Odgoj

EDUCATION

„Znanje je svetih stvari razum.” Priče Salamunove 9, 10.

,, Si no vi naši neka budu kao bilje, koje veselo odraste u mladosti; kćeri naše. kao stupovi prekrasno izrađeni u dvoru. “

Psalam 144, 12.

Ova je knjiga posvećena roditeljima, učite/jirna i učenicima,

svim polaznicima pripremne škole na Zemlji.

Neka im pomogne da steknu najviša životna dobra, napredak i radost u službi ovdje,

a time i sposobnost za onu veću službu,

za ,,ivišu školu“ u vječnosti u koju je pozvano svako ljudsko bić

PREDGOVOR

Svatko se, prije ili kasnije, suočava s praktičnom životnom stvarnošću i mora preuzeti na sebe različite odgovornosti. Kako će se snaći u životnim iskustvima, hoće li biti uspješan ili doživljavati poraze, ovisi u velikoj mjeri o njegovoj pripremi za život — o njegovu odgoju.

Autor ove knjige, Ellen G. White, pisac je svjetskog glasa. Njezin se opus sastoji od preko pedeset knjiga i nekoliko tisuća napisa objavljenih u raznim časopisima. Osim knjiga religijskog sadržaja, koje možemo smatrati nadahnutim komentarima Biblije, objavila je i nekoliko knjiga zdravstvenog i odgojnog karaktera. U red ovih posljednjih spadaju tri njezina djela: Temelji kršćanskog odgoja (Fundamentals of Christian Education), Savjeti roditeljima, učiteljima i učenicima (Counsels to Parents, Teachers and Students) i Odgoj (Education).

Knjiga Odgoj prevedena je na više evropskih jezika i mi se radujemo što se ona sada u novom prijevodu objavljuje i na hrvatskom ili srpskom jeziku, lako je prvo englesko izdanje izašlo još 1903. godine, i premda se od toga vremena u svijetu mnogo što promijenilo u koncepciji odgoja kao i u metodama i ciljevima odgoja, ova je knjiga izdržala sve kušnje vremena. E. G. VVhite se ne upušta u raspravljanja o nastavnim programima ili o vrijednostima različitih odgojnih sistema; ona iznosi osnovna načela kršćanskog odgoja koja će nam, ako ih dragovoljno prihvatimo i savjesno primjenjujemo, pomoći da se dobro pripremimo za radosnu službu bližnjima u ovom svijetu i za još uzvišeniju i radosniju u onom koji će doći.

Ovo je djelo prvi put objavljeno na hrvatskom ili srpskom jeziku 1912. godine pod naslovom Biblijska peda­gogija, u prijevodu Prof. Dr Pavla R. Radosavijevića, docenta eksperimentalne pedagogije na Sveučilištu u New Yorku, u izdanju Bogoslovskog Glasnika Pravoslavne bogo­slovije u Sremskim Karlovcima.

Biblijski tekstovi u ovom izdanju navedeni su iz Svetog pisma u prijevodu Đ. Daničića i V St. Karadžića, ukoliko u samom tekstu nije drugačije naznačeno.

„Ono što je svijetu danas najpotrebnije, to su ljudi koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudi koji su u dubini svoje duše istiniti i pošteni, ljudi koji se ne boje grijeh nazvati njegovim pravim imenom, ljudi čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudi koji će ostati uz pravdu makar se i nebo srušilo.” Pomoći svima da izgrade takav karakter bila je namjera pisca ove knjige. S istom željom objelodanjujemo i mi ovaj prijevod.

Izdavači

PRVA NAČELA

 

„Mi pak svi koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha. “ 2. Korinćanima 3,18.

 

IZVOR I CILJ PRAVOG ODGOJA

,,Znanje je svetih stvari razum. “ ,,Složi se s njim i pomiri se.” Priče Saiamunove 9, 10; Job 22, 21.

 

Naše su predodžbe o odgoju odviše uske i skučene. Potrebno je da imamo širi pogled i da sebi postavimo viši cilj. Pravi odgoj znači više nego savlađivanje određenog nastavnog programa. To je više nego pripremanje za sadašnji život. On se bavi cijelim čovjekovim bićem i odnosi se na cijelo razdoblje njegova postojanja. Odgoj znači skladno razvijanje tjelesnih, duševnih i duhovnih sila. On priprema učenika za radosnu službu u ovome svijetu i za uzvišeniju i radosniju službu u svijetu koji će doći. {Od 13.1}

Izvor takvog odgoja istaknut je ovim riječima Svetoga pisma, koje ukazuju na Beskonačnog; ,,U njemu je sakrive­no sve blago mudrosti.“ Colossians 2:3. ,,U njega je savjet i razum.” Job 12:13. {Od 13.2}

Svijet je imao svojih velikih učitelja, ljudi divovskog intelekta, koji su veoma unaprijedili ljudsko istraživanje, ljudi čiji su govori davali poticaj ljudskoj misli i otvarali pogled na nova područja ljudskog znanja; ovi su ljudi bili cijenjeni i poštovani kao vođe i dobročinitelji svoga naroda; ali ima Jedan koji je viši od njih. Mi možemo slijediti red svjetskih učitelja unatrag dokle dopiru ljudski izvještaji; ali Svjetlost je bila prije njih. Kao što Mjesec i planeti našeg Sunčevog sistema odrazuju Sunčevu svjetlost, tako i veliki mislioci, ukoliko je njihovo učenje pravilno, odrazuju zrake Sunca Pravde. Svaka iskra misli, svaki bljesak intelekta potječu od Svjetlosti svijeta.{Od 13.3}

U naše se vrijeme mnogo govori o prirodi i važnosti ,.višeg odgoja”. Pravi „viši odgoj” daje Onaj u kome je „mudrost i sila” (Job 12:13), iz čijih usta „dolazi znanje i razum” Proverbs 2:6. {Od 14.1}

Svako pravo znanje i stvarni razvitak imaju svoj izvor u poznanju Boga. Kamo god se okrenuli u fizičkom, mental­nom i duhovnom području; na što god bacili pogled, izuzevši bolne posljedice grijeha — svagdje nam se otkriva to poznanje. Ma kakvom se granom istraživanja bavili, s iskrenom namjerom da doznamo istinu, mi dolazimo u doticaj s nevidljivim, moćnim Umom koji u svemu i preko svega djeluje. Čovjekov um dolazi u vezu s Božjim umom, ograničeni s Neograničenim. Utjecaj takve veze na tijelo, um i dušu ne može se procijeniti. {Od 14.2}

U ovoj vezi nalazi se najviši odgoj. To je Božja metoda razvoja. „Upoznaj se sada s njime!” (Job 22:21) — glasi njegova poruka čovječanstvu. Metoda, opisana ovim riječima, bila je primijenjena u odgoju oca našeg roda. Kad je Adam u slavi bezgrešne muževnosti boravio u svetom Edenu, Bog ga je na taj način podučavao. {Od 14.3}

Da bismo shvatili što je sve uključeno u djelo odgoja, moramo razmotriti ljudsku prirodu i cilj koji je Bog imao pri stvaranju čovjeka. Moramo razmotriti i promjenu u čovjeko­vu stanju nastalu poznanjem zla, i plan koji je Bog zamislio da bi ipak postigao uzvišeni cilj koji je sebi postavio u odgoju ljudskog roda. {Od 14.4}

Kad je Adam izašao iz Stvoriteljevih ruku, bio je po svojoj fizičkoj, mentalnoj i duhovnoj prirodi sličan svome Tvorcu. „Stvori Bog čovjeka po svome obličju” (Genesis 1:27); Božja je namjera bila da što duže čovjek živi, potpunije otkriva ovaj lik — potpunije odsjajuje slavu Stvoriteljevu. Svi njegovi talenti mogli su se razvijati; veličina i snaga tih talenata trebala se stalno povećavati. Ponuđene su mu bile široke mogućnosti za obučavanje, i slavno područje istraživanja se otvaralo pred njime. Tajne vidljivog svemira — „čudesa Onoga koji je savršen u svakom znanju” (Job 37:16) — pozivale su čovjeka da ih proučava. Razgovarati licem k licu, srcem k srcu sa svojim Stvoriteljem bila je njegova visoka prednost. Da je ostao vjeran Bogu, sve bi to zauvijek bilo njegovo. Kroz svu vječnost bi nastavio da stječe nove riznice znanja, otkrivao bi nove izvore sreće i imao sve jasnije i jasnije pojmove o Božjoj mudrosti, moći i Ijubavi. Sve više bi se približavao ispunjenju cilja svog postanja, sve potpunije bi odsjajivao slavu svog Stvoritelja. {Od 15.1}

Ali, zbog neposlušnosti sve je to izgubljeno. Grijeh je u čovjeku pokvario Božju sliku, gotovo ju je izbrisao. Čovjekove su fizičke moći oslabile, njegova se mentalna sposobnost smanjila, i njegova duhovna vizija potamnjela. Čovjek je postao podložan smrti. Ipak, ljudski rod nije ostavljen bez nade. Beskrajna Ijubav i milost stvorila je plan spasenja, i čovjeku je poklonjen život kao vrijeme probe. Obnoviti u čovjeku sliku njegovog Tvorca, vratiti ga u stanje prvobitnog savršenstva, potaći razvoj njegova tijela, uma i duše, kako bi bio ostvaren božanski cilj stvaranja — to je djelo otkupljenja. To je cilj odgoja, veliki cilj života. {Od 15.2}

Ljubav, temelj stvaranja i otkupljenja, također je temelj pravog odgoja. To jasno otkriva Zakon koji je Bog dao kao vodič života. Prva velika zapovijed glasi: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom.” Luke 10:27. Ljubiti njega, beskrajno i sveznajuće Biće, svom snagom, svim umom i svim srcem, znači najviši razvoj svake sposobnosti. To znači da Božja slika treba da bude obnovljena u cijelom biću — u tijelu, umu, kao i u duši. {Od 16.1}

Druga zapovijed slična je prvoj: „Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!“ Matthew 22:39. Zakon Ijubavi nalaže da posvetimo tijelo, um i dušu službi Bogu i svojim bližnjima. Ova služba, koja čini da smo blagoslov drugima, donosi i nama samima najveći blagoslov. Nesebičnost je temelj svakog pravog razvitka. Nesebičnom službom razvi­jamo svaku sposobnost do najviše mjere. Sve više „imamo dijela u božanskoj prirodi”; spremniji smo za Nebo, jer primamo Nebo u svoje srce. {Od 16.2}

Budući da je Bog izvor svakog pravog znanja, prvi je ciij odgoja, kao što smo vidjeli, da upravi naše misli na objavu u kojoj nam se On sam otkriva. Adam i Eva su primali znanje u neposrednom razgovoru s Bogom; oni su učili o njemu iz njegovih djela. Sve što je stvoreno, u svom prvobitnom savršenstvu, bilo je izraz Božje misli. Za Adama i Evu priroda je bila puna božanske mudrosti. Međutim, čovjek je prijestupom izgubio mogućnost da uči o Bogu u neposrednom razgovoru s njime, a u velikoj mjeri, i iz njegovih djela. Zemlja, pokvarena i oskvrnuta grijehom, samo nejasno odrazuje Stvoriteljevu slavu. Ipak je istina da pouke koje je On zapisao u prirodi još nisu izbrisane. Na svakoj strani velike knjige njegovih stvorenih djela može se još prepoznati njegov rukopis. Priroda još i sada govori o svom Stvoritelju. Ali, ta su otkrivenja nepotpuna i nesavrše­na. U našem grešnom stanju, s oslabljenim sposobnosti­ma i ograničenim shvaćanjem, mi smo nesposobni da ih pravilno protumačimo. Nama je potrebno potpunije otkrive­nje Božjeg Bića, koje nam je sam Bog dao u svojoj pisanoj Riječi. {Od 16.3}

Sveto pismo je savršeno mjerilo istine, i kao takvome treba mu dati najviše mjesto u odgoju. Da bismo stekli odgoj dostojan toga imena, moramo upoznati Boga — Stvoritelja, i Krista — Otkupitelja, kao što su otkriveni u svetoj Riječi. {Od 17.1}

Svako ljudsko biće, stvoreno po Božjem obličju, obdareno je sposobnošću sličnom Stvoriteljevoj — indivi­dualnošću, sposobnošću mišljenja i djelovanja. Ljudi u kojih je ova sposobnost razvijena, to su ljudi koji nose odgovornosti, koji su vođe u pothvatima i koji utječu na karakter drugih. Zadaća je pravog odgoja da razvija ovu sposobnost, da vježba mlade da misle, a ne da samo odražavaju misli drugih ljudi. Umjesto da ograničimo njihovo proučavanje na ono što su ljudi rekli ili napisali, uputimo učenike na izvore istine, na prostrana područja istraživanja u prirodi i otkrivenju. Neka razmišljaju o velikim istinama kao što su dužnost i sudbina, i um će se razviti i ojačati. Umjesto obrazovanih slabića, iz odgojnih ustanova treba da izlaze ljudi koji će biti sposobni da misle i djeluju, ljudi koji su gospodari a ne robovi okolnosti, ljudi koji se odlikuju širinom uma, jasnoćom misli i hrabrošću u svojim uvjerenjima. {Od 17.2}

Takav odgoj pruža više nego da samo disciplinira um; pruža više nego da samo uvježba tijelo. On jača karakter, tako da istina i poštenje ne budu žrtvovani sebičnoj želji ili svjetovnoj ambiciji. On jača um protiv zla. Umjesto da neka strast, kada uzme maha, postane sila koja razara, sve pobude i želje dovedene su u sklad s velikim načelima pravde. Ako razmišljamo o savršenstvu Božjeg karaktera, um će biti obnovljen i duša nanovo stvorena po Božjem obličju. {Od 18.1}

Koji odgoj može biti viši od ovoga? Što se može po vrijednosti s njime izjednačiti?{Od 18.2}

„Ne može se dati čisto zlato za nju,

Niti se srebro izmjeriti u promjenu za nju.

Ne može se cijeniti zlatom ofirskim,

Ni dragim onihom ni safirom.

Ne može se izjednačiti s njom ni zlato ni kristal,

Niti se može promijeniti za zaklade zlatne.

Od koralja i bisera nema spomena,

Jer je vrijednost mudrosti veća nego dragom kamenju.” {Od 18.3}

Job 28:15-18.

Božji ideal za njegovu djecu je viši od najviše ljudske misli. Pobožnost — sličnost Bogu — to je cilj koji treba dostići. Pred učenikom se otvara put stalnog napredovanja. On ima ciij koji treba da postigne, uzor do kojega treba da se uzdigne, koji sadrži sve što je dobro, čisto i plemenito. On će u svakoj grani pravog znanja postizati najveći mogući uspjeh za najkraće moguće vrijeme. Ali njegovi napori bit će upravljeni prema ciljevima toliko višim od sebičnih i prolaznih interesa koliko su nebesa viša od Zemlje.{Od 18.4}

Onaj koji surađuje u ostvarenju božanskog cilja da se mladima prenese znanje o Bogu i da se njihov karakter izgradi u skladu s Božjim, obavlja uzvišen i plemenit posao. Budeći želju da se dostigne Božji ideal, on pruža odgoj koji je visok kao nebo i prostran kao svemir; odgoj koji se ne može završiti u ovom životu, već koji će se nastaviti u budućem; odgoj koji uspješnom učeniku daje preporuku da iz pripremne škole na Zemlji pređe u višu školu, školu na Nebu.{Od 19.1}

ŠKOLA U EDENU

 

,,Blago čovjeku koji nađe mudrost.” Priče Saiamunove 3, 13.

 

Sistem odgoja ustanovljen u početku svijeta bio je određen da služi kao uzor ljudima u svim budućim vremeni­ma. Da bi se prikazala načela tog sistema, u Edenu, domu naših praroditelja, bila je osnovana škola koja je trebala da služi kao uzor. Vrt edenski bio je učionica, priroda je bila udžbenik, sam Stvoritelj je bio učitelj, a roditelji ljudskog roda bili su učenici. {Od 20.1}

Stvoreni da budu „obličje i slava Božja” (1 Corinthians 11:7), Adam i Eva su primili darove dostojne svog visokog određenja. Skladni i razmjerni po obliku, pravilnih i lijepih crta lica, pojave koja je odisala zdravljem i zračila radošću i nadom, oni su svojom vanjštinom bili slični liku svog Stvoritelja. Ova sličnost nije se otkrivala samo u njihovoj fizičkoj prirodi. Svaka njihova duhovna i duševna sposobnost odražavala je Stvoriteljevu slavu. Obdareni visokim duševnim i duhovnim darovima, Adam i Eva bili su stvoreni „samo malo manji od anđela” (Hebrews 2:7), da bi mogli zapažati ne samo čudesa vidljivog svemira već i shvaćati svoje moralne odgovornosti i obaveze. {Od 20.2}

nasadi Gospod Bog vrt u Edenu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta.” Genesis 2:8, 9. Ovdje, usred divnih prizora prirode, netaknute grijehom, naši praroditelji su trebali da prime odgoj. {Od 20.3}

Zainteresiran za svoju djecu, naš je nebeski Otac osobno upravljao njihovim odgojem. Često su ih posjećivali njegovi vjesnici, sveti anđeli, koji su im davali savjete i pouke. Često su, hodajući vrtom ,,kad zahladi”, slušali Božji glas i razgovarali licem k licu s Vječnim. Njegove misli za njih bile su „misli dobre a ne zle”. Jeremiah 29:11. Svaka njegova namjera imala je za cilj njihovo najviše dobro. {Od 21.1}

Adamu i Evi bilo je povjereno da se brinu o vrtu, ,,da ga obrađuju i čuvaju”. Genesis 2:15. lako bogati svime što im je Vlasnik svemira mogao pružiti, oni nisu smjeli biti besposleni. Koristan rad bio im je određen kao blagoslov da ojača njihovo tijelo, razvije njihov um i izgradi njihov karakter. {Od 21.2}

Knjiga prirode koja je pred njima prostirala svoje žive lekcije, pružala im je neiscrpne izvore pouke i zadovoljstva. Na svakom listu u šumi, na svakom kamenu u planini, na svakoj sjajnoj zvijezdi, na zemlji, moru i nebu bilo je napisano Božje ime. Stanovnici Edena susretali su se kako sa živom tako i s neživom prirodom — s listom, cvijetom i drvetom, i sa svakim živim stvorenjem, od levijatana u vodama do trunke koja lebdi u sunčevoj zraci — prikuplja­jući od svakoga tajne njegova života. Božja slava u nebesima, nebrojeni svjetovi u svom pravilnom kruženju, ,,kako vise oblaci” ((Job 37:16), tajne svjetla i zvuka, dana i noći — sve su to bili predmeti koje su proučavali učenici u prvoj školi na Zemlji. {Od 21.3}

Beskonačni Začetnik svega otkrivao je njihovom umu zakone i zbivanja u prirodi, kao i velika načela istine koja upravljaju duhovnim svijetom. U svjetlosti „poznanja slave Božje” (2 Corinthians 4:6) njihove duševne i duhovne moći su se razvijale, i oni su upoznali najuzvišenija zadovoljstva svoga svetog postojanja. {Od 22.1}

Kad su izašli iz Stvoriteljevih ruku, ne samo edenski vrt već i cijela Zemlja bila je neizmjerno lijepa. Nikakva mrlja grijeha, nikakva sjena smrti nije kvarila ljepotu stvaranja. Božja slava ,,pokri nebesa, i Zemlja se napuni hvale njegove”. Habakkuk 3:3. „Kad pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.” Job 38:7. Tako je Zemlja postala prikladan simbol Onoga koji je „obilan milosrđem i istinom” (Exodus 34,6), i prikladan predmet proučavanja za one koji su bili načinjeni po njegovu obličju. Edenski vrt je bio slika onoga što je Bog želio da postane cijela Zemlja, i njegova je namjera bila da ijudska obitelj množeći se osniva druge domove i škole po uzoru na onu koju je On osnovao. Tako, u toku vremena, cijela bi Zemlja bila naseljena domovima i školama u kojima bi se proučavale Božje riječi i djela i u kojima bi se učenici na taj način osposobljavali da sve potpunije odražavaju, u toku cijele vječnosti, svjetlost poznavanja njegove slave. {Od 22.2}

POZNAVANJE DOBRA I ZLA

 

,,Kao što ne marahu da poznadu Boga . . ,,potamnje nerazumno srce njihovo”.

 Rimljanima 1,28.21.

 

Premda su bili stvoreni čisti i sveti, našim prarodite­ljima nije bila uskraćena mogućnost da pogriješe. Bog ih je mogao stvoriti bez moći da prestupe njegove zahtjeve, ali u tom slučaju njihov se karakter ne bi mogao razvijati; njihova služba ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Zato im je dao moć izbora — moć da poslušaju ili da odbiju poslušnost. I prije nego što bi mogli primiti obilje blagoslo­va koje im je On želio dati, njihova Ijubav i vjernost su morale biti iskušane. {Od 23.1}

U edenskom vrtu nalazilo se „drvo od znanja dobra i zla. . . I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi”. Genesis 2:9-17. Bog nije želio da Adam i Eva upoznaju zlo. Poznavanje zla — grijeha i njegovih posljedica, zamornog i mučnog rada, tjeskobnih briga, razočaranja i duboke žalosti, boli i smrti — to je bilo iz Ijubavi sakriveno od njih. {Od 23.2}

Dok je Bog želio čovjeku dobro, Sotona je nastojao da ga upropasti. Kad se Eva usudila približiti zabranjenom drvetu ne poštujući Gospodnji savjet, došla je u vezu sa svojim neprijateljem. Pobudivši njeno zanimanje i radozna­lost, Sotona je nastavio poricati Božju riječ i ulijevati nepovjerenje u njegovu mudrost i dobrotu. Na ženinu izjavu o drvetu poznanja: „Bog je kazao: ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete”, kušač je odgovorio: „Nećete vi umrijeti; nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.“ Genesis 3:3-5. {Od 23.3}

Sotona ih je želio uvjeriti da će im ovo poznavanje dobra pomiješanoga sa zlom brtt na blagoslov, i da im je Bog uskratio veliko dobro zabranivši im da uberu ploda s tog drveta. On je tvrdio da im je Bog zabranio da okuse ploda zbog njegove divne osobine da daje mudrost i silu, te da ih je na taj način pokušao spriječiti da postignu plemenitiji razvoj i nađu uzvišeniju sreću. Izjavio je da je sam jeo zabranjenog ploda i daje tako^stekao sposobnost govora; i da će se i oni, ako budu jeli ploda, uzdići u višu sferu postojanja i prodrijeti u šira područja znanja. {Od 24.1}

Tvrdeći da mu je jedenje sa zabranjenog drveta donijelo veliko dobro, Sotona nije dopustio da se primijeti da je zbog prijestupa bio prognan s Neba. Ovdje je laž bila tako prikrivena plaštem prividne istine, da Eva, zaslijeplje­na, polaskana i očarana, nije uočila prijevaru. Poželjela je ono što je Bog zabranio, posumnjala je u njegovu mudrost. Odbacila je vjeru, ključ znanja. {Od 24.2}

Kad je Eva vidjela da je „rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi”. Rod je bio ugodna okusa, i dok je jela, činilo joj se da osjeća novu snagu i zamišljala da ulazi u više sfere postojanja. Sagriješivši sama, pos­tala je kušač svog muža, ,,te i on okusi”. Genesis 3:6. {Od 25.1}

Vama će se „otvoriti oči”, rekao je neprijatelj, ,,pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo”. Genesis 3,5. Njihove oči su se zaista otvorile; ali kako je žalosno bilo to otvaranje! Poznavanje zla, prokletstvo grijeha, to je bilo sve što su prijestupnici dobili. Nije bilo nikakvog otrova u samom plodu, i grijeh nije bio samo u popuštanju apetitu. Nepovjerenje u Božju dobrotu, nevjero­vanje u njegovu riječ, odbacivanje njegova autoriteta, učinilo je naše praroditelje prijestupnicima i donijelo u svijet poznavanje zla. To je otvorilo vrata svakoj vrsti laži i zabluda. {Od 25.2}

Čovjek je sve izgubio jer je odlučio da radije sluša obmanjivača nego Onoga koji je Istina, koji jedini sve zna. Miješanjem dobra i zla njegov um je postao pomućen, a njegove duševne i duhovne moći paralizirane. Više nije bio sposoban da cijeni dobro koje je Bog tako obilno izlivao. {Od 25.3}

Adam i Eva su izabrali poznavanje zla, i ako ikada ponovno budu stekli položaj koji su izgubili, morat će ga sticati pod nepovoljnim okolnostima koje su sami stvorili. Nije im više bilo dopušteno da borave u Edenu, jer im njegovo savršenstvo nije više moglo pružiti pouke koje su im sada postale neophodnejS neiskazanom tugom opros­tili su se od svoje divne okoline i otišli da borave na zemlji na kojoj je počivalo prokletstvo grijeha. {Od 25.4}

Bog je rekao Adamu: „Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega, zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko; sa znojem lica svojega jest ćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti.” Genesis 3:17-19. {Od 26.1}

lako je Zemlja sada bila pokvarena prokletstvom, priroda je i dalje trebala da bude čovjekov udžbenik. Ona sada nije mogla predstavljati samo dobro, jer je zlo bilo svuda prisutno, kvareći zemlju, more i zrak svojim nečistim dodirom. Tamo gdje je nekada bio napisan samo karakter Božji — poznavanje dobra, sada je bio napisan i Sotonin karakter — poznavanje zla. Priroda koja je sada otkrivala poznavanje dobra i zla, trebala je stalno opominjati čovjeka na posljedice grijeha. {Od 26.2}

U uvelom cvijeću i opalom lišću Adam i njegova družica vidjeli su prve znake propadanja. Jasno su shvatili gorku činjenicu da će sve živo morati da umre. Čak i zrak, o kojem je ovisio njihov život, nosio je klice smrti. {Od 26.3}

Također su bili stalno podsjećani na svoju izgubljenu vlast. Među nižim stvorenjima Adam je stajao kao kralj, i dok je bio vjeran Bogu, sva je priroda priznavala njegovu vladavinu; ali kad je sagriješio, izgubio je tu vlast. Duh pobune, kojemu je sam otvorio vrata, proširio se po cije­lom životinjskom carstvu. Tako je ne samo život čovjeka, već i priroda životinja, šumsko drveće, trava u polju, cvi­jeće, pa i sam zrak koji je udisao — sve je pričalo ža­losnu lekciju o poznavanju zla. {Od 26.4}

Ali čovjek nije bio prepušten posljedicama zla koje je izabrao. U presudi izgovorenoj nad Sotonom nalazio se nagovještaj otkupljenja. „Metnut ću neprijateljstvo između tebe i žene” — rekao je Bog — „između potomstva tvoga i potomstva njezina, i ono će ti glavu zgaziti, i ti ćeš ga u petu ujedati.” Genesis 3:15.* Ova osuda, izgovorena u prisutnosti naših praroditelja, bila je za njih obećanje. Prije nego što su slušali o trnju i korovu, o mučnom radu i o žalosti koja će im pasti u dio, ili o prahu u koji će se vratiti, čuli su riječi koje su im sigurno ulile nadu. Sve što je bilo izgubljeno popuštanjem Sotoni, moglo se ponovno steći u Kristu. {Od 27.1}

I priroda nam ponavlja ovaj nagovještaj, lako iskvare­na grijehom, ona govori ne samo o stvaranju već i o otkupljenju, lako Zemlja svjedoči o prokletstvu koje se pokazuje u znacima propadanja, ona je još i sada bogata i divna u dokazima životodavne sile. Drveće odbacuje lišće samo zato da bi se ponovno odjenulo svježim zelenilom; cvijeće vene, da bi se pojavilo u novoj ljepoti; u svakom otkrivenju stvaralačke moći nalazi se jamstvo da mi može­mo biti nanovo stvoreni ,,u pravdi i u svetinji istine” (Ephesians 4:24). Tako sami predmeti i pojave u prirodi, koji nas tako živo podsjećaju na naš veliki gubitak, postaju nam vjesnici nade. {Od 27.2}

Dokle god je doprlo zlo, čuje se glas našeg nebeskog Oca, koji traži od svoje djece da po posljedicama zla prepoznaju prirodu grijeha; koji ih opominje da odbace zlo i poziva da prihvate dobro. {Od 27.3}

• Prijevod L. Bakotića.

ODNOS ODGOJA PREMA OTKUPLJENJU

 

„ Svjetlost poznanja slave Božje u licu Isusa Krista. “ 2. Korinćanima 4,6.

 

Grijeh je odvojio čovjeka od Boga. Da nije bilo plana spasenja, vječno odvajanje od Boga, tama beskrajne noći, bili bi čovjekov dio. Spasitelj je svojom žrtvom ponovno omogućio vezu s Bogom. Mi osobno ne možemo doći u Božju blizinu; zbog svog grijeha mi ne možemo gledati njegovo lice; ali, možemo ga promatrati i razgovarati s njime u Isusu, Spasitelju. „Poznanje slave Božje“ otkriveno je ,,u licu Isusa Krista”. 2 Corinthians 4:6. Bog ,,u Kristu . . . svijet pomiri sa sobom”. 2 Corinthians 4:6; 5:19. {Od 28.1}

,,l Riječ postade tijelo i useli se u nas puno blagodati i istine.” John 1:14. ,,U njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima.” John 1:4 Život i smrt Kristova, cijena našeg otkupljenja, nisu za nas samo obećanje i zalog života, niti samo sredstvo koje bi nam otvorilo riznice mudrosti: oni su šire i uzvišenije otkrivenje njegovog karaktera nego što su ga imali čak i bezgrešni stanovnici Edena. {Od 28.2}

I dok Krist otvara čovjeku Nebo, život koji nam On daje otvara čovjeku srce za Nebo. Grijeh ne samo da nas odvaja od Boga, već u čovjekovoj duši uništava želju i moć da ga upozna. Kristov je cilj da onemogući sav ovaj utjecaj zla. On ima moć da oživi i obnovi sposobnosti duše paralizirane grijehom, da oživi i obnovi potamnjeli um i izopačenu volju. On nam otvara bogatstva svemira, i, zahvaljujući njemu, dobivamo sposobnost da ih prepozna­mo i koristimo. {Od 28.3}

Krist je „vidjelo … koje obasjava svakog čovjeka koji dolazi na svijet¹‘. John 1:9. Kao što preko Krista svako ljudsko biće ima život, tako preko njega svaka duša prima neku zraku božanske svjetlosti. U svakom srcu postoji ne samo intelektualna već i duhovna moć, osjećaj za ono što je pravo, želja za dobrim. Ali, postoji i protivnička sila koja se bori protiv tih načela. Posljedica jedenja roda s drveta poznavanja dobra i zla očituje se u iskustvu svakog čovjeka. U ljudskoj prirodi postoji sklonost prema zlu, sila kojoj se čovjek sam ne može oduprijeti. Da bi se odupro toj sili, da bi dosegao onaj visoki cilj koji u dubini svoje duše smatra jedino dostojnim, samo mu jedna sila može pružiti pomoć. Ta sila je Krist. Suradnja s tom silom je čovjekova najveća potreba. Zar ne bi u cijelom odgojnom naporu ova suradnja trebala biti najviši cilj? {Od 29.1}

Pravi učitelj se ne može zadovoljiti drugorazrednim ra­dom. On se ne zadovoljava da upućuje svoje učenike na ideal niži od najvišeg koji oni mogu postići. Ne može biti zadovo­ljan da im pruži samo neko tehničko znanje, da ih učini dob­rim knjigovođama, vještim obrtnicima i uspješnim trgovci­ma. Njegova je težnja da u njih usadi načela istine, poslušno­sti, časti, poštenja i neporočnosti — načela koja će ih učini­ti pozitivnom silom u podupiranju stabilnosti i napretka društva. On želi, prije svega, da oni nauče veliku životnu lekciju o nesebičnoj službi. {Od 29.2}

Kad se duša upozna s Kristom, prihvaćajući njegovu mudrost kao vodič, njegovu silu kao snagu srca i života, ova načela postaju živa sila za oblikovanje karaktera. Kad se ova zajednica uspostavi, učenik je našao izvor mudrosti. Njemu na raspolaganju stoji sila da u sebi ostvari svoje najplemenitije ideale. On ima prednost da postigne najviši odgoj za život u ovome svijetu. Obučavajući se ovdje, stupa na stazu koja vodi u vječnost. {Od 30.1}

U najvišem smislu, djelo odgoja i djelo otkupljenja su jedno te isto djelo, jer u odgoju, kao i u otkupljenju, „drugog temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Krist“. „Jer bi volja Očeva da se u nj useli sva punina.” 1 Corinthians 3:11; Colossians 1:19, R.V. {Od 30.2}

U izmijenjenim okolnostima, pravi odgoj se i danas upravlja prema Stvoriteljevu planu, prema planu škole u Edenu. Adam i Eva su primali pouke u izravnoj vezi s Bogom; mi gledamo svjetlost poznavanja Božje slave u Kristovu licu. {Od 30.3}

Velika načela odgoja ostaju nepromijenjena. „Tvrde su za vijek vijeka” (Psalam 111,8); jer su to načela Božjeg karaktera. Prvo učiteljevo nastojanje i njegov stalni cilj treba biti da pomogne učeniku da shvati ova načela i da stupi u takvu vezu s Kristom da ta načela postanu sila koja upravlja njegovim životom. Učitelj, koji prihvaća ovaj cilj, zaista je Kristov suradnik, Božji suradnik. {Od 30.4}

primjeri

„Jer što se naprijed napisa, za našu se nauku napisa. “

Rimljanima 15,4.

 

ODGOJ IZRAELA

 

,,Tako ga Gospod vodaše,,uči ga i čuva ga kao zjenicu oka svojega”. 5. Mojsijeva 32, 12. 10.

 

Obitelj je bila u središtu sistema odgoja koji je ustanovljen u Edenu. Adam je bio „sin Božji” (Luke 3:38), i djeca Svevišnjega su upravo od svoga Oca primala pouke. Njihova škola bila je u najpotpunijem smislu te riječi obiteljska škola. {Od 33.1}

U božanskom planu odgoja, prilagođenom čovjeko­vom stanju nakon pada, Krist stoji kao predstavnik Oca, kao karika koja povezuje Boga i čovjeka; On je veliki Učitelj čovječanstva. I On je odredio da ljudi i žene budu njegovi predstavnici. Obitelj je bila škola, a roditelji su bili učitelji. {Od 33.2}

U doba patrijaraha odgoj se pretežno dobivao u obitelji. U tako osnovanim školama Bog je osigurao najpo­voljnije uvjete za razvitak karaktera. Ljudi, koje je On vodio, još su živjeli onako kako je On odredio u početku. Oni, koji su se udaljili od Boga, gradili su sebi gradove, u njima se skupljali, uživali u sjaju, raskoši i poroku, koji i današnje gradove čine ponosom i prokletstvom svijeta. Ali, ljudi koji su se čvrsto držali Božjih načela života boravili su u poljima i na brežuljcima. Oni su obrađivali zemlju i gajili krupnu i sitnu stoku, i u tom slobodnom i nezavisnom životu, koji im je pružao prilike za rad, proučavanje i razmišljanje, učili su od Boga i podučavali svoju djecu njegovim djelima i putevima. {Od 33.3}

To je bila metoda odgoja koju je Bog želio da uspostavi u Izraelu. Ali, nakon izlaska iz Egipta, malo je Izraelaca bilo spremno da surađuje s Bogom u odgajanju svoje djece. I samim roditeljima bio je potreban odgoj i disciplina. Kao žrtve dugogodišnjeg robovanja bili su neznalice, neodgojeni i izopačeni. Imali su malo znanja o Bogu i malo vjere u njega. Bili su zbunjeni lažnim učenjem i iskvareni svojim dugim doticajem s neznaboštvom. Bog ih je želio uzdići na višu moralnu razinu, i zato je nastojao da im pomogne da ga upoznaju. {Od 34.1}

Svojim postupanjem prema putnicima u pustinji, u toku sveg njihovog lutanja, izloženosti gladi, žeđi i umoru i opasnosti od neznabožačkih neprijatelja, izbavljajući ih svojom providnošću, Bog je nastojao da ojača njihovu vjeru pokazivanjem sile koja je stalno djelovala za njihovo dobro. Naučivši ih da se uzdaju u njegovu Ijubav i moć, želio je da stavi pred njih, u propisima svoga Zakona, ideal karaktera koji je htio da postignu njegovom miiošću. {Od 34.2}

Za vrijeme svog boravka pod Sinajem, Izrael je primio dragocjene pouke. To je bilo razdoblje posebne pripreme za nasljeđivanje Kanaana. I njihova okolica bila je pogodna za ispunjenje Božje namjere. Na vrhu Sinaja, iznad ravnice u kojoj je narod razapeo svoje šatore, počivao je stup oblaka koji ih je vodio putem. Noću je to bio stup ognja koji im je osiguravao božansku zaštitu; dok su spavali, nebeski je kruh tiho padao na logorište. Sa svih strana silni, krševiti vrhunci svojom su svečanom veličinom govorili o vječnom trajanju i veličanstvu. Čovjek je morao da osjeti svoje neznanje i svoju slabost u prisutnosti Onoga koji je ,,gore izmjerio na mjerila i bregove na poteg“ (Isaiah 40:12). Ovdje, pokazujući svoju slavu, Bog je nastojao da u Izrael utisne svijest o svetosti svoga karaktera i zahtjeva, kao i o neizmjernoj težini prijestupa. {Od 34.3}

Ali, narod je bio spor da shvati pouku. Naviknuti u Egiptu na materijalno predstavljanje Božanstva, kojim je ono u najvećoj mjeri bilo lišeno časti, teško su mogli shvatiti postojanje i karakter Nevidljivoga. Iz sažaljenja prema njihovoj slabosti, Bog im je dao simbol svoje prisutnosti: ,,l neka mi načine svetište”, rekao je On, ,,da među njima nastavam.” Exodus 25:8. {Od 35.1}

Pri građenju Svetišta kao mjesta Božjeg prebivanja, Mojsiju je naređeno da sve stvari načini po nebeskom uzoru. Bog ga je pozvao na goru, pokazao mu stvari na Nebu, i po uzoru na njih bilo je načinjeno Svetište i sve što je njemu pripadalo. {Od 35.2}

Tako je Bog izraelskom narodu, u čijoj je sredini želio da nastava, otkrio svoj slavni ideal karaktera. Uzor im je bio pokazan na gori kad je Zakon objavljen sa Sinaja i kad je Gospod prošao ispred Mojsija govoreći: „Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom.” Exodus 34:6. {Od 35.3}

Ali, oni su bili nemoćni da sami dosegnu taj ideal. Otkrivenje na Sinaju samo ih je moglo uvjeriti u njihovu bijedu i bespomoćnost. Svetište im je svojom službom žrtava trebalo dati drugu pouku — pouku o oproštenju grijeha, i o sili poslušnosti na život, koja se dobiva u Spasitelju. {Od 36.1}

U Kristu se trebala ostvariti namjera koju je simbolizi­ralo Svetište — to slavno zdanje, sa zidovima od blistavog zlata na kojima su se u duginim bojama odražavale zavjese izvezene kerubimima, mirisima stalno gorućeg kada koji je sve prožimao, svećenicima odjevenima u čistu bjelinu, i slavom Najsvetijeg u dubokoj tajanstvenosti svetinje nad svetinjama, iznad prijestolja milosti, između likova po­gnutih anđela koji se mole. Bog je želio da njegov narod iz svega toga čita njegovu namjeru s ljudskom dušom. Bila je to ista namjera koju je mnogo kasnije izrazio apo­stol Pavao govoreći, nadahnut Svetim Duhom: {Od 36.2}

,,Ne znate li da ste vi crkva Božja, i Duh Božji živi u vama? Ako pokvari tko crkvu Božju, pokvarit će njega Bog: jer je crkva Božja sveta, a to ste vi.“ 1 Corinthians 3:16, 17. {Od 36.3}

Građenje Svetišta je za Izrael predstavljalo prednost i čast, ali i veliku odgovornost. Narod koji je upravo izašao iz ropstva trebao je u pustinji podići zdanje nedostižnog sjaja, za koje je bio potreban najskupocjeniji materijal i najveća umjetnička vještina. Zadaća je izgledala vrlo teška. Ali, Onaj koji je dao nacrt gradnje također se obavezao da će surađivati s graditeljima. {Od 36.4}

,,l reče Gospod Mojsiju govoreći: Gle, pozvah po imenu Bezeleela sina Urije sina Hurova od plemena Judina. I napunih ga Duha Svetoga, mudrosti i razuma i znanja i svake vještine. . . I evo udružih s njim Olijaba sina Ahizamehova od plemena Danova, i svakomu vještom čovjeku u srce dadoh vještinu da izrade sve što sam ti zapovjedio.” Exodus 31:1-6. {Od 36.5}

Kakve Ii škole zanatskih vještina u pustinji, škole koja kao nastavnike ima Krista i njegove anđele! {Od 37.1}

U izradbi Svetišta i njegovu opremanju trebao je surađivati cio narod. Tu je bilo posla i za mozak i za ruke. Potreban je bio najrazličitiji materijal, i svi su bili pozvani da prinesu darove po volji svoga srca. {Od 37.2}

Tako su Izraelci bili podučavani da radom i davanjem surađuju s Bogom i međusobno. Trebali su surađivati i u izradbi duhovnog zdanja — Božjeg hrama u duši. {Od 37.3}

Već od samog početka putovanja iz Egipta primali su pouke o odgoju i disciplini. Čak i prije nego što su napustili Egipat, bila je uspostavljena privremena organizacija; na­rod je bio podijeljen u čete, kojima su bile postavljene starješine. Kod Sinaja je rad na organizaciji bio dovršen. Red koji se tako upadljivo otkrio u svim Božjim djelima, došao je do izražaja i u hebrejskom uređenju. Bog je bio središte vlasti i uprave. Mojsije, kao njegov predstavnik, trebao je primjenjivati zakone u njegovo ime. Zatim je slijedio savjet sedamdesetorice, zatim svećenici i knezovi, a pod ovima, tisućnici, stotnici, pedesetnici i desetnici (Numbers 11:16, 17; Deuteronomy 1:15), i napokon, službenici određeni za posebne dužnosti. Logorište je bilo brižljivo uređeno, u sredini se nalazilo Svetište, mjesto Božjeg prebivanja, a oko njega šatori svećenika i Levita. Izvan ovog kruga svako je pleme logorovalo pod svojom zastavom. {Od 37.4}

Na snazi su bile izuzetno stroge sanitarne mjere. One su bile propisane narodu ne samo iz zdravstvenih razloga već i kao uvjet da sveti Bog bude prisutan u njihovoj sredini. Božanskim autoritetom Mojsije im je objavio: „Jer Gospod Bog tvoj ide usred okola tvojega da te izbavi. . . zato neka je okol tvoj svet.” Deuteronomy 23:14. {Od 38.1}

Odgoj Izraelaca obuhvaćao je sve njihove životne navike. Sve što se ticalo njihovog blagostanja bilo je predmet božanske brige i imalo je svoje mjesto u božan­skom zakonu. Čak i brinući se za njihovu hranu, Bog je imao u vidu njihovo najviše dobro. Mana, kojom ih je hranio u pustinji, imala je svojstva koja su razvijala tjelesnu, duševnu i moralnu snagu, lako su se mnogi bunili protiv ograničenja u svojoj prehrani i čeznuli da se vrate u dane kad su, tako su govorili: „Sjedasmo kod lonaca s mesom i jeđasmo hljeba izobila!“ (Exodus 16:3), ipak je Božja mudrost s kojom je birao ono što će im dati, bila potvrđena na način kojemu nisu mogli prigovoriti. Usprkos teškoćama života u pustinji, nije bilo nijednog iznemoglog u svim njihovim plemenima. {Od 38.2}

Na svim njihovim putovanjima, kovčeg u kojem se nalazio Božji zakon trebao je ići naprijed. Mjesto na kojem su trebali logorovati bilo im je pokazano spuštanjem stupa oblaka. Dok je oblak počivao nad Svetištem, narod je ostajao u logorištu. Kad se podizao, narod je nastavljao putovanje. Trenutak zadržavanja kao i trenutak polaska bio je označen svečanim prizivanjem Boga. „I kad polažaše kovčeg, govoraše Mojsije: Ustani, Gospode, i neka se razaspu neprijatelji Tvoji. . . A kad se ustavljaše, govoraše: Uvrati se, Gospode, mnoštvu tisuća lzraelovih.“ Numbers 10:35, 36. {Od 38.3}

Dok je narod putovao pustinjom, mnoge su dragocje­ne pouke bile urezane u njegov um pomoću pjesme. Nakon izbavljenja od faraonove vojske cijelo mnoštvo Izraela sjedinilo se u pjesmi pobjede. Daleko preko pustinje i mora odzvanjao je radosni pripjev, i brda su odjekivala uzvicima hvale: „Pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi!¹¹ Exodus 15:21. Ova je pjesma bila često ponavljana u toku putovanja, veseleći srca i razgorijevajući vjeru putnika-hodočasnika. Zapovijedi, koje su bile objavljene sa Sinaja, zajedno s obećanjima o Božjoj naklonosti i izvještajima o njegovim divnim djelima za njihovo izbavljenje, bile su po Božjoj uputi izražene u pjesmi i pjevane uzzvuke instrume­nata, a narod je pri tome koračao sjedinjujući svoje giasove u pjesmama hvale. {Od 39.1}

Tako su njihove misli bile podizane od nevolja i teškoća na putu, njihov nemirni i neobuzdani duh bio je ublaživan i smirivan, načela istine su bila usađivana u sje­ćanje, a vjera jačana. U toj zajedničkoj aktivnosti učili su se redu i jedinstvu, i bili su dovođeni u užu vezu s Bogom i jedni s drugima. {Od 39.2}

O Božjem postupanju s Izraelom u toku četrdesetgodišnjeg lutanja pustinjom, Mojsije kaže: „Gospod Bog tvoj gaji (te) kao što čovjek gaji svoje dijete”; „da bi te namučio[1] i iskušao, da se zna što ti je u srcu, hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš.” Deuteronomy 8:5, 2. {Od 39.3}

„Nađe ga u zemiji pustoj, na mjestu strašnu, gdje buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva ga kao zjenicu oka svojega. Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim, tako ga Gospod vodaše, i s njim ne bješe tuđega boga.” Deuteronomy 32:10-12. {Od 39.4}

„Jer se opominjaše svete riječi svoje k Abramu, sluzi svojemu. I izvede narod svoj u radosti, izabrane svoje u veselju. I dade im zemlju naroda i trud tuđinaca u nasljed­stvo, da bi čuvali zapovijedi njegove, i zakone njegove pazili.“ Psalm 105:42-45. {Od 40.1}

Bog je Izraelu pružio sve mogućnosti, dao mu sve prednosti da bi mogao biti na čast Božjem imenu i na blagoslov susjednim narodima. Ako budu hodili putem poslušnosti, obećao im je da će ih „podignuti nad sve narode koje je stvorio hvalom, imenom i slavom”. ,,l vidjet će svi narodi na Zemlji”, rekao je Bog, ,,da se ime Gospodnje priziva na tebe, i bojat će se tebe.” Narodi koji budu čuli sve ove uredbe, reći će: „Samo je ovaj veliki narod narod mudar i razuman.” Deuteronomy 26:19; 28:10; Deuteronomy 4:6. {Od 40.2}

Zakoni, predani Izraelu, sadržavali su jasne upute o odgoju. Bog se otkrio Mojsiju na Sinaju kao „Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom”. Exodus 34:6. Ovim načelima, utjelovljenima u njegovom zakonu, trebali su očevi i majke u Izraelu učiti svoju djecu. Mojsije im je po božanskoj uputi objavio: ,,l neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.” Deuteronomy 6:6, 7. {Od 40.3}

Sve se ovo nije smjelo iznositi kao neka suha teorija. Oni koji drugima iznose istinu moraju sami živjeti u skladu s njenim načelima. Jedino ako budu odražavali Božji karakter pravednošću, plemenitošću i nesebičnošću svoga života, moći će utjecati na druge. {Od 41.1}

Pravi odgoj nije prisilno podučavanje nespremnog i neprijemljivog uma. Mentalne sile se moraju probuditi i zanimanje potaknuti. Zato se pobrinula Božja metoda podučavanja. Onaj koji je stvorio um i odredio mu zakone, postarao se i za njegov razvitak u skladu s njima. U domu i u Svetištu, preko prirode i umjetnosti, na radu i svetkova­nju, svetim zdanjem i spomen-kamenom, bezbrojnim meto­dama, obredima i simbolima Bog je Izraelu davao pouke koje su ilustrirale njegova načela i čuvale uspomenu na njegova divna djela. Kad bi netko postavio pitanje, pružena pouka bi utjecala na um i srce. {Od 41.2}

U mjerama za odgoj izabranog naroda jasno je otkriveno da potpun život može imati samo onaj koji je učinio Boga središtem svoga života. Kad Bog usadi u srce čovjeka neku želju, On omogućuje i njeno zadovoljenje; svaku sposobnost koju daje, On nastoji razviti. {Od 41.3}

Začetnik sve ljepote, i sam ljubitelj lijepoga, Bog se potrudio da i u svojoj djeci zadovolji Ijubav prema ljepoti. On se pobrinuo i za njihove društvene potrebe, za prijatne i korisne društvene dodire koji toliko doprinose razvijanju međusobnog razumijevanja i život čine vedrijim i prijatni­jim. {Od 41.4}

Svetkovine Izraelaca bile su također važno sredstvo odgoja. U svakodnevnom životu obitelj je bila i škola i crkva, a roditelji su bili učitelji kako na svjetovnom tako i na vjerskom području. Ali, tri puta godišnje bilo je određeno vrijeme za društvene doticaje i bogoslužja. Ovi sastanci su se održavali najprije u Silu, a kasnije u Jeruzalemu. Samo se od očeva i sinova zahtijevalo da budu prisutni; ali nitko nije želio da bude lišen prednosti blagdana, i, koliko je god to bilo moguće, cijeli je dom bio prisutan. S njima su bili stranci, Leviti i siromašni, uživajući njihovo gostoprimstvo. {Od 41.5}

Putovanje u Jeruzalem, na jednostavan, patrijarhalan način, usred ljepota proljeća, bogatstva ljeta ili sazrelog sjaja jeseni bilo je zadovoljstvo. Od starca sa sijedom kosom do malog djeteta, svi su dolazili sa svojim darovima zahvalnosti da se sretnu s Bogom u njegovom svetom stanu. U toku putovanja hebrejska su djeca slušala iskustva iz prošlosti, priče koje i staro i mlado još i danas voli. Pjevane su pjesme koje su nekada razveseljavale srca putnika u pustinji. Recitirane su i Božje zapovijedi, i zajedno s blagotvornim utjecajima prirode i prijaznog međusobnog druženja, one su se zauvijek urezivale u sjećanje mnoge djece i mladih. {Od 42.1}

Obredi u vezi s pashalnom službom kojima su prisu­stvovali u Jeruzalemu — noćni skup, ljudi spremni za put, s obućom na nogama i štapom u ruci, užurbana večera, janje, beskvasni kruh i gorko bilje, u svečanoj tišini ponavljana priča o škropljenju krvlju, o anđelu koji je nosio smrt i velikom izlasku iz zemlje ropstva — sve je to uzbuđivalo maštu i ostavljalo dojam na srce. {Od 42.2}

Svetkovina sjenica, ili svečanost žetve, s donošenjem prinosa iz voćnjaka i polja, s boravkom od tjedan dana u sjenicama od lisnatih grana, s društvenim sastancima, svetom spomen-službom, velikodušnim gostoprimstvom prema Božjim radnicima Levitima sa službom u Svetištu, i prema Božjoj djeci — strancima i siromašnima — to je is­punjavalo sva srca zahvaInošću pre m aT) nome koji je okrunio godinu dobrotom svojom i čije staze kaplju obiljem.{Od 42.3}

Pobožni Izraelac provodio je na taj način gotovo pun mjesec svake godine. To je bilo razdoblje bez briga i posla, i skoro potpuno posvećeno, u pravom smislu riječi, odgoj­nim ciljevima. {Od 43.1}

Raspodjelom nasljedstva svome narodu, Bog je želio da ga nauči, a preko njega i buduća pokoljenja, pravilnim načelima vlasništva nad zemljom. Kanaanska zemlja bila je podijeljena cijelom narodu, izuzimajući samo Levite kao sluge Svetišta, lako je netko mogao privremeno otuđiti svoje imanje, nije mogao rasuti nasljedstvo svoje djece. Kad skupi dovoljno sredstava, imao je pravo da ga u svako doba otkupi; dugovi su se brisali svake sedme godine, a svake pedesete, ili jubiiarne godine, svaki zemljišni posjed vraćao se prvobitnom vlasniku. Tako je svakoj obiteiji bio osiguran posjed i postavljena brana kako pretjeranom bogaćenju tako i krajnjem osiromašenju. {Od 43.2}

Dijeleći zemlju narodu, Bog mu je osigurao, kao i stanovnicima Edena, zanimanje najpogodnije za razvitak — staranje o biljkama i životinjama. Još jedan doprinos odgoju bio je prekidanje poljoprivrednog rada svake sedme godine; zemlja je ostajala na ugaru, a ono što je samo rađalo, bilo je prepuštano siromašnima. Tako im je bila data prilika za dublje proučavanje, za društvene doticaje i bogoslužja, za djela dobročinstva, što se tako često zane­marivalo zbog životnih briga i poslova. {Od 43.3}

Kad bi se danas u svijetu primjenjivala načela Božjeg zakona o raspodjeli posjeda, kako bi drugačije bile okolno­sti u kojima ljudi živei Poštovanje ovih načela bi spečavalo strašna zla koja su se u sva vremena pojavljivala zato što su bogati tlačili siromašne, a siromašni mrzili bogate. Time bi, s jedne strane, bilo spriječeno gomilanje velikog blaga, a s druge strane, bile bi zaštićene od neznanja i poniženja desetine tisuća onih čiji je slabo plaćeni rad bio potreban da se zgrne to ogromno bogatstvo. To bi pridonijelo mirnom rješavanju problema koji danas prijete da ispune svijet anarhijom i krvoprolićem. {Od 44.1}

Posvećivanje Bogu desetine od svega dohotka, bilo od voćnjaka ili od žetve, od krupne ili sitne stoke, od umnog ili fizičkog rada, posvećivanje druge desetine za pomoć siromašnima ili za kakvu drugu dobrotvornu svrhu, imalo je cilj da podsjeća narod na veliku istinu da je Bog vlasnik svega i da ljudi imaju prednost da budu prenosioci njegovih blagoslova. Takvim odgojem se iskorjenjivala svaka uskogrudna sebičnost, a razvijala širokogrudnost i plemenitost karaktera. {Od 44.2}

Poznanje Boga, zajednica s njime u proučavanju i radu, sličnost s njime po karakteru, to je trebao biti izvor, sredstvo i cilj odgoja Izraela — odgoja koji je Bog dao roditeljima da bi ga oni dali svojoj djeci. {Od 44.3}

PROROČKE ŠKOLE

 

„/ oni se siegoše k nogama Tvojim da prime riječi Tvoje. “ 5. Mojsijeva 33,3.

 

Gdje god je u Izraelu Božji plan odgoja bio primjenji­van, uspjesi su svjedočili o njegovu Autoru. Ali, vrlo su rijetki bili domovi u kojima se davao odgoj koji je Nebo propisalo, pa je i karaktera koji bi se na taj način izgrađivali bilo malo. Božji plan bio je samo djelomično i nepotpuno ostvaren. Nevjerstvom i preziranjem Božjih uputa, Izraelci su se okružili iskušenjima kojima se malo njih moglo oduprijeti. Kad su se nastanili u Kanaanu, ,,ne istrijebiše narćda, za koje im je Gospod rekao; nego se pomiješaše s neznabošcima, i naučiše djela njihova. Stadoše služiti idolima njihovim, i oni im biše zamka“. Njihovo srce nije bilo pravo pred Bogom, ,,i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu. Ali On bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj… Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se“. Psalm 106:34-36; 78:37-39 Očevi i majke u Izraelu počeli su nemarno izvršava­ti svoje dužnosti prema Bogu; nemarno izvršavati svoje dužnosti prema svojoj djeci. Zbog nevjernosti u domu i idolopokloničkih utjecaja izvana, mnogi mladi Hebreji su dobili odgoj koji se veoma razlikovao od onoga koji je Bog planirao za njih. Naučili su se putovima neznabožaca. {Od 45.1}

Da bi suzbio ovo zlo koje je sve više raslo, Bog se pobrinuo za druga sredstva kao pomoć roditeljima u odgojnom djelu. Od najstarijih vremena proroci su bili priznati za učitelje koje je Bog postavio. U najvišem smislu riječi, prorok je bio osoba koja govori pod izravnim nadahnućem, prenoseći ljudima poruke koje je primio od Boga. Ali, ovo je ime davano i onima koji su, iako ne tako izravno nadahnuti, primali božanski poziv da podučavaju narod Božjim djelima i putovima. Za obrazovanje takve vrste učitelja Samuel je, po Gospodnjoj uputi, osnovao proročke škole. {Od 46.1}

Te škole su trebale služiti kao bedem protiv sve veće pokvarenosti, brinuti se za duševno i duhovno dobro mladih i poticati napredak naroda dajući mu ljude sposob­ne da rade u strahu Božjem kao vođe i savjetnici. U tu svrhu Samuel je sakupio skupine mladih ljudi koji su bili pobožni, inteligentni i marljivi. Takvi su bili nazivani proročkim sinovima. Dok su proučavali Božju riječ i njegova djela, njegova životodavna sila jačala je energije uma i duše, i ovi su đaci primali mudrost odozgo. Učitelji su ne samo dobro poznavali božanske istine već su i živjeli u uskoj vezi s Bogom, i imali poseban dar njegovog Duha. Uživali su poštovanje i povjerenje naroda, kako zbog svoje učenosti, tako i zbog svoje pobožnosti. U Samuelovo vrijeme postoja­le su dvije takve škole — jedna u Rami, zavičaju proroka, a druga u Kirjat-Jearimu. Kasnije su bile osnovane i druge. {Od 46.2}

Učenici u ovim školama sami su se izdržavali svojim radom, obrađujući zemlju ili baveći se nekim zanatom. U Izraelu se to nije smatralo ni neobičnim ni ponižavajućim; naprotiv, smatralo se grijehom dopustiti da djeca odrastu ne naučivši neki koristan posao. Svaki mladić, bili njegovi roditelji siromašni ili bogati, učio je neki posao. Čak i kad bi se netko pripremao za svetu službu, praktično životno znanje se smatralo neophodnim da bi u najvećoj mogućoj mjeri mogao biti koristan. I mnogi učitelji su se izdržavali fizičkim radom. {Od 47.1}

U školi i u domu nastava se velikim dijelom obavljala usmeno; ali su mladi učili čitati hebrejske spise, a bilo im je omogućeno i da proučavaju pergamentne svitke starozav­jetnih Pisama. Glavni predmeti proučavanja u tim školama bili su Božji zakon s poukama danim Mojsiju, sveta povijest, sveta glazba i pjesništvo. U izvještajima svete povijesti bili su istraživani tragovi Gospodnjih stopa. Velike istine predstavljene simbolima službe u Svetištu, bile su živo prikazivane, i vjerom se prihvaćala središnja ličnost cijelog ovog sistema — Božje Janje, koje je trebalo uzeti na sebe grijehe svijeta. Gajio se duh pobožnosti. Učenici su bili podučavani ne samo da se mole već i kako da se mole, kako da se približe svom Stvoritelju, kako da pokažu vjeru u njega i kako da razumiju i poslušaju pouke njegovog Duha. Posvećeni um iznosio je iz Božje riznice staro i novo, i Božji Duh se otkrivao u proroštvu i u svetim pjesmama. {Od 47.2}

Ove škole su se pokazale kao jedno od najuspješnijih sredstava za širenje pravednosti koja „podiže narod“. Proverbs 14:34 One su u velikoj mjeri pridonijele postavljanju temelja onog neobičnog blagostanja kojim se odlikovala vladavina Davida i Salamuna. {Od 47.3}

Načela predavana u proročkim školama bila su ona ista načela koja su formirala Davidov karakter i oblikovala njegov život. Božja riječ je bila njegov učitelj. ,,0d zapovije­di Tvojih“, rekao je on, „postadoh razuman . . . Privolio sam srce svoje da tvori naredbe Tvoje navijek.” Psalm 119:104-112. To je bio razlog da Gospod nazove Davida, kad ga je u mladosti pozvao na prijestolje, čovjekom ,,po srcu mojemu”. Acts 13:22. {Od 48.1}

U ranoj dobi Salamunova života također su se vidjeli rezultati Božje metode odgoja. Salamun je u svojoj mlado­sti učinio isti izbor kao i David. Umjesto bilo kojeg zemaljskog dobra, tražio je od Boga mudro i razumno srce. I Gospod mu je dao ne samo ono što je tražio već i ono što nije tražio — bogatstvo i čast. Snaga njegovog uma, širina njegovog znanja, slava njegove vladavine postali su čudo svijeta. {Od 48.2}

Pod Davidovom i Salamunovom vladavinom Izrael je dosegao vrhunac svoje veličine. Obećanje dano Abrahamu i ponovljeno preko Mojsija ispunilo se: „Jer ako dobro uzdržite sve ove zapovijedi koje vam ja zapovijedam da tvorite, ljubeći Gospoda Boga svojega, i hodeći svim putovi­ma njegovim i njega se držeći, tada će otjerati Gospod sve ove narode ispred vas, i naslijedit ćete narode veće i jače nego što ste sami. Svako mjesto na koje stupi stopalo noge vaše, vaše će biti; od pustinje do Libana, i od rijeke, rijeke Eufrata, do mora zapadnoga bit će međa vaša. Neće se nitko održati pred vama.” Deuteronomy 11:22-25. {Od 48.3}

Ali usred blagostanja vrebala je opasnost. Grijeh koji je David učinio u kasnijim godinama, iako se za nj iskreno pokajao i podnio bolnu kaznu, ohrabrio je narod da prestupa Božje zapovijedi. I Salamunov život, nakon jutra koje je toliko obećavalo, bio je pomračen otpadom. Želja za političkom moći i samouzvišenje naveli su ga da sklapa saveze s neznabožačkim narodima. Srebro izTarsisa i zlato iz Ofira pribavio je žrtvujući poštenje i iznevjeravajući sveto povjerenje. Druženje s neznabošcima, ženidba s neznabo­žačkim ženama, pokvarili su njegovu vjeru. Tako su bile porušene brane koje je Bog podigao da zaštiti svoj narod, i Salamun se predao obožavanju lažnih bogova. Na vrhu Maslinske gore, nasuprot Božjem hramu, podignuti su ogromni idoli i oltari za službu neznabožačkim božanstvi­ma. Prekršivši svoju lojalnost Bogu, Salamun je izgubio i moć vladanja sobom. Njegova plemenita osjećajnost je otupjela. Nestalo je one njegove savjesnosti i obzirnosti kojima se odlikovao u prvim godinama svoje vladavine. Oholost, častoljublje, rasipnost i popustljivost donijeli su kao rod okrutnost i pretjerane namete. On koji je bio pravedan, milostiv i bogobojazan vladar, postao je tiranin i nasilnik. On koji se prilikom posvećenja hrama molio za svoj narod da njihova srca pripadaju jedino Gospodu, naveo ih je na zlo. Salamun je osramotio sebe, osramotio Izrael i uvrijedio Boga. {Od 48.4}

Narod čiji je on bio ponos, pošao je njegovim tragom, lako se Salamun kasnije pokajao, njegovo pokajanje nije spriječilo da zlo koje je posijao donese rod. Disciplina i odgoj koje je Bog odredio izraeiu, trebaii su učiniti da se on razlikuje od drugih naroda po cjelokupnom načinu života. Ta izuzetnost koju su trebali smatrati posebnom prednošću i blagoslovom, nije im bila draga. Jednostavnost i uzdržljivost, bitne za najviši stupanj razvitka, težili su da zamijene sjajem i razuzdanošću neznabožačkih naroda. Da budu ,,kao što je u svih naroda” (1 Samuel 8:5), bila je njihova častoljubiva želja. Božji plan odgoja bio je odbačen, a njegov autoritet prezren. {Od 49.1}

S odbacivanjem Božjih puteva i prihvaćanjem ljud­skih, počeo je pad Izraela. To se tako nastavilo sve dok judejski narod nije postao plijen onih istih naroda čije je običaje dragovoljno prihvatio. {Od 50.1}

Kao narod, sinovi Izraelovi nisu prihvatili prednosti koje im je Bog želio dati. Oni nisu cijenili njegove namjere niti surađivali u njihovom ispunjavanju. Ali, iako se pojedin­ci i narodi mogu na taj način odvojiti od Boga, njegova namjera prema onima koji imaju povjerenja u njega ostaje nepromijenjena. ,,Što god tvori Bog ono traje do vijeka.” Ecclesiastes 3:14. {Od 50.2}

lako postoje različiti stupnjevi razvitka i različite objave njegove sile da se zadovolje potrebe ljudi u različi­tim vijekovima, ipak je Božje djelo u sva vremena isto. Učitelj je isti. Božji karakter i njegov plan su isti. Kod Boga nema „promjenjivanja ni mijenjanja vidjela i mraka”. James 1:17. {Od 50.3}

Iskustva Izraela su zabilježena nama za pouku. ,,Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.” 1 Corinthians 10:11Kod nas, kao i kod starog Izraela, uspjeh odgoja ovisi o vjernosti u ispunjava­nju Stvoriteljevog plana. Odanost načelima Božje riječi donijet će isto tako velike blagoslove nama kao što bi ih donijela hebrejskom narodu. {Od 50.4}

ŽIVOT VELIKIH LJUDI

 

,,Plod je pravednikov drvo životno. “ Priče Salamunove 11, 30.{Od 51.1}

 

Sveta povijest iznosi mnogobrojne prikaze rezultata pravog odgoja. Ona iznosi mnoge primjere plemenitih ljudi čiji je karakter bio formiran po božanskim uputama, ljudi čiji je život bio na blagoslov njihovim bližnjima i koji su u svijetu stajali kao Božji predstavnici. Među ove ubrajamo Josipa, Danijela, Mojsija, Elizeja i Pavla — dvojicu najvećih državnika, najmudrijeg zakonodavca, jednog od najvjernijih reformatora, i, izuzevši Onoga koji je govorio kao što čovjek nikad nije govorio, najslavnijeg učitelja koga je ovaj svijet upoznao. {Od 51.2}

Još u ranim danima svog života, upravo u času kad su kao mladići ulazili u doba zrelosti, Josip i Danijel bili su otrgnuti od svojih domova i kao zarobljenici odvedeni u neznabožačku zemlju. Osobito je Josip bio izložen iskuše­njima koja su pratila velike preokrete u njegovu životu. U očevom domu nježno njegovano dijete; u Putifarovoj kući rob, zatim povjerenik i pratilac; svestran čovjek, obrazovan učenjem, promatranjem i kontaktom s ljudima; u faraono­voj tamnici državni zatvorenik, osuđen nepravedno, bez nade da će se ikada opravdati ili biti oslobođen; pozvan da stane na čelo nacije u trenutku velike krize — što ga je osposobilo da sačuva svoju čestitost? {Od 51.3}

Nitko ne može stajati na visokom brijegu bez opasno­sti. Kao što oluja, koja ostavlja nedirnutim cvijet u dolini, čupa iz korijena drvo na vrhu planine, tako i žestoka iskušenja koja ostavljaju nedirnutima obične ljude nasrću na one koji na polju uspjeha i časti zauzimaju visoka mjesta. Ali, Josip je podjednako izdržao kušanje kako nevoljama tako i blagostanjem. Pokazao je istu vjernost u palači faraonovoj kao i u zatvorskoj ćeliji. {Od 51.4}

U djetinjstvu Josip je naučio da ljubi Boga i da ga se boji. Često je u očevom šatoru, pod zvjezdanim sirijskim nebom, slušao priču o noćnoj viziji kod Betela, o Ijestvama od neba do zemlje, o anđelima koji su se spuštali i uspinjali, i o Onome koji se s prijestolja na visini otkrio Jakovu. Slušao je i priču o borbi kod Jaboka, kada je odrekavši se svojih omiljenih grijeha, Jakov izašao kao pobjednik i dobio titulu „Božji knez”. {Od 52.1}

Dok je Josip još kao dječak čuvao stada svoga oca, njegov čist i jednostavan život povoljno je utjecao na razvoj njegovih fizičkih i duševnih sposobnosti. Dolazeći u vezu s Bogom preko prirode i proučavajući velike istine, koje su prelazile kao sveti zalog od oca na sina, stekao je snagu uma i nepokolebljivost u načelima. {Od 52.2}

U krizi svog života, kad se nalazio na strašnom putu iz doma svog djetinjstva u Kanaanu u ropstvo koje ga je čekalo u Egiptu, bacivši posljednji pogled na brežuljke koji su skrivali šatore njegovog roda, Josip se sjetio Boga svoga oca. Sjetio se pouka koje je primao u djetinjstvu, i potresen do dna duše odlučio da se pokaže vjernim — da se uvijek vlada kao što dolikuje podaniku nebeskog Cara. {Od 52.3}

Živeći gorkim životom stranca i roba, slušajući i gledajući opačinu, mamljen čarima neznabožačkog bogo­služja, bogoslužja praćenog svim privlačnostima bogatstva, kulture i kraljevskog sjaja, Josip je ostao nepokolebljiv. Naučio je lekciju vjernog ispunjavanja dužnosti. Vjernošću na svakom položaju, od najnižega do najvišega, razvio je sve sposobnosti za najvišu službu. {Od 52.4}

U vrijeme kad je Josip bio pozvan na faraonov dvor, Egipat je bio najveća nacija. U civilizaciji, umjetnosti i znanosti nije imao premca. Poslovima tog kraljevstva Josip je upravljao u vrijeme najvećih teškoća i opasnosti; to je činio na način koji mu je pribavio povjerenje vladara i naroda. Faraon ga ,,postavi gospodarom nad domom svojim, i zapovjednikom nad svime što imaše, da vlada nad knezovima njegovim po svojoj volji i starješine njegove urazumljuje”. Psalm 105:21, 22. {Od 53.1}

Nadahnuće nam je otkrilo tajnu Josipovog života. Riječima punim božanske sile i ljepote, Jakov je ovako progovorio o svom najmilijem sinu izričući blagoslove svojoj djeci: {Od 53.2}

„Josip je rodna grana,

Rodna grana kraj izvora,

Kojoj se ogranci raširiše svrh zida.

Ako ga i ucvijeliše ijuto I strijeljaše na nj,

I biše mu neprijatelji strijelci,

Opet osta jak luk njegov I ojačaše mišice ruku njegovih Od ruku jakoga Boga Jakovljeva .. .

Od silnoga Boga oca tvojega,

Koji će ti pomagati,

I od Svemogućega,

Koji će te blagosloviti Blagoslovima ozgo s neba,

Blagoslovima ozdo iz bezdana .. .

Blagoslovi oca tvojega nadvisiše Blagoslove mojih starih svrh brda vječnih,

Neka budu nad glavom Josipovom I nad tjemenom odvojenoga između braće.” {Od 53.3}

Genesis 49:22-26.

Vjernost Bogu, vjera u Nevidljivoga, bila je Josipovo sidro. To je bila tajna njegove sile. {Od 54.1}

„Ojačaše mišice ruku njegovih Od ruku jakoga Boga Jakovljeva.”  {Od 54.2}

 

Danijel, poslanik Neba

 

Danijel i njegovi drugovi u Babilonu bili su u svojoj mladosti prividno veći miljenici sreće nego Josip u prvim godinama svoga života u Egiptu; ipak, i oni su bili podvrgnuti probi karaktera skoro isto tako teškoj. Iz raz­mjerne jednostavnosti svojih judejskih domova, ovi mladići kraljevskog roda bili su dovedeni u najveličanstveniji od svih gradova, na dvor njegovog najvećeg monarha, i bili izdvojeni da se pripreme za posebnu službu kralju. Na tom pokvarenom i raskošnom dvoru bili su okruženi teškim iskušenjima. Činjenicu da su oni, obožavaoci Gospodnji,bili zarobljenici u Babilonu; da je posuđe iz doma Božjega bilo stavljeno u hram babilonskih bogova; daje sam kralj Izraela bio zarobljenik u rukama Babilonaca, pobjednici su oholo isticali kao dokaz da su njihova religija i običaji bolji od religije i običaja Hebreja. U takvim okolnostima, dopuštaju­ći poniženja za koja su Izraelci sami bili krivi zato što su se udaljili od njegovih zapovijedi, Bog je Babilonu dao dokaz svoje vrhovne vlasti, svetosti svojih zahtjeva i sigurnih plodova poslušnosti. To svjedočanstvo On je dao na jedini mogući način — preko onih koji su ostali čvrsti u svojoj vjernosti. {Od 54.3}

Na samom pragu svog životnog poziva, Danijel i njegovi drugovi našli su se pred odlučujućom probom. Nalog da im se hrana donosi s kraljevskog stola izražavala je kraljevu naklonost i njegovu brigu za njihovo blagosta­nje. Ali, budući da je jednim dijelom bila prinešena na žrtvu idolima, hrana s kraljeva stola bila je namijenjena idolopokloničkoj službi; i, da su mladići prihvatili ovaj izraz kraljeve naklonosti, smatralo bi se da su se sjedinili s njime u odavanju počasti lažnim bogovima. Vjernost Bogu zabranji­vala im je da sudjeluju u iskazivanju takve počasti. Osim toga, nisu se usuđivali izložiti svoj fizički, duševni i duhovni razvitak razornom utjecaju raskoši i razuzdanosti. {Od 54.4}

Danijel i njegovi drugovi bili su vjerno podučavani načelima Božje Riječi. Naučili su da žrtvuju zemaljsko duhovnome i da teže za najvišim dobrom. I nagrada nije izostala. Njihova navika da se uzdržavaju i njihov osjećaj odgovornosti kao Božjih predstavnika potakli su sposobno­sti njihovog tijela, duha i duše da se razviju na najplemeniti­ji način. Po završetku svoga obrazovanja, kada su bili ispitivani s drugim kandidatima za visoke položaje u kraljevstvu, „ne nađe se među svima njima nijedan kao Danijel, Ananija, Mizael i Azarija”. Daniel 1:19. {Od 55.1}

Na babilonskom dvoru bili su sakupljeni predstavnici svih zemalja, ljudi najizabranijih talenata, najbogatije obda­reni prirodnim darovima i najvišom kulturom koju je ovaj svijet mogao dati; ipak, među svima njima hebrejski su zarobljenici bili bez premca. Nitko se nije mogao natjecati s njima u fizičkoj snazi i ljepoti, u živahnosti uma i literarnim dostignućima. ,,l u svemu čemu treba mudrost i razum, za što ih car zapita, nađe da su deset puta bolji od svih vrača i zvjezdara što ih bješe u svemu carstvu njegovu.” Daniel 1:20. {Od 55.2}

Nepokolebljiv u svojoj odanosti Bogu, nepopustljiv prema samome sebi, Danijel je kao mladić svojim plemeni­tim dostojanstvom i prijaznim iskazivanjem poštovanja stekao „milost i Ijubav” neznabožačkog službenika pod čijim je nadzorom bio. Iste osobine obilježavale su njegov život. Brzo se uzdigao do položaja prvog ministra u kraljevstvu. U toku vladanja nekoliko uzastopnih vladara, propadanja države i uspostavljanja suparničkog kraljevstva, pokazivao je toliku mudrost i državničku sposobnost, tako savršenu taktičnost, uljudnost, i takvu istinsku dobrotu srca, povezanu s vjernošću načelima, da su čak i njegovi neprijatelji morali priznati da ,,ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran”. Daniel 6:4. {Od 55.3}

Dok se Danijel s nepokolebljivim povjerenjem osla­njao na Boga, duh proročke sile ga je obuzeo. Dok je od ljudi primio čast da nosi odgovornosti na dvoru i da bude upućen u državne tajne, Bog mu je ukazao čast da bude njegov predstavnik i naučio ga da odgoneta tajne budućih vijekova. Neznabožački vladari, u doticaju s nebeskim pred­stavnikom, bili su primorani da priznaju Danijelovog Boga. „Doista”, rekao je Nabukodonozor, „vaš je Bog Bog nad bogovima i gospodar nad carevima, i koji objavljuje tajne.” A Darije, u svom proglasu „svim narodima i plemenima i jezicima što življahu u svoj zemlji”, uzvisio je „Boga Đanijelova” kao Boga živoga, „koji ostaje do vijeka, i čije se carstvo neće rasuti”; koji „izbavlja i spasava, i čini znake i čudesa na nebu i na Zemlji”. Daniel 2:47; 6:25-27. {Od 56.1}

Časni i pošteni ljudi

Svojom mudrošću i pravednošću, neporočnošću i spremnošću da čine dobro u svom svakodnevnom životu, svojim posvećivanjem interesima naroda, i to idolopokloničkog, Josip i Danijel su se pokazali vjerni načelima svog ranog odgoja, vjerni Onome čiji su predstavnici bili. U Egiptu kao i u Babilonu cijela je nacija poštovala ove ljude; i u njima su neznabošci, kao i svi narodi s kojima su dolazili u doticaj, vidjeli prikaz Božje dobrote i dobročinstva, prikaz Kristove Ijubavi. {Od 56.2}

Kakva Ii je životna zadaća bila data tim plemenitim Hebrejima! Kad su se opraštali s domom svog djetinjstva, kako su malo sanjali o svom visokom određenju! Vjerni i nepokolebljivi, potčinili su se božanskom vodstvu, tako da je preko njih Bog mogao ispuniti svoju namjeru. {Od 57.1}

Iste velike istine koje su bile otkrivene preko ovih ljudi, Bog želi da otkrije preko omladine i djece naših dana. Povijest Josipa i Danijela je prikaz onoga što će Bog učiniti za one koji mu se pokore i cijelim srcem teže da ispune njegovu namjeru. {Od 57.2}

Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima — ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla poiu, ljudima koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo. {Od 57.3}

Ali takav karakter nije plod slučaja; on se ne može pripisati osobnoj naklonosti ili darovima Providnosti. Ple­menit karakter je plod samodiscipline, pokoravanja niže prirode višoj — predanja samoga sebe službi Bogu i bližnjima iz Ijubavi. {Od 57.4}

Mladi moraju shvatiti istinu da darovi koji su im povjereni ne pripadaju njima. Snaga, vrijeme i razum su samo posuđena blaga. Ona pripadaju Bogu, i svako mlado biće treba da odluči da ih upotrijebi za najuzvišenije ciljeve. Mladi su loze od kojih Bog očekuje rod; pristavi čiji se talanti moraju umnožavati; svjetlost koja treba da obasja tamu svijeta. {Od 57.5}

Svakom mladiću i djevojci i svakom djetetu određen je posao koji treba da obavi da bi se Bog proslavio i čovječanstvo oplemenilo. {Od 58.1}

Elizej, vjeran u malome

 

Svoje rane godine prorok Elizej je proveo u tišini seoskog života, podučavan od Boga i prirode i discipliniran korisnim radom. U vrijeme skoro sveopćeg otpada, pripad­nici doma njegovog oca ubrajali su se među one koji nisu savili koljena pred Balom. Njihov dom bio je dom u kome se Bog slavio i u kome se vjernost dužnosti smatrala pravilom života. {Od 58.2}

Kao sin bogatog zemljoradnika, Elizej se latio zanima­nja koje mu je bilo najbliže, lako je bio obdaren sposobnoš­ću da bude vođa ljudi, dobio je obrazovanje koje ga je pripremilo za obavljanje svakodnevnih životnih dužnosti. Da bi mogao mudro upravljati, morao je naučiti da sluša. Vjernost u malome pripremila ga je za veće odgovornosti. {Od 58.3}

Krotak i smjerna duha, Elizej je bio i energičan i čvrst. Gajio je Ijubav i strah Božji, i poniznim obavljanjem svakodnevnog teškog rada sticao postojanost u namjerama i plemenitost karaktera, rastući u božanskoj milosti i znanju. Surađujući s ocem u domaćim dužnostima, učio je da surađuje s Bogom. {Od 58.4}

Proročki poziv upućen je Elizeju dok je sa slugama svoga oca orao u polju. Kad je Ilija, vođen Bogom u izboru svog nasljednika, bacio svoj plašt na ramena mladog čovjeka, Elizej je razumio i poslušao poziv. On „otide za Ilijom i služaše mu“. 1 Kings 19:21. Od Elizeja se u početku nije tražilo ništa veliko; njegova se obuka i dalje sastojaia od obavljanja svakodnevnih dužnosti. O njemu se govorilo kao o onome koji je Iliji, svome gospodaru, polijevao vodom ruke. Kao prorokov osobni sluga, nastavio je da se pokazuje vjeran u malome, dok se svaki dan u njemu učvršćivala odluka da se posveti pozivu koji mu je Bog odredio. {Od 58.5}

Kad je bio prvi put pozvan, njegova je odluka bila stavljena na probu. U času kad je ustao da pođe za Ilijom, prorok mu je naredio da se vrati kući. Morao je razmisliti o cijeni — i sam odlučiti hoće li prihvatiti ili odbiti poziv. Ali, Elizej je shvatio vrijednost prilike koja mu se ukazala. Ni za kakvu svjetovnu prednost ne bi pristao da se odrekne mogućnosti da postane Božji vjesnik, niti da se liši predno­sti zajednice s njegovim slugom. {Od 59.1}

Kad je vrijeme prošlo i Ilija bio spreman da bude uzet na Nebo, i Elizej je bio spreman da postane njegov nasljednik. I opet su njegova vjera i odlučnost bile stavljene na probu. Prateći Iliju na njegovom službenom obilasku, znajući da će se uskoro dogoditi promjena, na svakom je mjestu slušao prorokov poziv da se vrati. „Ostani ti ovdje”, zahtijevao je Ilija, „jer mene Gospod šalje do Betela!” Ali, u svom ranijem radu, upravljajući plugom, Elizej je naučio da ne klone niti da se obeshrabri; i sada, kad je stavio svoju ruku na plug u drugom području dužnosti, nije se dao

odvratiti od svoje odluke. Kad god mu je bio upućen poziv da se vrati, odgovarao je: „Tako živ bio Gospod i tako živa bila duša tvoja, neću te ostaviti.” 2 Kings 2:2. {Od 59.2}

„Tako otidoše obojica. . . a oni obojica ustaviše se kod Jordana, i uze Ilija plašt svoj, i savivši ga udari njim po vodi, a ona se rastupi tamo i amo, te prijeđoše obojica suhim. A kad prijeđoše, reče Ilija Elizeju: išti što hoćeš da ti učinim, dokle se nisam uzeo od tebe. A Elizej reče: Da budu dva dijela duha tvojega u mene. A on mu reče: Zaiskao si tešku stvar; ali ako me vidiš kad se uzmem od tebe, bit će ti tako; ako li ne vidiš, neće biti. I kad iđahu dalje razgovara­jući se, gle, ognjena kola i ognjeni konji rastaviše ih, i Ilija otide u vihoru na Nebo. {Od 59.3}

A Elizej videći to vikaše: Oče moj, oče moj! Kola Szraelova i konjici njegovi! I ne vidje ga više; potom uze haljine svoje i razdrije ih na dva komada, i podiže plašt ilijin, koji bješe spao s njega, i vrativši se stade na brijegu jordanskom. I uzev plašt Ilijin, koji bješe spao s njega, udari po vodi, i reče: Gdje je Gospod Bog Ilijin? A kad i on udari po vodi, rastupi se voda tamo i amo, i prijeđe Elizej. A kad s druge strane vidješe sinovi proročki, koji bijahu u Jerihu, rekoše: Počinu duh Ilijin na Elizeju. I sretoše ga i pokloniše mu se do zemlje.” 2 Kings 2:6-15. {Od 60.1}

Od tada je Elizej zauzimao llijino mjesto. Onaj koji se pokazao vjernim u najmanjem, pokazao se vjernim i u velikom. {Od 60.2}

Ilija, čovjek sile, bio je Božje oruđe za uklanjanje veoma velikih zala. Idolopoklonstvo, koje su podržavali Ahab i neznaboškinja Jezabela i koje je zavelo narod, bilo je oboreno. Balovi proroci bili su pobijeđeni. Cijeli izraelski narod bio je duboko potresen, i mnogi su ponovo počeli služiti Bogu. Kao nasljednik Ilije bio je potreban čovjek koji će pažljivim, strpljivim podučavanjem moći da vodi Izraela sigurnim putevima. Rani odgoj pod Božjim vodstvom pripremio je Elizeja za ovo djelo.{Od 60.3}

Ovo je pouka za sve. Nitko ne može znati kakvu namjeru Bog ima s njime dok ga odgaja; ali svi mogu biti sigurni da je vjernost u malome dokaz spremnosti za veće odgovornosti. Svako djelo u životu otkriva karakter, i samo onaj tko se u malim dužnostima pokaže ,,kao radin koji se nema što stidjeti” (2 Timothy 2:15), bit će počašćen od Boga povjeravanjem većih odgovornosti. {Od 61.1}

Mojsije, silan vjerom

Mojsije je bio mlađi od Josipa i Danijela kad je bio lišen brižne zaštite doma svog djetinjstva; međutim, isti utjecaji koji su formirali njihov život, formirali su i njegov. Samo dvanaest godina je proveo sa svojim hebrejskim srodnicima; ali u toku ovih godina bio je postavljen temelj njegove veličine, postavljen rukom osobe o kojoj se malo govori. {Od 61.2}

Johabeda je bila žena i ropkinja. Njen dio u životu je bio skroman, njen teret težak. Ali, ni jedna druga žena, osim Marije iz Nazareta, nije svijetu donijela veći blagoslov. Znajući da se uskoro više neće moći starati o svom djetetu, jer će biti povjereno na čuvanje onima koji ne poznaju Boga, ona je još ozbiljnije nastojala da njegovu dušu poveže s Nebom. Trudiia se da u njegovo srce usadi Ijubav i vjernost prema Bogu. To djelo je bilo vjerno obavljeno. Nijedan kasniji utjecaj nije mogao navesti Mojsija da odbaci načela istine koja je majka brižno usađivala svojim podučavanjem i primjerom svoga života. {Od 61.3}

Iz skromnog doma u Gesenu Johabedin sin je prešao u palaču faraona, egipatskoj princezi, koja ga je dočekala kao voljenog i dragog sina. U egipatskim školama Mojsije je stekao najviše građansko i vojničko obrazovanje. Obdaren velikom osobnom privlačnošću, plemenite pojave i stasa, prefinjenog duha i kneževskog držanja, i slavan kao vojskovođa, on je postao ponos nacije. Egipatski kralj bio je pripadnik svećeničkog staleža; i Mojsije, iako je odbijao da sudjeluje u neznabožačkom bogoslužju, bio je upućen u sve tajne egipatske religije. Budući da je Egipat u to vrijeme još bio najmoćnija i najciviliziranija nacija, Mojsije, koga je očekivao vladarski položaj, bio je i nasljednik najviših časti koje je ovaj svijet mogao pružiti. Ali on je izabrao nešto plemenitije. Za čast Božju i za oslobođenje svoga potlače­nog naroda Mojsije je žrtvovao časti Egipta. Tada je Bog, u posebnom smislu, preuzeo njegov odgoj. {Od 62.1}

Mojsije još nije bio spreman za svoje životno djelo. On je još morao naučiti da ovisi o božanskoj sili. Pogrešno je razumio Božju namjeru. Nadao se da će osloboditi Izraela silom oružja. Radi toga stavio je sve na kocku, i izgubio. Poražen i razočaran, postao je bjegunac i prognanik u stranoj zemlji. {Od 62.2}

U divljini Madijana Mojsije je proveo četrdeset godina kao čuvar ovaca, lako je izgledalo da je zauvijek odvojen od svoje životne misije, on je u stvari dobivao odgoj neopho­dan za njeno ispunjenje. Mudrost za upravljanje neukim i nediscipliniranim mnoštvom mora se steći savlađivanjem samoga sebe. Brinući se za ovce i nježne jaganjce morao je steći iskustvo koje će ga učiniti vjernim i trpeljivim pastirom Izraela. Da bi mogao postati Božji predstavnik, morao je učiti od njega. {Od 62.3}

Utjecaji koji su ga okruživali u Egiptu, naklonost njegove pomajke, njegov vlastiti položaj kraljevskog unuka, raskoš i porok koji su mamili na deset tisuća načina, prefinjenost, mudrovanje i misticizam lažne religije, sve je to ostavilo traga na njegovom umu i karakteru. U strogoj jednostavnosti pustinje sve je to iščezlo. {Od 63.1}

Usred svečane veličanstvenosti samoće u planinama, Mojsije je bio sam s Bogom. Svuda je bilo napisano Stvoriteljevo ime. Činilo se da Mojsije stoji u Božjoj prisutnosti i da je zaklonjen njegovom silom. Ovdje je nestalo njegovog osjećaja da sve može sam. U prisutnosti Beskonačnoga shvatio je koliko je čovjek slab, nesposoban i kratkovidan. {Od 63.2}

Ovdje je Mojsije stekao ono što nije izgubio u toku svih godina svoga napornog i brigama opterećenog života — osjećaj osobne prisutnosti Boga. Ne samo da je stoljećima unaprijed giedao na vrijeme kad će se Krist pojaviti u tijelu, već je vidio Krista kako prati vojske Izraelove na svim njihovim putovanjima. Neshvaćen i po­grešno predstavljen, primoran da trpi ukore i uvrede, da se suočava s opasnošću i smrću, bio je sposoban da izdrži, „jer se držaše Onoga koji se ne vidi, kao da ga viđaše¹‘. Hebrews 11:27. {Od 63.3}

Mojsije nije samo mislio o Bogu, on ga je vidio. Bog je u viziji uvijek stajao pred njim. Nikada nije gubio iz vida njegovo lice.{Od 63.4}

Za Mojsija vjera nije bila nagađanje, već stvarnost. Vjerovao je da Gospod na poseban način upravlja njegovim životom; i u svim prilikama u životu on ga je priznavao. Uzdao se u njega da će mu dati snage da se odupre svakom iskušenju. {Od 63.5}

Želio je da veliko djelo koje mu je bilo povjereno učini uspješnim u najvećoj mjeri, i zato se potpuno oslonio na božansku silu. Osjećao je potrebu za pomoći, molio se za nju, primao je vjerom, i uzdajući se u tu okrepljujuću silu, išao naprijed. {Od 63.6}

To je bilo Mojsijevo iskustvo stečeno četrdesetgodišnjim školovanjem u pustinji. Da bi mu dala takvu vrstu iskustva, beskonačna Mudrost nije to razdoblje smatrala previše dugim niti cijenu previše visokom. {Od 64.1}

Rezultati tog odgoja, pouka koje su tamo objavljene, vezani su ne samos poviješću Izraela već i sa svim onim što je od tog vremena do danas pridonosilo napretku svijeta. Naj­više svjedočanstvo o Mojsijevoj veličini je sud koji je o nje­govom životu izreklo Nadahnuće: „Ali ne usta više prorok u Izraelu, kojega Gospod pozna licem klicu.¹¹Deuteronomy 34:10. {Od 64.2}

Pavao, radostan u službi

Vjeri i iskustvu galilejskih učenika koji su pratili isusa pridružili su se u evanđeoskom radu vatrena odlučnost i intelektualna snaga jednog rabina iz Jeruzalema. Rimski građanin, rođen u neznabožačkom gradu; Hebrejin ne samo porijeklom već i životnim odgojem, patriotskom revnošću i odanošću religiji; odgojen u Jeruzalemu kod nogu najuglednijih rabina i poučen svim zakonima i predanjima otaca, Saul iz Tarsa je u najvećoj mjeri dijelio ponos i predrasude svoga naroda. Još kao mladić, postao je ugledan član Sanhedrina. Smatrali su ga čovjekom koji obećava, revnim braniteljem iskonske vjere. {Od 64.3}

U teološkim školama Judeje, Božja riječ je bila potisnuta ljudskim spekulacijama; tumačenja i predaje rabina lišili su je snage. Sarnouzvisivanje, Ijubav prema vlasti, ljubomorna isključivost, licemjerje i prezriva oholost bili su vladajuća načela i pobude ovih učitelja. {Od 64.4}

Rabini su se razmetaii svojom superiornošću ne samo nad pripadnicima drugih naroda, već i nad svojim vlastitim sunarodnicima. Obuzeti divljom mržnjom prema svojim rimskim tiačiteljima, tvrdo su odlučili da svoju nacionalnu veličinu povrate snagom oružja. Mrzili su i ubijali Isusove učenike čija se vijest mira tako očito protivila njihovim častoljubivim planovima. U tom gonjenju Saul je bio jedan od najogorčenijih i najnemilosrdnijih sudionika. {Od 65.1}

U vojnim školama Egipta, Mojsije se naučio zakonu sile, i tako je snažan bio utjecaj tog učenja na njegov karakter da mu je trebalo četrdeset godina smirenosti i veze s Bogom i prirodom da se osposobi đa vodi Izraela zakonom Ijubavi. Istu lekciju trebao je da nauči i Pavao.  {Od 65.2}

Pred vratima Damaska, pojava Razapetoga promijeni­la je cijeli tok njegovog života. Progonitelj je postao učenik, a učitelj đak. Dani mraka, provedeni u samoći u Damasku, bili su kao godine u njegovom iskustvu. Starozavjetni spisi, urezani u njegovo pamćenje, bili su predmet njegovog proučavanja, a Krist mu je bio učitelj. I njemu je samoća prirode postala škola. Otišao je u Arapsku pustinju da ondje proučava Pisma i uči od Boga. Oslobodio je svoju dušu predrasuda i predaja koje su oblikovale njegov život, i primao pouke s Izvora istine. {Od 65.3}

Njegov kasniji život bio je nadahnut jedino načelom požrtvovnosti, službom Ijubavi. „Dužan sam“, rekao je on, ,,i Grcima i divljacima, i mudrima i nerazumnima.” „Jer Ijubav Božja nagoni nas.” Romans 1:14;2 Corinthians 5:14. {Od 65.4}

Najveći učitelj među ljudima, Pavao je prihvaćao i najniže kao i najviše dužnosti. Priznavao je neophodnost rada rukama kao i umnog rada, a sam je radio kao zanatlija da bi se izdržavao. Svakodnevno propovijedajući evanđelje u velikim središtima civilizacije, nastavio je da pravi šatore. „Sami znate”, rekao je na rastanku starješinama efeške crkve, ,,da potrebi mojoj i onih koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje.” Acts 20:34. {Od 66.1}

iako je imao visoke intelektualne sposobnosti, Pavao je u svom životu otkrivao siiu jedne još rjeđe mudrosti. Načela najviše važnosti, načela koja su bila nepoznata najvećim umovima toga vremena, objavljena su u njegovim učenjima i primijenjena u njegovom životu, imao je najveću ođ svih mudrosti, mudrost koja daje dubinu pronicljivosti i srce ispunjava samilošću, koja povezuje čovjeka s čovje­kom, budi u njemu bolju prirodu i nadahnjuje ga na viši život. {Od 66.2}

Slušajte njegove riječi, izgovorene pred neznabošcima iz Listre, dok ih upućuje na Boga otkrivenog u prirodi, na izvor svega dobra, koji „nam daje s neba dažd i godine rodne, puneći srca naša jelom i veseljem”. Acts 14:17. {Od 66.3}

Gledajte ga u tamnici u Filipi gdje, usprkos izmuče­nom tijelu, njegova pjesma hvale prekida ponoćnu tišinu. Nakon potresa koji je otvorio zatvorska vrata, čuje se opet njegov glas koji izriče riječi ohrabrenja neznabožačkom tamničaru: ,,Ne čini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje“ (Acts 16:28) — svaki čovjek na svom mjestu, zadržan prisutnošću jednoga od zatvorenika. Uvjeren u stvarnost vjere koja je održavala Pavla, tamničar pita za put spasenja i s cijelim svojim domom sjedinjuje se s društvom progonjenih Kristovih učenika. {Od 66.4}

Gledajte Pavla u Ateni pred saborom Areopaga, kako na znanost odgovara znanošću, na logiku logikom i na filozofiju filozofijom. Zapazite kako, s taktičnošću rođenom iz božanske Ijubavi, ukazuje na Gospoda kao na „Boga nepoznatoga” koga njegovi slušaoci u neznanju obožavaju; kako ga, navodeći riječi jednoga od njihovih pjesnika, opisuje kao Oca čija su oni djeca. Slušajte ga, u to vrijeme stroge podjele na društvene klase, kad su prava čovjeka kao čovjeka bila potpuno nepriznata, kako iznosi veliku istinu o bratstvu svih ljudi, izjavljujući da je Bog „učinio da od jedne krvi sav rod čovječji živi po svemu licu zemaljskome”. Zatim kako pokazuje da se kroz sve Božje postupke prema čovjeku provlači, kao zlatna nit, njegova dobronam­jernost i milost. On je „postavio naprijed određena vremena i međe njihovog življenja: da traže Gospoda, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas”. Acts 17:23, 26, 27. {Od 67.1}

Slušajte ga na Festovu dvoru kad je kralj Agripa, uvjeren u istinitost evanđelja, uskliknuo: „Još malo pa ćeš me nagovoriti da budem kršćanin!” S kakvom nježnom uljudnošću mu Pavao odgovara, pokazujući na svoje lance: „Molio bih Boga i za malo i za mnogo da bi ne samo ti nego svi koji me slušaju danas bili takvi kao i ja što sam, osim okova ovih.” Acts 26:28, 29. {Od 67.2}

Tako je prošao njegov život, opisan njegovim vlastitim riječima: „Mnogo puta sam putovao, bio sam u strahu na vodama, u strahu od hajduka, u strahu od rodbine, u strahu od neznabožaca, u strahu u gradovima, u strahu u pustinji, u strahu na moru, u strahu među lažnom braćom; u trudu i poslu, u mnogom nespavartju, u gladovanju i žeđi, u mnogom pošćenju, u zimi i golotinji.” 2 Corinthians 11:26, 27. {Od 67.3}

,,Kad nas psuju”, rekao je on, ,,b!agosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad hule na nas, molimo”; ,,kao žalosni a koji se jednako vesele, kao siromašni a koji mnoge obogaćavaju, kao oni koji ništa nemaju a sve imaju”. 1 Corinthians 4:12, 13; 2 Corinthians 6:10. {Od 68.1}

U služenju je nalazio svoju radost; a pri kraju svog teškog života, osvrćući se na sve njegove borbe i pobjede, mogao je reći: „Dobar rat ratovah!” 2 Timothy 4:7. {Od 68.2}

Ove povijesti imaju životnu važnost. Ali ni za koga nemaju tako duboko značenje kao za mlade. Mojsije se odrekao kraljevstva koje ga je očekivalo, Pavao prednosti bogatstva i časti u svom narodu, za život ispunjen noše­njem tereta u Gospodnjoj službi. Mnogima život ovih ljudi izgleda kao život odricanja i žrtve. Je li to zaista tako? Mojsije je smatrao sramotu Kristovu većim blagom od svega blaga egipatskog. On je tako mislio, jer je tako stvarno i bilo. Pavao izjavljuje: „No što mi bješe dobitak, ono primih za štetu Krista radi. Jer sve držim za štetu prema prevažnom poznanju Krista Isusa Gospoda svojega, kojega radi sve ostavih, i držim sve da su trice, samo da Krista dobijem.” Philippians 3:7, 8 On je bio zadovoljan svojim izborom. {Od 68.3}

Mojsiju je bila ponuđena palača faraona i kraljevsko prijestolje; ali u tim gospodskim dvorovima bilo je grešnih zadovoljstava koja su navodila ljude da zaborave Boga, i on je umjesto njih izabrao „postojano dobro i pravdu”. Priče Proverbs 8:18. Umjesto da se poveže s veličinom Egipta, izabrao je da svoj život poveže s Božjom namjerom. Umjesto da daje zakone Egiptu, on je po božanskoj uputi propisao zakone svijetu. Postao je oruđe preko kojega je Bog ljudima dao načela koja su zaštita doma i društva, koja su ugaoni kamen napretka naroda — načela koja danas priznaju najveći ljudi svijeta kao temelj svega što je najbolje u vladama koje ljudi postavljaju. {Od 68.4}

Veličina Egipta leži u prahu. Njegova moć i civilizacija su prošle. Ali Mojsijevo djelo nikada ne može propasti. Velika načela pravednosti, čijem je uspostavljanju on posvetio život, vječna su. {Od 69.1}

Mojsijev život, ispunjen radom i brigama koje su pritiskivale njegovo srce, bio je ozaren prisutnošću Onoga koji je „zastavnik između deset tisuća“ i koji je „sav Ijubak”. Song of Solomon 5:10, 16. S Kristom na putovanju kroz pustinju, s Kristom na brdu preobraženja, s Kristom u nebeskim dvorovima— bio je na Zemlji blagosloven i na blagoslov, a na Nebu poštovan. {Od 69.2}

I Pavla je u njegovim raznovrsnim zadacima podržava­la okrepljujuća sila Kristove prisutnosti. „Sve mogu”, kazao je on, „u Isusu Kristu, koji mi moć daje.“ „Tko će nas rastaviti od Ijubavi Božje? Nevolja li ili tuga? ili gonjenje? ili glad? ili golotinja? ili strah? ili mač? … Ali u svemu ovome pobjeđujemo Onoga radi koji nas je ljubio. Jer znam jamačno da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar može nas razdvojiti od Ijubavi Božje, koja je u Kristu Isusu Gospodu našemu.” Philippians 4:13; Romans 8:35-39. {Od 69.3}

Postoji, međutim, buduća radost koju je Pavao očeki­vao kao nagradu za svoj trud — ista radost radi koje je Krist pretrpio križ i nije mario za sramotu — radost da vidi plodove svoga rada. „Jer tko je naš nad ili radost, ili vijenac slave?” — pisao je obraćenicima iz Soluna. „Niste li i vi pred Gospodom našim Isusom Kristom o njegovu dolasku? Jer ste vi naša slava i radost.” 1 Thessalonians 2:19, 20. {Od 70.1}

Tko može procijeniti kakav je utjecaj na svijet imalo Pavlovo životno djelo? Koliko od svih tih blagotvornih utjecaja koji ublažuju stradanje, tješe žalosne, obuzdavaju zlo, uzdižu život iznad svega što je sebično i puteno i ozaruju ga nadom u besmrtnost, koliko se od svega toga treba pripisati djelu Pavla i njegovih suradnika dok su noseći evanđelje o Božjem Sinu nezapaženi putovali iz Azije na obale Evrope? {Od 70.2}

Koliku bi vrijednost imao svačiji život kad bi postao oruđe u Božjim rukama za širenje takvih blagoslovljenih utjecaja? Kako će to biti divno u vječnosti promatrati plodove jednog takvog životnog djela? {Od 70.3}

VELIKI UČITELJ

„Nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek. “

Ivan 7, 46.

„UČITELJ OD BOGA DOŠAO“

,, Pomislite dakle na Onoga …”

Hebrejima 12, 3.

,,l ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni.“ Isaiah 9:6. {Od 73.1}

Učitelj poslan od Boga, bio je najveći i najbolji dar koji je Nebo moglo dati ljudima. On, koji je stajao u savjetima Najvišega, koji je prebivao u najskrovitijem svetištu Vječno­ga, bio je izabran da čovječanstvu osobno otkrije znanje o Bogu. {Od 73.2}

Preko Krista nas je obasjala svaka zraka božanske svjetlosti koja je ikada dosegla naš grešni svijet. On je bio taj koji je u toku svih vijekova govorio preko svih koji su ljudima objavljivali Božju riječ. Sve vrline najvećih i najple­menitijih duša na Zemlji bile su samo odraz njega. Josipova neporočnost i dobrotvornost, Mojsijeva vjera, krotkost i dugo trpljenje, Elizejeva čvrstina, Danijelova plemenita čestitost i postojanost, Pavlova revnost i požrtvovnost, umna i duhovna snaga koja se pokazala u svim ovim ljudima, a i u svima ostalima koji su ikada živjeli na Zemlji samo su zrake sjaja njegove slave. On je bio savršeni ideal. {Od 73.3}

Da bi otkrio taj ideal kao jedino pravo mjerilo onoga što se postiglo; da bi pokazao što svako ljudsko biće može postati; što će prebivanjem božanskoga u ljudskome posta­ti svi koji ga prime — Krist je došao na svijet. On je došao da pokaže kako ljudi treba da budu odgajani — kao što dolikuje Božjim sinovima; kako već na Zemlji treba da primjenjuju načela Neba i žive nebeskim životom. {Od 73.4}

Bog je dao svoj najveći dar da bi zadovoljio najveću čovjekovu potrebu. Svjetlost se pojavila kad je tama u svijetu bila najdublja. Lažno učenje je već dugo vremena odvajalo ljudski um od Boga. U općeprihvaćenim odgojnim sistemima, ljudska filozofija je zamijenila božansko otkrive­nje. Umjesto mjerila istine koje je Nebo dalo, ljudi su prihvatili mjerilo koje su sami postavili. Okrenuli su se od Svjetlosti života, da bi hodili po svjetlosti žiška koji su sami zapalili. {Od 74.1}

Odvojeni od Boga, oslonjeni samo na ljudsku silu, oni su svoju snagu pretvorili u slabost. Nisu mogli da dostignu čak ni uzor koji su sami sebi postavili. Nedostatak prave vrsnoće nadomješten je izgledom i lažnim ispovijedanjem vjere. Prividnost je zauzela mjesto stvarnosti. {Od 74.2}

S vremena na vrijeme pojavljivali su se učitelji koji su upućivali ljude na izvor istine. Objavljivali su prava načela, a život ljudi je svjedočio o njihovoj sili. Ali, ti napori nisu imali trajnijeg utjecaja. Struja zla je za trenutak bivala usporena, ali njen tok naniže nije bio zaustavljen. Reformatori su bili kao svjetla koja sijaju u tami, ali je oni nisu mogli raspršiti. Svijetu „omilje većma tama negoli vidjelo”. John 3:19. {Od 74.3}

Kad je Krist došao na Zemlju, izgledalo je da se čovječanstvo brzo približava svojoj najnižoj točki. Sami temelji društva su bili potkopani. Život je izgubio sadržaj i postao izvještačen. Lišeni sile Božje riječi, Hebreji su dali svijetu tradicije i spekulacije koje otupljuju um i umrtvljuju dušu. Obožavanje Boga ,.Duhom i istinom” bilo je nadom­ješteno veličanjem ljudi beskrajnim ponavljanjem obreda koje su ljudi propisali. Širom svijeta svi religijski sistemi su gubili utjecaj na um i dušu. ispunjeni odvratnošću prema izmišljotinama i lažima, ne želeći da razmišljaju, ljudi su se okrenuli nevjerstvu i materijalizmu. Isključivši vječnost iz svojih misli, živjeli su samo za sadašnjost. {Od 74.4}

Kad su prestali da priznaju božansko, ljudi su prestali da poštuju i ljudsko, istina, čast, poštenje, povjerenje, suosjećanje nestajali su sa Zemlje. Bezdušna gramzivost i zaokupljenost ambicijom doveli su do sveopćeg nepovjere­nja. Pojam o dužnosti, o obavezi jakoga prema slabome, o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima, potisnut je u stranu kao zanesenjaštvo ili besmislica. Obični ljudi smatra­ni su teglećom stokom, oruđem i odskočnom daskom za ambiciozne. Za bogatstvom i moći, lagodnošću i ugađa­njem svojim sklonostima težilo se kao za najvišim dobrom. Fizička degeneracija, duševna otupjelost, duhovno mrtvilo bili su obilježje toga doba. {Od 75.1}

Dok su zle strasti i namjere izgonile Boga iz misli ljudi, zaboravljanje na njega sve ih je više priklanjalo zlu. Srce koje ljubi grijeh pripisuje Bogu svoje vlastite osobine, i takvo shvaćanje povećava silu grijeha. Skloni da udovolja­vaju sami sebi, ljudi su došli dotle da Boga smatraju sličnim sebi — Bićem koje želi da sebe proslavi, čiji su zahtjevi prilagođeni onome što se njemu sviđa; Bićem koje ljude podiže ili obara prema tome da li pomažu ili smetaju njegovim sebičnim namjerama. Niži slojevi su smatrali da se vrhovno Biće jedva razlikuje od njihovih tlačitelja, osim što ih nadmašuje silom. Ove su predodžbe utjecale na formiranje svih oblika religije. Svaka od njih je predstavljala sistem nameta. Darovima i obredima, vjernici su nastojali da umilostive Božanstvo da bi osigurali njegovu naklonost za ostvarenje svojih ciljeva. Takva religija, bez ikakvog utjecaja na srce i savjest, nije mogla biti ništa drugo nego niz formi koje su zamarale ljude i koje bi se oni, da nije bila u izgledu korist, veoma rado oslobodili. Neobuzdavano, zlo je sve više raslo, dok je cijena dobra i težnja za njime opadala. Ljudi su izgubili Božje obličje i dobili žig demon­ske sile koja je njima upravljala. Cijeli svijet se pretvarao u kaljužu pokvarenosti. {Od 75.2}

Postojala je samo jedna nada za ljudski rod — da se u tu masu neskladnih i izopačenih elemenata stavi novi kvasac; da se u čovječanstvo ulije sila novog života; da se u svijetu obnovi znanje o Bogu. {Od 76.1}

Krist je došao da obnovi to znanje. On je došao da pobije lažno učenje, kojim su Boga pogrešno predstavljali oni koji su tvrdili da ga poznaju. Došao je da objavi prirodu svoga Zakona, da svojim vlastitim karakterom prikaže ljepotu svetosti. {Od 76.2}

Krist je došao na svijet s ljubavlju koja je rasla od vječnosti. Odbacivši dometnute zahtjeve koji su opterećivali Božji zakon, On je pokazao da je Zakon zakon Ijubavi, izraz božanske dobrote. Pokazao je da na poslušnosti njegovim načelima počiva sreća čovječanstva, a time i stabilnost, sam temelj i okosnica ljudskog društva. {Od 76.3}

Božji zakon je veoma daleko od postavljanja samo­voljnih zahtjeva, on je ljudima dat kao ograda, kao štit. Tko god prihvaća njegova načela, zaštićen je od zla. Vjernost Bogu uključuje i vjernost čovjeku. Tako Zakon čuva prava i individualnost svakog ljudskog bića. On sprečava nadmoć­noga da tlači, a podložnoga da bude neposlušan. Osigura­va čovjekovu dobrobit i u ovom svijetu i u svijetu koji će doći. Za poslušnoga je zalog vječnoga života, jer izražava načela koja će trajati vječno. {Od 76.4}

Krist je došao da prikaže vrijednost božanskih načela otkrivajući njihovu moć da preporode čovječanstvo. Došao je da pokaže kako ova načela treba objasniti i primijeniti. {Od 77.1}

Ljudi onog vremena određivali su vrijednost svih stvari po vanjskom izgledu. Dok se sila religije smanjivala, njezin se vanjski sjaj povećavao. Odgojitelji onog vremena nastojali su da zadobiju poštovanje razmetanjem i hvalisa­njem. Isusov život je bio potpuno suprotan svemu tome. Njegov je život prikazao bezvrijednost onoga što su ljudi smatrali najhitnijim u životu. Rodivši se u najskromnijoj okolini, stanujući u domu težaka, jedući hranu težaka, radeći posao zanatlije, živeći nezapažen, izjednačen s neznanim trudbenicima ovoga svijeta — u takvim okolno­stima i okolini — Isus se držao božanskog plana odgoja. Nije težio za školama svoga vremena, koje su uveličavale ono što je malo, a potcjenjivale ono što je veliko. Svoj odgoj je sticao neposredno s izvora koje je Nebo odredilo; sticao ga je korisnim radom, proučavanjem Pisma i prirode, iskustvima u životu — iz Božjih udžbenika punih pouke za svakoga koji im prilazi spremnih ruku, otvorenih očiju i razumna srca. {Od 77.2}

,,A dijete rastijaše, i jačaše u duhu, i punjaše se premudrosti, i blagodat Božja bješe na njemu.“ Luke 2:40. {Od 78.1}

Tako pripremljen, pošao je na svoju misiju, šireći uvijek, kad god je dolazio u doticaj s ljudima, blagoslovljeni utjecaj, preobražavajuću silu, kakve svijet nikada do tada nije vidio. {Od 78.2}

Onaj koji nastoji da preobrazi čovječanstvo, mora ga razumjeti. Ljudi se mogu pridobiti i uzdići samo suosjeća­njem, povjerenjem i ljubavlju. Ovdje nam se Krist otkrio kao veliki Učitelj; od svih koji su ikada živjeli na Zemlji, samo je On savršeno razumio ljudsku dušu. {Od 78.3}

„Jer nemamo poglavara svećeničkoga’¹ — velikog učitelja, jer su svećenici bili učitelji — „koji ne može postradati s našim slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ Hebrews 4:15, R.V. {Od 78.4}

„Jer u čemu postrada i iskušan bi, u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju.” Hebrews 2:18. {Od 78.5}

Jedino je Krist iskusio sve boli i iskušenja kojima su ljudska bića izložena. Nikada nitko rođen od žene nije bio tako žestoko napadan iskušenjem; nikada nitko osim njega nije nosio tako težak teret grijeha i boli svijeta. Nikada nije bilo nikoga osim njega čije je suosjećanje bilo tako široko i tako nježno. Kao sudionik u iskustvima čovječanstva, On je mogao ne samo voljeti svakoga već i suosjećati sa svakim koji nosi teret, koji je kušan i koji se bori. {Od 78.6}

On je živio onako kako je učio. „Ja vam dadoh ugled”, rekao je svojim učenicima, ,,da i vi tako činitekao što ja vama učinih.“ „Ja održah zapovijedi Oca svojega.” John 13:15; 15:10. Tako su Kristove riječi u njegovom životu imale savršenu ilustraciju i podršku. I više od toga; ono što je učio, On je bio. Njegove su riječi bile izražaj ne samo njegovog vlastitog životnog iskustva već i njegovog karak­tera. On je ne samo propovijedao istinu, već je i sam bio istina. To je davalo silu njegovom naučavanju. {Od 78.7}

Krist je savjesno ukoravao. Nikada nije postojao netko tko je tako mrzio zlo; nikada nitko nije tako neustrašivo raskrinkavao zlo. Već je i sama njegova prisutnost bila ukor svemu što je neistinito i nisko. U svjetlu njegove neporočnosti ijudi su uviđali koliko su sami poročni, kako su niski i iskvareni njihovi životni ciljevi. Ipak, On ih je privlačio. Onaj koji je stvorio čovjeka, razumio je vrijednost čovjeka. Raskrinkavao je zlo kao neprijatelja onih koje je nastojao da blagoslovi i spasi. U svakom ljudskom biću, ma kako bilo grešno, gledao je Božjeg sina, onoga koji bi ponovo mogao uživati prednost srodstva s Božanstvom. {Od 79.1}

„Jer Bog ne posla Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi kroza nj.“ John 3:17. Gledajući ljude u patnjama i poniženju, Krist je nalazio razlog za nadu i tamo gdje je na izgled bilo samo očajanje i propast. Gdje god je postojala svijest o vlastitoj bijedi, On je vidio priliku da duhovno okrijepi. Iskušavane, razočarane duše, koje su se osjećale izgubljenima, na rubu propasti, nije susretao riječima optužbe, već blagoslova. {Od 79.2}

Blaženstva su bila njegov pozdrav cijeloj ljudskoj obitelji. Gledajući mnoštvo koje se okupilo da sluša propo­vijed na Gori, kao da je za trenutak zaboravio da nije na Nebu, te se poslužio pozdravom uobičajenim u svijetu svjetlosti. S njegovih usana potekli su blagoslovi kao mlaz iz dugo zapečaćenog izvora. {Od 79.3}

Okrenuvši se od častoljubivih, samozadovoljnih milje­nika ovoga svijeta, On je proglasio da su biagosloveni oni koji primaju njegovu svjetlost i Ijubav, ma kako velika bila njihova bijeda. Pružio je ruke prema siromašnima duhom, žalosnima, progonjenima, govoreći: „Hodite k meni … i ja ću vas odmoriti.“ Matthew 11:28. {Od 79.4}

U svakom ljudskom biću vidio je beskrajne mogućno­sti. Gledao je ljude kakvi bi mogli biti, preobražene njegovom milošću — u „dobrotu Gospoda Boga našega¹‘. Psalm 90:17.* Gledajući ih s nadom, nadahnjivao ih je nadom. Ukazujući im povjerenje, nadahnjivao ih je povjere­njem. Otkrivajući u sebi pravi čovjekov ideal, budio je i čežnju i vjeru da se taj ideal dostigne. U njegovoj prisutno­sti prezrene i grešne duše osjećale su da su još ijudi, i čeznule da se pokažu dostojnima njegove pažnje. U mnogom srcu koje je izgledalo mrtvo za sve što je sveto, budile su se nove težnje. Mnogom očajniku otvarala se mogućnost novog života. {Od 80.1}

Krist je vezivao ljude za svoje srce vezama Ijubavi i odanosti; istim vezama vezivao ih je i za njihove bližnje. Za njega je Ijubav bila život, a život služba. „Zabadava ste dobili¹‘, rekao je On, „zabadava i dajite.’¹Matthew 10:8. {Od 80.2}

Nije se samo na križu Krist žrtvovao za čovječanstvo. Dok je prolazio „čineći dobro” (Acts 10:38), davanje života bilo je njegovo svakodnevno iskustvo. Ovakav život se mogao održavati samo na jedan način. Isus je živio u zavisnosti od Boga i u zajednici s njime. Ljudi se katkada povlače na tajno mjesto Najvišega, pod sjenku Svemogućega, ostaju tamo neko vrijeme, i kao plod se pokazuju plemenita djela; zatim njihova vjera slabi, zajedni­ca se prekida, i na njihovo životno djelo pada mrlja. Međutim, Isus je živio životom stalnog povjerenja, podrža­van stalnom zajednicom; i njegova služba i Nebu i Zemlji bila je bez propusta ili kolebanja. {Od 80.3}

Kao čovjek, ponizno se obraćao Božjem prijestolju sve dok ono što je ljudsko u njemu nije bilo napunjeno nebeskom strujom, koja je povezivala ljudsko s božanskim. Primivši život od Boga, davao je život ljudima. {Od 80.4}

„Nikada čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek.” John 7:46. Ovo bi se moglo reći za Krista i da je naučavao samo na području fizičkoga i intelektualnoga, ili da se bavio jedino teorijom i spekulacijom. On je mogao da otkri­je tajne u koje bi se moglo prodrijeti samo nakon stoljeća napornog rada i istraživanja. On je mogao da da sugestije na znanstvenom polju koje bi sve do kraja vremena davale hranu mislima i poticale na otkrića. Ali, On fo nije učinio. Nije rekao ništa da zadovolji radoznalost ili da potakne sebično častoljublje. Nije se bavio apstraktnim teorijama, već onim što je bitno za razvitak karaktera; onim što će povećati čovjekovu sposobnost da upozna Boga i pojačati njegovu moć da čini dobro. Govorio je o onim istinama koje se odnose na upravljanje životom i koje sjedinjuju čovjeka s vječnošću. {Od 81.1}

Umjesto da upućuje ljude da proučavaju ljudske teo­rije o Bogu, njegovoj Riječi i njegovim djelima, On ih je učio da ga gledaju onakvoga kakav se pokazuje u svojim djeli­ma, u svojoj Riječi i kakvoga nam otkrivaju njegove namje­re. Dovodio je njihov um u doticaj s umom Beskonačnoga. {Od 81.2}

Ljudi ,,se čuđahu nauci njegovoj, jer njegova besjeda bješe silna”. Luke 4,32. Nikada ranije nije govorio netko koji bi imao takvu silu da potakne misli, da zapali čežnju i da pokrene svaku sposobnost tijela, uma i duše. {Od 81.3}

Kristovo učenje, kao i njegovo suosjećanje, obuhvatilo je svijet. Nikada ne može nastati okolnost u životu, kriza u ljudskom iskustvu, za koje nas nije unaprijed pripremio u svome učenju i za koje njegova načela nemaju pouke. Riječi Kneza učitelja bit će vodič njegovim suradnicima sve do kraja vremena. {Od 81.4}

Za njega su sadašnjost i budućnost, ono što je blizu i ono što je daleko, bili isto. On je imao u vidu potrebe cijelog čovječanstva. Njegovom duhovnom pogledu nije izmicao nijedan ljudski napor i dostignuće, nijedno iskuše­nje i sukob, nijedna teškoća i opasnost. Njemu su bila poznata sva srca, svi domovi, sva zadovoljstva, radosti i težnje. {Od 82.1}

On nije govorio samo kao predstavnik cijelog čovje­čanstva, već se i obraćao cijelom čovječanstvu. Njegova je vijest bila upućena svima — malom djetetu u radosti životnog jutra; željnom, nemirnom srcu mladih, ljudima u punoj snazi koji nose teret odgovornosti i brige; ostarjelima u njihovoj slabosti i iznemoglosti — svakom pripadniku čovječanstva, u svakoj zemlji i u svako doba. {Od 82.2}

Svojim učenjem obuhvaćao je ono što je prolazno i ono što je vječno, ono što se vidi u odnosu na ono što se ne vidi, obične događaje iz svakodnevnog života i važna pitanja koja se tiču budućeg života. {Od 82.3}

On je postavio probleme ovog života na njihovo pravo mjesto, podredivši ih onima od vječnog interesa, ali nije zanemario njihovu važnost; naučavao je da su Nebo i Zemlja povezani, i da poznavanje božanske istine priprema čovjeka da bolje ispunjava dužnosti svakodnevnog života. {Od 82.4}

Za njega ništa nije bilo bez svrhe. Igre djeteta, teški rad čovjeka, životna zadovoljstva, brige i boli, sve su to bila sredstva za postizanje jednog jedinog cilja — otkriti Boga da bi se uzdiglo čovječanstvo. {Od 82.5}

Božja riječ s njegovih usana prodirala je u ljudska srca s novom snagom i novim značenjem. Njegovo učenje je djela stvaranja prikazivalo u novoj svjetlosti. Na lice prirode ponovo su pale zrake onog sjaja koji je grijeh prognao. U svim činjenicama i iskustvima života bile su otkrivane božanske pouke i mogućnost druženja s Bogom, Ponovo je Bog prebivao na Zemlji; ljudska srca su postala svjesna njegove prisutnosti; svijet je bio okružen njegovom ljubavlju. Nebo se spustilo k ljudima. Njihova srca su u Kristu priznala Onoga koji im je otkrio znanost o vječnosti — {Od 82.6}

„Emanuel . . . s nama Bog.’¹[2] {Od 83.1}

Svako pravo odgojno djelo ima svoje središte u Učitelju koga je Bog poslao. 0 ovom djelu u naše vrijeme kao i o djelu koje je On osnovao prije osamnaest stoljeća,[3] Spasitelj govori ovim riječima — {Od 83.2}

,,Ja sam Prvi i Posljednji i Živi.“ {Od 83.3}

,,Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak.’¹ Revelation 1:17, 18 ;21:6 {Od 83.4}

U prisutnosti takvog Učitelja, takve prilike da se stekne božanski odgoj, nije li više nego besmisleno tražiti odgoj mimo njega — težiti za mudrošću mimo Mudrosti; za istinom odbacujući Istinu; za prosvjetljenjem mimo Svjetlo­sti; za življenjem bez Života; okrenuti se od Izvora žive vode i kopati sebi studence isprovaljivane koji ne mogu da drže vode. {Od 83.5}

Gle, On i sada poziva: „Tko je žedan, neka dođe k meni i pije. Koji me vjeruje, kao što Pismo reče, iz njegova tijela poteći će rijeke žive vode.¹‘ „Voda što ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode koja teče u život vječni.” John 7:37, 38; 4:14, R.V. {Od 83.6}

PRIKAZ NJEGOVIH METODA

,,Ja javih ime Tvoje ljudima koje si mi dao.” John 17,6.

Metode, kojima se Krist kao učitelj služio, najpotpunije su prikazane u pripremanju dvanaestorice prvih učenika. Trebalo je da na ovim ljudima počivaju teške odgovornosti. On ih je izabrao kao ljude koje će moći nadahnuti svojim Duhom, koji će moći biti osposobljeni da nastave njegovo djelo na Zemlji kada ga On bude morao napustiti. On im je, više nego svima drugima, ukazao prednost da budu u njegovom društvu. Osobnim doticajem utisnuo je pečat svoje ličnosti na te izabrane suradnike. „Život se javi“, kaže omiljeni Ivan, „i vidjesmo, i svjedočimo.” 1 John 1:2. {Od 84.1}

Samo takvom zajednicom — zajednicom uma s umom i srca sa srcem, ljudskoga s božanskim — može se prenijeti ta oživljujuća energija koju djelo pravog odgoja treba da da. Samo život rađa život. {Od 84.2}

U pripremanju svojih učenika Spasitelj je primjenjivao sistem odgoja ustanovljen u početku. Dvanaestorica prvoizabranih, zajedno s još nekoliko drugih koje je služenje potrebama učenika povremeno udruživalo s njima, sačinja­vali su Kristovu obitelj. Oni su bili s njime u kući, za stolom, u kiijeti, u polju. Pratili su ga na njegovim putovanjima, dijelili njegove brige i tegobe, i koliko im je to bilo moguće, sudjelovali u njegovom radu. {Od 84.3}

Ponekad ih je podučavao dok su zajedno sjedjeli na obronku brijega, ponekad pored mora, ili iz ribarske barke, a ponekad usput dok su hodali. Kad god je govorio mnoštvu, učenici su bili oko njega. Nastojali su da budu što bliže njemu, da ne bi izgubili nijednu od njegovih pouka. Bili su pažljivi slušaoci željni da razumiju istine koje su tre­bali propovijedati u svim zemljama i svim naraštajima. {Od 85.1}

Prvi Isusovi učenici bili su izabrani iz redova običnih ljudi. Ti galilejski ribari bili su skromni, neobrazovani ljudi; ljudi neupućeni u učenje i običaje rabina, ali očeličeni strogom disciplinom teškog rada i nevolje. Bili su to ljudi prirodno sposobni i poučljiva duha; ljudi koji su mogli biti pripremljeni i izgrađeni za Spasiteljeve djelo. Na stazama običnog života ima mnogo trudbenika, koji iz dana u dan strpljivo obavljaju svoje uobičajene dužnosti, nesvjesni pritajenih sposobnosti koje bi ih, da su bile pokrenute na djelo, svrstale među velike vođe svijeta. Takvi su bili ljudi koje je Spasitelj pozvao da budu njegovi suradnici. I oni su imali prednost da se tri godine pripremaju kod najvećeg Odgojitelja koga je ovaj svijet ikada upoznao. {Od 85.2}

Ove prve učenike obilježavala je izrazita raznolikost. Oni su trebali da budu učitelji svijeta, a ipak su se po svojim karakternim crtama veoma razlikovali. Tu je bio Levije Matej, carinik, pozvan iz života poslovne aktivnosti i podložnosti Rimu; revnitelj Šimun, nepomirljivi neprijatelj carskog autoriteta; Petar, nagao, samouvjeren i dobroga srca, i Andrija, njegov brat; Juda Judejac, uglađen, sposo­ban ali lakomog duha; Filip i Toma, vjerni i iskreni, ali sporoga srca da vjeruju; Jakov Alfejev i Juda Jakovljev, manje istaknuti među braćom, ali energični ijudi, uporni i u svojim manama i u svoiim vrlinama; Natanael, kao dijete po iskrenosti i povjerenju; i sinovi Zebedejevi, častoljubivi, ali vjerna srca. {Od 85.3}

Da bi uspješno obavljali djelo na koje su bili pozvani, ovi učenici, koji su se toliko razlikovali po prirodnim osobinama, po odgoju i životnim navikama, morali su postići jedinstvo osjećaja, misli i djelovanja. Kristov je cilj bio da izgradi to jedinstvo. Da bi to postigao, nastojao je da ih ujedini sa sobom. Cilj njegovog truda oko njih izražen je u njegovoj molitvi Ocu: ,,Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u meni i ja u Tebi; da i oni u nama jedno budu … i da pozna svijet da si me Ti poslao i da si imao Ijubav k njima kao i k meni što si ijubav imao.“ John 17:21-23. {Od 86.1}

Kristova moć da preobražava

Od dvanaestorice učenika, četvorica su trebala da imaju vodeću ulogu, svaki na svom posebnom području. Da bi ih za to pripremio, Krist ih je podučavao predviđajući sve. Jakov, koji je trebao da umre trenutnom smrću od mača; Ivan, koji je najduže od sve braće trebao da slijedi svog Učitelja u radu i progonstvu; Petar, pionir u probijanju vjekovnih pregrada i u propovijedanju neznabožačkom svijetu; i Juda, sposoban da se u službi istakne iznad svoje braće a koji je ipak u svom srcu kovao planove o čijim je posljedicama malo mislio — to su bili oni o kojima se Krist najviše brinuo i koje je najčešće i najbrižljivije podučavao. {Od 86.2}

Petar, Jakov i Ivan težili su da u svakoj povoljnoj prilici budu pored svoga Učitelja, i njihova je želja bila ispunjena. Među Dvanaestoricom, oni su bili u najprisnijoj vezi s njime. Ivana je mogla zadovoljiti samo još veća bliskost, i on je to postigao. Na onom prvom sastanku kraj Jordana, kad je Andrija, čuvši Isusa, otrčao da pozove svoga brata, Ivan je sjedio šuteći, zadubljen u razmišljanje o čudesnim temama. On je slijedio Spasitelja kao željni i pažljivi slušalac. Ipak, Ivanov karakter nije bio bez mane. Nije on bio neki blagi, zaneseni sanjar. Njega i njegovog brata su nazivali „sinovima groma”. Mark 3:17. Ivan je bio pono­san, častoljubiv, ratoboran; ali ispod svega toga nebeski Učitelj vidio je toplo, iskreno i vjerno srce. Isus je osudio njegovu sebičnost, razočarao njegovo častoljublje i okušao njegovu vjeru. Ali, otkrio mu je ono za čime je njegova duša čeznula — ljepotu svetosti, svoju vlastitu ijubav koja preobražava. „Ja javih ime Tvoje ljudima”, rekao je Isus Ocu, „koje si mi dao od svijeta.” John 17:6. {Od 87.1}

Ivan je po prirodi težio za ljubavlju, za simpatijom i drugarstvom. On se privijao uz Isusa, sjedio kraj njega, naslanjao se na njegove grudi. Kao što cvijet upija sunce i rosu, tako je on upijao božansku svjetlost i život. S obožavanjem i ljubavlju gledao je Spasitelja, sve dok sličnost s Kristom i zajednica s njime nisu postali njegova jedina čežnja i dok se u njegovom karakteru nije odrazio karakter njegovog Učitelja. {Od 87.2}

„Vidite”, rekao je on, „kakvu nam je Ijubav dao Otac, da se djeca Božja nazovemo i budemo; zato svijet ne poznaje nas, jer njega ne pozna. Ljubazni! sad smo djeca Božja, i još se ne pokaza što ćemo biti; nego znamo da kad se pokaže, bit ćemo kao i On, jer ćemo ga vidjeti kao što jest. ! svaki koji ovaj nad ima na njega, čisti se, kao i On što je čist.“ 1 John 3:1-3. {Od 87.3}

Od slabosti do snage

 

Petrova povijest prikazuje Kristovu metodu odgoja bolje od povijesti bilo kojeg drugog učenika. Odvažan, borben, samopouzdan, hitar u zapažanju i nagao u odluka­ma, brz u osvećivanju a ipak velikodušan u opraštanju, Petar je često griješio i često dobivao ukore. Ali, isto je tako često dobivao i izričita priznanja i pohvale za svoju usrdnu vjernost i odanost Kristu. Strpljivo, s nepristranom ljubavlju, Spasitelj se trudio oko svog plahovitog učenika, nastojeći da obuzda njegovo samopouzdanje i da ga nauči ponizno­sti, poslušnosti i povjerenju. {Od 88.1}

Međutim, lekcija je bila samo djelomično naučena. Samouvjerenost nije bila iskorijenjena. {Od 88.2}

Često je Isus, kad je breme teško pritiskivalo njegovo srce, čeznuo da učenicima iznese prizore svoga kušanja i patnje. Ali, „oči im se držahu“*. Nisu željeli da znaju i zato nisu vidjeli. Samosažaljenje, koje se uplašilo zajednice s Kristom u patnjama, nagnalo je Petra da uzvikne negoduju­ći: „Bože sačuvaj! to neće biti od Tebe!“ Matthew 16:22. Njegove su riječi izražavale misli i osjećaje Dvanaestorice. {Od 88.3}

I tako su išli dalje dok se kriza približavala; hvalisavi, svadljivi, unaprijed dijeleći vladarske časti, i ne sanjajući o križu. {Od 88.4}

Petrovo iskustvo je bilo pouka za sve njih. Onaj koji se uzda u sebe doživljuje poraz u kušanju. Krist ne može da spriječi sigurne posljedice zla koje još nije odbačeno. Ali, Luke 22:34 kao što su se njegove ruke ispružile da izbave kad su valovi prijetili da potope Petra, tako se i njegova Ijubav pokrenula da ga spasi kad su duboke vode preplavile njegovu dušu. Dok se nalazio na samom rubu propasti, Petra su hvalisave riječi iznova dovodile sve bliže i bliže ponoru. Stalno je dobivao opomenu: Ti ćeš odreći „da me poznaješ¹¹! Luka 22,34. Ožalošćeno, vjerno srce učenika otvorilo se riječima izjave: „Gospode! s Tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići!¹¹ (Luke 22:33); i Onaj koji ispituje srca uputio je Petru poruku, malo cijenjenu tada, ali koja će u tamu, koja se brzo spuštala, unijeti tračak nade: „Ššmune! Šimune! evo vas ište Sotona da bi vas činio kao pšenicu. A ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane; i ti kadgod obrativši se utvrdi braću svoju.¹¹ Luke 22:31, 32. {Od 88.5}

Kad su u sudskoj dvorani bile izgovorene riječi odricanja; kad su Petra Ijubav i vjernost, probuđene Spasiteljevim pogledom punim sažaljenja i Ijubavi i žalosti, odvele u vrt u kojem je Krist plakao i molio se; kad su njegove suze pokajanja kapale na zemlju koja je bila natopljena kapljama krvi Kristove samrtne borbe — tada su Spasiteljeve riječi: „Ja se molih za tebe … i ti kadgod obrativši se utvrdi braću svoju¹¹, bile oslonac njegovoj duši. Krist ga nije prepustio očajanju iako je unaprijed znao za njegov grijeh. {Od 89.1}

Da je pogled koji je Isus bacio na njega izražavao osudu umjesto sažaljenja; da je predskazujući njegov grijeh propustio da govori o nadi, kako bi duboka bila tama koia je okružavala Petra! Kako bi nezadrživo bilo očajanje te izmučene duše! U tom času tjeskobe i odvratnosti prema samome sebi, što bi ga moglo zadržati da ne pođe putem kojim je pošao Juda? {Od 89.2}

Onaj koji nije mogao da svog učenika poštedi tjesko­be, nije ga prepustio samoga njezinoj gorčini. Njegova Ijubav nikada ne presušuje niti se odriče. {Od 90.1}

Ljudska bića, i sama predana zlu, sklona su da grubo postupaju s onima koji su u iskušenju i koji skreću s pravoga puta. Oni ne mogu ispitivati srce, niti znaju njegove borbe i bol. Njima je još potrebno da saznaju da postoji ukor koji izražava Ijubav, udarac koji ranjava da bi izliječio, opomena koja govori o nadi. {Od 90.2}

Ne Ivana koji je ostao uz Isusa u sudskoj dvorani, koji je stajao kraj njegovog križa i koji je prvi od Dvanaestorice bio na grobu — ne Ivana, već Petra je Isus spomenuo poslije svog uskrsnuća. ,,ldite kažite učenicima njegovim i Petru¹‘, rekao je anđeo, ,,da pred vama otide u Galileju: tamo ćete ga vidjeti.” Mark 16:7. {Od 90.3}

Kad se Isus posljednji put sastao s učenicima kraj mora, Petar, okušan pitanjem koje mu je tri puta bilo postavljeno: „Ljubiš li me?”, ponovo je dobio svoje mjesto među Dvanaestoricom. Kristovo djelo mu je bilo povjereno; trebalo je da pase Gospodnje stado. Napokon, kao svoju posljednju osobnu poruku, Krist mu je naložio: „Hajde za mnom!” John 21:17, 22. {Od 90.4}

Sada je mogao da shvati ove riječi. Pouku koju je Krist dao kad je postavio dijete usred učenika i pozvao ih da postanu slični njemu, Petar je sada mogao bolje razumjeti. Upoznavši potpunije i svoje vlastite slabosti i Kristovu silu, bio je spreman da ima povjerenja i da sluša. Mogao je da ide za svojim Učiteljem oslanjajući se na njegovu silu. {Od 90.5}

A pri kraju svoga iskustva u radu i žrtvi, učenik koji je nekada bio tako nespreman da shvati križ, bio je gotov da radosno položi svoj život za evanđelje, osjećajući jedino da je za njega koji se odrekao Gospoda prevelika čast da umre na isti način kao što je njegov Učitelj umro. {Od 90.6}

Čudesna promjena u Petru bila je plod božanske blagosti. To je životna pouka za sve koji se trude da idu stopama velikog Učitelja. {Od 91.1}

Pouka s ljubavlju

 

Isus je ukoravao svoje učenike, On ih je podsjećao i opominjao; aii ga Ivan i Petar i njihova braća nisu napustili. Usprkos ukorima, oni su odlučili da ostanu s Isusom. A ni Spasitelj nije njih napustio zbog njihovih pogrešaka. On je prihvaćao ljude onakve kakvi jesu, sa svim njihovim mana­ma i slabostima, i pripremao ih za svoju službu kad su dopuštali da ih On disciplinira i podučava. {Od 91.2}

Ali, među Dvanaestoricom bio je jedan kome skoro sve do kraja svoga rada Krist nije uputio ni riječi izravnog ukora. {Od 91.3}

Juda je među učenike unio duh suparništva. On se pridružio Isusu, osjećajući privlačnost njegovog karaktera i života. Iskreno je čeznuo za promjenom u sebi i nadao se da će je iskusiti sjedinjujući se s Isusom. Ali, ova želja nije u njemu prevladala. Njega je pokretala nada u sebične dobitke u svjetovnom kraljevstvu koje će, kako je očekivao, Krist uspostaviti, lako je priznavao božansku silu Kristove Ijubavi, Juda se nije pokoravao njenoj vlasti. Nastavio je da cijeni svoje vlastito rasuđivanje i gledišta, i da gaji sklonost prema kritiziranju i osuđivanju. Kristove pobude i postupci, koji su tako često nadmašivali njegovu moć shvaćanja, budili su u njemu sumnju i neslaganje, i on je svoja vlastita sumnjičenja i ambicije neopazice prenosio na učenike. Veliki dio njihovih prepirki oko prvenstva i njihovog neza­dovoljstva Kristovim metodama potjecao je od Jude. {Od 91.4}

Isus je izbjegavao izravni sukob, videći da bi suprot­stavljanje dovelo samo do još veće okorjelosti. Krist je nastojao da izliječi uskogrudnu sebičnost Judinog života dovodeći ga u doticaj sa svojom požrtvovnom ljubavlju. U svom naučavanju iznosio je načela koja su u korijenu pogađala učenikove samoljubive ambicije. Pouka za pou­kom bila je tako davana, i mnogo je puta Juda razumio da je bio prikazan njegov karakter i označen njegov grijeh; ali nije se htio pokoriti. {Od 92.1}

Kad se odupro pozivu milosti, sila zla je konačno prevladala. Gnjevan zbog prikrivenog ukora i očajan zbog propasti svojih častoljubivih snova, Juda je predao svoju dušu demonu pohlepe i odlučio da izda svoga Učitelja. Iz pashalne sobe, radosti Kristove prisutnosti i svjetlosti besmrtne nade, otišao je da obavi svoje zlo djelo — u tamu najkrajnju, gdje nade nema. {Od 92.2}

„Jer znadijaše Isus od početka koji su što ne vjeruju, i tko će ga izdati.” John 6:64. Ipak, znajući sve, nije zadržao nijedan poziv milosti ili dar Ijubavi. {Od 92.3}

Vidjevši u kakvoj se opasnosti Juda nalazi, uzeo ga je u svoju blizinu i uveo u uski krug svojih izabranih i povjerljivih učenika. Iz dana u dan, dok je najteži teret pritiskivao njegovo srce, Isus je podnosio bol stalnog doticaja s tim tvrdokornim, sumnjičavim i sumornim du­hom; On je bio svjedok tog stalnog, potajnog i podmuklog suparništva među svojim učenicima, i trudio se da ga suzbije. I to sve samo zato da nijedan spasonosni utjecaj ne bi bio uskraćen toj ugroženoj duši! {Od 92.4}

„Mnoga voda ne može ugasiti Ijubavi,

Niti je rijeke potopiti.’¹

,,Jer je Ijubav jaka kao smrt.” {Od 93.1}

Song of Solomon 8:7, 6.

Što se tiče samoga Jude, Kristovo djelo Ijubavi nije imalo uspjeha. Međutim, u odnosu na njegove drugove, uče­nike, to nije bilo tako. Njima je ono pružilo pouku, čiji su utjecaj osjećali cijelog života. Ono im je bilo primjer nježno­sti i dugog trpljenja, koji će uvijek utjecati na njihovo postu­panje prema onima koji su u iskušenju i koji su skrenuli s pravog puta. Ali, ono je pružilo i druge pouke. Prilikom izbora Dvanaestorice, učenici su veoma željeli da Juda uđe u njihov krug, i njegovo pristupanje smatrali su veoma značajnim događajem za apostolski zbor. Juda je dolazio u doticaj sa svijetom više od njih, bio je vješt u ophođenju, oštrouman i sposoban da upravlja poslovima, i budući daje visoko cijenio svoje sposobnosti, naveo je učenike da ga i oni tako cijene. Ali, metode koje je on želio da uvede u Kristovo djelo bile su utemeljene na svjetovnim načelima i pod utjecajem svjetovne politike. One su bile usmjerene na stjecanje svjetovnih priznanja i časti — na zadobivanje kraljevstva ovoga svijeta. Utjecaj ovih želja na Judin život pomogao je učenicima da razumiju suprotnost između načela samouzvišivanja i Kristovog načela poniznosti i požrtvovnosti — načela duhovnog kraljevstva. Po Judinoj sudbini vidjeli su do čega dovodi služenje sebi. {Od 93.2}

Za ove učenike Kristova je misija konačno postigla svoj cilj. Malo po malo njegov primjer i njegove pouke o samoodricanju oblikovale su njihov karakter. Njegova je smrt uništila njihovu nadu u svjetovnu veličinu. Petrov pad, Judin otpad, njihov vlastiti poraz kad su se u trenutku tjeskobe i opasnosti odrekli Krista, raspršili su njihovu oholu samouvjerenost. Oni su uvidjeli svoju vlastitu slabost; sagledali su djelomično veličinu djela koje im je povjereno; osjetili su potrebu da ih Učitelj vodi na svakom koraku. {Od 93.3}

Znali su da On osobno više neće biti s njima i shvatili, kao nikada ranije, vrijednost prilika da idu i razgovaraju s Poslanim od Boga. Mnoge njegove pouke, kad ih je izgovarao, nisu cijenili ili razumjeli; sada su željeli da ih ponovo dozovu u sjećanje, da ponovo čuju njegove riječi. Kakvu im je radost sada ulijevalo njegovo obećanje: {Od 94.1}

„Bolje je za vas da ja idem: jer ako ja ne idem, Utješitelj neće doći k vama; ako li idem, poslat ću ga k vama.“ „Jer vam sve kazah što čuh od Oca svojega.” ,,A Utješitelj Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje, On će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam rekoh.” John 16:7; 15:15; 14:26. {Od 94.2}

„Sve što ima Otac moje je.“ „A kad dođe On, Duh istine, uputit će vas na svaku istinu … jer će od mojega uzeti, i javit će vam.“ Matthew 28:20. {Od 94.4}

Učenici su vidjeli kako Krist s Maslinske gore, iz njihove sredine, odlazi na Nebo. I kad ga je Nebo primilo, do njih je dopro odjek njegovog oproštajnog obećanja: ,,l evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka.” Matthew 28:20. {Od 94.4}

Oni su znali da On i dalje suosjeća s njima. Znali su da imaju Predstavnika, Zastupnika, pred Božjim prijestoljem. U Isusovo ime upućivali su svoje molbe, ponavljajući njegovo obećanje: „Što god uzištete u Oca u ime moje, dat će vam.” John 16:23. {Od 95.1}

Sve više i više su pružali ruku vjere, imajući silan razlog: „Krist Isus, koji umrije, pa još i uskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas.” Romans 8:34. {Od 95.2}

Vjeran svome obećanju, član božanskog Trojstva, proslavljen u nebeskim dvorovima, dao je od svoje punine svojim sljedbenicima na Zemlji. Njegovo ustoličenje s desne strane Bogu bilo je objavljeno izlivanjem Duha na njegove učenike. {Od 95.3}

Zahvaljujući Kristovom trudu, ovi učenici su bili navedeni da osjete svoju potrebu za Duhom; zahvaljujući poduči Duha, oni su se potpuno pripremili i pošli da obave svoje životno djelo. {Od 95.4}

Više nisu bili neobrazovani i neuglađeni. Više nisu bili skup nezavisnih jedinki ili neskladnih i protivurječnih elemenata. Njihova nada nije više bila usmjerena prema svjetovnoj veličini. Bili su „jednodušni”, jednoga uma i jedne duše. Krist je ispunjavao njihove misli. Napredovanje njegovog kraljevstva bilo je njihov cilj. Umom i karakterom postali su slični svome Učitelju, a ljudi „znadijahu ih da bijahu s Isusom”. Acts 4:13. {Od 95.5}

Tada se Kristova slava otkrila tako kako je nikada ranije smrtni ljudi nisu imali prilike vidjeti. Mnogi, koji su se rugali njegovom imenu i prezirali njegovu moć, odlučili su da budu učenici Razapetoga. Uz pomoć Svetoga Duha ovi skromni ljudi koje je Krist izabrao, svojim su djelom potresli svijet. U jednom jedinom naraštaju evanđelje je bilo obja­vljeno svakom narodu pod nebom. {Od 95.6}

Istoga Duha, kojega je umjesto sebe poslao da bude učitelj njegovih prvih suradnika, Krist je ovlastio da bude učitelj njegovih suradnika danas. On je obećao: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka.” Matthew 28:20 {Od 96.1}

Prisutnost istog Vodiča u odgojnom djelu danas dovest će do istih rezultata kao i nekada. To je cilj kome teži pravi odgoj; to je djelo koje ono, po Božjoj volji, treba da obavi. {Od 96.2}

POUKE PRIRODE

 

„Gledaj… čudesa Onoga koji je savršen u svakom znanju!“

Job 37,14.16.

 

BOG U PRIRODI

 

„Slava njegova pokri nebesa i Zemlja se napuni hvale njegove.” Habakuk 3,3.

Na svemu što je stvoreno vidi se otisak Božanstva. Priroda svjedoči o Bogu. Prijemljiv um, doveden u vezu s čudesima i tajnama svemira, mora da prepozna djelovanje beskonačne sile. Zemlja ne daje svoja dobra, niti se iz godine u godinu nastavlja okretati oko Sunca, zahvaljujući svojoj vlastitoj energiji. Jedna nevidljiva ruka vodi planete u njihovom kruženju nebom. Tajanstveni život prožima cijelu prirodu — život koji održava bezbrojne svjetove u beskraju, koji živi u najsitnijem kukcu što lebdi na ljetnom povjetarcu, koji daje hitrinu letu lastavice i hrani mlade gavranove kad viču, koji pupoljak pretvara u cvijet a cvijet u plod. {Od 99.1}

Ista sila koja održava prirodu djeluje i u čovjeku. Isti veliki zakoni koji vode i zvijezdu i atom nadziru i čovjekov život. Zakoni koji upravljaju radom srca podešavajući protok struje života prema zahtjevima tijela, zakoni su moćnog Uma koji ima vlast nad dušom. Od njega proizlazi sav život. Samo u skladu s njime može se utvrditi pravo područje aktivnosti života. Svim bićima, koja je stvorio, postavljen je isti uvjet — da se život održava primanjem života od Boga i vodi u skladu sa Stvoriteljevom voljom. Prekršiti njegov zakon, fizički, mentalni ili moralni, znači izdvojiti se iz sklada sa svemirom, unijeti nesklad, anarhiju, propast. {Od 99.2}

Onome koji nauči da tako tumači njezina učenja, cijela priroda postaje jasna; svijet je udžbenik, a život škola. Jedinstvo čovjeka s prirodom i Bogom, sveopća obaveznost zakona, posljedice prijestupa, neminovno utječu na um i oblikuju karakter. {Od 100.1}

To su pouke koje naša djeca trebaju naučiti. Malom djetetu, koje još nije sposobno da uči iz štampane riječi ili da se uključi u redovni tok školske nastave, priroda predstavlja neiscrpivi izvor pouke i uživanja. Srce koje još nije otvrdnulo u doticaju sa zlom brzo prepoznaje prisut­nost Onoga koji prožima sve što je stvoreno. Uho koje još nije zagušeno hukom svijeta pazi na Glas koji govori preko glasova prirode. A za one u starijim godinama, kojima su stalno potrebni njezini nijemi podsjetnici na duhovno i vječno, pouke prirode će biti ništa manji izvor uživanja i znanja. Kao što su stanovnici Edena učili sa stranica prirode, kao što je Mojsije prepoznao Božji rukopis na arapskim ravnicama i brdima, a dijete Isus na padinama brežuljaka Nazareta, tako i današnja djeca mogu učiti o Svevišnjemu. Nevidljivo je predstavljeno vidljivim. Na svemu što je na Zemlji, od najvišeg stabla u šumi do lišaja koji se pripio uz stijenu, od bezgraničnog oceana do najmanje školjke na obali, može se vidjeti slika i potpis Boga. {Od 100.2}

Koliko god je to moguće, neka dijete od svojih najranijih godina boravi tamo gdje će ovaj divni udžbenik biti otvoren pred njime. Neka gleda prekrasne prizore koje je veliki Umjetnik naslikao na pokretnom platnu neba, neka se upozna s čudesima zemlje i mora, neka promatra tajanstvene promjene u toku mijenjanja godišnjih doba i neka iz svih njegovih djela uči o Stvoritelju. {Od 100.3}

Ni na koji drugi način ne mogu se temelji pravog odgoja postaviti tako čvrsto i sigurno. Ali, čak i dijete, kad dođe u doticaj s prirodom, zapaža pojave koje ga zbunjuju. Ono će neizbježivo primijetiti djelovanje suparničkih sila. I upravo je tu prirodi potreban tumač. Gledajući kako se zlo očituje čak i u svijetu prirode, svi moraju da nauče istu

žalosnu pouku — „neprijatelj čovjek to učini”. Matthew 13:28. {Od 101.1}

Samo se u svjetlosti koja sija s Golgote mogu pravilno pročitati pouke prirode. Neka povijest Betlehema i križa pokaže kako će dobro nadvladati zlo, i kako je svaki bla­goslov koji primamo dar otkupljenja. {Od 101.2}

Bodljikom i trnom, čičkom i korovom, predstavljeno je zlo koje kvari i uništava. U ptici koja pjeva i cvijetu koji se otvara, u kiši i sjaju Sunca, u ljetnom povjetarcu i nježnoj rosi, u desetini tisuća stvari u prirodi, od hrasta u šumi do ljubičice koja cvjeta pri njegovom korijenu, vidi se Ijubav koja obnavlja. Još i sada nam priroda govori o Božjoj dobroti. {Od 101.3}

„Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle.” Jeremiah 29:11. To je poruka koja se u svjetlosti s križa može čitati na cijelom licu prirode. Nebesa objavljuju slavu njegovu, i Zemlja je puna njegova obilja. {Od 101.4}

POUKE IZ ŽIVOTA

„Razgovori se sa zemljom, naučit će te.“ Job 12,8.

Veliki Učitelj je dovodio svoje slušaoce u doticaj s prirodom da bi mogli slušati glas koji govori iz svega što je stvoreno; i kad bi im se srce raznježilo i um postao sposoban da shvati, On bi im pomogao da razumiju duhovnu pouku prizora na kojima su počivale njihove oči. Parabole[4] kojima je rado iznosio pouke o istini, pokazuju koliko je njegov duh bio otvoren utjecajima prirode i koliko je uživao da sakuplja duhovne pouke iz svega onoga što ga je okružavalo u svakodnevnom životu. {Od 102.1}

Ptice u zraku, ljiljani u polju, sijač i sjeme, pastir i ovce — time se Krist služio da slikovito opiše besmrtnu istinu. On je nalazio primjere u događajima iz života, činjenicama i iskustvima koji su bili poznati slušaocima — kvasac, sakriveno blago, biser, ribarska mreža, izgubljeni novčić, izgubljeni sin, kuće na stijeni i pijesku. U njegovim poukama bilo je nešto što je privlačilo svaki um, diralo svako srce. Tako se svakodnevni posao, umjesto da bude samo beskonačni krug muka, bez viših misli, stalnim podsjećanjem na duhovno i nevidljivo, mogao obavljati poletnije i radosnije. {Od 102.2}

Tako bismo i mi trebali podučavati. Neka djeca nauče da u prirodi vide izražaj Božje Ijubavi i mudrosti; neka misao o njemu bude povezana s pticama i cvijetom i drvetom; neka im sve vidljivo bude tumač nevidljivoga, a svi događaji u životu sredstvo božanskog podučavanja. {Od 102.3}

Dok tako uče da izvlače pouke iz svega što je stvoreno i iz svih iskustava u životu, pokažite im da isti zakoni koji’ upravljaju prirodom i događajima u životu moraju upravljati i nama; da su dani za naše dobro; i da samo u poslušnosti njima možemo naći istinsku sreću i postići uspjeh. {Od 103.1}

Zakon službe

Sve na nebu i na Zemlji objavljuje da je zakon službe veliki zakon života. Vječni Otac održava život svega što živi. Krist je došao na Zemlju kao onaj koji „služi”. Luke 22:27. Anđeli su „službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji će naslijediti spasenje”. Hebrews 1:14. Isti zakon službe zapisan je na svemu u prirodi. Ptice u zraku, životinje u polju, drveće u šumi, lišće, trava, i cvijeće, Sunce na nebu i sjajne zvijezde — sve ima svoju službu. Jezero i ocean, rijeka i izvor vodeni — svi primaju da bi dali. {Od 103.2}

Budući da sve u prirodi doprinosi životu u svijetu, štiti tako i svoj vlastiti život. „Dajite, i dat će vam se“ (Luke 6:38), glasi pouka isto tako jasno zapisana u prirodi kao i na stranicama Svetog pisma. {Od 103.3}

Kad padine brežuljaka i ravnice otvaraju put planin­skom potoku da stigne do mora, ono što daju, stostruko im se vraća. Potok koji žuboreći teče svojim putem, ostavlja iza sebe svoj dar ljepote i plodnosti. Kroz polja, ogoljena i opaljena ljetnom žegom, traka zelenila obilježava riječni tok; svako plemenito drvo, svaki pupoljak, svaki cvijet svjedoči o naknadi koju Božja milost dodjeljuje svima preko kojih teče u svijet. {Od 103.4}

Sijanje u vjeri

Od skoro bezbrojnih pouka kojima nas uče različiti procesi rastenja, neke od najdragocjenijih su iznesene u Spasiteljevoj paraboli o sjemenu koje raste. Ona pruža pouke i starima i mladima. {Od 104.1}

„Tako je carstvo Božje kao čovjek kad baci sjeme u zemlju; i spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on. Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.” Mark 4:26-28. {Od 104.2}

Sjeme ima u sebi moć klijanja, moć koju mu je sam Bog usadio; ipak, prepušteno samo sebi, ne bi moglo niknuti. Čovjek treba da odigra svoju ulogu u poticanju rastenja žita; ali, postoji granica preko koje on ne može ništa da postigne. On se mora osloniti na Onoga koji je sijanje i žetvu povezao divnim sponama svoje svemoćne sile. {Od 104.3}

U sjemenu je život, u zemlji je sila; ali, ako beskrajna sila ne djeluje danju i noću, sjeme neće donijeti nikakvog roda. Pljuskovi kiše moraju osvježiti žedna polja; Sunce mora dati toplinu; elektricitet se mora prenijeti do zakopa­nog sjemena. Samo Stvoritelj, koji je usadio život, može ga probuditi. Svako sjeme raste, svaka se biljka razvija Božjom silom. {Od 104.4}

„Sjeme je riječ Božja.” „Jer kao što iz zemlje raste bilje i u vrtu niče što se posije, tako će Gospod Bog učiniti da nikne pravda i pohvala.” Luke 8:11; Isaiah 61:11. Kao što je u prirodnom, tako je i u duhovnom sijanju; jedina sila koja može da stvori život dolazi od Boga. {Od 104.5}

Djelo sijača je djelo vjere. Tajnu klijanja i rastenja sjemena on ne može razumjeti; ali ima povjerenja u sredstva kojima Bog izaziva bujanje vegetacije. On baca sjeme očekujući da će ga mnogostruko umnoženoga sakupiti u obilnoj žetvi. Tako treba da rade i roditelji i učitelji, očekujući žetvu od sjemena koje siju. {Od 105.1}

Dobro sjeme može neko vrijeme ležati nezapaženo u srcu, ne dajući znaka da je pustilo korijen; ali kasnije, kad Božji Duh ispuni dušu, skriveno sjeme nikne i konačno donese rod. U našem životnom djelu mi ne znamo što će nam poći za rukom, ovo ili ono. Ovo pitanje ne rješavamo mi. „Izjutra sij sjeme svoje i uveče nemoj da ti počivaju ruke.” Ecclesiastes 11:6. Božji veliki zavjet objavljuje da „dokle bude Zemlje, neće nestajati sjetve ni žetve”. Genesis 8:22. Uzdajući se u ovo obećanje, zemljoradnik ore i sije. Ništa manje povjerenja ne smijemo imati ni pri duhovnom sijanju kad radimo uzdajući se u njegovo obećanje: „Tako će biti riječ moja kad iziđe iz mojih usta: neće se vratiti k meni prazna, nego će učiniti što mi je drago, i sretno će svršiti na što je pošljem.” „Ide i plače koji nosi sjeme da sije; poći će s pjesmom noseći snopove svoje.” Isaiah 55:11; Psalm 126:6. {Od 105.2}

Klijanje sjemena predstavlja početak duhovnog života, a razvitak biljke je slika razvitka karaktera. Nema života bez rastenja. Biljka mora da raste ili da umre. Kao što je njeno rastenje tiho i neprimjetno ali stalno, tako je i rastenje karaktera. Na svakom stupnju razvitka naš život može biti savršen; ipak, ako se Božja namjera s nama ispuni, napredovanje će biti stalno. {Od 105.3}

Biljka raste primajući ono što joj je Bog odredio za održanje života. Tako se i duhovno rastenje postiže surad­njom s božanskim oruđima. Kao što biljka pušta korijen u zemlju, tako se i mi moramo ukorijeniti u Kristu. Kao što biljka prima svjetlost Sunca, rosu i kišu, tako i mi moramo primati Svetoga Duha. Ako se naša srca oslanjaju na Krista, tada će nam On doći „poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju”. Kao Sunce pravde On će se podići iznad nas ,,i zdravlje će biti na zrakama njegovim”. Mi ćemo „procvjetati kao ljiljan”. Mi ćemo „rađati kao žito i cvjetati kao vinova loza”. Hosea 6:3; Malachi 4:2; Hosea 14:5, 7. {Od 106.1}

Pšenica razvija „najprije stabljiku, zatim klas — potom klas pun zrna”. Mark 4:28.* Zemljoradnik sije sjeme i gaji biljku s namjerom da proizvede zrno — kruh za gladne, i sjeme za buduće žetve. Tako i božanski Zemljo­radnik očekuje žetvu. On teži da se rodi u srcu i životu svojih sljedbenika da bi se preko njih mogao roditi u drugim srcima i životima. {Od 106.2}

Postupni razvitak biljke iz sjemena je zoran prikaz odgoja djeteta. Pojavljuje se „najprije stabljika, zatim klas

• potom klas pun zrna”. Mark 4:28.* Onaj koji je izgovorio ovu parabolu stvorio je sićušno sjeme, usadio mu njegova životna svojstva i postavio zakone koji upravljaju njegovim rastenjem. Istine koje sadrži ova parabola postale su stvarnost u njegovom vlastitom životu. On, Veličanstvo neba, Car slave, postao je djetešce u Betlehemu, i neko vrijeme bio bespomoćno čedo povjereno brizi svoje majke. U djetinjstvu je govorio i postupao kao dijete, poštujući svoje roditelje i spremno izvršavajući njihove želje. Ali, od samog početka svog intelektualnog razvitka, On je stalno rastao u milosti i poznavanju istine. {Od 106.3}

Roditelji i učitelji trebali bi nastojati da tako usmjere sklonosti mladih da oni na svakom razvojnom stupnju u životu zrače ljepotom koja odgovara tom razdoblju, razvija­jući se prirodno, kao biljke u vrtu. {Od 107.1}

Mališani trebaju biti odgajani u djetinjskoj jednostav­nosti. Oni se moraju naviknuti da budu zadovoljni malim, korisnim dužnostima, zadovoljstvima i iskustvima koji od­govaraju njihovoj dobi. Djetinjstvo je u paraboli predstavlje­no travom, a trava je lijepa na svoj posebni način. Djecu ne treba prisiljavati na prijevremeno sazrijevanje, već ona trebaju što duže zadržati svježinu i ljupkost svojih ranih godina. Što je mirniji i jednostavniji život djeteta — što je slobodniji od umjetnog uzbuđenja i usklađeniji s prirodom to će povoljnije utjecati na njegovu tjelesnu i mentalnu živahnost i duhovnu snagu. {Od 107.2}

Čudesno nahranivši pet tisuća, Spasitelj je zorno prikazao kako se pod utjecajem Božje sile stvara rod. Isus je podigao zastor koji zaklanja svijet prirode i otkrio stvaralačku silu koja stalno djeluje za naše dobro. Umnoža­vajući sjeme bačeno u zemlju, Onaj koji je umnožio hljebove, svakoga dana čini čudo. On čudom stalno hrani milijune sa žetvenih polja Zemlje. Ljudi, pozvani da surađuju s njime u brizi oko žitnog zrna i pripremanja kruha, upravo zato gube iz vida božanski udio. Djelovanje njegove sile se pripisuje prirodnim uzrocima ili ljudskom trudu, i veoma često njegovi se darovi izopačuju u sebične svrhe i tako postaju prokletstvo umjesto blagoslov. Bog nastoji da to sve promijeni. On želi da se naša otupjela osjetila probude i uvide njegovu dobrotu i velikodušnost, tako da nam njegovi darovi mogu biti blagoslov kao što je On to i namjeravao. {Od 107.3}

Sjeme dobiva život Božjom riječju, dodjeljivanjem dijela njegova života; jedući žitno zrno, i mi sami postajemo sudionici u tom životu. Bog želi da mi to shvatimo; On želi da čak i primajući svoj svakodnevni kruh prepoznamo njegovo djelo i da dođemo u užu zajednicu s njime. {Od 108.1}

Po zakonima koje je Bog postavio u prirodi, uzrok s nepogrešivom sigurnošću izaziva posljedicu. Žetva svjedoči

• Ovdje ne može biti nikakvog obmanjivanja. Ljudi mogu prevariti svoje bližnje i primiti hvalu i naknadu za službu koju nisu obavili. Ali u prirodi ne može biti prijevare. Nemarnom zemljoradniku sama žetva izriče presudu. Ovo se u najvećoj mjeri odnosi i na duhovno područje. Zlo postiže uspjeh samo prividno, a ne stvarno. Dijete koje izbjegava nastavu u školi, mladić koji zanemaruje svoje studije, trgovački pomoćnik ili učenik u privredi koji ne vodi računa o interesima svoga poslodavca, čovjek u bilo kojem poslu ili zanimanju koji je nevjeran svojim najvišim odgo­vornostima, može se zanositi da uživa neku prednost sve dok je zlo sakriveno. Ali nije tako; on vara samoga sebe. Žetva života je karakter, a on određuje sudbinu i za ovaj život [ za život koji će doći. {Od 108.2}

Žetva je reprodukcija posijanog sjemena. Svako sjeme daje rod po svojoj vrsti. Tako je i s karakternim osobinama koje gajimo. Sebičnost, samoljublje, taština, ugađanje sa­mome sebi, rađaju iste osobine, i na kraju dovode do bijedepropasti. „Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požnjeti pogibao; a koji sije u Duh, od Duha će  ožnjeti život vječni.” Galatians 6:8. Ljubav, saučešće i prijaznost rađaju blagoslovom, daju nepropadljivu žetvu. {Od 109.1}

Prilikom žetve sjeme daje mnogostruki rod. Jedno jedino pšenično zrno, umnoženo uzastopnim sjetvama, pokrilo bi cijelu zemlju zlatnim snopovima. Tako i utjecaj jednog jedinog života, čak jednog jedinog djeia, može biti dalekosežan. {Od 109.2}

Na kolika je djela Ijubavi potaknulo u toku dugih stoljeća sjećanje na posudu od alabastera, razbijenu radi Kristovog pomazanja! Kolike je nebrojene priloge SpasiteIjevom djelu donio dar one siromašne, neimenovane udovi­ce, koja je dala „dvije lepte, što čini jedan kvadrant” (Mark 12:42*)! {Od 109.3}

Život zahvaljujući smrti

 

Pouka o posijanom sjemenu uči nas velikodušnosti. „Koji s tvrđom sije, s tvrđom će i požnjeti; a koji blagoslov sije, blagoslov će i požnjeti.”2 Corinthians 9:6. {Od 109.4}

Gospod kaže: „Blago vama koji šijete pokraj svake vode.” Isaiah 32:20. Sijati pokraj svake vode znači davati kad god je naša pomoć potrebna. To nas neće dovesti do siromaštva. „Koji blagoslov sije, blagoslov će i požnjeti.” Bacajući svoje sjeme, sijač ga umnožava. Isto tako, mi davanjem povećavamo svoje blagoslove. Božje obećanje osigurava dovoljno svega, tako da možemo nastaviti da dajemo. {Od 109.5}

I više od toga: dok dijelimo blagoslove ovog života, zahvalnost priprema srce primaoca da prihvati duhovnu istinu, i tako se rađa rod za vječni život. {Od 110.1}

Bacanjem zrna u zemlju Spasitelj je prikazao svoju žrtvu za nas. „Ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre”, kaže On, „onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.” John 12:24. Jedino žrtvom Krista — Sjemena — mogao se donijeti rod za Božje carstvo. U skladu sa zakonima biljnog carstva, život je rezultat Kristove smrti. {Od 110.2}

Tako je i sa svima koji donose rodove kao Kristovi suradnici: samoljublje i vlastiti interesi moraju nestati; život mora biti bačen u brazdu potreba svijeta. Ali, zakon samožrtvovanja je i zakon samoočuvanja. Zemljoradnik čuva svoje zrno bacajući ga. Život koji će biti sačuvan — to je život koji je dragovoljno dan u službi Bogu i ljudima. {Od 110.3}

Sjeme umire da bi se pojavilo u novom životu. To nam pruža pouku o uskrsnuću. O ljudskom tijelu koje se polaže da istrune u grobu Bog je rekao: „Sije se za raspadljivost, a ustaje za neraspadljivost; sije se u sramoti, a ustaje u slavi; sije se u slabosti, a ustaje u sili.“ 1 Corinthians 15:42, 43. {Od 110.4}

Kad roditelji i učitelji nastoje da iznesu ove pouke, moraju to činiti na praktičan način. Neka djeca sama pripremaju zemljište i siju sjeme. Dok ona rade, roditelj ili učitelj može objasniti da je srce kao vrt u koji se sije dobro ili loše sjeme, i da se i srce mora pripremiti za sjeme istine kao što se vrt priprema za pnrodno sjeme. Dok se sjeme stavlja u zemlju, oni mogu iznositi pouku o Kristovoj smrti; a kad se pojavi stabljika, istinu o uskrsnuću. Kako biljka raste, treba nastaviti uspoređivanje između prirodnog i duhovnog sijanja. {Od 111.1}

I mlade treba podučavati nasličan način. Izobrađivanja zemlje mogu se stalno izvlačiti pouke. Nitko ne uzima neobrađeni komad zemljišta, očekujući da će odmah pož­njeti rod. Marljiv, ustrajan rad mora se uložiti u pripremanje tla, u sijanje sjemena i u njegovanje biljke. Tako mora biti i pri duhovnom sijanju. Vrt srca mora se obrađivati. Tlo mora biti uzorano pokajanjem. Zlo raslinstvo koje guši dobro zrno mora biti iskorijenjeno. Kao što se zemlja koja je već obrasla trnjem može očistiti samo marljivim radom, tako se i zle sklonosti srca mogu savladati jedino ozbiljnim trudom u Kristovo ime i Kristovom snagom. {Od 111.2}

Obrađujući zemlju, pažljivi radnik će ustanoviti da se pred njime otvaraju riznice o kojima nije ni sanjao. Nitko se ne može uspješno baviti zemljoradnjom ili vrtlarstvom ako ne poštuje zakone toga rada. Moraju se proučavati posebne potrebe svake biljne vrste. Različite vrste zahtijevaju različi­to zemljište i odgovarajuću njegu, a pokoravanje zakonima koji upravljaju svakom od njih uvjet je uspjeha. Pažnja koju zahtijeva presađivanje, da se čak ni žilica korijena ne pritijesni ili pogrešno postavi, briga o mladim biljkama, rezanje i zalijevanje, zaštićivanje od mraza noću i sunca danju, borba protiv korova, bolesti i štetnih kukaca, cjelo­kupno njegovanje i uređivanje, ne samo da pruža važne pouke o razvitku karaktera već pokazuje da se samo radom može postići razvitak. Učeći se brižljivosti, strpljenju, temeljitosti, poslušnosti zakonu, stječemo najvažniji odgoj. Stalni doticaj s tajnama života i ljepotom prirode, kao i nježnost potrebna za staranje oko ovih divnih djela Božjeg stvaranja, doprinose oživljavanju uma i oplemenjivanju i uzdizanju karaktera; a naučene pouke pomažu radniku da uspješnije postupa s ljudima. {Od 111.3}

DRUGE ZORNE POUKE

 

,,Tko je mudar, nek o svemu tome razmišlja i nek uvidi dobrotu Gospodnju.” Psalam 107,43. [5]

Božja iscjeliteljska sila prožima cijelu prirodu. Ako je drvo ozlijeđeno, ako je ljudsko biće ranjeno ili slomilo kost, priroda odmah počinje zacjeljivati povredu. Čak i prije nego što se pojavi potreba, iscjeliteljske sile su u pripravnosti; i čim je dio tijela povrijeđen, sve se sile posvećuju djelu obnavljanja. Tako je to i na duhovnom području. Prije nego što je grijeh stvorio potrebu, Bog se pobrinuo za lijek. Svaku dušu koja je popustila iskušenju, neprijatelj je ranio i pozlijedio; ali, gdje je god grijeh, tamo je i Spasitelj. Kristovo je djelo ,,da srca ranjena iscijeli, da zarobljenima javi izbavljenje . . . izmučene slobodne da pusti“. Luke 4:18. {Od 113.1}

U ovom djelu mi smo dužni da surađujemo. „Ako i upadne čovjek u kakav grijeh . .. ispravljajte takvoga.” Galatians 6:1. Riječ ovdje prevedena riječju „ispravljajte” znači vratiti na mjesto, kao iščašeni zglob. Kakve li dobro pogođene slike! Onaj koji padne u zabludu ili grijeh, „iščašio se” iz odnosa prema svemu oko sebe. On može shvatiti svoju zabludu, i biti ispunjen grižnjom savjesti; ali, on se sam ne može popraviti. On je zbunjen i smeten, poražen i bespomoćan. On mora biti doveden natrag, izliječen, ponovo stavljen na prijašnje mjesto. „Vi duhovni ispravljajte takvoga.” Jedino Ijubav koja teče iz Kristovog srca može iscijeliti. Jedino onaj u kome ova Ijubav teče, kao sok u drvetu ili krv u tijelu, može „ispraviti” ranjenu dušu. {Od 113.2}

Djela Ijubavi imaju divnu moć, jer su božanska. Kad bismo shvatili pouku da „odgovor blag utišava gnjev”, da „Ijubav dugo trpi i milokrvna je”, da dobrota „pokriva mnoštvo grijeha” (Proverbs 15:1; 1 Corinthians 13:4; 1 Peter 4:8) — kakvu bi iscjeliteljsku silu dobio naš život! Kako bi život bio preobražen, a Zemlja postala slična Nebu, koje bi se već sada vidjelo i osjetilo! {Od 114.1}

Ove dragocjene pouke mogu se tako jednostavno iznositi da ih mogu razumjeti čak i mala djeca. Dječje srce je nježno i na njega se može lako utjecati; i kad mi, koji smo stariji, postanemo „kao mala djeca” (Matthew 18:3); kad se naučimo jednostavnosti, blagosti i nježnoj Ijubavi Spasi­telja, neće nam biti teško da se približimo srcu mališana i da ih naučimo iscjeliteljskoj službi Ijubavi. {Od 114.2}

Savršenstvo postoji i u najmanjim kao i u najvećim Božjim djelima. Ruka koja je objesila svjetove u prostoru, ista je ruka koja oblikuje cvjetove u polju. Ispitajte pod mikroskopom najmanje i najobičnije cvjetove pokraj puta, i obratite pažnju na izvanrednu ljepotu i savršenstvo svih njihovih dijelova. Tako se i u najskromnijim životnim okolnostima može postići pravo savršenstvo; najobičnije dužnosti, obavljene vjerno i s ljubavlju, divne su u Božjim očima. Savjesnost i pažljivost s kojom obavljamo male dužnosti učinit će nas Božjim suradnicima i donijeti nam priznanje Onoga koji sve vidi i sve zna. {Od 114.3}

Duga koja premošćuje nebo svojim svjetlosnim lukom spomen je „vječnoga zavjeta između Boga i svake duše žive”. Genesis 9:16. A i duga koja okružuje prijestolje na visini, Božjoj djeci predstavlja znak njegovog zavjeta mira. {Od 115.1}

Kao što luk u oblacima nastaje sjedinjenjem sunčevog svjetla i kiše, tako i luk iznad Božjeg prijestolja predstavlja sjedinjenje njegove milosti i njegove pravednosti. Grešnoj duši, koja se kaje, Bog kaže: Živi, „našao sam otkup”! Job 33:24. {Od 115.2}

„Bit će ti to kao s potopom Nojevim: jer kao što se zakleh da se potop Nojev nikad više neće vratiti na Zemlju, tako ti se kunem da se ja na tebe više gnjeviti neću, niti ću ti prijetiti više. Ako će se i gore pomaknuti i humovi opet uskolebati, moja ti se Ijubav neće odmaknuti i savez mira mojega neće zaljuljati, govori Gospod, koji ti se smiluje.” Isaiah 54:9, 10. {Od 115.3}

Poruka zvijezda

I zvijezde imaju radosnu poruku svakom ljudskom biću. U takvim trenucima, koje svatko doživljuje, kad srce klone a iskušenje bolno tišti; kad prepreke izgledaju nepremostive, životni ciljevi nedostiživi, njegova lijepa obećanja kao jabuke iz Sodome; gdje bi se tada moglo naći više hrabrosti i čvrstine nego u poruci koju po Božjoj naredbi treba da naučimo od zvijezda i njihovog postojanog kretanja? {Od 115.4}

„Podignite gore oči svoje i vidite; tko je to stvorio? Tko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje nijedno? Zašto to govoriš, Jakove, i kažeš, Izraele: Sakriven je put moj od Gospoda, i stvar moja ne izlazi pred Boga mojega? Ne znaš li? Nisi li čuo da Bog, vječni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske, ne sustaje niti se utruđuje; razumu njegovu nema mjere. On daje snagu umornome, i nejakome umnožava krepost.” „Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne plaši se, jer sam ja Bog tvoj; ukrijepit ću te i pomoći ću ti, i poduprijet ću te desnicom pravde svoje.” „Jer ja Gospod, Bog tvoj, držim te za desnicu, i kažem ti: ne boj se, ja ću ti pomagati.” Isaiah 40:26-29; 41:10, 13. {Od 115.5}

Palmino drvo, izloženo žestokom suncu i okrutnoj pješčanoj oluji, stoji zeleno, napredno i plodno usred pustinje. Njegovi se korijeni hrane na živim izvorima. Njegova zelena krošnja se vidi izdaleka preko spržene, puste ravnice; i putnik koji je blizu smrti, ubrzava svoje nesigurne korake prema hladnoj sjenci i životodavnoj vodi. {Od 116.1}

Pustinjsko drvo je simbol onoga što Bog želi da bude život njegove djece na ovome svijetu. Ona treba da vode na živu vodu umorne, uznemirene duše kojima prijeti propast u pustinji grijeha. Ona treba da pokažu bližnjima Onoga koji je uputio poziv: „Tko je žedan, neka dođe k meni i pije!“ John 7:37. {Od 116.2}

Široka, duboka rijeka koja služi kao međunarodna trgovinska i putnička prometnica smatra se blagoslovom svijetu; ali, što da kažemo o malim potocima koji pomažu đa nastane ova prekrasna rijeka? Kad njih ne bi bilo, rijeka bi iščezla. 0 njima ovisi i samo njezino postojanje. Tako su i ljudi, pozvani da vode neko veliko djelo, poštovani kao da se uspjeh djela može pripisati samo njima; ali, taj uspjeh je zahtijevao vjernu suradnju skoro bezbrojnih skromnijih radnika — radnika o kojima svijet ništa ne zna. Zadaci za koje se ne prima zahvalnost, rad za koji se ne prima priznanje, to je dio većine trudbenika u svijetu. Takva sudbina mnoge ispunjava nezadovoljstvom. Oni osjećaju da im je život promašen. Ali, mali potok koji se bez buke probija kroz šumarke i livade noseći zdravlje, plodnost i ljepotu, na svoj je način isto tako koristan kao i široka rijeka. Doprinoseći opstanku rijeke, pomaže da se postigne ono što sam nikada ne bi mogao postići. {Od 116.3}

Ova je pouka potrebna mnogima. Talenat se pretjera­no uzdiže i za položajem se suviše žudi. Suviše je onih koji ništa ne čine ako ne budu priznati kao vođe; suviše onih kojima se mora odati čast da bi pokazali bilo kakav interes prema poslu. Ono što nam je potrebno da naučimo jest da savjesno, na najbolji mogući način, iskoristimo snage i prilike koje imamo, i da budemo zadovoljni dijelom koji nam je Nebo odredilo. {Od 117.1}

Pouka o povjerenju

 

„Zapitaj stoku, naučit će te; ili ptice nebeske, kazat će ti… i ribe će ti morske pripovjediti!¹‘ „Idi k mravu ,.. gledaj putove njegove!” „Pogledajte na ptice!” „Pogledajte gavrane!” Job 12:7, 8; Proverbs 6:6; Matthew 6:26, R.V.; Luke 12:24. {Od 117.2}

Mi ne smijemo samo pričati djetetu o ovim Božjim stvorenjima. Same životinje treba da budu njegovi učitelji. Mravi daju pouku o strpljivoj marljivosti, o ustrajnosti u savlađivanju prepreka, o pripremanju za budućnost. Ptice su učitelji milozvučne pouke o povjerenju. Naš se nebeski Otac brine o njima; ali, one moraju sakupljati hranu, moraju graditi svoja gnijezda i podizati svoje mlade. Svakog trenutka one su izložene neprijateljima koji nastoje da ih unište. A ipak, kako se radosno bave svojim poslom! Kako su pune veselja njihove pjesmice! {Od 117.3}

Prekrasan je psalmistov opis Božjeg staranja o šum­skim stvorenjima — {Od 118.1}

„Gore visoke divokozama, kamen je

utočište zečevimaV {Od 118.2}

Psalm 104:18.

On šalje potoke da teku među bregovima, gdje i ptice imaju svoje stanove, i „kroz grane razliježe se glas njihov”. {Od 118.3}

Psalm 104:12.

Sva stvorenja po šumama i gorama dio su njegovog velikog domaćinstva. On otvara svoju ruku i obilno siti „sve što život ima“ {Od 118.4}

. Psalm 145:16.

Oluja ponekad primora alpskog orla da se spusti u uske planinske klance. Olujni oblaci okruže ovu moćnu planinsku pticu, njihove tamne mase odvajaju je od sunča­nih visova na kojima je načinila svoj dom. Njeni napori da se izbavi izgledaju bezuspješni. Ona se zalijeće tamo i amo, parajući zrak svojim snažnim krilima i budeći svojim kricima jeku planina. Najzad, kliknuvši pobjednički, ona se ustremljuje u visine i probijajući oblake, ponovno izbija na jasnu svjetlost Sunca, dok tama i oluja ostaju duboko ispod nje. Tako se i mi možemo naći okruženi teškoćama, obeshrabrenjem i tamom. Laži, nevolje, nepravda mogu nas opkoliti. Ima oblaka koje ne možemo rastjerati. Bez uspjeha se borimo s okolnostima. Ipak, postoji jedan, i to samo jedan put spasenja. Isparenja i magle prianjaju uz zemlju; ali iznad oblaka sija Božja svjetlost. Na krilima vjere mi se možemo uzdići u svjetlost sunca njegove prisutnosti. {Od 118.5}

Mnogobrojne su pouke koje se na ovaj način mogu naučiti. Oslanjanje na sebe — od drveta koje, rastući samo u ravnici ili na obronku brijega, pušta svoje korijenje duboko u zemlju i svojom surovom snagom prkosi oluji. Moć utjecaja u ranim godinama — od kvrgavog i bezoblič­nog stabla, koje se iskrivilo dok je bilo mlada sadnica, i kojemu nikakva zemaljska sila više ne može vratiti izgublje­nu skladnost. Tajna svetog života — od vodenog ljiljana koji, na površini neke mutne bare, okružen korovom i otpacima, pušta svoju šupljikavu stabljiku sve do čistog pijeska na dnu i, izvlačeći odatle svoj život, podiže svoje mirisne cvjetove prema svjetlu u neokaljanoj čistoći. {Od 119.1}

Na isti način djeca i mladi, mada poznavanje činjenica stiču preko učitelja i iz udžbenika, trebaju naučiti da sami izvlače pouke i raspoznaju istinu. Dok rade u vrtu, pitajte ih što su naučili brinući se o svojim biljkama. Dok promatraju prekrasni krajolik, pitajte ih zašto je Bog odjenuo polja i šume tako divnim i različitim bojama. Zašto nije sve obojeno sumornom smeđom bojom? Kad beru cvijeće, navedite ih da razmišljaju zašto nam je Bog sačuvao ljepotu ovih putnika iz Edena. Naučite ih da u cijeloj prirodi zapažaju dokaze Božjeg staranja o nama, koje je sve divno prilagodilo našim potrebama i sreći. {Od 119.2}

Samo onaj koji u prirodi prepoznaje djelo svoga Oca, koji u bogatstvu i ljepoti Zemlje čita Očev rukopis — samo on iz svega u prirodi izvlači najdublje pouke i samo njemu sve u prirodi na najuzvišeniji način služi. Samo onaj koji na sve to gleda kao na izražaj Božje misli, otkrivenje Stvorite­lja, može potpuno procijeniti značaj brijega i doline, rijeke i mora. {Od 119.3}

Pisci Biblije poslužili su se mnogim ilustracijama iz prirode, i mi ćemo, promatrajući stvari u svijetu prirode, postati sposobni da, pod vodstvom Svetoga Duha, potpuni­je razumijemo pouke Božje riječi. Na taj način priroda postaje ključ koji otvara riznice Riječi. {Od 120.1}

Djecu treba ohrabriti da u prirodi traže ilustracije biblijskih učenja, a da u Bibliji pronalaze usporedbe uzete iz prirode. Ona treba da istražuju, i u prirodi i u Svetom pismu, sve ono što predstavlja Krista, kao i ono što je On upotrijebio opisujući istinu. Na taj način ona mogu naučiti da vide njega u drvetu i čokotu, u ljiljanu i ruži, u Suncu i zvijezdi. Ona mogu naučiti da čuju njegov glas u pjesmi ptica, u šumu drveća, u tutnjavi groma i u glazbi mora. Sve u prirodi će im ponavljati njegove dragocjene pouke. {Od 120.2}

Za one koji se na ovaj način upoznaju s Kristom, Zemlja više nikada neće biti osamljeno i pusto mjesto. Ona će biti dom njihovog Oca, ispunjena prisutnošću Onoga koji je jednom boravio među ljudima. {Od 120.3}

BIBLIJA KAO ODGOJITELJ

„Kuda god pođeš, vodit će te; kad zaspiš, čuvat će te; kad se probudiš, razgovarat će te. “

Priče Saiamunove 6,22.

RAZVIJANJE UMA I DUHA

,,/ znanjem se pune klijeti svakoga blaga i dragocjena i mila.” Priče Salamunove 24,4.

Za um i dušu, isto kao i za tijelo, važi Božji zakon da se snaga stiče trudom. Razvitak se postiže vježbanjem. U skladu s ovim zakonom, Bog se pobrinuo da nam u svojoj Riječi osigura sredstva za razvijanje uma i duha. Od 123.1}

Biblija sadrži sva načela koja ljudi trebaju razumjeti da bi se osposobili i za ovaj život i za život koji će doći. Ova načela svi mogu razumjeti. Ako netko cijeni učenje Biblije, ne može pročitati ni jedan jedini redak u njoj da iz njega ne izvuče neku korisnu misao. Ali, najvrednije pouke iz Biblije ne mogu se dobiti povremenim ili nepovezanim proučava­njem. Njen veliki sistem istina nije tako prikazan da bi ga mogao shvatiti užurban ili nepažljiv čitalac. Mnoga njena blaga leže duboko ispod površine, i mogu se naći samo marljivim istraživanjem i dugotrajnim trudom. Istine, koje sačinjavaju veliku cjelinu, moraju se istraživati i sakupljati „ovdje malo, ondje malo”. Isaiah 28:10. {Od 123.2}

Kad se na ovaj način istraže i prikupe, pokazat će se da savršeno odgovaraju jedna drugoj. Svako Evanđelje nadopunjava druga, svako proročanstvo objašnjava drugo, svaka istina dalje razvija neku drugu istinu. Evanđelje objašnjava simbole judejskog sistema. Svako načelo u Božjoj riječi ima svoje mjesto, svaka činjenica svoje značenje. A cjelokupna struktura, i nacrtom i izvođenjem, svjedoči o svom Autoru. Takvu strukturu nije mogao zamisliti niti načiniti ni jedan drugi um osim uma Besko­načnoga.{Od 123.3}

Istraživanje različitih dijelova i proučavanje njihovog međusobnog odnosa zahtijeva intenzivan rad najviših spo­sobnosti ljudskog uma. Nitko se ne može baviti ovakvim proučavanjem da istovremeno ne razvija i svoje duhovne snage. {Od 124.1}

Korist koju um ima od proučavanja Biblije nije samo u istraživanju istina i u njihovom međusobnom povezivanju. Koristan je već sam trud da se shvate iznesene teme. Um koji se bavi samo svakodnevnim predmetima otupi i oslabi. Ako se nikad ne trudi da shvati velike i dalekosežne istine, nakon nekog vremena izgubit će sposobnost da se razvija. Kao zaštita od ovakvog propadanja, i kao poticaj na razvijanje, ništa nije ravno proučavanju Božje riječi. Kao sredstvo za vježbanje uma, Biblija je uspješnija od bilo koje druge knjige, ili od svih drugih knjiga zajedno. Uzvišenost njezinih tema, dostojanstvena jednostavnost njezinih izre­ka, ljepota njezinog slikovitog izražavanja oživljuje i uzdiže misli više nego išta drugo. Nikakvo drugo proučavanje ne može dati takvu snagu umu kao napor da se shvate čudesne istine otkrivenja. Um koji tako dolazi u doticaj s mislima Beskonačnoga mora se razvijati i jačati. {Od 124.2}

Još je veća sila Biblije u razvijanju duhovne prirode. Čovjek, stvoren da živi u zajednici s Bogom, samo se u takvoj zajednici može razvijati i živjeti pravim životom. Stvoren da u Bogu nađe svoju najvišu radost, ni u čemu drugome ne može naći ono što bi moglo zadovoljiti čežnju srca, što bi moglo utažiti glad i žeđ duše. Onaj tko iskrena i otvorena srca proučava Božju riječ težeći da shvati njezine istine, bit će doveden u doticaj s njezinim Autorom; i neće biti granice mogućnostima njegova razvitka, osim ako on sam odluči suprotno. {Od 124.3}

Velikom raznolikošću svojih stilova i tema, Biblija može zainteresirati svaki um i pokrenuti svako srce. Na njezinim stranicama se može naći najstarija povijest; naj­vjerodostojniji životopis; načela po kojima vlast treba da upravlja državom, načela vođenja gospodarstva — načela kojima ljudska mudrost nikada nije našla premca. Ona sadrži najdublju filozofiju, najljupkije i najuzvišenije, najosjećajnije i najdirljivije pjesništvo. Biblijski spisi su neuspo­redivo vredniji od spisa bilo kojeg čovjeka čak i kad bi se tako ocjenjivali; ali, njihov je domet beskrajno dalji i njihova vrijednost beskrajno veća ako ih promatramo imajući pred očima veliku središnju misao. Promatrana u svjetlosti ove misli, svaka tema dobiva novo značenje. U najjednostavnije izrečenim istinama sadržana su načela koja su visoka kao nebo i koja obuhvaćaju vječnost. {Od 125.1}

Središnja tema Biblije, tema u kojoj se sjedinjuju sve ostale teme u cijeloj knjizi, jest plan spasenja, obnavljanje Božjeg lika u ljudskoj duši. Od prvog nagovještaja nade u osudi izrečenoj u Edenu do onog posljednjeg slavnog obećanja u Otkrivenju: ,,l gledat će lice njegovo, i ime njegovo bit će na čelima njihovim¹‘ (Revelation 22:4), misao vodilja svake knjige i svakog odsjeka u Bibliji je postupno objavljivanje te čudesne teme — čovjekovo podizanje — objavljivanje sile Boga „koji nam dade pobjedu kroz Gospoda našega Isusa Krista” 1 Corinthians 15:57. {Od 125.2}

Onaj koji shvati ovu misao ima pred sobom neogra­ničeno polje za proučavanje. On ima ključ koji će mu ot­voriti cijelu riznicu Božje riječi. {Od 126.1}

        Nauka o spasenju je nauka nad svim naukama; to je nauka koju proučavaju anđeli i sva razumna bića na bezgrešnim svjetovima; nauka koja zaokuplja pažnju našeg Gospoda i Spasitelja; nauka koja se nalazi u središtu plana stvorenog u umu Beskonačnoga — „tajne koja je bila sakrivena od postanja svijeta” (Romans 16:25); nauka koju će proučavati u toku beskrajnih vijekova oni koje je Bog izbavio. To je najuzvišenije proučavanje kojim se čovjek može baviti. Više od bilo kojeg drugog proučavanja, ono će potaknuti um i uzdići dušu. {Od 126.2}

,,A prednost je mudrosti u tome što izbavlja onoga tko je ima.“ „Riječi koje vam ja rekoh”, kazao je Isus, „duh su i život su.” ,,A ovo je život vječni da poznaju Tebe, jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista.” Ecclesiastes 7:12; John 6:63; 17:3, R.V. {Od 126.3}

Stvaralačka sila, koja je stvorila svjetove, nalazi se u Božjoj riječi. Ta riječ daje silu; ona rađa život. Svaka zapovijed je i obećanje. Prihvaćena voljom, primljena u dušu, ona sobom donosi život Beskonačnoga. Ona preo­bražava prirodu i nanovo stvara dušu po Božjem obličju. {Od 126.4}

Život koji je na ovaj način dat, na isti se način i održava. Čovjek živi od „svake riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Matthew 4:4). {Od 126.5}

Um, duša, izgrađuje se onim čime se hrani; na nama počiva odgovornost da odlučimo čime će se hraniti. Svatko ima pravo da izabere teme kojima će se baviti njegove misli i oblikovati njegov karakter. Bog kaže svakom ljudskom biću koje ima prednost da pristupi Pismu: „Napisah mu velike stvari u Zakonu svom.” „Zovi me, i odazvat ću ti se, i kazat ću ti velike i tajne stvari, za koje ne znaš.” Hosea 8:12; Jeremiah 33:3. {Od 126.6}

S Božjom riječju u svojoj ruci, svako ljudsko biće, ma u kakav ga položaj život bacio, rnože izabrati društvo koje želi. Uz pomoć njezinih stranica ono može razgovarati s najplemenitijim i najboljim predstavnicima ljudskog roda, može slušati gias Vječnoga dok govori s ljudima. Dok proučava teme u koje „anđeli žele zaviriti” (1 Peter 1:12),

• razmišlja o njima, može biti s njima. Može ići stopama nebeskog Učitelja, i slušati njegove riječi kao u vrijeme kad je propovijedao na brijegu, u ravnici i na jezeru. Može u ovom svijetu boraviti u atmosferi Neba, dajući nadu žalosni­ma i kušanima na Zemlji, budeći u njima čežnju za svetošću, a sam dolazeći u sve tješnju i tješnju zajednicu s Nevidljivim; i slično onome koji je u davna vremena hodio s Bogom, prilazit će sve bliže i bliže pragu vječnoga svijeta sve dok se vrata ne otvore, i on ne uđe. Tamo se neće osjećati strancem. Glasovi koji će ga pozdraviti, glasovi su svetih koji su na Zemlji bili njegovi nevidljivi drugovi — glasovi koje je on ovdje naučio da prepozna i ljubi. Onaj koji je preko Božje riječi živio u zajednici s Nebom, osjećat će se ugodno u nebeskom društvu. {Od 127.1}

ZNANOST I BIBLIJA

,, Tko ne zna od svega toga da je ruka Gospodnja to učinila?” Joh 12,9.

Budući da knjiga prirode i knjiga otkrivenja nose pečat istog vrhovnog uma, njihovi glasovi se moraju slagati. Različitim metodama i različitim jezicima, one svjedoče o istim velikim istinama. Znanost stalno otkriva nova čudesa; ali rezultati njezinih istraživanja ne otkrivaju ništa što bi, ako se pravilno shvati, protivurječilo božanskom otkrivenju. Knjiga prirode i pisana Riječ osvjetljavaju jedna drugu. One nas upoznaju s Bogom, učeći nas ponešto o zakonima preko kojih On djeluje. {Od 128.1}

Pogrešni zaključci, doneseni na osnovu činjenica promatranih u prirodi, doveli su do prividnog sukoba između znanosti i otkrivenja; u nastojanju da se ponovno uspostavi sklad, prihvaćena su tumačenja Pisma koja potkopavaju i razaraju silu Božje riječi. Smatralo se da se geologija suproti doslovnom tumačenju Mojsijevog izvje­štaja o stvaranju. Tvrdilo se da su bili potrebni milijuni godina za evoluciju Zemlje iz kaosa; da bi se Biblija prilagodila tom navodnom otkriću znanosti, pretpostavilo se da dani stvaranja predstavljaju velika neodređena razdo­blja, koja traju tisuće ili čak milijune godina. {Od 128.2}

Takav zaključak je potpuno neosnovan. Biblijski izvje­štaj ne protivuriječi ni samome sebi ni učenju prirode. O prvom danu upotrijebljenom za djelo stvaranja izvještaj kaže: ,,l bi veče i bi jutro, dan prvi.“ Genesis 1:5. Suštinski gledano, ovo isto je rečeno o svakom od prvih šest dana u tjednu stvaranja. Nadahnuta Riječ izjavljuje da je svako od ovih razdoblja bilo dan koji se sastojao od večeri i jutra, kao i svi drugi dani od toga doba. O samom djelu stvaranja božansko svjedočanstvo glasi: ,,On reče, i postade; On zapovjedi, i pokaza se.“ Psalm 33:9. Koliko je vremena za evoluciju Zemlje iz kaosa bilo potrebno Onome koji je na ovakav način mogao da stvori bezbrojne svjeto­ve? Da bismo objasnili njegova djela, moramo Ii činiti nasilje nad njegovom Riječju? {Od 129.1}

Istina je da ostaci pronađeni na Zemlji svjedoče o postojanju ljudi, životinja i biljaka mnogo većih od bilo kojih koje sada poznajemo. Smatra se da ovi ostaci dokazuju da je biljni i životinjski svijet postojao prije vremena o kojem govori Mojsijev izvještaj. Ali o svemu tome biblijska povijest pruža iscrpno objašnjenje. Prije potopa stupanj razvitka biljnog i životinjskog svijeta daleko je nadmašivao onaj koji nam je od toga vremena poznat. Za vrijeme potopa Zemljina površina je bila opustošena, dogo­dile su se značajne promjene, a prilikom ponovnog formira­nja Zemljine kore sačuvani su mnogi tragovi života koji je ranije postojao. Prostrane šume, pokopane zemljom u vrijeme potopa i od tada pretvorene u ugljen, čine velike ugljene naslage i doprinose stvaranju zaliha nafte koje služe našoj udobnosti i ugodnosti danas. Svaka od ovih činjenica, iznesena na svjetlost dana, nijemo svjedoči o istinitosti Božje riječi. {Od 129.2}

Slična teoriji o evoluciji Zemlje je teorija koja tvrdi da je čovjek, slavna kruna stvaranja, nastao uzlaznom linijom od mikroba, mekušaca i četvoronožaca. {Od 130.1}

Kada se razmatraju čovjekove mogućnosti istraživa­nja, kako je kratak njegov život, kako je ograničeno njegovo područje djelovanja, kako je sužen njegov vido­krug, kako se često i teško vara u svojim zaključcima, posebno kada se radi o događajima za koje se misli da antidatiraju* biblijsku povijest, kako se često njegova takozvana znanstvena zaključivanja mijenjaju ili odbacuju, s kakvom se spremnošću fiktivna razdoblja razvitka Zemlje s vremena na vrijeme produljuju ili skraćuju za milijune godina, i kako se teorije koje podupiru različiti znanstvenici međusobno suprote — uzimajući u obzir sve ovo, hoćemo li, zbog prednosti da svoje porijeklo možemo izvesti od mikroba, mekušaca i majmuna, pristati da odbacimo izvje­štaj Svetog pisma, tako uzvišen u svojoj jednostavnosti: ,,l stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjemu stvori ga“? Genesis 1:27. Hoćemo li odbaciti ovo rodoslovlje, plemenitije od bilo kojega koje se čuva u kraljevskim dvorovima — „sina Adamova, sina Božjega¹¹? Luke 3:38. {Od 130.2}

Pravilno shvaćena, znanstvena se otkrića i životna iskustva slažu sa svjedočanstvom Svetoga pisma o stalnom Božjem djelovanju u prirodi. {Od 130.3}

U himni koju je zabilježio Nehemija, Leviti su pjevali: „Ti si sam Gospod; Ti si stvorio nebo i nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, Zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i Ti oživljavaš sve to.“ Nehemiah 9:6. {Od 130.4}

Ovoj Zemlji Pismo izjavljuje da je djelo stvaranja dovršeno. „… ako su djela i bila gotova od postanja svijeta.¹¹ Hebrews 4:3. {Od 130.5}

• Međutim, Božja sila još i sada radi na održavanju onoga što je stvoreno. Bilo ne udara, niti se Antidatirati znači umjesto stvarnoga, staviti na spis neki raniji datum. Disanje nastavlja zato što je mehanizam, jednom pokrenut, nastavio da radi svojom vlastitom prirodnom energijom. Svaki udisaj, svaki udar srca, dokaz je brige Onoga u kome živimo, mičemo se i jesmo. Od najmanjeg kukca do čovjeka, svako živo stvorenje svakodnevno ovisi o njegovoj providnosti. {Od 131.1}

„Sve Tebe čeka. . .

Daješ im, primaju;

Otvoriš ruku svoju, site se dobra.

Odvratiš lice svoje, žaloste se;

Uzmeš im duh, ginu,

I u prah svoj povraćaju se.

Pošlješ duh svoj, postaju,

I ponavljaš lice Zemlji.’¹ {Od 131.2}

Psalm 104:27-30.

,,On je razastro sjever nad prazninom,

I Zemlju objesio ni na čem.

Zavezuje vode u oblacima svojim,

I ne prodire se oblak pod njima . . .

Među je postavio oko vode

Dokle ne bude kraj svjetlosti i mraku.

Stupovi nebeski tresu se I dršću od prijetnje njegove. {Od 131.3}

Silom je svojom pocijepao more . . .

Duhom je svojim ukrasio nebesa,

I ruka je njegova stvorila prugu zmiju.

Gle, to su dijelovi putova njegovih;

Ali kako je mali dio što čusmo o njemu!

I tko će razumjeti grom sile njegove?” {Od 131.4}

Job 26:7-10; 26:11-14

„Put je Gospodnji u vihoru i buri,

I oblaci su prah od nogu njegovih.”

{Od 131.5}

Moćna sila koja djeluje u cijeloj prirodi i održava sve, nije, kao što neki znanstvenici smatraju, samo neko sveobu­hvatno načelo, neka pokretačka energija. Bog je duh; a ipak je On osoba, biće, jer je čovjek načinjen po njegovom obličju. Kao ličnost Bog se otkrio u svome Sinu. Isus, od­sjaj Očeve slave, ,,i obličje bića njegova” (Hebrews 1:3), došao je na Zemlju u obličju čovjeka. On je kao ličnost, kao Spasitelj, došao na svijet. Kao ličnost, kao Spasitelj, uznio se u visine; kao ličnost, kao Spasitelj, posreduje u nebes­kim dvorovima. Pred prijestoljem Božjim služi za nas „kao Sin čovječji”. Daniel 7:13. {Od 131.6}

Apostol Pavao, pišući pod utjecajem Svetoga Duha, izjavljuje o Kristu da „kroz njega bi sazdano sve … sve se kroza nj i za nj sazda. I On je prije svega, i sve je u njemu”. Colossians 1:16, 17. Ruka koja održava svjetove u prosto­ru, ruka koja drži u sređenom poretku i neumornoj aktivnosti sve po cijelom Božjem svemiru, to je ruka koja je bila za nas prikovana na križ. {Od 132.1}

Božja veličina je za nas neshvatljiva. „Prijestolje je Gospodnje na nebesima” (Psalm 11:4); ipak, svojim Du­hom On je svagdje prisutan. On duboko poznaje svako djelo svojih ruku i osobno se zanima za svako od njih. {Od 132.2}

„Tko je kao Gospod, Bog naš, koji sjedi na visini;

Koji se sagiba da vidi što je na nebesima i na Zemlji!” {Od 132.3}

„Kamo da idem od Duha Tvojega,

I kamo da od Tvoga lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si.

Ako u podzemlje legnem, i ondje si.”

,,Da se dignem na krilima od zore,

I preselim se nakraj mora:

I ondje će me ruka Tvoja voditi, {Od 132.4}

I držati me desnica Tvoja.”

„Ti znaš kad sjednem i kad ustanem;

Ti znaš pomisli moje izdaleka;

Kad hodim i kad se odmaram …

Sve putove moje vidiš .. .

Sastrag i sprijed Ti si me zaklonio,

I stavio na me ruku svoju.

Čudno je za me znanje Tvoje,

Visoko, ne mogu da ga dokučim.” {Od 133.1}

Psalm 113:5, 6; 139:7-10.; Psalm 139:8, *; Psalm 139:2-6.

Stvoritelj svega je onaj koji je odredio da sredstva budu divno prilagođena svrsi i zalihe potrebi. On sam se pobrinuo da u materijalnom svijetu svaka usađena potreba bude zadovoljena. On je onaj koji je stvorio ljudsku dušu s njezinom sposobnošću da zna i da voli. I On po svojoj prirodi nije takav da bi zahtjeve duše ostavio nezadovoljenima. Nikakvo nepovredivo načelo, nikakvo bezlično apsolut­no biće, ili puka apstrakcija, ne može zadovoljiti potrebe i čežnje ljudskih bića u ovom životu punom borbe s grije­hom, žalošću i boli. Nije dovoljno vjerovati u zakon i silu, u ono što nema samilosti, i nikada ne čuje poziv za pomoć. Nama je potrebno da znamo za svemoćnu ruku koja nas drži, za bezgraničnog Prijatelja koji suosjeća s nama. Nama je potrebno da stisnemo toplu ruku, da se oslonimo na srce puno nježnosti. I upravo je takav Bog koji se otkriva u svojoj Riječi. {Od 133.2}

Onaj koji najdublje prodre u tajne prirode, najpotpuni­je će shvatiti svoje vlastito neznanje i slabost. Shvatit će da postoje dubine i visine koje ne može dosegnuti, tajne u koje ne može proniknuti, da pred njim leže beskrajna područja istine u koja još nitko nije stupio. On će biti spreman da kaže zajedno s Nevvtonom: ,,Čini mi se da sam kao dijete koje na morskoj obali skuplja oblutke i školjke, dok se preda mnom nezapažen pruža veliki ocean istine.” {Od 133.3}

Ljudi koji su najdublje proučili znanost, prisiljeni su da priznaju da u prirodi djeluje jedna beskrajna sila. Ali, ljudskom razumu, kad je prepušten samome sebi, pouke prirode moraju izgledati protivurječne i obeshrabrujuće. Jedino u svjetlosti otkrivenja one se mogu pravilno shvatiti. „Vjerom doznajemo ..Hebrews 11:3. {Od 134.1}

,,U početku .. . Bog.“ Genesis 1:1. Jedino ovdje može um, u svom gorljivom ispitivanju, leteći kao golubica u zaklon kovčega, naći počinak. U visini, u dubini, u daljini, nastava beskrajna Ljubav, podešavajući sve da „ispuni svaku radost¹‘ svoje dobrote 2 Thessalonians 1:11. {Od 134.2}

„Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati … na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo.” Romans 1:20. Ali njihovo svjedočanstvo moglo se shvatiti jedino uz pomoć božan­skog Učitelja. „Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega koji živi u njemu? Tako i u Bogu što je nitko ne zna osim Duha Božjega.” 1 Corinthians 2:11. {Od 134.3}

„A kad dođe On, Duh istine, uputit će vas na svaku istinu.” John 16:13. Jedino uz pomoć toga Duha koji u početku „dizaše se nad vodom”; te Riječi kojom je „sve .. . postalo … što je postalo”; tog istinitog Vidjela „koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet”, može se svjedočanstvo znanosti pravilno protumačiti. Samo uz njihovo vodstvo mogu se upoznati njezine najdublje istine. {Od 134.4}

Samo po uputama Svemogućega možemo biti ospo­sobljeni da, proučavajući njegova djela, mislimo kao što je On mislio. {Od 134.5}

NAČELA i METODE POSLOVANJA

„ Tko pošteno ide, pouzdano hodi. “ Priče Salamunove 10,9. *

Nema grane poštenog poslovanja za koju nam Biblija ne bi mogla ponuditi najosnovniju pripremu. Njezina načela marljivosti, čestitosti, štedljivosti, vladanja sobom i neporočnosti tajna su pravog uspjeha. Ova načela, kao što su izložena u knjizi Priče Salamunove, predstavljaju riznicu praktične mudrosti. Gdje može trgovac, obrtnik, rukovodi­lac u bilo kojem području poslovanja, naći bolje savjete za sebe ili za svoje namještenike od onih koji se nalaze u ovim riječima mudrog čovjeka: {Od 135.1}

„Jesi li vidio čovjeka ustaoca na poslu? Takav će pred carevima stajati, a neće stajati pred prostacima.” Proverbs 22:29. {Od 135.2}

„U svakom trudu ima dobitka, a govor usnama samo je siromaštvo.” Proverbs 14:23. {Od 135.3}

„Željna je duša Ijenivčeva, ali nema ništa.” „Jer pijanica i izjelica osiromaše, i pospanac se oblači u krpe.” Proverbs 13:4; 23:21. {Od 135.4}

„Tko otkriva tajnu, postupa nevjerno; zato se ne miješaj s onim koji razvaljuje usta.” Proverbs 20:19. {Od 135.5}

„Usteže riječi svoje čovjek koji zna”; ali „tko je god bezuman, upleće se.” Proverbs 17:27; 20:3. {Od 135.6}

„Ne idi stazom opakih”; „može li tko hoditi po živom ugljevlju a svojih nogu da ne ožeže.” Proverbs 4:14; 6:28. {Od 136.1}

„Tko hodi s mudrima, postaje mudar.” Proverbs 13:20. {Od 136.2}

„Tko ima prijatelja, valja da postupa prijateljski.” Proverbs 18:24. {Od 136.3}

Cijelo područje naših međusobnih obaveza obuhvaće­no je Kristovim riječima: „Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima.” Matthew 7:12. {Od 136.4}

Koliki bi mogli izbjeći novčani neuspjeh i propast da su poslušali opomene tako često ponavljane i naglašavane u Pismu:  {Od 136.5}

„Tko nagli da se obogati, neće biti bez krivice.” Proverbs 28:20. {Od 136.6}

„Blago koje se na prijevaru skupilo, umanjuje se, a tko ga je pošteno sabrao, umnožit će ga.” Proverbs 13:11.** {Od 136.7}

• Prijevod A. Sovića.

** Sveto pismo Starega in Novega zakona, Ljubljana 1931.

„Blago sabrano jezikom lažljivim, taština je koja prolazi među one koji traže smrt.“ Proverbs 21:6. {Od 136.8}

„Tko uzima u zajam, biva sluga onome koji daje.“ Proverbs 22:7. {Od 136.9}

„Zlo prolazi tko se jamči za tuđina; a tko mrzi na jamstvo, bez brige je.“ Proverbs 11:15. {Od 136.10}

„Ne pomiči stare međe, i ne stupaj na njivu siročadi. Jer je jak osvetnik njihov; branit će stvar njihovu od tebe.“ „Tko čini krivo siromahu da umnoži svoje, i tko daje bogatome, zacijelo će osiromašiti.” „Tko jamu kopa, u nju će pasti; i tko kamen valja, na njega će se prevaliti.” Proverbs 23:10, 11; 22:16; 26:27. {Od 136.11}

Na ovim načelima počiva blagostanje društva, bilo da se radi o svjetovnim ili vjerskim zajednicama. Ova načela daju sigurnost imovini i životu. Na svemu što omogućuje međusobno povjerenje i suradnju, svijet može zahvaliti Božjem zakonu koji je zapisan u njegovoj Riječi i koji još postoji u ljudskom srcu, upisan često nejasnim i gotovo izbrisanim slovima. {Od 137.1}

Riječi psalmiste: „Miliji mi je zakon usta Tvojih nego tisuće zlata i srebra” (Psalm 119:72), izražavaju ono što je istinito i s drugog stanovišta, ne samo s religijskog. One izražavaju apsolutnu istinu, istinu koja je priznata i u poslovnom svijetu. Čak i u ovo doba strastvene jagme za novcem, oštre konkurencije i bezobzirnih metoda, ipak se još uglavnom priznaje da mladom čovjeku, koji ulazi u život, poštenje, marljivost, vladanje sobom, neporočnost i štedljivost predstavljaju bolji kapital od bilo koje sume novca. {Od 137.2}

Ipak, čak i među onima koji cijene vrijednost ovih osobina i priznaju Bibliju kao njihov izvor, samo rijetki shvaćaju iz kojeg načela one proizlaze. {Od 137.3}

Temelj poslovnog poštenja i pravog uspjeha je prizna­vanje Boga kao vlasnika svega. Stvoritelj svega je pravi vlasnik. Mi smo njegovi pristavi. Sve što imamo, On nam je povjerio da upotrebljavamo u skladu s njegovim uputama. {Od 137.4}

To je obaveza koju ima svako ljudsko biće. Ona se odnosi na cjelokupno područje ljudske djelatnosti. Prizna­vali mi to ili ne, mi smo pristavi koje Bog snabdijeva sposobnostima i sredstvima i postavlja u svijet da obavljaju posao koji im je On odredio. {Od 137.5}

Svakom čovjeku je dat „njegov posao” (Mark 13:34), posao koji je prilagođen njegovim sposobnostima, posao koji će donijeti najviše dobra njemu i njegovim bližnjima, i najviše proslaviti Boga. {Od 138.1}

Tako naš posao ili zvanje postaje dio Božjeg velikog plana, i, dokle god ga obavljamo u skladu s njegovom voljom, On je sam odgovoran za posljedice. „Jer mi smo Bogu pomagači” (1 Corinthians 3:9), i naša je uloga da vjerno ispunjavamo njegove upute. Tako neće biti potrebe za uznemirenošću i brigom. Marljivost, vjernost, brižljivost, štedljivost, razboritost se traže. Svaka se sposobnost mora razviti do vrhunca. Ali to neće ovisiti o uspješnom ishodu naših napora, već o Božjem obećanju. Riječ koja je hranila Izraela u pustinji, održala Iliju u vrijeme gladi, ima istu silu i danas. „Ne brinite se, dakle, govoreći: Što ćemo jesti, ili, što ćemo piti? … Nego ištite najprije carstva Božjega i pravde njegove, i ovo će vam se sve dodati.” Matthew 6:31-33. {Od 138.2}

Onaj koji ljudima daje sposobnost da stječu imetak, povezao je s tim darom i obavezu. Od svega što stječemo, On zahtijeva određeni dio. Desetak je Gospodnji. ,,l svaki desetak zemaljski od usjeva zemaljskoga i od voća”, „i desetak od goveda i od sitne stoke..„svetinja je Gospodu”. Leviticus 27:30, 32. Obećanje koje je Jakov dao kod Betela pokazuje veličinu obaveze. „Što mi god daš“, rekao je on, „od svega ću deseto dati Tebi.” Genesis 28:22. {Od 138.3}

„Donesite sve desetke u spreme” (Malachi 3:10), glasi Božja zapovijed. Nije upućen poziv na zahvalnost ili dare­žljivost. To je jednostavno pitanje poštenja. Desetak je Gospodnji; i On nam nalaže da mu vratimo ono što je njegovo. {Od 138.4}

,,A od pristava se ne traži više ništa, nego da se tko vjeran nađe.” 1 Corinthians 4:2. Ako je poštenje bitno načelo u poslovnom životu, zar ne bismo morali priznati svoju obavezu i prema Bogu — obavezu koja je osnov svih ostalih? {Od 139.1}

Sa službom pristava povezana je obaveza, ne samo prema Bogu, već i prema čovjeku. Beskrajna Ijubav Otkupi­telja svakom ljudskom biću daje životne darove. Hrana i odjeća i zaklon, tijelo i um i duša — sve je stečeno njegovom krvlju. I obavezom zahvainosti i službe, koja je tako nastala, Krist nas je povezao s našim bližnjima. On nam zapovijeda: „Iz Ijubavi služite jedan drugome.” Galatians 5:13. „Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Matthew 25:40. {Od 139.2}

„Dužan sam”, izjavljuje Pavao, „i Grcima i divljacima, i mudrima i nerazumnima.” Romans 1:14. To važi i za nas. Sve čime smo u životu blagosloveni više od drugih, čini nas dužnicima svakog ljudskog bića kome možemo učiniti dobro. {Od 139.3}

Ove istine ne važe u klijeti više nego što važe u poslovnici. Dobra kojima upravljamo nisu naša; uvijek je rizično izgubiti ovu činjenicu iz vida. Mi smo samo pristavi, i od ispunjavanja naše obaveze prema Bogu i ljudima zavisi i blagostanje naših bližnjih i naša vlastita sudbina i u ovom životu i u životu koji će doći. {Od 139.4}

„Jedan prosipa i sve više ima; a drugi tvrduje suviše, i sve je siromašniji.” „Baci hljeb svoj povrh vode, jer ćeš ga naći poslije mnogo vremena.” „Podašna ruka biva bogatija, i tko napaja, sam će biti napojen.” Proverbs 11:24, 25; Ecclesiastes 11:1. {Od 139.5}

„Ne muči se da se obogatiš… Hoćeš li baciti oči svoje na ono čega brzo nestaje? Jer (bogatstvo) načini sebi krila i kao orao odleti u nebo.” Proverbs 23:4, 5. {Od 140.1}

„Dajite, i dat će vam se: mjeru dobru i nabijenu i stresenu i preopunu dat će vam u naručje vaše. Jer kakvom mjerom dajete, onakvom će vam se vratiti.” Luke 6:38. {Od 140.2}

„Poštuj Gospoda imanjem svojim i prvinama od svega dohotka svojega; i bit će pune žitnice tvoje obilja, i presipat će se vino iz kaca tvojih.” Proverbs 3:9, 10. {Od 140.3}

„Donesite sve desetke u spreme da bude hrane u mo­joj kući, i okušajte me u tome, veli Gospod nad vojskama, hoću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov na vas da vam bude dosta. I zaprijetit ću vas radi proždrljivcu, te vam neće kvariti roda zemaljskoga, i vinova loza u polju neće vam biti nerodna … I zvat će vas blaženim svi narodi, jer ćete biti zemlja mila.” Malachi 3:10-12. {Od 140.4}

„Ako uživite po mojim uredbama, i zapovijedi moje uzdržite i uščinite, davat ću vam dažd na vrijeme i zemlja će rađati rod svoj, i drveta će u polju rađati rod svoj. I vršidba će vam stizati berbu vinogradsku, a berba će vinogradska stizati sijanje, i jest ćete hljeb svoj do sitosti, i živjet ćete bez straha u zemlji svojoj… a neće biti nikoga da vas plaši.” Leviticus 26:3-6. {Od 140.5}

„Tražite pravdu, ispravljajte potlačenoga, dajite pravi­cu siroti, branite udovicu.” „Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Gospod će ga spasiti! Gospod će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na Zemlji, i neće

ga predati na volju dušmanima.” „Gospodu pozaima tko je siromahu milostiv, i On će mu platiti dobročinstvo.” Isaiah 1:17; Psalm 41:1, 2; Proverbs 19:17. {Od 141.1}

Onaj koji na ovaj način ulaže svoj novac, skuplja dvostruko blago. Osim onoga koje će na kraju morati da ostavi, ma kako ga mudro umnožavao, on skuplja blago za vječnost — blago karaktera koje je najvredniji imetak i na Zemlji i na Nebu. {Od 141.2}

Pošteno poslovanje

 

„Gospod se brine za život čestitih, dovijeka će trajati baština njihova. Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” Psalm 37:18, 19. {Od 141.3}

„Tko hodi bez mane, tvori pravdu, i govori istinu iz srca svojega.” „Koji se svoje zakletve drži čak i kad mu je to na štetu.” „Koji na dobitak od nasilja mrzi, tko otresa ruke da ne primi mita … i zažima oči svoje da ne vidi zla — on će nastavati na visokim mjestima … hljeb će mu se davati, voda mu se neće premicati. Oči tvoje vidjet će kralja u krasoti njegovoj i gledat će zemlju u svoj širini njenoj.” Psalm 15:2-4; Isaiah 33:15-17. {Od 141.4}.*****

Bog u svojoj Riječi daje sliku čovjeka koji napreduje

• čiji je život uspješan u punom smislu te riječi, čovjeka kome i Nebo i Zemlja radosno odaju čast. Sam Job ovako opisuje svoja iskustva: {Od 142.1}

„Što nisam kao u danima snage svoje,

Kad je Bog kao prijatelj nad šatorom mojim bdio,

Kada je Svemoćni još uza me bio,

A djeca moja oko mene . .. {Od 142.2}

Kad izlažah na gradsku kapiju I na trgu sjedište mi namještahu,

Mladići se ispred mene uklanjahu,

A stariji ustajahu i na nogama stajahu.

Prekidahu govor svoj knezovi I na usne svoje ruku metahu;

Ustezahu glas vojvode …

Uho koje me slušaše, nazivaše me blaženim,

Oko koje me gledaše, odobravaše mi. {Od 142.3}

Jer sam ja spasavao siromaha koji je molio,

I sirote koji su bez pomoći bili.

Blagoslov nevoljnog dolazio je na me,

Srce sam ja udovici radosti dozivao.

U pravdu sam se oblačio i njoj na ukras služio,

I imao sam poštenje svoje, koje mi i čalma i haljina bijaše.

Bio sam oko slijepcu,

I noga hromu,

Otac sam ubogima bio,

Parbu sam i nepoznatome ispitivao.”

,,Nikad nije stranac vani noćivao, {Od 142.4}

Putniku sam svoja otvarao vrata.”

„Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli. ..

Pazili su na vedrinu moga lica.

Njima ja sam izabirao putove.

Kao poglavar ja sam ih predvodio,

Kao kralj među svojim kad je četama,

Kao onaj koji tješi ojađene.” {Od 142.5}

Job 29:4-16, R.V.; 31:32; 29:21-25.”

„Gospodnji blagoslov obogaćuje, i ne prati ga ni­kakva muka.“ Proverbs 10:22. {Od 142.6}**

„Uza me su bogatstvo i slava”, objavljuje Mudrost, „dobra nepropadljiva i pravda.” Proverbs 8:18. {Od 143.1}

.** Biblija pokazuje i posljedice odstupanja od pravih načela u našim odnosima s Bogom kao i u našim međusob­nim odnosima. Bog kaže onima kojima je povjerio svoje darove a koji su ipak ravnodušni prema njegovim zahtje­vima: {Od 143.2}

„Uzmite na um putove svoje. Šijete mnogo, a uvozite malo; jedete, a ne bivate siti; pijete, a ne napijate se; odijevate se, a nijedan ne može da se zgrije; i koji zaslužuje novce, meće ih u prodrt tobolac . . . Izgledate mnogo, a eto malo; i što unesete u kuću, ja razduham.“ „Kad tko dođe ka gomili od dvadeset mjera, bješe deset; kad dođe ka kaci da dobije pedeset vjedara iz kace, bješe dvadeset.“ „Zašto? veli Gospod nad vojskama; zato što je dom moj pust.“ „Eda li će čovjek zakidati Boga? A vi mene zakidate, i govorite: U čem te zakidamo? U desetku i u prinosu.” „Zato se zatvori nebo nad vama da nema rose, i zemlja se zatvori da nema roda njezina.” Haggai 1:5-9; 2:16; Malachi 3:8; Haggai 1:10. {Od 143.3}

„Zato što gazite siromaha . . . sagradiste kuće od tesana kamena, ali nećete sjedjeti u njima; nasadiste lijepe vinograde, ali nećete piti vina iz njih.” „Poslat će Gospod na tebe kletvu, rasap i pogibao u svemu za što se prihvatiš rukom svojom.” „Sinovi tvoji i kćeri tvoje dat će se drugom … a oči će tvoje gledati i kapat će jednako za njima, a neće biti snage u ruci tvojoj.” Amos 5:11; Deuteronomy 28:20, 32. {Od 143.4}

„Tko sabira bogatstvo ali s nepravdom, u polovini dana svojih ostavit će ga, i najposlije će biti lud.“ Jeremiah 17:11. {Od 143.5}

Izvještaje o svakom poslu, pojedinosti svake transak­cije, pomno ispituju nevidljivi revizori, zastupnici Onoga koji nikada ne pravi kompromise s nepravednošću, čijim očima zlo nikada ne promakne, koji nikada ne prikriva grijeh. {Od 144.1}

„Ako u kojoj zemlji vidiš da je siromah ugnjetavan i da se krše zakon i pravda, ne čudi se tome; jer iznad većeg ima i još Veći koji na njega pazi.” „Nema mraka ni sjena smrtnoga gdje bi se sakrili koji čine bezakonje.” Ecclesiastes 5:8; Job 34:22. {Od 144.2}

„Usta svoja protiv Neba dižu … i govore: ’Kako će to razabrati Bog? Zar Svevišnji zna?’“ „Ti si to činio“, kaže Bog, „ja mučah; a ti pomisli da sam ja kao ti. Obličit ću te, metnut ću ti pred oči grijehe tvoje.“ Psalm 73:9-11; 50:21. {Od 144.3}

„Potom opet podigoh oči svoje i vidjeh, a to knjiga lećaše… to je prokletstvo koje izađe na svu Zemlju, jer svaki koji krade istrijebit će se po njoj s jedne strane, i koji se god kune krivo istrijebit će se po njoj s druge strane. Ja ću je pustiti, govori Gospod nad vojskama, te će doći na kuću lupežu i na kuću onome koji se kune mojim imenom krivo, i sfaiat će mu usred kuće i satrt će je, i drvlje joj i kamenje.“ Zechariah 5:1-4. {Od 144.4}

I ponovo Božji zakon izriče osudu svakome koji zlo čini. On može prezreti taj glas, može nastojati da zagluši njegovu opomenu, ali uzalud. On ga slijedi. Nameće mu se. Uništava njegov mir. Ako ga ne posluša, progoni ga do groba. Na sudu svjedoči protiv njega. Kao neugasiv oganj, sažiže na kraju i dušu i tijelo. {Od 144.5}

„Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju?” Mark 8:36, 37. {Od 145.1}

• ovom pitanju bi morao razmišljati svaki roditelj, svaki učitelj, svaki učenik — svako ljudsko biće, mlado ili staro. Nijedna poslovna šema ili životni plan ne mogu biti zdravi ili potpuni ako obuhvaćaju samo kratke godine ovog sadašnjeg života i ne vode računa o beskrajnoj budućnosti. Učite mlade da u svoje planove uključe vječnost. Naučite ih

da izaberu načela i da traže blaga koja imaju trajnu vrijednost — da sabiru sebi „neprolazno blago na nebesi­ma gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize“, da stvaraju sebi prijatelje „nepravednim bogatstvom”, da bi ih oni primili „u vječne kuće“ kad njega nestane. Luke 12:33; 16:9,. {Od 145.2}

Prijevod L. Bakotića (Propovjednik 5,7. u drugim prijevodima Propovjednik 5,8).

Svi koji tako čine na najbolji se način pripremaju za život na ovome svijetu. Tko god bude sakupljao blago na Nebu iskusit će da je time i njegov život na ovoj Zemlji obogaćen i oplemenjen. {Od 145.3}

„Pobožnost je svemu korisna, jer joj je obećan život sadašnji i budući.” 1 Timothy 4:8. {Od 145.4}

BIBLIJSKE BIOGRAFIJE

 

,,Koji vjerom pobijediše carstva, učiniše pravdu .. . ojačaše od nemoći.” Hebrejima 11, 33. 34.

Najveću odgojnu vrijednost u cijeloj Bibliji imaju biografije koje su u njoj zabilježene. Ove se biografije razlikuju od svih ostalih po tome što su potpuno vjerne. Nemoguće je bilo kojem ograničenom umu da u svemu pravilno protumači postupke drugoga. Nitko osim Onoga koji poznaje srce, koji zna tajne izvore pobuda i djela ne može potpuno istinito opisati karakter, ili dati vjernu sliku ljudskog života. Samo se u Božjoj riječi može naći takav opis. {Od 146.1}

Nijednu istinu Biblija ne uči jasnije od one da je ono što činimo rezultat onoga što jesmo. Životna iskustva su u velikoj mjeri plod naših vlastitih misli i djela. {Od 146.2}

„Kletva nezaslužena neće doći.“ Proverbs 26:2. {Od 146.3}

„Kažite: ,Blago pravedniku, hranit će se plodom djela svojih! Jao opakome, zlo će mu biti, na nj će pasti djela ruku njegovih.’ “ Isaiah 3:10, 11. {Od 146.4}

„Čuj, Zemljo! Evo ja ću pustiti zlo na ovaj narod, plod misli njihovih.” Jeremiah 6:19. {Od 146.5}

Strašna je ova istina, i mora se duboko utisnuti u svijest. Svako djelo povratno djeluje na učinioca. Ali neko ljudsko biće možda nikada neće shvatiti da su zla koja ga progone u životu samo plod onoga što je samo posijalo. Međutim, čak ni tada nije izgubljena svaka nada. {Od 146.6}

Da bi stekao pravo prvenaštva koje je po Božjem obećanju već bilo njegovo, Jakov je pribjegao prijevari, i požnjeo je mržnju svoga brata. U toku dvadeset godina izgnanstva i sam je bio izigran i prevaren, i na kraju prisiljen da sigurnost potraži u bijegu; ali je požnjeo i drugu žetvu kad se pokazalo da se njegove vlastite mane pojavljuju i u karakteru njegovih sinova — sve je to samo vjerna slika istine da se u životu sve vraća. {Od 147.1}

Ali Bog kaže: „Jer se neću jednako preti niti ću se dovijeka gnjeviti, jer bi iščeznuo preda mnom duh, i duše koje sam stvorio. Za bezakonje lakomosti njegove razgnjevih se i udarih ga, sakrih se i razgnjevih se, jer odmetnuvši se otide putem srca svojega. Vidim putove njegove, ali ću ga iscijeliti, vodit ću ga i dat ću opet utjehu njemu i njegovim koji tuže . . . mir, mir onom tko je daleko i tko je blizu, veli Gospod, i iscijelit ću ga.” Isaiah 57:16-19. {Od 147.2}

Jakov u svojoj nevolji nije klonuo. Pokajao se i trudio da ispravi zlo koje je nanio svome bratu. I onda, kad mu je od Ezavovog gnjeva zaprijetila smrt, potražio je pomoć od Boga. „Bori se s Anđelom, i nadjača; plaka, i moli mu se.” ,,l blagoslovi ga ondje.” Hosea 12:4; Genesis 32:29. U sili božanske moći ustao je kao onaj koji je dobio oproštenje, ne više kao varalica, već kao knez Božji. Postigao je ne samo izbavljenje od svoga teško uvrijeđenog brata već i izbavljenje od samoga sebe. Sila zla u njegovoj vlastitoj prirodi bila je slomljena. Njegov karakter je bio preobražen. {Od 147.3}

U mraku je zasjala svjetlost. Razmišljajući o svom proteklom životu, priznao je da ga je Božja ruka održavala

• ,,Bog, koji me je hranio od kako sam postao do današnjega dana, Anđeo, koji me je izbavljao od svakoga zla“. Genesis 48:15, 16. {Od 147.4}

Isto iskustvo se ponovilo u povijesti Jakovljevih sinova grijeh je izazvao odmazdu, a pokajanje donijelo plod pravde na život. {Od 148.1}

Bog ne ukida svoje zakone. On ne radi nasuprot njima. Posljedice grijeha ne poništava. Ali, On preinačuje. Njegovom milošću prokletstvo se pretvara u blagoslov. {Od 148.2}

Među Jakovljevim sinovima Levije je bio jedan od najokrutnijih i najosvetoljubivijih, jedan od dvojice najkri­vljih za podmukli pokolj Sihemijana. Levijeve osobine, koje su se pokazale i u njegovim potomcima, navukle su na njih Božju osudu: ,,Razdijelit ću ih po Jakovu, i rasut ću ih po Izraelu.” Genesis 49:7. Ali pokajanje je izazvalo promje­nu; njihova vjernost Bogu usred otpada drugih plemena pretvorila je prokletstvo u znak najviše časti. {Od 148.3}

„Odvoji Gospod pleme Levijevo da nose kovčeg zavjeta Gospodnjega, da stoje pred Gospodom i služe mu i da blagosiljaju u ime njegovo.” „Zavjet moj za život i mir bješe s njim, i dadoh mu to za strah, jer me se bojaše i imena se mojega strašaše … u miru i pravo ide sa mnom i mnoge odvrati od bezakonja.” Deuteronomy 10:8; Malachi 2:5, 6. {Od 148.4}

Određeni za službu u Svetištu, Leviti nisu primili zemlju u nasljedstvo; živjeli su zajedno u gradovima koji su bili za njih odvojeni i izdržavali su se od desetaka, darova i priloga posvećenih Božjoj službi. Bili su učitelji naroda, gosti na svim njegovim svetkovinama, i svagdje poštovani kao siuge i predstavnici Boga. Cijelom narodu je bila dana zapovijedi ,,Čuvaj se da ne ostaviš Levita dok si god živ na Zemiji.“ „Zato nema pleme Levijevo dijela ni nasljedstva s braćom svojom; Gospod je nasljedstvo njegovo.” Deuteronomy 12:19; 10:9. {Od 148.5}

Vjerom do pobjede

 

Istina da je čovjek „onakav kako u sebi misli” (Proverbs 23:7*) potvrđena je još jednim primjerom iz povijesti Izraela. Vrativši se sa izviđanja zemlje, izvidnici su na granici Kanaana podnijeli svoj izvještaj. Teškoće koje su stajale na putu osvajanja zemlje toliko su ih uplašile da su izgubili iz vida njezinu ljepotu i plodnost. Gradovi opasani zidovima do neba, ratnici divovskog rasta, željezna ratna kola, sve je to uzdrmalo njihovu vjeru. Ne misleći na Boga, mnoštvo je prihvatilo zaključak malovjernih izvidnika: ,,Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.” Numbers 13:31. Njihove su se riječi pokazale istinitima. Nisu bili sposobni da krenu na njih, i proveli su svoj život u pustinji. {Od 149.1}

Međutim, dvojica od dvanaestorice koji su pregledali zemlju, mislili su drugačije. „Hajde da idemo … jer je možemo pokoriti” (Numbers 13:30), naglašavali su oni, smatrajući Božja obećanja važnijima od divova, od gradova opasanih zidinama ili željeznih ratnih kola. Na njima su se ove njihove riječi obistinile, lako su zajedno sa svojom braćom četrdeset godina lutali pustinjom, Kaleb i Jozua su ušli u obećanu zemlju. Hrabroga srca kao i onog dana kad je s vojskama Gospodnjim krenuo iz Egipta, Kaleb je zatražio i primio kao svoj dio utvrdu divova. U Gospodnjoj sili istjerao je Kananićane. Vinogradi i maslinici kojima je gazila njegova noga postali su njegovo vlasništvo, lako su kukavice i buntovnici pomrli u pustinji, ljudi vjere su jeli grožđe iz Eshola. {Od 149.2}

Nijednu istinu Biblija ne prikazuje u tako jasnoj svjetlosti kao što prikazuje opasnost od jednog jedinog odstupanja od onoga što je pravo — opasnost koja prijeti i prijestupniku i svima onima koji su pod njegovim utjeca­jem. Primjer ima čudesnu moć, i kad se dogodi da je u skladu sa zlim sklonostima naše prirode, tada mu se gotovo ne može oduprijeti. {Od 150.1}

Najjaču podršku poroku u našem svijetu ne pruža razvratan život pokvarenog grešnika ili propalog odbačenika; to čini život koji inače izgleda krepostan, častan i plemenit, ali u kome se njeguje jedan grijeh, popušta jednom poroku. Duši koja se tajno bori protiv nekog silnog iskušenja, koja dršće na samom rubu ponora, takav primjer je jedan od najsnažnijih poticaja na grijeh. Onaj koji ima uzvišene poglede na život, istinu i čast, a ipak namjerno krši jedno pravilo svetog Božjeg zakona, izopačio je svoje plemenite darove i pretvorio ih u mamac na grijeh. Geni­jalnost, talent, saučešće, čak i velikodušni i ljubazni postup­ci mogu tako postati Sotonin mamac kojim navodi duše da padnu u ponor propasti. {Od 150.2}

Zato nam je Bog dao toliko mnoštvo primjera koji pokazuju posljedice jednog jedinog rđavog djela. Od žalo­sne priče o onom jednom grijehu koji je „donio na svijet smrt i sve naše boli, pored gubitka Edena“, sve do izvještaja o čovjeku koji je za trideset srebrnika prodao Gospoda slave, biblijske biografije pune su takvih primjera, koji su postavljeni kao svjetlosni znaci upozorenja na odvojcima svih puteva koji skreću sa staze života. {Od 150.3}

Opomenu upućuju i zabilješke o posljedicama samo jednog jedinog popuštanja ljudskim slabostima i zabludi, o plodovima odstupanja od vjere. {Od 150.4}

Jednim jedinim odstupanjem od vjere, Ilija je skratio svoje životno djelo. Teška je bila odgovornost koju je nosio za Izraela; vjerno je opominjao narod zbog idolopoklonstva; s dubokom je zabrinutošću iščekivao u toku tri i pol godine gladi da se pokaže neki znak pokajanja. Sam je stajao na Božjoj strani na brdu Karmelu. Silom vjere idolopoklonstvo je bilo oboreno, i blagotvorna kiša je posvjedočila da pljuskovi blagoslova čekaju da se izliju na Izraela. I tada, umoran i slab, pobjegao je pred prijetnja­ma Jezabele i sam u pustinji molio se da umre. Njegova je vjera malaksala. Djelo koje je započeo nije mogao da završi. Bog mu je naredio da pomaže drugoga da bude prorok umjesto njega. {Od 151.1}

Ali Bog je vidio usrdnu službu svoga sluge. Nije trebalo da Ilija propadne u pustinji, obeshrabren i sam Njemu nije bilo namijenjeno da siđe u grob, već da se uznese s Božjim anđelima do mjesta gdje prebiva božanska slava. {Od 151.2}

Ovi zapisi o životu objavljuju ono što će svako ljudsko biće jednog dana shvatiti — da grijeh može donijeti samo sramotu i gubitak; da nevjerstvo znači poraz; ali da Božja milost doseže i do najdubljih ponora; da vjera uzdiže pokajničku dušu da bude primljena među Božje sinove. {Od 151.3}

Škola stradanja

Svi koji u ovom svijetu iskreno služe Bogu ili bližnji­ma, stiču pripremu u školi patnje. Što je značajnija odgovornost i uzvišenija služba, to je ispit stroži i disciplina oštrija. {Od 151.4}

Proučavaj iskustva Josipa i Mojsija, Danijela i Davida. Usporedi Davidovu ranu povijest sa Salamunovom poviješ­ću i razmišljaj o kraju! {Od 151.5}

David je u svojoj mladosti bio usko povezan sa Saulom, i njegov boravak na dvoru i veze s kraljevskim domom dale su mu uvid u brige, tuge i teškoće prikrivene kraljevskim sjajem i raskoši. Vidio je koliko je ljudska slava nemoćna da donese mir duši. S osjećanjem olakšanja i radosti vratio se iz kraljevog dvora torovima i stadima. {Od 152.1}

Kada ga je Saulova ljubomora natjerala da kao bjegunac potraži utočište u pustinji, David se, izgubivši ljudsku podršku, još više oslonio na Boga. Nesigurnost i nemir pustinjskog života, neprestana opasnost, neophod­nost čestog bježanja, karakter ljudi koji su se tamo okupili oko njega — „koji god bijahu u nevolji, i koji bijahu zaduženi i koji god bijahu tužna srca” 1 Samuel 22:2 sve je to strogu samodisciplinu činilo još potrebnijom Ova su iskustva pobudila i razvila sposobnost postupanja s ljudima, suosjećanje prema potlačenima i mržnju prema nepravdi. Godine iščekivanja i opasnosti naučile su Davida da u Bogu nađe svoju utjehu, svoj oslonac, svoj život. Shvatio je da samo Božjom silom može doći na prijestolje; da samo u Božjoj mudrosti može vladati razumno. Odgoj u školi nevolje i boli učinio je da se o Davidu mogao napisati izvještaj — iako kasnije ukaljan njegovim velikim grijehom da je davao „pravo i pravicu svemu svome narodu”. 2 Samuel 8:15. {Od 152.2}.*

Disciplina kojoj se David rano podložio nedostajala je Salamunu u mladosti. Okolnosti, karakter i život na izgled su ga uzdizali iznad svih ostalih. Plemenit u mladosti, plemenit u zreloj dobi, miljenik svog Boga, Salamun je otpočeo vladavinu koja je pružala sjajne izglede za uspjeh i čast. Narodi su se divili znanju i pronicljivosti čovjeka kome je Bog dao mudrost. Ali, ponos zbog uspjeha odvojio ga je od Boga. Saiamun je odbacio radost koju pruža zajednica s Bogom da bi našao užitak u zadovoljavanju taštine. 0 tom iskustvu sam govori: {Od 152.3}

„Velika djela učinih: sazidah sebi kuće, nasadih sebi vinograde; načinih sebi vrtove i voćnjake . . . Nabavih sebi sluga i sluškinja . . . Također nakupih sebi srebra i zlata i zaklada od careva i zemalja; nabavih sebi pjevača i pjevačica i milina ljudskih, i sprava muzičkih svakojakih. I tako postah veći i silniji od svih koji biše prije mene u Jeruzalemu … I što god željahu oči moje, ne branjah im niti uskraćivah srcu svojemu kakvoga veselja, nego se srce moje veseljaše sa svakoga truda mojega … A kad pogle­dah na sva djela svoja što uradiše ruke moje, i na trud kojim se trudih da uradim, gle, sve bješe taština i muka duhu, i nema koristi pod Suncem. Tada se obratih da vidim mudrost i ludost i bezumlje, jer što bi činio čovjek koji bi nastao poslije cara? što je već učinjeno.” {Od 153.1}

„Zato mi omrze život… I omrze mi sav trud moj oko kojega se trudih pod Suncem.” Ecclesiastes 2:4-12, 17, 18. {Od 153.2}

Na vlastitom gorkom iskustvu Salamun je shvatio prazninu života koji u onome što je na Zemlji traži svoje najviše dobro. Podizao je oltare neznabožačkim bogovima samo zato da osjeti kako su uzaludna njihova obećanja o odmoru duše. {Od 153.3}

U svojim kasnijim godinama, umoran i žedan, napu­štajući isprovaljivane zemaljske studence, Salamun se vratio da pije s izvora života. Nadahnut Duhom zapisao je povijest svojih upropaštenih godina kao pouku i opomenu budućim naraštajima. I tako, iako je njegov narod požnjeo tužnu žetvu od sjemena koje je on posijao, životno djelo Salamunovo nije bilo potpuno izgubljeno. Škola stradanja je konačno s njime postigla svoj cilj. {Od 153.4}

Ali poslije takve zore, kako bi slavan mogao biti dan Salamunovog života da je u svojoj mladosti prihvatio pouku koju je mogao naučiti iz stradanja drugih! {Od 154.1}

Kušartje Joba

Za one koji ljube Boga, „koji su po njegovoj namisli pozvani” (Romans 8:28*), biblijske biografije pružaju još uzvišeniju pouku o ulozi patnje. ,,Vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog“ (Isaiah 43:12) — svjedoci da je On dobar, i da je dobrota iznad svega. ,,Jer bismo gledanje i svijetu i anđelima i ljudima.” 1 Corinthians 4:9. {Od 154.2}

Nesebičnost, načelo Božjeg carstva, načelo je koje Sotona mrzi; on poriče i samo njegovo postojanje. Od početka velike borbe on je nastojao da dokaže da su načela po kojima Bog postupa sebična, i na isti način ponaša se i prema svima koji služe Bogu. Pobiti Sotoninu tvrdnju, to je Kristovo djelo i djelo svih onih koji nose njegovo ime. {Od 154.3}

Isus je došao u liku čovjeka da bi svojim životom prikazao što je nesebičnost. I svi koji prihvaćaju ovo načelo treba da budu njegovi suradnici u prikazivanju nesebičnosti u stvarnom životu. Izabrati dobro zato što je dobro; stati uz istinu bez obzira na stradanja i žrtve — ,,to je nasljedstvo sluga Gospodnjih i pravda njihova od mene, veli Gospod”. Isaiah 54:17. {Od 154.4}

Vrlo rano u povijesti svijeta zabilježen je izvještaj o životu čovjeka oko koga se Sotona usudio upustiti u ovu borbu. {Od 155.1}

Onaj koji ispituje srca dao je svjedočanstvo o Jobu, patrijarhu iz Uza: „Nema onakvog čovjeka na Zemlji, dob­ra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja se od zla.” {Od 155.2}

Protiv ovog čovjeka Sotona je iznio podrugljivu optu­žbu: „Eda Ii se uzalud Job boji Boga? Nisi li ga ogradio i kuću njegovu i sve što ima svuda unaokolo? … Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima“, „dotakni se kostiju njegovih i mesa njegova, psovat će te u oči“. {Od 155.3}

Gospod je rekao Sotoni: „Evo, sve što ima neka je u tvojoj ruci.“ „Evo ti ga u ruke; ali mu dušu čuvaj.“ {Od 155.4}

Dobivši ovo dopuštenje, Sotona je odnio sve što je Job imao — stada i krda, sluge i sluškinje, sinove i kćeri; „i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena¹¹. Job 1:8-12; 2:5-7. {Od 155.5}

Još jedna kap gorčine bila je dodana njegovoj čaši. Njegovi prijatelji, smatrajući da je nevolja samo kazna za grijeh, napadali su njegovu izranavljenu i natovarenu dušu svojim optužbama da je činio zlo. {Od 155.6}

Prividno napušten od Neba i Zemlje, a ipak duboko vjeran Bogu i svjestan svoje čestitosti, pun zebnje i zbunjenosti, Job je uzviknuo: {Od 155.7}

„Dodijao je duši mojoj život moj.”

„O da me hoćeš u grobu sakriti I skloniti me dokle ne utoli gnjev Tvoj,

I da mi daš rok

Kad ćeš me se opomenuti!” {Od 155.8}

Job 10:1; 14:13.

„Vičem: ‘Nasilje!’ — nema odgovora;

Vapijem — ali za me pravde nema.. .

Slavu je moju s mene skinuo,

S moje glave strgnuo je krunu .. .

Od mene su se udaljila braća,

Otuđili se moji poznanici .. .

Protiv mene su oni koje Ijubijah . ..

Smilujte mi se, prijatelji moji,

Jer Božja me je ruka udarila.”

,,0, kada bih znao kako ću ga naći,

Do njegova kako doprijeti prijestolja ..

Na istok krenem li, naći ga ne mogu;

Pođem li na zapad, ne razabirem ga.

Ištem na sjeveru, ali ga ne opažam;

Nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

Pa ipak, On dobro zna put kojim kročim!

Neka me kuša: čist ko zlato ću izići!”

„Gle, da me i ubije, opet ću se uzdati u nj.“

„Ali znam da je živ moj Iskupitelj,

I na posljedak da će stati nad prahom.

I ako se ova koža moja i raščini,

Opet ću u tijelu svom vidjeti Boga.”

„Njega ja ću kao svojega gledati,

I očima mojim neće biti stranac.” {Od 156.1}

Job 19:7-21, R.V.; 23:3-10, R.V.; 13:15; 19:25-27.*

Jobu je bilo po njegovoj vjeri. „Neka me kuša”, rekao je on, „čist ko zlato ću izići!“ Job 23:10.* Tako se i dogodilo. Svojim strpljivim podnošenjem obranio je čast svog vlasti­tog karaktera, a time i čast karaktera Onoga čiji je predstavnik bio. „I Gospod vrati Joba u prijašnje stanje . . . pa mu još udvostruči ono što je posjedovao . .. Gospod blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje.” Job 42:10-12. {Od 156.2}.*

U izvještaju o onima koji su samoodricanjem ušli u zajednicu Kristovih stradanja, stoje — jedno u Starom zavjetu a drugo u Novom — imena Jonatana i Ivana Krstitelja. {Od 156.3}

Rođen kao nasljednik prijestolja, Jonatan je ipak znao da se po božanskoj naredbi mora povući; najnježniji i najvjerniji prijatelj svog suparnika, izložio je opasnosti svoj život da zaštiti Davidov; nepokolebljivo je stajao uz svoga oca u toku tamnih dana opadanja njegove moći, i konačno poginuo zajedno s njime — Jonatanovo ime je zabilježeno na Nebu, a na Zemlji stoji kao svjedok postojanja i sile nesebične Ijubavi. {Od 157.1}

Kad se pojavio kao Mesijin glasnik, Ivan Krstitelj je uzbunio narod. Iz mjesta u mjesto za njim je išlo nepregled­no mnoštvo ljudi svih staleža i zvanja. Ali, kada je došao Onaj o kome je on svjedočio, sve se promijenilo. Mnoštvo je pošlo za Isusom, a Ivanov je rad na izgled gotovo prestao. Međutim, njegova se vjera nije pokolebala. ,,On treba da raste”, rekao je Ivan, ,,a ja da se umanjujem.” John 3:30. {Od 157.2}.*

Vrijeme je prolazilo, a kraljevstvo koje je Ivan očeki­vao, nije bilo osnovano. U Herodovoj tamnici, lišen životodavnog zraka i pustinjske slobode, on je čekao i bdio. {Od 157.3}

Nije bilo zveckanja oružjem, niti razvaljivanja zatvor­skih vrata; ali liječenje bolesnika, propovijedanje evanđelja, krijepljenje ljudskih duša, sve je to svjedočilo o Kristovoj misiji. {Od 157.4}

Sam u tamnici, videći da mu treba proći istom stazom kojom će proći njegov Učitelj, Ivan je prihvatio svetu dužnost — zajednicu s Kristom u stradanju. Nebeski vjesnici pratili su ga do groba. Svemirska bića, grešna i bezgrešna, bila su svjedoci njegove ustrajnosti u nesebič­noj službi. {Od 157.5}

I u svim naraštajima nakon njega, napaćene duše su bile ohrabrene svjedočenjem Ivanova života. U tamnici, na stratištu, na lomači, ljudi i žene u toku mračnih stoljeća bili su ojačani sjećanjem na onoga o kome je Krist objavio: „Nijedan između rođenih od žena nije se pojavio veći od Ivana Krstitelja.” Matthew 11:11. {Od 157.6}

,,l što ću još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena kad bih stao pripovijedati o Gedeonu, i o Baraku i Samsonu i Jeftaju … i Samuelu, i o drugim prorocima, koji vjerom pobijediše carstva, učiniše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrice mača, ojačaše od nemoći, postaše jaki u bitkama, rastjera­še vojske tuđe; {Od 158.1}

Zene primiše svoje mrtve iz uskrsnuća; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje uskrsnuće; a drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice; kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od mača pomriješe; idoše u kožusima i u kozjim kožama, u sirotinji, i u nevolji, u sramoti; kojih ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po pećinama i po rupama zemaljskim. {Od 158.2}

I ovi svi dobivši svjedočanstvo vjerom ne primiše obećanja; jer Bog nešto bolje za nas odredi da ne prime bez nas savršenstva.” Hebrews 11:32-40. {Od 158.3}

PJESNIŠTVO I PJESMA

,,Naredbe su Tvoje pjesma moja u putničkom stanu mojem.” Psalam 119,54.

Najranija u najuzvišenija pjesnička djela, za koja ljudi znaju, nalaze se u svetim spisima. Prije nego što je najstariji svjetovni pjesnik zapjevao, pastir iz Madijana zabilježio je ove Božje riječi Jobu — s kojima se po veličanstvenosti ne mogu usporediti ni mjeriti najuzvišenija ostvarenja ljudskog genija: {Od 159.1}

„Gdje si ti bio kad ja osnivah Zemlju? . ..

Ili tko je zatvorio more vratima Kad kao iz utrobe iziđe?

Kad ga odjeh oblakom I povih tamom;

Kad postavih za nj uredbu svoju I metnuh mu prijevornice i vrata;

I rekoh: dovde ćeš dolaziti, a dalje nećeš,

I tu će se ustavljati ponositi valovi tvoji.

Jesi li svoga vijeka zapovjedio jutru,

Pokazao zori mjesto njezino? . . . {Od 159.2}

Jesi li dolazio do dubina morskih?

I po dnu propasti jesi li hodio? {Od 159.3}

Jesu Ii ti se otvorila vrata smrtna,

I vrata sjena smrtnoga jesi li vidio?

Jesi li sagledao širinu zemaljsku?

Kaži, ako znaš sve to.  {Od 159.4}

Koje je put k stanu svjetlosti?

I gdje je mjesto tami . . .

Jesi li ulazio u riznice snježne? {Od 159.5}

Ili riznice gradne jesi li vidio . . .

Kojim se putem dijeli svjetlost I ustoka se razlazi po Zemlji?

Tko je razdijelio jazove povodnju I put svjetlici gromovnoj?

Da bi išao dažd na zemlju gdje nema nikoga,

I na pustinju gdje nema čovjeka,

Da napoji pusta i nerodna mjesta,

I učini da raste trava zelena.”

,.Možeš li svezati miline Vlašićima?

Ili svezu Štapima razdriješiti?

Možeš li izvesti južne zvijezde na vrijeme?

Ili Kola sa zvijezdama njihovim hoćeš li voditi?” {Od 160.1}

Job 38:4-27, R.V.; Job 38:31, 32.

Kao primjer ljepote pjesničkog izraza čitajte opis proljeća u Pjesmi nad pjesmama: {Od 160.2}

,,Jer gle, zima prođe,

Minuse daždi, otidoše.

Cvijeće se vidi po zemlji,

Dođe vrijeme pjevanju,

I glas grličin čuje se u našoj zemlji.

Smokva je pustila zametke svoje,

I loza vinova ucvala miriše.

Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.” {Od 160.3}

Song of Solomon 2:11-13.

Ništa manje lijepo nije proročanstvo o blagoslovu Izraela koje je protiv svoje volje izrekao Baiaam: {Od 160.4}

,,lz Arama dovede me Balak,

Car moapski s pianine istočne, govoreći:

Hodi, prokuni mi Jakova,

Hodi, naruži Izraela!

Kako bih kleo onoga koga ne kune Bog?

Ili kako bih ružio onoga koga Gospod ne ruži?

Jer svrh stijena vidim ga,

I s humova gledam ga.

Gle, ovaj će narod nastavati sam,

I s drugim narodima neće se pomiješati .. . {Od 160.5}

Gle, primih da blagoslovim;

Jer je On blagoslovio, a ja neću poreći.

Ne gleda na bezakonje u Jakovu Ni na nevaljalstvo u Izraelu;

Gospod je njegov s njim,

I graja u njemu kao car kad nadvlada ..,

Jer nema čini na Jakova Ni vraćanja na Izraela;

U ovo doba govorit će se o Jakovu i o Izraelu,

Što je učinio Bog.”

„Kaže onaj koji čuje riječi Božje,

Koji vidi utvaru Svemogućega . . . {Od 161.1}

Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove,

I kolibe tvoje, Izraele!

Pružili su se kao potoci,

Kao vrtovi kraj rijeke,

Kao mirisava drveta koja je posadio Gospod,

Kao cedri na vodi.”

„Kaže koji čuje riječi Božje,

I koji zna znanje o Višnjem .. . {Od 161.2}

Vidim ga, ali ne sad;

Gledam ga, ali ne izbliza;

Izaći će zvijezda iz Jakova I ustat će palica iz Izraela…

I vladat će koji je od Jakova.” {Od 161.3}

Numbers 23:7-23; 24:4-6; 24:16-19

Melodija hvaie je atmosfera Neba; i kad Nebo dođe u doticaj sa Zemljom, tu je glazba i pjesma — „zahvaljivanje i pjevanje¹‘. Isaiah 51:3. {Od 161.4}

Nad novostvorenom Zemljom, koja je lebdjela lijepa i neokaljana, ozarena Božjom blagonaklonošću, „pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu”. Job 38:7. Tako su i ljudska srca, ujedinjena s nebom, na Božju dobrotu odgovorila glasovima hvale. Mnogi događaji u povijesti čovječanstva povezani su s pjesmom. {Od 161.5}

Najranija pjesma s ljudskih usana, zabilježena u Bibliji, bila je onaj slavni izljev zahvalnosti četa Izraelovih kod Crvenog mora: {Od 162.1}

„Pjevat ću Gospodu, jer se slavno proslavi;

Konja i konjika vrže u more.

Sila je moja i pjesma moja Gospod,

Koji me izbavi;

On je Bog moj, i slavit ću ga;

Bog oca mojega, i uzvišivat ću ga.“ {Od 162.2}

„Desnica Tvoja, Gospode, proslavi se u sili;

Desnica Tvoja, Gospode, šatra neprijatelja

Tko je kao Ti među silnima, Gospode?

Tko je kao Ti slavan u svetosti,

Strašan u hvali, i da čini čudesa?” {Od 162.3}

„Gospod će carovati dovijeka . . .

Pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi!” {Od 162.4}

Exodus 15:1, 2, 6-11, 18, 21

Velike su blagoslove ljudi primili kao odgovor na pjesme hvale. Nekoliko riječi koje opisuju iskustvo Izraela u toku putovanja pustinjom sadrže pouku vrijednu da o njoj razmislimo: {Od 162.5}

„A otuda dođoše k Beru; to je studenac za koji bješe rekao Gospod Mojsiju: Skupi narod, i dat ću im vode!“ Numbers 21:16. „Tada pjeva Izrael pjesmu ovu: {Od 162.6}

Izviri, studenče! Pjesmom ga pozdravite!

Studenče koji otvoriše knezovi

I glavari naroda iskopaše

Sceptrom i palicama svojim!” {Od 162.7}

Numbers 21:17, 18.*

Koliko se puta ova povijest ponovila u duhovnom iskustvu! Koliko su puta riječi svete pjesme otpečatile u duši izvore pokajanja i vjere, nade, Ijubavi i radosti! {Od 162.8}

S pjesmama hvale krenule su vojske Izraelove pod Jozafatom ka velikom izbavljenju. Jozafatu su došle vijesti da mu prijeti rat. „Ide na te veliko mnoštvo”, glasila je vijest, „sinovi Moabovi i sinovi Amonovi i s njima koji žive.” „A Jozafat se uplaši, i obrati lice svoje da traži Gospoda, i oglasi post po svoj zemlji Judinoj. I skupiše se svi sinovi Judini da traže Gospoda, iz svih gradova Judinih dođoše đa traže Gospoda.” I Jozafat, stojeći u predvorju hrama pred svojim narodom, izlio je dušu svoju u molitvi pozivajući se na Božje obećanje i priznajući Izraelovu bespomoćnost. ,,U nama nema snage da se opremo tome mnoštvu velikom, koje ide na nas”, rekao je on, „niti mi znamo što bismo učinili, nego su oči naše uprte u Te.” 2 Chronicles 20:2, 1, 3, 4, 12. {Od 163.1}

„Tada siđe Duh Gospodnji . . . na Jahaziela … i reče: Slušajte, svi sinovi Judini i Jeruzalemljani, i ti care Jozafate, ovako vam veli Gospod: Ne bojte se i ne plašite se toga mnoštva velikoga, jer nije vaš rat nego Božji… Ne treba vi da se bijete u ovom boju; postavite se, stojte pa gledajte kako će vas izbaviti Gospod … Ne bojte se i ne plašite se, sutra iziđite pred njih, i Gospod će biti s vama.” 2 Chronicles 20:14-17. {Od 163.2}

„A ujutru ustavši rano, izidoše u pustinju Tekvansku.” 2 Chronicles 20:20. Pred vojskom su išli pjevači, uzdižući svoje glasove u hvaljenju Boga — slaveći ga za obećanu pobjedu. {Od 163.3}

Četiri dana nakon toga, vojska se vratila u Jeruzalem, natovarena plijenom zadobivenim od neprijatelja, pjevajući hvalu za postignutu pobjedu. {Od 163.4}

Pjesmom je David, u svom burnom životu punom promjena, održavao vezu s Nebom. Kako su lijepo njegova dječačka pastirska iskustva opisana riječima: {Od 164.1}

„Gospod je pastir moj, ništa mi neće nedostajati.

Na zelenoj paši pase me,

Vodi me na tihu vodu .. .

Da pođem i dolinom sjena smrtnoga,

Neću se bojati zla; jer si Ti sa mnom;

Štap Tvoj i palica Tvoja tješi me.“ {Od 164.2}

Psalm 23:1-4.

U zrelim godinama, kad je kao progonjeni bjegunac nalazio utočište u pustinjskim stijenama i špiljama, pisao je; {Od 164.3}

,jBože! Ti si Bog moj, k Tebi ranim,

Žedna je Tebe duša moja, za Tobom čezne tijelo moje U zemlji suhoj, žednoj i bezvodnoj…

Jer si Ti pomoć moja,

I u sjenu krila Tvojih veselim se.“

„Što si klonula, dušo moja,

I što si žalosna?

Uzdaj se u Boga;

Jer ću ga još slaviti,

Spasitelja mojega I Boga mojega.”

„Gospod je vidjelo moje i spasenje moje;

Koga da se bojim?

Gospod je krepkost života mojega;

Koga da se strašim?” {Od 164.4}

Psalm 63:1-7; 42:11; 27:1

Istim povjerenjem nadahnute su i riječi koje je David zapisao kad je, izgubivši prijestolje i krunu, bježao iz Jeruzalema za vrijeme Apsalomove pobune. Klonuo od žalosti i umora zbog bijega, zastao je sa svojim pratiocima kod Jordana da se nekoliko sati odmori. Probudio ga je poziv da odmah bježi. U tami, cijela je skupina ljudi i žena i male djece morala prijeći preko dubokog i brzog potoka, jer im se vojska izdajničkog sina brzo približavala.

U tom času najmračnijeg iskušenja David je pjevao: {Od 164.5}

„Glasom svojim vičem ka Gospodu,

I čuje me sa svete gore svoje. {Od 165.1}

Ja liježem, spavam I ustajem, jer rne Gospod čuva.

Ne bojim se mnogo tisuća naroda Što sa svih strana navaljuje na me.“ {Od 165.2}

Psalm 3:4-6

Poslije svog velikog grijeha, mučen grižnjom savjesti i prezirući samoga sebe, ipak se obratio Bogu kao svom najboljem prijatelju: {Od 165.3}

„Smiluj se na me, Bože,

Po milosti svojoj,

! po velikoj dobroti svojoj Očisti bezakonje moje .. .

Pokropi me isopom, i očistit ću se;

Umij me, i bit ću bjelji od snijega.” {Od 165.4}

Psalm 51:1-7

U svom dugom životu David na Zemlji nije našao mjes­to odmora. „Jer smo došljaci pred Tobom i gosti”, rekao je on, „kao svi oci naši; dani su naši na Zemlji kao sjen, i nema stajanja.” 1 Chronicles 29:15, R.V. {Od 165.5}

,,Bog nam je utočište i sila,

Pomoćnik koji se u nevoljama brzo nalazi.

Zato se nećemo bojati, da bi se Zemlja pomjestila,

I gore se prevalile U srce morima.”

,,Rijeka i rukavci njezini Vesele Grad Božji, {Od 165.6}

Presveti šator Višnjega.

Bog je usred njega, poljuljati se neće,

Od rane zore Bog mu pomaže . . .

S nama je Gospod nad vojskama,

Naša je utvrda Bog Jakovljev!” {Od 165.7}

„Ovaj je Bog, naš Bog na sve vijekove,

I On će i preko smrti vođ naš biti,” {Od 165.8}

Psalm 46:1, 2; 46:4-7; 48:14

         Isus je s pjesmom susretao iskušenja u svom zemalj­skom životu. Njegova pjesma vjere i svete radosti često se

čula kad su bile izgovarane oštre, uvredljive riječi, kad je bio okružen teškom atmosferom punom potištenosti, neza­dovoljstva, nepovjerenja ili mučnog straha. {Od 166.1}

One posljednje žalosne noći pashalne večere, upravo kad je polazio u susret izdajstvu i smrti, njegov glas se podigao u psalmu; {Od 166.2}

„Da bude ime Gospodnje blagosloveno Odsad i dovijeka.

Od istoka sunčanoga do zapada Da se slavi ime Gospodnje.’¹

„Milo mi je što Gospod usliši Molitveni glas moj; {Od 166.3}

Što prignu k meni uho svoje;

I zato ću ga u sve dane svoje prizivati.

Opkoiiše me bolesti smrtne, {Od 166.4}

I jadi pakleni zadesiše me,

Naiđoh na tugu, i muku;

Ali prizvah ime Gospodnje:

Gospode! Izbavi dušu moju!

Dobar je Gospod i pravedan,

I Bog je naš milostiv.“{Od 166.5}

„Gospod čuva bezazlene:

U nevolji bijah, On me izbavi.

Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj,

Jer Gospod je dobrotvor tvoj:

On mi život od smrti izbavi,

Oči moje od suza, noge od pada.” {Od 166.6}

Psalm 113:2, 3; 116:1-8.*

Usred sve dubljih sjenki posljednje velike krize na Zemlji, božansko će vidjelo sjati najjasnije, a zvuci pjesme i povjerenja odjekivat će najčistije i najveličanstvenije.

„Tada će se pjevati ova pjesma u zemlji Judinoj:

Imamo tvrd grad;

Zidovi su i opkop spasenje.

Otvorite vrata

Da uđe narod pravedni,

Koji drži vjeru.

Tko se Tebe drži.

Čuvaš ga jednako u miru, jer se u Tebe uzda.

lizdajte se u Gospoda dovijeka.

Jer je Gospod Gospod vječna stijena.”{Od 166.7}

Isaiah 26:1-4.

,J koje iskupi Gospod, vrati! će se i doći će u Sion pjevajući, i vječna će radost biti nad glavom njihovom, dobit će radost i veselje, a žaiost i uzdisanje bježat će.“ Isaiah 35:10, R.V. {Od 167.1}

,,l doći će i pjevat će na visini Sionskoj, i steći će se k dobru Gospodnjemu,.. i duša će im biti kao vrt zaliven, i neće više tužiti.” Jeremiah 31:12. {Od 167.2}

Sila pjesme

Povijest pjesama u Bibliji puna je sugestija o upotrebi i prednostima glazbe i pjesme. Glazba se često izopačuje da služi namjerama zla, i ona tako postaje jedno od najzavodijivijih sredstava za kusanje. Međutim, pravilno upotrijebljena, ona je dragocjeni dar od Boga određen da uznese misli prema onome što je visoko i plemenito, da nadahne i uzdigne dušu. {Od 167.3}

Kao što su se djeca Izraelova, putujući pustinjom, hrabrila melodijama svetih pjesama, tako i Božja djeca danas, po Božjem nalogu, svoj kršćanski životni put treba da učine radosnim. Jedan od najboljih načina da se Božje riječi urežu u sjećanje je njihovo ponavljanje u pjesmi. Takva pjesma ima čudesnu moć. Ona ima silu da obuzda grubu i neotesanu prirodu; siiu da oživi misii i probudi suosjećanje, da potakne na složan rad i da odagna potištenost i zie slutnje, koje oduzimaju hrabrost i snagu. . {Od 167.4}

To je jedan od najuspješnijih načina da se duhovne istine utisnu u srce. Koliko se puta duša, suočena s opasnošću i gotova da se preda očajanju, sjeti neke Božje riječi — dugo zaboravljenog pripjeva pjesme iz djetinjstva i iskušenja gube svoju snagu, život dobiva novo značenje i novu svrhu, a hrabrost i radost prelaze i na druge duše! {Od 168.1}

Vrijednost pjesme kao odgojnog sredstva nikada se ne smije izgubiti iz vida. Neka se u domu pjevaju milozvuč­ne i čedne pjesme, i u njemu će biti manje prijekornih riječi a više veselja, nade i radosti. Neka se pjeva u školi, i učenici će se približiti Bogu, svojim učiteljima i jedni drugima. {Od 168.2}

U toku bogoslužja, pjesmom se isto tako obraćamo Bogu kao i molitvom. Mnoge pjesme su u stvari molitve. Ako naučimo dijete da to shvati, ono će više razmišljati o značenju riječi koje pjeva, i bit će osjetljivije na njihov utjecaj. {Od 168.3}

Dok nas naš Otkupitelj vodi prema pragu vječnosti, obasjanom Božjom slavom, mi možemo čuti riječi hvale i zahvaljivanja nebeskog zbora oko prijestolja; i kad se odjek anđeoske pjesme bude čuo u našim zemaljskim domovima, srca će biti privučena nebeskim pjevačima. Zajednica s Nebom počinje na Zemlji. Mi ovdje učimo osnovnu melodi­ju nebeskog slavopoja. {Od 168.4}

TAJNE BIBLIJE

,,Možeš ii tajne Božje dokučiti?“ Job 13, 7.

 

Nijedan ograničeni um ne može potpuno shvatiti karakter ili djela Beskonačnoga. Mi ne možemo istraživa­njem spoznati Boga. To sveto Biče mora ostati obavljeno tajnom kako za najjači i najobrazovaniji um tako i za najslabiji i najneukiji. Aii, iako je „oblak i mrak okolo njega, pravednost i pravda temelji su prijestolja njegovoga”. Psalm 97:2* Mi smo sposobni da shvatimo njegovo postupanje prema nama toliko da možemo prepoznati njegovu beskrajnu milost sjedinjenu s neograničenom silom. Njegove namjere možemo razumjeti toliko koliko smo sposobni da shvatimo; a za ono što je više od toga, moramo imati povjerenja u ruku koja je svemoćna, u srce koje je puno Ijubavi. {Od 169.1}

Božja riječ, kao i karakter njenog Autora, sadrži tajne koje ograničena bića nikada neće moći potpuno shvatiti. Ali, Bog je u Pismima dao dovoljno dokaza o njihovom božanskom autoritetu. Njegovo postojanje, njegov karakter, istinitost njegove Riječi, potvrđeni su svjedočanstvima koja se obraćaju našem razumu; a tih svjedočanstava ima mnogo. Istina, On nije uklonio mogućnost za sumnju; vjera mora počivati na jasnom dokazu, a ne na logičnom tumačenju; oni koji žele da sumnjaju, imaju priliku; ali oni koji čeznu da upoznaju istinu, naći će dovoljno osnova za vjerovanje. {Od 169.2}

Mi nemamo nikakvog razloga da sumnjamo u Božju riječ zato što ne možemo razumjeti tajne njegove provid­nosti. I u svijetu prirode smo stalno okruženi čudesima koja nadmašuju našu moć shvaćanja. Zar da se onda čudimo što u duhovnom svijetu nalazimo tajne koje ne možemo dokučiti? Teškoću stvara jedino slabost i skučenost ljud­skog uma. {Od 170.1}

Tajne Biblije nikako nisu dokaz protiv nje, već su najjače svjedočanstvo njezinog božanskog nadahnuća. Kad bi Biblija sadržavala samo one izvještaje o Bogu koje možemo shvatiti; kad bi njegovu veličinu i veličanstvo ograničeni umovi mogli dokučiti, tada Biblija ne bi, kao sada, pružala nepogrešive dokaze božanstvenosti. Uzvišenost njenih tema treba da nas nadahne vjerom da je ona Božja riječ. {Od 170.2}

Biblija otkriva istinu tako jednostavno i tako je prilagođava potrebama i težnjama ljudskog srca da zapanjuje i ushićuje i najobrazovanije umove, dok jednostavnima i nenaučenima čini put života jasnim. ,,l nevješti neće na njemu zaiutati.” Isaiah 35:8 Nijedno dijete ne mora pogriješiti put. Nijedan uzdrhtali tražilac ne mora pretrpjeti neuspjeh u nastojanju da hodi po čistom i svetom vidjelu. Međutim, i najjednostavnije izrečene istine odnose se na uzvišene i dalekosežne teme koje beskrajno nadmašuju moć ljudskog shvaćanja — na tajne koje kriju njegovu slavu, na tajne pred kojima zastaje um u svome istraživanju dok iskrenog tražioca istine ispunjavaju strahopoštova­njem i vjerom. Sto više istražujemo Bibliju, to je dublje naše uvjerenje da je to riječ živoga Boga, i ljudski se um klanja veličanstvenosti božanskog otkrivenja. {Od 170.3}

Bog hoće da se iskrenom tražiocu sve više otkrivaju istine njegove Riječi, lako je „ono što je tajno Gospoda, Boga našega”, „ono što je objavljeno je naše i sinova naših dovijeka”. Deuteronomy 29:29 Misao da se stanoviti dijelovi Biblije ne mogu razumjeti dovela je do zanemariva­nja nekih njenih najvažnijih istina. Treba naglasiti i vrlo često ponavljati činjenicu da tajne Biblije nisu tajne zato što Bog pokušava da sakrije istinu, već zato što nas naša slabost iii neznanje čini nesposobnima da je shvatimo ili prihvatimo. Ograničenje nije u njegovoj namjeri, već u našoj sposobnosti. Bog žeii da upravo iz onih dijelova Pisma koje često zaobilazimo smatrajući ih nerazumljivima, shvatimo onoliko koliko je naš um sposoban da primi. „Sve je Pismo od Boga dano” da mi možemo biti savršeno pripremljeni „za svako dobro djelo”. 2 Timothy 3:16, 17. {Od 170.4}

Nemoguće je ljudskom umu da iscrpi čak i jednu jedinu biblijsku istinu ili obećanje. Jedan vidi slavu s jednog gledišta, a drugi s drugog: ipak mi možemo vidjeti samo svjetlucanje. Puni sjaj izmiče našem pogledu. {Od 171.1}

Kad razmišljamo o velikim temama Božje riječi, mi gledamo u studenac koji se pod našim pogledom širi i produbljuje. Njegova širina i dubina nadmašuju naše zna­nje. Dok gledamo, pogled se širi, i pred nama se prostire bezgranično more, more bez obala. {Od 171.2}

Takvo proučavanje ima životvornu silu. Um i srce dobivaju novu snagu, novi život. {Od 171.3}

Ovo iskustvo je najveći dokaz božanskog porijekla Biblije Mi prihvaćamo Božju riječ kao hranu duše na isti način kao što prihvaćamo kruh kao hranu tijela. Kruh podmiruje potrebe naše prirode; mi znamo na osnovu iskustva da od njega nastaju krv, kosti i mozak. Primijenimo isto mjerilo i na Bibliju; kad njezina načela stvarno postanu elementi karaktera, kakve su posljedice? Kakve se promjene događaju u životu? „Staro prođe, gle, sve novo postade.” 2 Corinthians 5:17. Njenom silom su ljudi i žene raskinuli lance grešnih navika. Odbacili su sebičnost. Nepristojan je postao uljudan, pijanac trezven, a raskalašen neporočan. Duše koje su bile slične Sotoni, preobrazile su se u Božje obličje. Ova je promjena sama po sebi čudo nad čudima. Promjena nastala Riječju jedna je od najdubljih tajni Riječi. Mi je ne možemo shvatiti; možemo samo vjerovati, kao što je objavljeno u Pismu, da je to „Krist u vama, nada slave”. Colossians 1:27. {Od 171.4}

Poznavanje ove tajne je ključ za svaku drugu. Ono otvara duši riznice svemira, mogućnosti neograničenog razvitka. {Od 172.1}

Ovaj razvitak se postiže kad nam se Božji karakter sve više otkriva — slavom i tajnom pisane Riječi. Kad bismo mogli steći savršeno znanje o Bogu i njegovoj Riječi, tada više ne bismo mogli otkrivati nove istine, sticati veća znanja niti bismo se mogli dalje razvijati. Bog više ne bi bio vrhovno Biće, a čovjek bi prestao da napreduje. Hvala Bogu što nije tako. Budući da je Bog beskrajan i da su u njemu sve riznice mudrosti, mi ćemo cijelu vječnost moći stalno istraživati, stalno učiti, a opet nikada iscrpiti bogatstva njegove mudrosti, njegove dobrote, ili njegove sile. {Od 172.2}

HISTORIJA I PROROŠTVO

 

,,Tko je to od starine kazao?… Nisam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga. “ Izaija 45, 21.

Biblija je najstarija i najpotpunija povijest koju ljudi imaju. Ona je čista potekla iz izvora vječne istine, i božanska je ruka kroz vijekove čuvala njezinu neukaljanost. Ona rasvjetljava daleku prošlost, u koju su ljudi istraživa­njem uzalud pokušavali prodrijeti. Jedino u Božjoj riječi gledamo silu koja je položila temelje Zemlji i razastrla nebesa. Jedino ovdje nalazimo vjerodostojan izvještaj o porijeklu naroda. Jedino je ovdje data povijest našeg roda neoskvrnjena ljudskom ohološću ili predrasudama. {Od 173.1}

U analima ljudske povijesti uspon naroda, podizanje i padanje carstava, na izgled ovise o volji i junaštvu ijudi. izgleda kao da je razvitak događaja u velikoj mjeri određen njihovom snagom, ambicijom ili hirovima. Ali, u Božjoj je Riječi zavjesa povučena u stranu, i mi gledamo, iza, iznad, i u svim igrama i protuigrama ljudskih interesa, sila i strasti, oruđa Svemilostivoga koja tiho i strpljivo ostvaruju namjere njegove volje. {Od 173.2}

Biblija otkriva pravu filozofiju povijesti. U ovim riječi­ma nenadmašne ljepote i nježnosti koje je apostol Pavao izgovorio pred atenskim mudracima, izražena je božanska namjera pri stvaranju i raspoređivanju rasa i naroda: „Učinio je da od jedne krvi sav rod čovječji živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja: da traže Gospoda, ne bi ii ga barem opipali i našli.“ Acts 17:26, 27. Bog je objavio da tko god želi može doći ,,u sveze zavjetne”. Ezekiel 20:37. Pri stvaranju njegova je namjera bila da Zemlja bude nastanjena bićima čije će postojanje biti na blagoslov njima samima i njihovim bližnjima, i na čast njihovom Stvoritelju. Svi koji to žele mogu postupati u skladu s ovom namjerom. O njima je rečeno: „Narod koji sazdani sebi, pripovijeda! će hvalu moju.” Isaiah 43:21. {Od 173.3}

U svom Zakonu Bog je otkrio načela koja su temelj svakog pravog uspjeha i naroda i pojedinaca. „Jer je to mudrost vaša i razum vaš!” — rekao je Mojsije Izraelcima o Božjem zakonu. „Jer nije prazna riječ da za nju ne marite, nego je život vaš.” Deuteronomy 4:6; 32:47. Blagoslovi koji su na ovaj način zajamčeni Izraelu, zajamčeni su pod istim uvjetima i u istoj mjeri svakom narodu i svakom pojedincu pod cijelim nebom. {Od 174.1}

Svaki je zemaljski vladar od Neba primio moć koju ima; i njegov uspjeh ovisi o tome kako se siuži vlašću koja mu je tako povjerena. Svakome je upućena riječ božanskog Stražara: „Opasah te, premda me ne znaš.” Isaiah 45:5. I svakome su riječi, izgovorene nekada Nebukadnezaru, životna pouka: „Oprosti se grijeha svojih pravdom i beza­konja svojih milošću prema nevoljnima, eda bi ti se produljio mir.” Daniel 4:27. {Od 174.2}

Razumjeti ovo — razumjeti da „pravda podiže narod”, da se „pravdom utvrđuje prijestolje” i da se „milošću podupire” (Proverbs 14:34; 16:12; Proverbs 20:28); prepoznati primjenu ovih načela u pokazivanju njegove moći koja „smeće careve i postavlja careve” (Daniel 2:21) — znači shvatiti filozofiju historije. {Od 175.1}

Jedino je u Božjoj riječi to jasno predstavljeno. Tu je pokazano da snaga naroda, kao i pojedinaca, nije u prilikama ili mogućnostima koje ih na izgled čine nepobjedi­vima; ona nije ni u njihovoj hvalisavoj veličini. Ona se mjeri vjernošću kojom ispunjavaju Božju namjeru. {Od 175.2}

Prikaz te istine nalazi se u povijesti starog Babilona. Kralju Nebukadnezaru je pravi ciij državne uprave bio simbolički predstavljen velikim drvetom, čija visina doseže „do neba, i viđaše se do kraja sve zemlje. Lišće mu bješe lijepo i rod obilan, i na njemu bješe hrane svemu“, pod njegovom sjenkom počivalo je zvijerje poljsko, među njego­vim granama nalazile su svoj stan ptice nebeske (Daniel 4:11, 12). Ova slika pokazuje karakter vlade koja ispunjava Božju namjeru — vlade koja štiti i izgrađuje naciju. {Od 175.3}

Bog je uzdigao Babilon da ispuni ovu namjeru. Uspjesi su pratili taj narod sve dok nije dostigao vrhunac bogatstva i moći, kojemu se nakon njega nitko nije približio vrhunac prikladno predstavljen u Pismu nadahnutim simbolom, „zlatnom glavom”. Daniel 2:38. {Od 175.4}

Ali kralj je propustio da prizna silu koja ga je uzvisila. U oholosti svoga srca Nebukadnezar je rekao: „Nije li to Babilon veliki što ga ja sazidah jakom silom svojom da je stolica carska i slava veličanstvu mojemu?” Daniel 4:30. {Od 175.5}

. Umjesto da bude zaštitnik ljudi, Babilon je postao ohol i okrutan tlačitelj. Opisujući okrutnost i lakomost vladara u Izraelu, nadahnuta Riječ otkriva tajnu pada Babilona i mnogih drugih kraSjevstava od početka svijeta: „Pretilinu jedete i vunom se odijevate, koljete tovno, stada ne pasete. Slabih ne krijepite, i bolesne ne liječite, ranjene ne zavijate, odagnane ne dovodite natrag, izgubljene ne tražite, nego silom i žestinom gospodarite nad njima.” Ezekiel 34:3, 4. {Od 176.1}

Vladaru Babilona izrečena je osuda božanskog Stra­ža ra: O kralju, „tebi se govori… carstvo se uze od tebe”. Daniel 4:31. {Od 176.2}

„Siđi i sjedi u prah, djevojko,

Kćeri babilonska;

Sjedi na zemlju, nema prijestolja.. .

Sjedi mučeći,

I uđi u tamu, kćeri kaldejska;

Jer se nećeš više zvati gospođa carstvima.” {Od 176.3}

Isaiah 47:1-5.

,,0 ti, što stanuješ kraj vode velike

I imaš mnogo blaga!{Od 176.4}

Dođe kraj tvoj i svršetak lakomstvu tvojemu.”

Jeremiah 51:13

,,l Babilon, ures carstvima{Od 176.5}

I dika slavi kaldejskoj,

Bit će kao Sodoma i Gomora kad ih Bog zatra.”{Od 176.6}

Isaiah 13,19.

„I načinit ću od njega stan ćukovima i jezera vodena, i omest ću ga metiom pogibli, govori Gospod nad vojska­ma.” Isaiah 14, 23.

Svakom narodu koji se pojavio na poprištu događaja bilo je dopušteno da zauzme svoje mjesto na Zemlji da bi se moglo vidjeti hoće li ispuniti namjeru „Stražara i Sveca”*. Proroštvo je najavilo uspon i pad velikih svjetskih carstava — Babilona, Medo-Perzije, Grčke i Rima. Sa svakim od njih, kao i s narodima čija je moć bila manja, povijest se ponavljala. Svako je carstvo prošlo kroz razdo­blje probe, svako je iznevjerilo, slava mu je izblijedjela, moć iščezla, a njegovo je mjesto zauzelo drugo. {Od 176.7}

lako su narodi odbacivali Božja načela, i tim odbaci­vanjem izazivali svoju vlastitu propast, ipak je bilo očito da se božanska svemoćna namjera ispunjavala u svim njiho­vim pokretima. {Od 177.1}

Ova je pouka pružena divnim simboličkim prikazom datim proroku Ezekijeiu za vrijeme njegovog izgnanstva u zemlji Kaldejaca. Viđenje je date u trenutku kad je Ezekijei bio satrven žalosnim sjećanjima i teškim slutnjama, Zemlja njegovih otaca bila je opustošena, Jeruzalem bez stanovni­ka, sam prorok bio je stranac u zemlji u kojoj su vladati častoljublje i okr utnost. Dok je na sve strane gledao tiraniju i zlo, njegovu je dušu obuzimala žalost, i on je tužio i danju i noću. Ali simboli koji su mu bili pokazani otkrili su silu višu od sile zemaljskih vladara. {Od 177.2}

Na obalama rijeke Kebara Ezekije! je ugledao vihor koji je na izgled dolazio sa sjevera, „velik oblak i oganj koji se razgorijevaše, i oko njega svjetlost, a isred ognja kao jaka svjetlost¹¹. Četiri bića pokretala su točkove koji su se međusobno ukrštali. Visoko iznad svega toga „bijaše kao prijestolje, po viđenju kao kamen safir, i na prijestolju bijaše po obličju kac čovjek”. ,,A viđaše se u kerubima kao ruka čovječja pod krilima.” Ezekiel 1:4, 26; 10:8. Točkovi su bili tako komplicirano raspoređeni da je to na prvi pogled ličilo na zbrku; ali su se kretali u savršenom skladu. Nebeska bića, održavana i vođena rukom ispod krila kerubima, pokretala su točkove; iznad njih, na safirnom prijestolju, bio je Vječni; a oko prijestolja duga, znak božanske milosti. {Od 177.3}

Kao što se komplicirani mehanizam točkova nalazio pod upravom ruke ispod krila kerubima, tako se i složena igra ljudskih događaja nalazi pod božanskom kontrolom. Usred sukoba i vreve naroda, Onaj koji sjedi iznad kerubi­ma još i sada upravlja poslovima ove Zemlje. {Od 178.1}

Povijest naroda koji su jedan za drugim zauzimali svoje određeno vrijeme i prostor, nesvjesno svjedočeći u prilog istine čiji smisao sami nisu shvaćali, govori i nama. Svakom narodu i svakom pojedincu danas Bog je odredio mjesto u svom velikom planu. Danas se ljudi i narodi mjere viskom u ruci Onoga koji ne čini pogreške. Svi oni svojim vlastitim izborom određuju svoju sudbinu, a Bog sve vodi iako da se ispunjavaju njegove namjere. {Od 178.2}

Povijest koju je veliki JA SAM zacrtao u svojoj Riječi, sjedinjujući kariku za karikom u proročki lanac, od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti, govori nam gdje smo danas u hodu vijekova, i što se može očekivati u vremenu koje će doći. Sve što je proroštvo objavilo da će se zbiti sve do naših dana, zabilježeno je na stranicama povijesti, i mi možemo biti sigurni da će se po svom redu ispuniti i sve ono što još treba da se zbude. {Od 178.3}

Konačna propast svih zemaljskih carstava jasno je prorečena u Riječi istine. U proročanstvu objavljenom kad je Božja osuda bila izrečena posljednjem kralju Izraela, data je vijest: {Od 179.1}

„Ovako govori Gospod Gospod: Skini mitru i odloži krunu! … Tko se uzvisio, bit će ponižen, i tko se ponizio, treba da bude uzdignut. Ja ću krunu obarati, obarati, obarati i neće je više biti, dok ne dođe Onaj čija treba da bude; i njemu ću je dati.“ Ezekiel 21:26, 27. {Od 179.2}

Kruna uzeta od Izraela prelazila je redom kraljevstvi­ma Babilona, Medo-Perzije, Grčke i Rima. Bog kaže: ,,! neće je više biti, dok ne dođe Onaj čija treba da bude; i njemu ću je dati.” {Od 179.3}

Ovo je vrijeme blizu. Danas znaci vremena najavljuju da stojimo na pragu velikih i svečanih događaja. Sve u našem svijetu je uzburkano. Pred našim očima se ispunjava Spasiteljeve proročanstvo o događajima koji prethode njegovu dolasku: „Čut ćete ratove i glasove o ratovima … Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo; i bit će gladi i pomori, i Zemlja će se tresti po svijetu.” Matthew 24:6, 7. {Od 179.4}

Sadašnje vrijeme posebno je značajno za sve žive. Vladari i državnici, ljudi koji zauzimaju povjerljive položaje i

imaju autoritet, misaoni pripadnici svih društvenih slojeva, upravili su svoju pažnju na događaje koji se odigravaju oko njih. Oni prate napete i nemirne međunarodne odnose. Promatraju sve snažniju aktivnost svih zemaljskih elemena­ta, i shvaćaju da će se nešto veliko i odlučno uskoro dogoditi — da se svijet nalazi na pragu strahovite krize. {Od 179.5}

Anđeli sada zadržavaju vjetrove sukoba da ne pušu dok svijet ne bude upozoren na sudbinu koja mu prijeti; ali oluja se priprema, gotova da opustoši Zemlju; i kad Gospod bude zapovjedio svojim anđelima da odriješe vjetrove, izbit će takav sukob da ga nijedno pero neće moći opisati. {Od 179.6}

Biblija, i samo Biblija pravilno opisuje ove događaje. U njoj su otkriveni veliki završni prizori povijesti našeg svijeta, događaji u čijoj se sjenci već nalazimo; od tutnjave njihovog približavanja Zemlja dršće, i ljudska se srca ispunjavaju strahom. {Od 180.1}

„Gle, Gospod će isprazniti Zemlju i opustiti je! Prevrnut će je i rasijat će stanovnike njezine … Jer prestupiše zakone, izmijeniše uredbe, raskidoše zavjet vječni. Zato će prokletstvo proždrijeti Zemlju, i zatrt će se stanovnici njezini… Prestat će veselje uz bubnje, nestat će graje onih koji se vesele, prestat će veselje uz gusle.” Isaiah 24:1-18. {Od 180.2}

„Jaoh dana! Jer je blizu dan Gospodnji, i doći će kao pogibao od Svemogućega . . . Sjeme istruhnu pod grudama svojim, puste su žitnice, razvaljene spreme, jer posahnu žito. Kako uzdiše stoka! Kako su se smela goveda! Jer nemaju paše; i ovce ginu.” „Loza posahnu i smokva uvenu; šipak i palma i jabuka i sva drveta poljska posahnuše, jer nesta radosti između sinova ljudskih.” Joel 1:15-18, 12. {Od 180.3}

„Boli me u srcu … ne mogu mučati; jer glas trubni čuješ, dušo moja, viku ubojnu. Pogibao na pogibao oglašuje se; jer se pustoši sva Zemlja.” {Od 180.4}

„Pogledah na Zemlju, a gle, bez obličja je i pusta; i na nebo, a svjetlosti njegove nema. Pogledah na gore, a gle, tresu se i svi humovi drmaju se. Pogledah, a gle, nema čovjeka, i sve ptice nebeske odletjele. Pogledah, a gle, Karmel je pustinja, i svi gradovi njegovi oboreni.” Jeremiah 4:19, 20, 23-26. {Od 181.1}

„Jaoh! Jer je velik ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se izbaviti iz nje.” Jeremiah 30:7. {Od 181.2}

„Hajde, narode moj, uđi u klijeti svoje, i zaključaj vrata svoja za sobom, prikrij se za čas, dokle prođe gnjev.” Isaiah 26:20. {Od 181.3}

„Jer si Ti, Gospode, pouzdanje moje.

Višnjega si izabrao sebi za utočište.

Neće te zlo zadesiti,

I udarac neće dosegnuti do kolibe tvoje.” {Od 181.4}

Psalm 91:9, 10.

„Bog nad bogovima, Gospod, govori,

I doziva Zemlju od istoka sunčanoga

Do zapada.

Sa Siona, koji je vrh krasote, javlja se Bog.

Ide Bog naš, i ne šuti.“

„Doziva nebo ozgo i Zemlju,

Da sudi narodu svojemu .. .

I nebesa oglasiše pravdu njegovu,

Jer je taj sudija Bog.“ {Od 181.5}

Psalm 50:1-3; 50:4-6

„Kćeri Sionska … ondje će te iskupiti Gospod iz ruku neprijatelja tvojih. A sada se sabraše na te mnogi narodi govoreći: da se oskvrni, i da se oči naše nagledaju Siona, Ali ne znaju misli Gospodnjih, niti razumiju namjere njegove.” „Jer te zvaše otjeranom: Sionom, kojega nitko ne traži.” „Jer ću te iscijeliti, i rane ću ti izliječiti, govori Gospod.” „Ja ću povratiti iz ropstva šatore Jakovljeve, i smilovat ću se na stanove njegove.” Micah 4:10-12; Jeremiah 30:17, 18. {Od 181.6}

,,l reći će se u ono vrijeme: Gle, ovo je Bog naš,

Njega čekasmo, i spasit će nas;

Ovo je Gospod, njega čekasmo;

Radovat ćemo se i veselit ćemo se za spasenje njegovo.” {Od 182.1}

„Uništit će smrt zauvijek .. . ! sramotu naroda svojega ukinut će sa sve Zemlje; jer Gospod reče.“ Isaiah 25:9, 8.. {Od 182.1}

„Pogledaj na Sion, grad praznika naših; oči tvoje neka vide Jeruzalem, mirni stan, šator, koji se neće odnijeti… Jer je Gospod naš sudija, Gospod je koji nam postavlja zakone, Gospod je car naš.“ Isaiah 33:20-22. {Od 182.3}

„Nego će po pravdi suditi siromasima, i po pravici ukoravati krotke u zemlji.” Isaiah 11:4. {Od 182.4}

Tada će se ispuniti Božja namjera; načela njegovog kraljevstva poštovat će svi koji žive pod Suncem.

,,Neće se više čuti nasilje u tvojoj zemlji,

Ni pustošenje ni potiranje na međama tvojim; {Od 182.5}

Nego ćeš zvati zidove svoje spasenjem I vrata svoja hvalom.”

„Pravdom ćeš se utvrditi,

Daleko ćeš biti od nasilja,{Od 182.6}

Te se nećeš bojati,

I od strahote, jer ti se neće približiti.” {Od 182.7}

Isaiah 60:18; 54:14.

Proroci kojima su ovi veliki prizori bili otkriveni, čeznuli su da razumiju njihovo značenje. Oni su „istraživali i ispitivali… na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh — koji bijaše u njima. . . Bijaše im objavljeno da nisu za same sebe, nego za vas iznijeli ono što su vama sada … objavili… i u što anđeli žele zaroniti.” 1 Peter 1:10-12. {Od 183.1}

Za nas koji stojimo na samome pragu njihovog ispunjenja, kako duboki značaj imaju, kako živi interes pobuđuju, ovi opisi onoga što će doći — opisi događaja koje su Božja djeca očekivala, na koje su pazila, za kojima su čeznula i za koje su se molila od kako su naši praroditelji napustili Edenski vrt! {Od 183.2}

U ovo vrijeme, prije velike konačne krize, kao i prije prvog uništenja svijeta, ljudi su zaneseni uživanjima i željama tijela. Zaokupljeni vidljivim i prolaznim, izgubili su iz vida nevidljivo i vječno. Za ono što se troši upotrebom, žrtvovali su nepropadljiva blaga. Njihov um treba da se uzdigne, njihov pogled na život proširi. Oni se moraju probuditi iz mrtvila svjetovnih snova. {Od 183.3}

Od uzdizanja i propadanja naroda, što je tako jasno prikazano na stranicama Svetoga pisma, treba da nauče kako je bezvrijedna slava, ako je samo vanjska i svje­tovna. Babilon, sa svom svojom moći i sjajem, kakve svijet od tada nije vidio — moći i sjajem koji su ljudi­ma toga vremena izgledali tako stabilni i trajni — kako je nestao bez traga! Propao je „kao cvijet travni“! Tako propada sve što nije utemeljeno na Bogu. Neprolazno može biti samo ono što je u skladu s njegovim namjerama i što je izraz njegovog karaktera. Njegova načela su jedino što je u ovom svijetu trajno. {Od 183.4}

Te velike istine treba da nauče i stari i mladi. Mi moramo proučavati ostvarivanje Božje namjere u povijesti naroda i u otkrivenju budućih događaja, da bismo mogli procijeniti pravu vrijednost onoga što se može i onoga što se ne može vidjeti; da bismo mogli shvatiti što je pravi cilj života; da bismo, gledajući prolazno u svjetlosti vječnoga, mogli prolazno iskoristiti na najbolji i najplemenitiji način. I tako, učeći ovdje načela njegova kraljevstva i postajući njegovi podanici i građani, mi se možemo pripremiti da prilikom njegovog dolaska s njime uđemo u njegov posjed. {Od 184.1}

Taj dan je pred vratima. Za pouke koje treba naučiti, za posao koji treba obaviti, za preobražaj karaktera koji treba postići, vrijeme koje je preostalo veoma je kratko.  {Od 184.2}

„Gle, dom Izraelov govori: utvara koju taj vidi, do nje ima mnogo vremena, i za daleko vrijeme taj prorokuje. Zato im reci: ovako veli Gospod Gospod: neće se više odgađati nijedna moja riječ; riječ koju rečem zbit će se, govori Gospod Gospod.” Ezekiel 12:27, 28. {Od 184.3}

BIBLIJSKA NASTAVA I PROUČAVANJE BIBLIJE

 

,,Ako . . uhom svojim oslušneš mudrost.. . i tragaš za njom kao za skrivenim bi agom.”

Priče Salamunove 2,2.4.

U djetinjstvu, u mladosti i u zreloj dobi, Isus je proučavao Pisma. Kao dijete, On je svakodnevno na krilu svoje majke učio iz proročkih svitaka. U mladosti, rano jutro večernji sumrak često su ga zaticali samoga na padini brežuljka ili među drvećem u šumi kako provodi tihe trenutke u molitvi i proučavanju Božje riječi. U toku njegove službe, njegovo je duboko poznavanje Pisama svjedočilo da ih je marljivo proučavao. A budući da je stjecao znanje kao što ga i mi stječemo, njegova divna sila, i duševna i duhovna, svjedočanstvo je o vrijednosti Biblije kao odgoj­nog sredstva. {Od 185.1}

Dajući svoju Riječ, naš nebeski Otac nije zaboravio djecu. Gdje se u svemu što su ljudi napisali može naći nešto što tako djeluje na srce, nešto što tako budi pažnju mališana kao što su to priče iz Biblije? {Od 185.2}

Ovim jednostavnim pričama mogu se razjasniti velika načela Božjeg zakona. Tako, ilustracijama koje su najbolje prilagođene dječjem shvaćanju, roditelji i učitelji mogu veoma rano početi da ispunjavaju Gospodnji nalog koji se odnosi na njegove uredbe: ,,l često ih napominji sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.” Deuteronomy 6:7. {Od 185.3}

Upotreba slikovitih objašnjenja, školskih ploča, geo­grafskih karata, i slika, pomaže da se objasne ove pouke i da se one urežu u sjećanje. Roditelji i nastavnici se moraju stalno truditi da usavrše svoje metode. U biblijskoj nastavi treba primijeniti naše najvrednije misli, naše najbolje meto­de i uložiti naše najozbiljnije napore. {Od 186.1}

Buđenje i jačanje Ijubavi prema proučavanju Biblije veoma ovisi o korištenju trenutaka bogoslužja. Trenuci jutarnjeg i večernjeg bogoslužja trebali bi biti najdraži i najkorisniji trenuci dana. Mora se shvatiti da se u tim trenucima ne smijemo baviti mučnim i neprijatnim mislima; da se roditelji i djeca sakupljaju da susretnu Isusa i da u svoj dom pozovu svete anđele. Neka bogoslužja budu kratka i puna života, prilagođena potrebama, i neka u njima ponekad bude promjena. Neka svi sudjeluju u čitanju Biblije, neka uče i često ponavljaju Božji zakon. Djeca će biti mnogo pažljivija ako im se ponekad dopusti da sama izaberu štivo. Postavljajte im pitanja o štivu, i dopustite im da i ona pitaju. Upotrijebite ilustracije koje će pomoći da se objasni značenje teksta. Ako se bogoslužje time ne bi suviše produžilo, neka i mališani sudjeluju u molitvi, neka pjevaju, pa makar samo jednu strofu. {Od 186.2}

Da bi ovakvo bogoslužje bilo ono što treba da bude, treba obratiti pažnju na pripremu. Roditelji treba da svakog dana odvajaju vrijeme da sa svojom djecom proučavaju Bibliju. Nema sumnje, morat ćemo uložiti napor, planirati i žrtvovati se da to postignemo; ali će trud biti bogato nagrađen. {Od 186.3}

Bog zapovijeda roditeljima da njegove uredbe čuvaju u svom srcu da bi bili spremni da ih prenesu drugima. On kaže: ,,l neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji sinovima svojim.” Deuteronomy 6:6, 7. Da bismo svoju djecu zainteresirali za Bibliju, mi sami moramo biti za nju zainteresirani. Da bismo u njima probudili Ijubav prema proučavanju Biblije, mi to sami moramo voljeti. Naše će poučavanje utjecati na djecu samo onoliko koliko smo ga poduprli svojim vlastitim primjerom i duhom {Od 187.1}

Bog je pozvao Abrahama da bude učitelj njegove Riječi, On ga je izabrao da bude otac velikog naroda, zato što je vidio da će Abraham svoju djecg i svoje ukućane naučiti načelima Božjeg zakona. Ono što je davalo silu Abrahamovom podučavanju bio je utjecaj njegovog vlastitog života. Njegovo veliko gospodarstvo imalo je više od tisuću duša, mnogi od njih su bili glave obitelji, a bilo je i dosta novoobraćenika iz neznaboštva. Takvo je gospodarstvo zahtijevalo čvrstu ruku na kormilu. Tu slabe, kolebljive metode ne bi koristile. Bog je rekao o Abrahamu: „Jer ja znam aa će zapovjediti svojoj djeci i svojim ukućanima nakon sebe!” Genesis 18:19.* Ipak, on je svoju vlast primjenjivao s takvom mudrošću i nježnošću da je zadobi­vao srca. Ovo je svjedočanstvo božanskog Promatrača: ,,l oni će se držati putova Gospodnjih i činiti sud i pravdu!” Genesis 18:19.* Abrahamov utjecaj širio se i izvan njego­vog doma. Gdje god je podizao svoj šator, pored njega je podizao i oltar za žrtve i bogoslužje. Kad bi šator bio uklonjen, oltar bi ostao; mnogi kananski nomadi, koji su svoje znanje o Bogu stekli na osnovu života Abrahama, njegovog sluge, zaustavili bi se kod oltara da prinesu žrtvu Gospodu. {Od 187.2}

• danas podučavanje Božje riječi ne bi bilo ništa manje djelotvorno kad bi našlo vjernog odraza u životu učitelja. {Od 187.3}

Nije dovoljno znati što su drugi mislili ili čuli o Bibliji. Svatko će na sudu morati za sebe položiti račun Bogu, i zato svaki sada mora sam naučiti što je istina. Ali, da bi proučavanje bilo djelotvorno, mora se probuditi pažnja učenika. Ovo posebno ne smiju izgubiti iz vida oni koji se moraju baviti djecom i omladinom, veoma različitom po sklonostima, odgoju i načinu mišljenja. Podučavajući djecu Bibliji, mnogo možemo postići ako promatramo njihove sklonosti, ono za što su zainteresirani, i privlačimo njihovu pažnju onim što Biblija o tome kaže. Onaj koji nas je stvorio s različitim sklonostima, u svojoj je Riječi pripremio za svakoga ponešto. Kad učenici vide da se biblijske pouke odnose i na njihov vlastiti život, podučite ih da prihvate Bibliju kao savjetnika. {Od 188.1}

Pomozite im također da cijene njezinu prekrasnu ljepotu. Mnoge knjige bez ikakve stvarne vrijednosti, knjige uzbudljiva i nezdrava sadržaja, preporučuju se za upotrebu ili u najmanju ruku dopuštaju zbog svoje navodne književne vrijednosti. Zašto bismo upućivali svoju djecu da piju s tih zagađenih potoka kad mogu imati slobodan pristup čistom izvoru Božje riječi? Bogatstvo, snaga i dubina biblijske misli su neiscrpivi. Ohrabrite i djecu i mlade da istražuju njezine riznice misli i izraza. {Od 188.2}

Dok ljepota ovih dragocjenih istina bude privlačila njihove misli, njihova će srca doći u doticaj sa silom koja će ih omekšati i osvojiti. Oni će biti privučeni Onome koji im se na taj način otkrio, i samo rijetki neće poželjeti da se bolje upoznaju s njegovim djelima i putevima. {Od 188.3}

One koji proučavaju Bibliju treba podučiti daje uzimaju u ruke sa željom da uče. Mi moramo istraživati njene stranice, ne zato da bismo dokazali svoje mišljenje, već da bismo doznali što Bog kaže. {Od 189.1}

Pravo poznavanje Biblije može se steći ^amo uz pomoć istoga Duha kojim je riječ bila data. Da bisr.,. stekli to znanje, moramo po njemu živjeti. Sve što Božja riječ zapovijeda, mi moramo poslušati. Sve što ona obećava, smijemo tražiti. Život koji ona propisuje, to je život kojim njezinom silom moramo živjeti. Jedino kad se Biblija na takav način drži, može se s uspjehom proučavati. {Od 189.2}

Proučavanje Biblije zahtijeva od nas najusrdniji napor i stalno razmišljanje. Kao što kopač traži u zemlji riznice zlata, tako ozbiljno i ustrajno moramo i mi tragati za blagom Božje riječi. {Od 189.3}

U svakodnevnom proučavanju, metoda redak po re­dak je često najkorisnija. Neka onaj koji proučava uzme jedan redak i usredotoči svoj um da pronađe što Bog u tom retku njemu govori, neka se zatim bavi tom mišlju dok je potpuno ne shvati. Ovakvo proučavanje jednog odsjeka, sve dok njegovo značenje ne postane jasno, mnogo je vrednije od čitanja mnogih poglavlja bez nekog određenog cilja i bez sticanja određenih pouka. {Od 189.4}

Jedan od osnovnih uzroka duševne nemoći i slabosti duha je nedovoljna usmjerenost prema vrijednim ciljevima. Mi se hvalimo širokom rasprostranjenošću literature; ali umnožavanje knjiga, čak i onih koje same po sebi nisu štetne, može postati pravo zlo. Izloženi strahovitoj poplavi tiskanog materijala, koja stalno teče iz štampe, stari i mladi stiču naviku da čitaju brzo i površno, a um gubi sposobnost da misli povezano i živo. Osim toga, veliki dio časopisa i knjiga koje, kao žabe u Egiptu, preplavljuju zemlju, nije samo otužan, prazan i štetan, već i poročan i ponižavajući. Njihov cilj nije da samo otruju i upropaste um već i da pokvare i unište dušu. Um, srce, koji su nemarni, besciljni, padaju kao lak plijen zla. Upravo na bolesnim, beživotnim organizmima rastu gljive. Upravo je besposlen um Sotonina radionica. Neka se um usmjerava prema visokim i svetim idealima, neka život dobije plemeniti cilj, smisao kojim će biti potpuno zaokupljen, i zlo će teško prodrijeti. {Od 189.5}

Neka se, zatim, mladi uče da veoma pažljivo prouča­vaju Božju riječ. Kad je duša prihvati, ona će se pokazati kao moćna prepreka iskušenju. Psalmista izjavljuje: ,,U srce svoje zatvorio sam riječ Tvoju, da Ti ne griješim.” „Riječima Tvojih usana čuvao sam se puteva nasilnika.” Psalm 119:11; 17:4. {Od 190.1}

Biblija sama sebe tumači. Pismo se mora uspoređivati s Pismom. Onaj koji proučava Bibliju, mora se naučiti da je promatra kao cjelinu, i da uoči međusobni odnos njezinih dijelova. On treba da se upozna s njezinom velikom središnjom temom, s Božjom prvobitnom namjerom sa svijetom, s nastankom velike borbe i s djelom spasenja. Treba da razumije prirodu dva načela koja se bore za prevlast, i da nauči da prati njihovo djelovanje u izvještaji­ma povijesti i proroštva sve do velikog završetka. Treba da vidi kako ova velika borba prožima svaki stupanj ljudskog iskustva; kako i on sam u svakom svom životnom djelu otkriva ili jednu ili drugu od ove dvije suprotne pobude; i kako, želio to ili ne, on čak i sada odlučuje na čijoj će se strani naći u ovom sukobu. {Od 190.2}

Svaki dio Biblije nastao je božanskim nadahnućem i služi na korist. Starom zavjetu treba posvetiti istu pažnju kao i Novome. Dok proučavamo Stari zavjet, pronaći ćemo žive izvore koji izbijaju tamo gdje nemarni čitalac vidi samo pustinju. {Od 191.1}

Knjiga Otkrivenja, povezana s knjigom Danijela, zahti­jeva posebno proučavanje. Neka svaki bogobojazni učitelj razmišlja kako će najjasnije shvatiti i objasniti evanđelje koje je Spasitelj sam došao da objavi svom sluzi Ivanu — „otkrivenje Isusa Krista, koje dade njemu Bog, da pokaže slugama svojim što će skoro biti”. Revelation 1:1. Prilikom proučavanja Otkrivenja nitko se ne treba obeshrabriti što su njegovi simboli na izgled tajanstveni. „Ako li kome od vas nedostaje premudrosti, neka ište u Boga koji daje svakome bez razlike i ne kori nikoga.” James 1:5. {Od 191.2}

„Blago onome koji čita i onima koji slušaju riječi proroštva, i drže što je napisano u njemu; jer je vrijeme blizu.” Revelation 1:3. {Od 191.3}

Kad se probudi prava Ijubav prema Bibliji, i kad onaj koji je proučava počne shvaćati kako je prostrano njeno polje i kako su dragocjena njena blaga, on će poželjeti da iskoristi svaku mogućnost da se upozna s Božjom riječi. Proučavanje Biblije neće biti ograničeno na neko posebno vrijeme ili mjesto. I to stalno proučavanje je jedno od najboljih sredstava za njegovanje Ijubavi prema Pismu. Neka Biblija bude stalno uz onoga koji je proučava. Kad imate priliku, čitajte i razmišljajte o onome što ste pročitali. Dok hodate ulicama, čekate na željezničkoj stanici, dok čekate nekoga, iskoristite priliku da izvučete nekoliko dragocjenih misli iz riznice istine. {Od 191.4}

Velike pokretačke sile duše su vjera, nada i Ijubav; i upravo njih budi proučavanje Biblije ako se ona pravilno proučava. Vanjska ljepota Biblije, ljepota zamisli i izražaja, samo je pozadina, ako tako možemo reći, za njeno pravo blago — ljepotu svetosti. U biblijskom izvještaju o ljudima koji su hodili s Bogom možemo nazrijeti odsjeve njegove slave. U Onome, koji je ,,sav Ijubak”, mi gledamo njega, koga sva ljepota Zemlje i neba samo blijedo odražava. ,,l kad ja budem podignut”, rekao je On, ,,sve ću privući k sebi.“ John 12:32. Kad proučavaoci Biblije gledaju Spasite­lja, tada se u duši budi tajanstvena sila vjere, obožavanja i Ijubavi. Stalno gledajući Kristov lik, gledalac postaje sve sličniji Onome koga obožava. Riječi apostola Pavla postaju jezik duše: „Jer sve držim za štetu prema prevažnome poznanju Krista Isusa Gospoda svojega… da poznam njega i silu uskrsnuća njegova i zajednicu njegovih muka.” Philippians 3:8-10. {Od 192.1}

Izvori nebeskog mira i radosti, koji su se otvorili u duši riječju Nadahnuća, postat će moćna rijeka utjecaja na blagoslov svima koji dođu u njenu blizinu. Neka današnja omladina, omladina koja raste s Biblijom u ruci, postane primalac i prenosilac njezine životodavne sile! Kakvi bi potoci blagoslova potekii tada u svijet — utjecaji, čiju moć da iscjeljuju i tješe mi jedva možemo shvatiti — rijeke žive vode, izvori „koji teku u život vječni”! {Od 192.2}

FIZIČKA KULTURA

 

„Ljubazni! Molim se Bogu da ti u svemu bude dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvoj oj duši dobro.”

3. Ivanova 2.

 

STUDIJ FIZIOLOGIJE

 

„Hvalim Te što sam divno sazdan.” Psalam 139,14.

Budući da um i duša dolaze do izražaja preko tijela, i duševna i duhovna snaga u velikoj mjeri ovise o tjelesnoj snazi i aktivnosti; što god potpomaže tjelesno zdravlje, potpomaže i razvijanje snažnog uma i uravnoteženog karaktera. Bez zdravlja nitko ne može tako jasno razumjeti ili tako potpuno ispuniti svoje obaveze prema samome sebi, prema svojim bližnjima, ili prema svome Stvoritelju. Zdra­vlje stoga treba isto tako savjesno čuvati kao i karakter. Poznavanje fiziologije i higijene treba da bude osnova svih odgojnih napora. {Od 195.1}

lako su činjenice iz oblasti fiziologije sada tako opće poznate, vlada zastrašujuća ravnodušnost prema načelima zdravlja. Čak i među onima koji znaju ta načela, rijetko ih tko sprovodi u djelo. Ljudi se povode za svojim sklonostima i nagonima tako slijepo kao da život više zavisi od slučaja nego od određenih i nepromjenjivih zakona. {Od 195.2}

Omladina, puna životne svježine i snage, nedovoljno shvaća vrijednost obilja energije kojom raspolaže. Blago dragocjenije od zlata, važnije za napredovanje od učenosti ili položaja ili bogatstva — kako se olako uzima! Kako se nepromišljeno rasipa! Koliki su ljudi, žrtvujući zdravlje u borbi za bogatstvo ili moć, skoro dostigli cilj svojih čežnji samo da pred njim bespomoćno padnu, dok su drugi, raspolažući nadmoćnijom tjelesnom izdržljivošču, dohvatili željenu nagradu! Kolike su ljude nezdrava stanja, u koja su zapali zbog zanemarivanja zdravstvenih zakona, navela na zle navike, na odbacivanje svake nade i za ovaj i za budući svijet! {Od 195.3}

Prilikom proučavanja fiziologije, učenicima treba pomoći da shvate vrijednost fizičke energije i kako se ona može tako sačuvati i razviti da u najvećoj mjeri doprinese uspjehu u velikoj borbi života. {Od 196.1}

Djecu treba rano podučavati, na jednostavan i lako shvatljiv način, osnovama fiziologije i higijene. To djelo mora otpočeti majka u domu, a škola ga mora savjesno nastaviti. Kako učenici postaju stariji, tako se i podučavanje na ovom području treba nastaviti sve dok oni ne budu osposobljeni da se brinu o domu u kojem žive. Oni moraju shvatiti važnost zaštite od bolesti čuvanjem životne snage svakog organa, a treba ih također naučiti kako da postupa­ju u slučaju uobičajenih bolesti i nesreća. Svaka škola mora da predaje fiziologiju i higijenu i da, koliko je to god moguće, bude opremljena sredstvima za prikazivanje struk­ture, namjene i njege tijela. {Od 196.2}

Postoje pitanja, vrlo rijetko obuhvaćena programom izučavanja fiziologije, koja bi trebalo razmotriti — pitanja koja su učeniku daleko važnija od mnogih tehničkih poje­dinosti, obično uključenih u nastavu tog predmeta. Os­novno je načelo cijelog odgoja na ovom području da omladinu treba naučiti da su prirodni zakoni Božji zakoni — isto tako stvarno božanski kao i propisi Dekaloga. Zakone koji upravljaju našim organizmom Bog je upisao u svaki živac, mišić, i vlakno tijela. Svako nemarno ili namjerno kršenje ovih zakona je grijeh protiv našeg Stvoritelja. {Od 196.3}

Kako je, prema tome, važno da se ovi zakoni temeljito upoznaju! Načelima higijene[6], primijenjenima u prehrani, tjelesnim vježbama, njegovanju djece, liječenju bolesnika i u mnogim drugim područjima, treba posvetiti mnogo više pažnje nego što se to obično čini. {Od 197.1}

Treba naglašavati utjecaj uma na tijelo isto tako kao i utjecaj tijela na um. Električna sila mozga, pojačana umnom aktivnošću, oživljava cijeli organizam i tako postaje dragocjena pomoć u odupiranju bolestima. To se mora jasno iznijeti. Važnost snage volje i samosavlađivanja, kako za čuvanje tako i za obnavljanje zdravlja; štetne pa čak i razorne posljedice gnjeva, nezadovoljstva, sebičnosti, poročnosti, i, s druge strane, divnu životodavnu silu koja se nalazi u dobrom raspoloženju, nesebičnosti, zahvalnosti — sve to također treba prikazati. {Od 197.2}

U Pismu se spominje jedna fiziološka istina — istina o kojoj trebamo razmisliti: „Srce veselo pomaže kao lijek.” Proverbs 17:22. {Od 197.3}

Bog kaže: „Zapovijedi moje neka hrane srce tvoje, jer će ti donijeti dug život, dobre godine i mir.” „Jer su život onima koji ih nalaze i zdravlje svemu tijelu njihovu.” „Ljubazne riječi”, kaže Pismo, nisu samo „slast duši” nego i „zdravlje kostima”. Proverbs 3:1, 2; 4,22; 18,24. {Od 197.4}

Omladina treba da razumije duboku istinu koju sadrži biblijska izjava da je u Bogu „izvor životu”. Psalm 36:9. On nije samo začetnik svega već je i život svemu što živi. Njegov je život koji primamo u sunčevoj svjetlosti, u čistom, svježem zraku, u hrani koja izgrađuje naše tijelo i održava našu snagu. Njegov je život kojim živimo, iz sata u sat, iz trenutka u trenutak. Ako nisu izopačeni grijehom, svi njegovi darovi donose život, zdravlje i radost. {Od 197.5}

„Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme” (Ecclesiastes 3:11); a prava ljepota će se osigurati ne kvarenjem Božjeg djela, već usklađivanjem sa zakonima Onoga koji je sve stvorio, i koji nalazi zadovoljstvo u njihovoj ljepoti i savršenstvu. {Od 198.1}

Kad proučavamo tjelesni sistem, trebamo obratiti pažnju na njegovu divnu prilagođenost potrebama, na skladno djelovanje i međusobnu ovisnost različitih organa. Kad se na taj način probudi zanimanje učenika i kad on uvidi važnost fizičke kulture, učitelj može mnogo doprinijeti da se osigura pravilno razvijanje i usvoje dobre navike. {Od 198.2}

Jedan od prvih ciljeva kome treba težiti je pravilno držanje, i pri sjedenju i pri stajanju. Bog je čovjeka načinio uspravnim, i On želi da čovjek stekne ne samo fizičke već i duševne i moralne blagoslove, otmjenost, dostojanstvo i sigurnost, hrabrost i samopouzdanje, čemu uspravno drža­nje veoma snažno doprinosi. Neka učitelj u tome pruži pouku i primjerom i uputama. Neka pokaže kakvo je pravilno držanje i neka uporno zahtijeva da ga učenici prihvate. {Od 198.3}

Po važnosti odmah poslije pravilnog držanja je disanje i njegovanje glasa. Onaj koji sjedi i stoji uspravno, obično i diše pravilnije nego drugi. Ali učitelj treba svojim učenicima da naglasi važnost dubokog disanja. Neka prikaže kako zdravo djelovanje disajnih organa, pomažući optok krvi, oživljava cijeli organizam, budi apetit, potpomaže probavu, izaziva zdrav i sladak san, i tako ne samo osvježava tijelo već ublažava i smiruje misli. Dok objašnjava važnost dubokog disanja, neka uporno zahtijeva da se tako i čini. Duboko disanje treba uvježbavati i truditi se da se ova navika učvrsti. {Od 198.4}

Uvježbavanje glasa ima važno mjesto u fizičkoj kulturi, budući da ono širi i jača pluća i tako sprečava bolest. Da bi se osiguralo besprijekorno izgovaranje pri čitanju i govoru, treba nastojati da trbušni mišići intenzivno sudjeluju u disanju i da disajni organi ne budu stiješnjeni. Napor treba prenijeti na trbušne mišiće a ne na mišiće grla. Tako se može spriječiti veliko zamaranje i teške bolesti grla i pluća. Veliku pažnju treba obratiti razgovijetnom izgovaranju riječi, mekanim i dobro oblikovanim glasovima i ne suviše brzom govoru. To će ne samo doprinijeti zdravlju već će i učenikov rad učiniti mnogo prijatnijim i uspješnijim. {Od 199.1}

Objašnjavajući sve ovo, imamo zlatnu priliku da prikažemo ludost i štetnost nošenja tijesne odjeće i obuće i svih drugih navika koje ograničavaju osnovne funkcije tijela. Skoro beskrajan niz bolesti nastaje zbog nezdrave mode u odijevanju, i u ovom pogledu moraju se dati veoma savjesne pouke. Objasnite učenicima koliko je opasno dopustiti da se odjeća oslanja na bokove ili da steže bilo koji organ tijela. Odjeća treba biti tako krojena da se može nesmetano i duboko disati i da se ruke bez teškoće mogu dignuti iznad glave. Stezanje pluća ne samo da sprečava njihovo razvijanje već ometa proces probave i optoka krvi, i tako slabi cijelo tijelo. Svi ovakvi postupci umanjuju i tjelesnu i umnu snagu, i tako ometaju učenikove napredo­vanje i često osujećuju njegov uspjeh. {Od 199.2}

Pri proučavanju higijene savjestan učitelj će iskoristiti svaku priliku da pokaže neophodnost savršene čistoće i u ličnim navikama i u održavanju okoline. Treba naglašavati koliko je svakodnevno kupanje korisno za unapređenje zdravlja i za poticanje umne aktivnosti. Pažnju treba posvetiti sunčevoj svjetlosti i prozračivanju, higijeni spava­će sobe i kuhinje. Učite učenike da će zdrava spavaća soba, savršeno čista kuhinja, ukusno postavljen stol, pun zdrave hrane, više doprinositi sreći obiteiji i pobuđivati poštovanje svakog razboritog posjetioca od bilo kakvog skupog namje­štaja u dnevnoj sobi. Da je „život vredniji od hrane, a tijelo od odijela’¹ (Luke 12:23), to je pouka isto tako potrebna danas kao i prije osamnaest[7]stoljeća kad ju je izrekao božanski Učitelj. {Od 200.1}

Onaj koji proučava fiziologiju treba da nauči da cilj njegovog proučavanja nije samo upoznavanje s činjenica­ma i načelima. To samo malo bi mu koristilo. On može shvatiti važnost provjetravanja, njegova soba može biti puna svježeg zraka; ali ako svoja pluća ne puni pravilno, trpjet će posljedice nepravilnog disanja. Isto tako može razumjeti neophodnost čistoće i nabaviti potrebna sred­stva; ali sve će to biti nekorisno ako se ne upotrijebi. Neobično je važno da se prilikom iznošenja ovih načela učeniku tako prikaže njihov značaj da ih on savjesno sprovodi u djelo. {Od 200.2}

Najdivnijom i najveličanstvenijom slikom Božja riječ pokazuje kakvu važnost Bog pridaje našem organizmu i kakva odgovornost počiva na nama da ga održimo u najboljem stanju: „Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva Svetoga Duha, koji živi u vama, kojega imate od Boga, i niste svoji?” „Ako pokvari tko crkvu Božju, pokvarit će njega Bog; jer je crkva Božja sveta, a to ste vi.” 1 Corinthians 6:19, R.V., margin; 3:17. {Od 200.3}

Neka učenici budu prožeti mišlju da je tijelo hram u kojem Bog želi stanovati, da mora ostati čisto, boravište uzvišenih i plemenitih misli. Kad prilikom proučavanja fiziologije budu vidjeli da su zaista „divno sazdani” (Psalm 139:14), bit će ispunjeni strahopoštovanjem. Umjesto da kvare djelo Božjih ruku, oni će poželjeti da učine sve što je u njihovoj moći da ispune slavni Stvoriteljev plan. Tako će postići da poslušnost zakonima zdravlja ne smatraju žrtvom ili samoodricanjem, već onim što ona stvarno jest, nepro­cjenjivom prednošću i blagoslovom. {Od 201.1}

VLADANJE SOBOM I DIJETETIKA

 

,,Svaki natjecatelj vlada sobom u svemu.” 1.

Korinćanima 9,25. [8]

Svaki učenik mora da shvati vezu između jednostav­nog načina života i snažnog uma. Na nama je da osobno odlučimo hoće li našim životom upravljati um ili tijelo. Mladi moraju, svaki za sebe, da odluče kako će oblikovati svoj život; i nikakvi se napori ne smiju štedjeti da oni upoznaju sile s kojima se suočavaju i utjecaje koji određuju karakter i sudbinu. {Od 202.1}

Neuzdržljivost je neprijatelj koga se svi moraju čuvati. Nagio širenje ovog strašnog zla treba da potakne svakoga koji voli ljudski rod da se bori protiv njega. Praksa da se u školama daju pouke o temama u vezi s trezvenošću*, korak je u dobrom smjeru. Takve pouke bi se morale davati u svakoj školi i u svakom domu. Mladi i djeca treba da shvate da alkohol, duhan i drugi slični otrovi svojim utjecajem razaraju tijelo, potamnjuju um i duh čine putenim. Mora se objasniti da nijedan koji upotrebljava ove otrove ne može dugo zadržati punu snagu svojih fizičkih, mentalnih i moralnih sposobnosti. {Od 202.2}

Ali, da bismo pronašli korijen neuzdržljivosti, moramo tražiti dublje nego što je uživanje alkohola i duhana. Besposličenje, besciljnost ili loše društvo mogu pripremiti put neuzdržljivosti. Često se ti uzroci mogu naći za obiteljskim stolom, u obiteljima koje sebe smatraju strogo umjerenima. Sve što remeti probavu, što nepotrebno uzbu­đuje duh, ili na bilo koji način oslabljuje organizam, narušavajući ravnotežu mentalnih i fizičkih sila, slabi kon­trolu uma nad tijelom i tako navodi na neuzdržljivost. Pad mnogih darovitih mladih bića može se pripisati neprirodnim prohtjevima, koji su bili izazvani štetnom prehranom. {Od 202.3}

Čaj i kava, začini, poslastice, kolači s bogatim nadje­vom, sve su to aktivni uzročnici loše probave. Meso je također štetno. Njegovo po prirodi stimulativno[9] djelovanje trebalo bi biti dovoljan razlog protiv njegove upotrebe; a skoro sveopća proširenost bolesti životinja čini taj razlog dvostruko jačim. Ono pojačava živčanu razdražljivost i pobuđuje strasti, remeteći tako ravnotežu snaga u korist nižih sklonosti. {Od 203.1}

Oni koji se naviknu na bogatu[10] i stimulativnu prehranu, nakon nekog vremena će ustanoviti da im želudac više nije zadovoljan jednostavnom hranom. On zahtijeva sve začinjeniju hranu, sve ljuću i sve stimulativni­ju. Budući da su živci poremećeni i organizam oslabljen, volja je na izgled nemoćna da se odupre neprirodnim prohtjevima. Nježna sluznica želuca postaje toliko nadražena i upaljena da i najzačinjenija hrana više ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Javlja se žeđ koju ne može utažiti ništa osim jakog pića. {Od 203.2}

Treba se čuvati početaka zla. Prilikom podučavanja mladih treba veoma jasno naglasiti do kakvih posljedica dovodi na izgled malo udaljavanje od onoga što je pravo. Neka učenici budu podučeni kakvu vrijednost ima jednostav­na i zdrava prehrana u sprečavanju želje za neprirodnim stimulativnim sredstvima. Neka se vrlo rano stekne navika vladanja sobom. Mlade mora prožeti misao da moraju biti gospodari a ne robovi. Bog ih je učinio vladarima kraljev­stva koje je u njima, i oni se moraju služiti kraljevskom vlašću koju im je Nebo dalo. Ako se ovakve pouke budu savjesno davale, posljedice će se osjetiti daleko izvan samog kruga mladih. Tim će utjecajem biti obuhvaćene i spašene tisuće ljudi i žena koji se nalaze na samom rubu propasti. {Od 203.3}

Prehrana i umni razvitak

Problemu utjecaja prehrane na umni razvitak mora se posvetiti daleko više pažnje nego što se to činilo. Umna nesređenost i tromost su česte posljedice pogrešaka u prehrani. {Od 204.1}

Često se tvrdi da je prilikom izbora hrane apetit siguran vodič. To bi moglo biti istina kad bi se uvijek slušali zakoni zdravlja. Ali, lošim navikama koje su se prenosile iz naraštaja u naraštaj, apetit se tako izopačio da stalno žudi za nekim štetnim užicima. I zato mu se sada kao vodiču ne može vjerovati. {Od 204.2}

Prilikom izučavanja higijene, učenici se moraju upoz­nati s prehrambenom vrijednošću različitih namirnica. Moraju im se objasniti posljedice pojačane i stimulativne prehrane, kao i upotrebe namirnica kojima nedostaju neke prehrambene sastojine. Čaj i kava, bijeli kruh, kiseli kra­stavci u octu, povrće loše kakvoće, slatkiši, začini i kolači od lisnatog masnog tijesta ne snabdijevaju nas potrebnim hranljivim sastojinama. Mnogi su učenici doživjeli slom zbog upotrebe ovakve hrane. Mnoga slabunjava djeca, nesposobna za snažan napor uma ili tijela, žrtve su osiromašene prehrane. Žitarice, voće, orašasti plodovi* i povrće, u pravilnoj kombinaciji, sadrže sve prehrambene elemente; i kad se na odgovarajući način pripreme, sačinja­vaju prehranu koja najbolje razvija fizičku i umnu snagu. {Od 204.3}

Treba uzimati u obzir ne samo svojstva hrane nego i potrebe onoga koji je uzima. Hranu, koju slobodno mogu uzimati osobe koje se bave fizičkim radom, često moraju izbjegavati oni čiji je rad pretežno umne prirode. Pažnju također treba posvetiti i pravilnoj kombinaciji namirnica. Umni radnici i oni koji obavijaju posao sjedeći, ne bi smjeli uzimati mnogo različitih vrsta jela u toku jednog obroka. {Od 205.1}

Treba se čuvati prekomjernog jedenja čak i najzdravi­je hrane. Priroda ne može upotrijebiti više nego što je potrebno za izgradnju različitih tjelesnih organa, a pretjeri­vanje opterećuje organizam. Za mnoge se učenike mislilo da su doživjeli slom zbog prekomjernog učenja, dok je pravi uzrok bio prekomjerno jedenje. Kad se zakonima zdravlja poklanja odgovarajuća pažnja, nema mnogo opa­snosti da će se um preopteretiti; međutim, mnogi slučajevi takozvanog „otkazivanja” uma mogu se pripisati pretovari­vanju želuca koje je zamorilo tijelo i oslabilo um. {Od 205.2}

U najvećem broju slučajeva bolje je uzimati dva obroka dnevno nego tri. Ako se večera uzme ranije, ometa se probava prethodnog obroka. Ako se uzme kasnije, ni sama nije probavljena prije odlaska u postelju. Tako želucu nije pružen potreban odmor. San biva poremećen, mozak i živci zamoreni, apetit za doručkom oslabljen, a cijeli organizam neosvježen i nespreman za dnevne dužnosti. {Od 205.3}

Ne smije se previdjeti važnost redovitosti u vremenu određenom za jelo i spavanje. Budući da se izgrađivanje tijela obavlja u toku časova odmora, neobično je važno, posebno za miade, da san bude redovit i obilan. {Od 205.4}

Koliko god je moguće, treba izbjegavati naglo uzima­nje hrane. Što je kraće vrijeme za obrok, to manju količinu treba uzeti. Bolje je izostaviti obrok, nego nedovoljno sažvakati hranu. {Od 206.1}

Vrijeme obroka treba biti prilika za međusobno druže­nje i osvježenje. Sve što bi moglo opteretiti ili razdražiti, treba biti uklonjeno. Treba gajiti povjerenje, prijaznost i zahvalnost prema Davaocu svega dobra, pa će razgovor biti radostan, ugodna razmjena misli, koja će podizati a ne umarati. {Od 206.2}

Umjerenost i redovitost u svemu imaju divnu silu. Više nego okolnosti ili urođena darovitost, one će doprinijeti razvijanju prijatnog i vedrog raspoloženja koje toliko vrijedi u uljepšavanju naše životne staze. Istovremeno, tako steče­na sposobnost samosavlađivanja pokazaće se kao najdra­gocjenije oruđe za uspješno suočavanje s neugodnim dužnostima i činjenicama na koje nailazi svako ljudsko biće. {Od 206.3}

Putovi su mudrosti „putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja”. Proverbs 3:17 Neka svaki mladić u našoj zemlji, kome se pruža prilika da postigne više nego okrunjeni kraljevi, razmišlja o pouci koju kriju riječi mudrog čovjeka: „Blago tebi, zemljo, kad . . . knezovi tvoji jedu na vrijeme, da se potkrijepe a ne da se opiju!” Ecclesiastes 10:17. {Od 206.4}

REKREACIJA

,,Svemu ima vrijeme.” Propovjednik 3,1.

Postoji razlika između rekreacije i zabave. Rekreacija, kada je uistinu ono što njeno ime znači, re-kreacija[11], jača i izgrađuje. Odvajajući nas od naših uobičajenih briga i zanimanja, ona pruža osvježenje umu i tijelu i tako nas osposobljava da se s novom snagom vratimo ozbiljnom životnom radu. Zabava se, s druge strane, traži radi užitka i u njoj se često pretjeruje; ona troši snagu za koristan rad i postaje tako smetnja pravom uspjehu u životu.  {Od 207.1}

Cijelo je tijelo stvoreno da djeluje; i, ako se fizičke snage aktivnim vježbanjem ne održavaju u zdravom stanju, ni umne se snage ne mogu dugo koristiti punim kapacite­tom. Tjelesna neaktivnost, koja je na izgled skoro neizbježiva u učionici — uz druge nezdrave okolnosti — pretvara učionicu u neprijatno mjesto za djecu, posebno za onu slabije građe. Provjetravanje je često nedovoljno. Nepode­sna sjedišta navode na neprirodno držanje, ometajući tako rad pluća i srca. Tu mala djeca moraju provoditi tri do pet sati svakoga dana, udišući zrak pun nečistoće i možda zagađen klicama bolesti. Nije čudo što se u učionici tako često postavljaju temelji bolestima koje traju cijelog života. Mozak, najnježniji od svih organa tijela, organ iz kojega cijelo tijelo crpi nervnu snagu, trpi najveće štete. Prisiljen na preranu ili pretjeranu aktivnost, i to pod nezdravim okolnostima, on slabi, a loše posljedice se često trajno osjećaju.{Od 207.2}

Djecu ne treba dugo držati zatvorenu u kući niti od njih tražiti da naporno uče, sve dok ne bude postavljen dobar temelj njihovom fizičkom razvitku. U toku prvih osam ili deset godina života, za dijete je polje ili vrt najbolja učionica, majka najbolji učitelj, a priroda najbolji udžbenik. Čak i kad dijete dovoljno odraste da pohađa školu, njegovo se zdravlje mora smatrati mnogo važnijim od knjiškog znanja. Njemu treba osigurati najpovoljnije uvjete i za fizičko i za mentalno rastenje. {Od 208.1}

Ali nisu samo djeca u opasnosti zbog nedostatka zraka i vježbanja. U višim kao i u nižim školama ovi bitni zdravstveni uvjeti se i sada suviše često zanemaruju. Mnogi učenik sjedi iz dana u dan u tijesnoj sobi, nagnut nad svojim knjigama, s tako stisnutim prsnim košem da ne može potpuno i duboko disati, njegov je krvotok usporen, noge hladne a glava vruća. Budući da se tijelo ne ishranjuje dovoljno, mišići slabe, a cijeli je organizam iscrpljen i bolestan. Često takvi učenici postaju doživotni invalidi. Oni su mogli izaći iz škole ojačani i tjelesno i mentalno da su im u toku školovanja bili osigurani odgovarajući uvjeti, s redovitim vježbanjem na suncu i svježem zraku. {Od 208.2}

Učenik koji se s ograničenim vremenom i sredstvima bori da stekne obrazovanje, mora shvatiti da vrijeme utroše­no na tjelesno vježbanje nije izgubljeno. Onaj koji je neprestano zadubljen u knjige uskoro će ustanoviti da mu je um izgubio svježinu. Oni koji poklanjaju odgovarajuću pažnju tjelesnom razvitku bolje će napredovati u stjecanju knjiškog znanja nego da su cijelo svoje vrijeme posvetili učenju. {Od 208.3}

Baveći se isključivo jednim područjem razmišljanja, um često gubi ravnotežu. Aii, svaka se sposobnost može bez opasnosti izložiti naporu ako su mentalne i fizičke sile podjednako opterećene i ako se predmeti proučavanja mijenjaju.{Od 209.1}

Fizička neaktivnost slabi ne samo umnu već i moralnu snagu. Živci mozga, koji su povezani sa cijelim organi­zmom, predstavljaju sredstvo preko koga Nebo saobraća s čovjekom i utječe na njegov unutarnji život. Sve što sprečava tok električne struje u živčanom sistemu, slabeći tako životne snage i umanjujući umne sposobnosti, sma­njuje i osjetljivost moralne prirode.  {Od 209.2}

Isto tako, prekomjerno učenje, povećavajući priliv krvi u mozak, stvara bolesnu razdražljivost koja umanjuje snagu samosavlađivanja i veoma često daje maha iznenadnim zanosima i hirovima. Tako se otvaraju vrata poroku. Zlou­potreba ili neupotreba fizičkih sila je u najvećoj mjeri odgovorna za plimu pokvarenosti koja se širi svijetom. „Ponos, izobilje kruha i bezbrižan mir“ isto su tako smrtni neprijatelji ljudskog napretka u ovom naraštaju kao i onda kad su prouzročili uništenje Sodome. {Od 209.3}

Nastavnici bi morali shvatiti ove činjenice i o njima govoriti svojim učenicima. Poučite učenike da pravilan način života ovisi o pravilnom načinu mišljenja, i da je tjelesna aktivnost bitna za neporočnost misli. {Od 209.4}

Pitanje prikladne rekreacije učenika često dovodi u nedoumicu učitelje. Gimnastičke vježbe ispunjavaju koris­nu zadaću u mnogim školama; ali, kad nema brižljivog nad­zora, u tome se često pretjeruje. U gimnastičkoj dvorani mnogi je mladić, pokušavajući da prikaže svoju snagu, zadobio povrede od kojih će trpjeti cijelog života. {Od 210.1}

Vježbanje u gimnastičkoj dvorani, ma kako dobro organizirano, ne može nadomjestiti rekreaciju na svježem zraku, a za takvu rekreaciju bi naše škole morale stvoriti bolje mogućnosti. Učenicima je neophodno energično vježbanje. Ima malo zaia kojih se treba više bojati od tromosti i besciljnosti. Ali, tendencija većine atletskih sportova zabrinjava one kojima na srcu leži dobrobit mladih. Učitelji su zabrinuti kad razmatraju utjecaj tih sportova i na učenikov napredak u školi i na njegov uspjeh u kasnijem životu. Igre, kojima učenik posvećuje toliki dio svoga vremena, odvraćaju njegovu pažnju od učenja, one mu ne pomažu da se pripremi za praktičan, ozbiljan rad u životu. Njihov utjecaj ne razvija uglađenost, velikodušnost, ili pravu muževnost. {Od 210.2}

Neke od najomiljenijih zabava, kao što su američki nogomet* i boks, postale su škole surovosti. Te igre razvijaju iste osobine kao i igre u starom Rimu. Želja za isticanjem, uživanje u gruboj sili, bezobzirno preziranje života, strahovito razorno djeluju na mlade. {Od 210.3}

Druge atletske igre, iako ne navode na toliku surovost, zaslužuju gotovo ništa manje prigovora zbog pretjeranosti do kojih su dovedene. One potiču ijubav prema užitku i uzbuđenju, razvijajući tako odvratnost prema korisnom radu i sklonost ka izbjegavanju praktičnih dužnosti i odgovornosti. One teže da unište sklonost prema trijeznim realnostima života i njegovim smirenim zadovoljstvima. Tako se otvaraju vrata lakoumnosti i razuzdanosti s njiho­vim strašnim posljedicama.{Od 210.4}

“Američki nogomet — veoma surova igra duguljastom loptom, nastala od rugbyja, koja se igra u Sjevernoj Americi.

Zabavne sjedeljke, kakve se obično priređuju, također su smetnja pravom rastenju, bilo uma bilo karaktera. Tako se formiraju lakoumna društva, stvaraju navike ekstrava­gancije, trke za uživanjima i veoma često rasipnosti, što cijeli život baca u ponor zla. Roditelji i učitelji mogu mnogo učiniti da se takve zabave zamijene zdravom i životodavnom razonodom. {Od 211.1}

U tome, kao i u svemu ostalome što se tiče našeg dobra, Nadahnuće je pokazalo put. U stara vremena, za ljude koji su bili pod Božjim vodstvom, život je bio jednostavan. Oni su živjeli usko povezani s prirodom. Njihova su djeca sudjelovala u radu roditelja i proučavala ljepote i tajne riznica prirode. U tišini polja i šuma razmišljala su o onim veličanstvenim istinama koje su se kao sveti zalog predavale iz naraštaja u naraštaj. Takav je odgoj stvarao jake ljude. {Od 211.2}

U naše vrijeme, život je postao izvještačen, a ljudi su se degenerirali, lako se možda ne možemo potpuno vratiti jednostavnim navikama iz tih starih vremena, možemo od njih izvući pouke koje će naše trenutke rekreacije učiniti onim što njezino ime znači — trenucima pravog izgrađiva­nja tijela, uma i duše. {Od 211.3}

Okolina doma i škole u tijesnoj je vezi s rekreacijom. Prilikom izbora doma ili mjesta za školu treba o ovome razmisliti. Oni kojima je mentalna i fizička dobrobit važnija od novca ili zahtjeva i običaja društva trebali bi svojoj djeci osigurati blagoslov učenja od prirode i rekreaciju u prirodi. Za odgojni rad bilo bi veoma korisno kad bi svaka škola bila tako smještena da učenicima pruži priliku da obrađuju zemlju i da imaju pristup u polja i šume. {Od 211.4}

Najbolji uspjesi u rekreaciji učenika mogu se postići kad u njoj sudjeluje sam nastavnik. Pravi nastavnik može svojim učenicima ponuditi malo darova koji bi bili vredniji od njegovog društva. Ljude i žene, a još više omladinu i djecu, stvarno možemo razumjeti tek kad im se približimo sa simpatijom; a mi ih moramo razumjeti da bismo im najuspješnije mogli pomoći. Da bi se učvrstile prijateljske veze između nastavnika i učenika, nema boljeg načina nego što je njihovo veselo međusobno druženje izvan učionice. U nekim školama nastavnik je uvijek sa svojim učenicima za vrijeme rekreacije. On se sjedinjuje s njima u njihovim težnjama, prati ih na izletima i na izgled se potpuno izjednačuje s njima. Bilo bi dobro za naše škole kad bi se ovaj običaj svugdje prihvatio. To bi zahtijevalo velike žrtve od nastavnika, ali bi on požnjeo i bogatu nagradu. Od 212.1}

Rekreacija koja je korisna samo njima, neće djeci i omladini nikada donijeti toliki blagoslov kao rekreacija koja im pomaže da budu korisni i drugima. Po prirodi skloni oduševljavanju i podložni utjecaju, mladi brzo prihvaćaju prijedloge. Kad se govori o gajenju biljaka, neka se nastavnik potrudi da u njima probudi želju da uljepšaju školsko dvorište i učionicu. To će donijeti dvostruki blago­slov. Ono što se učenici trude da uljepšaju, veoma će nerado kvariti i uništavati. Oni će razvijati oplemenjen ukus, Ijubav prema redu i naviku čuvanja; a duh prijateljstva i suradnje, koji se tako razvija, bit će im na blagoslov cijelog života. {Od 212.2}

Isto se tako može pobuditi novi interes za rad u vrtu ili za izlete u polja i šume ako se učenici navedu da se sjete onih koji su odvojeni od tih ugodnih mjesta i da s njima podijele prekrasne darove prirode. {Od 213.1}

Pažljiv nastavnik će naći mnoge prilike da uputi svoje učenike na korisna djela. Posebno mala djeca imaju prema svome učitelju skoro neograničeno povjerenje i poštovanje. Što god on predloži o pomaganju u domu, o vjernosti svakodnevnim dužnostima, o služenju bolesnima i siroma­šnima, rijetko neće donijeti roda. I tako će se opet postići dvostruki dobitak. Takav ljubazni prijedlog imat će povrat­no djelovanje na onoga koji ga je dao. Zahvalnost i suradnja roditelja olakšat će teret nastavniku i obasjati njegov put. {Od 213.2}

Pažnja posvećena rekreaciji i fizičkoj kulturi ponekad će, nema sumnje, prekinuti redovni tok školskog rada; ali taj prekid se neće pokazati kao stvarna smetnja. Osvježavanjem uma i tijela, jačanjem nesebičnog duha, i poveziva­njem učenika i nastavnika vezama zajedničkih interesa i prijateljskog druženja, utrošeno vrijeme i napor bit će stostruko nadoknađeni. Tako će se dati blagoslovena oduška onoj nemirnoj energiji koja je vrlo često izvor opasnosti za mlade. Kao zaštita protiv zla, zauzimanje uma onim šio je dobro mnogo je vrednije od nebrojenih zakonskih i disciplinskih zabrana. {Od 213.3}

OBUČAVANJE ZA RAD

 

,,Brižno nastojte.. . raditi vlastitim rukama.”

1. Solunjanima 4,11. *

Prilikom stvaranja rad je bio određen kao blagoslov. On je značio napredak, snagu, sreću. Promijenjeno stanje Zemlje, nastalo zbog prokletstva grijeha, izazvalo je i promjenu radnih uvjeta; ali, iako je sada praćen brigom, umorom i mukom, rad je ostao izvor sreće i napretka. On je također brana protiv iskušenja. Radna disciplina obuzdava ugađanje svojim sklonostima, a potiče na marljivost, neporočnost i čvrstinu. Tako rad postaje dio velikog Božjeg plana za naše oporavljanje od pada u grijeh. {Od 214.1}

Mladima treba pomoći da shvate pravo dostojanstvo rada. Pokažite im da je Bog radnik koji neprestano radi. Sve u prirodi obavlja djelo koje mu je povjereno. Cijeli se svijet nalazi u stanju aktivnosti i, da bismo ispunili svoju misiju, i mi moramo biti aktivni. {Od 214.2}

U svome radu mi moramo surađivati s Bogom. On nam daje zemlju i njene riznice; ali mi ih moramo prilagodi­ti svojim potrebama i udobnosti. On čini da drveće raste; ali mi pripremamo građu i zidamo kuću. On je sakrio u zemlji zlato i srebro, željezo i ugljen; ali mi možemo doći do njih samo napornim radom. {Od 214.3}

lako je Bog sve stvorio i neprestano sve nadzire, poka­žite da je ipak i nama dao moć koja nije potpuno različita od njegove. Nama je dana stanovita mjera vlasti nad pri­rodnim silama. Kao što je Bog iz kaosa izveo Zemlju u njenoj ljepoti, tako i mi možemo zbrku pretvoriti u red i ljepotu. I premda je sada sve pokvareno zlom, ipak nakon završenog rada i mi osjećamo radost sličnu njegovoj kad je, gledajući prekrasnu Zemlju, objavio da je sve „veoma dobro’¹. {Od 214.4}

U pravilu, korisno zapošljenje je najblagotvornija vježba za mlade. Malom djetetu je igra prilika za zabavu i razvijanje; a njegove aktivnosti trebaju biti tako odabrane da potpomažu ne samo fizičko već i mentalno i duhovno rastenje. Kad stekne snagu i razum, najbolja rekreacija za njega će biti neki koristan rad. Ono što uvježbava ruku da pruži pomoć, i uči mlade da nose svoj dio životnih tereta, najdjelotvornije doprinosi razvijanju uma i karaktera. {Od 215.1}

Mladi treba da nauče da život znači ozbiljan rad, odgovornost i staranje. Njima je potrebna obuka koja će im dati praktično znanje — učiniti ih ljudima i ženama koji se mogu suočiti s teškoćama. Njih treba naučiti da je discipli­na sistematskog, dobro organiziranog rada neophodna, ne samo kao zaštita od iznenadnih, nepredviđenih promjena u životu, već i kao pomoć u svestranom razvijanju. {Od 215.2}

Usprkos svemu što je rečeno i napisano o dostojan­stvu rada, prevladava mišljenje da rad ponižava. Mladići žele da postanu nastavnici, službenici, trgovci, liječnici, pravnici, ili da zauzmu neki drugi položaj koji ne zahtijeva fizički napor. Djevojke izbjegavaju kućne poslove i traže neko drugo obrazovanje. Takvi treba da nauče da nijednog čovjeka ili ženu pošten fizički rad ne može poniziti. Ono što unižava, to je ljenčarenje i sebično iskorištavanje drugih. Ljenčarenje navodi na popuštanje svojim prohtjevima, i život postaje prazan i bezvrijedan — polje pripremljeno za rastenje svakog zla. „Jer zemlja koja pije dažd što često na nju pada, i koja rađa povrće dobro onima koji je rade, prima blagoslov od Boga; a koja iznosi trnje i čičak, nepotrebna je i kletve blizu, koja se najposlije sažeže.“ Hebrews 6:7, 8. {Od 215.3}

Mnogi školski predmeti, na koje učenik troši svoje vrijeme, nisu neophodni za korisnost i sreću; ali je svakom mladiću i djevojci prijeko potrebno da temeljito upozna svakodnevne dužnosti. Ako je potrebno, mlada djevojka može biti bez poznavanja francuskog jezika i algebre, ne mora znati ni da svira na klaviru; ali ona bezuvjetno mora naučiti da napravi dobar kruh, da sašije dobro skrojenu odjeću i da uspješno obavlja mnoge dužnosti koje spadaju u vođenje kućanstva. {Od 216.1}

Za zdravlje i sreću cijele obitelji ništa nije tako važno kao vještina i znanje kuharice. Loše pripremljenom, nezdra­vom hranom ona može smanjiti ili potpuno uništiti radnu sposobnost odraslih i omesti razvitak djeteta. Ali, priprema­jući hranu prilagođenu potrebama tijela, istovremeno pri­mamljivu i ukusnu, ona može postići toliko dobra koliko bi u protivnom slučaju nanijela štete. Tako je, na mnogo načina, sreća u životu povezana s vjernošću u običnim dužnostima. {Od 216.2}

Budući da i ljudi i žene sudjeluju u vođenju kućanstva, i dječaci i djevojčice treba da nauče obavljati dužnosti u domu. Namjestiti krevet, pospremiti sobu, oprati posuđe, pripremiti obrok, oprati i zakrpiti’ svoju odjeću, to je znanje koje nijednog mladića neće učiniti manje muževnim; ono će ga učiniti sretnijim i korisnijim. Ako djevojčice, s druge strane, nauče da upregnu konja i da njime upravljaju, da se služe pilom i čekićem, kao i grabljama i motikom, one će biti sposobnije da se suprotstave životnim nedaćama. {Od 216.3}

Neka djeca i mladi nauče iz Biblije koliko Bog cijeni rad običnog trudbenika. Neka čitaju o „proročkim sinovi­ma” (2 Kings 6:1-7), učenicima proročke škole, koji su gradili kuću za sebe, i radi kojih je bilo učinjeno čudo da dobiju izgubljenu sjekiru koja je bila posuđena. Neka čitaju o Isusu drvodjelji, o Pavlu tkaču šatora, koji su s trudom zanatlije povezali najuzvišeniju službu, ljudsku i božansku. Neka čitaju o dječaku čijih je pet kruhova Spasitelj upotrije­bio da učini divno čudo i nahrani mnoštvo; o Tabiti krojačici, vraćenoj iz smrti da nastavi praviti odjeću za siromašne; o mudroj ženi opisanoj u Pričama, koja „traži vune i lana, i radi po volji rukama svojim”; koja „daje hranu čeljadi svojoj i posao djevojkama svojim”; koja „sadi vinograd”, „krijepi mišice svoje”; koja „ruku svoju otvara siromahu, i pruža ruke ubogome”; koja „pazi na vladanje čeljadi svoje, i kruha u lijenosti ne jede”. Proverbs 31:13, 15, R.V.; 31:16, 17, 20, 27. {Od 217.1}

O  takvoj ženi Bog kaže: „Ona zaslužuje pohvalu. Podajte joj od ploda ruku njezinih, i neka je hvale na vratima djela njezina.” Proverbs 31:30, 31. {Od 217.2}

Za svako dijete prva zanatska škola treba da bude dom. I, koliko god je to moguće, svaka škola treba da ima mogućnosti da đake obučava zanatskim poslovima. Ovakva obuka može u velikoj mjeri zamijeniti gimnastičku dvoranu, uz dodatnu korist da učenike navikava na dragocjenu disciplinu. {Od 217.3}

Obučavanje za zanatski rad zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu se posvećuje. Trebalo bi osnovati škole koje će, uz najvišu mentalnu i moralnu kulturu, pružati najbolje mogućnosti za fizički razvitak i učenje zanata. Trebalo bi održavati nastavu agrikulture, manufakture — obuhvaćajući što je moguće više najkorisnijih zanata — zatim ekonomike domaćinstva, zdravog načina kuhanja, šivenja, izrade zdrave odjeće, liječenja bolesnika, i sličnih predmeta. Trebalo bi se pobrinuti za povrtnjake, radionice i ambulante, a rad na svakom području morao bi biti pod upravom vještih instruktora. {Od 218.1}

Rad treba da ima određeni cilj i da bude temeljit, lako je svakome potrebno stanovito poznavanje različitih zanat­skih poslova, svatko bi neizostavno morao biti vješt najma­nje jednome. Napuštajući školu, svaki bi mladić i svaka djevojka morali biti obučeni nekom zanatu ili zanimanju, kojim bi, u slučaju potrebe, mogli zarađivati sredstva za život. {Od 218.2}

Najčešći prigovor protiv zanatske obuke u školama su veliki troškovi koje takva nastava iziskuje. Ali cilj koji se postiže vrijedan je troškova. Ni jedan drugi posao, koji nam je povjeren, nije tako važan kao obučavanje mladih, i svaki izdatak za njegovo uspješno izvršavanje znači dobro uložen novac. {Od 218.3}

Čak i sa stanovišta financijskih rezultata, izdaci za zanatsko obučavanje pokazuju se kao vrlo rentabilni. Mnoštvo naših dječaka će se na taj način sačuvati od ulice i krčme; izdaci za povrtnjake, radionice i kupaonice bit će više nego nadoknađeni uštedom na bolnicama i popravilištima. A sama mladež sa stečenim radnim navikama i uvježbana da korisno i produktivno radi — tko može procijeniti njezinu vrijednost za društvo i za narod? {Od 218.4}

Radi opuštanja nakon učenja, najkorisnije je na svježem zraku obavljati poslove koji stavljaju u pokret cijelo tijelo. Nijedno područje zanatske obuke nije dragocjenije od agrikulture. Trebalo bi uložiti veće napore da se stvori i potakne interes za poljoprivredne poslove. Neka nastavnik obrati pažnju učenika na ono što Biblija kaže o poljoprivre­di: da je po Božjem planu čovjek trebao obrađivati zemlju; da je prvi čovjek, upravitelj cijeloga svijeta, dobio vrt na obradu; da su mnogi od najvećih ljudi u svijetu, njegovo pravo plemstvo, bili zemljoradnici. Pokažite prednosti tak­vog života. Mudri čovjek kaže: ,,l car njivi služi.”Ecclesiastes 5:9. 0 onome koji obrađuje zemlju Biblija izjavljuje: ,,l Bog ga njegov uči i upućuje kako će raditi.” Isaiah 28:26. I opet: „Tko čuva smokvu, jest će roda njezina.” Proverbs 27:18. Tko zarađuje za život baveći se poljoprivredom, izbjegava mnoga iskušenja i uživa nebroje­ne prednosti i blagoslove uskraćene onima koji rade u velikim gradovima. I u ove dane mamutskih trustova i poslovne konkurencije, malo njih uživa tako stvarnu nezavi­snost i tako veliku sigurnost da će dobiti pravičnu naknadu za svoj rad kao oni koji obrađuju zemlju. {Od 219.1}

Pri izučavanju agrikulture neka se učenici bave ne samo teorijom već i praksom. Dok budu učili ono što im nauka može kazati o prirodi i pripremanju tla, o vrijednosti različitih kultura, i o najboljim metodama proizvodnje, dajte im priliku da svoje znanje isprobaju na djelu. Neka i nastavnici rade zajedno s učenicima i pokažu kakvi se rezultati mogu postići vještim i razumnim naporima. Tako se može probuditi stvarni interes, ambicija da se posao obavi na najbolji mogući način. Takva ambicija, zajedno s okrepljujućim djelovanjem fizičkog napora, sunčevog svjet­la i čistog zraka, stvorit će Ijubav prema poljoprivrednom radu, i tako na mnoge mlade imati odlučujući utjecaj prilikom izbora zvanja. Na taj način bi se mogli pojačati utjecaji koji će svojim dalekosežnim djelovanjem promijeni­ti smjer migracionog vala koji je sada tako snažno upravljen prema velikim gradovima. {Od 219.2}

Tako bi i naše škole mogle uspješno doprinijeti zapošljavanju mnogih nezaposlenih. Tisuće bespomoćnih i izgladnjelih bića, od kojih mnoga svakodnevno prelaze u redove prijestupnika zakona, mogle bi se same izdržavati i živjeti sretnim, zdravim i samostalnim životom kad bi naučile da vješto i marljivo obrađuju zemlju. {Od 220.1}

Međutim, i umnim radnicima su neophodne blagodati fizičkog rada. Netko može imati blistav um; može brzo shvaćati; njegovo znanje i vještina mogu mu omogućiti bavljenje zanimanjem koje je izabrao; ali on i dalje može biti fizički nepripremljen za terete toga zvanja. Obrazovanje, uglavnom stečeno iz knjiga, navodi na površno razmišlja­nje. Praktičan rad potiče na pažljivo promatranje i samo­stalno razmišljanje. Ako se pravilno obavlja, on potpomaže razvijanje one praktične mudrosti koju nazivamo zdravim razumom. Praktičan rad razvija sposobnost planiranja i izvršavanja, jača hrabrost i izdržljivost i traži pokazivanje taktičnosti i vještine. {Od 220.2}

Liječnik koji je položio temelje svog stručnog znanja praktično radeći u bolesničkoj sobi, steći će hitrinu opaža­nja, svestrano znanje i sposobnost da u hitnim slučajevima pruži potrebnu pomoć — sve bitne kvalifikacije koje se u toj mjeri mogu steći samo praktičnom obukom. {Od 220.3}

Propovjednik, misionar, nastavnik, ustanovit će da im znanje i vještina pri obavljanju praktičnih dužnosti svako­dnevnog života veoma podižu ugled među ljudima. Često uspjeh, a možda i život misionara ovise o njegovom praktičnom znanju. Sposobnost da priprema hranu, da se suočava s nesrećama i nevoljama, da liječi bolesti, da gradi kuću iit crkvu, ako je potrebno — često odlučuje hoće li uspjeti ili pretrpjeti neuspjeh u svome životnom djelu. {Od 221.1}

Najdragocjenija vježba u procesu obrazovanja mnogih učenika bilo bi nastojanje da sami pokriju troškove svoga školovanja. Umjesto da stvaraju dugove ili da se oslanjaju na žrtve koje podnose njihovi roditelji, neka se mladići i djevojke oslone na sebe. Tako će shvatiti vrijednost novca, vrijednost vremena, snage i prilika, i bit će mnogo manje izloženi iskušenju da postanu lijeni i rasipni. Tako usvojena načela ekonomičnosti, marljivosti, samoodricanja, praktič­nog upravljanja poslovima, čvrstine u namjerama, pokazat će se kao najvažniji dio njihove opreme za borbu života. A načelo samopomoći, kad ga učenici prihvate, veoma će doprinijeti da se obrazovne ustanove sačuvaju od tereta dugova, s kojim se bore mnoge škole i koji toliko umanjuje njihovu korisnost. {Od 221.2}

Mladima treba utisnuti misao da ih obrazovanje ne uči kako se mogu izbjeći neugodne životne dužnosti i teški tereti; već kako se boljim metodama i uzvišenijim ciljevima može olakšati rad. Naučite ih da istinski životni cilj nije stjecanje najvećeg dobitka za sebe, već odavanje časti svome Stvoritelju obavljanjem svoga dijela poslova u svijetu i pružanjem ruke pomoćnice onima koji su slabiji ili imaju manje znanja. {Od 221.3}

Osnovni razlog što se fizički rad omalovažava je činjenica da se on tako često obavlja nemarno i mehanički. Čovjek radi zato što mora, a ne zato što želi. Radnik ne radi od srca, ne poštuje sam sebe niti zadobiva poštovanje drugih. Obučavanje za rad treba da ispravi ovu grešku. Ono treba da razvije navike točnosti i temeljitosti. Učenici se moraju naučiti taktičnosti i sistematičnosti, moraju naučiti da štede vrijeme i da preračunaju svaki pokret. Ne treba im samo pokazati najbolje metode, već ih treba nadahnuti i ambicijom da se stalno usavršavaju. Neka njihov cilj bude da svoje djelo učine onoliko savršenim koliko je to ljud­skom umu i rukama moguće. {Od 222.1}

Takva obuka će od mladih učiniti gospodare a ne robove rada. Ona će olakšati sudbinu teškog trudbenika i oplemeniti čak i najskromniji životni poziv. Onaj koji rad smatra mučenjem, koji pristupa radu potpuno zadovo­ljan svojim neznanjem ne čineći nikakav napor da se usavrši, zaista će rađ smatrati teretom. Ali oni, koji i najskromniji rad budu smatrali umijećem, naći će u njemu plemenitosti i ljepote i uživat će da ga obavljaju vjerno i efikasno. {Od 222.2}

Tako odgojen mladić, ma kojim se poštenim pozivom u životu bavio, bit će na svom položaju i koristan i ugledan. {Od 222.3}

IZGRADNJA KARAKTERA

 

,,l gledaj, te načini sve ovo po slici koja ti je pokazana na gori.”

2. Mojsijeva 25, 40.

 

OBRAZOVANJE I KARAKTER

 

„/ tvrđa vremena tvojega.. . bit će mudrost i znanje. “ Izaija 33, 6.

Pravo obrazovanje ne potcjenjuje vrijednost znanstve­nih saznanja ili literarnih dostignuća; ali više od poznava­nja činjenica, ono cijeni energiju; više od energije, dobrotu; više od intelektualnih dostignuća, karakter. Svijetu nisu toliko potrebni ljudi blistava uma koliko ljudi plemenita karaktera. Njemu su potrebni ljudi čijim sposobnostima vladaju čvrsta načela. {Od 225.1}

„Mudrost je glavno”, zato „pribavi mudrost.” „Jezik mudroga se pravilno služi znanjem.” Proverbs 4:7; 15:2.* Pravim obrazovanjem stiče se ova mudrost. Ono nas uči kako da najbolje upotrijebimo ne samo jednu nego sve svoje snage i dostignuća. Na taj način ono obuhvaća cijeli krug naših dužnosti — prema sebi, prema svijetu i prema Bogu. {Od 225.2}

Izgradnja karaktera je najvažnije djelo, koje je ikada bilo povjereno ljudskim bićima; i nikada ranije njegovo marljivo izučavanje nije bilo tako važno kao sada. Nikada se nijedan prijašnji naraštaj nije morao suočavati s tako teškim problemima; nikada ranije mladići i djevojke nisu bili izloženi tako velikim opasnostima kao što su one koje im danas prijete. {Od 225.3}

U taKvo vrijeme kao što je naše, kakav je smjer obrazovanja koje se daje? Kojim se pokretačkim silama u čovjeku ono najčešće obraća? Samoljublju! Veliki dio obrazovanja koje se daje, ne zaslužuje to ime. Pravim obrazovanjem se suzbijaju sebična ambicija, žudnja za vlašću, nepoštovanje prava i potreba čovječanstva — poroci koji kao prokletstvo pritiskuju naš svijet. Bog je svojim planom života odredio mjesto svakom ljudskom biću. Svako treba da svoje talente potpuno razvije; ako u tome bude vjerno, bilo da ima malo ili mnogo darova, dostojno je poštovanja. U Božjem planu nema mjesta za sebično rivalstvo. Oni koji sebe mjere po sebi i usp9ređuju se međusobno, nisu mudri (2 Corinthians 10:12). Što god činimo, mora biti učinjeno „kao po moći koju Bog daje”. 1 Peter 4:11. Mora biti učinjeno „od srca … kao Gospodu a ne kao ljudima; znajući da ćete od Gospoda primiti plaću nasljedstva; jer Gospodu Kristu služite”. Colossians 3:23, 24. Dragocjena je služba koju obavljamo i obrazovanje koje stječemo primjenjujući ova načela. Ali, koliko je drugačiji veliki dio današnjeg obrazovanja! Njime se dijete od najranijih godina potiče na natjecanje i rivalstvo; njeguje se sebičnost, korijen svakog zla. {Od 225.4}

Tako se rasplamsava borba za prvenstvo; podržava se sistem „bubanja”, koji u toliko slučajeva uništava zdravlje i onesposobljava za korisnu službu. U mnogim drugim slučajevima, natjecanje navodi na nepoštenje; a njegujući ambiciju i nezadovoljstvo, ono zagorčava život i doprinosi da svijet bude pun onih nemirnih, neobuzdanih duhova koji su stalna prijetnja društvu. {Od 226.1}

Međutim, opasnost nije samo u metodama. Ona se nalazi i u gradivu koje se proučava. {Od 226.2}

Kakva su djela na kojima se u toku najprijemljivijih godina života mora zadržavati um mladih? U toku izučava­nja jezika i literature, iz kojih izvora učimo mlade da piju? — Iz izvora paganstva; iz zdenaca u koje se slijevala pokvarenost prastarog neznaboštva. Od njih se traži da proučavaju autore za koje svi znaju da nemaju nikakvog poštovanja prema načelima morala. {Od 226.3}

• kolikim se suvremenim autorima to isto može reći! Koliki skladnošću izražavanja i ljepotom jezika samo prikri­ vaju načela koja bi, da su otvoreno iznesena, svojom izopačenošću izazvala odvratnost čitalaca. {Od 227.1}

Osim toga, tu je i mnoštvo pisaca izmišljotina koji namamljuju na ugodna sanjarenja u kulama u oblacima. Ovi se autori možda ne mogu okriviti za nemoralnost, ali u njihovim djelima nema ništa manje zla. Ona tisućama i tisućama oduzimaju vrijeme, energiju i samodisciplinu, koje zahtijevaju ozbiljni životni problemi. {Od 227.2}

Skoro iste takve opasnosti prijete i pri uobičajenom načinu izučavanja znanosti. Evolucija i njoj slične zablude se predaju u školama svih stupnjeva, od dječjeg vrtića do sveučilišta. Tako je izučavanje znanosti, koje bi trebalo pružiti znanje o Bogu, toliko pomiješano s ljudskim umova­njem i teorijama da navodi na nevjerništvo. {Od 227.3}

Čak i izučavanje Biblije, kako se na žalost često obavija u školama, uskraćuje svijetu neprocjenjivo blago Božje riječi. „Visoka kritika” svojim razglabanjem, nagađa­njem, prepravljanjem, uništava vjeru u Bibliju kao božansko otkrivenje; ona oduzima Božjoj riječi silu da upravlja ljudskim životom, da ga uzdiže i nadahnjuje. {Od 227.4}

Kad mladi stupaju u svijet da se suoče s njegovim mamljenjem na grijeh — sa strašću za sticanjem novca, sa zabavama i popustljivošću, s razmetljivošću, obiljem i nastranostima, s nadmudrivanjem, podvalama, iskorištava­njem i upropaštavanjem — s kakvim će se učenjima tamo susresti? {Od 227.5}

Spiritizam tvrdi da su ljudi bezgrešni polubogovi; da „će svaka duša suditi sama sebi“; da „prava spoznaja uzdiže čovjeka iznad svih zakona”; da su „svi učinjeni grijesi bezazleni”; da je „dobro sve što se čini”, i da „Bog ne osuđuje”. Najpodlije ljudsko biće on predstavlja kao da je na Nebu i da tamo uživa visoku čast. Tako on objavljuje svim ljudima: „Nije važno što činite; živite kako hoćete, Nebo je vaš dom.” Mnogi su tako navedeni da vjeruju da je želja najviši zakon, da je razuzdanost sloboda i daje čovjek odgovoran jedino sebi. {Od 227.6}

Kad se s takvim učenjem susretnu na samom polasku u život, kad su nagoni najjači, a potreba za obuzdavanjem i neporočnošću najveća, kako onda zaštititi vrlinu? Što će spriječiti svijet da ne postane druga Sodoma? {Od 228.1}

Istovremeno anarhija pokušava da ukloni sve zakone, ne samo božanske već i ljudske. Centralizacija bogatstva i moći; golema udruženja za bogaćenje manjine na račun većine; udruženja siromašnijih klasa za obranu vlastitih interesa i zahtjeva; duh nemira, bune i krvoprolića; širenje po cijelom svijetu istih učenja koja su dovela do francuske revolucije — sve to teži da cijeli svijet umiješa u borbu sličnu onoj koja je potresla Francusku. {Od 228.2}

S ovakvim se utjecajima mora suočiti današnja omla­dina. Da se održi usred takvih preokreta, ona treba sada da položi temelje karaktera. {Od 228.3}

U svakom naraštaju i u svakoj zemlji pravi temelj i uzor izgradnje karaktera bio je isti. Božanski zakon: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim… i bližnjega svojega kao samoga sebe“ (Luke 10:27), veliko načelo koje se izrazilo u karakteru i životu našeg Spasitelja, jedini je sigurni temelj i jedini sigurni vodič. {Od 228.4}

,,l tvrđa vremena tvojega, siia spasenja tvojega, bit će mudrost i znanje” (Isaiah 33:6) — ona mudrost i ono znanje koje samo Božja riječ može dati. {Od 229.1}

I danas je istina kao i onda kad su Izraelu bile izgovorene riječi o poslušnosti Božjim zapovijedima: „Jer je to mudrost vaša i razum vaš pred narodima.” Deuteronomy 4:6. {Od 229.2}

Evo jedine zaštite osobne čestitosti, neporočnosti doma, blagostanja društva i stabilnosti naroda! Usred svih životnih nedaća, opasnosti i protivurječnih zahtjeva, jedino pouzdano i sigurno pravilo je činiti ono što Bog kaže: „Naredbe su Gospodnje pravedne” i „tko ovako radi, neće posrnuti dovijeka”. Psalm 19:8; 15:5. {Od 229.3}

METODE PODUČAVANJA

„Da se dade pamet neiskusnima, mladiću znanje i umijeće.” Priče Salamunove 1,4. *

Stoljećima se obrazovanje uglavnom stjecalo pamće­njem. Ova je sposobnost bila opterećena do krajnjih granica, dok se ostale umne sile nisu u odgovarajućoj mjeri razvijale. Učenici su provodili vrijeme u mučnom nagomilavanju znanja, koje se u veoma maloj mjeri moglo upotrijebi­ti. Um, tako opterećen onim što ne može probaviti niti primiti, slabi; postaje nesposoban za snažan, samostalan napor, i zadovoljava se oslanjanjem na zaključke i zapaža­nja drugih. {Od 230.1}

Uvidjevši slabosti ove metode, neki su otišli u drugu krajnost. Po njihovom mišljenju, čovjek treba da razvija samo ono što je u njemu. Ovakvo obrazovanje navodi učenika na samodovoljnost, odvajajući ga tako od izvora pravog znanja i snage. {Od 230.2}

Obrazovanje koje se sastoji od vježbanja pamćenja i ne ohrabruje samostalno razmišljanje, ima moralne poslje­dice o kojima se veoma malo misli. Kad učenik žrtvuje sposobnost samostalnog rasuđivanja i zaključivanja, posta­je nesposoban da razlikuje istinu od laži, i pada kao laki plijen prijevare. Njega nije teško navesti da se povede za tradicijom i običajima. {Od 230.3}

Veoma se često zanemaruje činjenica, što je uvijek opasno, da se zabluda nikada ne prikazuje onakvom kakva je stvarno. Ona biva prihvaćena zato što se miješa ili povezuje s istinom. Uzimanje ploda s drveta poznanja dobra i zla izazvalo je propast naših praroditelja, a prihva­ćanje mješavine dobra i zla i danas upropaštava ljude i žene. Um koji se oslanja na zaključke drugih sigurno će, prije ili kasnije, biti zaveden. {Od 230.4}

Sposobnost razlikovanja onoga što je pravo i onoga što je pogrešno možemo dobiti jedino osobnim oslanja­njem na Boga. Svaki za sebe mora učiti od njega iz njegove Riječi. Naša moć rasuđivanja data nam je na upotrebu, i Bog očekuje da se njome služimo. „Dođite sada, i rasuđujmo zajednički!” (Isaiah 1:18*) — On nas poziva. Oslanjajući se na njega, možemo steći mudrost da odbacimo zlo i da izaberemo dobro Isaiah 7:15; James 1:5. {Od 231.1}

Pri svakom pravom podučavanju osobni element je bitan. Kao učitelj Krist je ljude podučavao pojedinačno. Upravo je osobnim kontaktom i druženjem obučio Dvanae­storicu. Upravo je u četiri oka, često pred samo jednim slušaocem, davao svoje najdragocjenije savjete. Poštova­nom rabinu prilikom noćnog razgovora na Maslinskoj gori, prezrenoj ženi na siharskom zdencu, otvorio je svoje najbogatije riznice zato što je kod tih sljušalaca otkrio prijemljivo srce, otvoren um i osjetljiv duh. Čak ni mnoštvo koje se tako često tiskalo za njegovim stopama nije za Krista bilo nerazlučiva masa ljudskih bića. On je govorio izravno svakom umu i obraćao se svakom srcu. Promatrao je lica svojih slušalaca, zapažao ozarenost na licu, brze i odobravajuće poglede koji su mu govorili da je istina prodrla u dušu; i u njegovom srcu bi kao odgovor zazvučala struna suosjećajne radosti. {Od 231.2}

Krist je uočavao sposobnosti svakog ljudskog bića. Njega nisu mogle odbiti neugledna vanjština niti nepovolj­ne okolnosti. On je pozvao Mateja s carine, a Petra i njegovu braću s ribarskog čamca da uče od njega. {Od 232.1}

Istu zainteresiranost za pojedinca, istu pažnju prema njegovom razvitku treba i danas pokazati u odgojnom djelu. Mnogi na izgled nesposobni mladi ljudi bogato su obdareni talentima koji uopće nisu iskorišteni. Njihove sposobnosti leže sakrivene zato što njihovi odgojitelji nemaju dara da ih uoče. Mnogi dječak ili djevojčica, izvana isto tako nepri­vlačni kao i grubo obrađen kamen, mogu predstavljati dragocjeni materijal koji će izdržati probu vrućine, oluje i pritiska. Pravi odgojitelj, koji vidi što njegovi učenici mogu postati, shvatit će vrijednost materijala koji obrađuje. On će se osobno zainteresirati za svakog učenika i trudit će se da razvije sve njegove sposobnosti. Bit će ohrabren svaki, ma kako nesavršen napor učenika da prihvati dobra načela. {Od 232.2}

Sve mlade treba naučiti da shvate neophodnost i značaj marljivosti. O njoj, mnogo više nego o geniju i talentu, ovisi uspjeh. Bez marljivosti i najsjajniji talenti ne vrijede mnogo, dok su pravilno usmjerenim naporima osobe sasvim prosječnih prirodnih sposobnosti postizale čuda. Genijalnost, čijim se dostignućima divimo, gotovo je uvijek povezana s neumornim, usredotočenim naporom. {Od 232.3}

Mlade treba poučiti da teže razvijanju svih svojih sposobnosti, kako manjih tako i većih. Mnogi su skloni da ograniče svoje učenje na određena područja, prema kojima imaju prirodnih sklonosti. Ove se greške treba čuvati. Prirodne sklonosti ukazuju na smjer u životnom pozivu i, ako su valjane, treba ih pažljivo njegovati. Istovremeno, mora se imati na umu da uravnotežen karakter i uspješan rad na bilo kom području ovise, u velikoj mjeri, o skladnom razvitku koji je rezultat brižljivog, svestranog pripremanja. {Od 232.4}

Nastavnik se mora stalno truditi da njegova predava­nja budu jednostavna i utjecajna. U nastavi se mora služiti mnoštvom ilustracija; pa čak i kad se obraća starijim učenicima, mora se truditi da svako njegovo objašnjenje bude jednostavno i jasno. Mnogi učenici starijih godišta su po sposobnosti shvaćanja samo djeca. {Od 233.1}

Važan element u odgojnom djelu je oduševljenje. U tom pogiedu nam može biti korisna izjava koju je nekada dao jedan slavni glumac. Nadbiskup od Canterburyja upitao ga je zašto glumci u kazališnom komadu tako snažno utječu na svoje slušaoce govoreći o onome što je izmišlje­ no, dok propovjednici evanđelja često tako malo utječu na svoje, govoreći o onome što je stvarno. ,,S dužnim poštova­njem prema Vašoj Milosti”, odgovorio je glumac, „dopusti­te mi da kažem da je razlog jednostavan: on leži u moći oduševljenja. Mi na pozornici govorimo o onome što je izmišljeno kao da je stvarno, a vi na propovjedaonici govorite o onome što je stvarno kao da je izmišljeno.” {Od 233.2}

Nastavnik se u svom radu bavi onim što je stvarno, i zato o tome treba da govori sa svom snagom i oduševlje­njem, kojim ga nadahnjuje spoznaja realnosti i važnosti onoga o čemu govori. {Od 233.3}

Svaki nastavnik se mora truditi da njegov rad donese određene rezultate. Prije nego što počne iznositi svoju temu, mora imati jasan plan i mora znati što zapravo želi da postigne. Ne smije biti zadovoljan svojim izlaganjem sve dok učenik ne shvati suštinu teme, dok se ne uvjeri u njenu vjerodostojnost i dok ne bude sposoban da jasno izloži ono što je naučio. {Od 233.4}

Sve dok se veliki cilj odgoja ima na umu, mlade treba poticati da napreduju onoliko koliko im njihove sposobno­sti dopuštaju. Ali, prije nego što se prihvate izučavanja težih predmeta, neka prvo savladaju lakše. To se veoma često zanemaruje. Čak i među studentima viših škola i sveučilišta zapažaju se velike praznine u općem obrazovanju. Mnogi studenti posvećuju svoje vrijeme višoj matematici, a nespo­sobni su da vode jednostavno računovodstvo. Mnogi studi­raju govorništvo želeći da postanu vješti govornici, a nisu sposobni da čitaju na razumljiv i utjecajan način. Mnogi koji su završili studij retorike ne znaju da sastave i napišu obično pismo. {Od 234.1}

Temeljito poznavanje osnova obrazovanja treba da bude ne samo uvjet za primanje u viši razred već i stalno mjerilo za nastavak školovanja i napredovanja. {Od 234.2}

Na svakom području obrazovanja mogu se postići ciljevi mnogo važniji od onih koji se postižu samo tehnič­kim znanjem. Uzmimo kao primjer jezik. Mnogo je važnija od znanja stranih jezika, živih ili mrtvih, sposobnost da se maternji jezik piše i govori lako i tečno; ali nikakva sposobnost stečena poznavanjem gramatičkih pravila ne može po važnosti biti ravna izučavanju jezika s jedne uzvišenije točke gledišta. S takvim izučavanjem u velikoj je mjeri povezan uspjeh ili neuspjeh u životu. {Od 234.3}

Osnovna potreba jezika je da bude neporočan, prija­zan i istinit — „vanjski izražaj unutarnje ljepote’¹. Bog kaže: „Što je god istinito, što je god pošteno, što je god pravedno, što je god prečisto, što je god preljubazno, što je god slavno, i još ako ima koja dobrodjetelj, i ako ima koja pohvala, to mislite.” Philippians 4:8. Ako su takve misli, takav će biti i način izražavanja. {Od 235.1}

Najbolja škola za takvo izučavanje jezika je dom; ali, budući da se rad u domu tako često zanemaruje, prebacuje se na nastavnika da svojim učenicima pomogne u stvaranju pravilnih navika u govoru. {Od 235.2}

Nastavnik može mnogo doprinijeti da se suzbije zla navika koja je prokletstvo za društvo, za susjedstvo i za dom — navika klevetanja, ogovaranja i grubog kritiziranja. U tome ne treba štedjeti truda. Naglasite učenicima činjeni­cu da ova navika otkriva nedostatak kulture i uglađenosti i prave dobrote srca; ona onesposobljava i za druženje sa stvarno kulturnim i uglađenim ljudima u ovom svijetu kao i za zajedništvo sa svetima na Nebu. {Od 235.3}

Mi s užasom mislimo o kanibalima koji se goste još toplim i dršćućim mesom svojih žrtava; ali zar su posljedice čak i ovog običaja strašnije od agonije i propasti koju izaziva pogrešno prikazivanje pobuda, ocrnjivanje ugleda i seciranje karaktera? Neka djeca, a i mladi, nauče što Bog o tome kaže: {Od 235.4}

„Smrt je i život u vlasti jeziku.” Proverbs 18:21. {Od 235.5}

U Pismu se klevetnici svrstavaju među „bogomrsce”, „izmišljače zaia“, među one koji su bez Ijubavi, „nevjer­ni… nemilostivi“, „puni zavisti, ubojstva, svađe, lukav­stva, zločudnosti”. Božja pravednost objavljuje „da koji to čine zaslužuju smrt“. Romans 1:30, 31, 29, 32. Onaj koga Bog ubraja među građane Siona „govori istinu iz srca svojega”, „ne opada jezikom svojim”, ,,i ne ruži bližnjega svojega”. Psalm 15:2, 3. {Od 235.6}

Božja riječ osuđuje i upotrebu onih besmislenih fraza i uzrečica koje se graniče s huljenjem. Ona osuđuje neiskre/e komplimente, zaobilaženje istine, pretjerivanja, poslovne prijevare, uobičajene u društvu i poslovnom svijetu. „Dakle, neka bude vaša riječ: da, da; ne, ne; a što je više od ovoga, oda zla je.” Matthew 5:37, R.V. {Od 236.1}

„Kakav je bezumnik koji baca iskre i strijele smrtne, takav je svaki koji prevari bližnjega svojega, pa onda veli: šalio sam se.” Proverbs 26:18, 19. {Od 236.2}

Tijesno povezano s ogovaranjem je prikriveno podme­tanje, podmuklo aludiranje, kojim nečisti u srcu pokušavaju da proture zlo koje se ne usuđuju javno iznijeti. Mlade treba naučiti da se klone svake veze s takvim navikama kao što bi se klonili gube. {Od 236.3}

Pri služenju jezikom nema možda pogreške koju bi i stari i mladi bili spremni da sebi tako lako oproste nego što je brzoplet, nestrpljiv govor! Oni misle da je dovoljna isprika ako kažu: „Bio sam nepažljiv, nisam stvarno mislio ono što sam rekao!” Ali Božja riječ ne uzima to tako olako. Pismo kaže: {Od 236.4}

„Jesi li vidio čovjeka nagla u besjedi svojoj? Više ima nadanja od bezumna nego od njega.” Proverbs 29:20. {Od 236.5}

„Tko nema vlasti nad duhom svojim, on je grad razvaljen, bez zidova.” Proverbs 25:28. {Od 236.6}

U jednom trenutku, naglim, naprasitim, nepromišlje­nim jezikom može se izazvati zlo koje ni doživotno kajanje ne može popraviti. O, kolika su srca slomljena, prijatelji  izgubljeni, životi uništeni grubim, prenagljenim riječima onih koji su mogli donijeti pomoć i iscjeljenje! {Od 236.7}

„Ima tko govori kao da mač probada, a jezik je mudrih lijek.” Proverbs 12:18. {Od 237.1}

Jedna od vrlina koje treba posebno njegovati i razvija­ti u svakom djetetu je nesebičnost, koja životu daje toliko prirodne dražesti. Od svih karakternih odlika ovo je jedna od najljepših, i za svako pravo životno djelo to je jedna od najhitnijih kvalifikacija. {Od 237.2}

Djeci je neophodno razumijevanje, suosjećanje i ohrabrenje, ali moramo paziti da u njima ne razvijamo sklonost prema pohvalama. Nije mudro posebno ih isticati niti pred njima ponavljati njihove pametne izjave. Roditelj ili nastav­nik koji ima na umu pravi ideal karaktera i mogućnosti da se on dostigne, nikada neće gajiti niti poticati zaokupljenost sobom. On neće u mladima poticati težnju ili nastoja­nje da prikažu svoje sposobnosti i vještinu. Onaj koji gleda na ono što je iznad njega bit će ponizan; a ipak će imati dostojanstvo koje se neće posramiti i zbuniti vanjskim sjajem ljudske veličine. {Od 237.3}

Vrline karaktera se ne razvijaju po nekom proizvolj­nom zakonu ili pravilu, već bavljenjem u atmosferi neporočnosti, plemenitosti i istinitosti. Gdje god postoji neporočnost srca i plemenitost karaktera, otkrivat će se neporočnošću i plemenitošću djelovanja i govora. {Od 237.4}

„Tko ljubi čisto srce, i čije su usne ljubazne, njemu je car prijatelj.” Proverbs 22:11. {Od 237.5}

Ono što važi za jezik, važi i za svako drugo proučavanje; mora se tako voditi da jača i izgrađuje karakter. {Od 238.1}

Ovo se odnosi na izučavanje povijesti više nego na izučavanje bilo koje druge znanosti. Razmišljajmo o tome s božanske točke gledišta! {Od 238.2}

Kako se veoma često predaje, povijest je jedva nešto više od izvještaja o podizanju i padanju kraljeva, spletkama dvorova, pobjedama i porazima vojski — malo više od priče ambiciji i pohlepi, o prijevari, okrutnosti i krvoproliću. Tako iznošena, može imati samo pogubne rezultate. Odvratno nabrajanje i opisivanje zločina i zvjerstava, beza­konja i okrutnosti, sije u mnoga srca sjeme čiji će rod biti žetva zla. {Od 238.3}

Mnogo je bolje učiti, u svjetlosti Božje riječi, uzroke koji dovode do uzdizanja i pada kraljevstava. Neka mladi proučavaju te izvještaje, i neka vide kako je pravo blagosta­nje naroda povezano s prihvaćanjem božanskih načela. Neka proučavaju povijest velikih reformnih pokreta i neka vide kako su često ta načela, iako prezrena i omrznuta, iako su njihovi zastupnici bacani u tamnice i na gubilišta, upravo zato i pobjeđivala. {Od 238.4}

Takvo će proučavanje otvoriti široke, sveobuhvatne poglede na život. Ono će pomoći mladima da shvate ponešto o životnim odnosima i ovisnostima, da razumiju kako smo divno povezani u veliko bratstvo društava i nacija, i u kolikoj mjeri tlačenje i ponižavanje jednog člana nanosi gubitak svima. {Od 238.5}

Izučavanje matematike treba da bude praktično. Neka svaki mladić i djevojka i svako dijete uči ne samo da rješava izmišljene probleme, već da vodi točan izvještaj o svojim prihodima i izdacima. Neka upotrebljavajući novac uči kako se on pravilno upotrebljava. Bilo da se izdržavaju doprino­som roditelja ili svojom vlastitom zaradom, neka dječaci i djevojčice uče da biraju i kupuju svoju odjeću, knjige i druge potrebe; vodeći izvještaj o svojim izdacima naučit će, mnogo bolje nego na bilo koji drugi način, vrijednost novca kako se njime treba služiti. Ovakva obuka će im pomoći da razlikuju pravu ekonomičnost od škrtosti, s jedne strane, i rasipnosti, s druge. Pravilno izvođena, ona će potaknuti na dobročinstvo. Pomoći će mladima da nauče davati ne zato što ih je iznenadni nagon na to naveo, kad su im osjećanja bila pokrenuta, već redovito i sistematski. {Od 238.6}

Na ovaj način svako učenje može postati pomoć u rješavanju onog najvećeg od svih problema — obučavanju ljudi i žena da na najbolji način ispunjavaju svoje životne odgovornosti. {Od 239.1}

PONAŠANJE

 

„Ljubav. . . nije nepristojna1. Korinćanima 13, 4.5.’

Vrijednost lijepog ponašanja se suviše malo cijeni. Mnogi koji su po srcu dobri, ne pokazuju srdačnosti u ponašanju. Mnogi koji zaslužuju poštovanje zbog svoje iskrenosti i čestitosti, pokazuju žalostan nedostatak topline. Ovaj nedostatak kvari njihovu vlastitu sreću i nepovoljno utječe na njihovu službu drugima. Neuljudni često žrtvuju iz čiste nepromišljenosti znatan dio najljepših i najkorisnijih životnih iskustava. {Od 240.1}

Roditelji i nastavnici treba da posvete posebnu pažnju njegovanju vedrine i lijepog ponašanja. Svi mogu imati radosno lice, prijazan glas, uljudno ponašanje, a sve su to elementi utjecaja. Djecu privlači vedro i veselo ponašanje. Budite prema njima prijazni i uljudni, i ona će se isto tako ponašati prema vama i jedna prema drugima. {Od 240.2}

Prava uljudnost se ne uči jednostavnim primjenjiva­njem pravila lijepog ponašanja. Uvijek treba paziti na pristojnost u ponašanju; gdje god načela nisu ugrožena, obzir prema drugima će nas navesti da poštujemo prihva­ćene običaje; ali prava nas uljudnost ne primorava da načela žrtvujemo konvencionalnosti  [12]. Ona ne priznaje društvene razlike. Ona uči poštovanju samoga sebe, pošto­vanju dostojanstva čovjeka kao čovjeka, poštovanju svakog člana velikog ljudskog bratstva. {Od 240.3}

Postoji opasnost da se suviše velika važnost pridaje samom stilu i formi ponašanja i da se suviše vremena posvećuje podučavanju na tom području. Život ispunjen neumornim naporima koji očekuje sve mlade, težak, često neugodan rad potreban da se obave obične životne dužno­sti, a još više da se olakša teški teret neznanja i bijede u svijetu — sve to ostavlja malo mjesta za konvencionalnosti. {Od 241.1}

Mnogi koji veoma naglašavaju važnost pravila formal­ne pristojnosti pokazuju veoma malo poštovanja prema svemu, ma koliko bilo dobro, što ne zadovoljava njihova izvještačena mjerila. Takav odgoj je pogrešan. On ohrabru­je oholo kritizerstvo i uskogrudnu isključivost. {Od 241.2}

Suština prave uljudnosti je obzirnost prema drugima. Najvažnije i najsolidnije obrazovanje je ono koje potiče na saučešće i ljubaznost prema svima. Ona takozvana kultura koja mlade ne uči da budu poslušni roditeljima, da cijene njihove dobre strane, da imaju strpljenja prema njihovim nedostacima, da im pomažu u njihovim potrebama; koja ih ne čini obzirnima i nježnima, velikodušnima i uslužnima prema mladima, starima i nesretnima a uljudnima prema svima — takva je kultura promašena. {Od 241.3}

Prava plemenitost misli i ponašanja prije će se steći u školi božanskog Učitelja nego bilo kakvim držanjem utvrđenih pravila etikete. Njegova Ijubav, koja prožima srce, oplemenjuje karakter i oblikuje ga po ugledu na njegov. Takav odgoj daje nebesko dostojanstvo i nebeski osjećaj pristojnosti. On ljudskoj prirodi daje prijatnost a ponašanju otmjenost koje nikada ne može dati površna uglađenost pomodarskog društva. {Od 241.4}

Biblija zahtijeva uljudnost, i iznosi mnoge opise nesebičnog duha, otmjene ljupkosti i prijatnog tempera­ menta, što su obilježja prave uglađenosti. Sve su to ipak samo odsjaji Kristovog karaktera. Svaka prava nježnost i uljudnost u svijetu, čak i među onima koji ne priznaju njegovo ime, dolazi od njega. On želi da se te osobine savršeno odražavaju u njegovoj djeci. Njegova je namjera da ljudi u nama gledaju njegovu ljepotu. {Od 241.5}

Najbolje izlaganje o lijepom ponašanju, koje je ikada zabilježeno, sadržano je u divnom Spasiteljevom nalogu i riječima koje je Sveti Duh izrekao preko apostola Pavla — te riječi moraju biti neizbrisivo upisane u pamćenje svakog ljudskog bića, i mladoga i staroga: {Od 242.1}

„Kao što ja vas Ijubih, da se i vi ljubite među sobom.” John 13:34. {Od 242.2}

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je Ijubav,

Ne zavidi,

Ljubav se ne hvasta,

Ne nadima se;

Nije nepristojna,

Ne traži svoje,

Nije razdražljiva,

Ne pamti zlo;

Ne raduje se nepravdi,

A raduje se istini;

Sve pokriva, sve vjeruje,

Svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.” {Od 242.3}

1 Corinthians 13:4-8

Strahopoštovanje je druga dragocjena vrlina koju treba brižljivo njegovati. Pravo strahopoštovan, prema Bogu nastaje iz spoznaje o njegovoj neograničenoj ve­ličini i svijesti o njegovoj prisutnosti. Srce svakog dje­teta mora biti duboko prožeto tom sviješću o Nevidlji­vom. Dijete mora naučiti da poštuje vrijeme i mjesto molitve kao i zajednička bogoslužja i da ih smatra svetima zato što je Bog prisutan. Kad se strahopoštovanje iskazuje držanjem nastupom, produbljuje se i osjećaj koji ga je pobudio. {Od 242.4}

Bilo bi dobro i za mlade i za stare da one riječi Svetoga pisma, koje pokazuju kako treba poštovati mjesto koje je Bog počastio svojom posebnom prisutnošću, prou­čavaju, često ponavljaju i o njima razmišljaju. {Od 243.1}

„Izuj obuću s nogu svojih”, zapovjedio je On Mojsiju kod razgorjelog grma, ,,jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja.” Exodus 3:5. {Od 243.2}

Nakon što je u viziji ugledao anđele, Jakov uzvikuje: „Zacijelo je Gospod na ovom mjestu; a ja ne znah. .. Ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska.” Genesis 28:16, 17. {Od 243.3}

„A Gospod je u svetoj crkvi svojoj; šuti pred njim, sva Zemljo!” Habakkuk 2:20. {Od 243.4}

„Jer je Gospod velik Bog I velik Car nad svim bogovima.. .

Hodite, poklonite se, pripadnimo,

Kleknimo pred Gospodom Tvorcem svojim!”

„On nas je stvorio, i mi smo dostojanje njegovo,

Narod njegov i ovce paše njegove.

Ulazite na vrata njegova sa slavom,

U dvore njegove s hvalom.

Slavite ga i blagosiljajte ime njegovo!” {Od 243.5}

Psalm 95:3-6; 100:3, 4.

Strahopoštovanje treba pokazati i prema Božjem imenu. Nikada ne bismo smjeli to ime izgovarati olako ili nepromišljeno. Čak i u molitvi treba izbjegavati njegovo često i nepotrebno ponavljanje. „Ime je njegovo sveto, i valja mu se klanjati.” Psalm 111:9. Dok ga izgovaraju, anđeli pokrivaju svoje lice. S kakvim bismo ga strahopošto­vanjem mi, pali i grešni, trebali izgovarati svojim usnama! {Od 243.6}

Moramo pokazati strahopoštovanje i prema Božjoj riječi. Moramo poštovati štampani tekst, nikada ga ne smijemo upotrebljavati u obične svrhe niti s njime postupati nemarno. Pismo nikada ne treba citirati u šali niti ga prepričavati da bi se izrekla neka duhovitost. „Sve su riječi Božje čiste“, „srebro u vatri očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno“. Proverbs 30:5; Psalm 12:6. {Od 244.1}

Prije svega neka djeca nauče da se pravo strahopo­štovanje pokazuje poslušnošću. Ništa što je Bog zapovjedio nije nevažno, i nema drugog načina da se pokaže strahopo­štovanje koje bi mu bilo tako ugodno kao poslušnošću prema onome što je On kazao. {Od 244.2}

Strahopoštovanje treba pokazati i prema Božjim pred­stavnicima — prema propovjednicima, učiteljima i roditelji­ma koji su pozvani da govore i djeluju u njegovo ime. Poštujući njih, njemu ukazujemo čast. {Od 244.3}

Bog posebno zahtijeva da se nježno poštovanje ukazuje ostarjelima. On kaže: „Sijeda je glava kruna slave ako se nalazi na putu pravednom.” Proverbs 16:31.* Ona govori o bitkama koje su vođene, i pobjedama koje su postignute; o teretima koji su nošeni, i iskušenjima koja su savladana. Ona govori o umornim stopama koje se bliže odmoru, o mjestima koja će uskoro biti prazna. Pomozite djeci da misle o tome, i ona će uljepšati put ostarjelih svojom uljudnošću i poštovanjem, i unijeti ljup­kost i ljepotu u svoj mladi život slušajući zapovijed: „Pred sijedom glavom ustani, poštuj lice starčevo.” Leviticus 19:32. {Od 244.4}

Očevi i majke i učitelji morali bi mnogo više cijeniti odgovornost i čast koju im je Bog dao učinivši ih svojim predstavnicima pred djetetom. Karakter otkriven u svako­dnevnom doticaju s djetetom prikazat će mu, ili na dobro ili na zlo, ove Božje riječi: {Od 244.5}

„Kako otac žali sinove, tako Gospod žali one koji ga se boje.” Psalm 103:13. „Kao kad koga mati njegova tješi, tako ću ja vas tješiti.” Isaiah 66:13. {Od 245.1}

Sretno je dijete u kome ovakve riječi bude Ijubav, zahvainost i povjerenje; dijete kome nježnost, pravednost i trpeljivost oca, majke i učitelja prikazuje Božju Ijubav, pravednost i trpeljivost; dijete koje povjerenjem, pokornošču i strahopoštovanjem prema svojim zemaljskim zaštitnici­ma uči da pokazuje povjerenje, poslušnost i strahopoštova­nje prema svom Bogu. Onaj, koji je djetetu ili učeniku dao takav dar, predao mu je blago koje je mnogo dragocjenije od bogatstva svih vijekova — blago koje je trajno kao vječnost. {Od 245.2}

ODIJEVANJE I ODGOJ

 

,,U pristojnom odijelu”, „sva je ukrašena kći careva iznutra”. 1. Timoteju 2, 9; Psalam 45, 13.

Nikakav odgoj nije potpun ako nisu pružena i načela pravilnog odijevanja. Bez takvog podučavanja, odgojno djelo se vrlo često ometa i kvari. Ljubav prema odijevanju i odanost modi spadaju među najstrašnije suparnike učitelju među najdjelotvornije prepreke odgoju. {Od 246.1}

Moda je gospodarica koja vlada željeznom rukom. U mnogim domovima se snaga, vrijeme i pažnja roditelja i djece troši na zadovoljavanje njezinih zahtjeva. Bogati se trude da nadmaše jedni druge u prihvaćanju njezinih stilova koji se stalno mijenjaju; srednji i siromašniji slojevi pokuša­vaju se približiti mjerilima koje su postavili oni za koje smatraju da su iznad njih. Kad su sredstva ili snaga ograničeni a želja za elegancijom velika, teret postaje skoro nepodnošljiv. {Od 246.2}

Mnogima nije važno da li je odjeća pristala ili čak lijepa; ako se moda promijeni, i ona se mora preraditi ili odbaciti. Članovi kućanstva su osuđeni na beskrajno muče­nje. Nema vremena za odgajanje djece, nema vremena za molitvu i proučavanje Biblije, za pomaganje mlađima da se upoznaju s Bogom preko njegovih djela. {Od 246.3}

Nema vremena ni novca za dobročinstva. Često i obiteljska trpeza oskudijeva. Hrana je loše izabrana i na brzinu pripremljena, a zahtjevi prirode su samo djelomično zadovoljeni. Tako se stvaraju loše navike u prehrani 1<oje izazivaju bolest ili navode na neumjerenost. {Od 247.1}

Sklonost prema isticanju navodi na rasipnost, i u mnogim mladim ljudima uništava želju za plemenitijim životom. Umjesto da teže za obrazovanjem, oni se veoma rano prihvaćaju nekog posla da bi zaradili novac i tako zadovoljili svoju strast za odijevanjem. Ova je strast mnogu mladu djevojku odvela u propast. {Od 247.2}

U mnogim domovima obiteljski izvori prihoda previše se opterećuju. Otac, nemoćan da zadovolji zahtjeve majke i djece, u iskušenju je da postane nepošten, i sve se opet završava sramotom i propašću. {Od 247.3}

Čak ni bogoslužja i dan odmora nisu izuzeti od vlasti mode. Oni, naprotiv, pružaju priliku za još veće prikazivanje njezine moći. Crkva je postala mjesto za održavanje modnih revija, i o modi se razmišlja više nego o propovijedi. Siromašni, koji nisu u stanju da zadovolje zahtjeve mode, jednostavno izostaju iz crkve. Dan odmora se provodi u ljenčarenju, a mladi često u društvu koje ih kvari. {Od 247.4}

U školi, neprikladno i neudobno odijevanje onesposo­bljava djevojke i za učenje i za rekreaciju. Njihove su misli toliko obuzete odijevanjem da nastavnik ima tešku zadaću da privuče njihovu pažnju. {Od 247.5}

Da bi ih oslobodio opčinjenosti modom, nastavnik često ne može naći uspješnije sredstvo od doticaja s prirodom. Neka učenici okuse zadovoljstva koja se mogu naći pored rijeke, jezera ili mora; neka se penju na brda, neka gledaju divotu zalaska Sunca, istražuju riznice šuma i polja; neka se upoznaju s užitkom koji pruža gajenje biljaka cvijeća; i tada će im neka dodatna vrpca ili čipka postati potpuno beznačajna. {Od 247.6}

Navedite mlade da uvide da bez jednostavnosti u odijevanju, kao i u prehrani, nema ni intelektualne veličine. Navedite ih da shvate koliko zato moraju učiti i raditi; koliko su dani mladosti dragocjeni u pripremanju za životno djelo. Pomozite im da shvate kakva se blaga kriju u Božjoj riječi, u knjizi prirode, i u životopisima plemenitih ljudi. {Od 248.1}

Neka se njihove misli bave patnjama koje mogu ublažiti. Pomozite im da uvide da svakim dinarom bačenim na razmetanje lišavaju sebe novca kojim bi mogli nahraniti gladne, odjenuti neodjevene i utješiti žalosne. {Od 248.2}

Oni ne smiju propustiti divne prilike koje im život pruža niti dopustiti da im um zakržlja, zdravlje propadne i sreća se razori samo zato da bi zadovoljili zahtjeve koji nisu diktirani ni razumom, ni udobnošću ni ljepotom. {Od 248.3}

Istovremeno mladi moraju naučiti da razumiju pouku prirode: „Sve je učinio da je lijepo u svoje vrijeme.”Ecclesiastes 3:11. Naša je prednost da odijevanjem, kao i svim ostalim, ukažemo čast našem Stvoritelju. On želi da naša odjeća bude ne samo uredna i zdrava već i prikladna i pristojna. {Od 248.4}

Karakter neke osobe procjenjuje se po načinu njezina odijevanja. Profinjen ukus i plemenit um otkriva se izborom jednostavne i prikladne odjeće. Čedna jednostavnost u odijevanju, sjedinjena sa skromnošću u ponašanju, učinit će mnogo da mlada žena bude okružena atmosferom svete uzdržanosti, koja će je zaštititi od tisuća opasnosti. {Od 248.5}

Neka djevojke nauče da u vještinu odijevanja spada i sposobnost da same sebi sašiju odjeću. Ovu ambiciju treba da gaji svaka djevojka. Tu priliku da bude korisna i nezavisna ona ne smije propustiti. {Od 248.6}

Pravo je da volimo ljepotu i da težimo za njom; ali Bog želi da najprije ljubimo i tražimo najvišu ljepotu — koja neće propasti. Najbiraniji proizvodi ljudske vještine nemaju ljepote koja bi se mogla usporediti s ljepotom karaktera koji u Božjim očima ima „veliku cijenu”.{Od 249.1}

Neka mladi i djeca nauče da sebi izaberu kraljevsko ruho, izatkano na nebeskom razboju — „svilu čistu i bijelu” (Revelation 19:8), koju će nositi svi sveti sa Zemlje. Ovo ruho, Kristov neokaljani karakter, besplatno je ponuđeno svakom ljudskom biću. Ali, svi koji ga prime, primit će ga i nositi već ovdje. {Od 249.2}

Objasnite djeci da se odijevaju u divno ruho Kristova karaktera kad se bave neporočnim mislima, koje su nadah­nute ljubavlju, i kad čine ljubazna i korisna djela. Ta će ih odjeća učiniti lijepima i omiljenima ovdje, a u vječnosti dat će im pravo da uđu u palaču Vladara. Njegovo obećanje glasi: {Od 249.3}

„Oni će hoditi sa mnom u bjelini, jer su dostojni.” Revelation 3:4. {Od 249.4}.**

DAN ODMORA

 

,,Da su znak između mene i vas, da znate da sam ja Gospod. “ Ezekijei 20,20.

Vrijednost dana odmora kao odgojnog sredstva je neprocjenjiva. Što god Bog od nas traži, opet nam vraća, ukrašeno, preobraženo, s njegovom slavom. Desetak koji je Bog zahtijevao od Izraela, bio je određen da se među ljudima sačuva, u svoj njezinoj veličanstvenoj ljepoti, kopija njegovog hrama na Nebu, zalog njegove prisutnosti na Zemlji. Tako se i dio našeg vremena, koji On traži od nas, ponovo nama vraća noseći njegovo ime i pečat. On kaže: „Jer je znak između mene i vas… da znate da sam ja Gospod”; „jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i Zemlju, more i što je god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i posvetio ga”.  Exodus 31:13; 20:11. Dan odmora je znak stvaralačke i otkupiteljske moći; on ukazuje na Boga kao izvor života i znanja; on podsjeća na čovjekovu prvobitnu slavu, i tako postaje svjedok Božje namjere da nas obnovi po svom obličju. {Od 250.1}

I dan odmora i obitelj ustanovljeni su u Edenu, i Božja je namjera da ostanu neraskidivo povezani. Toga dana, više nego ijednog drugog, mi možemo živjeti edenskim životom. Po Božjem planu trebalo je da članovi obitelji budu udruženi u radu i proučavanju, pri bogoslužju i rekreaciji, otac kao svećenik svoga doma, a oba roditelja kao učitelji i drugovi svoje djece. Međutim, posljedice grijeha, promije­nivši životne uvjete, u velikoj su mjeri spriječile ovu zajednicu. Često otac u toku tjedna jedva vidi lica svoje djece. Njemu je skoro sasvim uskraćena prilika da druguje s djecom i da ih poučava. Ali Božja je Ijubav postavila granicu zahtjevima rada: Na dan odmora On je stavio svoju milostivu ruku. Na taj svoj dan, On je članovima obitelji pružio priliku da budu u zajednici s njime, s prirodom i međusobno. {Od 250.2}

Budući da je dan odmora spomenik stvaralačkoj sili, to je dan iznad svih ostalih, kada bismo se trebali upozna­vati s Bogom preko njegovih djela. U mislima djece i sama pomisao na dan odmora trebala bi biti povezana s ljepotom stvari u prirodi. Sretna je obitelj koja u dan odmora može poći na mjesto bogoslužja kao što je Isus sa svojim učenicima išao u sinagogu — preko polja, uz obalu jezera i kroz šumarke. Sretni su otac i majka koji mogu učiti svoju djecu Božjoj pisanoj Riječi služeći se ilustracijama s otvorenih stranica knjige prirode; koji se mogu okupljati pod zelenim drvećem, na svježem čistom zraku, da prouča­vaju Riječ i da pjevaju hvalu nebeskom Ocu.{Od 251.1}

Takvim druženjem roditelji mogu povezati srca svoje djece sa sobom, i na taj način s Bogom, vezama koje se nikada neće prekinuti. {Od 251.2}

Dan odmora pruža izvanredne mogućnosti za intelek­tualno usavršavanje. Biblijsku pouku ne treba proučavati bacajući brz pogled na njezin tekst u subotu ujutro, već pouku za naredni tjedan treba brižljivo proučiti u subotu poslije podne, a zatim je svakodnevno ponavljati i rasvjet­ljavati u toku tjedna. Tako će se pouka urezati u pamćenje kao blago koje se nikada neće potpuno izgubiti. {Od 251.3}

Slušajući propovijed, neka i roditelji i djeca bilježe tekstove i citate iz Pisma i, što je više moguće, iznesene misli da bi o njima razgovarali kod kuće. To će mnogo doprinijeti da se ukloni umor koji djecu veoma često obuzima za vrijeme slušanja propovijedi i da se kod svih razvije navika da budu pažljivi i sabrani. {Od 252.1}

Razmišljanje o iznesenim temama otvorit će učeniku riznice o kojima nikada nije ni sanjao. On će u svom vlastitom životu dokazati realnost iskustva opisanog u Bibliji: {Od 252.2}

„Kad se nađoše riječi Tvoje, pojedoh ih, i riječ Tvoja bi mi radost i veselje srcu mojemu.’¹ Jeremiah 15:16. {Od 252.3}

„Razmišljam o naredbama Tvojim.¹¹ „Bolji su od zlata i dragog kamenja… I slugu Tvojega oni su prosvijetlili; tko ih drži, ima veliku plaću.¹‘ Psalm 119:48; 19:10, 11. {Od 252.4}

VJERA I MOLITVA

 

„Vjera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo.” ,,Vjerujte da ćete primiti; i bit će vam.” Hebrejima 11,1; Marko 11,24.

Vjera je povjerenje u Boga — vjerovanje da nas On voli i da zna što je najbolje za nas. Ona nas tako navodi da umjesto svojega, izaberemo njegov put. Umjesto našeg neznanja, ona prihvaća njegovu mudrost; umjesto naše slabosti, njegovu silu; umjesto naše grešnosti, njegovu pravednost. Naš život, mi sami, sve je to već njegovo; vjera priznaje njegovo pravo vlasništva i prihvaća blagoslove koje ono donosi. Istina, čestitost, neporočnost, istaknuti su kao tajne uspjeha u životu. I upravo nas vjera nadahnjuje ovim načelima. {Od 253.1}

Svaka dobra pobuda ili težnja je dar od Boga; vjera prima od Boga život koji jedini može dovesti do pravog rastenja i napretka. {Od 253.2}

Mora se potanko objasniti kako se jača vjera. Svako je Božje obećanje povezano s uvjetima. Ako želimo činiti njegovu volju, na raspolaganju nam je sva njegova snaga. Svaki dar koji On obećava sadržan je u samome obećanju. „Sjeme je riječ Božja.“ Luke 8:11. Kao što je sigurno da je hrast u žiru, tako je sigurno i da je Božji dar u njegovom obećanju. Ako primamo obećanje, imamo i dar. {Od 253.3}

Vjera koja nas osposobljava da primimo Božje darove, i sama je dar, od kojega je stanovita mjera usađena u svako ljudsko biće. Ona raste kad se vježba u primanju Božje riječi. Da bismo ojačali vjeru, moramo je često dovoditi u dodir s Riječju. {Od 253.4}

Prilikom proučavanja Biblije, učeniku treba pomoći da vidi silu Božje riječi. Prilikom stvaranja, ,,On reče, i postade; On zapovjedi, i pokaza se“. On „zove ono što nije kao ono što jest” (Psalm 33:9;Romans 4:17); jer kad ih On pozove, tu su. {Od 254.1}

Koliko su se puta oni koji su vjerovali Božjoj riječi, iako sami po sebi potpuno bespomoćni, oduprli sili cijeloga svijeta — Enoh, neporočan u srcu, svet u životu, držeći se čvrsto svoje vjere u pobjedu pravednosti nasuprot pokvare­nom i ismjehivačkom naraštaju; Noje i njegov dom nasu­prot ljudima svoga vremena, ljudima najveće fizičke i mentalne snage i najnižeg morala; djeca Izraelova kod Crvenog mora, bespomoćno, uplašeno mnoštvo robova, nasuprot najmoćnijoj vojsci najmoćnijeg naroda na kugli zemaljskoj; David, dječak pastir, kome je Bog obećao prijestolje, nasuprot Saulu, tadašnjem vladaru, odlučnom da zadrži svoju vlast; Sedrah i njegovi drugovi u vatri, a Nebukadnezar na prijestolju; Danijel među lavovima, njego­vi neprijatelji na visokim položajima u carstvu; Isus na križu i hebrejski svećenici i glavari koji čak i rimskog namjesnika prisiljavaju da ispuni njihovu volju; Pavao u lancima, vođen da umre smrću zločinca i Neron, despotski vladar svjetskog imperija. {Od 254.2}

Ovakvi primjeri ne nalaze se samo u Bibliji. Njih ima mnogo u svakom zapisu o ljudskom napretku. Valdenžani i Hugenoti, Wycliff i Hus, Jeronim i Luther, Tyndale i Knox, Zinzendorf i Wesley, i mnoštvo drugih, svjedočili su o sili Božje riječi nasuprot ljudskoj sili i politici koja podupire zlo. Oni pripadaju pravom plemstvu svijeta. To je njegova prava kraljevska loza. Današnja je omladina pozvana da zauzme svoje mjesto u toj lozi. {Od 254.3}

Vjera je isto tako potrebna u malim kao i u velikim događajima u životu. Ako imamo nepokolebljivo povjerenje u Boga, uživat ćemo njegovu podršku u svim svojim svakodnevnim zanimanjima i poslovima. {Od 255.1}

Gledan s ljudskog stanovišta, život je za sve nas neugažena staza. To je staza kojom, što se tiče naših važnijih iskustava, svatko mora hodati sam. U naš unutarnji život ni jedno drugo ljudsko biće ne može potpuno proniknuti. Kad malo dijete krene na ovo putovanje na kojem, prije ili kasnije, samo mora izabrati svoj smjer, samo odlučiti o svojoj vječnoj sudbini, kako bi iskreni trebali biti napori da ga uputimo da svoje povjerenje pokloni sigurnom Vodiču i Pomoćniku! {Od 255.2}

Kao štit protiv iskušenja i kao poticaj na neporočnost i istinu, ni jedan se drugi utjecaj ne može mjeriti sa sviješću o Božjoj prisutnosti. „Nego je sve golo i otkriveno pred očima Onoga kojemu govorimo.“ „Čiste su oči Tvoje, da ne možeš gledati zla, i bezakonja ne možeš gledati.” Hebrews 4:13; Habakkuk 1:13. Ova pomisao bila je Josipov štit protiv pokvarenosti u Egiptu. Zavodničkom kušanju odgo­vorio je odlučno: „Kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?” Genesis 39:9. Takav će štit vjera, ako se gaji, dati svakoj duši. {Od 255.3}

Samo će svijest o Božjoj prisutnosti moći da protjera strah koji bi plašljivom djetetu učinio život teretom. Neka ono u svoje pamćenje ureže obećanje: „Anđeli Gospodnji stanom stoje oko onih, koji se njega boje, i izbavljaju ih.” Psalm 34:7. Neka čita prekrasni izvještaj o Elizeju u planinskom gradu, a između njega i četa naoružanih neprijatelja moćni krug nebeskih anđela. Neka čita kako se pred Petrom, u tamnici i osuđenom na smrt pojavio Božji anđeo; kako je poveo Božjeg slugu u sigurnost, pored naoružanih stražara, kroz masivna vrata i veliku željeznu vežu s prijevornicama i zasunima. Neka čita o prizoru na moru kad se zatvorenik Pavao, na svom putu prema sudu i gubiiištu, obratio olujom šibanim vojnicima i mornarima, izmučenima od rada, nespavanja i dugog posta, i izgovorio one velike riječi pune ohrabrenja i nade: ,,l evo sad vas molim da budete dobre volje … jer u ovu noć stade preda me anđeo Boga kojega sam ja i kome služim, govoreći: Ne boj se, Pavle! Valja ti doći pred Cezara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.” S vjerom u ovo obećanje Pavao je uvjeravao svoje suputnike: „Nijednome od vas dlaka s glave neće pasti.” Tako se i zbilo. Zato što se u brodu nalazio jedan čovjek preko koga je Bog mogao da djeluje, svi neznabožački vojnici i mornari bili su sačuvani. ,,l tako iziđoše svi živi na zemlju.” Acts 27:22-24, 34, 44. {Od 255.4}

Sve ovo nije zapisano da bismo mi mogli samo čitati i diviti se, već da bi ista vjera koja je djelovala u Božjim slugama u davnini mogla djelovati i u nama. Bog će i sada djelovati isto tako snažno kao i nekada gdje god se nađu vjerna srca da budu kanali njegove sile. {Od 256.1}

Neka oni koji nemaju povjerenja u sebe, koje nedosta­tak samopouzdanja navodi da izbjegavaju brigu i odgovor­nost, budu poučeni da se oslone na Boga. Tako će mnogi među onima koji bi inače bili samo brojka u svijetu, možda samo bespomoćno breme za druge, biti sposobni da kažu zajedno s apostolom Pavlom: ,,Sve mogu u Isusu Kristu, koji mi moć daje.” Philippians 4:13. {Od 256.2}

Djetetu koje je brzo da se rasrdi na nepravdu, vjera pruža dragocjene pouke. Spremnost da se odupre zlu ili da se osveti za nepravdu često je izazvana dubokim osjećajem pravičnosti i aktivnim, energičnim duhom. Poučite takvo dijete da je Bog vječni čuvar pravde. On se nježno brine o bićima koja je toliko ljubio da je dao svoga najdražeg Ljubljenoga da ih spasi. On će se obračunati sa svakim zločincem. {Od 256.3}

„Jer tko tiče u vas, tiče u zjenicu oka njegova.” Zechariah 2:8. {Od 257.1}

„Predaj Gospodu put svoj, i uzdaj se u njega, On će učiniti. I izvest će kao vidjelo pravdu tvoju, i pravicu tvoju kao podne.” Psalm 37:5, 6. {Od 257.2}

„Bog je utočište ubogome, utočište u nevolji. U Tebe se uzdaju koji znaju ime Tvoje, jer ne ostavljaš onih koji Te traže, Gospode!” Psalm 9:9, 10. {Od 257.3}

Bog traži da sućut koju Oh pokazuje prema nama i mi pokažemo prema drugima. Neka se razdražljivi, uobraženi i osvetoljubivi ugledaju na Onoga koji je krotak i ponizan, koji je kao janje vođen na zaklanje, ne sveteći se poput ovce nijeme pred onima koji je strižu. Neka gledaju na Onoga koga su naši grijesi proboli i naše boli opteretile, i naučit će da podnose, da se uzdržavaju i da opraštaju. {Od 257.4}

Vjerom u Krista svaki se nedostatak karaktera može ukloniti, svaka mrlja očistiti, svaka mana popraviti, svaka vrlina razviti. {Od 257.5}

,,Vi u punoj mjeri sve imate u njemu.” Colossians 2:10. {Od 257.6}

Molitva i vjera su usko povezane, i treba ih zajedno proučavati. Molitva vjere je božansko umijeće; to je umijeće kojim mora ovladati svaki koji želi da njegovo životno djelo bude uspješno. Krist kaže: „Sve što ištete u svojoj molitvi, vjerujte da ćete primiti; i bit će vam.” Mark 11:24. . On objašnjava da naša molba mora biti u skladu s Božjom voljom; mi moramo tražiti ono što je On obećao, i što god primimo, mora biti upotrijebljeno da se ispuni njegova volja. Ako se ispune uvjeti, ispunit će se i obećanje. {Od 257.7}

Mi smijemo tražiti oproštenje grijeha, Svetoga Duha, prirodu sličnu Kristovoj, mudrost i snagu da radimo njego­vo djelo, svaki dar koji je On obećao; zatim moramo vjerovati da ćemo primiti, i zahvaliti Bogu što smo primili. .{Od 258.1}

Nije potrebno da tražimo bilo kakav vanjski dokaz blagoslova. Dar se nalazi u obećanju, i mi se možemo baviti svojim poslom sigurni da Bog može ispuniti ono što je obećao i da će dar, koji već imamo, postati stvarnost kad nam bude najpotrebniji. {Od 258.2}

Živjeti tako od svake Božje riječi znači predati mu cijeli svoj život. Tada ćemo neprekidno osjećati svoje siromaštvo i zavisnost, čežnju srca za Bogom. Molitva je neophodna; jer je to život duše. Obiteljska molitva i javna molitva imaju svoje mjesto; ali, tajni razgovor s Bogom u stvari održava život duše. {Od 258.3}

Mojsije je upravo na gori s Bogom ugledao sliku one divne zgrade koja je trebala postati prebivalište Božje slave. Upravo na gori s Bogom — na tajnom mjestu molitve — i mi moramo razmišljati o božanskom slavnom idealu za čovječanstvo. Na taj način ćemo biti osposobljeni da tako oblikujemo zgradu svoga karaktera da se na nama može ispuniti njegovo obećanje: „Uselit ću se u njih i živjet ću u njima, i bit ću im Bog i oni će biti moj narod.” 2 Corinthians 6:16. {Od 258.4}

i Isus je za vrijeme svog zemaljskog života upravo u toku sati molitve nasamo primao mudrost i silu. Neka mladi slijede njegov primjer i neka u zoru i sumrak odvoje tihe trenutke za razgovor sa svojim Ocem na nebesima. Neka i u toku dana uzdižu svoja srca Bogu. Na svakom koraku našeg puta, On govori: „Jer ja Gospod Bog tvoj držim te za desnicu, i kažem ti: ne boj se, ja ću ti pomagati.” Isaiah 41:13 ,Kad bi naša djeca naučila ove pouke u zoru svoje mladosti, kakvu bi svježinu i silu, kakvu radost i zadovolj­stvo to unijelo u njihov život! {Od 259.1}

To su pouke koje može prenijeti samo onaj koji ih je sam naučio. Učenja Pisma nemaju većeg utjecaja na mlade samo zato što mnogi roditelji i učitelji tvrde da vjeruju Božjoj riječi, a svojim životom poriču njezinu silu. Ponekad su mladi navedeni da osjete silu Riječi. Oni uviđaju koliko je dragocjena Kristova Ijubav. Oni vide ljepotu njegovog karaktera, mogućnosti koje pruža život u njegovoj službi. Ali, vide da je život onih koji kažu da poštuju Božja načela potpuno drugačiji. Na kolike se mogu s pravom primijeniti riječi koje je izgovorio prorok Ezekijei: {Od 259.2}

„Sinovi naroda tvojega . .. govore jedan drugome, svaki bratu svojemu, i vele: Hodite i čujte kakva riječ dođe od Gospoda. I dolaze k tebi kao kad se narod skuplja, i narod moj sjeda pred tobom, i sluša riječi tvoje, ali ih ne izvršuje; u ustima su im ljupke, a srce njihovo ide za svojim lakomstvom. I gle, ti si im kao ljupka pjesma, kao čovjek lijepa glasa i koji dobro svira; slušaju riječi tvoje, ali ih ne izvršuju.“ Ezekiel 33:30-32. {Od 259.3}

Jedno je pristupati Bibliji kao knjizi punoj dobrih savjeta, koje treba slušati onoliko koliko su u skladu s duhom vremena i s našim položajem u svijetu; a sasvim je drugo smatrati je onim što ona stvarno jest — riječju živoga Boga, riječju koja je naš život, riječju koja treba da oblikuje naše aktivnosti, naše riječi, i naše misli. Držati Božju riječ bilo u čemu manjom od toga, znači odbaciti je. Činjenica što je na ovakav način odbacuju i oni koji kažu da vjeruju u nju, osnovni je uzrok skepticizma i nevjerstva među mladima. {Od 260.1}

Prenapregnutost, kakva se nikada ranije nije mogla vidjeti, zahvaća svijet. Zadovoljstva, stjecanje novca, borba za vlast, i sama borba za opstanak, strahovitom silom zaokupljaju tijelo, um i dušu. Usred ove sulude jurnjave, Bog progovara. On nas poziva da se povučemo u samoću i razgovaramo s njime. „Utolite i poznajte da sam ja Bog.“ Psalm 46:10. {Od 260.2}

Mnogi, čak ni u trenucima molitve, ne primaju blago­slov stvarne zajednice s Bogom. Oni se suviše žure. Brzim koracima prolaze kroz krug Kristove drage prisutnosti, zaustavljajući se možda samo za trenutak u njegovim svetim granicama, ali ne čekaju na savjet. Oni nemaju vremena da ostanu s božanskim Učiteljem. Sa svojim teretima vraćaju se na svoj posao. {Od 260.3}

Ovakvi ljudi neće moći da postignu stvarni uspjeh sve dok ne shvate u čemu je tajna sile. Oni moraju odvojiti vremena da razmišljaju, da se mole, da od Boga očekuju obnavljanje svoje fizičke, mentalne i duhovne sile. Njima je potreban okrepljujući utjecaj Božjeg Duha. Kad ga budu primili, bit će prožeti novim životom. Malaksalo tijelo i umorni mozak bit će osvježeni, a natovareno srce bit će odmoreno. {Od 260.4}

Ne kratko zaustavljanje u njegovoj blizini, već osobna veza s Kristom, druženje s njime — to je naša potreba. Kako će sretna biti djeca u našim domovima i učenici u našim školama kad roditelji i nastavnici u svom vlastitom životu steknu dragocjeno iskustvo opisano riječima Pjesme nad pjesmama: {Od 261.1}

„Što je jabuka među drvetima šumskim,

To je Dragi moj među momcima;

Željeh hiada njezina, i sjedoh,

I rod je njezin sladak grlu mojemu.

Uvede me u kuću gdje je gozba,

A zastava mu je Ijubav k meni.“ {Od 261.2}

Song of Solomon 2:3, 4.

ŽIVOTNO DJELO

 

,,Ali ipak činim jedno!” Filipljanima 3, 13. *

Da bi se postigao uspjeh na bilo kojem području, mora se imati određeni cilj. Onaj koji želi da u životu postigne pravi uspjeh, mora stalno imati pred očima cilj vrijedan truda. Takav je cilj postavljen današnjoj omladini. Nebeska namisao da se evanđelje objavi svijetu u ovom naraštaju najplemenitiji je cilj kome se može posvetiti jedno ljudsko biće. On otvara polje rada svakome čije je srce Krist dirnuo. {Od 262.1}

Božja namjera s djecom koja rastu u našim domovima mnogo je šira, dublja i viša nego što to naš ograničeni razum može shvatiti. Iz najskromnijih prilika Bog je u prošlim vremenima pozivao one, koji su se pokazali vjerni, da svjedoče za njega na najvišim mjestima u svijetu. I mnogi mladić danas, koji raste kao što je Danijel rastao u svom judejskom domu, proučavajući Božju riječ i njegova djela i obavljajući vjerno svoje dužnosti, stajat će jednom u zakonodavnim skupštinama, u sudskim dvoranama ili kra­ljevskim dvorovima kao svjedok Kralja nad kraljevima. Mnogi će biti pozvani da obave vanrednu službu. Cijeli svijet se otvara evanđelju. Etiopija pruža svoje ruke k Bogu. Iz Japana i Kine i Indije, iz zemalja našeg kontinenta koje su još pokrivene tamom, iz svih krajeva ovog našeg svijeta, dopire krik grijehom ranjenih srca koja traže da upoznaju Boga Ijubavi. Milijuni i milijuni nisu nikada ni čuli o Bogu ili o njegovoj Ijubavi koja se otkrila u Kristu. Njihovo je pravo da steknu to znanje. Oni imaju isto pravo na Spasiteljevu milost kao i mi. Na nama koji smo primili ovo znanje, i na našoj djeci kojoj ćemo ga prenijeti, počiva odgovornost da se odazovemo na njihov vapaj. Svakom domaćinstvu i svakoj školi, svakom roditelju, nastavniku i djetetu koje je obasjala svjetlost evanđelja, upućeno je u ovom sudbono­snom času pitanje postavljeno kraljici Esteri u onom značajnom trenutku izraelske povijesti: „Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?” Esther 4:14. {Od 262.2}

Oni koji razmišljaju o posljedicama ubrzavanja ili ometanja evanđelja misle obično o posljedicama koje to ostavlja na njih ili na svijet. Rijetki razmišljaju kako se to odražava na Boga. Rijetki misle na patnje koje je grijeh prouzročio našem Stvoritelju. Cijelo je nebo trpjelo u Kristovoj samrtnoj borbi; ali to trpljenje nije ni počinjalo ni završavalo njegovim pojavljivanjem u obličju čovjeka. Križ otkriva našim otupjelim osjetilima bol koju je grijeh od samog svog začetka nanosio Božjem srcu. Svako udaljava­nje od pravde, svako okrutno djelo, svaki neuspjeh čovjeka da dosegne božanski ideal, Bogu nanosi bol. Kad su nekada na Izraela došle nevolje kao neizbježiva posljedica odvajanja od Boga — podložnost neprijateljima, okrutnost i smrt — bilo je rečeno da „Gospod više ne mogaše trpjeti da Izraelci pate“*. „U svakoj tuzi njihovoj On bješe tu­žan … i podiže ih i nosi ih sve vrijeme.” Judges 10:16; Isaiah 63:9. {Od 263.1}

Njegov „Duh moli se za nas uzdisanjem neiskazanim“. Dok „sva tvar uzdiše i tuži s nama” (Romans 8:26, 22), srce beskonačnog Oca suosjeća u boli. Naš svijet je velika kuća jada, prizor takve bijede da se ne usuđujemo ni svojim mislima dopustiti da se njome bave. Da smo shvatili kolika je, teret bi bio suviše strašan. Ali Bog sve to osjeća. Da bi uništio grijeh i njegove posljedice, On je žrtvovao svoga Najdražega i nama dao moć da u suradnji s njime, tom prizoru bijede učinimo kraj. ,,l propovjedit će se ovo evanđelje o kraljevstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima. I tada će doći posljedak.” Matthew 24:14. {Od 263.2}

„Idite po svemu svijetu i propovjedite evanđelje sva­kome stvorenju” (Mark 16:15), to je Krist zapovjedio svojim sljedbenicima. Nisu svi pozvani da budu propovjed­nici ili misionari u uobičajenom smislu te riječi; ali svi mogu biti Kristovi suradnici u objavljivanju „radosne vijesti” svojim bližnjima. Zapovijed je upućena svima, velikima i malima, učenima i nenaučenima, starima i mladima. {Od 264.1}

Imajući pred očima ovu zapovijed, zar možemo odga­jati svoje sinove i kćeri za život poštovane konvencionalnosti, za život na izgled kršćanski, ali bez Kristovog samoodricanja, za život nad kojim Onaj koji je istina mora izreći osudu: „Ne poznajem vas!“? {Od 264.2}

Tisuće čine tako. Trude se da svojoj djeci osiguraju prednosti evanđelja, a odriču se njegovog duha. Ali tako ne može biti. Oni koji odbijaju prednost zajednice s Kristom u službi, odbacuju jedinu školu koja ih osposobljava da s njime sudjeluju u njegovoj slavi. Odbacuju školu koja u ovom životu daje snagu i plemenitost karakteru. Mnogi očevi i majke koji su svojoj djeci uskratili križ Kristov, prekasno su shvatili da su ih tako predali neprijatelju Boga i ljudi. Zapečatili su njihovu propast ne samo za budući već i za sadašnji život. Iskušenja su ih nadvladala. Odrasla su da budu prokletstvo svijetu, a bol i sram onima koji su ih rodili. {Od 264.3}

Cak i kad teže da se pripreme za Božju službu, mnogi udare drugim putem zbog pogrešnih metoda odgoja. Sveopće je mišljenje da se život sastoji od odvojenih razdoblja, razdoblja učenja i razdoblja rada — od priprema­nja i izvršavanja. Da bi se pripremili za životnu službu, mlade šalju u školu da steknu znanje proučavajući knjige. Odvojeni od odgovornosti svakodnevnog života, oni se toliko posvećuju učenju da često gube iz vida njegovu svrhu. Žar njihovog mladalačkog posvećenja se gasi, i mnogi među njima bivaju obuzeti nekom ličnom, sebičnom ambicijom. Na kraju školovanja, tisuće su izgubile doticaj sa životom. Suviše dugo su se bavili apstraktnim i teoret­skim, i sada, kad se cijelo njihovo biće mora razbuditi da se susretne sa oštrim sukobima u stvarnom životu, oni su nepripremljeni. Umjesto da se posvete plemenitom djelu, kao što su namjeravali, troše svu svoju energiju u borbi za goli život. Nakon ponovljenih razočaranja, očajni što ne mogu zaraditi dovoljno za častan život, mnogi bivaju uvučeni u sumnjive i kažnjive poslove. Svijetu je uskraćena služba koju je mogao dobiti, a Bogu su uskraćene duše koje je toliko želio da uzdigne, oplemeni i nagradi kao svoje predstavnike. {Od 265.1}

Mnogi roditelji griješe što svojoj djeci ne pružaju jednake mogućnosti obrazovanja. Spremni su na svaku žrtvu da osiguraju najbolje prednosti djetetu koje je bistro i sposobno. Ali, ne smatraju da su te iste prednosti neophod­ne i djeci koja manje obećavaju. Vjeruju da je nešto obrazovanja dovoljno za obavljanje običnih životnih dužno­sti. {Od 265.2}

Međutim, tko je sposoban da između djece u obitelji izabere onu na kojoj će počivati najveće odgovornosti? Koliko se puta pokazalo da je ljudski razum upravo tu bio u zabludi! Sjetite se Samuelovog iskustva kad je bio poslan da pomaže jednoga od Izajevih sinova za kralja nad Izraelom! Sedmorica mladića plemenita izgleda prošla su ispred njega. Kad je pogledao prvoga, prijatna izgleda, skladnih oblika i kneževskog držanja, prorok je uzviknuo: „Jamačno je pred Gospodom pomazanik njegov!” Ali Bog je rekao: „Ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegova, jer sam ga odbacio; jer ne gledam na što čovjek gleda: čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce.” Tako je o svoj sedmorici bilo posvjedočeno: „Nije Gospod izabrao tih!” 1 Samuel 16:6, 7, 10. I sve dok David nije bio pozvan od stada, proroku nije bilo dopušteno da obavi svoju misiju. {Od 265.3}

Starija braća, između kojih je Samuel htio da bira, nisu imala osobine koje je Bog smatrao da ih mora imati vladar njegovog naroda. Ponosni, sebični, samopouzdani, bili su odbačeni radi jednoga koga su potcjenjivali, jednoga koji je sačuvao jednostavnost i iskrenost svoje mladosti, i koga je, iako je sam sebe smatrao nevrijednim, Bog mogao odgojiti da ponese kraljevske odgovornosti. Tako i danas, u mnogom djetetu koje roditelji zapostavljaju, Bog vidi spo­sobnosti mnogo veće od sposobnosti druge djece, za koju se misli da više obećavaju. {Od 266.1}

S obzirom na mogućnosti u životu, tko je sposoban da ocijeni što je veliko a što je malo? Koliki su ljudi na niskim položajima u životu, pokrenuvši djelatnosti na blagoslov svijetu, postigli rezultate na kojima bi im i kraljevi mogli pozavidjeti! {Od 266.2}

Neka zato svako dijete dobije obrazovanje za najuzvišeniju službu. „Izjutra sij sjeme svoje i uveče nemoj da ti počivaju ruke, jer ne znaš što će biti bolje, ovo ili ono.” Ecclesiastes 11:6,  {Od 266.3}

Posebno mjesto koje nam je određeno u životu, dodijeljeno nam je na osnovu naših sposobnosti. Ne dosežu svi isti stupanj razvitka niti s istim uspjehom obavljaju isti posao. Bog ne očekuje od isopa da postigne proporcije cedra, niti od masline visinu veličanstvene palme. Ali svatko se mora truditi da se vine tako visoko koliko mu omogućuje udruživanje ljudskih i božanskih snaga. {Od 267.1}

Mnogi ne postaju ono što bi mogli zato što ne koriste snagu koja je u njima. Ne oslanjaju se, koliko bi to mogli, na božansku silu. Mnogi su skrenuli s puta na kojem bi mogli postići najbolji uspjeh. Tražeći veću čast ili ugodniji posao, pokušavaju ono za što nisu sposobni. Mnoge ljude, čiji talenti više odgovaraju nekom drugom pozivu, ambicija nagoni da se posvete nekom intelektualnom zvanju. I tako onaj koji je mogao biti uspješan kao poljoprivrednik, obrtnik ili medicinski tehničar, nosi naziv propovjednika, pravnika ili liječnika, iako je za to nesposoban. Drugi, opet, koji su se mogli baviti nekim odgovornim pozivom, zbog nedostatka energije, marljivosti ili ustrajnosti, zadovoljavaju se nekim lakšim položajem. {Od 267.2}

Mi se moramo točnije pridržavati Božjeg plana života. Obavljati što bolje posao koji je pred nama, povjeriti svoje puteve Bogu i paziti na znake njegove providnosti — to su pravila koja služe kao siguran vodič pri izboru zvanja. {Od 267.3}

Onaj koji je došao s Neba da bude naš primjer proveo je skoro trideset godina svog života baveći se običnim, zanatskim radom; ali, za to vrijeme proučavao je Božju riječ i Božja djela, i pomagao i podučavao sve do kojih je mogao doprijeti njegov utjecaj. Kad je otpočeo svoju javnu službu, pošao je da liječi bolesne, tješi žalosne i da siromašnima propovijeda evanđelje. To je djelo svih njegovih sljedbenika. {Od 267.4}

„Koji je najveći među vama“, rekao je On, „neka bude kao najmanji, i koji je starješina, neka bude kao sluga. Jer… ja sam među vama kao sluga.“ Luke 22:26, 27. {Od 268.1}

Ljubav i vjernost Kristu su izvor svake prave službe. Kad je srce dirnuto njegovom ljubavlju, u njemu se javlja želja da radi za njega. Ovu želju treba hrabriti i pravilno usmjeravati. Bilo u domu, u susjedstvu ili u školi, prisutnost siromašnih, ožalošćenih, neukih ili nesretnih ne treba smatrati smetnjom, već dragocjenom prilikom za službu. {Od 268.2}

U ovom poslu, kao i u svakom drugom, vještina se stječe pri samom radu. Vježbanjem u običnim životnim dužnostima i u služenju nevoljnima i napaćenima povećava se umješnost. Bez toga su i najdobronamjerniji napori često nekorisni pa čak i štetni. Upravo se u vodi, a ne na suhom, ljudi uče plivati. {Od 268.3}

Druga dužnost koja se veoma često olako shvaća — dužnost koja se mora objasniti mladima kad počnu shvaćati Kristove zahtjeve — dužnost je da se srode s Crkvom. {Od 268.4}

Veoma je uska i sveta veza između Krista i njegove Crkve — On je ženik, a Crkva je nevjesta; On je glava, a Crkva je tijelo. Veza s Kristom, prema tome, uključuje i vezu s njegovom Crkvom. {Od 268.5}

Crkva je organizirana da služi; i u životu, koji je posvećen službi Kristu, veza s Crkvom je jedan od prvih koraka. Odanost Kristu zahtijeva vjerno ispunjavanje duž­nosti u Crkvi. To je važan dio obrazovanja; i u Crkvi koja je nadahnuta Učiteljevim životom, to će izravno potaknuti na rad za svijet izvan Crkve. {Od 268.6}

Ima mnogo područja koja mladima pružaju priliku za koristan rad. Neka se organiziraju u skupine za kršćansku službu, i taj zajednički rad dobit će pomoć i ohrabrenje. Roditelji i nastavnici, sudjelujući u radu mladih, bit će u mogućnosti da im koriste svojim bogatim iskustvom i da im pomognu da njihovi napori budu plodonosni. {Od 269.1}

Upoznavanje budi suosjećanje, a suosjećanje je izvor uspješne službe. Da bismo u djeci i omladini pobudili suosjećanje i duh požrtvovanosti prema napaćenim miliju­nima u dalekim krajevima, upoznajmo ih s tim zemljama i njihovim narodima. U tom pogledu mnogo se može učiniti u našim školama. Umjesto da se bave osvajanjima Aleksan­dra i Napoleona u prošlosti, neka učenici proučavaju živote takvih ljudi kao što su apostol Pavao i Martin Luther, Moffat i Livingstone i Carey, i ono što se sada zbiva na području evanđeoskog rada. Umjesto da opterećuju svoje pamćenje nizom imena i teorija, koje nemaju nikakvog utjecaja na njihov život i o kojima će, kad jednom izađu iz škole, veoma rijetko misliti, neka proučavaju sve zemlje u svjetlosti evanđeoskih napora i neka se upoznaju s narodima i njihovim potrebama. {Od 269.2}

U ovom završnom radu na propovijedanju evanđelja, pred nama je nepregledno polje koje treba obraditi; i više nego ikada prije, djelo mora zadobiti pomagače iz redova običnih ljudi. I mladi i stari bit će pozvani s polja, iz vinograda i radionica, i Učitelj će ih poslati da objave njegovu vijest. Mnogi među njima su imali malo mogućno­sti da se obrazuju; ali Krist vidi u njima osobine koje ih čine sposobnima da ispune njegovu namjeru. Ako oni od srca pregnu na rad i nastave da uče, On će ih osposobiti da rade za njega. {Od 269.3}

Onaj koji poznaje dubinu bijede i očajanja u svijetu, zna kojim se sredstvima može donijeti izbavljenje. On na sve strane vidi duše u tami, pognute pod teretom grijeha, tuge i boli. Ali, On vidi i njihove mogućnosti; On vidi visine do kojih mogu stići, lako su ljudska bića zloupotrijebila njegovu milost, uludo utrošila svoje talante i izgubila dostojanstvo prirode slične Božjoj, Stvoritelj treba da se proslavi njihovim otkupljenjem. {Od 270.1}

Teret rada za one u divljim krajevima svijeta kojima je potrebna pomoć Krist polaže na one koji suosjećaju s neukima i zalutalima. On će biti prisutan da pomogne onima čija su srca ispunjena suosjećanjem, iako su njihove ruke možda grube i nevješte. On će raditi preko onih koji mogu vidjeti blagoslov u bijedi, i dobitak u gubitku. Kada nas Svjetlost svijeta obasja, u teškoći ćemo vidjeti pred­ nost, u zbrci red i u prividnom porazu uspjeh. Nevolje će se pokazati kao prikriveni blagoslov, a stradanja kao milost. Kristovi suradnici iz redova običnih ljudi, koji sudjeluju u žalostima svojih bližnjih kao što je njihov Učitelj sudjelovao u žalostima cijelog ljudskog roda, vidjet će vjerom da On radi s njima.{Od 270.2}

„Blizu je veliki dan Gospodnji, blizu je i ide vrlo brzo.“ Zephaniah 1:14. A svijet mora biti opomenut. {Od 270.3}

Pripremivši se onoliko koliko mogu, tisuće i tisuće mladih i starijih trebali bi se posvetiti ovom radu. Već se mnoga srca odazivaju pozivu velikog Učitelja, i njihov broj će se povećavati. Neka svaki kršćanski odgojitelj pokaže simpatiju prema takvim radnicima i neka im pomogne. Neka ohrabri mlade koji su mu povjereni i neka im pomogne u pripremanju da stupe u redove. {Od 270.4}

Nema druge grane djela u kojoj bi mladima bilo omogućeno da prime veće blagoslove. Svi koji sudjeluju u propovijedanju su Božji pomagači. Oni su suradnici anđela; u stvari, to su ljudska oruđa preko kojih anđeli obavljaju svoju misiju. Anđeli govore njihovim glasom i rade njihovim rukama. Ljudska bića, surađujući s nebeskim silama, uživa­ju blagoslov njihovog obrazovanja i iskustva. A kao sred­stvo obrazovanja, koja se sveučilišna nastava može s time mjeriti? {Od 271.1}

S takvom vojskom pravilno izvježbanih radnika kakva bi mogla biti naša omladina, kako bi se brzo vijest o razapetom i uskrslom Spasitelju, koji će uskoro doći, mogla odnijeti cijelome svijetu! Kako bi brzo mogao doći poslje­dak — kraj patnji i žalosti i grijehu! Kako bi brzo umjesto zemaljskih posjeda, obilježenih grijehom i boli, naša djeca mogla primiti svoje nasljedstvo tamo gdje će „pravednici naslijediti zemlju i živjeti na njoj dovijeka”; gdje „nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam”, i gdje se „neće više čuti … plač i jauk”. Psalm 37:29; Isaiah 33:24; 65:19. {Od 271.2}

PRVI UČITELJI

 

,Kao što Otac posla mene, ja šaljem vas.“

Ivan 20,21.

PRIPREMA

 

,,Postaraj se da se pokažeš pošten pred Bogom. “ 2. Timoteju 2,15.

Prvi učitelj djeteta je majka. U toku razdoblja najveće prijemljivosti i najbržeg razvijanja, njegov odgoj je u velikoj mjeri u njezinim rukama. Njoj se prvoj pruža prilika da oblikuje karakter djeteta ili za dobro ili za zlo. Ona mora shvatiti vrijednost prilike koja joj je dana, i više od svakog drugog učitelja mora se osposobiti da je iskoristi na najbolji način. Međutim, ničijem se pripremanju ne poklanja tako malo pažnje kao njezinom. Najmanje se sistematskih napo­ra ulaže da se pomogne majci, čiji je odgojni utjecaj najsnažniji i najdalekosežniji. {Od 275.1}

Oni kojima je povjerena briga o malom djetetu vrlo često ne poznaju njegove fizičke potrebe; oni malo znaju o zakonima zdravlja ili načelima razvitka. Nisu ništa bolje pripremljeni da se brinu ni o njegovom mentalnom i duhovnom rastenju. Oni mogu biti osposobljeni da vode poslove i da blistaju u društvu; mogu postići vanredne uspjehe u literaturi i znanosti; ali o odgoju djeteta imaju malo znanja. Upravo zbog ovog nedostatka, posebno zbog zapostavljanja fizičkog razvitka u prvim godinama, veliki dio pripadnika ljudskog roda umire u djetinjstvu, a među onima koji dosegnu zrelost, mnogima život predstavlja samo teret. {Od 275.2}

Na očevima, isto tako kao i na majkama, počiva odgovornost za rani i za kasniji odgoj djeteta, i stoga je prijeko potrebno da se oba roditelja za to pažljivo i temeljito pripreme. Prije nego što se odluče da preuzmu dužnost očinstva i materinstva, ljudi i žene se moraju upoznati sa zakonima fizičkog razvitka — s fiziologijom i higijenom, sa značajem prenatalnih[13] utjecaja, sa zakonima nasljeđivanja, sa zdravstvenim mjerama, odijevanjem, vje­žbama tijela i liječenjem bolesti; oni bi također morali razumjeti zakone mentalnog razvitka i moralnog odgoja. {Od 276.1}

Ovo djelo odgoja Beskonačni je smatrao tako važnim da je poslao glasnika sa svog prijestolja budućoj majci da odgovori na pitanje: „Po kojim propisima i kako treba postupati s djetetom?” (Judges 13:12), i da pouči oca o odgoju obećanog sina. {Od 276.2}

Odgoj neće postići sve što bi mogao i trebao da postigne dokle god se potpuno ne shvati važnost rada roditelja, i dok oni ne dobiju obrazovanje koje će ih pripremiti za nošenje te svete odgovornosti. {Od 276.3}

Općenito se uviđa potreba da se učitelji pripreme za svoje zvanje; ali rijetki shvaćaju koja je vrsta pripremanja najhitnija. Onaj koji je svjestan odgovornosti povezanih s odgojem mladih, uvidjet će da obrazovanje samo na znanstvenom i literarnom području ne može biti dovoljno. Učitelj mora steći šire obrazovanje od onoga koje se može steći proučavanjem knjiga. Njemu je potrebna ne samo snaga već i širina uma; on mora biti ne samo odan poslu već i čovjek široka srca. {Od 276.4}

Samo Onaj koji je stvorio um i odredio mu zakone može savršeno razumjeti njegove potrebe i upravljati njego­vim razvitkom. Načela odgoja koja je On dao jedini su sigurni vodič. Neophodno je da svaki učitelj upozna i prihvati ova načela i da svoj život uskladi s njima. {Od 276.5}

Iskustvo u praktičnom životu je nezamjenjivo. Red, temeljitost, točnost, vladanje sobom, vedar duh, stalože­nost, požrtvovnost, poštenje i uslužnost su neophodne osobine. {Od 277.1}

Budući da je omladina okružena tolikim bezvrijednim karakterima i licemjerjem, još je veća potreba da učitelj svojim riječima, držanjem i ponašanjem pruža primjer plemenitosti i čestitosti. Djeca brzo otkrivaju pretvaranje ili bilo koju drugu slabost ili manu. Učitelj može steći poštovanje svojih učenika samo ako u svom vlastitom karakteru pokaže načela kojima ih želi naučiti. Samo ako to bude činio u svom svakodnevnom druženju s njima, moći će imati trajan i dobar utjecaj na njih. {Od 277.2}

Gotovo sva druga svojstva, koja doprinose uspjehu učitelja, u veoma velikoj mjeri ovise o njegovoj fizičkoj sna­zi. Što je bolje njegovo zdravlje, to će biti bolji i njegov rad. {Od 277.3}

Njegove su odgovornosti tako zamorne da mora uložiti poseban napor da sačuva snagu i svježinu. Često osjeća da su mu se zamorili i srce i um, i jedva se može oduprijeti potištenosti, ravnodušnosti ili razdražljivosti. Nje­gova je dužnost ne samo da se odupre takvim raspoloženji­ma već da ukioni njihov uzrok. On mora svoje srce održati neporočnim, prijatnim, punim povjerenja i suosjećanja. Da bi uvijek mogao biti čvrst, staložen i dobre volje, mora sačuvati snagu uma i živaca. {Od 277.4}

Budući da je u njegovom radu kvaliteta mnogo važnija od kvantitete, on se mora čuvati prekomjernog rada — pokušaja da u svom poslu nosi veći teret nego što može; prihvaćanja drugih odgovornosti koje bi ga onesposobile za njegov rad; sudjelovanje u razonodama i društvenim zabavama koje više iscrpljuju nego što osvježavaju. {Od 278.1}

Vježbe na svježem zraku, posebno prilikom korisnog rada, jedno su od najboljih sredstava rekreacije za tijelo i um; a učiteljev će primjer kod učenika pobuditi zanimanje za manuelni rad i nadahnuti ih poštovanjem prema takvom radu. {Od 278.2}

U svakom pogledu učitelj je dužan da strogo poštuje načela zdravlja. On to mora učiniti ne samo da bi time sačuvao svoju radnu sposobnost već i zato da bi tako utjecao na svoje učenike. On mora biti umjeren u svemu; mora biti primjer u prehrani, odijevanju, radu i rekreaciji. {Od 278.3}

S fizičkim zdravljem i čestitim karakterom moraju biti sjedinjene visoke literarne kvalifikacije. Što više pravog znanja učitelj ima, to će bolji biti njegov posao. Učionica nije mjesto za površan rad. Nijedan učitelj koji je zadovoljan površnim znanjem neće postići značajne rezultate. {Od 278.4}

Ali, učiteljeva korisnost ne ovisi toliko o stvarnoj količini njegovog znanja koliko o cilju za kojim teži. Pravi učitelj ne podnosi tromost misli, lijenost uma i nesigurnost pamćenja. On stalno teži za višim dostignućima i boljim metodama. Njegov život je život stalnog rastenja. U radu takvog učitelja zapaža se svježina, oživljujuća sila, koja budi i nadahnjuje njegove učenike. {Od 278.5}

Učitelj mora biti sposoban za svoj posao. On mora imati mudrosti i taktičnosti potrebne za rad s dušama. Ma kako veliko bilo njegovo poznavanje znanosti, ma kako vanredne njegove sposobnosti na drugim područjima, ako ne zadobije poštovanje i povjerenje svojih učenika, njegovi će napori biti uzaludni. {Od 278.6}

Potrebni su učitelji brzi da uoče i iskoriste svaku priliku da čine dobro; oni koji oduševljenje sjedinjuju s pravim dostojanstvom, koji su sposobni da upravljaju, da podučavaju, da nadahnjuju misli, da bude snagu i da ulijevaju hrabrost i život. {Od 279.1}

Možda su mogućnosti obrazovanja učitelja bile ogra­ničene tako da on nema onako visoke literarne kvalifikacije kakve bi bile poželjne; ipak, ako on zaista poznaje ljudsku prirodu; ako stvarno voli svoj posao; ako je svjestan njegove važnosti i želi da se usavrši; ako je spreman da radi ozbiljno i ustrajno, on će razumjeti potrebe svojih učenika, i svojim suosjećajnim i naprednim duhom pridobit će ih da ga slijede kad ih želi uzdići i povesti naprijed. {Od 279.2}

Djeca i omladina, o kojima se učitelj stara, veoma se razlikuju po prirodi, navikama i odgoju. Neka od njih nemaju određenog cilja ili čvrstih načela. Njima treba pomoći da shvate svoje odgovornosti i mogućnosti. Samo su neka bila pravilno odgojena u domu. Neka su bila ljubimci ukućana. Cijeli njihov odgoj je bio površan. Naučena da se povode za svojim sklonostima i da izbjega­vaju odgovornosti i terete, takva djeca nemaju postojanosti, izdržljivosti ni spremnosti na samoodricanje. Disciplinu često smatraju nepotrebnim ograničavanjem. Druga su bila kažnjavana i obeshrabrivana. Samovoljno ograničavanje i grubost razvili su u njima tvrdoglavost i drskost. Ako se ovi izopačeni karakteri žele pravilno oblikovati, taj posao u najviše slučajeva mora obaviti učitelj. Da bi ga uspješno obavio, on mora imati saučešća i pronicljivosti da pronađe uzrok mana i pogrešaka svojih učenika. On mora biti taktičan i vješt, strpljiv i čvrst da bi svakome mogao pružiti potrebnu pomoć — neodlučnima i Ijubiteljima dokolice ohrabrenje i podršku da bi ih tako potakao na aktivnost; obeshrabrenima saučešće i priznanje da bi stvorio povjere­nje i pokrenuo ih na rad. {Od 279.3}

Učitelji često ne uspijevaju da uspostave drugarski odnos sa svojim učenicima. Oni pokazuju suviše malo saučešća i nježnosti, a suviše mnogo dostojanstva strogog suca. lako učitelj mora biti čvrst i odlučan, ne smije biti pretjerano strog i nasilan. Ako je grub i kritički raspoložen, ako se izdvaja od svojih učenika i postupa prema njima ravnodušno, on zatvara puteve za širenje svog blagotvor­nog utjecaja na njih. {Od 280.1}

Ni pod kojim okolnostima učitelj ne smije biti pristran. Ukazivati posebnu naklonost prijatnim i privlačnim učenici­ma, a biti kritičan, nestrpljiv i nemilosrdan prema onima kojima su ohrabrenje i pomoć najpotrebniji, znači potpuno pogrešno shvaćati učiteljski rad. Upravo u postupanju prema lošim i neprijatnim učenicima iskušava se karakter učitelja i dokazuje da li je stvarno sposoban za svoju službu. {Od 280.2}

Velika je odgovornost onih koji se prihvaćaju usmjera­vanja ljudske duše. Pravi očevi i majke smatraju to dužnoš­ću od koje nikada neće biti potpuno oslobođeni. U životu djeteta od prvog do posljednjeg dana osjeća se utjecaj veze koja ga spaja sa srcem roditelja; djela, riječi, sam izgled roditelja, nastavljaju da oblikuju dijete na dobro ili na zlo. Učitelj dijeli ovu odgovornost, i mora se stalno podsjećati na njenu svetost i imati pred očima cilj svoga rada. On nije postavljen da samo izvršava svoje svakodnevne dužnosti, da ugađa svojim poslodavcima, da održava ugled škole; on mora imati na umu najviše dobro svojih učenika kao pojedinaca, dužnosti koje će im život povjeriti, službu koju će zahtijevati i pripremu koju će očekivati. Posao koji on obavlja iz dana u dan imat će na njegove učenike, a preko njih i na druge, utjecaj koji neće prestati da se širi i jača sve dok je svijeta i vijeka. S plodovima svoga rada morat će se susresti u onaj veliki dan kad će svaka riječ i svako djelo biti ispitano pred Bogom. {Od 280.3}

Učitelj koji ovo shvati neće misliti da je obavio svoj posao kad je završio svoje uobičajeno predavanje za taj dan i kad učenici privremeno nisu pod njegovom izravnom kontrolom. On će tu djecu i omladinu nositi u srcu. On će neprestano razmišljati i truditi se da im osigura najbolji kvalitet nastave. {Od 281.1}

Onaj koji je svjestan prilika i prednosti koje mu pruža njegov rad, neće ničemu dopustiti da ga zaustavi u ozbiljnom naporu da se usavrši. On neće štedjeti truda da dostigne najviši stupanj savršenstva. Sve što želi da njegovi učenici postanu, on će se i sam truditi da bude. {Od 281.2}

Što je učitelj svjesniji svoje odgovornosti, što se ozbiljnije trudi da se usavrši, to će jasnije opažati nedostat­ke koji ga ometaju u postizanju uspjeha i iskrenije žaliti zbog njih. Kad promatra veličinu svoga rada, njegove teško­će i mogućnosti, često će cijelim srcem uskliknuti: ,,A tko je za ovo sve sposoban?”[14]{Od 281.3}

Dragi učitelju, kad razmišljaš o svojoj potrebi za snagom i savjetima — potrebi koju nijedan ljudski izvor ne može zadovoljiti — pozivam te da razmišljaš o obećanjima Onoga koji je nazvan divnim Savjetnikom. {Od 282.1}

„Gle”, kaže On, „dadoh pred tobom vrata otvorena, i nitko ih ne može zatvoriti.” Revelation 3:8. {Od 282.2}

„Zovi me, i odazvat ću ti se.” „Urazumit ću te, i pokazat ću ti put kojim da ideš; svjetovat ću te, oko je moje na tebi.” Jeremiah 33:3; Psalm 32:8. {Od 282.3}

,,Ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka.” Matthew 28:20. {Od 282.4}

Da bi se najbolje pripremio za svoj rad, upućujem te na riječi, život i metode Kneza učitelja. Pozivam te da razmišljaš o njemu. On je tvoj pravi ideal. Promatraj njega, razmišljaj o njemu sve dok Duh božanskog Učitelja ne zavlada tvojim srcem i životom. {Od 282.5}

Ako „odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju”, i mi se „preobražavamo u tu istu sliku”. 2 Corinthians 3:18, R.V. {Od 282.6}

[15] To je tajna tvoga utjecaja na učenike. Odrazuj njega! {Od 282.7}

ZAJEDNIČKI RAD

 

,,Jer smo udovi jedni drugih. “ Efežanima 4,25.*

Pri oblikovanju karaktera nijedan utjecaj nije snažniji od utjecaja doma. Učiteljev rad treba da nadopuni rad roditelja, ali ne smije da zauzme njegovo mjesto. Roditelji i učitelji se moraju truditi da surađuju u svemu što se tiče dobrobiti djeteta. {Od 283.1}

Ovu suradnju prvi moraju započeti otac i majka, u domaćem životu. Oni su zajednički odgovorni za odgoj svoje djece i zato se stalno moraju truditi da zajednički rade. Neka se predaju Bogu, moleći ga da im pomogne da jedno drugo podržavaju. Neka uče svoju djecu da usposta­ve pravilan odnos prema Bogu, prema načelima, pa tako i prema sebi i prema svima s kojima dolaze u doticaj. Kad tako odgojena djeca budu poslana u školu, neće praviti izgrede niti izazivati zabrinutost. Ona će biti podrška svojim učiteljima, a primjer i ohrabrenje svojim drugovima. {Od 283.2}

Roditelji koji ovako odgajaju svoju djecu teško će se naći među onima koji kritiziraju učitelja. Oni osjećaju da interes njihove djece i pravičnost prema školi zahtijevaju da, koliko god je to moguće, podupiru i cijene onoga koji sudjeluje u nošenju njihove odgovornosti. {Od 283.3}

Mnogi roditelji tu griješe. Oni svojom nepromišljenom i neosnovanom kritikom često skoro potpuno uništavaju utjecaj vjernog, požrtvovnog učitelja. Mnogi roditelji koji su svojom popustljivošću pokvarili svoju djecu, prepuštaju učitelju neugodnu zadaću da popravi njihov propust; a onda mu svojim ponašanjem gotovo onemogućuju da u tome uspije. Njihovo kritiziranje i osuđivanje uprave škole navodi djecu na neposlušnost i učvršćuje u njima loše navike. {Od 284.1}

Ako je neophodno kritizirati učiteljev rad ili nešto predložiti, onda to treba učiniti u osobnom razgovoru s njime. Ako to ne pomogne, tada se treba obratiti onima koji su odgovorni za upravljanje školom. Ništa ne treba reći ili učiniti što bi umanjilo poštovanje djece prema onome o kome u tolikoj mjeri ovisi njihova dobrobit! {Od 284.2}

Roditelji će veoma pomoći učitelju ako mu otkriju ono što samo oni znaju o karakteru djeteta i o njegovim fizičkim karakteristikama ili nedostacima. Žalosno je što toliki roditelji ne shvaćaju ovu potrebu. Većina roditelja se veoma malo trudi da se uvjeri u učiteljevu sposobnost ili da surađuje s njime u njegovom radu. {Od 284.3}

Budući da se roditelji tako rijetko upoznaju s učite­ljem, još je važnije da učitelj nastoji da se upozna s roditeljima. On treba da posjećuje domove svojih učenika i da dozna pod kakvim utjecajima i okolnostima žive. Dolaze­ći osobno u doticaj s njihovim domom i životom, on može ojačati veze koje ga povezuju s njegovim učenicima i naučiti da uspješnije postupa s njihovim različitim sklono­stima i temperamentima. {Od 284.4}

Interesirajući se za odgoj u domu, učitelj može biti koristan na dva načina. Mnogi roditelji, zauzeti radom i brigama, gube iz vida prilike koje im se pružaju da povoljno utječu na život svoje djece. Učitelj može mnogo učiniti da roditeljima ukaže na njihove mogućnosti i prednosti. On će se sresti i s takvima kojima je svijest o odgovornosti postala težak teret, jer su zabrinuti hoće li njihova djeca postati dobri i korisni ljudi i žene. Često učitelj može pomoći takvim roditeljima u nošenju njihovog tereta, a međusobno se savjetujući, i učitelj i roditelji mogu biti ohrabreni i ojačani. {Od 284.5}

U domaćem odgoju mladih načelo suradnje ima neprocjenjivu vrijednost. Od najranije mladosti djecu treba odgajati da sebe smatraju sudionicima u poslovima doma. Čak i ona najmanja moraju naučiti da sudjeluju u obavlja­nju svakodnevnih poslova i osjetiti da je njihova pomoć neophodna i cijenjena. Starija bi trebala biti pomoćnici roditelja, poznavati njihove namjere i sudjelovati u njihovim odgovornostima i teretima. Neka očevi i majke odvoje vremena da uče svoju djecu, da im pokažu da cijene njihovu pomoć, da žele njihovo povjerenje i da osjećaju zadovoljstvo u njihovom društvu, i djeca neće oklijevati da im uzvrate. Ne samo da će roditeljski teret biti olakšan i djeca primiti praktični odgoj neprocjenjive vrijednosti, već će se tako ojačati obiteljske veze i produbiti i sami temelji karaktera. {Od 285.1}

Duh suradnje treba da vlada u učionici, da bude zakon njezinog života. Učitelj koji zadobije suradnju svojih učenika, osigurava sebi neprocjenjivu pomoć u održavanju reda. Obavljajući neku službu u razredu, mnogi dječak koji bi svojom živahnošću izazivao nered i neposlušnost, naći će odušku za svoju suvišnu energiju. Neka stariji pomažu mlađima, jači slabijima; i, koliko je to god moguće, neka se svakome pruži prilika da radi ono za što je obdaren. Tako će se u djeci razviti svijest o vlastitoj vrijednosti i želja da se pokažu korisnima. {Od 285.2}

Bit će korisno za mlade, kao i za roditelje i učitelje, da proučavaju pouke o suradnji koje su zabilježene u Pismu. Među mnogim opisima treba zapaziti građenje Svetišta — simbol građenja karaktera — kad se sav narod sjedinio, „svaki kojega podiže srce njegovo, i koga god duh pokrete dragovoljno”. Exodus 35:21. Čitajte kako su povratnici iz ropstva ponovo podigli zidine Jeruzalema, usred siroma­štva, teškoća i opasnosti, obavivši uspješno ovu veliku zadaću zato što „narod imaše volju da radi”. Nehemiah 4:66. Razmišljajte o sudjelovanju učenika u Spasiteljevom čudu hranjenja mnoštva. Hrana se umnožila u Kristovim rukama, ali su učenici primili kruh i davali ga narodu koji je čekao. {Od 286.1}

„Jer smo udovi jedni drugih.“ „i služite se među sobom, svaki darom koji je primio, kao dobri pristavi različne blagodati Božje.“ Ephesians 4:25; 1 Peter 4:10. {Od 286.2}

Riječi koje su zapisane o graditeljima idola u davna vremena mogli bi, s dostojnijim ciljem, uzeti kao lozinku današnji graditelji karaktera: {Od 286.3}

„Jedan drugom pomagaše, i bratu svojemu govoraše: budi hrabar!” Isaiah 41:6. {Od 286.4}

DISCIPLINA

 

„ Pouči, pokaraj, savjetuj sa svakom strpljivošću. “ 2. Timoteju 4,2. *

Pouka o poslušnosti je jedna od prvih pouka koju dijete treba da nauči. Prije nego što bude dovoljno zrelo da rasuđuje, može naučiti da sluša. Ljubaznim, ustrajnim naporima treba razvijati ovu naviku. Tako se u velikoj mjeri mogu izbjeći kasniji sukobi između volje i autoriteta, koji toliko doprinose stvaranju otuđenosti i gorčine prema roditeljima i učiteljima, a veoma često i otpora prema svakom autoritetu, i ljudskom i božanskom. {Od 287.1}

Cilj discipline je uvježbavanje djeteta da vlada sobom. Ono mora naučiti da se oslanja na sebe i da sobom upravlja. Zato, čim stekne sposobnost rasuđivanja, njegov razum treba pridobiti da pristane na poslušnost. Neka svi postupci prema njemu budu takvi da pokažu da je zahtjev za poslušnošću opravdan i razuman. Pomozite mu da uvidi da je sve podložno zakonu i da neposlušnost na kraju dovodi do propasti i patnje. Kad Bog kaže: „Ne čini“, On nas iz Ijubavi opominje na posljedice neposlušnosti, da bi nas spasio od zla i gubitka. {Od 287.2}

Pomozite djetetu da uvidi da su roditelji i učitelji Božji predstavnici i da su, kad djeluju u skladu s njime, njihovi propisi u domu i u školi njegovi propisi. Kao što je dijete dužno da bude poslušno roditeljima i nastavnicima, tako su i oni, sa svoje strane, dužni da budu poslušni Bogu. {Od 287.3}

Roditelji i učitelji se moraju truditi da usmjeravaju razvitak djeteta, ne ometajući ga u tome suvišnom kontro­lom. Suviše nadzora je isto tako štetno kao i premalo. Nastojanje da se „slomi volja djeteta” je teška pogreška. Umovi su različiti; iako prisiljavanje može osigurati prividnu poslušnost, ono u mnoge djece izaziva još odlučniju pobunu u srcu. Čak i kad roditelj ili učitelj uspije postići kontrolu koju želi, posljedice neće biti ništa manje štetne po dijete. Discipliniranje ljudskog bića koje je ušlo u razumne godine mora se razlikovati od obučavanja nijeme životinje. Životinju učimo jedino pokornosti gospodaru. Za životinju gospodar je i um, i prosuđivanje i volja. Ova metoda, ponekad primijenjena u odgajanju djece, čini ih samo nešto boljima od automata. Njihov um, volja i savjest stoje pod kontrolom drugih. Nije Božja namjera da se tako vlada bilo čijim umom. Oni koji oslabljuju ili uništavaju individualnost, preuzimaju odgovornost koja može imati samo loše posljedice. Dok su pod kontrolom, djeca mogu izgledati kao dobro obučeni vojnici; ali kad nestane kontro­le, vidi se da karakteru nedostaje snage i čvrstine. Budući da nikada nisu naučili da upravljaju sobom, mladi ne poznaju nikakvih ograničenja osim zahtjeva roditelja i učitelja. Kad njih nestane, ona ne znaju kako da se služe svojom slobodom, i često se predaju uživanjima koja ih vode u propast. {Od 288.1}

Budući da je pokoravanje volje za neke učenike mnogo teže nego za druge, učitelj mora nastojati da olakša poslušnost svojim zahtjevima što je više moguće. Volju treba usmjeravati i oblikovati, a ne zanemarivati ili lomiti. Čuvajte snagu volje; ona će biti neophodna u borbi života. {Od 288.2}

Svako dijete mora da shvati pravu snagu volje. Njemu treba pomoći da shvati kolika je odgovornost povezana s ovim darom. Volja je upravljačka sila u prirodi čovjeka, to je sposobnost odlučivanja ili biranja. Svako ljudsko biće, obdareno razumom, ima sposobnost da izabere dobro. U svakom životnom iskustvu, Božja riječ nam govori: „Izabe­rite sebi danas kome ćete služiti!” Joshua 24:15. Svatko svoju volju može staviti na stranu Božje volje, može izabrati da mu bude poslušan, i povezujući se na taj način s božanskim silama, može postati tako čvrst da ga ništa ne može prisiliti da čini zlo. U svakom mladom biću, u svakom djetetu, leži sila da uz Božju pomoć izgradi pošten karakter i živi korisnim životom. {Od 289.1}

Roditelj ili učitelj koji takvim podučavanjem pomaže djetetu da vlada sobom, obavlja najkorisniji posao i postiže trajan uspjeh. Površnom promatraču njegov rad možda neće izgledati naročito koristan; neće biti cijenjen tako visoko kao rad onoga koji um i volju djeteta potčinjava svojoj apsolutnoj vlasti; ali kasnije godine će ipak pokazati rezultate bolje metode odgoja. {Od 289.2}

Mudar odgajatelj trudit će se da svojim postupanjem prema učenicima stekne njihovo povjerenje i razvije u njima osjećaj časti. Na djecu i mlade povoljno djeluje kad im se ukazuje povjerenje. Mnogi među njima, čak i mala djeca, imaju veoma razvijen osjećaj časti; svi žele da se s njima postupa s povjerenjem i poštovanjem, i to je njihovo pravo. Ne treba ih navoditi na pomisao da ne mogu ni odlaziti ni dolaziti bez stalne pratnje. Nepovjerenje demoralizira, izazi­va ona ista zla koja želi da spriječi. Umjesto da stalno nadziru, kao da očekuju neko zlo, učitelji koji se druže sa svojim učenicima uočit će djelovanje nemirnog duha i potrudit će se da pokrenu utjecaje koji će se suprotstaviti zlu. Navedite mlade da osjete da im vjerujete, i samo se rijetki među njima neće potruditi da se pokažu vrijedni povjerenja. {Od 289.3}

Po istom pravilu, bolje je zamoliti nego zapovjediti; onaj kome smo se tako obratili ima priliku da pokaže svoju vjernost pravim načelima. Njegova je poslušnost prije posljedica izbora nego prisiljavanja, {Od 290.1}

Pravila koja vladaju u učionici treba da, koliko gođ je to moguće, budu izraz mišljenja cijele škole. Svaka odredba u njima treba da bude objašnjena đacima tako da se oni uvjere u njenu pravičnost. Oni će tako osjećati odgovornost da nastoje da pravila koja su uz njihovu suradnju donesena, budu poštovana. {Od 290.2}

Pravila treba da bude malo, i ona moraju biti dobro promišljena; kad se jednom usvoje, moraju se primjenjivati. Kad shvati da se nešto ne može mijenjati, um se privikava i prilagođava; ali mogućnost mijenjanja budi želju, nadu i nesigurnost, a posljedice su uznemirenost, razdražljivost i neposlušnost. {Od 290.3}

Mora se objasniti da Božja vladavina ne poznaje nagodbe sa zlom. Ni u domu ni u školi neposlušnost se ne smije trpjeti. Nijedan roditelj ili učitelj, kome na srcu leži dobrobit onih koji su mu povjereni, neće se pogađati s tvrdoglavom samovoljom koja odbacuje autoritet, ili pribje­gava izgovorima, ili okolišenjima da bi izbjegla poslušnost. Samo se lažna osjećajnost a ne ijubav cjenka sa zlodjelom, pokušava laskanjem ili podmićivanjem da osigura prista­nak, i konačno prihvaća neki nadomjestak umjesto onoga što je tražila. {Od 290.4}

„Bezumnik se šali s grijehom.” Proverbs 14:9. .* Moramo se čuvati olakog postupanja prema grijehu. Strašna je njegova vlast rtad grešnikom. „Bezbožnika će uhvatiti njegova bezakonja, i u uža grijeha svojih zaplest će se.” Proverbs 5:22 Najveće zlo koje možemo učiniti djetetu ili mladom biću jest da mu dopustimo da se zaplete u lance zle navike. {Od 291.1}

Mladima je urođena Ijubav prema slobodi; oni čeznu za nezavisnošću; ali moraju shvatiti da se ti neprocjenjivi blagoslovi mogu uživati jedino u poslušnosti prema Božjem zakonu. Ovaj Zakon je čuvar istinske slobode i nezavisno­sti. On nabraja i zabranjuje ono što ponižava i zarobljava, i tako poslušnome pruža zaštitu od sile zla. {Od 291.2}

Psalmist kaže: „Hodit ću slobodno, jer tražim zapovi­jedi Tvoje.” „Otkrivenja su Tvoja utjeha moja, savjetnici moji.” Psalm 119:45, 24. {Od 291.3}

U svom naporu da popravimo zlo, moramo se čuvati sklonosti da zanovijetamo i osuđujemo. Stalno osuđivanje unosi pometnju a ne popravlja. Atmosfera nemilosrdne kritike u mnogima, a osobito u onima koji su najosjetljiviji, ubija volju za rad. Cvjetovi se ne rascvjetavaju pod dahom oštrog vjetra. {Od 291.4}

Dijete koje se često ukorava zbog neke posebne mane, počinje tu manu smatrati svojom karakteristikom, osobinom protiv koje je svaka borba uzaludna. Tako se stvara obeshrabrenje i beznadnost, često skrivena pod plaštem ravnodušnosti ili junačenja. {Od 291.5}

Pravi cilj ukora postiže se tek tada kad je sam prijestupnik naveden da uvidi svoju pogrešku i kad je njegova volja pokrenuta da je ispravi. Kad ovo postignete, ukažite mu na izvor opraštanja i sile. Trudite se da sačuvate njegovo samopoštovanje i da ga nadahnete hrabrošću i nadom. {Od 291.6}

Ovo je najljepši, ali i najteži posao, ikada povjeren ljudskim bićima. On zahtijeva najnježniju taktičnost, najtananiju osjetljivost, poznavanje ljudske prirode, i nebesku vjeru i strpljenje, spremnost na rad, na budnost i na čekanje. Prema tome, nema nijednog važnijeg posla od ovoga. {Od 292.1}

Oni koji žele da upravljaju drugima, moraju prvo upravljati sami sobom. Naprasito postupanje s djetetom ili mladim bićem samo će ga navesti na negodovanje. Kad roditelj ili učitelj postane nestrpljiv ili je u opasnosti da govori nerazborito, neka ušuti. U šutnji se krije čudesna sila. {Od 292.2}

Učitelj mora biti spreman na suočavanje s izopačenim sklonostima i okorjelim srcima. Ali, u postupanju s njima nikada ne smije zaboraviti da je i sam nekada bio dijete, kome je bila potrebna disciplina. Čak i sada, iako uživa sve prednosti svojih godina, obrazovanja i iskustva, i on često griješi i potrebno mu je ljudsko suosjećanje i strpljenje. Odgajajući mlade, mora imati na umu da se bavi onima čije su sklonosti prema zlu slične njegovima. Oni moraju da nauče skoro sve, a nekima učenje mnogo teže pada nego drugima. Sa slabim učenikom mora postupati strpljivo, ne osuđujući ga zbog neznanja, već koristeći svaku priliku da ga ohrabri. S osjetljivim, nervoznim učenicima mora postu­pati veoma nježno. Svijest o vlastitom nesavršenstvu mora ga navesti da uvijek bude suosjećajan i trpeljiv prema onima koji se i sami bore s teškoćama. {Od 292.3}

Spasiteljevo pravilo — „Kako hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima onako” (Luke 6:31) — mora biti pravilo svih koji se bave odgojem djece i omladine. Oni su mlađi članovi Gospodnje obitelji, sunasljednici s nama u blagoslovu života. Kristovo se pravilo mora sveto poštovati u ophođenju s najlijenijima, s najmlađima, s najnespretnijima, pa čak i s onima koji griješe i koji su nepokorni. {Od 292.4}

Ovo će pravilo navesti učitelja da izbjegava, koliko god je to moguće, javno iznošenje pogrešaka i mana učenika. On će se truditi da izbjegne ukoravanje ili kažnjavanje u prisutnosti drugih. On neće isključiti učenika dokle god nije sve učinjeno da se on popravi. Ali, kad postane jasno da učeniku dalji boravak u školi ne koristi, a on svojim prkosom ili nepoštovanjem autoriteta ugrožava upravu škole i svojim utjecajem kvari druge, njegovo isključenje postaje neophodno. Međutim, mnoge bi sramo­ta javnog isključenja navela na krajnje nepromišljene postupke i odvela u propast. U najviše slučajeva kad je uklanjanje neizbježivo, nije potrebno da se to čini javno. Savjetujući se s roditeljima i uz njihovu suradnju, neka učitelj u tajnosti organizira učenikov odlazak. {Od 293.1}

U ovo vrijeme kad su mladi posebno ugroženi, kad ih iskušenja napadaju sa svih strana i kad je tako lako prepustiti se struji, potreban je najjači napor da se pliva protiv nje. Svaka škola treba da bude „grad utočišta” za mlade izložene iskušenju, mjesto gdje će se prema njihovim ludorijama postupati strpljivo i mudro. Učitelji koji shvaćaju svoju odgovornost uklonit će iz svog srca i života sve što bi ih moglo spriječiti da imaju uspjeha u postupanju sa samovoljnima i neposlušnima. Ljubav i nježnost, strpljenje i vladanje sobom, u svako će vrijeme biti zakon njihovog govora. Milosrđe i sućut bit će sjedinjeni s pravednošću. Kad ukor bude neophodan, oni ga neće prenaglašavati, već izreći jednostavnim riječima. Ljubazno će iznijeti prijestup­niku njegove pogreške i pomoći mu da se popravi. Svaki će pravi učitelj osjećati da ako već mora pogriješiti, onda je bolje da bude suviše blag nego suviše strog. {Od 293.2}

Mnogi mladi za koje se misli da su nepopravljivi, nisu u srcu tako tvrdi kao što izgledaju. Mnogi koji se smatraju beznadnima, mogli bi se popraviti mudrom disciplinom. To su često upravo oni čije se srce najbrže topi pod utjecajem ljubaznosti. Neka učitelj stekne povjerenje onih koji su izloženi iskušenju, i u mnogo slučajeva, ako bude zapažao i razvijao dobro u njihovom karakteru, uspjet će da popravi zlo ne skrećući pažnju na njega. {Od 294.1}

Božanski Učitelj ima strpljenja prema zabludjelima i prema svim njihovim izopačenostima. Njegova Ijubav se ne hladi. Njegovi napori da ih zadobije ne prestaju. Raširenih ruku On čeka da uvijek iznova dobrodošlicom dočeka zabludjele, buntovne pa čak i otpale. Njegovo je srce dirnuto bespomoćnošću malog djeteta izloženog grubosti­ma. Krik napaćenog ljudskog bića nikada ne dopire do njegovog uha uzalud, lako su svi dragocjeni u njegovim očima, ipak grubi, mrzovoljni i tvrdoglavi najviše privlače njegovu simpatiju i Ijubav, jer On procjenjuje posljedicu prema uzroku. Onaj koji najlakše podliježe iskušenju, koji je najviše sklon da griješi, posebni je predmet njegove pažnje. {Od 294.2}

Svaki roditelj i svaki učitelj treba da gaji osobine Onoga koji se izjednačuje s ožalošćenima, napaćenima i kušanima. On mora biti onaj „koji može postradati s onima koji ne znaju i zalaze; jer je i on pod slabošću”. Hebrews 5:2. Isus postupa prema nama mnogo bolje nego što smo zaslužili; i kako On postupa prema nama, tako i mi moramo postupati prema drugima. Roditelji i učitelji ne mogu se opravdati ako se ne ponašaju onako kako bi se u sličnim okolnostima Spasitelj ponašao. {Od 294.3}

Podnošenje discipline života

 

Poslije discipline u domu i školi, svi se moraju suočiti sa strogom disciplinom života. Kako da se s njome mudro suoče, to moramo objasniti svakom djetetu i svakom mladom biću. Istina je da nas Bog ljubi, da se trudi da nas učini sretnima, i da mi nikad ne bismo morali upoznati patnju da smo uvijek poštovali njegov Zakon; ali nije ništa manje istina da na ovom svijetu, kao posljedice grijeha, svatko mora podnositi patnje, nevolje i terete. Djeci i omladini će cijelog života služiti na dobro ako ih naučimo da se hrabro suoče s ovim nevoljama i teretima, lako moramo prema njima pokazati saučešće, ono nikada ne smije biti takvo da ih navede da sami sebe sažaljevaju. Njima je potrebno ono što će ih poticati i jačati, a ne ono što će ih slabiti. {Od 295.1}

Oni moraju naučiti da ovaj svijet nije mjesto za održavanje svečanih smotri, već bojno polje. Svi su pozvani da podnose teškoće, kao dobri vojnici. Moraju biti jaki i ponašati se kao ljudi. Učite ih da se prava snaga karaktera proba spremnošću da nose terete, da izdrže na teškom mjestu, da obave posao koji se mora obaviti, iako ne donosi nikakvog zemaljskog priznanja ili nagrade. {Od 295.2}

Pravi način suočavanja s probom nije njeno izbjega­vanje, već transformiranje. To se odnosi na svu disciplinu, kako na onu u ranijim, tako i na onu u kasnijim godinama. Zanemarivanje najranijeg odgoja djeteta i s time povezano jačanje njegovih zlih sklonosti, čini njegovo kasnije obrazo­vanje mnogo težim, a discipliniranje veoma često bolnim procesom. Taj proces će svakako biti bolan za nižu prirodu, jer dolazi u sukob s urođenim željama i sklonostima; ali ta se bol gubi pred većom radošću. {Od 295.3}

Neka dijete i mlado biće nauči da svaka pogreška i svaka mana, svaka teškoća, koju smo savladali, postaje stepenica prema onome što je bolje i uzvišemje. Takvim iskustvima su postigli uspjeh svi koji su ikada živjeli životom vrijednim življenja. {Od 296.1}

VELIKANI DUHA

Na planine znanja i na vrh vještine Stizali su samo velikani duha;

Koracima čvrstim kroz bure i tmine Svladali su sebe i stigli do vrha.

Svijet je za njih bio ono bojno polje Gdje je borba stalna, a oni vojnici;

Borili se uvijek za više i bolje — {Od 296.2}

Pokleknuli nisu ni u jednoj bici!

Što su veće bile teškoće i tajne,

Oni su se duhom borili do krvi; {Od 296.3}

Postigli su tako sve pobjede sjajne I na vrh herojstva popeii se prvi.*

’ Prepjevao D. S. {Od 296.4}

Mi moramo gledati ne ,,na ovo što se vidi, nego na ono što se ne vidi; jer je ovo što se vidi, za vrijeme, a ono što se ne vidi, vječno“. 2 Corinthians 4:18. Odbacujući sebične želje i sklonosti, mi zamjenjujemo ono što je bezvrijedno i prolazno za ono što je dragocjeno i trajno. To nije žrtva, već neprocjenjivi dobitak. {Od 296.5}

,,Za onim što je bolje!“ je lozinka obrazovanja, zakon svakog pravog življenja. Umjesto svega što traži da odba­cimo, Krist nudi ono što je bolje. Mladi često teže za cilje­vima, pothvatima i užicima, koji ne moraju izgledati loši, ali kojima nedostaje najuzvišenije dobro. To život skreće s njegovog najplemenitijeg cilja. Stroge mjere ili izravne prijetnje neće uspjeti da navedu mlade da se odreknu ono­ga što im je drago. Usmjerimo ih zato prema onome što je bolje od razmetanja, častoljublja i zadovoljavanja vlastitih prohtjeva. Dovedimo ih u doticaj s većom ljepotom, uzvišenijim načelima i plemenitijim životom. Navedimo ih da gledaju Onoga koji je „sav ljubak“. Kad se jednom pogled usmjeri prema njemu, život nalazi svoje središte. Odušev­ljenje, plemenita odanost i vatrena revnost mladih ovdje nalaze svoj pravi cilj. Dužnost postaje užitak, a žrtva za­dovoljstvo. Slaviti Krista, postati sličan njemu, raditi za njega, to je najveća životna ambicija i najveća radost. . {Od 296.6}

„Jer nas Ijubav Kristova pokreće.” 2 Corinthians 5:14. {Od 297.1}

14.*

VIŠI ODGOJ

 

„Od davnina nije se .. . čulo, niti se doznalo, nije oko . . vidjelo, da je koji . . . osim Tebe tako činio za one, koji ga čekaju. “

Izaija 64,3.

 

ŠKOLA U VJEČNOSTI

 

„/ gledat će lice njegovo, i ime njegovo bit će na čelima njihovim.” Otkrivenje 22, 4.

Nebo je škola; njezino područje proučavanja, svemir; učitelj u njoj, Beskonačni. Ogranak ove škole bio je otvoren u Edenu; i kad se plan spasenja ostvari, obrazovanje će se opet nastaviti u edenskoj školi. {Od 301.1}

„Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji ga ljube.” 1 Corinthians 2:9 Samo se proučavanjem Božje riječi može steći znanje o tome; pa čak i ona pruža samo djelomično otkrivenje.{Od 301.2}

Prorok s Patmosa ovako opisuje mjesto gdje će se nalaziti škola u vječnosti: {Od 301.3}

„I vidjeh nebo novo i Zemlju novu; jer prvo nebo i prva Zemlja prođoše… I ja Ivan vidjeh grad sveti, Jeruzalem nov, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevjesta ukrašena mužu svojemu.” Revelation 21:1, 2. {Od 301.4}

,,l Grad ne potrebuje sunca ni mjeseca da svijetle u njemu; jer ga slava Božja prosvijetli, i žižak je njegov Janje.” Revelation 21:23. {Od 301.5}

Između škole uspostavljene u Edenu u početku i škole u vječnosti prostire se cijeli tok povijesti ovoga svijeta — povijesti ljudskih prijestupa i patnji, božanske žrtve i pobjede nad smrću i grijehom. Škola u budućem životu neće biti u svemu ista kao prva škola u Edenu. Nikakvo drvo poznavanja dobra i zla neće pružati priliku za kušanje. Nikakvog kušača nema tamo, nikakve mogućnosti za zlo. Svaki je karakter izdržao kušanje zlom, i nijedan nije više podložan njegovoj moći. {Od 301.6}

„Koji pobijedi”, kaže Krist, „dat ću mu da jede od drveta životnoga koje je nasred raja Božjega.” Revelation 2:7. Davanje ploda s drveta života u Edenu bilo je povezano s uvjetom, i na kraju je bilo uskraćeno. Ali darovi budućeg života su bez uvjeta i vječni. {Od 302.1}

Prorok gleda „rijeku vode života, čistu kao kristal, koja izlažaše od prijestolja Božjega i Janjetova”. ,,l s obje strane rijeke drvo života.” „I smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe.” Revelation 22:1; 22:2, R.V.; 21:4. {Od 302.2}

,,l tvoj će narod biti sav pravedan,

Naslijedit će zemlju navijek;

Mladica koju sam posadio,

Djelo ruku mojih,

Bit će na moju slavu.“{Od 302.3}              Isaiah 60:21

Kad bude vraćen u Božju blizinu, čovjeka će opet, kao u početku, Bog podučavati: „Zato će poznati narod moj ime moje, zato će poznati u onaj dan da sam ja koji govo­rim: evo me.” Isaiah 52:6. {Od 302.4}

„Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i On sam, Bog, bit će s njima.” Revelation 21:3. {Od 302.5}

„Ovo su koji dođoše od nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubijeliše haljine svoje u krvi Janjetovoj. Zato su pred prijestoljem Božjim, i služe mu dan i noć u crkvi njego­voj… Više neće ogladnjeti ni ožednjeti, i neće na njih pasti sunce, niti ikakva vrućina. Jer Janje, koje je nasred prijestolja, past će ih, i uputit će ih na izvore žive vode.” Revelation 7:14-17. {Od 303.1}

„Sad vidimo kroz ogledalo, nejasno, a onda ćemo licem k licu. Sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam sam poznat.” 1 Corinthians 13:12. {Od 303.2}

,,l gledat će lice njegovo, i ime njegovo bit će na čelima njihovima.” Revelation 22:4. {Od 303.3}

Kakvo li će se područje istraživanja tada otvoriti za nas kad bude uklonjena koprena koja sada zamračuje naš vidik, kad naše oči ugledaju svijet ljepote koji sada letimice gledamo mikroskopom; kad budemo gledali slavu nebesa koju sada izdaleka promatramo teleskopom; kad bude uklonjen zlokobni utjecaj grijeha, kad se cijela Zemlja pojavi ,,u krasoti Gospoda, Boga našega”!* Tada će svaki istraživač znanosti moći da čita izvještaje o stvaranju i da ne otkrije ništa što bi ga podsjetilo na zakon zla. Moći će da sluša glazbu glasova prirode i da ne otkrije nijednu notu tugovanja, nijedan prizvuk žalosti. U svemu što je stvoreno moći će da prati samo jedan rukopis — u beskrajnom svemiru da gleda Božje ime napisano velikim slovima, a ni na zemlji, ni na moru, ni na nebu neće vidjeti nijedan zaostali trag zla. {Od 303.4}

Tamo će se živjeti edenskim životom, životom u vrtu i na polju. ,,l oni će graditi kuće i sjedjet će u njima; i sadit će vinograde i jest će rod njihov. Neće oni graditi a drugi se naseliti, neće saditi a drugi jesti, jer će dani narodu mojemu biti kao dani drvetu, i izabranicima će mojim ovetšati djela ruku njihovih.” Isaiah 65:21, 22. {Od 303.5}

Tamo ništa neće „uditi ni potirati na svoj svetoj gori mojoj, veli Gospod”. Isaiah 65:25. . Tamo će čovjeku biti vraćeno njegovo izgubljeno kraljevsko dostojanstvo; i bića nižeg roda će ponovo priznati njegovu vlast; surova će postati nježna, a plašljiva puna povjerenja. {Od 304.1}

Tamo će se istraživaču otvoriti neograničeni vidici i neizreciva bogatstva povijesti. Ovdje, uz pomoć Božje ri­ječi, istraživaču se dopušta pogled u prostrano područje povijesti i on može steći nešto znanja o načelima koja upravljaju razvojem ljudskih događaja. Ali njegovi vidici su dalje zamračeni, i njegovo znanje nepotpuno. Tek kad bude obasjan svjetlošću vječnosti, bit će mu sve obja­šnjeno. {Od 304.2}

Tada će mu biti otkriven tok velikog sukoba koji je izbio prije početka vremena i koji će se završiti tek kad i vrijeme istekne Povijest nastanka grijeha; smrtonosne prijevarnosti u njegovom izopačenom djelovanju; povijest istine koja je, ne skrećući sa svog vlastitog pravog puta, susrela zabludu i pobijedila je — sve će to biti objavljeno. Koprena koja je bila stavljena između vidljivog i nevidljivog svijeta, bit će povučena u stranu, i divna otkrivenja će mu biti data. {Od 304.3}

Kad Božju providnost budemo promatrali u svjetlu vječnosti, tek tada ćemo shvatiti što dugujemo staranju i zalaganju Božjih anđela. Nebeska su bića aktivno sudjelo­vala u poslovima ljudi. Ona su se pojavljivala u odjeći koja je sijala kao munja; dolazila su kao ljudi, ‘u liku putnika. Prihvaćala su gostoprimstvo ljudskih domova; služila su kao vodiči putnicima koje je noć zatekla na putu. Ona su osujećivala namjeru otimača i skretaia udarac zatirača. {Od 304.4}

iako vladari ovoga svijeta to ne znaju, ipak su anđeli često govorili u njihovim vijećima. Ljudske su ih oči gledale. Ljudske su uši slušale njihove govore. U vijećnica­ma i sudnicama nebeski su glasnici zastupali progonjene i potlačene. Oni su obarali namjere i zaustavljali zla koja su mogla nanijeti štetu i patnje Božjoj djeci. Učenicima u nebeskoj školi sve će to biti objavljeno. {Od 305.1}

Svaka će spasena duša saznati kakvu su službu u njezinom životu obavljali anđeli. {Od 305.2}

Kako li će to biti kad bude razgovarala s anđelom Koji je bio njen čuvar od njezinih najranijih dana; s anđelom koji je bdio nad njezinim koracima i zaklanjao njezinu glavu u dan opasnosti; s anđelom koji je bio s njome u dolini sjena smrtnoga, koji je obilježio miesto njezina počinka i koji će je prvi pozdraviti u jutro uskrsnuća — kad buđe doznala povijest božanskog miješanja u život pojedinca, povijest rada cijelog Neba u svemu što je učinjeno za ljudski rod! Tada će biti objašnjene sve teškoće u životnom iskustvu. Tamo gdje smo gledali samo zbrku i razočaranje, osujećene namjere i izjalovljene planove, vidjet će se velika, vrhovna, pobjedonosna namjera, božanski sklad. Od 305.3}

Tamo će svi koji su nesebično radili, gledati plodove svoga rada. Tamo će se vidjeti ishod svakog pravog načela i plemenitog djela. Nešto od toga vidimo već ovdje. Ali kako malo rezultata svoga rada vidi u ovom životu onaj koji obavija najplemenitije djelo u svijetu! Koliki nesebično i neumorno rade za one koje nikada neće vidjeti ni upoznati! Roditelji i učiteiji odlaze na svoj posljednji počinak, a sve što su u životu radili izgleda uzaludno; oni ne znaju da je njihova vjernost otpečatila izvore blagoslova koji nikada nece prestati da teku; samo su u vjeri gledali da će djeca koju su odgajali postati blagoslov i nadahnuće za svoje bližnje, i da će se njihov utjecaj umnogostručiti. Mnogi poslenik upućuje svijetu vijesti pune sile, nade i hrabrosti, riječi koje nose blagoslov srcima u svakoj zemlji; ali on, koji radi sam * nepoznat, malo zna o njihovim plodovima. Tako se darovi daju, tereti nose, posao obavlja. Ljudi siju sjeme od kojega drugi, iznad njihovih grobova, žanju blagoslovlje­nu žetvu. Oni sade voćke da bi drugi mogli jesti plod. Ovdje im je dovoljno što znaju da su pokrenuli sile dobra. U vječnosti vidjet će se djelovanje i protivdjelovanje svega. {Od 305.4}

Na Nebu se čuva izvještaj o svakom daru koji je Bog dao da Di pokrenuo ljude na nesebičan rad. Istraživati te sveobuhvatne izvještaje, tražiti one koji su našim naporima Pili uzdignuti i oplemenjeni, gledati u njihovom životu utjecaj pravih načela — to će biti jedan oa predmeta i nagrada u nebeskoj školi.  {Od 306.1}

Tamo ćemo znati kao što smo sami poznati. Tamo će ijucav i saučešće, koje je Bog usadio u dušu, naći svoj najbolji i najljepši izražaj. Neporočna zajednica sa svetim bićima, skladan društveni život s blaženim anđelima i s vjernima svih vijekova, posvećeno prijateljstvo koje povezu­je ,,sav rod i na nebesima i na Zemlji” — sve su to iskustva koja ćemo stjecati u vječnosti. {Od 306.2}

Tamo će biti glazbe, i pjesme, takve glazbe i pjesme kakve osim u viđenjima koja je Bog dao, nijedno smrtno uho nije čulo niti um zamislio. {Od 307.1}

,,l svi koji pjevaju i igraju kliču!“ Psalm 87:7.* „Ovi će podignuti glas svoj i pjevat će, radi veličanstva Gospodnje­ga podvikivat će.“ .Isaiah 24:14. {Od 307.2}

„Jer će Gospod utješiti Sion, utješit će sve razvaline njegove, i pustinju njegovu učinit će da bude kao Eden i pustoš njegova kao vrt Gospodnji, radost će se i veselje nalaziti u njemu, zahvaljivanje i pjevanje.“ Isaiah 51:3. {Od 307.3}

Tamo će se svaka moć razvijati, svaka sposobnost povećavati. Najveličanstveniji pothvati će se poduzimati, najplemenitije težnje ostvarivati, najuzvišeniji ciljevi posti­zati. I opet će se pojavljivati novi vrhunci da ih savladamo, nova čuda da im se divimo, nove istine da ih shvatimo, nove zamisli da pokrenu snage tijela, uma i duše. {Od 307.4}

Božja djeca će moći da istražuju sve riznice svemira. S neizrecivim užitkom mi ćemo sudjelovati u radosti i mudrosti bezgrešnih bića. Na raspolaganju će nam stajati blaga stečena u toku mnogih vijekova razmišljanja o djelima Božjih ruku. A godine vječnosti, dok budu prolazile, dalje će donositi sve slavnija otkrivenja. „Neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” (Ephesians 3:20**), Bog će nas vječno obasipati svojim darovima. {Od 307.5}

. ,,l sluge njegove posluživat će ga.“ Revelation 22:3. . Život na Zemlji je početak života na Nebu; odgoj na Zemlji je upoznavanje s načelima Neba; životni poziv ovdje priprema nas za životni poziv tamo. Ono što smo sada u karakteru i svetoj službi, unaprijed nam jasno otkriva što ćemo biti. {Od 307.6}

„Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi.” Matthew 20:28. Ono što je radio ovdje, Krist radi i gore, a naša nagrada za rad s njime u ovom svijetu bit će veća sila i uzvišenija prednost da s njime radimo u svijetu koji će doći. {Od 308.1}

„Vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog.“ Isaiah 43:12 To ćemo biti i u vječnosti. {Od 308.2}

Zašto je bilo dopušteno da velika borba traje vijekovima? Zašto Sotona nije prestao da postoji čim se pobunio? Bilo je to zato da bi se svemir mogao uvjeriti da Bog pravedno postupa prema zlu; da bi grijeh mogao biti zauvijek osuđen. U planu spasenja postoje visine i dubine koje ni sama vječnost neće istražiti, čuda u koja i anđeli žele zaviriti. Samo su otkupljeni, među svim stvorenim bićima, stekli vlastito iskustvo u stvarnoj borbi s grijehom; oni su radili s Kristom i, više i od samih anđela, upoznali zajednicu njegovih muka; zar nemaju oni što da kažu o nauci spasenja — nešto što bi koristilo i bezgrešnim bićima? {Od 308.3}

Čak se i sada „poglavarstvima i vlastima na nebu” objavljuje „kroz crkvu … mnogorazlična premudrost Bož­ja”. I On nas „uskrse i posadi na nebesima … da pokaže u vijekovima koji idu preveliko bogatstvo biagodati svoje dobrotom na nama u Kristu Isusu”. Ephesians 3,10; 2,6.7. {Od 308.4}

„U crkvi njegovoj sve govori o slavi njegovoj” (Psalm 29:9), i pjesma koju će izbavljeni pjevati — pjesma njihovog iskustva — objavljivat će Božju slavu: „Velika su i divna djela Tvoja, Gospode Bože Svedržitelju, pravedni su i istiniti putovi Tvoji, Care svetih. Tko se neće pobojati Tebe, Gospode, i proslaviti ime Tvoje? Jer si Ti jedan svet.” Revelation 15,3.4. {Od 308.5}

U našem životu ovdje, iako je zemaljski i ograničen grijehom, najveća radost i najviši odgoj stiče se služenjem. I u budućem životu, nesputani ograničenošću grešne ljudske prirode, svoju najveću radost i svoj najviši odgoj naći ćemo u služenju — u svjedočenju, i u stalnom učenju tokom svjedočenja „kako je bogata slava tajne ove“ — „Krist u vama, nad slave”. Colossians 1:27. {Od 309.1}

„Još se ne pokaza što ćemo biti; nego znamo da kad se pokaže, bit ćemo kao i On, jer ćemo ga vidjeti kao što jest.” 1 John 3:2. {Od 309.2}

Tada će Krist u uspjehu svoga rada primiti naknadu za svoj trud. U tom velikom mnoštvu, koje nitko ne može izbrojati, koje neporočno i razdragano stoji „pred njego­vom slavom” (Jude 24), Onaj čija nas je krv otkupila i čiji nas je život učio, „vidjet će trud duše svoje, i nasitit će se”. Isaiah 53:11. {Od 309.3}

  Hebrejski „shept«£nnim“ — daman, maleni sisavac koji živi u stjenovitim područjima Palestine, nekada svrstavan medu kuniće (naučno ime: Hyracoidea procavia). Spominje se i u Pričama Salamunovim 30,26.

** Hrana bogata izabranim, hranljivim sastojcima kao što su maslac, šećer, vrhnje, začini itd, i zato veoma kalorična i ukusna.

* Prijevod Lj. Rupčića.

[1]                 Namučio= učinio poniznim (prema engleskom originalu).

[2]                 Matej 1,23.

[3] Ova je izjava prvi put objavljena 1903. godine.

[4]                 Parabola — kratka i jednostavna priča, obično iz svakodnevnog života, iz koje se izvlače moralne ili religijske pouke.

[5]                 Prijevod F. Gasa.

[6]                 Higijena — znanost o zdravlju i njegovom održavanju; sistem načela za održavanje zdravlja i sprečavanje bolesti.

[7] Knjiga je pisana 1903. godine.

zdravlje.

[9]                 Stimulativan — k.oji nadražuje, potiče, pobuđuje.

U originalu ,,nuts“ — plodovi s tvrdom, drvenastom ili kožastom ljuskom i suhom jestivom jezgrom, kao što su orasi, bademi, lješnjaci, kokosovi orasi, kikiriki, kesteni i drugi.

[11] Re-kreacija, ponovno stvaranje ili obnavljanje.

[12] Konvencionalan — koji se drži uobičajenih, opće prihvaćenih navika i običaja.

[13]               Prenatalni — prije rođenja.

[14]               2. Korinćanima 2,16, prijevod Lj. Rupčića.

[15] Prijevod Lj. Rupčića.

Contents

E.G.White……………………………………………………………………………………………………………………….. 1

ODGOJ…………………………………………………………………………………………………………………………… 1

Naslov originala:……………………………………………………………………………………………………………… 1

PRVA NAČELA…………………………………………………………………………………………………………………… 2

IZVOR I CILJ PRAVOG ODGOJA…………………………………………………………………………………………… 2

ŠKOLA U EDENU………………………………………………………………………………………………………………… 5

POZNAVANJE DOBRA I ZLA………………………………………………………………………………………………….. 7

ODNOS ODGOJA PREMA OTKUPLJENJU………………………………………………………………………………….. 9

ODGOJ IZRAELA………………………………………………………………………………………………………………. 11

PROROČKE ŠKOLE……………………………………………………………………………………………………………. 17

ŽIVOT VELIKIH LJUDI…………………………………………………………………………………………………………. 20

Danijel, poslanik Neba…………………………………………………………………………………………………… 22

Časni i pošteni ljudi………………………………………………………………………………………………………. 23

Elizej, vjeran u malome………………………………………………………………………………………………….. 24

Mojsije, silan vjerom…………………………………………………………………………………………………….. 26

Pavao, radostan u službi………………………………………………………………………………………………… 27

VELIKI UČITELJ…………………………………………………………………………………………………………………. 31

„UČITELJ OD BOGA DOŠAO“………………………………………………………………………………………………. 31

PRIKAZ NJEGOVIH METODA……………………………………………………………………………………………….. 37

Kristova moć da preobražava………………………………………………………………………………………….. 38

Od slabosti do snage…………………………………………………………………………………………………….. 39

Pouka s ljubavlju………………………………………………………………………………………………………….. 41

POUKE PRIRODE………………………………………………………………………………………………………………. 43

BOG U PRIRODI……………………………………………………………………………………………………………….. 43

POUKE IZ ŽIVOTA…………………………………………………………………………………………………………….. 45

Zakon službe……………………………………………………………………………………………………………….. 46

Sijanje u vjeri………………………………………………………………………………………………………………. 46

Život zahvaljujući smrti………………………………………………………………………………………………….. 49

DRUGE ZORNE POUKE………………………………………………………………………………………………………. 50

Poruka zvijezda……………………………………………………………………………………………………………. 52

Pouka o povjerenju………………………………………………………………………………………………………. 53

BIBLIJA KAO ODGOJITELJ…………………………………………………………………………………………………… 54

RAZVIJANJE UMA I DUHA…………………………………………………………………………………………………… 55

ZNANOST I BIBLIJA…………………………………………………………………………………………………………… 57

NAČELA i METODE POSLOVANJA…………………………………………………………………………………………. 61

Pošteno poslovanje………………………………………………………………………………………………………. 64

BIBLIJSKE BIOGRAFIJE……………………………………………………………………………………………………….. 67

Vjerom do pobjede………………………………………………………………………………………………………. 69

Škola stradanja…………………………………………………………………………………………………………….. 70

Kušartje Joba………………………………………………………………………………………………………………. 72

PJESNIŠTVO I PJESMA……………………………………………………………………………………………………….. 74

Sila pjesme…………………………………………………………………………………………………………………. 81

TAJNE BIBLIJE………………………………………………………………………………………………………………….. 81

HISTORIJA I PROROŠTVO…………………………………………………………………………………………………… 83

BIBLIJSKA NASTAVA I PROUČAVANJE BIBLIJE………………………………………………………………………….. 90

FIZIČKA KULTURA…………………………………………………………………………………………………………….. 94

STUDIJ FIZIOLOGIJE………………………………………………………………………………………………………….. 94

VLADANJE SOBOM I DIJETETIKA………………………………………………………………………………………….. 97

Prehrana i umni razvitak………………………………………………………………………………………………… 99

REKREACIJA………………………………………………………………………………………………………………….. 100

OBUČAVANJE ZA RAD……………………………………………………………………………………………………… 104

IZGRADNJA KARAKTERA…………………………………………………………………………………………………… 108

METODE PODUČAVANJA…………………………………………………………………………………………………. 111

PONAŠANJE………………………………………………………………………………………………………………….. 116

ODIJEVANJE I ODGOJ………………………………………………………………………………………………………. 119

DAN ODMORA………………………………………………………………………………………………………………. 121

VJERA I MOLITVA…………………………………………………………………………………………………………… 122

ŽIVOTNO DJELO…………………………………………………………………………………………………………….. 127

PRVI UČITELJI………………………………………………………………………………………………………………… 132

PRIPREMA……………………………………………………………………………………………………………………. 132

ZAJEDNIČKI RAD…………………………………………………………………………………………………………….. 136

DISCIPLINA…………………………………………………………………………………………………………………… 138

Podnošenje discipline života…………………………………………………………………………………………. 142

VIŠI ODGOJ…………………………………………………………………………………………………………………… 144

ŠKOLA U VJEČNOSTI……………………………………………………………………………………………………….. 144