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov duh – koji bijaše u njima – kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljanje što će doći poslije njih.” (1 Pt 1,10.11) Kristov glas je taj koji nama progovara kroz Stari zavjet. “Proročki je duh, zapravo, svjedočanstvo Isusovo.” (Otk 19,10){PP 366.3}
Isus je, dok se osobno nalazio medu ljudima, svojim učenjima usmjeravao umove naroda na Stari zavjet. On je Židovima rekao: “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” (Iv 5,39) U to su vrijeme knjige Starog zavjeta bile jedina Biblija koja je postojala. Božji Sin je opet rekao: “Imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju.” A onda dodao: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Lk 16,29.31){PP 367.1}
Krist je dao obredni zakon. Čak i nakon što se više nije morao vršiti, Pavao je Židovima prikazao njegovu istinsku vrijednost i položaj, upućujući na njegovo mjesto u planu otkupljenja i povezanost s Kristovim djelom. I ovaj veliki apostol je ovaj Zakon proglasio slavnim, dostojnim njegova božanskog Tvorca. Svečana je služba u Svetištu bila predslika velikih istina što ih je trebalo otkriti narednim naraštajima. Oblak tamjana koji se uzdizao s izraelskim molitvama predstavljao je njegovu pravednost koja je jedino mogla grješnikovu molitvu učiniti prihvatljivom Bogu. Žrtva koja je krvarila na žrtveniku svjedočila je o Otkupitelju koji će doći, a iz Svetinje nad svetinjama blistao je znak božanske prisutnosti. Tako je u srcima održavana vjera tijekom razdoblja tame i otpada dok nije došlo vrijeme za dolazak obećanog Mesije.{PP 367.2}
Isus je bio svjetlost svom narodu, svjetlost svijeta, prije no što je došao na svijet u ljudskom obliku. Prva zraka svjetlosti koja je probila tamu u koju je grijeh zavio svijet, došla je od Krista. I od Njega dolazi svaka zraka nebeske svjetlosti koja obasjava stanovnike zemaljske. U planu otkupljenja Krist je Alfa i Omega, početak i svršetak.{PP 367.3}
Otkad je Spasitelj prolio svoju krv za oprost grijeha i uznio se na Nebo da “posreduje za nas pred licem Božjim” (Heb 368 9,24) svjetlost zrači s križa Golgote i iz Svetinje i Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu. Ali veća svjetlost koja je nama dana ne treba nas navesti da preziremo ono što je u prošlim vremenima objavljeno u simbolima o Spasitelju koji dolazi. Kristovo evanđelje baca svjetlost na židovsko uređenje i daje smisao obrednom zakonu. Kako otkrivamo nove istine, a ono što smo znali postaje jasnije, Božji karakter i namjera se pokazuje u njegovim postupcima prema izabranom narodu. Svaka dodatna zraka svjetlosti koju primamo pruža nam jasnije razumijevanje plana spasenja koji je izvršenje božanske volje za spasenje čovjeka. Mi sada vidimo ljepotu i snagu nadahnute riječi i proučavamo njene stranice s dubljim i većim zanimanjem.{PP 367.4}
Mnogi misle da je Bog odvojio Židove od ostalog svijeta, da je njegova ljubav i briga u velikoj mjeri bila povučena od ostatka svijeta i usredotočena na Izrael. Ali Božja namjera nije bila da njegov narod podigne zid podjele između sebe i svojih bližnjih. Srce beskonačne Ljubavi doseže do svih stanovnika emaljskih. Premda su ga oni odbacili, On im se neprekidno nastoji otkriti i učiniti ih sudionicima svoje ljubavi i milosti. Izabrani narod je primio njegov blagoslov da bi mogao blagosloviti druge.{PP 368.1}
Bog je pozvao Abrahama, ukazao mu čast i učinio ga naprednim, a patrijarhova je vjernost bila svjetlost narodima u svim zemljama u kojima je boravio. Abraham se nije ogradio od ljudi oko sebe. On je održavao prijateljske odnose s kraljevima okolnih naroda, a neki od njih su prema njemu postupali s velikim poštovanjem. Njegovo poštenje i nesebičnost, njegova hrabrost i dobronamjernost prikazivali su Božji karakter. Bog se kroz svog predstavnika otkrivao u Mezopotamiji, Kanaanu, Egiptu, pa čak i stanovnicima Sodome.{PP 368.2}
Tako se Bog kroz Josipa prikazao Egipćanima i svim narodima povezanima s tim moćnim kraljevstvom. Zašto je Bog odlučio uzdignuti Josipa tako visoko medu Egipćanima? On je mogao naći neki drugi način da ostvari svoje namjere za Jakovljevu djecu, ali njegova je želja bila da Josipa učini vidjelom i smjesti ga u kraljevsku palaču kako bi se nebeska svjetlost mogla proširiti blizu i daleko. Svojom milošću i praved-nošću, čistoćom i dobronamjernošću u svakodnevnom životu, svojim predanjem interesima naroda, i to idolopokloničkog naroda, Josip je bio Kristov predstavnik. Neznabožački je narod u svom dobročinitelju, kome je cijeli Egipat ukazivao hvalu i slavu, vidio ljubav njegovog Stvoritelja i Otkupitelja. Bog je isto tako kroz Mojsija postavio vidjelo pored prijestolja najvećeg kraljevstva na zemlji, da svi koji mogu spoznaju istinitog i živog Boga. Egipćani su primili sve ovo svjetlo prije no što je Bog digao svoju ruku da ih kazni.{PP 368.3}
Tijekom izbavljenja Izraela iz Egipta nadaleko se raširilo znanje o Božjoj sili. Ratoborni narod u Jerihonskoj utvrdi je drhtao. “Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce”, rekla je Ra-haba, “i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.” (Jš 2,11) Stoljećima nakon izlaska filistejski su svećenici podsjetili svoj narod na egipatska zla i opomenuli ih protiv protivljenja izraelskom Bogu.{PP 369.1}
Bog je pozvao Izraela, uzvisio ga i blagoslovio, ne da oni poslušnošću Zakonu prime naklonost i postanu isključivi primatelji njegovih zapovijedi, već da se kroz njih On otkrije svim stanovnicima zemaljskim. Da bi ostvario ovu namjeru, On im je zapovjedio da ostanu odvojeni od idolopokloničkih naroda oko njih.{PP 369.2}
Bogu su odvratni idolopoklonstvo i svi grijesi koji iz njega proistječu te je On zapovjedio svom narodu da se ne miješa s drugim narodima, “da ne čine ono što oni čine” i tako zaborave Boga. On im je zabranio ženidbu s idolopoklonicima da se njihova srca ne bi odvojila od Njega. Onda je kao i danas bilo potrebno da Božji narod ostane čist, “čuvati samog sebe čistim od ovog svijeta”. Oni moraju biti slobodni od njegovog duha, jer se on protivi istini i pravednosti. Međutim, Bog nije namjeravao da se njegov narod, u samodostatnoj isključivosti, zatvori od svijeta tako da ne može utjecati na njega.{PP 369.3}
Kristovi sljedbenici, poput njihova Gospodara, trebaju u svako doba biti svjetlost svijetu. Spasitelj je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji stoji na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”, to jest u svijetu. I On dodaje: “Vaše vidjelo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Mt 5,14-16) Upravo je to ono što su Henok, Abraham, Josip i Mojsije činili. Bog je namjeravao i da Izrael, njegov narod, to čini.{PP 369.4}
Njihovo vlastito nevjerno srce, koje je Sotona nadzirao, navelo ih je da sakriju svoju svjetlost umjesto da njome obasjavaju okolne narode. Isti licemjerni duh naveo ih je da slijede izopačene običaje neznabožaca i da se ograde ponosom isključivosti, kao da je Božja briga i ljubav bila samo nad njima.{PP 370.1}
Kao što Biblija opisuje dva zakona, jedan vječni i nepromjenjiv, a drugi privremen i prolazan, tako postoje i dva saveza. Savez milosti je prvo sklopljen s čovjekom u Edenu kada je nakon pada u grijeh primio božansko obećanje da će ženino sjeme satirati zmijinu glavu. Ovaj Savez je svim ljudima nudio oprost i pomoć milosti Božje da u budućnosti budu poslušni vjerom u Krista. On im je također obećavao vječni život uz uvjet vjernosti Božjem Zakonu. Tako su patrijarsi primili nadu u spasenje.{PP 370.2}
Isti Savez je obnovljen s Abrahamom u obećanju: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Post 22,18) Ovo obećanje je upućivalo na Krista. Tako ga je razumio Abraham (vidi Gal 3,8.16), i vjerovao da će Krist oprostiti grijehe. Ovo je bila vjera koja mu je uračunata kao pravednost. Ovaj zavjet s Abrahamom je podupirao autoritet Božjeg Zakona. Gospod se ukazao Abrahamu i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi.” (Post 17,1) Božje svjedočanstvo o njegovom vjernom sluzi bilo je: “Abraham je slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 25,6) I Bog mu je rekao: “Savez svoj sklapam između sebe i tebe – Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.” (Post 17,7){PP 370.3}
Premda je ovaj Savez sklopljen s Adamom i obnovljen s Abrahamom, on nije mogao biti potvrđenim sve do Kristove smrti. On je postojao na temelju Božjeg obećanja od prvog nagovještaja otkupljenja, a prihvaćan je vjerom. Ipak, kad ga je Krist potvrdio, nazvan je novim Savezom. Božji Zakon je bio temelj Saveza koji je jednostavno bio dogovor za vraćanje ljudi u sklad s božanskom voljom, stavljajući ih u položaj u kojem mogu slušati Božji Zakon.{PP 370.4}
Prvi sporazum, koji Sveto pismo naziva stari Savez, sklopljen je između Boga i Izraela na Sinaju, a potvrđen je krvlju žrtava. Abrahamov savez je potvrđen Kristovom krvlju i naziva se drugi ili novi Savez, jer je krv kojom je zapečaćen prolivena nakon krvi prvog Saveza. Da je novi Savez vrijedio u Abra-hamovo vrijeme, očituje se u činjenici da je potvrđen i obećanjem i Božjom zakletvom, “dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti” (Heb 6,18).{PP 371.1}
Ali ako je Abrahamov Savez sadržavao obećanje o otkupljenju, zašto je na Sinaju sklopljen drugi Savez? Narod je u ropstvu u velikoj mjeri zaboravio Boga i načela Abrahamova Saveza. Bog mu je izbavljenjem iz Egipta pokušao otkriti svoju silu i milost kako bi ga naveo da ga ljubi i vjeruje mu. On ga je preveo preko Crvenog mora, gdje je, zbog Egipćana koji su ga progonili, bijeg izgledao nemoguć, da bi razumio svoju bespomoćnost i potrebu za božanskom pomoći, a onda mu je donio izbavljenje. Tako su Izraelci bili ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu i povjerenjem da će im njegova sila pomagati. On ih je vezao za sebe kao njihov Izbavitelj iz tjelesnog ropstva.{PP 371.2}
Ali u njihove umove je trebalo usaditi jednu veću istinu. Živeći usred idolopoklonstva i pokvarenosti oni nisu imali istinsku predodožbu o Božjoj svetosti, o veličini grijeha u vlastitim srcima, njihovoj potpunoj nesposobnosti da sami poslušaju Božji Zakon i potrebi za Spasiteljem. Oni su sve ovo tek trebali naučiti.{PP 371.3}
Bog ih je doveo do Sinaja, pokazao im svoju slavu, dao im svoj Zakon s obećanjem o velikim blagoslovima uz uvjet poslušnosti: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez,… vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, svet narod.” (Izl 19,5.6) Narod nije shvatio grješnost svojih srca, da je bez Krista nemoguće držati Božji Zakon te su oni spremno sklopili Savez s Bogom. Uvjereni da sami mogu postići pravednost, oni su izjavili: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” (Izl 24,7) Oni su bili svjedoci objavljivanja Zakona u zapanjujućem veličanstvu, da su drhtali od straha u podnožju gore, a ipak samo nekoliko tjedana kasnije oni su raskinuli Savez s Bogom i klanjali se livenim kipovima. Nisu se mogli nadati primanju Božje naklonosti kroz Savez koji su prekršili, i sada uviđajući svoju grješnost i potrebu za oprostom, oni su osjetili potrebu za Spasiteljem koji se otkrio u Abrahamovom Savezu i kojeg je žrtveni sustav nagovještavao. Oni su se sada vjerom i ljubavlju bili vezali s Bogom kao svojim Izbaviteljem iz ropstva grijeha. Sada su bili spremni cijeniti blagoslove novog Saveza. {PP 371.4}
Uvjeti starog Saveza su bili: poslušaj i živi: “Tko ih vrši, u njima će naći život.” (Ez 20,11; Lev 18,5) Ali, “Proklet bio koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih.” (Pnz 27,26) Novi Savez je bio utemeljen na “boljim obećanjima”, na obećanju o oprostu grijeha i milosti Božjoj koja obnavlja srce i dovodi ga u sklad s načelima Božjeg Zakona. “Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ču svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce… jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih više neću spominjati.” (Jer 31,33.34){PP 372.1}
Isti Zakon koji je bio napisan na kamenim pločama Sveti Duh je napisao na pločama srca. Umjesto da pokušavamo postići svoju vlastitu pravednost, mi prihvaćamo Kristovu pravednost. Njegova krv čisti naše grijehe. Njegova se poslušnost pripisuje nama. Tada će srce obnovljeno Svetim Duhom donijeti plodove Duha. Mi ćemo Kristovom milošću živjeti životom poslušnosti Božjem Zakonu koji je napisan na našim srcima. Budući da imamo Kristov Duh, mi ćemo hodati kao što je On hodio. On je preko proroka o sebi rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Ps 40,8) Dok je živio medu ljudima, On je rekao: “On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Iv 8,29){PP 372.2}
Apostol Pavao jasno pokazuje odnos između vjere i Zakona u novom Savezu. On kaže: “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” “Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan”, on nije mogao opravdati čovjeka jer čovjek zbog svoje grješne naravi nije mogao držati Zakon, “ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispuniopravedni zahtjev Zakona.” (Rim 5,1; 3,31; 8,3.4){PP 373.1}
Božje djelo je u svima isto, premda postoje različiti stupnjevi razvitka i različiti prikazi njegove sile da bi udovoljio potrebama ljudi u različitim vremenima. Počevši s prvim obećanjem evanđelja, od doba patrijaraha do izraelskog razdoblja, čak i do današnjih dana, u planu otkupljenja se postupno otkriva Božja namjera. Spasitelj, slikovito prikazan obredima i propisima židovskog zakona, isti je onaj koji se otkrio u Evanđeljima. Oblaci koji su obavijali njegov božanski lik su nestali, i Isus se, Otkupitelj svijeta, otkrio. On koji je objavio Zakon sa Sinaja i Mojsiju dao uredbe obrednog zakona isti je onaj Isus koji je izgovorio propovijed na Gori. Velika načela Božje ljubavi, koja On iznosi kao temelj Zakona i Proroka, samo su neprestano ponavljanje onoga što je On preko Mojsija rekao izraelskom narodu: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4.5) “Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.” (Lev 19,18) U oba razdoblja učitelj je isti. Božji su zahtjevi isti. Načela njegove vladavine su ista. Jer sve proizlazi iz Njega, “u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene” Jak 1,17).{PP 373.2}
33 Od Sinaja do Kadeša
Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 11 i 12.
Izrael nije počeo s gradnjom Svetišta odmah po svom dolasku na Sinaj. Sveta je građevina podignuta na početku druge godine nakon izlaska. Nakon toga je slijedilo posvećenje svećenika, proslava Pashe, prebrojavanje naroda i završetak različitih priprema nužnih za građansko i vjersko uređenje, tako da su kod Sinaja bili utaboreni gotovo godinu dana. Ovdje je bogoslužje poprimilo određeniji oblik, dani su zakoni za upravljanje narodom, a uvedena je i učinkovitija organizacija kao priprema za ulazak u Kanaansku zemlju.{PP 374.1}
Temeljita organizacija, njena savršenost i jednostavnost, bila su obilježja izraelske uprave. Red koji se tako upadljivo očitovao u savršenstvu i uređenju Božjih stvorenih djela očitovao se i u izraelskom uređenju. Bog je bio središte autoriteta i uprave, Izraelov vrhovnik. Mojsije je bio njihov vidljivi voda koga je Bog imenovao da u njegovo ime provodi zakone. Kasnije je između plemenskih starješina izabran savjet sedamdesetorice da bi pomagali Mojsiju u općim narodnim poslovima. Zatim su dolazili svećenici koji su komunicirali s Gospodom u Svetištu. Poglavari ili knezovi su upravljali plemenima, a njima su bili podloženi: “tisućnici, stotnici, pedesetnici, desetnici i vaši plemenski nadglednici” (Pnz 1,15). {PP 374.2}
Izraelski tabor je bio detaljno uređen. Podijeljen je bio na tri velika dijela, i svaki je dio imao određeno mjesto u taboru. U središtu se nalazio Šator, stalno prebivalište nevidljivog Kralja. Oko njega su bili smješteni svećenici i Leviti, a oko njih su bila utaborena ostala plemena.{PP 374.3}
Levitima je bila povjerena odgovornost za Šator i sve što je njemu pripadalo u taboru kao i tijekom putovanja. Kad su kretali na put, oni su trebali sklopiti sveti šator, a kad su došli do mjesta taborovanja, oni su ga morali podizati. Nijednoj osobi iz drugog plemena, pod prijetnjom smrti, nije bilo dopušteno da priđe blizu. Leviti su bili podijeljeni na tri skupine, potomci tri sina Levijeva, a svakoj je bio dodijeljen poseban položaj i posao. Ispred Šatora, najbliže njemu, bili su Mojsijev i Aronov šator. Na jugu su bili Kehatovci, čija je dužnost bila da se brinu za Kovčeg i ostali namještaj. Na sjeveru su bili Merarijevci, koji su bili odgovorni za stupce, prječice, trenice, a iza šatora su bili Geršoniti, kojima je bila povjerena briga za zavjese i pokrivala.{PP 375.1}
Određen je i položaj svakog plemena. Svako pleme je u tabor ulazilo pod svojim stijegom kao što je Gospod zapovjedio: “Neka Izraelci logoruju svaki kod svoje zastave, pod znakovima svojih pradjedovskih domova.” “Kako taboruju, onako neka i stupaju: svatko pod svojom zastavom.” (Br 2,2.17) Svjetini koja se pridružila Izraelu iz Egipta nije bilo dopušteno stanovati na istom prostoru s ostalim plemenima, već su morali stanovati na rubu tabora, a njihovi su potomci bili isključeni iz zajednice sve do trećeg naraštaja (Pnz 23,7.8).{PP 375.2}
U cijelom taboru i njegovoj okolici bila je propisana stroga čistoća i red. Provodili su se strogi higijenski zakoni. Svakoj nečistoj osobi ulazak je u tabor bio zabranjen. Ove mjere su bile neizostavne da bi se medu ogromnim mnoštvom očuvalo zdravlje. Da bi Izrael mogao uživati u prisutnosti svetog Boga, nužan je bio savršeni red i čistoća. On je rekao: “Ta Jahve, Bog tvoj, ide posred tvoga tabora da te štiti i da ti predaje tvoje neprijatelje. Stoga i tvoj tabor treba da- bude svet.” (Pnz 23,15){PP 375.3}
Na svim Izraelovim putovanjima “Kovčeg Jahvina saveza išao je pred njima… da im potraži mjesto odmora” (Br 10,33). Na čelu je stupao sveti Kovčeg s Božjim Zakonom kojeg su nosili Kehatovi sinovi, koji je sadržavao Božji Zakon. Pred njim su išli Mojsije i Aron, a svećenici koji su nosili srebrne trube nalazili su se u blizini. Mojsije je ovim svećenicima davao upute koje su oni zvucima trube prenosili narodu. Dužnost svakog plemenskog nadglednika je bila da pruži jasne upute o pravcu kretanja koji su trube naznačile. Tko god je zanemario da se pokori danim uputama, bio je kažnjen smrću.{PP 375.4}
Bog je Bog reda. Sve što je u vezi s Nebom u savršenom je redu, a podređenost disciplini obilježuje kretanje anđeoskih vojski. Uspjeh dolazi samo uz red i skladno djelovanje. Bog danas zahtijeva red i sustav u svom Djelu kao i u vrijeme Izraela. Svi koji rade za Njega trebaju razumno raditi, a ne na nepromišljen i neplanski način. On želi da se njegovo Djelo obavlja vjerno i s točnošću da On na njega može staviti svoj pečat odobrenja.{PP 376.1}
Bog je vodio Izraelce na njihovim putovanjima. Spuštanje stupa od oblaka označavalo je mjesto njihova taborovanja, i sve dok su trebali ostati u taboru, oblak je počivao nad Šatorom. Kad su trebali nastaviti svoje putovanje, on se uzdizao iznad svetog Šatora. Zaustavljanja i polasci su obilježavani svečanim prizivanjem Gospoda. Kad bi Kovčeg polazio, Mojsije bi rekao: “Ustani, Jahve! Neprijatelji tvoji neka se rasprše! Koji tebe mrze, nck bježe pred tobom!” A kad bi se zaustavljao, kazao bi: “Vrati se, o Jahve! Izraelu ti si kao bezbroj tisuća!” (Br 10,35.36){PP 376.2}
Razdaljina od jedanaest dana putovanja dijelila je Sinaj od Kadeša, na granici Kanaana. Kad je oblak dao posljednji znak da se krene naprijed, izraelski je narod ponovno pošao na put s mišlju da će brzo ući u dobru zemlju. Jahve je učinio čuda da bi ih izveo iz Egipta, a kakve blagoslove trebaju sada očekivati kad su službeno sklopili zavjet da prihvaćaju Njega kao svog Suverena, a On ih priznao kao izabrani narod Svesilnoga! Ipak, mnogi su s oklijevanjem napustili mjesto gdje su tako dugo taborovali. Oni su ga gotovo počeli smatrati domom.{PP 376.3}
U zaklonu ovih granitnih zidova Bog je okupio svoj narod, odvojen od ostalih naroda, da mu ponovi svoj sveti Zakon. Oni su voljeli promatrati svetu planinu, na čijim se grubim vrhovima i ogoljelim grebenima tako često prikazivala božanska slava. Prizor je bio tako usko povezan s prisutnošću Boga i svetih anđela da se činilo previše svetim za odlazak u lakomislenom raspoloženju ili s veseljem.{PP 376.4}
Međutim, kad su trubači dali znak, cijeli je tabor pošao naprijed, sa Šatorom u sredini, a svako se pleme nalazilo na određenom mjestu pod svojim znakom. Sve su oči bile usmjerene da vide u kojem će ih pravcu oblak povesti. Kad je krenuo prema istoku, gdje su se nalazile samo gomile planina, mračne i puste, u mnogim se srcima pojavio osjećaj žalosti i sumnje.{PP 377.1}
Kako su napredovali, put je postajao sve teži. Put je prolazio kroz stjenoviti krš i neplodnu pustinju. Posvuda oko njih je bila pustinja: “po zemlji pustoj, jedva prohodnoj, po zemlji mračnoj i suhoj, po zemlji kojom nitko ne prolazi, nit se tko nastanjuje” (Jer 2,6). Kamenite klisure, blizu i daleko, bile su preplavljene muškarcima, ženama, djecom, životinjama i kolima, dugim kolonama stada. Napredovali su sporo i naporno, a mnoštvo, nakon dugog razdoblja taborovanja, nije bilo spremno izdržati opasnosti i teškoće putovanja.{PP 377.2}
Nakon tri dana putovanja čuli su se otvoreni prigovori. Oni su dolazili iz svjetine, od koje se mnogi nisu posvema sjedinili s Izraelom i koji su neprekidno tražili povod za zamjerke. Pri-govarači nisu bili zadovoljni pravcem kretanja te su neprekidno tražili pogreške na putu kojim ih je Mojsije vodio, premda su dobro znali da je on, kao i oni, slijedio oblak koji ih je vodio. Nezadovoljstvo je bilo zarazno te se uskoro raširilo taborom.{PP 377.3}
Ponovno su počeli vikati tražeći da jedu mesa. Premda je mane bilo u obilju, oni nisu bili zadovoljni. Izraelci su, tijekom svog robovanja u Egiptu, bili prisiljeni živjeti na najjednostavnijoj hrani, ali apetit oblikovan oskudicom i teškim radom učinio ju je ukusnom. Međutim, mnogi Egipćani koji su bili s njima, navikli su se na bogatu hranu i oni su prvi prigovorili. Prilikom davanja mane, neposredno prije Izraelovog dolaska na Sinaj, Gospod im je dao meso kao odgovor na njihove povike, ali samo za jedan dan.{PP 377.4}
Bog im je jednostavno mogao dati meso kao što im je dao manu, ali je ovo ograničenje bilo za njihovu dobro. Njegova je namjera bila da im da hranu koja je prikladnija za njihove potrebe od teške hrane na koju su se navikli u Egiptu. Iskvareni apetit je trebalo učiniti zdravijim da mogu uživati u hrani koja je prvotno dana čovjeku, u plodovima zemlje što ih je Bog dao Adamu i Evi u Edenu. To je bio razlog zbog kojeg je Izrael u velikoj mjeri bio lišen životinjske hrane.{PP 378.1}
Sotona ih je kušao da ovo ograničenje smatraju nepravednim i surovim. Poticao ih je da žude za zabranjenim stvarima, jer je vidio da neobuzdano popuštanje apetitu doprinosi odavanju osjetilnim zadovoljstvima, a na taj način može lakše nadzirati ljude. Tvorac bolesti i jada hvata ljude tamo gdje može ostvariti najveći uspjeh. Kušnjama apetita on je, u velikoj mjeri, naveo ljude na grijeh od vremena kad je naveo Evu da jede sa zabranjenog drveta. On je na isti način navodio Izrael da mrmlja protiv Boga. Neumjerenost u prehrani i pijenju, koja uzrokuje popuštanje niskim strastima, priprema put da ljudi zanemare sve moralne obveze. Kad ih napadnu kušnje, oni nemaju snage oprijeti im se.{PP 378.2}
Bog je Izraelce izveo iz Egipta da bi ih naselio u Kanaanskoj zemlji kao čist, svet i sretan narod. Da bi ostvario ovaj cilj, On ih je za njihovo dobro i dobro njihova potomstva podvrgnuo disciplini. Da su bili voljni odreći se apetita, iz poslušnosti njegovim mudrim ograničenjima, slabost i bolesti ne bi im bile poznate. Njihovi bi potomci bili tjelesno i mentalno snažni. Oni bi imali jasno razumijevanje istine i dužnosti, oštru sposobnost razlučivanja i zdravo rasuđivanje. Ali njihova ne-voljnost da se pokore Božjim ograničenjima i zahtjevima u velikoj ih je mjeri spriječila da dostignu visoko mjerilo koje je On želio da oni dostignu i prime blagoslove što ih je On bio spreman dati. {PP 378.3}
Psalmist kaže: “Boga su kušali u srcima svojim ištuć jela svojoj pohlepnosti. Prigovarali su Bogu i pitali: ‘Može li Gospod stol u pustinji prostrti? Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha i mesa pružiti svome narodu?’ Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela.” (Ps 78,18-21) Tijekom putovanja od Crvenog mora do Sinaja mrmljanja i bune su bile česte, ali iz sažaljenja prema njihovu neznanju i sljepoći Bog nije želio kazniti njihov grijeh. Ali otada On im se otkrio na brdu Horeb. Oni su primili veliku svjetlost jer su bili svjedoci Božjeg veličanstva, sile i milosti, te je njihovo nezadovoljstvo i nevjerovanje navuklo na njih veću krivicu. Nadalje, oni su se zavjetovali da će prihvatiti Jahvu kao svog kralja i slušati njegov autoritet. Njihovo mrmljanje je sada bilo pobuna, i kao takvo, ono je moralo biti strogo i očito kažnjeno ako je Izrael trebalo sačuvati od anarhije i propasti. “Jahvin oganj izbi medu njima i spali jedan kraj tabora.” Najveći su krivci medu onima koji su prigovarali pobijeni munjama koje su sijevale iz oblaka. {PP 379.1}
Narod je u strahu vapio Mojsiju da se moli Gospodu za njih. On je to i učinio, a vatra se ugasila. Kao spomenik na ovu kaznu, on je ovo mjesto nazvao Tabera, vatra.{PP 379.2}
Međutim, zlo se uskoro pogoršalo. Umjesto da preživjele navede na poniznost i pokajanje, ova strašna kazna je naizgled samo povećala njihovo mrmljanje. Narod se sa svih strana okupljao pred vratima svojih šatora, plačući i naričući. “Svjetinu koja se oko njih skupila obuzme pohlepa za jelom. Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: ‘Tko će nas nasititi mesom!’ Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.’” Oni su tako pokazali svoje nezadovoljstvo hranom koju im je Stvoritelj davao. Ipak, oni su stalno primali dokaze da je ona prilagođena njihovim potrebama: usprkos teškoćama kroz koje su prolazili u njihovim plemenima nijedan nije onemoćao.{PP 379.3}
Mojsijevo srce se ražalostilo. On se molio da Izrael ne bude uništen, premda je njegovo vlastito potomstvo moglo postati velik narod. Iz ljubavi prema njima on se molio da njegovo ime bude izbrisano iz knjige radije nego da oni budu uništeni. On je sve doveo u opasnost zbog njih, a to je bio njihov odgovor. Oni su za sve ove teškoće, čak i njihove zamišljene patnje, optuživali njega, a njihovo bezbožno prigovaranje teret je brige i odgovornosti pod kojim je teturao činio dvostruko težim. On se u svojoj žalosti našao u kušnji da posumnja i u Boga. Njegova molitva je zvučala gotovo kao prigovor: “Zašto zlostavljaš slugu svoga – upravi Mojsije riječ Jahvi. – Zašto nisam stekao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda?… Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam mesa da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me.” {PP 379.4}
Gospodin je odgovorio na njegovu molitvu i naredio mu da okupi sedamdeset starješina izraelskih, ljude koji su, osim što su bili najstariji, imali dostojanstvo, zdravo rasuđivanje i iskustvo. “Dovedi ih u Šator sastanka, pa neka ondje zauzmu svoja mjesta s tobom.” On je rekao: “Ja ću sići i ondje s tobom govoriti; uzet ću nešto duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih. Tako će s tobom nositi teret naroda, da ga ne nosiš sam.” {PP 380.1}
Bog je dopustio Mojsiju da sam izabere najvjernije i najdjelotvornije ljude s kojima će zajedno nositi odgovornost. Njihov će mu utjecaj pomoći da obuzdava nasilje naroda i smiruje pobune, a ipak je na kraju njihovo imenovanje bilo uzrok ozbiljnog zla. Oni nikada ne bi bili izabrani da je Mojsije pokazao vjeru u dokaze o Božjoj sili i dobroti koje je vidio. Ali on je uveličao svoj vlastiti teret i službu i gotovo izgubio iz vida činjenicu da je on bio samo oruđe kojim je Bog radio. Nije bilo ni najmanjeg izgovora za njegovo popuštanje duhu prigovaranja koji je bio izraelovo prokletstvo. Da se on u potpunosti oslonio na Jahvu, Gospod bi ga neprekidno vodio i dao mu snagu za sve krize. {PP 380.2}
Mojsiju je naređeno da pripremi narod za ono što je Bog s njima namjeravao učiniti: “Za sutra se posvetite, i jest ćete mesa, jer ste mrmljali u uši Jahvi govoreći: ‘Tko će nas nasititi mesa? U Egiptu nam je bilo dobro.’ Jahve će vam, dakle, dati mesa da jedete. Nećete ga samo jesti jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana, nego cio mjesec, sve dok vam ne izbije na nosnice i ne ogadi vam se, jer ste odbacili Jahvu koji je medu vama, mrmljajući pred njim riječima: ‘Zašto smo uopće odlazili iz Egipta! ” {PP 380.3}
“Narod u kojem se nalazim”, uzviknuo je Mojsije, “ima šest stotina tisuća pješaka, a ti kažeš: Mesa ću im dati da jedu mjesec dana. Može li im se naklati sitne i krupne stoke da im dostane? Mogu li im se sve ribe iz mora zgrnuti da im bude dosta?”{PP 381.1}
On je ukoren zbog nepovjerenja: “Zar je ruka Jahvina tako kratka? Sad ćeš vidjeti hoće li se obistiniti moja riječ ili neće.”{PP 381.2}
Mojsije je zajednici ponovio Gospodnje riječi i obznanio imenovanje sedamdeset starješina. Govor velikog vode ovim izabranim ljudima može služiti kao uzorak sudskog integriteta sucima i zakonodavcima suvremenog doba: “Saslušajte svoju braću; sudite pravedno između čovjeka i njegova brata pridošlice. U suđenju nemojte biti pristrani; saslušajte maloga kao i velikoga. Ne bojte se nikoga! Ta sud je Božji.” (Pnz 1,16.17){PP 381.3}
Mojsije je onda sazvao sedamdesetoricu kod Šatora. “Jahve side u oblaku i poče s njim govoriti. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.” Kao učenici na Dan Duhova, i oni su bili obdareni silom odozgo. Bog ih je na taj način htio pripremiti za njihov posao i ukazati im čast u prisutnosti naroda da bi u njih imali povjerenja kao u božanski izabrane ljude koji su se trebali pridružiti Mojsiju u upravljanju Izraelom.{PP 381.4}
Bio je to još jedan dokaz o plemenitom, nesebičnom duhu velikog vode. Dvojica od sedamdesetorice, ponizno se smatrajući nedostojnim ovog odgovornog položaja, nisu se pridružili svojoj braći u Šatoru, ali Duh Božji je sišao na njih tamo gdje su bili te su i oni prorokovali. Kad je to Jošui rečeno, on je želio provjeriti ovu nepravilnost strahujući da to potiče na podjelu. Ljubomorno čuvajući čast svog gospodara, on je rekao: “Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Odgovor je glasio: “Zar si zavidan zbog mene? Oh kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svog duha!”{PP 381.5}
Snažan vjetar koji je puhao s mora donio je jata prepelica, “na dan hoda i s ove i s one strane tabora, na dva lakta iznad zemlje” (Br 11,31). Narod je radio cijeli taj dan i noć te sljedeći dan, skupljajući hranu koja mu je bila tako čudesno dana. Prikupljene su ogromne količine. “Onaj koji ih je skupio najmanje imao je deset homera.” Sve što se nije moglo trenutno trošiti očuvano je sušenjem tako da je zaliha, kao što je obećano, bila dovoljna za cijeli mjesec.{PP 382.1}
Bog je dao narodu ono što nije bilo za njihovo najveće dobro jer su oni to ustrajno željeli. Oni nisu bili zadovoljni onim stvarima koje bi im koristile. Njihove su pobunjeničke želje ispunjene, ali oni su morali snositi posljedice. Jeli su bez ograničenja i njihova je neumjerenost ubrzo kažnjena. “Jahve udari narod strašnim pomorom.” Velik broj ljudi je umro od groznice dok su najveći krivci medu njima pobijeni čim su okusili hranu za kojom su žudjeli.{PP 382.2}
U Haserotu, sljedećem mjestu taborovanja nakon napuštanja Tabere, Mojsija je čekalo još veće razočaranje. Aron i Moj-sije su zauzimali vodeće, uzvišene položaje u Izraelu. Obojica su bili obdareni proročkim darom, a Bog ih je ujedinio s Moj-sijem u izbavljenju Izraelaca. “… poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu” (Mih 6,4), bile su Gospodnje riječi kroz proroka Miheja. Snaga Mirjaminog karaktera se rano pokazala kad je kao dijete, pored Nila, pazila malu košaricu u kojoj je bilo skriveno dijete Mojsije. Bog je njenu samokontrolu i taktičnost iskoristio kao oruđe za očuvanje izbavitelja njegovog naroda. Bogato obdarena pjesničkim darom i pjevanjem Mirjani je predvodila izraelske žene u pjesmi i igranju na obalama Crvenog mora. Prema naklonosti naroda i časti Neba Mirjani je bila druga do Mojsija i Arona. Ali zlo koje je unijelo neslogu na Nebu pojavilo se u srcu ove izraelske žene i ona nije propustila da nade pristaše u svom nezadovoljstvu.{PP 382.3}
Mirjani i Aron nisu pitani za savjet prilikom imenovanja sedamdeset starješina i to je izazvalo njihovu zavist prema Mojsiju. U vrijeme Jitrova posjeta, dok su Izraelci putovali prema Sinaju, Mojsijevo spremno prihvaćanje tastova savjeta izazvalo je u Aronu i Mirjami strah da je njegov utjecaj na velikog vodu veći od njihovog. Oni su smatrali da je uspostavljanjem savjeta sedamdesetorice starješina njihov položaj i autoritet zanemaren. Mirjani i Aron nikada nisu iskusili teret brige i odgovornosti koja je počivala na Mojsiju, ali budući da su oni bili izabrani da mu pomognu, smatrali su da jednako dijele teret vodstva te su imenovanje dodatnih pomoćnika smatrali nepotrebnim.{PP 382.4}
Mojsije je, kao nijedan drugi čovjek, osjećao važnost velikog djela koje mu je bilo povjereno. On je uvidio svoje vlastite slabosti te je Boga učinio svojim savjetnikom. Aron je više cijenio sebe, a manje vjerovao Bogu. On je popustio kad mu je bila povjerena odgovornost, pružajući dokaze o slabosti karaktera svojim sramotnim pristajanjem na idolopokloničko bogoslužje kod Sinaja. Ali Mirjani i Aron su, zaslijepljeni ambicijama i zavišću, izgubili to iz vida. Bog je naročito počastio Arona kad je njegovu obitelj imenovao za svetu svećeničku službu, međutim čak i to je sada uvećalo njegovu želju za samouzviše-njem. “Zar je samo Mojsiju govorio Jahve? — rekoše mu. — Zar i nama nije govorio?” Smatrajući da im je Bog odao jednaku čast, oni su smatrali da imaju pravo na isti položaj i autoritet.{PP 383.1}
Popuštajući duhu nezadovoljstva Mirjam je našla razlog za prigovor u događajima kojima je upravljao sam Bog. Mojsijev brak njoj nije bio po volji. To što je on izabrao ženu iz drugog naroda, umjesto da uzme ženu medu Izraelkama, bila je uvreda njenoj obitelji i nacionalnom ponosu. Prema Zipori su postupali s loše skrivenim prijezirom.{PP 383.2}
Premda je nazvana “Kušanka” (Br 12,1), Mojsijeva je žena bila Midjanka, potomak Abrahama. Njen se izgled razlikovao od izgleda Izraelaca u tome što je boja njenog lica bila nešto tamnija. Premda nije bila Izraelka, Zipora je obožavala istinitog Boga. Ona je bila stidljive, povučene naravi, nježna i osjećajna, i vrlo osjetljiva na prizore patnje. Zbog toga se Mojsije, na putu za Egipat, složio da je vrati u Midjan. Želio ju je poštedjeti boli koju bi gledala kad kazne sustignu Egipćane.{PP 383.3}
Kad se Zipora ponovno pridružila svom mužu u pustinji, ona je vidjela da je teret odgovornosti iscrpljivao njegovu snagu i priopćila Jitru svoj strah, a on je onda predložio mjere za njegovo olakšanje. To je bio glavni razlog Mirjaminog neslaganja sa Ziporom. Pateći zbog navodnog zanemarivanja Arona i nje, ona je smatrala da je Mojsijeva žena uzrok tome i zaključila da ga je njen utjecaj spriječio da se, kao i ranije, savjetuje s njima. Da je Aron odlučno stao na stranu pravde, mogao je spriječiti zlo, ali umjesto da ukaže Mirjami na grješnost njenog ponašanja, on je suosjećao s njom, slušao njene prigovore i tako postao sudionik u njenoj zavisti. {PP 384.1}
Mojsije je bez prigovora podnio njihove optužbe. Bilo je to iskustvo koje je stekao tijekom godina rada i čekanja vi Mid-janu, gdje se razvio duh poniznosti i strpljivog čekanja, koji je Mojsija pripremio da se strpljivo suoči s nepovjerenjem i mrmljanjem naroda, ponosom i zavišću onih koji su trebali biti njegovi nepokolebljivi pomoćnici. Mojsije “je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji”, i stoga je njemu od svih drugih darovana božanska mudrost i vodstvo. Sveto pismo kaže: ‘On ponizne upravdi vodi i uči malene putu svome.” (Ps 25,9) Gospod vodi ponizne jer prihvaćaju pouke, jer su voljni učiti. Oni imaju iskrenu želju da saznaju i vrše Božju volju. Spasiteljevo obećanje glasi: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (Iv 7,17) Preko apostola Jakova On kaže: “Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište u Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” Q:ik 1,5) Ali njegovo obećanje je upućeno samo onima koji su u cijelosti voljni slijediti Gospoda. Bog ne vrši pritisak ni na čiju volju, stoga On ne može voditi one koji su previše ponosni da bi naučili, koji tvrdoglavo idu svojim putem. 0 čovjeku koji sumnja, koji želi slijediti svoju volju, premda tvrdi da čini Božju volju, rečeno je: “Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina.” (Jak 1,7){PP 384.2}
Bog je izabrao Mojsija i dao mu svog Duha, a Mirjam i Aron su svojim mrmljanjem bili nevjerni ne samo prema svom izabranom vodi već i prema samom Bogu. Buntovni šaptači su pozvani pred Šator i suočeni licem u lice s Mojsijem. “U stupu oblaka side Jahve te stade na ulazu u Šator. Zovnu Arona i Mir-jamu.” Njihov proročki dar nije osporavan, i Bog im je možda govorio u viđenjima i snovima. Ali Mojsije, kojeg je Bog proglasio: “Od svih u kući mojoj najvjerniji je on”, imao je bliskiji odnos. Bog je s njim razgovarao “iz usta u usta”. “Kako se onda niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija? Uskipjevši gnjevom na njih, Jahve ode.” Oblak je nestao iz Šatora kao znak Božjeg nezadovoljstva, a Mirjam je oboljela. “Mirjam ogubavi, kao snijegom posuta.” Aron je bio pošteđen, ali mu je Mirja-mina kazna bila ozbiljan ukor. Sada kad je njihov ponos bio slomljen Aron je priznao njihov grijeh i molio da Bog ne dopusti da njegova sestra umre od ove odvratne i smrtonosne bolesti. Kao odgovor na Mojsijeve molitve guba je očišćena. Međutim, Mirjam je sedam dana bila izdvojena iz tabora. Simbol Božje naklonosti se nije ponovno spustio na Šator sve dok ona nije izopćena iz tabora. Iz poštovanja prema njenom visokom položaju i ožalošćena udarcem koji je primila, cijela je zajednica ostala u Haserotu, očekujući njen povratak.{PP 384.3}
Ovaj prikaz Božjeg nezdovoljstva imao je za svrhu da opomene cijeli Izrael i spriječi širenje duha nezadovoljstva i nepokornosti. Da Mirjamina zavist i nezadovoljstvo nisu bili vidljivo kažnjeni, to bi uzrokovalo veliko zlo. Zavist je jedna od naj-podlijih osobina ljudskog srca i jedna s najpogubnijim učincima. Mudri čovjek kaže: “Jarost je okrutna i srdžba žestoka a tko će odoljeti ljubomoru?” (Izr 27,4) Ljubomora je prva izazvala neslogu na Nebu, a popuštanje njoj judima je donijelo neizrecivo zlo. “Jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela.” 0ak 3,16){PP 385.1}
Ogovaranje ili osudivanje nečijih motiva i djela ne smije se olako uzimati. “Tko ocrnjuje svoga brata ili sudi svoga brata, ocrnjuje Zakon i sudi Zakon. A ako sudiš Zakon, nisi vršilac Zakona, nego njegov sudac.” 0ak 4,11)Postoji samo jedan sudac, On “će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca, i tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.” (1 Kor 4,5) A svi koji sude i osuđuju svoje bližnje, nezakonito prisvajaju Stvoriteljeva prava.{PP 385.2}
Biblija nas posebno uči da se čuvamo olakog iznošenja optužbi protiv onih koje je Bog pozvao da budu njegovi predstavnici. Apostol Petar, opisujući skupinu odbačenih grješnika, kaže: “Oni, obijesni i drski, ne boje se uvredljivim riječima napadati Slave, dok anđeli, iako su od njih jači i snažniji, ne izriču uvredljive osude protiv njih kod Gospodina.” (2 Pt 2,10.11) Pavao, poučavajući vode crkve, kaže: “Tužbe protiv svećenika ne primaj osim na osnovu dvaju ili triju svjedoka.” (1 Tim 5,19) On koji je vodama i učiteljima svoga naroda povjerio težak teret odgovornosti pozvat će na odgovornost ljude zbog načina na koji su postupali prema njegovim slugama. Mi moramo poštovati one kojima je Bog ukazao čast. Kazna koja je snašla Mirjam treba biti ukor svima koji popuštaju ljubomori i govore protiv onih kojima je Bog povjerio teret njegovog djela. {PP 386.1}
34 Dvanaest uhoda
Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 13 i 14.
Jedanaest dana nakon silaska s gore Horeb izraelski se narod utaborio kod Kadeša, u Paranskoj pustinji, nedaleko od granica obećane zemlje. Ovdje je narod predložio da se pošalju uhode radi izviđanja zemlje. Mojsije je ovu stvar iznio pred Gospoda i dobio dopuštenje s naredbom da se izabere po jedan od glavara iz svakog plemena. Ljudi su izabrani kako je bilo naloženo i Mojsije im je naredio da podu i izvide zemlju, kakva je, njen položaj i prirodna bogatstva, narod koji je u njoj živio, jesu li snažni ili slabi, veliki ili mali, te da ispitaju kakvoću zemlje, njenu plodnost i donesu plodove zemlje.{PP 387.1
Oni su otišli i izvidjeli cijelu zemlju, ušavši na južnu i nastavivši prema sjevernoj granici. Vratili su se nakon što su bili odsutni četrdeset dana. Izraelski je narod gajio velike nade, žarko ih očekujući. Vijest o povratku uhoda raširila se od plemena do plemena i svi su je radosno pozdravili. Narod je požurio u susret uhodama koji su izbjegli opasnosti ovog smjelog pothvata. Uhode su donijeli uzorke voća koji su pokazivali plodnost tla. Bilo je to vrijeme dozrijevanja grožđa i oni su donijeli tako velik grozd da su ga nosila dva čovjeka. Donijeli su i smokava i mogranja kojih je bilo u obilju.{PP 387.2}
Narod se radovao što će u posjed dobiti dobru zemlju i pozorno slušao dok je Mojsije primao izvještaj, da im ne promakne nijedna riječ. “Išli smo u zemlju u koju si nas poslao”, počeli su uhode. “Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova.” Narod je bio oduševljen, željan da posluša Gospodnji glas i odmah pode i zauzme zemlju. Međutim, nakon što su opisali ljepotu i plodnost zemlje, svi, osim dvojice uhoda, počeli su iznositi teškoće i opasnosti koje su se nalazile pred Izraelcima ako krenu u osvajanje Kanaana. Nabrajali su moćne narode naseljene u različitim dijelovima zemlje, rekavši da su gradovi veliki i utvrđeni, a narod koji u njima živi vrlo jak te da bi ih bilo nemoguće pokoriti. Oni su također izjavili da su vidjeli divove, sinove Anakove, te da je beskorisno razmišljati o zauzimanju zemlje.{PP 387.3}
Sada se .prizor promijenio. Dok su uhode iznosili mišljenje svojih nevjernih srca koja je Sotona ispunio obeshrabrenošću, nada i hrabrost su ustupili mjesto kukavičkom očajanju. Njihova nevjera bacila je tamnu sjenu na zajednicu, a moćna Božja sila, koja je tako često djelovala u korist izabranog naroda, bila je zaboravljena. Narod nije čekao da razmisli, nisu mislili da će im Onaj koji ih je dosad vodio sigurno dati zemlju, nisu se prisjetili kako ih je Bog prekrasno oslobodio iz ropstva, otvara jući put kroz more i uništavajući faraonovu vojsku koja ih je gonila. Ostavili su Boga postrani kao da isključivo ovise o vlastitoj snazi.{PP 388.1}
Oni su svojim nevjerstvom ograničili Božju silu i nisu vjerovali ruci koja ih je dosad pouzdano vodila. Oni su ponovili svoju prijašnju grešku i mrmljali protiv Mojsija i Arona: “To je dakle kraj svim našim nadama”, rekli su oni. “To je dakle zemlja radi koje prevalismo put čak iz Egipta da bismo je dobili.” Optužili su svoje vode da varaju narod i Izraelu donose teškoće.{PP 388.2}
Narod je očajavao u svom razočaranju i beznađu. Začulo se jadikovanje praćeno gunđanjem. Kaleb je shvatio situaciju i ohrabrio se da stane u obranu Božje riječi. On je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se suprotstavi zlom utjecaju svojih nevjernih suradnika. Narod je za trenutak zastao da posluša njegove riječi nade i ohrabrenja o dobroj zemlji. On nije porekao ono što je prethodno rečeno: zidovi su bili visoki, a Kana-anci snažni. Ali Bog je Izraelu obećao zemlju: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” pozivao je Kaleb.{PP 388.3}
Ali desetorica, koja su ga prekinula, prikazala su prepreke još crnjim bojama nego ranije. “Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas”, izjavili su oni. “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa.Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.”{PP 388.4}
Jednom kad su ovi ljudi pošli pogrešnim putem, oni su se tvrdoglavo usprotivili Kalebu, Jošui, Mojsiju i Bogu. Svaki naredni korak činio ih je još odlučnijim. Oni su bili odlučni da osujete sve napore da se osvoji Kanaan. Iskrivljavali su istinu da bi održali svoj opaki utjecaj. “Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovnike”, kazali su oni. To nije bio samo zao već i lažan izvještaj. Izvještaj je bio nedosljedan samom sebi. Uhode su rekli da je zemlja plodna i napredna, narod visokog rasta, a sve bi to bilo nemoguće da je klima bila tako nezdrava da se moglo reći kako “proždire svoje stanovništvo”. Ali kad narod popusti nevjerstvu, oni se stavljaju pod Sotoninu kontrolu i nitko ne može reći kako daleko će ih ona odvesti.{PP 389.1}
“Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše.” Uskoro je slijedilo protivljenje i otvorena pobuna. Sotona je imao potpuni nadzor, a narod je izgledao lišen razuma. Proklinjali su Mojsija i Arona, zaboravljajući da Bog sluša njihove zle riječi i da je Anđeo njegove prisutnosti, okružen stupom od oblaka, svjedok njihovog strašnog izljeva bijesa. Oni su ogorčeno vikali: “Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” Onda su se njihovi osjećaji podigli protiv Boga: “Zašto nas Jahve vodi u tu zemlju, da padnemo od mača, a žene naše i djeca da postanu roblje! Zar nam ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat! Jedan je drugome govorio: ‘Postavimo sebi vodu i vratimo se u Egipat!’” Oni time nisu optužili za prijevaru Mojsija, jer im je obećao zemlju koju ne mogu primiti. Otišli su tako daleko da su imenovali vodu da ih vodi u zemlju njihove patnje i ropstva iz koje ih je izbavila snažna ruka Svemoćnoga.{PP 389.2}
Poniženi i pogođeni, “Mojsije i Aron padoše ničice pred svom okupljenom izraelskom zajednicom”, ne znajući što da čine kako bi ih odvratili od njihove prenagljene i nerazumne namjere. Kaleb i Jošua su pokušali stišati galamu. U pocijepanoj odjeći kao znaku žalosti i ogorčenja oni su zašli medu narod, a njihovi su glasovi nadglasali buru njihovog jadikovanja i pobunjeničkog žalovanja: “Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo izvanredno je dobra. Ako nam Jahve bude dobrostiv, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je. To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Samo, nemojte se buniti protiv Jahve! Ne bojte se naroda one zemlje: ta on je zalogaj za nas. Oni su bez zaštite, a s nama je Jahve! Ne bojte ih se!” {PP 389.3}
Kanaanci su napunili mjeru svoje pokvarenosti i Gospod ih više nije htio trpjeti. Budući da je On uklonio svoju zaštitu, oni bi bili laka žrtva. Zemlja je Božjim zavjetom bila osigurana Izraelu. Ali oni su prihvatili lažni izvještaj nevjernih uhoda, i tako je cijela zajednica bila obmanuta. Izdajnici su dobro obavili svoj posao. Da su samo dva čovjeka donijela loše izvještaje, a ostalih deset ih ohrabrili da osvoje zemlju u Gospodnje ime, oni bi ipak poslušali savjet one dvojice usprkos desetorici, zbog njihovog bezbožnog nevjerstva. Ali samo su dvojica zastupala pravdu, dok su desetorica podržavala pobunu.{PP 390.1}
Nevjerni uhode su glasno proklinjali Kaleba i Jošuu, a začuli su se povici da ih se kamenuje. Nerazumna rulja je zgrabila kamenje da pobije ove vjerne ljude. Nasrnuli su s mahnitim povicima, ali kad im je iznenada kamenje ispalo iz ruku, oni su ušutjeli i počeli drhtati od straha. Bog je posredovao da spriječi njihove ubilačke namjere. Slava njegove prisutnosti, poput goruće svjetlosti, osvjetljavala je Šator. Sav je narod promatrao Gospodnji znak. Otkrio im se netko tko je bio moćniji od njih i nitko se nije usudio usprotiviti. Uhode koji su donijeli zle izvještaje prestrašeno su se povukli i suzdržavajući uzdahe potražili svoje šatore.{PP 390.2}
Onda je ustao Mojsije i ušao u Šator. Gospod mu je rekao: “Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.” Ali Mojsije je ponovno molio za svoj narod. Nije se mogao složiti da budu uništeni, a da on sam stvori moćniji narod. Pozivajući se na Božju milost, on je rekao: “Zato neka se snaga moga Gospodina uzvisi, ako si najavio rekavši: ‘Jahve je spor na srdžbu, a bogat milosrđem… Oprosti krivnju ovome narodu po veličini svoga milosrđa, kao što si vodio ovaj narod od Egipta dovde.”{PP 390.3}
Gospod je obećao da će poštedjeti Izrael od neposrednog uništenja, ali zbog njihovog nevjerstva i kukavičluka On nije mogao pokazati svoju silu i pokoriti njihove neprijatelje. On im je onda u svojoj milosti naredio da, kao jedini siguran put, krenu prema Crvenom moru.{PP 391.1}
Narod je u svojoj pobuni povikao: ‘Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” Sada je njihova molitva bila uslišena. Gospod je rekao: “… kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed,… a vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli.” A za Kaleba reče: ‘A slugu svog Kaleba, jer je u njemu drukčiji duh i jer mi bijaše poslušan, njega ću ja dovesti u zemlju u koju je išao, i njegovi će je potomci zaposjesti!” Kao što su uhode putovale četrdeset dana. tako je izraelski narod trebao lutati pustinjom četrdeset godina.{PP 391.2}
Kad je Mojsije narodu obznanio božansku odluku, njihov se bijes pretvorio u tugovanje. Znali su da je njihova kazna pravedna. Deset nevjernih uhoda su odmah bili pomoreni pred očima cijelog Izraela, a u njihovoj sudbini narod je gledao svoju sudbinu.{PP 391.3}
Sada su izgledali kao da su se iskreno pokajali zbog svog grješnog ponašanja, ali oni su žalili zbog posljedica svog zlog ponašanja, a ne zbog osjećaja nezahvalnosti i neposlušnosti. Kad su shvatili da Bog nije povukao svoju naredbu, ponovno se pojavila njihova samovolja i oni su se usprotivili povratku u pustinju. Zapovijedajući im da se udalje od zemlje svojih neprijatelja, Bog je provjeravao njihovu navodnu pokornost i dokazao da je ona nestvarna. Oni su znali da su ozbiljno pogriješili kad su dopustili da ih nadziru njihovi nepromišljeni osjećaji i kad su pokušali pobiti uhode koje su ih pozivale da poslušaju Boga. Ali oni su se uplašili tek kad su shvatili da su učinili kobnu pogrešku čije će posljedice biti pogubne po njih. Njihova se srca nisu promijenila i njima je trebao samo izgovor da ponove sličnu pogrešku. Prilika se ukazala kad je Mojsije po Božjoj naredbi zapovjedio da se vrate u pustinju.{PP 391.4}
Naredba da narednih četrdeset godina Izrael neće ući u Kanaan za Mojsija, Arona, Kaleba i Jošuu bila je gorko razočaranje, a ipak su bez prigovora prihvatili božansku odluku. Međutim, oni koji su prigovarali zbog Božjeg postupanja prema njima, izjavljujući da će se vratiti u Egipat, plakali su i tugovali kad su saznali da im je oduzet blagoslov koji su prezreli. Oni su bezrazložno prigovarali, a Bog im je sada dao razlog za oplakivanje. Da su plakali zbog svojih grijeha kad su im vjerno predočeni, ova presuda ne bi bila izrečena, ali oni su plakali zbog presude. Njihova žalost nije bila pokajanje i nije im mogla donijeti promjenu presude.{PP 392.1}
Noć su proveli u oplakivanju, ali s jutrom je došla i nada. Odlučili su iskupiti svoj kukavičluk. Kad im je Bog zapovjedio da podu i osvoje zemlju, oni su odbili, a sada kad im je naredio da se povuku, oni su se jednako protivili. Bili su odlučni da napadnu i osvoje zemlju. Možda će Bog prihvatiti njihov rad i promijeniti svoju namjeru za njih.{PP 392.2}
Bog im je dao prednost i dužnost da zaposjednu zemlju u vrijeme kad On to odredi, ali svojim svojevoljnim zanemarivanjem ovo dopuštenje je bilo povučeno. Sotona je postigao svoj cilj kad ih je spriječio da udu u Kanaan, a sada ih je poticao da upravo to učine usprkos božanskoj zabrani, a što nisu htjeli učiniti kad je Bog zahtijevao. Veliki varalica je pobijedio kad ih je po drugi put poveo u pobuni. Oni nisu vjerovali da će se Božja sila udružiti s njihovim naporima u osvajanju Kanaana, a ipak su sada namjeravali svojom vlastitom snagom ostvariti cilj bez božanske pomoći. “Sagriješili smo protiv Jahve,” povikali su, “poći ćemo gore i boriti se kako nam je Jahve, Bog naš, zapovjedio.” (Pnz 1,41) Njihov prijestup ih je tako strašno zaslijepio. Bog im nikada nije zapovjedio da podu i da se bore. Njegova namjera nije bila da zemlju osvoje borbom, već strogom poslušnošću njegovim zapovijedima.{PP 392.3}
Premda se njihova srca nisu promijenila, narod je bio naveden da prizna grješnost i nerazumnost svoje pobune nakon izvještaja uhoda. Oni su uvidjeli vrijednost blagoslova koji su tako nepromišljeno odbacili. Priznali su da ih je njihovo nevjerovanje spriječilo da udu u Kanaan. “Jer smo zgriješili”, rekli su, priznajući da je pogreška bila u njima, a ne u Bogu, koga su tako bezbožno optužili što nije ispunio svoje obećanje. Premda njihovo pokajanje nije proisteklo iz istinskog pokajanja, ono je poslužilo da opravda Božju pravednost u postupanju prema njima.{PP 392.4}
Gospod i dalje djeluje na sličan način da bi proslavio svoje ime tako što navodi ljude da priznaju njegovu pravednost. Kad oni koji kažu da ga ljube prigovaraju zbog njegove providnosti, preziru njegova obećanja i popuštajući kušnjama udružuju se sa zlim anđelima da spriječe Božje namjere, Gospod često tako upravlja okolnostima da se ove osobe uvjere u svoj grijeh, premda se iskreno ne kaju, da priznaju bezbožnost svojih postupaka i Božju pravednost i dobrotu u postupanju prema njima. Bog djeluje na ovaj način da bi razotkrio djela tame. I premda se duh koji potiče na zlo bitno ne mijenja, priznanje se izriče da se zaštiti Božja čast i opravdaju oni koji vjerno ukoravaju, kojima su se ljudi protivili i pogrešno ih prikazivali. Isto će tako biti prilikom konačnog izlijevanja Božjeg gnjeva. Kad dođe “Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima”, tada će kazniti “sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela.” Qd 14.15) Svaki će grješnik uvidjeti i priznati pravednost svoje osude.{PP 393.1}
Bez obzira na božansku presudu Izraelci su se pripremali da osvoje Kanaan. Opremljeni oklopima i oružjem, oni su, prema vlastitoj procjeni, bili potpuno spremni za sukob, ali u očima Boga i njegovih ožalošćenih sluga izgledali su jadno. Kad je Gospod, gotovo četrdeset godina kasnije, naredio Izraelcima da podu i zauzmu Jerihon, On im je obećao da će biti s njima. Pred vojskom je nošen Kovčeg zavjeta s Božjim Zakonom. Vode koje je On imenovao trebali su pod božanskim nadzorom upravljati narodom. S takvim vodstvom ništa im se nije moglo dogoditi. Ali sada, usprkos Božjoj zapovijedi i svečanoj zabrani njihovih voda, bez Kovčega i Mojsija, oni su izašli da se suprotstave neprijateljskoj vojsci.{PP 393.2}
Truba je označila pokret, a Mojsije je požurio za njima s upozorenjem. “Zašto kršite zapovijed Jahvinu? Nećete uspjeti. Ne penjite se, da vas ne potuku vaši neprijatelji, jer Jahve nije medu vama. Ta ondje se pred vama nalaze Amalečani i Kanaanci, te ćete od mača pasti.”{PP 393.3}
Kanaanci su čuli za tajanstvenu silu koja je čuvala ovaj narod i o čudima koja je učinila za njih, te su oni okupili moćnu vojsku da bi odbili napadače. Osvajačka vojska nije imala vojskovođu. Bogu nije prinesena molitva da im daruje pobjedu. Oni su pošli s očajničkom namjerom da preokrenu svoju sudbinu ili umru u bici. Premda nisu bili obučeni za rat, naoružanih je ljudi bilo mnogo pa su se nadali da će snažnim i iznenadnim napadom slomiti obranu. Drsko su izazivali neprijatelja koji se nije usudio da ih napadne.{PP 394.1}
Kanaanci su se smjestili na stjenovitu zaravan kojoj se moglo prići nepristupačnim prilazima, strmim i opasnim usponom. Ogroman broj Izraelaca mogao je svoj poraz učiniti samo strasnijim. Polako su se penjali planinom, izloženi smrtnim strijelama njihovih neprijatelja. Ogromne stijene su se kotrljale obilježavajući put krvlju poginulih. Oni koji su stigli do vrha, iscrpljeni usponom, bili su odlučno potučeni i natjerani na povlačanje s velikim gubicima. Bojno je polje bilo prekriveno leševima, a izraelska vojska potpuno poražena. Uništenje i smrt su bili posljedica ovog buntovnog pokušaja.{PP 394.2}
Prisiljeni na pokornost, preživjeli su se najzad vratili i “plakali pred Jahvom”, ali ‘Jahve nije slušao” njihov glas (Pnz 1,45). Neprijatelje je ova očita pobjeda nad Izraelom nadahnula od-lučnošću da im se suprotstave. Sva izvješća koja su čuli o čudesnim djelima što ih je Bog učinio za svoj narod, sada su smatrali lažnim, te su povjerovali da nema razloga za strah. Prvi Izraclov poraz je nadahnuo Kanaancc hrabrošću i odlučnošću i uvelike povećao teškoće osvajanja zemlje. Izraelu nije ništa preostalo već da se pred pogledima pobjedničkih neprijatelja povuče u pustinju znajući da će tamo biti grob cijelog naraštaja. {PP 394.3}
35 Korahova buna
Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 16 i 17.
Kazne koje su sustigle Izrael neko su vrijeme služile da obuzdaju njihovo prigovaranje i nepokornost, ali u njihovim je srcima i dalje bio duh pobune te je naposljetku donio gorke plodove. Prethodne pobune su bile puke galame izazvane iznenadnim porivima razjarene gomile, ali sada je stvorena smišljena zavjera, posljedica odlučnog nastojanja da se sruši autoritet voda koje je sam Bog imenovao.{PP 395.1}
Korali, vodeća ličnost ovog pokreta, bio je Levit, iz Keha-tove obitelji, i Mojsijev rođak. On je bio sposoban i utjecajan. Premda je bio određen za službu u Šatoru, bio je nezdovoljan položajem i težio je za svećeničkom čašću. Dodjela svećeničke službe Aronu i njegovoj obitelji, koja je ranije pripadala svakom prvorodenom sinu u obitelji, dala mu je povod za ljubomoru i nezadovoljstvo, i Korah se neko vrijeme tajno protivio iMojsijevom i Aronovom autoritetu, premda se nije usudio otvoreno pobuniti. On je naposljetku smislio smion plan za rušenje i građanske i vjerske vlasti. On nije propustio naći istomišljenike. Blizu šatora Korana i Kehatovaca, na južnoj strani Šatora, bilo je taborište Rubenovog plemena, šatori Datana i Abirama, dva plemenska kneza. Ovi su se knezovi spremno pridružili njegovim ambicioznim planovima. Budući da su bili potomci najstarijeg Jakovljevog plemena, tvrdili su da njima pripada građanska vlast, a s Koranom su odlučili podijeliti svećeničku čast.{PP 395.2}
Raspoloženje naroda je pomagalo Korahovim planovima. U gorčini svog razočaranja njihova ljubomora, sumnja i mržnja se povratila, te su ponovno svoje prigovore uputili protiv svog strpljivog vode. Izraelci su neprekidno gubili iz vida činjenicu da su bili pod božanskim vodstvom. Zaboravili su da je Anđeo Saveza bio njihov nevidljivi voda, da je, obavijena stupom od oblaka, Kristova prisutnost išla pred njima te da je Mojsije sve upute primao od Njega.{PP 395.3}
Oni se nisu bili voljni pokoriti strašnoj kazni prema kojoj svi moraju umrijeti u pustinji, i stoga su bili spremni upotrijebiti svaki izgovor da povjeruju kako je Mojsije, a ne Bog, taj koji ih vodi i koji im je izrekao presudu. Najbolji napori najskromnijeg čovjeka na zemlji nisu mogli umiriti nepokornost ovog naroda, premda su znaci Božjeg nezadovoljstva zbog ranijih opačina još uvijek bili pred njima: njihovi su redovi bili razbijeni, a neki pobijeni, no oni ovu pouku nisu uzeli k srcu. Kušnja ih je ponovno nadvladala.{PP 396.1}
Mojsijev ponizni pastirski život je bio daleko mirniji i sretniji od trenutnog položaja vode ove ogromne skupine nemirnih duhova. Ipak, Mojsije se nije usudio birati. Umjesto pastirskog štapa, njemu je dana palica vlasti koju nije mogao odložiti dok ga Bog ne oslobodi.{PP 396.2}
On koji čita tajne svih srca uočio je namjere Koraha i njegovih sljedbenika te svom narodu dao takve upute i upozorenja kako bi ih osposobio da umaknu prijevari ovih podmuklih ljudi. Oni su vidjeli Božju kaznu nad Mirjam zbog njene ljubomore i prigovora protiv Mojsija. Gospod je objavio da je Mojsije veći od proroka. “Iz usta u usta njemu ja govorim.” “Kako se onda”, dodao je On, “niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija?” (Br 12,8) Ove pouke nisu bile namijenjene samo Mirjam i Aronu već cijelom Izraelu.{PP 396.3}
Korah i njegovi zavjerenici su bili ljudi kojima je Bog pokazao naklonost posebnim otkrivenjem svoje sile i veličine. Oni su bili medu onima koji su s Mojsijem otišli na goru i promatrali božansku slavu. Ali otada se dogodila promjena. Prvo su popustili maloj kušnji koja je jačala sve dok Sotona nije preuzeo nadzor nad njihovim umovima i oni se usudili javno izraziti svoje nezadovoljstvo. Izražavajući veliko zanimanje za dobro naroda, oni su prvo međusobno šaputali o svom nezadovoljstvu, a zatim i izraelskim vodama. Njihove insinuacije su tako brzo prihvaćene da su se oni usudili poći dalje, dok naposljetku i sami nisu povjerovali da je to revnovanje za Boga.{PP 396.4}
Uspješno su zaveli dvije stotine pedeset knezova, ljude od ugleda u zajednici. S ovim moćnim i utjecajnim pristašama oni su bili uvjereni da će ostvariti radikalnu promjenu u načinu vladavine i uvelike poboljšati Mojsijevu i Aronovu administraciju.{PP 397.1}
Ljubomora je izazvala zavist, a zavist pobunu. Oni su raspravljali o pitanju Mojsijevog prava na tako veliku vlast i čast, dok nisu počeli smatrati da on zauzima zavidan položaj koji bi svatko od njih mogao zauzeti. Obmanjivali su sebe i druge misleći da su Mojsije i Aron sami zauzeli položaje na kojima su se nalazili. Nezadovoljni su rekli da su se ovi vode uzdigli iznad Gospodnje zajednice preuzimajući na sebe svećenstvo i upravu, premda njihovi domovi nisu imali veća prava od ostalih u Izraelu. Oni nisu bili svetiji od ostalih ljudi i trebali bi se zadovoljiti time što će biti na istoj razini sa svojom braćom kojima je Bog jednako tako pokazao naklonost svojom naročitom prisutnošću i zaštitom. {PP 397.2}
Sljedeći posao zavjerenika je bilo obraćanje narodu. Onima koji su pogriješili, koji zaslužuju ukor, nema ništa ugodnije nego čuti sažaljenja i hvale. Korah i njegovi sljedbenici su tako privukli pozornost i pribavili potporu zajednice. Optužba da je mrmljanje naroda na njih navuklo Božji bijes proglašena je greškom. Rekli su da zajednica nije pogriješila budući da nisu tražili ništa više od svojih prava, te da je Mojsije bio prestrog voda, da je ukorio narod kao grješnike, a oni su bili sveti narod i Gospod je bio medu njima. {PP 397.3}
Korah se osvrnuo na povijest njihovog putovanja kroz pustinju, kako su bili dovedeni u teške okolnosti i mnogi pomrli zbog svog mrmljanja i neposlušnosti. Njegovi su slušatelji mislili kako su jasno uvidjeli da su se njihove teškoće mogle spriječiti da je Mojsije pošao drugim putem. Odlučili su da je on odgovoran za sve njihove neuspjehe te da je lišavanje Kanaana posljedica pogrešnog Mojsijevog i Aronovog vodstva, te da ako Korah postane njihov voda i ohrabri ih naglašavajući njihova dobra djela, umjesto da ih ukorava za grijehe, oni će 398 biti vrlo miroljubivi i imati uspješno putovanje. I umjesto da lutaju tamo-amo po pustinji, oni će poći izravno u obećanu zemlju. {PP 397.4}
Medu pobunjeničkim je dijelovima zajednice bilo veće jedinstvo i sloga u izražavanju nezadovoljstva nego ikada ranije. Korahov uspjeh kod naroda ulio mu je samopouzdanje i utvrdio ga u uvjerenju da će Mojsijevo otimanje vlasti biti pogubno za slobodu Izraela, ako se ne spriječi. On je također tvrdio da mu je to Bog otkrio i ovlastio ga da promijeni vlast prije no što bude prekasno. Ali mnogi nisu bili spremni prihvatiti Koraho-ve optužbe protiv Mojsija. Sjetili se se njegovog strpljivog, požrtvovnog rada i njihova je savjest bila uznemirena. Stoga je bilo nužno Mojsijevom predanom zanimanju za Izrael pripisati neku sebičnu pobudu te je ponovljena stara optužba da ih je izveo da pomru u pustinji kako bi prigrabio njihov imetak.{PP 398.1}
Oni su neko vrijeme radili tajno. Međutim, čim je pokret postao dovoljno snažan da jamči otvorenu pobunu, Korah se stavio na čelo frakcije i javno optužio Mojsija i Arona za prisvajanje vlasti na koju su Korah i njegovi sljedbenici imali jednako pravo. Nadalje, optuženi su da su narod lišili slobode i nezavisnosti. “Vi prelazite mjeru!” rekli su zavjerenici. “Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena, i medu njima je Jahve. Zašto se onda uzvisujete iznad zajednice Jahvine?”{PP 398.2}
Mojsije nije naslućivao ovu tajnovitu zavjeru, a kad se iznenada suočio s njenim strašnim utjecajem, on je pao ničice u tihoj molitvi Bogu. Kad je ustao, bio je žalostan, ali miran i snažan. Darovano mu je božansko vodstvo. “Sutra će”, rekao je on, “Jahve pokazati tko je njegov, i tko je posvećen, i kome dopušta da mu se približi.” Provjera je trebala biti odložena do sutra tako da svi mogu imati vremena za razmišljanje. Onda su oni koji su polagali pravo na svećeničku službu trebali doći s kadionicima i prinijeti tamjan u Šatoru u prisutnosti naroda. Zakon je izričito govorio da u Svetištu mogu služiti samo oni koji su bili posvećeni za službu. Čak su i svećenici Nadab i Abihu bili ubijeni jer su se usudili prinijeti “neposvećenu vatru” suprotno božanskoj zapovijedi. Ipak, Mojsije je izazvao svoje tužitelje da, ako se usude odgovoriti na tako opasan poziv, iznesu stvar pred Boga.{PP 398.3}
Obraćajući se Korahu i njegovim Levijevcima Mojsije je rekao: “Zar vam je malo što vas je Bog Izraelov izdvojio iz Izraelove zajednice, da vas približi k sebi te da vršite službu u Jahvinu prebivalištu, i da stojite pred zajednicom služeći joj? Promaknuo je tebe i s tobom svu tvoju braću Levijevce, a vi još tražite i svećeništvo! Ti i sva tvoja družina, dakle, sjatili ste se protiv Jahve; jer što je Aron da protiv njega rogoborite?”{PP 399.1}
Datan i Abiram nisu nastupili tako drsko kao Korah, i Mojsije, nadajući se da su oni uvučeni u zavjeru a da nisu sasvim iskvareni, pozvao ih je da izađu pred njega kako bi čuo njihove optužbe protiv njega. Ali oni nisu htjeli doći te su drsko odbili priznati njegov autoritet. Njihov je odgovor, izrečen pred cijelom zajednicom, glasio: “Zar je malo što si nas odveo iz zemlje kojom teče med i mlijeko da nas pobiješ u ovoj pustinji, pa hoćeš da nasilno zagospodariš nad nama? Nisi nas uveo u zemlju kojom teče med i mlijeko i nisi nam dao u posjed njive i vinograde. Misliš li iskopati oči ovim ljudima? Nećemo doći!”{PP 399.2}
Tako su oni istim jezikom kojim je Gospod opisao obećanu baštinu opisali prizor svog ropstva. Optužili su Mojsija da se pretvara kako djeluje pod božanskim vodstvom da bi na taj način uspostavio svoj autoritet, te su izjavili kako se više neće pokoravati da ih se vodi kao slijepce, prvo u Kanaan, a zatim u pustinju, ovisno što odgovara njegovim ambicioznim namjerama. Tako je ovaj nježni otac i strpljivi pastir prikazan kao tiranin i uzurpator mračnog karaktera. On je optužen za uskraćivanje Kanaana, premda je to bila kazna za njihov grijeh.{PP 399.3}
Iako je bilo očito da je narod bio sklon nezadovoljnoj skupini, Mojsije nije uložio napore da se opravda. On je svečano, u prisutnosti naroda, prizvao Gospoda kao svjedoka čistoće svojih pobuda i ispravnosti svojih postupaka, i preklinjao ga da bude njegov sudac.{PP 399.4}
Sljedeće se jutro dvije stotine i pedeset knezova s Koranom na čelu pojavilo s kadionicama. Uvedeni su u dvorište Šatora dok se narod okupio ispred njega očekujući rezultat. Mojsije nije bio taj koji je okupio narod da promatra poraz Koraha i njegove družine, već su ih pobunjenici, u svojoj slijepoj drskosti, sazvali da budu svjedoci njihove pobjede. Velik dio naroda je otvoreno stao na stranu Koraha koji je polagao velike nade u pobjedu nad Aronom.{PP 400.1}
Kad su se okupili pred Bogom, “onda se svoj zajednici pokaza slava Jahvina”. Mojsije i Aron su primili božansko upozorenje: “Odvojite se od te zajednice da je odmah satrem!” Ali oni su pali ničice u molitvi: “Bože! Bože životnoga duha u svakom tijelu! Zar ćeš se razgnjeviti na svu zajednicu, kad je samo jedan sagriješio!”{PP 400.2}
Korah je istupio iz zajednice da bi se pridružio Datanu i Abiramu kad je Mojsije, u pratnji sedamdeset starješina, uputio posljednje upozorenje ljudima koji mu se nisu htjeli pridružiti. Mnoštvo je skrenulo i prije nego što je uputio svoju poruku Mojsije je po božanskoj uputi zapovjedio narodu: “Odstupite od šatora tih opakih ljudi! Ne dotičite se ničega što je njihovo, da ne budete uništeni zbog svih njihovih grijeha!” Narod je poslušao opomenu jer su svi strahovali od predstojeće kazne. Glavni pobunjenici su gledali kako ih odbacuju oni koje su prevarili, ali su ostali nepokolebljivi u svojoj drskosti. Stajali su sa svojim obiteljima na vratima svojih šatora prkoseći božanskom upozorenju.{PP 400.3}
U ime izraelskog Boga Mojsije je u prisutnosti cijele zajednice izjavio: “Po ovom ćete vidjeti da me Jahve poslao da vršim sva ova djela, a da ih ne činim sam od sebe: ako ovi ljudi umru kao što umru i svi ljudi; ako ih pohodi sudbina kakva pohodi sve ljude, onda me Jahve nije poslao. Ali ako Jahve učini nečuveno: ako zemlja rastvori svoju utrobu i proguta ih sa svim što je njihovo, te živi sidu u Šeol, onda znajte da su ovi ljudi prezreli Jahvu.”{PP 400.4}
Oči Izraela su bile uprte u Mojsija dok su stajali, sa strahom i iščekivanjem, očekujući događaj. Kad je prestao govoriti, zemlja se rastvorila i pobunjenici su živi propali u jamu sa svime što im je pripadalo “i oni iščeznu iz zbora”. Narod je pobjegao, osuđujući se kao sudionika u grijehu.{PP 400.5}
Ali kažnjavanje nije prestalo. Vatra koja je sijevala iz oblaka progutala je dvije stotine pedeset knezova koji su prinijeli tamjan. Budući da ovi ljudi nisu začeli pobunu, nisu bili uništeni s glavnim zavjerenicima. Njima je bilo dopušteno da vide njihov kraj, pružena im je prilika da se pokaju, ali oni su bili naklonjeni pobunjenicima te su postali sudionici njihove sudbine. {PP 401.1}
Kad je Mojsije preklinjao Izraelce da bježe od predstojećeg uništenja, božanska se kazna još mogla zaustaviti, da se Korah i njegova družina pokajala i zatražila oprost. Međutim njihova je tvrdoglava ustrajnost zapečatila njihovu sudbinu. Cijela je zajednica dijelila krivicu, jer su svi, u većoj ili manjoj mjeri, bili njima naklonjeni. Ipak, Bog je u svojoj milosti razlučio između voda pobune i onih koje su oni zaveli. Narodu koji je sebi dopustio da bude obmanut dano je vrijeme da se pokaju. Dobili su snažne dokaze da su pogriješili, a da je Mojsije bio u pravu. Očiti prikaz Božje sile uklonio je svaku neizvjesnost.{PP 401.2}
Isus, Anđeo koji je išao pred Izraelcima, pokušao ih je spasiti od uništenja. Oproštenje je čekalo na njih. Božja kazna se približila i pozivala ih na pokajanje. Posebno, neodoljiva intervencija s Neba spriječila je njihovu pobunu. Ako sada odgovore na posredovanje božanske providnosti, možda će biti spašeni. Ali premda su izmicali kazni, strah od uništenja nije izliječio pobunu. Te večeri oni su se vratili u svoje šatore preplašeni, ali nepokajani.{PP 401.3}
Korah i njegova skupina toliko su im laskali sve dok nisu povjerovali da su dobar narod, da im je Mojsije nanio nepravdu i zlostavljao ih. Da su priznali kako su Korah i njegova skupina pogriješli, i kako je Mojsije bio u pravu, onda bi bili prisiljeni prihvatiti presudu o smrti u pustinji kao Božju riječ. A oni nisu bili voljni pokoriti se te su se pokušali uvjeriti da ih je Mojsije prevario. Oni su gajili nadu da će biti uspostavljen novi poredak u kojem će pohvala zamijeniti ukor, a ugodnost brigu i sukob. Ljudi koji su bili pobijeni laskali su i govorili o svom velikom zanimanju za njih, tako da je narod zaključio kako su Korah i njegova skupina dobri ljudi, a da je Mojsije na neki način uzrok njihove propasti.{PP 401.4}
Teško da ljudi mogu više uvrijediti Boga nego prezreti i odbaciti oruđa koja On želi upotrijebiti za njihovo spasenje. Izraelci ne samo što su to učinili već su namjeravali i ubiti Mojsija i Arona. Ipak, oni nisu shvatili potrebu da od Boga zatraže oprost za svoje odvratne grijehe. Tu noć kušnje nisu proveli u kajanju i ispovijedanju, već u traženju načina da odbace dokaze koji su ih razotkrivali kao velike grješnike. Oni su i dalje gajili mržnju prema ljudima koje je Bog imenovao i spremali se da odbace njegov autoritet. Sotona je bio blizu da ih tako zaslijepljene povede u propast.{PP 402.1}
Cijeli je Izrael pobjegao u strahu kad su čuli jauke osuđenih grješnika koji su propali u jamu, govoreći: “Da i nas zemlja ne proguta.” “Sutradan je sva zajednica rogoborila protiv Mojsija i Arona. ‘Pobili ste Jahvin narod!’ govorili su.” I oni su bili spremni poslužiti se nasiljem protiv vjernih, požrtvovnih voda.{PP 402.2}
Prikaz božanske slave vidio se u oblaku iznad Šatora, a glas iz oblaka je progovorio Mojsiju i Aronu: “Udaljite se od te zajednice; u tili ću je čas uništiti!”{PP 402.3}
Krivica za grijeh nije počivala na Mojsiju i on se nije bojao, i nije požurio ostaviti zajednicu da propadne. Mojsije je oklijevao i u ovoj dugoj krizi pokazao istinsko pastirsko zanimanje za stado za koje se brinuo. Preklinjao je da Božji gnjev ne uništi U potpunosti narod koji je On izabrao. On je svojim posredovanjem zaustavio ruku osvete da neposlušni, pobunjenički Izrael ne bude posvema uništen. {PP 402.4}
Ali izvršitelj gnjeva je izašao i pomor je obavljao svoje smrtonosno djelo. Na zapovijed svog brata Aron je uzeo kadionik i požurio medu narod “da obavi nad njim obred pomirenja”. “Zatim stade između mrtvih i živih.” Dok se dim od tamjana dizao, Mojsijeve molitve u Šatoru su se uzdizale Bogu i pomor je zaustavljen, ali tek kad je četrnaest tisuća Izraelaca ležalo pobijeno, dokaz o krivnji zbog prigovaranja i pobune.{PP 402.5}
Pruženi su i daljnji dokazi da je svećenička služba dana Aronovoj obitelji. Prema božanskoj naredbi svako je pleme pripremilo štap i na njega napisalo ime svog plemena. Aronovo je ime napisano na štapu Levijevog plemena. Štapovi su bili pohranjeni u Svetištu “pred Svjedočanstvo”. Pupanje bilo kojeg štapa bilo je znak da je Bog to pleme izabrao za svećeničku službu. Sutra ujutro “štap Arona iz doma Levijeva propu-pao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bademi.” Štap je pokazan narodu, a kasnije pohranjen u Svetištu kao dokaz budućim naraštajima. Ovo čudo je zauvijek riješilo pitanje svećeničke službe.{PP 403.1}
Tako je najposlije bilo potvrđeno da su Mojsije i Aron govorili po božanskom autoritetu, a narod je bio prisiljen povjerovati neugodnu istinu da će morati umrijeti u pustinji, ‘izgibosmo! – rekoše Izraelci Mojsiju. Propadosmo! Svi odreda pro-padosmo!” Priznali su da su zgriješili kad su se pobunili protiv svojih voda te da su Korah i njegova skupina primili pravednu Božju kaznu.{PP 403.2}
U Korahovoj pobuni se u manjem opsegu vidi djelovanje istog duha koji je doveo do Sotonine pobune na Nebu. Ponos i ambicije su potakli Sotonu da prigovara protiv Božje vladavine i pokuša srušiti red koji je bio uspostavljen na Nebu. Njegov cilj nakon pada jest da umove ljudi nadahne istini duhom zavisti i nezadovoljstva, istini ambicijama prema položaju i časti. On je tako utjecao na umove Koraha, Datana i Abirama da bi stvorio želju za samouzvišenjem, potaknuo zavist, nepovjerenje i pobunu. Sotona ih je naveo da odbace Boga kao svog vodu tako što su odbacili ljude koje je Bog imenovao. Dok su svojim prigovorima protiv Mojsija i Arona hulili na Boga, oni su se tako obmanuli da su sebe smatrali pravednima, a one koji su vjerno ukoravali njihov grijeh smatrali da ih vodi Sotona.{PP 403.3}
Zar i danas ne postoje ista zla koja su bila korijen Korahove propasti? Ponos i ambicije su posvuda rašireni, a popuštanje ovim sklonostima otvara put zavisti i borbi za prevlast, duše se otuđuju od Boga i nesvjesno se pridružuju Sotoninim redovima. Mnogi, poput Koraha i njegovih sljedbenika, čak i medu onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, tako revno misle, planiraju i rade na svom samouzvišenju te su, da bi pribavili naklonost i podršku ljudi, spremni iskriviti istinu, lažno ili pogrešno prikazati Božje sluge, pa čak ih optužiti za niske i sebične pobude koje nadahnjuju njihova srca. Upornim ponavljanjem laži, i to usprkos svim dokazima, oni najazad povjeru-ju da je to istina. Dok nastoje uništiti povjerenje naroda u ljude koje je Bog imenovao, oni doista vjeruju da rade dobro djelo i vjerno obavljaju Božji posao.{PP 403.4}
Izraelci nisu bili voljni pokoriti se Gospodnjim naredbama i ograničenjima. Nisu trpjeli ograničenja i nisu bili voljni prihvatiti ukor. To je bila tajna njihove pobune protiv Mojsija. Da im je dana sloboda da rade što žele, bilo bi manje prigovora protiv njihovog vode. Tijekom povijesti Crkve Božje sluge su se morale suočiti s istim duhom.{PP 404.1}
Ljudi svojim grješnim popuštanjem daju Sotoni pristup svojim umovima i tako tonu u sve veće bezakonje. Odbacivanje istine pomračuje umove i otvrdnjuje srce, tako da im je lakše načiniti sljedeći korak u grijeh i odbaciti veću svjetlost, dok se ne ukorijeni i posljednja od njihovih grješnih navika. Grijeh im prestaje izgledati kao grijeh. Oni koji vjerno propovijedaju Božju riječ, osuđujući njihove grijehe, često na sebe navlače njihovu mržnju. Nevoljni da trpe bol i žrtve koje su potrebne za promjenu oni se okreću protiv Gospodnjih sluga i poriču njihove ukore kao nepotrebne i preoštre. Poput Koraha, oni tvrde da narod nije pogriješio, već da je onaj koji ukorava uzrok svih nevolja. Umirujući svoju savjest ovom prijevarom ljubomorni i nezadovoljni se udružuju u sijanju sjemena nesloge u crkvi i slabe ruke onih koji je grade.{PP 404.2}
Svaki napredak koji čine oni koje je Bog pozvao da vode njegovo djelo izaziva sumnju, a ljubomorni i nezadovoljni svaki čin prikazuju pogrešno. Isto tako je bilo i u vrijeme Luthera, Wesleya i ostalih reformatora. Isto je i danas.{PP 404.3}
Korah ne bi postupio na taj način da je znao sve uredbe i ukore što ih je Bog uputio Izraelu. Ali on je to mogao znati. Bog je pružio mnoštvo dokaza da On vodi Izrael. Ali Korah i njegovi sljedbenici su odbili svjetlost dok nisu tako oslijepili da ni najočitiji prikazi Božje sile nisu bili dostatni da ih uvjere. Oni su ih pripisivali ljudskim ili sotonskim oruđima. Upravo je to učinio narod kad su dan nakon propasti Koraha i njegove skupine došli Mojsiju i Aronu i rekli: “Pobili ste Jahvin narod!” Usprkos činjenici da su kroz uništenje ljudi koji su ih prevarili primili najuvjerljivije dokaze Božjeg nezadovoljstva njihovim postupcima oni su se usudili njegovu kaznu pripisati Sotoni tvrdeći da su Mojsije i Aron silom Zloga uzrokovali smrt dobrih i svetih ljudi. Ovaj je čin zapečatio njihovu sudbinu. Oni su zgriješili protiv Svetog Duha, grijeh koji čovjekovo srce čini neosjetljivim na utjecaj božanske milosti. “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjeg,” kaže Krist, “može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome.” (Mt 12,32) Naš Spasitelj je izgovorio ove riječi kad su Židovi milostiva djela koja je učinio Božjom silom pripisali Sotoni. Bog kroz Duha Svetog razgovara s čovjekom, i oni koji namjerno odbacuju ovo oruđe kao sotonsko, prekidaju razgovor između duše i Neba.{PP 404.4}
Bog djeluje kroz Duha Svetog da ukori i uvjeri grješnika, i ako on naposljetku odbije djelo Svetog Duha, Bog ništa više ne može učiniti za tu dušu. Iskorišteno je posljednje sredstvo božanske milosti. Prijestupnik se odvojio od Boga, i nema lijeka za njegov grijeh. Nema dodatne sile pomoću koje Bog može djelovati da uvjeri i obrati grješnika. “Pusti ga!” (Hoš 4,17) glasi božanska zapovjed. Tada “ne preostaje nam više žrtava za grijeh, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike”. (Heb 10,26.27){PP 405.1}
36 U pustinji
Izraelska djeca su gotovo četrdeset godina ostala skrivena u pustinjskoj zabiti. “Vrijeme što smo išli”, kaže Mojsije, “od Kadeš Barnee pa dok smo prešli preko potoka Zereda, iznosilo je trideset i osam godina – sve dok nije izumro iz tabora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu, kako im se Jahve i zakleo. I zbilja! ruka Jahvina bila je protiv njih: istrebljivala ih je isred tabora dok ih nije nestalo.” (Pnz 2,14.15){PP 406.1}
Tijekom tih godina narod je neprekidno podsjećan da se nalazi pod božanskim ukorom. Oni su pobunom kod Kadeša odbacili Boga, i On je za neko vrijeme odbacio njih. Budući da su se pokazali nevjerni njegovom Savezu, oni nisu mogli primiti znak Saveza, obred obrezanja. Njihova želja da se vrate u zemlju svog ropstva pokazala je da nisu dostojni slobode, a pashalni obred, uspostavljen kao spomenik na izbavljenje iz ropstva, nisu održavali.{PP 406.2}
Ipak, nastavak službe u Šatoru svjedočio je da Bog nije u cijelosti odbacio svoj narod. Njegova providnost je i dalje ispunjavala njihove potrebe. “Ta Jahve te, Bog tvoj, blagoslovio u svim djelima tvojih ruku”, rekao je Mojsije osvrćući se na povijest njihova lutanja. “On je bdio nad tvojim putovanjem onom velikom pustinjom; ovih četrdeset godina Jahve, Bog tvoj, bijaše s tobom, i ništa ti nije nedostajalo.” Levitska himna, koju je zapisao Nehemija, živo prikazuje Božju brigu za Izrael, čak i u godinama kad su bili odbačeni i prognani: “A ti u beskrajnom milosrđu nisi ih napuštao u pustinji: stup se od oblaka nije pred njima skrivao, danju ih je putem vodio, a stup je platneni noću pred njima svijetlio putem kojim su hodili. Dao si im svoga Duha dobrog da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio. Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale.” (Neh 9,19-21){PP 406.3}
Lutanje u pustinji nije bilo određeno samo kao kazna za pobunjenike i nezadovoljnike, već je trebalo služiti kao disciplina za naraštaje koji su rasli i pripremiti ih za ulazak u obećanu zemlju. Mojsije im je rekao: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga.” “… da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Pnz 8,5.2.3){PP 407.1}
“U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga.” “Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sam spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sam ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.” (Pnz 32,10; Iz 63,9) {PP 407.2}
Ipak, jedini zapisi o njihovom životu u pustinji primjeri su njihove pobune protiv Gospoda. Korahova pobuna je prouzročila propast četrnaest tisuća Izraelaca. Bilo je izoliranih slučajeva koji su pokazivali isti duh prijezira prema božanskom autoritetu.{PP 407.3}
Jednom prilikom sin jedne Izraelke i Egipćanina, jedan od svjetine koja je s Izraelom pošla iz Egipta, napustio je svoju skupinu u taboru, ušao u izraelski dio i zatražio pravo da tamo podigne svoj šator. To mu je zabranjivao božanski zakon, jer su egipatski potomci bili isključeni iz zajednice do trećeg naraštaja. Izbio je sukob između njega i jednog Izraelca, pitanje je izneseno pred suce i donesena je presuda protiv prijestupnika.{PP 407.4}
Bijesan zbog ovakve odluke, on je prokleo suca i u napadu bijesa hulio na Božje ime. Odmah je izveden pred Mojsija. Postojala je zapovijed: “Tko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću” (Izl 21,17), ali nije bilo upute za donošenje presude u ovakvom slučaju. Zločin je bio tako strašan da se osjetila potreba za posebnom uputom od Boga. Čovjek je zadržan u zatvoru dok se ne utvrdi Božja volja. Sam je Bog donio presudu. Hulnik je prema božanskoj naredbi izveden izvan tabora i kamenovan. Oni koji su bili svjedoci grijeha stavili su svoje ruke na njegovu glavu i tako svečano posvjedočili u istinitost optužbe protiv njega. Onda su oni prvi bacili kamen, a narod koji je stajao pored njih pridružio se izvršenju presude.{PP 407.5}
Nakon toga je slijedilo čitanje zakona u vezi sa sličnim prijestupima: “Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne – nek ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako po-huli ime Jahvino, mora umrijeti.” (Lev 24,15.16){PP 408.1}
Postoje oni koji će dovesti u pitanje Božju ljubav i pravdu zbog izvršenja tako oštre kazne za riječi izgovorene u izljevu bijesa. I ljubav i pravda zahtijevaju da se pokaže kako su riječi potaknute zlonamjernošću protiv Boga veliki grijeh. Kazna nad prvim prijestupnikom bila je opomena drugima, da se Božje ime mora poštovati. Ali ako bi se dopustilo da grijeh ovog čovjeka prođe nekažnjeno, drugi bi bili demoralizirani, a kao posljedica morali bi se žrtvovati životi mnogih ljudi.{PP 408.2}
Svjetina koja je s Izraelcima izašla iz Egipta bila je izvor neprestanih kušnji i nevolja. Tvrdili su da su odbacili idolopo-klonstvo i da obožavaju istinitog Boga, ali njihov rani odgoj i obrazovanje oblikovali su njihov karakter i navike, i oni su manje ili više bili iskvareni idolopoklonstvom i nepoštovanjem prema Bogu. Najčešće su oni bili ti koji su poticali svađe, prvi su prigovarali te su tabor zarazili svojim idolopokloničkim običajima i prigovorima protiv Boga.{PP 408.3}
Uskoro nakon povratka u pustinju došlo je do prekršaja subote pod okolnostima koje su ga činile naročito grješnim. Gospodnja obavijest da će razbaštiniti Izrael potakla je duh pobune. Jedan čovjek, bijesan što je lišen Kanaana, odlučan da pokaže prkos protiv Božjeg Zakona, usudio se otvoreno prestu-piti četvrtu zapovijed tako što je subotom sakupljao drva. Tijekom boravka u pustinji paljenje vatre u pustinji je bilo strogo zabranjeno. Zabrana nije trebala vrijediti u Kanaanu, gdje je oštra klima često zahtijevala loženje vatre, ali u pustinji, vatra nije bila potrebna za grijanje. Čin ovog čovjeka je bio svojevoljno i smišljeno kršenje četvrte zapovijedi, grijeh, ne iz nepromišljenosti ili neznanja, već drskosti.{PP 408.4}
On je bio uhvaćen na djelu i doveden pred Mojsija. Već je ranije rečeno da kršenje subote treba kazniti smrću, ali još nije bio otkriven način izvršenja presude. Mojsije je slučaj iznio pred Gospoda i primio je uputu: “Toga čovjeka treba pogubiti!… Neka ga kamenjem zaspe izvan tabora sva zajednica.” (Br 15,35) Grijesi hule i svojevoljnog kršenja subote trebali su biti jednako kažnjeni, jer na jednak način izražavaju prijezir prema Božjem autoritetu. {PP 409.1}
U današnje vrijeme ima mnogo onih koji odbacuju subotu stvaranja kao židovsku instituciju i kažu da ako je treba držati, onda se mora izvršavati i smrtna kazna za njeno kršenje, ali mi vidimo da je hula jednako kažnjavana kao kršenje subote. Hoćemo li onda zaključiti da treću zapovijed treba također zapostaviti jer je primjenjiva samo na Židove? Dokaz koji se temelji na smrtnoj kazni odnosi se na treću i petu, i svih deset zapovijedi, jednako kao i na četvrtu. Premda Bog danas ne kažnjava prekršaj svog Zakona trenutačnim kaznama, njegova riječ kaže da je plaća za grijeh smrt i da će se na konačnom sudu vidjeti da je smrt udio svih onih koji krše njegove svete zapovijedi. {PP 409.2}
Čudo padanja mane svakog je dana tijekom svih četrdeset godina u pustinji podsjećalo narod na svetu obvezu prema suboti. Ipak, ni to ih nije navelo na pokajanje. Premda se nisu usudili otvoreno i drsko griješiti nakon tako očite kazne, četvrta se zapovijed držala vrlo nemarno. Bog govori preko svog proroka: “Subote moje oskvrnjahu.” (Ez 20,13-24) I ovo je navedeno kao jedan od razloga za isključivanje prvog naraštaja iz obećane zemlje. Ali njihova djeca nisu naučila pouku. Oni su toliko zanemarili subotu tijekom četrdesetogodišnjeg lutanja da je, premda ih nije spriječio da udu u Kanaan, Bog rekao da će biti rasuti medu neznabošcima nakon naseljavanja obećane zemlje.{PP 409.3}
Nakon Kadeša izraelska su djeca napustila pustinju i budući da je razdoblje boravka u pustinji završilo, došla je “sva zajednica, u pustinju Sin. u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu.” (Br 20,1){PP 410.1}
Ovdje je umrla i pokopana Mirjam. Od prizora radosti na obalama Crvenog mora, kad je Izrael išao naprijed i s pjesmom i igranjem proslavljao Jahvinu pobjedu, do pustinjskog groba kojim je okončano životno lutanje, takva je bila sudbina milijuna koji su s velikom nadom izašli iz Egipta. Grijeh je s njihovih usana otrgnuo čašu blagoslova. Hoće li sljedeći naraštaj naučiti pouku? {PP 410.2}
“Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova… Kad ih ubijaše, tražiše ga, i opet pitahu za Boga; spominjanu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.” (Ps 78,32-35) Ipak, nisu se obratili Bogu s iskrenim namjerama. Premda su tražili pomoć od Onoga koji ih je jedini mogao izbaviti kad su ih tlačili njihovi neprijatelji, “njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao… Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više.” (Ps 78,37-39)) {PP 410.3}
37 Udarci po stijeni
Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 20,1-13.
Iz stijene koju je Mojsije udario prvi put potekla je živa
voda koja je osvježila Izraelce u pustinji. Tijekom svih lutanja, kad god je bilo potrebno, čudo Božje milosti opskrbljivalo ih je vodom. Međutim, voda nije nastavila teći s Horeba. Kad god su tijekom svog putavanja trebali vodu ona je potekla iz stijene u blizini tabora.{PP 411.1}
Krist je bio taj koji je silom s
