Krist u svojem svetištu

“Božji narod treba jasno razumjeti predmet Svetišta i istražnog suda.” — (VB, 418)

“Znam da pitanje Svetišta stoji na pravdi i istini, gdje ga držimo već mnogo godina. Neprijatelj nas pokušava odvesti na stranputicu. On se raduje kada se oni koji poznaju istinu zadubljuju u Pisma da podupru lažni nauk i teorije koje se ne temelje na istini. To je zlouporaba Božje riječi. Sveto pismo nam nije dano da dokaže zabludu, već da ojača istinu.” — (GW, 303)

UVOD:

ISTINA O SVETIŠTU

Pišući o onom što se treba postići pojavom Crkve adventista sedmog dana prije nego dođe Gospodin, Ellen G. White je 1883. godine rekla: {KUSS 3.1}

“Umovi vjernika trebaju se usmjeriti k nebeskom Svetištu, kamo je Krist ušao kako bi izvršio djelo pomirenja za svoj narod.” — (Selected Messages, sv. 1, str. 67) {KUSS 3.2}
U krizi iz 1906., u kojoj su određena osnovna naučavanja Crkve adventista sedmog dana došla u opasnost, ona je napisala: {KUSS 3.3}

“Pravilno razumijevanje službe u nebeskom Svetištu temelj je naše vjere.” — [Evangelism, str. 221) {KUSS 3.4}

Svršetak 2300 dana

Među proročanstvima koja oblikuju temelj adventnog buđenja u 1830-im i ranim 1840-im godinama bilo je i proročanstvo iz Daniela 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” Ellen White, koja je prošla kroz to iskustvo, govori o primjeni ovog proročanstva: {KUSS 3.5}

“Jednako kao i ostali kršćanski svijet, adventisti su smatrali daje Zemlja, ili jedan njen dio, Svetište. Razumjeli su da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje vatrom u posljednjem velikom Danu i da će se ono ostvariti prigodom drugog dolaska. Otuda zaključak da će se Krist vratiti na Zemlju 1844. godine.” — (Velika borba, str. 352){KUSS 3.6}

Ovaj proročki lanac završio je 22. listopada 1844. Razočaranje za one koji su očekivali da će sresti svojega Gospodina tog dana bilo je veliko. Hiram Edson, marljivi istraživač Biblije iz države New York, opisuje što se dogodilo među skupinom vjernika čiji je i on bio član: {KUSS 4.1}

“Naša očekivanja bila su visoko uzdignuta i stoga smo se radovali dolasku našega Gospodina sve dok sat nije u ponoć otkucao dvanaest puta. Taj dan je prošao i naše razočaranje je bilo sasvim očigledno. Naše najljepše nade i očekivanja srušila su se, a na nas se sručio takav duh žalosti kakav nisam nikada prije osjetio. Izgledalo je kako se ni gubitak svih ovozemaljskih prijatelja ne bi mogao usporediti s ovim. Plakali smo i plakali, sve do zore. … {KUSS 4.2}

Razmišljao sam u svojem srcu: ‘Iskustvo čekanja Gospodina najsvjetlije je od svih mojih kršćanskih iskustava… Zar je Biblija pogriješila? Zar nema Boga, Neba, zlatnog grada, raja? Zar je sve to samo lukavo smišljena priča? Zar su bez osnove naše najblaženije nade i očekivanja?’ … {KUSS 4.3}

Počeo sam osjećati da bi moglo biti nekog svjetla i pomoći za nas u našoj žalosti. Rekao sam nekima od moje braće: ‘Hajdemo u hambar.’ Ušli smo u hambar, zatvorili za sobom vrata i kleknuli pred Gospodinom. Usrdno smo molili jer smo osjećali potrebu za tim. Nastavili smo usrdno moliti sve dok nismo bili osvjedočeni od Duha da su naše molitve uslišane i da ćemo primiti svjetlo — da će naše razočaranje biti objašnjeno i pojašnjeno i da ćemo biti utješeni. {KUSS 4.4}

Nakon doručka rekao sam jednome svojem bratu: ‘Hajdemo posjetiti i ohrabriti svoju braću.’ Krenuli smo i dok smo prolazili velikim poljem, zaustavio sam se na polovini polja. Izgledalo mi je kao da se nebo otvorilo mojem pogledu; jasno i razgovijetno sam vidio kako naš Veliki svećenik, umjesto da izide iz Svetinje nad svetinjama na Nebu i siđe na Zemlju desetog dana, sedmog mjeseca, na svršetku 2300 dana, po prvi put ulazi toga dana u drugi odjel tog Svetišta te da On ima izvršiti djelo u Svetinji nad svetinjama prije što nego dođe na Zemlju; da je stigao na svadbu, ili drugim riječima, do Starješine Dana, kako bi primio kraljevstvo, vlast i slavu; i da moramo čekati Njegov povratak s Njegove svadbe. A moj um je bio usmjeren na deseto poglavlje Otkrivenja, gdje sam mogao vidjeti kako viđenje ne laže.” — (Neobjavljeni rukopis djelomično objavljen u: Review and Herald, 23. lipnja 1921.)  {KUSS 4.5}

Tada je uslijedilo marljivo istraživanje dijelova Svetog pisma koji su se odnosili na ovaj predmet — posebno onih u Hebrejima — na taj posao su se dali Hiram Edson i njegova dva bliska suradnika, dr. F. B. Hahn, liječnik, i O. R. L. Crosier, učitelj. Rezultat ovog zajedničkog proučavanja zapisao je Crosier te ga objavio prvo u The Day Dawn, listu ograničene naklade, a zatim prerađen i proširen u posebnom izdanju časopisa Day-Star 7. veljače 1846. Ovo je bio najčitaniji adventistički časopis, a objavljen je u Cincinnatiju u saveznoj državi Ohio. Preko ovog medija on je dopro do velikog broja razočaranih adventista. Prilično dugačko izlaganje, dobro potkrijepljeno Svetim pismom, donijelo je nadu i ohrabrenje njihovim srcima i jasno pokazalo da je Svetište koje je očišćeno na svršetku 2300 dana zapravo na Nebu, a ne na Zemlji kako su prije vjerovali. {KUSS 5.1}

Ellen White je u izjavi napisanoj 21. travnja 1847. izrazila slaganje s Crosierovim člankom o pitanju Svetišta:{KUSS 5.2}

“Gospodin mi je u viziji, prije više od godinu dana, pokazao da je brat Crosier primio pravo svjetlo u pogledu očišćenja Svetišta itd.; i da je bila Njegova volja da brat Crosier napiše gledište koje nam je predočio u listu DayStar Extra od 7. veljače 1846. Osjećam se potpuno ovlaštenom od Gospodina da preporučim to izdanje svakom vjerniku.” — (A Word to the Little Flock, str. 12) {KUSS 5.3}

Nešto poslije, ona je pisala o brzom razvoju doktrinarnog razumijevanja koje je uslijedilo nakon razočaranja: {KUSS 5.4}

“1844. godina bila je razdoblje velikih događaja kad se pred našim zapanjenim očima počelo čistiti Svetište na Nebu i bio određen odnos prema Božjem narodu na Zemlji.” — (Manuscript 13, 1889., objavljen u Counsels to Writers and Editors, str 30) {KUSS 5.5}

Istina učvršćena svjedočanstvom Svetog Duha

Viđenja koja je dobila Ellen White dok se još nisu objavljivala biblijska proučavanja, potvrdila su čvrstoću stajališta da je važna faza Kristove službe u nebeskom Svetištu otpočela 22. listopada 1844. Dubina tog predmeta postupno se širila i otvarala pred adventističkim vjernicima. Gledajući unazad na iskustva u kasnijim godinama, ona se podsjetila njihovog proučavanja i očevidnih dokaza da ih je Bog vodio svojom rukom: {KUSS 6.1}

“Mnogi medu nama ne shvaćaju koliko su čvrsto postavljeni temelji naše vjere. Moj suprug, starješina Joseph Bates, otac Pierce, starješina (Hiram) Edson, i ostali koji su bili oduševljeni, plemeniti i istiniti, nalazili su se među onima koji su nakon razočaranja 1844. tragali za istinom kao za skrivenim blagom. Srela sam se s njima i proučavali smo i molili se usrdno. Često smo ostajali zajedno do kasno u noć, a katkad i cijelu noć moleći za svjetlo i poučavali Riječ. Stalno iznova dolazila su ova braća da proučavaju Bibliju kako bi spoznala njezino pravo značenje te se pripremila da je iznose u sili. Kad su u proučavanju došla do točke gdje su rekla: ‘Ne možemo više ništa učiniti’, Duh Gospodnji bi došao na mene, bila bih odnesena u viđenju i dobila jasno objašnjenje redaka koje smo proučavali s uputom kako da radimo i poučavamo uspješno. Tako smo dobivali svjetlo koje je pomagalo da razumijemo Sveto pismo u odnosu na Krista, Njegovo poslanje i Njegovu ulogu Velikog svećenika. Bila mi je jasno prikazana nit istine koja se provlači otad pa sve do vremena kad ćemo ući u Božji grad i ja sam drugima prenosila upute koje mi je davao Gospodin. {KUSS 6.2}

Tijekom cijelog tog vremena ja nisam mogla razumjeti razmišljanja svoje braće. Moj um je bio zatvoren i ja nisam mogla shvatiti značenje redaka iz Biblije koje smo proučavali. Ovo je bila jedna od najvećih tuga u mojem životu. Bila sam u takvom stanju uma dok nam sve osnovne točke našeg vjerovanja nisu postale jasne, sukladno Božjoj riječi. Braća su znala da, ako nemam viđenje, ne mogu razumjeti ove stvari pa su prihvaćala objavu kao svjetlo dano izravno s Neba.” — (Selected Messages, sv. 1, str. 206,207) {KUSS 7.1}

Shvaćanje da je Krist stupio u Svetinju nad svetinjama na Nebu kako bi otpočeo svoju završnu službu posredovanja za nas, koju je simbolizirala služba u Svetištu u starom Izraelu, uzdiglo je srca naših pionira adventizma. Istine su bile tako jasne, tako velike i tako značajne daje bilo teško osjetiti da na pionirima leži odgovornost objavljivanja tog svjetla drugima. Ellen White je pisala o sigurnosti njihovog stajališta: {KUSS 7.2}

“Moramo se učvrstiti u vjeri, u svjetlu istine koja nam je dana u našem ranom iskustvu. U to nas je vrijeme pritiskala pogreška za pogreškom; propovjednici i liječnici unosili su nove doktrine. Istraživali smo Sveto pismo s mnogo molitve, i Sveti Duh nam je ulijevao istinu u umove. Kat kad smo provodili cijele noći u istraživanju Svetog pisma i usrdno molili Boga za vodstvo. Odani muškarci i žene okupljali su se u tu svrhu. Božja bi sila sišla na mene i ja sam postajala sposobna da odredim što je istina a što ne. {KUSS 7.3}

Kad su na takav način točke naše vjere bile određene, naše noge su time stale na čvrst temelj. Primali smo točku za točkom istine pod utjecajem Svetog Duha. Bila sam prenošena u viđenjima i dobivala objašnjenja. Primila sam slike nebeskih stvarnosti i Svetišta i tako smo stupili na mjesto gdje su na nas padale čiste zrake svjetla. {KUSS 7.4}

Znam da pitanje Svetišta stoji na pravdi i istini, gdje ga držimo već mnogo godina.” — (Gospel Workers, str. 302,303) {KUSS 8.1}

Pioniri pokreta smatrali su istinu o Svetištu temeljem svekolike doktrine adventista sedmog dana. James White ponovno je 1850. godine objavio bitne dijelove prvog napisa o tom predmetu O. R. L. Crosiera, te komentirao: {KUSS 8.2}

“Predmet Svetišta treba brižljivo proučavati jer je on temelj naše vjere i nade.” — [The Advent Review,specijalno kombinirano izdanje) {KUSS 8.3}

Svetište i subota

U razmatranju gledišta o nebeskom Svetištu u jednom viđenju koje je Ellen White primila 3. travnja 1847. u svojoj kući u Topshamu u saveznoj državi Maine, potvrđena je istina o suboti. O tome ona piše: {KUSS 8.4}

“Osjetili smo neuobičajen duh molitve. I dok smo se molili, Sveti Duh je sišao na nas. Bili smo vrlo sretni. Ubrzo sam bila odnesena iz zemaljske stvarnosti i okružena viđenjem Božje slave. Vidjela sam jednog anđela kako brzo leti prema meni. Brzo me je odnio sa Zemlje u Sveti Grad. U gradu sam vidjela Hram u koji sam ušla. Prošavši kroz vrata, našla sam se ispred prve zavjese. Ta zavjesa se podigla i ja sam stupila u Svetinju. Tu sam vidjela žrtvenik s tamjanom, svijećnjak sa sedam krakova i stol na kojem su se nalazili posvećeni kruhovi. Nakon promatranja slave Svetišta, Isus je podigao i drugu zavjesu i ja sam stupila u Svetinju nad svetinjama. {KUSS 8.5}

Tu sam vidjela Kovčeg: poklopac i strane Kovčega bili su od najčišćeg zlata. Na svakom kraju Kovčega nalazio se po jedan predivni kerubin s krilima koja su ih zaklanjala. Njihova lica bila su okrenuta jedno prema drugomu i gledali su dolje. Između njih nalazio se zlatni kadionik. Iznad Kovčega, gdje su stajali anđeli, bila je slava neusporedivog sjaja, slična prijestolju gdje prebiva Bog. Isus je stajao pokraj Kovčega, i kako su se k Njemu uzdizale molitve svetih, tako se dizao dim iz kadionika, a On je prikazivao njihove molitve s dimom iz kadionika svojem Ocu. U Kovčegu se nalazila zlatna posuda s manom, Aronov procvjetati štap i kamene ploče koje su bile spojene poput knjige. Isus ih je otvorio i ja sam na njima vidjela Deset zapovijedi napisane Božjim prstom. Na jednoj ploči bile su četiri, a na drugoj šest zapovijedi. One četiri na prvoj ploči sjajile su jače nego drugih šest. Ali četvrta, zapovijed o suboti, sjajila je više od svih jer je subota odvojena za svetkovanje u čast svetog Božjeg imena. Sveta subota izgledala je slavno — krug slave bio je posvuda oko nje. Vidjela sam da zapovijed o suboti nije prikovana na križ. Da jest, bilo bi i ostalih devet; a mi bismo bili oslobođeni od svih, kao i od četvrte. Vidjela sam da Bog nije promijenio subotu jer se On nikada ne mijenja. (Early Writings, str. 32,33) {KUSS 8.6}

Istina o Svetištu napadnuta

Budući da je bilo onih koji su jasno vidjeli obvezujući zahtjev Božjeg zakona te počeli svetkovati sedmi dan subotu kao što je i istaknuto u Božjem zakonu, došlo je do snažnog protivljenja. O protivljenju i njegovim razlozima Ellen White govori: {KUSS 9.1}

“Mnogi su ulagali velik napor da im sruše vjeru. Svatko je mogao vidjeti — ako je zemaljsko Svetište bilo slika ili uzorak nebeskog, onda je i Zakon koji se čuvao u Kovčegu saveza na Zemlji bio vjeran prijepis Zakona u Kovčegu na Nebu. U tom je slučaju prihvaćanje istine o nebeskom Svetištu uključivalo i priznavanje zahtjeva Božjeg Zakona i obvezu spram subote u četvrtoj zapovijedi. Ovdje je bila tajna ogorčenog i odlučnog protivljenja skladnom izlaganju Svetoga pisma koje je rasvijetlilo Kristovu službu u nebeskom Svetištu.” — (Velika borba, str. 373,374) {KUSS 9.2}

Nije neobično što su oni koji su u godinama koje su slijedile napustili Crkvu adventista sedmog dana, od istine o Svetištu stvorili točku protivljenja. Tako je bilo sa starješinama Snookom i Brinkerhofom, službenicima pri Konferenciji u Iowi koji su se povukli sredinom 1860-ih, i D. M. Canrightom, utjecajnim propovjednikom koji je napustio Crkvu adventista sedmog dana 1887. godine kako bi postao njezin ogorčeni neprijatelj i kritičar. Također nije neobično što su se za panteističke poglede na prijelazu dvaju stoljeća zalagali i branili i zdravstveni djelatnici i propovjednici te time izravno napali ovu temeljnu točku doktrine. U tom je razdoblju Ellen White napisala upozoravajuće riječi 20. studenog 1905.: {KUSS 9.3}

“Onim zdravstvenim misionarima i propovjednicima koji su pili iz znanstvenog sofizma i varljivih priča na koje ste bili upozoreni, ja bih rekla: ‘ Vaše duše su u opasnosti. Svijet mora znati što vi zastupate, a što zastupa Crkva adventista sedmog dana. Bog poziva sve one koji su prihvatili ove prijevare koje uništavaju duše, da više ne zastupaju dva mišljenja. Ako je Gospodin Bog, onda Ga slijedite.’ {KUSS 10.1}

Sotona se nalazi zajedno s cijelom svojom vojskom na bojnom polju. Kristovi ratnici trebaju se sada svrstati pod krvavi barjak Emanuela. U ime Gospodnje, napustite crni barjak kneza tame i zauzmite svoja mjesta pokraj Kneza Neba. {KUSS 10.2}

Tko ima uši da čuje, neka čuje.’ Čitajte svoje Biblije. S višeg položaja, prema uputi koju mi je dao Bog, stavljam pred vas ove stvari. Blizu je vrijeme kad će se prijevarne sile sotonskih vojski u cijelosti razviti. Na jednoj strani je Krist kojem je dana sva vlast na Nebu i Zemlji. Na drugoj strani je Sotona koji stalno pokazuje svoju privlačnu silu i moć da zavodi sa snažnom duhovnom profinjenošću kako bi uklonio Boga s mjesta na kojem treba prebivati u umovima ljudi. {KUSS 10.3}

Sotona neprestano teži da unese nestvarne pretpostavke o pitanju Svetišta umanjujući divnu sliku Boga i službu koju Krist vrši za naše spasenje pretvarajući ga u predodžbe koje odgovaraju tjelesnom umu. On uklanja silu koja se nalazi u srcima vjernika i popunjava to mjesto fantastičnim teorijama izmišljenim kako bi se izbjegla stvarna istina o pomirenju, te uništava naše povjerenje u doktrine koje držimo svetima otkako je prvi put objavljena poruka trećeg anđela. Na taj bi nam način on oduzeo našu vjeru u poruku koja nas posvećuje i koja daje smisao i silu našem radu.” — (Special Testimonies, Series B, sv. 7, str. 16,17) {KUSS 10.4}

Tijekom ove panteističke krize Ellen White je, prisustvujući zasjedanju Generalne konferencije 1905. godine, izgovorila riječi koje su značajne i za nas danas: {KUSS 11.1}

“U budućnosti će nastati prijevare svake vrste i mi želimo pod sobom imati čvrsto tlo. Želimo čvrste stupove za građevinu. Nijedna pribadača ne smije se ukloniti odande kamo ju je Gospodin postavio. Neprijatelj će unositi lažne teorije kao što je i doktrina da ne postoji Svetište. Ovo je jedna od točaka koja ce uzrokovati otpad od vjere. Gdje ćemo naći sigurnost ako ne u istinama koje nam Gospodin daje posljednjih pedeset godina?” — (Counsels to Writers and Editors, str. 53) {KUSS 11.2}

Za panteistička stajališta, koja su neki tako usrdno zastupali, Ellen White kaže d£i “ubijaju Boga” (Special Testimonies, Series B, sv. 7, str. 16) te da poništavaju istinu o Svetištu. {KUSS 11.3}

Otprilike u isto vrijeme jedan od naših propovjednika, kojeg ćemo nazvati “starješina G.”, zalagao se za stajalište da je Krist, kad se vratio na Nebo nakon svoje službe na Zemlji, stao pred Boga te da to mjesto gdje je Bog mora biti Svetinja nad svetinjama, pa 22. listopada 1844. nije mogao ući u Svetinju nad svetinjama na Nebu, kao što smo vjerovali i poučavali. Ova dva mišljenja koja napadaju doktrinu o Svetištu, navela su Ellen White da nekoliko puta istakne čvrstinu i nepromjenjivost ove točke vjere. 1904. godine ona je napisala: {KUSS 11.4}

“Oni (Božja djeca) neće svojim riječima i djelima dovesti nekoga u sumnju u pogledu očigledne Božje osobnosti, ili u pogledu Svetišta i službe u njemu. {KUSS 11.5}

Svi mi trebamo držati predmet Svetišta u svojem umu. Bog neće dopustiti da prazne riječi s ljudskih usana umanje vjeru naših ljudi u Istinu da postoji Svetište na Nebu i da je prema njegovoj slici u prošlosti izgrađeno Svetište na Zemlji. Bog želi da Njegov narod dobro upozna tu sliku imajući uvijek na umu nebesko Svetište gdje je Bog sve i u svemu. Mi moramo pripremiti svoj um molitvom i proučavanjem Božje riječi kako bismo mogli prihvatiti ove istine.” — (Ellen G. White, Letter 233, 1904.) {KUSS 11.6}

Stavovi poduprti samo zlouporabom Svetog pisma

Pišući uglavnom o radu “starješine G.” na podrivanju povjerenja u istinu o Svetištu 1905. godine, Ellen White je istaknula nepostojanost njegove uporabe Svetog pisma i pouzdanost našeg razumijevanja istine o Svetištu. Ona je rekla: {KUSS 12.1}

“Tražila sam od Gospodina snagu i mudrost da umnožim spise svjedoka koji su se potvrdili u vjeri i u ranoj povijesti poruke. Nakon razočaranja 1844. godine oni su primili svjetlo i išli su po njemu, pa kad bi se pojavili ljudi koji su tvrdili da su dobili novo svjetlo o raznim mjestima u Svetom pismu, mi smo, djelovanjem Svetog Duha, primali svjedočanstva o istini koja su lišavala utjecaja takve poruke koje je starješina G. uporno objavljivao. Ovaj jadni čovjek uporno djeluje protiv istine koju je potvrdio Sveti Duh. {KUSS 12.2}

Kada nam Božja sila svjedoči što je istina, tada ta istina treba ostati zauvijek istina. Nikakve naknadne pretpostavke protivne svjetlu koje je Bog dao ne smiju se isticati. Ljudi će se pojaviti s tumačenjima Svetog pisma koja su za njih istina, ali ona nisu istina. Bog nam je dao istinu kao temelj naše vjere. On sam nas je poučio što je istina. Doći će jedni, a zatim i drugi s novim svjetlom koje je suprotno svjetlu koje je Bog dao pod djelovanjem svojeg Svetog Duha. Nekoliko onih koji su prošli iskustvo primanja ove istine još žive. Bog je milostivo poštedio njihove živote kako bi stalno iznova navješćivali to iskustvo, kao i apostol Ivan, sve do kraja svojeg života. I nosioci barjaka koji su podlegli smrti govore putem svojih nanovo tiskanih spisa. Rečeno mi je da će se njihovi glasovi čuti na takav način. Oni trebaju nositi svjedočanstvo koje sadrži istinu za ovo vrijeme. {KUSS 12.3}

Ne trebamo primati riječi onih koji dolaze s porukom koja je suprotna posebnim točkama naše vjere. Oni skupljaju mnoge izvještaje iz Svetog pisma i navode ih kao dokaze za svoje teorije. Ovo se stalno ponavlja tijekom proteklih pedeset godina. I dok je Sveto pismo Božja riječ i treba je poštivati, njegova je primjena velika pogreška ukoliko se primjenjuje da ukloni neki stup istine koji Bog održava već pedeset godina. Onaj tko tako primjenjuje Pismo, ne poznaje divno djelovanje Svetog Duha koji je dao silu i snagu prijašnjim porukama koje su upućene Božjem narodu. {KUSS 13.1}

Dokazi starješine G. nisu pouzdani. Da su primljeni, razorili bi vjeru Božjeg naroda u istinu koja nas je učinila onim što jesmo. {KUSS 13.2}

Moramo biti odlučni u ovom pitanju; jer točke koje on nastoji dokazati Svetim pismom nisu čvrste. One ne dokazuju da su iskustva iz prošlosti Božjeg naroda bila zabluda. Mi smo primili istinu; Božji anđeli su nas usmjeravali. Pod vodstvom Svetog Duha primili smo odgovor na pitanje o Svetištu. Najbolje je za svakoga da šuti o točkama naše vjere u kojima nije imao udjela. Bog nikada ne proturječi samomu sebi. Dokazi Svetog pisma zlorabe se kada se silom želi dokazati ono što nije istina. Jedan za drugim javljat će se ljudi koji će donositi tobožnje veliko svjetlo i nametati svoje tvrdnje. Ali mi stojimo pokraj starih orijentira.” — (Selected Messages, sv. 1, str. 160— 162) {KUSS 13.3}

Potvrđena stvarnost nebeskog Svetišta

U spisima Ellen G. White često se ponavljaju izjave o stvarnosti nebeskog Svetišta, predmetima koji se nalaze u njemu i službi koja se u njemu odvija. Jedna od njih je napisana 1880-ih godina dok je opisivala iskustvo adventnih sljedbenika nakon razočaranja:{KUSS 13.4}

“U svojem traganju oni su shvatili da je zemaljsko Svetište, koje je podigao Mojsije po Božjem nalogu prema slici koja mu je pokazana na gori Sinaju, bilo samo slika za tadašnje vrijeme, u koje su se donosili darovi i gdje su se prinosile žrtve; da su njegova dva dijela bili slika nebeskih stvarnosti; da je Krist, naš Veliki svećenik, Zastupnik u Svetištu i istinskom Šatoru koji je sagradio Bog, a ne čovjek. … {KUSS 14.1}

Svetište na Nebu, u kojem Isus vrši posredničku službu za nas, stvarnost je prema kojoj je Mojsije sagradio Svetište na Zemlji. … {KUSS 14.2}

Neusporedivo veličanstvo zemaljskog Šatora sastanka dočaravalo je ljudima slavu nebeskog Hrama gdje Krist, naš preteča, posreduje za nas pred Božjim prijestoljem. {KUSS 14.3}

Kao što je zemaljsko Svetište imalo dvije prostorije, Svetinju i Svetinju nad svetinjama, tako postoje dvije svete prostorije i u Svetištu na Nebu. Stvarni Kovčeg u kojemu se nalazi Božji zakon, žrtvenik s tamjanom i drugi predmeti za službu koji su se nalazili u Svetištu na Zemlji, nalaze se u nebeskom Svetištu. U svetom viđenju apostolu Ivanu je bilo dopušteno da uđe u Nebo, i on je tamo vidio svijećnjak i kadionik s tamjanom, a budući da je Božji hram bio otvoren, vidio je i Kovčeg saveza. (Otkrivenje, 4,5; 8,3; 11,19.) {KUSS 14.4}

Oni koji su tragali za istinom, pronašli su neporeciv dokaz za postojanje nebeskog Svetišta. Mojsije je napravio zemaljsko Svetište po slici koja mu je bila pokazana. Pavao govori da je ta slika bila pravo Svetište koje se nalazi na Nebu. Ivan svjedoči da gaje vidio na Nebu.” — (Spirit of Prophecy, sv. IV., str. 260,261) {KUSS 14.5}

Prije toga je pisala naglašavajući predmete u njemu: {KUSS 14.6}

“Bilo mije također pokazano da se Svetište na Zemlji sastoji od dvije prostorije. Ličilo je na ono na Nebu i bilo mi je rečeno da je slika nebeskog. Predmeti u prvoj prostoriji zemaljskog Svetišta bili su slični onima iz iste prostorije u nebeskom Svetištu. Podigao se zastor i vidjela sam Svetinju nad svetinjama, te da su stvari bile iste kao u Svetinji nad svetinjama na Nebu.” — (Early Writings, str. 252,253) {KUSS 14.7}

Kovčeg i Zakon u nebeskom Svetištu

U raznim prilikama Ellen G. White je govorila i pisala o Kovčegu u Svetinji nad svetinjama u nebeskom Svetištu. Jednu takvu izjavu izgovorila je u propovijedi u švedskom gradu Örebro 1886. godine.{KUSS 15.1}

“Upozoravam vas: ne namećite svoj utjecaj nasuprot Božjim zapovijedima. Božji zakon je upravo onakav kako ga je Jahve napisao u Hramu na Nebu. Čovjek može gaziti po kopiji koja je ovdje na Zemlji, ali original se čuva u Božjem Kovčegu na Nebu; i na poklopcu tog Kovčega, upravo iznad tog Zakona nalazi se Pomirilište. Isus upravo stoji ispred Kovčega da posreduje za čovjeka.” — (Ellen G. White Comments, SDA Bible Commentary, sv. 1, str. 1109.) {KUSS 15.2}

Godine 1903. ponovo je pisala o stvarnosti nebeskog Svetišta: {KUSS 15.3}

“Mnogo bih mogla reći o Svetištu; o Kovčegu u kojem je Božji zakon; o poklopcu Kovčega, koji je sjedište milosti; o anđelima s obje strane Kovčega i o drugim stvarima povezanim s nebeskim Svetištem i s velikim Danom pomirenja. Ja mogu dosta reći i o tajnama Neba; ali moje usne su zatvorene. Nemam namjere da to pokušam opisati.” — (Ellen G. White, Letter 253, 1903.) {KUSS 15.4}

18

Prijevarama posljednjih dana bit će pogođene bitne istine

Jasno je da će naš neprijatelj, Sotona, pokušati poljuljati vjeru Božjeg naroda u doktrinu o Svetištu u ove “posljednje dane”. Ellen White je napisala: {KUSS 15.5}

“Spasitelj je prorekao da će se u posljednje dane pojaviti lažni proroci i da će odvući učenike za sobom; i da će se oni koji u vrijeme opasnosti ostanu vjerni istini koja je navedena u Otkrivenju susresti s takvim prijevarnim doktrinama kako bi, kada bi bilo moguće, bili prevareni i odabrani. {KUSS 15.6}

Bog će učiniti da prevladaju čisti osjećaji. Sotona može vješto odigrati igru života s mnogim dušama, i on djeluje na potpuno podmukao, zavodnički način kako bi uništio vjeru Božjeg naroda i kako bi ga obeshrabrio… On djeluje danas kao što je djelovao i na Nebu — da razjedini Božji narod u posljednjem dijelu povijesti ovoga svijeta. On pokušava unijeti neslogu, svađu i prepiranje te ukloniti, ukoliko je moguće, stare orijentire istine koje je primio Božji narod. On želi učiniti privid da Gospodin proturječi samomu sebi. {KUSS 16.1}

Upravo kada se pojavi kao anđeo svjetla, Sotona će uhvatiti duše u svoju zamku zavodeći ih. Ljudi koji se pretvaraju da se naučeni od Boga prihvatit će lažne teorije i u svojem će poučavanju uzdizati sotonske laži kako bi ih stavili na mjesto istine. Na taj način Sotona će se prikazivati kao anđeo svjetla i imat će priliku da iznese svoje milozvučne priče. {KUSS 16.2}

S ovim lažnim prorocima morat ćemo se susretati. Oni će činiti napore kako bi prevarili mnoge navodeći ih da prihvate lažne teorije. Mnogi redci iz Svetoga pisma bit će zlorabljeni kako bi se lažne teorije temeljile na riječima koje je izrekao Bog. Dragocjena istina uporabit će se da se potvrdi i utvrdi laž. Ovi lažni proroci, koji tvrde da su naučeni od Boga, uzet će predivne retke koji su dani kako bismo se mi mogli diviti istini, i uporabit će ih kao plašt pravde ispod kojeg se skrivaju lažne i opasne teorije. A čak će i neki koje je Gospodin u prošlosti uzvisio, otpasti tako daleko od istine da će zastupati lažne teorije o mnogim točkama istine uključujući i istinu o Svetištu.” — (Manuscript 11. 1906., naglašeno naknadno){KUSS 16.3}

Nekoliko tjedana poslije ona je dodala sljedeće riječi o važnosti ispravnog razumijevanja ove istine: {KUSS 16.4}

“Znam da pitanje Svetišta stoji na pravdi i istini, gdje ga držimo već mnogo godina. Neprijatelj nas pokušava odvesti na stranputicu. On se raduje kada se oni koji poznaju istinu zadubljuju u Pisma da podupru lažni nauk i teorije koje se ne temelje na istini. To je zlouporaba Božje riječi. Sveto pismo nije nam dano da dokaže zabludu, već da ojača istinu.” — [Gospel Workers, str. 303) {KUSS 16.5}

Oči uprte u Svetište

Nikada ne smijemo izgubiti iz vida važno djelo koje se vrši za nas u nebeskom Svetištu. Upozoreni smo:{KUSS 17.1}

“Kao narod mi bismo trebali biti marljivi proučavatelji proroštva; ne bismo se smjeli odmarati sve dok ne postignemo znanje o Svetištu koje je objavljeno preko viđenja Daniela i Ivana. Ovaj predmet baca veliko svjetlo na naš današnji položaj i djelo, i daje nam nepogrešiv dokaz kako nas je Bog vodio u našim iskustvima u prošlosti. On objašnjava naše razočaranje iz 1844. godine pokazujući nam da zemaljsko Svetište nije tada trebalo biti očišćeno, kako smo pretpostavljali, nego da je tada Krist stupio u Svetinju nad svetinjama na Nebu te da tu vrši završnu službu svojeg posredništva kao ispunjenje riječi anđela koje je uputio proroku Danielu: ‘Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.’ {KUSS 17.2}

Naša vjera u odnosu na poruke prvog, drugog, i trećeg anđela bila je ispravna. Veliki znakovi na putu kojim smo prošli nepremjestivi su. lako ih vojske zla mogu pokušavati iščupati iz njihovog temelja i trijumfalno misliti kako su uspjele, ipak su daleko od uspjeha. Ovi stupovi istine stoje čvrsto poput vječnih gora i nepremjestivi su unatoč svim naporima ljudi ujedinjenih s naporima Sotone i njegovih vojski. Možemo mnogo naučiti i trebali bismo neprestano istraživati Sveto pismo kako bismo znali je li to tako. Božji narod sada treba uprijeti pogled u nebesko Svetište gdje se odvija konačna služba našega Velikog svećenika u djelu suda — gdje On posreduje za svoj narod.” — (Evangelism, str. 222,223) {KUSS 17.3}

Ova mala knjiga

Izuzev nekoliko napomena i pitanja za proučavanje koja se nalaze na kraju svakog poglavlja, grada navedena u ovoj knjizi potječe isključivo iz pera Ellen G. White i uzeta je najvećim dijelom iz knjiga Patrijarsi i proroci i Velika borba, te nešto iz raznih objavljenih spisa Ellen G. White. Na kraju svakog navoda naveden je izvor. Budući da mnogi čitatelji imaju pri ruci knjige Ellen G. White, smatramo nepotrebnim da ovdje, gdje je poželjna jezgrovitost, navodimo dijelove poglavlja koji nisu izravno vezani uz ovu temu — Krist u svojem Svetištu.{KUSS 18.1}

Povjerenici Ostavštine White {KUSS 18.2}

 

KRIST U ŽRTVENOM
SUSTAVU

Grijeh naših prvih roditelja donio je krivicu i bijedu na svijet, a da nije bilo Božje dobrote i milosti, čovječanstvo bi dospjelo u beznadan očaj.¹ {KUSS 19.1}

Čovjekov je pad cijelo Nebo ispunio žalošću. Svijet
koji je Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i
nastanjen bićima osuđenim na bijedu i smrt. Činilo se da
nema izlaza za one koji su prekršili zakon. … {KUSS 19.2}

Međutim, božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji je prekršeni Zakon zahtijevao život grešnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sam Bog, pomirenje je za njegov prekršaj mogao izvršiti samo onaj koji je jednak s Bogom.² {KUSS 19.3}

Čovjeku je prva najava otkupljenja priopćena u presudi koja je izrečena nad otonom u vrtu. Gospod je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15) Ova presuda, izrečena u nazočnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena… Premda će morati patiti zbog sile ^* svog moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu.³ {KUSS 19.4}

* Odlomci u ovom poglavlju citirani su iz knjige Patrijarsi i proroci i drugih djela Ellen G. White,

Nebeski su anđeli našim praroditeljima potpunije razjasnili plan koji je bio načinjen za njihovo spasenje. Adam i njegova žena saznali su da, iako griješe, neće biti prepušteni prevlasti Sotone. Božji Sin ponudio se da svojim životom posreduje zbog njihova prijestupa. Bit će im dano vrijeme kušnje, i oni će pokajanjem i vjerom u Krista moći ponovno postati Božja djeca. {KUSS 20.1}

Sveti karakter Božjeg zakona

Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice.⁴ {KUSS 20.2}

Božji zakon postojao je i prije stvaranja čovjeka. Anđeli su mu se pokoravali. Sotona je pao zato stojeprekršio načela Božje vladavine. Nakon što je stvorio Adama i Evu, Bog ih je upoznao sa svojim Zakonom koji tada još nije bio napisan; ali Bog im ga je ipak napomenuo. … {KUSS 20.3}

Adamovim grijehom i padom nije ništa oduzeto Božjem zakonu. Načela Dekaloga postojala su i prije pada u grijeh…⁵ {KUSS 20.4}

Međutim, čovjeku su naglašena načela nakon pada tako što su iznijeta na način koji odgovara stanju palih bića. Ovo je bilo potrebno zbog grijehom zamračenog razuma kod palih ljudi.⁶ {KUSS 20.5}

Kako bi ljudi uvidjeli da je kazna za neposlušnost smrt nakon što je Sotona naveo Evu da ne vjeruje, uveden je sustav čija je osnova žrtvovanje životinja. Zbog prekršaja Božjeg zakona postalo je potrebno da Isus umre kao žrtva i na taj način otvori put kojim će čovjek izbjeći kaznu, a Božji se zakon sačuvati. Prinošenje žrtava trebalo je poučiti čovjeka poniznosti i voditi ga pokajanju i pouzdanju u Boga preko obećanog Otkupitelja da bi na taj način dobio oprost zbog prekršenog Zakona.⁷ {KUSS 20.6}

Ovaj sustav žrtava uveo je sam Krist i predao ga Adamu da bi ukazivao na Spasitelja koji će doći.⁸ {KUSS 21.1}

Čovjek prinosi svoju prvu žrtvu

Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život i on je znao daje bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, on je drhtao pri pomisli da će krv bezgrešnog Janjeta Božjeg morati biti prolivena. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti ovakav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši.⁹ {KUSS 21.2}

Adam je primio zapovijed da svoje potomstvo poučava strahu Gospodnjem i svojim ga primjerom i poniznom poslušnošću uči da iznad svega cijeni sve žrtve koje ukazuju na Spasitelja koji će doći. Adam je s povjerenjem prihvatio sve što mu je Bog objavio i tu objavu usmeno prenosio svojoj djeci i djeci svoje djece.¹⁰ {KUSS 21.3}

Na vratima raja koja su čuvali kerubini otkrivala se slava Božja i tu su dolazili prvi svetkovatelji. Tu su podizali svoje žrtvenike i prinosili svoje žrtve.¹¹ {KUSS 21.4}

Na svakom se oltaru vjerom mogao vidjeti Spasitelj. Oblakom kađenja iz svih srca prisutnih sljedbenika uzdizala se Bogu molitva da prihvati njihovu žrtvu. Na taj su način pokazivali vjeru u Spasitelja koji će doći.¹² {KUSS 21.5}

Njegovi potomci su izopačili i žrtveni sustav koji je Adam primio. Praznovjerje, idolopoklonstvo, surovost i razvratnost iskvarili su jednostavnu i smislenu službu koju je Bog odredio. Tijekom dugog odnosa s idolopoklonicima izraelski je narod pomiješao mnoge neznabožačke običaje sa svojim bogoslužjem, stoga im je Gospod na Sinaju dao jasne upute o žrtvenom sustavu.¹³ {KUSS 21.6}

ZA PROUČAVANJE

1. Zašto je pomirenje zbog prekršaja božanskog Zakona mogao izvršiti samo onaj tko je jednak s Bogom? (23)
2. Što za Sotonu znači izjava iz Postanka 3,15? A što za Adama i Evu? (23)
3. Zašto je dano vrijeme kušnje? (24)
4. Što je bio cilj žrtvenog sustava? (24,25)
5. Zbog čega je za Adama prvo prinošenje žrtve bilo “najbolniji doživljaj”? (24,25)
6. Gdje su Adam i Eva postavili svoje žrtvenike? Je li to značajno? (25) ^{1 11}
7. Patrijarsi i proroci, str. 40.
8. , str. 42.
9. , str. 44,45.
10. , str. 45.
11. Spirit of Prophecy, 1, str. 261.
12. Signs of the Times, travnja 1875.
13. Spirit of Prophecy, 1, str. 261,262.
14. Signs of the Times, 15 srpnja 1880.
15. Patrijarsi i proroci, 47.
16. Spirit of Prophecy, 1, 59.
17. Patrijarsi i proroci, str. 60.
18. Review and Herald, ožujka 1886.
19. Patrijarsi i proroci, 296.

NEBESKA SVETINJA
U MINIJATURI

Mojsije je primio zapovijed dok je bio na gori s Bogom: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima,” a onda mu je On dao cjelovite upute za izgradnju Šatora sastanka. Izraelci su svojim otpadom odbacili blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme onemogućili podizanje Svetišta za Boga u svojoj sredini. Ali nakon što su ponovno primili naklonost Neba, veliki je voda nastavio s ostvarivanjem božanske zapovijedi. {KUSS 23.1}

Bog je posebno obdario izabrane ljude vještinama i mudrošću za gradnju svete građevine. Sam je Bog dao Moj siju plan građevine s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, građom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja koji je trebala sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti “slike nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 9,23.24), mala predodžba nebeskog Hrama u kojemu Krist, naš veliki Svećenik, nakon što je prinio svoj život kao žrtvu, služi u korist grešnika. Bog je Mojsiju na planini dao prikaz nebeskog Svetišta i zapovjedio mu da sve načini prema uzorku koji mu je pokazan. Mojsije je pozorno zabilježio sve ove upute, a zatim ih prenio narodnim vođama. {KUSS 23.2}

Za gradnju Svetišta bile su nužne velike i skupe pripreme, potrebna je bila i velika količina najskuplje i najdragocjenije građe, a Gospod je prihvaćao dragovoljne darove. “… a vi primajte ove darove u moju čast od svakoga koji daje od srca”, bila je božanska zapovijed koju je Mojsije ponovio narodu. Posvećenje Bogu i duh žrtve bili su prvi zahtjevi u pripremi prebivališta za Svevišnjega. {KUSS 23.3}

Cijeli narod se jednodušno odazvao. “A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Štrcaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi. {KUSS 24.1}

Svi kod kojih se našlo ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, učinjenih ovnujskih koža ili finih koža, donesoše svoje. Nadalje, svatko tko je mogao dati kakav dar u srebru ili tuču, donese to kao prinos u čast Jahvi. Svatko u koga se našlo bagremova drva za upotrebu u bilo kojem poslu, donese ga. {KUSS 24.2}

Sve žene koje su bile vješte prele su svojim rukama i donosile što bijahu oprele: ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Sve opet žene koje je njihovo srce poticalo zbog njihove vještine, prele su kostrijet. {KUSS 24.3}

Glavari su donosili oniksa i drugog dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik; pa mirodije i ulje za svjetlo, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan.” (Izlazak 35,23-28) {KUSS 24.4}

Dok je gradnja Svetišta napredovala, narod, stari, mladi i djeca, nastavili su donositi svoje priloge sve dok zaduženi za posao nisu shvatili da ih je dosta, čak i više no što se može upotrijebiti. To je potaklo Mojsija da diljem tabora objavi: ‘“Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetište!’ Tako ustave narod, te nije donosio novih darova.” Prigovaranje Izraelaca i Božje kazne su zapisane kao upozorenje kasnijim naraštajima. A njihova predanost, njihova revnost i požrtvovnost primjer su vrijedan oponašanja. Svi koji ljube služenje Bogu i cijene blagoslove njegove svete prisutnosti pokazat će isti duh požrtvovnosti u gradnji doma u kojem će se s Njim moći sastajati. Oni će htjeti Gospodu donijeti najbolje priloge koje imaju. Dom izgrađen Bogu ne treba ostati u dugovima jer time Njega obeščašćujemo. Iznos dovoljan da se obavi posao treba dragovoljno darovati, da radnici mogu reći kao što su rekli graditelji Šatora sastanka: “Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga.” {KUSS 24.5}

Svetište i njegova gradnja

Šator je bio tako sagrađen da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, ne duži od pedeset i pet stopa, a visok i širok osamnaest stopa. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim prijevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od “prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni kerubini”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu. {KUSS 25.1}

Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini koji su predstavljali anđeoske vojske povezane s radom nebeskog Svetišta, a službeni su duhovi Božjem narodu na zemlji. {KUSS 25.2}

Sveti Šator bio je okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zatvoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale. Svećenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice. {KUSS 26.1}

U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim kruhovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Stol s prinesenim kruhovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezbarenim vijencem i obložen čistim zlatom. Svećenici su na stol svake subote stavljali dvanaest kruhova, u dvije gomile i škropili ga tamjanom. Kruhove su nakon uklanjanja mogli jesti samo svećenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sedmerokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talanta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Svećenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škropljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetištem i dalje od Šatora. {KUSS 26.2}

Iza unutarnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijedi. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijedi bile temelj Saveza između Boga i Izraela. {KUSS 27.1}

Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim kerubinima koji su stajali jedan nasuprot drugom. Jedno je krilo svakog kerubina bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (vidi Ezekiel 1,11). Položaj kerubina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja. {KUSS 27.2}

Iznad prijestolja milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je među kerubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svećeniku prenosio božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvaćanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na kerubinu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje. {KUSS 27.3}

Božji zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijestolje milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost pokajanom grešniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetištu, “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”. {KUSS 27.4}

Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim kerubinima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje. {KUSS 28.1}

Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. “Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su promatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetište. “I slava Jahvina ispuni Prebivalište.” Bog je otkrio svoje veličanstvo a Mojsije neko vrijeme nije mogao ući unutra. Narod je s dubokim osjećajima promatrao znak da je djelo njihovih ruku prihvaćeno. Nije bilo glasnih izraza radosti. Svi su bili obuzeti svečanim strahopoštovanjem. Ali radost u njihovim srcima pokazivala se u suzama radosti, i oni su tiho šaptali riječi zahvalnosti što je Bog sišao da među njima prebiva. {KUSS 28.2}

Svećenici i njihovo odijelo

Prema božanskoj zapovijedi pleme Levijevo je bilo odvojeno za službu u Svetištu. U prijašnjim vremenima svaki je čovjek bio svećenik u svom domu. U Abrahamovo vrijeme svećenstvo se smatralo pravom prvorođenog sina. A sada, umjesto svih prvorođenaca u Izraelu, Gospod je prihvatio pleme Levijevo da radi u Svetištu. On je ovom očitom čašću pokazao privrženost njihovoj vjernosti, zbog privrženosti njegovoj službi i izvršenju njegove kazne kad je Izrael otpao obožavajući zlatno tele. Međutim, svećenstvo je bilo ograničeno na Aronovu obitelj. Samo je Aronu i njegovom sinu bilo dopušteno služiti pred Gospodom, a ostatku plemena je bila povjerena briga za Šator i njegov namještaj, a oni su trebali pratiti svećenike u njihovoj službi ali nisu smjeli prinositi žrtve, paliti tamjan ili gledati svete stvari prije no što ih se pokrije. {KUSS 28.3}

U skladu sa svojom dužnošću svećenicima je propisana posebna odjeća. Božanska zapovijed Mojsiju bila je da “naprave lijepo izrađeno ruho za službu u Svetištu; naprave svetu odjeću Aronu, kako je Jahve naredio Mojsiju”. Odjeća je običnog svećenika bila od bijelog lana, iz jednog komada. Pružala se gotovo do stopala, a oko struka je bio opasan pojasom od ljubičastog, crvenog i plavog prediva. Laneni oplećak je upotpunjavao njihovu vanjsku odoru. Mojsiju je kod gorućeg grma bilo naređeno da skine svoje sandale jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta. Stoga svećenici nisu smjeli ulaziti u Svetište s obućom na nogama. Prašina koja se zadržava na njima obeščastila bi sveto mjesto. Oni su svoju obuću trebali ostavljati u dvorištu prije no što udu u Svetište i prati noge i ruke prije službe u Šatoru ili kod žrtvenika za paljenice. Tako su oni neprekidno učili pouku da se s onih koji dolaze u Božju prisutnost mora odstraniti sva nečistoća. {KUSS 29.1}

Odjeća je velikog svećenika bila načinjena od skupe tkanine, prekrasno izrađena, a bila je prikladna njegovu uzvišenu položaju. Osim lanene odjeće običnog svećenika, on je nosio plavu haljinu, koja je također bila satkana od jednog komada. Košulja je bila ukrašena zlatnim zvončićima, ukrasima u obliku nara u plavoj, purpurnoj i crvenoj boji. Opasivao se prekrasno izvezenim pojasom istih boja. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim poramenicama i tkanici od zlata nalazila su se dva oniksa na kojima su bila ispisana imena dvanaest Izraelovih plemena. {KUSS 29.2}

Preko oplećka se nosio naprsnik, najsvetiji dio svećeničke odore. Izrađen je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je četverokutast, pedalj dug, obješen o ramena modrom vrpcom koja je prolazila kroz zlatne kolutiće. Rubovi su mu bili ukrašeni dragim kamenjem, u četiri reda, na kojima su kao i na oplećku bila urezana imena plemena. Gospodnja je uredba glasila: “Neka tako Aron, kad god ulazi u Svetište, na svome srcu nosi imena sinova Izraelovih na naprsniku za presuđivanje, da ih uvijek doziva u sjećanje pred Jahvom.” (Izlazak 28,29) Tako i Krist, Veliki svećenik, prinoseći svoju krv pred Ocem za grešnike, nosi na svom srcu ime svake duše koja se kaje i vjeruje. Psalmist kaže: “Bijedan sam ja i nevoljan, al’ Jahve se brine za me.” (Psalam 40,18) {KUSS 30.1}

Urim i Tumim

Na desnoj i lijevoj strani naprsnika nalazila su se dva velika, sjajna kamena. Zvali su se Urim i Tumim. Bog je pomoću njih velikom svećeniku objavljivao svoju volju. Kad su pred Gospoda iznošena pitanja na koja je trebalo dati odgovor, svjetlosni krug koji bi okružio dragi kamen na desnoj strani bio je znak božanskog odobravanja, dok je oblak koji bi zasjenio kamen na lijevoj strani bio znak negodovanja ili protivljenja. {KUSS 30.2}

Mitra je velikog svećenika bila načinjena od bijelog lanenog turbana na kojoj je plavom uzicom bila privezana zlatna ploča s natpisom: “Posvećen Jahvi.” Sve što je bilo u vezi sa svećeničkom odjećom ili držanjem trebalo je u promatraču usaditi osjećaj Božje svetosti, svetosti njegova bogoslužja i čistoće koja se zahtijevala od onih koji su dolazili u njegovu prisutnost. {KUSS 30.3}

Službe u Svetištu

Nije samo Svetište trebalo “služiti slici i sjeni nebeskih stvarnosti” već i službujući svećenici (Hebrejima 8,5). Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospod je preko Mojsija dao jasne i određene upute o svakoj točki ove tipske službe. Služba u Svetištu je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na žrtveniku za paljenice u dvorištu Svetišta i u Svetinji, a godišnja služba u Svetinji nad svetinjama. {KUSS 31.1}

Nijedno smrtno ljudsko oko, osim velikog svećenika, nije smjelo vidjeti unutarnjost Svetinje nad svetinjama. Svećenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući izlazio pred Boga, narod je u tišini i strahopoštovanju očekivao njegov povratak, a njihova su se srca uzdizala u molitvi za božanski blagoslov. Veliki svećenik je pred prijestoljem milosti vršio pomirenje za Izrael, a Bog se susretao s njim u oblaku slave. Njegov boravak duže od uobičajena vremena ispunjavao ih je strahom da ga Gospodnja slava ne bi ubila zbog njegovih ili njihovih grijeha. {KUSS 31.2}

Dnevna služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne grijehe. Postojale su također žrtve subotom, mladinama i posebnim blagdanima. {KUSS 31.3}

Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo janje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njihovu neprekidnu ovisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u Svetištu treba biti “bez mane” (Izlazak 12,5). Svećenici su trebali pregledati sve životinje koje su donošene kao žrtva i odstraniti one na kojima su otkrili manu. Samo je žrtva “bez mane” mogla biti simbol njegove savršene čistoće, njega koji se trebao prinijeti kao “nevino i bez mane Janje” (1. Petrova 1,19). Apostol Pavao upućuje na ove žrtve kao prikaz onoga što Kristovi sljedbenici moraju postati. On kaže: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu — kao svoje duhovno bogoštovlje.” (Rimljanima 12,1) Mi se trebamo predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Bog se neće zadovoljiti s manjim od onog najboljega što mi možemo ponuditi. Oni koji ga ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića sa zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da činimo njegovu volju. {KUSS 32.1}

Svećenik je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala do stropa građevine, Božja se slava koja se otkrivala iznad prijestolja milosti, djelomično mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je svećenik prinosio tamjan pred Gospodom, on je promatrao Kovčeg, i dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijestolje milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, a često je ispunjavala oba odjeljenja tako da je svećenik bio prisiljen povući se do vrata Svetišta. Kao što je svećenik u toj tipskoj službi vjerom gledao prijestolje milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji narod sada treba usmjeravati svoje molitve Kristu, svom Velikom svećeniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, moli u našu korist u nebeskom Svetištu. {KUSS 32.2}

Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogoslužje grešnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu. Pred zavjesom Svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grešnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje.

Dok su svećenici svakog jutra i večeri ulazili u Svetinju u vrijeme prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u dvorištu. Bilo je to vrijeme posebne pozornosti za narod koji se okupljao pred Šatorom. Prije no što su stupili u Božju prisutnost kroz službu svećenika, oni su ozbiljno trebali ispitivati svoja srca i priznati svoje grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenuti prema Svetinji. Tako su se njihove molitve dizale s tamjanom dok je žrtva pomirenja zorno prikazivala vjeru u zasluge obećanog Spasitelja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatralo se svetim i poštovalo se kao propisano vrijeme bogoslužja u cijelom izraelskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Židovi bili rasuti u udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice prema Jeruzalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. Ovaj običaj je za kršćane primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog osuđuje puki obred, bez duha bogoslužja, On s velikim zadovoljstvom gleda na one koji ga ljube, klanjajući se jutrom i večerom, i traže oprost za učinjene grijehe i iznose svoje zahtjeve za potrebnim blagoslovima. {KUSS 33.1}

Beskvasni kruhovi su uvijek stajali pred Gospodom kao trajna žrtva. Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se “kruhovi prisu tnosti” ili prineseni kruhovi, jer su uvijek bili položeni pred Gospodnjim licem. Oni su bili priznanje čovjekove ovisnosti o Bogu za tjelesnu hranu i duhovne blagoslove. I mana i beskvasni kruhovi upućivali su na Krista, Kruh života, koji je zbog nas uvijek prisutan pred Bogom. On je sam rekao: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51) Kruhovi su škropljeni tamjanom, a kad su ih svake subote uklanjali da bi ih se zamijenilo svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik pred Bogom. {KUSS 33.2}

Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u korist pojedinaca. Pokajani grešnik je donosio svoju žrtvu do vrata Šatora i stavljajući svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je klao svojim vlastitim rukama, a svećenik je krv unosio u Svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje se nalazio Kovčeg sa Zakonom koji je grešnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju prenošen u Svetište. U nekim slučajevima krv se nije unosila u Svetinju, već je svećenik jeo meso, kao što je Mojsije naredio Aronovim sinovima, riječima: “To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Levitski zakonik 10,17} Oba obreda su prikazivala prenošenje grijeha od pokajnika na Svetište. {KUSS 34.1}

Takva je bila služba koja se svakodnevno obavljala tijekom godine. Grijesi Izraela su tako unošeni u Svetište, Svetinja je postajala nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog je zapo\jedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za žrtvenik i: “Tako će ga očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” (Levitski zakonik 16,19) {KUSS 34.2}

Dan pomirenja

Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, svećenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište. Tim se činom završavao godišnji ciklus službe. {KUSS 35.1}

Na Dan pomirenja pred vrata su donošena dva jareta, i nad njima su bacane kocke, “te jednog odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh za narod. Svećenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome poškropiti prijestolje milosti. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća.” {KUSS 35.2}

“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Narod se nije smatrao slobodnim od tereta grijeha sve dok jarac nije bio pušten u pustinju. Svaki je čovjek trebao ispitivati svoju dušu dok se obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i ispitivanju srca. {KUSS 35.3}

Ova godišnja služba je narod učila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za grijeh koje su se prinosile tijekom godine prihvaćana je zamjena za grešnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo sredstvo kojim je grijeh prenošen u Svetište. Žrtvujući krv grešnik je priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti slobodan od osude Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijestolje milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi Zakona, koji je zahtijevao grešnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi pomiritelja svećenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući Svetište nosio teret Izraelova grijeha. Na vratima Svetišta on je polagao ruke na glavu Azazelovog jarca i “ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu…” Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je obavljana samo po “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 8,5). {KUSS 35.4}

Izgled nebeskih stvarnosti

Kao što je već rečeno, Moj sije je zemaljsko Svetište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme — prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila “slike nebeskih stvarnosti”, a Krist, Veliki svećenik, jest “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Hebrejima 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju promatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: “Pred prijestoljem gori sedam zubalja.” Vidio je anđela kako “držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” (Otkrivenje 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da promatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio “sedam zubalja”, “zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. “Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otkrivenje 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao “Kovčeg zavjeta” (Otkrivenje 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg zakona. {KUSS 36.1}

Mojsije je načinio zemaljsko Svetište “prema uzorku koji je vidio”. Pavao kaže da su “Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili “slike nebeskih stvarnosti” (Djela 7,44; Hebrejima 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetište na Nebu. To Svetište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetište koje je Mojsije izgradio njegova je preslika. {KUSS 37.1}

Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje “tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Daniel 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka. {KUSS 37.2}

Nakon Spasiteljeva uzašašća, On je počeo služiti kao naš Veliki svećenik. Pavao kaže: “Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Hebrejima 9,24) Kao što se Kristova služba trebala sastojak od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu. {KUSS 37.3}

Kao što se Krist nakon svog uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grešnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grešnika. {KUSS 38.1}

Kristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grešnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grešnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana pomirenja. {KUSS 38.2}

Očišćenje od grijeha

Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otkrivenje 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grešnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskrvnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh. {KUSS 38.3}

Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice. {KUSS 38.4}

Budući daje Sotona začetnik grijeha, izravni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca. {KUSS 38.5}

Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grešnika. — (Patrijarsi i proroci, str. 280—292) {KUSS 39.1}

40

ZA PROUČAVANJE

1. Što su bili “prvi rekviziti” za gradnju Svetišta u pustinji? (27)
2. Što je bila osnova planova ovog Svetišta? Kako se do nje došlo? (27)
3. Ima li miris tamjana koji se širio u Svetištu i daleko oko njega neko značenje? (30,31)
4. Kako se pokazivala Božja prisutnost i gdje? (35,36)
5. Zakon i mjesto pomirenja nalazili su se u Svetinji nad svetinjama. Zašto? (30,31)
6. Zašto je naprsnik bio najsvetiji dio svećeničke odjeće? (33)
7. Koja su tri elementa svećeničke odjeće i vladanja trebala ostaviti poseban dojam na Izraelce? (33,34)
8. Zašto su upute za sve službe u Svetištu tako jasne i određene? (33,34)
9. Koje su dvostruko značenje imale životinjske žrtve koje su morale biti “bez mane”? (34,35)
10. Tamjan i krv prinošeni su istodobno. Zašto? (35,36)
11. Na koja je dva načina grijeh grešnika bio prenošen u Svetište? (37)
12. Kada i kako je Svetište čišćeno od grijeha ljudi? (37,38)
13. Koje je predmete Ivan vidio u viđenju kada je gledao prvi i drugi odjel nebeskog Svetišta? Što je vidio od njegove slave i veličine? (38)
14. Kako su dnevne i godišnje službe u Svetištu bile povezane jedna s drugom? Pokaži to na primjeru Kristove službe posredovanja za nas i čišćenja nebeskog Svetišta od izvještaja o grijesima! (39,40)

EVANĐELJE U SIMBOLU
I STVARNOSTI

Davidov dugogodišnji plan o podizanju Hrama Gospodinu Salomon je mudro ostvario. Sedam godina Jeruzalem je bio pun užurbanih radnika koji su poravnavali odabrano gradilište, zidali velike zaštitne zidove, postavljali široke temelje — “gromade biranog kamena” — oblikovali tešku građu koja je dovožena iz libanonskih šuma, i podizali veličanstveno Svetište (1. o Kraljevima 5,31). {KUSS 40.1}

Istodobno s pripremanjem drveta i kamena, tom su zadatku tisuće radnika  osvećivale sve svoje snage, napredovala je i izrada hramske opreme pod upravom Hirama iz Tira, “čovjeka mudra, vješta i razumna … koji umije obrađivati zlato, srebro, tuč, željezo, kamen, drvo, grimiz, ljubičasti baršun, bez i karmezin …” (2. Ljetopisa 2,12.13) {KUSS 40.2}

Savršen prema slici

I tako, dok je gradnja na brdu Moriji napredovala bez buke, jer “Hram je građen od kamena koji je već u kamenolomu bio oklesan, tako da se za građenje nije čuo ni čekić ni dlijeto, ni ikakvo željezno oruđe”, prekrasna je oprema bila pripravljana po planu koji je David ostavio svome sinu, “i sve predmete namijenjene Domu Božjemu” (1. o Kraljevima 6,7; 2. Ljetopisa 4,19). U ovu opremu spadali su kadioni oltar, stolovi na kojima su stajali postavljeni kruhovi, svijećnjak sa svjetiljkama, sa spravama i priborom kojim su se služili svećenici tijekom svoje službe na svetome mjestu, sve je bilo“čisto zlato” (2. Ljetopisa 4,21). Tucana oprema — žrtvenik za paljenice, veliki umivaonik oslonjen na dvanaest volova, manji umivaonici i mnogo drugoga pribora — “kralj odredi da ih saliju u Jordanskoj ravnici, kod gaza Adame, između Sukota i Serede.” “Salomon napravi tako mnogo tih predmeta da se nije mogla izmjeriti težina tuča.” (2. Ljetopisa 4,17.18) {KUSS 40.3}

Hram nenadmašne krasote

Nenadmašna je bila ljepota i neusporediv sjaj palače koju je Salomon sa svojim suradnicima podigao Bogu i bogoslužju. Ukrašena skupocjenim kamenjem, okružena prostranim dvorištima s veličanstvenim prilazima, obrubljena rezbarenom cedrovinom i glačanim zlatom, hramska građevina, sa svojim izvezenim zastorima i bogatom opremom, bila je odgovarajući simbol Božje žive Crkve na Zemlji koja se tijekom vjekova gradila prema božanskom planu, od grade koja je uspoređena sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem”, “krasna poput hramskog stupovlja” (1. Korinćanima 3,12; Psalam 144,12).* {KUSS 41.1}

Napravljeno je najdivnije Svetište prema slici danoj Mojsiju na gori, a koju je poslije Gospodin pokazao kralju Davidu. Kao dodatak jednom kerubinu na poklopcu Kovčega, Salomon je napravio još dva anđela koji su bili veći i stajali s obje strane Kovčega prikazujući nebeske anđele kako čuvaju Zakon Božji. Nemoguće je opisati krasotu i ljepotu ovog Svetišta. Na ovo su mjesto svećenici s najvećim poštovanjem unijeli Kovčeg saveza i postavili ga ispod krila dvojice kerubina koji su stajali na podu. {KUSS 41.2}

Božji znaci prihvaćanja

Sveti je zbor podigao svoje glasove na slavu Bogu, a njihova melodija praćena je svim vrstama glazbala. I dok je predvorje Hrama odzvanjalo slavljenjem, oblak Božje slave ispunio je Dom kao što je nekada ispunjavao Šator sastanka u pustinji. “A kad su svećenici izašli iz Svetišta, oblak ispuni Dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni Dom Božji.” (l.o Kraljevima 8,10.11) {KUSS 42.1}

Poput zemaljskog Svetišta, koje je Mojsije načinio prema slici pokazanoj na gori, i Salomonov je Hram, sa svim svojim službama, bio “simbol za ono vrijeme u kojem su se prinosili i darovi i žrtve”; a njegova dva sveta mjesta bila su “slika onoga što je na Nebu”; Krist, naš Veliki svećenik, “službenik je Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Hebrejima 8,2).² {KUSS 42.2}

Cijeli sustav slika i simbola bio je zgusnuto evanđeosko proročanstvo, prikaz onoga što je bilo vezano uz obećanja o otkupljenju.³ {KUSS 42.3}

Prauzor izgubljen iz vida

Na Isusu kao Gospodinu temeljio se cijeli židovski vjerski sustav. Njegove uzvišene službe bile su božanski određene. Trebale su objaviti narodu da će se u određeno vrijeme pojaviti Onaj na koga su sve te službe ukazivale.⁴ {KUSS 42.4}

Budući da su se udaljili od Boga, Hebreji su u velikoj mjeri izgubili iz vida učenje o obrednoj službi. Ovu je službu zasnovao sam Krist. Svakim svojim dijelom, ona je predstavljala Njega i bila puna životne snage i duhovne ljepote. Međutim, Hebreji su izgubili duhovni život koji je proistekao iz njihovih obreda čvrsto se držeći mrtvih formi. Pouzdali su se u same žrtve i obrede, umjesto da su se oslanjali na Onoga na koga su te žrtve upućivale. Da bi popunili mjesto onoga što su izgubili, svećenici i rabini umnožavali su svoje vlastite zahtjeve, i što su bivali stroži, sve se manje otkrivala Božja ljubav.⁵ {KUSS 42.5}

Službe u Hramu izgubile su svoje značenje

Krist je bio utemeljitelj hramskog života. Njegove su službe bile slika žrtve Božjeg Sina. Svećeničko je zvanje uspostavljeno da prikaže Kristov posrednički karakter i djelo. Cjelokupan plan žrtvenog bogoslužja bio je predslika Spasiteljeve smrti za otkupljenje svijeta. Ove žrtve neće imati nikakvo značenje kad veliki događaj na koji su vjekovima upućivale bude ispunjen. {KUSS 43.1}

Budući daje cjelokupno obredno izlaganje istine simbolično upućivalo na Krista, ono bez Njega nije imalo nikakvu vrijednost. Kad su Hebreji zapečatili svoje odbacivanje Krista time što su Ga predali da se pogubi, odbacili su sve ono stoje pridavalo značenje Hramu i njegovim službama. Nestalo je njegove svetosti. On je bio osuđen na uništenje. Od toga dana žrtve i služba u vezi s njima postale su beznačajne. Kao i Kainova žrtva, nisu izražavale vjeru u Spasitelja. Time što su Krista predali na smrt, Hebreji su u stvari razorili svoj Hram. Kad je Krist razapet, unutarnja zavjesa u Hramu rascijepala se na dva dijela, od vrha do dna, označavajući da je prinijeta velika završna žrtva i da je cio sustav žrtava zauvijek prestao. {KUSS 43.2}

“I u tri dana opet ću ga podići!” Sile tame kao da su nadvladale prilikom Spasiteljeve smrti i klicale su od radosti zbog svoje pobjede. Međutim, iz unajmljena je Josipova groba Isus izašao kao pobjednik. “Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime.” (Kološanima 2,15) Posredovanjem svoje smrti i uskrsnuća, On je postao sluga “Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek”. (Hebrejima 8,2) Ljudi su podigli hebrejski šator od sastanka, ljudi su sazidali hebrejski Hram. ali gornje Svetište — po čijoj je slici bilo načinjeno zemaljsko — nije sagradio nijedan zemaljski arhitekt. “Evo čovjeka komu je ime Izdanak… On će sazidah Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladah na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” (Zaharija 6,12.13) {KUSS 43.3}

Pogled usmjeren k istinskoj službi

Služba prinošenja žrtava, koja je upućivala na Krista, prestala je, ali su ljudske oči sada bile usmjerene k pravoj žrtvi za grijehe svijeta. Zemaljska je svećenička služba prestala, ali mi gledamo na Isusa, svećenika novog zavjeta 촰®꒰ӂ “škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove”. “Još nije otvoren put u Svetinju?nad svetinjama dok još postoji prvi dio Ša彈®꒰ӂ… Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savrše nijim šatorom koji nije napravljen rukom… ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 12,24;9,8-12) {KUSS 44.1}

“Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) Iako se služba morala premjestiti iz zemaljskog u nebeski Hram; iako će svetište i naš Veliki svećenik biti nevidljiv za ljudske oči, ipak učenici neće trpjeti nikakav gubitak. Oni neće doživjeti nikakav prekid svoje zajednice niti smanjenje sile zbog Spasiteljeve odsutnosti. Dok Isus služi u nebeskom Svetištu, On također služi i u Crkvi na Zemlji preko svoga Duha.⁶ {KUSS 44.2}

Naš Veliki svećenik, naš Zastupnik

“Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim. Niti je ušao da prinese mnogo puta sam sebe, kao što veliki svećenik svake godine s tuđom krvi ulazi u Svetinju nad svetinjama, jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Ali sad, on se samo jedanput zauvijek — u punini vremena — pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh.” (Hebrejima 9,24-26) “On, naprotiv, pošto je prinio samo jednu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede Bogu s desne strane.” (Hebrejima 10,12) Krist je jedanput ušao u Svetište i osigurao nam vječno spasenje. “Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) On je sebe osposobio da bude ne samo čovjekov predstavnik, već njegov zastupnik, tako da svaka duša, ako hoće, može reći: Ja imam prijatelja na sudu, Velikog svećenika koji je ganut osjećanjem mojih grijeha.⁷ {KUSS 44.3}

Svetište na Nebu središte je Isusovog rada u ime čovjeka. Odnosi se na svaku dušu koja živi na Zemlji. Ono nam iznosi plan spasenja dovodeći nas sve do samog svršetka vremena i otkriva nam trijumf borbe između pravde i grijeha. Sve iznijeto toliko je važno da bi svatko od nas to trebao veoma detaljno istražiti kako bismo mogli svakome tko nas upita navesti razlog nade koja je u nama.⁸ {KUSS 45.1}

ZA PROUČAVANJE

1. Na koji je jedinstven način bio konstruiran Salomonov Hram? (43)
2. Što je Hram simbolizirao? (44)
3. Kako je Bog pokazao da prihvaća Hram koji je bio sazidan? (45)
4. Oko čega se okretao cijeli hebrejski sustav? (45)
5. Što su Izraelci učinili kad su izgubili duhovni smisao svojih obreda? (45,46)
6. Kada je i kako Hram izgubio svoje značenje i svetost? (46)
7. Tko je vrhunac i koga čovjek treba gledati u službi za svoje spasenje? (47)
8. Isus je naš predstavnik, ali i naš zastupnik. U čemu se razlikuju ove dvije funkcije? (47)

• Izraelski proroci i kraljevi, 22,23.
• Review and Herald, studenog 1905.
• The Acts of the Apostles, 14.
• Christ’s Object I^essons, 34.
• Isusov život, 16.
• Isto, 121,122.
• Review and Herald, lipnja 1900.
• Isto, studenog 1905.

VIJEST O SUDU
USKOMEŠALA LJUDE

Da predvodi u objavljivanju Kristovog drugog dolaska, Bog je posebno izabrao jednog čestitog poljo djelca, koji je, premda naveden da posumnja u božanski autoritet Svetog pisma, ipak iskreno želio  poznati istinu. Kao mnogi drugi reformatori i William Miller se u svojoj mladosti borio sa siromaštvom i tako naučio velike lekcije o trudu i samoodricanju. Članovi njegove obitelji odlikovali su se neovisnim i slobodoumnim duhom, ustrajnošću i žarkim domoljubljem — a ove su se osobine i kod njega isticale. Njegov je otac bio satnik u republikanskoj vojsci u vrijeme revolucije i uzroke teškim prilikama u prvim godinama Millerovog života treba potražiti u žrtvama što ih je podnosio u borbama, kao i u stradanjima tog burnog razdoblja. {KUSS 47.1}

Bio je zdrave i čvrste tjelesne građe i već je u svom djetinjstvu pokazivao više no običnu umnu sposobnost. To se još više zamjećivalo kako je bivao stariji. Njegov je um bio aktivan i uravnotežen, a bio je veoma željan znanja. Premda nije uživao prednosti višeg obrazovanja, njegova ljubav prema učenju i navika pažljivog razmišljanja te oštrog zapažanja učinile su ga čovjekom zdravog rasuđivanja i širokih pogleda. Odlikovao se besprijekornim moralnim karakterom i zavidnom reputacijom, pa je bio opće cijenjen zbog svog poštenja, štedljivosti i dobroćudnosti. Zahvaljujući naporu i trudu on je zarana stvorio uvjete za samostalan život, premda je i dalje zadržao naviku da uči. Uspješno je obavljao različite građanske i vojne dužnosti pa se činilo da mu je širom otvoren put bogatstvu i časti. {KUSS 47.2}

Njegova je majka bila iskreno pobožna žena te je u djetinjstvu bio izložen vjerskim utjecajima. Međutim u ranoj je mladosti zapao u društvo deista, koji su snažno utjecali na njega budući da su to većinom bili dobri građani, ljudi humanih i plemenitih nazora. Budući da su živjeli usred kršćanskih institucija, njihov je karakter u stanovitoj mjeri bio oblikovan društvenom sredinom. Vrline koje su im pribavile štovanje i povjerenje dugovali su Bibliji, pa ipak su ove dobre darove toliko iskvarili da je njihov utjecaj bio suprotan Božjoj riječi. Druženje s tim ljudima Millera je navelo da prihvati njihove nazore. Uobičajeno tumačenje Svetog pisma stvaralo je teškoće koje su mu se činile nesavladive, ali njegova nova vjera, u kojoj je Biblija ostavljena postrani, nije mu namjesto nje pružala ništa bolje te nije bio nimalo zadovoljan. Međutim tih se nazora držao oko dvanaest godina. Nekako u trideset i četvrtoj godini Sveti Duh ga je osvjedočio o njegovom grešnom stanju. U svom ranijem vjerovanju nije nalazio jamstvo za sreću iza groba. Budućnost mu se činila mračnom i turobnom. … {KUSS 48.1}

Takvo je stanje potrajalo nekoliko mjeseci. “Iznenada”, kaže, “u moje se misli živo utisnuo karakter Spasitelja. Činilo se da može postojati jedno biće, toliko dobro i sućutno da bi platilo za naše prijestupe i tako nas spasilo od kazne za grijeh. U istom sam trenutku osjetio kako bi predivno moralo biti takvo biće i zamislio da bih se mogao prepustiti njegovim rukama i pouzdati u njegovu milost. Ali se pojavilo pitanje: Kako se može dokazati da takvo biće doista postoji? Shvatio sam da izvan Biblije ne mogu naći dokaza za postojanje takvog Spasitelja niti mogućeg budućeg stanja. … {KUSS 48.2}

Shvatio sam da Biblija prikazuje upravo takvog Spasitelja kakav je meni bio potreban, pa sam htio ustanoviti kako jedna nenadahnuta knjiga može razviti načela tako savršeno prilagođena potrebama palog svijeta. Morao sam priznati daje Sveto pismo Božje otkrivenje. Ono je postalo mojom radošću, a u Isusu sam našao prijatelja. Spasitelj je za mene postao najmilijim medu tisućama, a Sveto pismo koje mi se ranije činilo mračnim i punim proturječja, postalo je svjetiljkom mojoj nozi i svjetlom mojoj stazi. Smirio sam se i bio zadovoljan. Ustanovio sam da je Gospodin Bog Stijena usred životnog mora. Sada je Biblija postala glavnim predmetom mog proučavanja i mogu doista reći da sam je istraživao s velikim užitkom. Uvjerio sam se da mi ni pola toga nije bilo nikada rečeno. Pitao sam se zašto ranije nisam vidio njenu slavu i ljepotu, i čudio se kako sam je uopće mogao odbaciti. Našao sam otkrivenim sve za čime mi je srce težilo i lijek za svaku bolest duše. Izgubio sam volju za čitanjem drugih knjiga i upravio svoje srce da dobijem mudrost od Boga.” (S. Bliss, Memoirs oj W. Miller, str. 65—67} {KUSS 48.3}

Sada je Miller javno ispovijedao \jeru u religiju koju je nekada prezirao. Ali njegovi nevjerni prijatelji nisu dugo oklijevali da iznesu sve one argumente što ih je on sam često navodio protiv božanskog autoriteta Svetog pisma. On im još nije bio spreman odgovoriti, ali je zaključio: ako je Biblija otkrivenje od Boga, onda u njoj ne smije biti proturječnosti: a budući daje dana za poučavanje čovjeka, ona mora biti prilagođena njegovom razumijevanju. Odlučio je sam proučiti Sveto pismo i utvrditi nije li moguće uskladiti svaku prividnu proturječnost. {KUSS 49.1}

Nastojeći odbaciti sva ranije stvorena mišljenja i ostavljajući postrani biblijske komentare, uspoređivao je pismo s pismom uz pomoć navedenih usporednih mjesta i konkordancije. Proučavao je redovno i temeljito; počeo je s Postankom i čitajući redak po redak išao dalje tek kad mu je značenje više tekstova bilo toliko jasno da ga više ništa nije moglo zbuniti. Ako bi naišao na bilo što nejasno, imao je običaj to usporediti sa svim drugim tekstovima koji bi mogli imati što reći u vezi s predmetom što ga je proučavao. Svaka je riječ morala biti povezana s predmetom koji tekst obrađuje i ako se njegovo mišljenje slagalo sa svakim usporednim ulomkom, tekst bi prestao činiti teškoću. Tako je, kad god bi naišao na teško razumljiv tekst, nalazio objašnjenje u nekom drugom dijelu Svetoga pisma. Dok bi proučavao uz ozbiljnu molitvu kojom je tražio božansko prosvjetljenje, ono što ranije nije mogao razumjeti postalo je jasno. Iskusio je istinitost riječi psalmista: “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene ura zumljuju.” (Psalam 119,130) {KUSS 49.2}

Proučavanje proročanstava

S velikim je zanimanjem proučavao Knjigu proroka Daniela i Otkrivenje, koristeći ista načela tumačenja kao u drugim knjigama Pisma, i na svoju je veliku radost ustanovio da se proročki simboli daju razumjeti. Vidio je da su se proročanstva, ukoliko su bila ispunjena, doslovno ispunila, da su sve te različite slike, metafore, prispodobe, sličnosti itd. ili objašnjene u samom ulomku ili su izrazi kojima su izneseni objašnjeni u drugim tekstovima; ako se tako objašnjavaju, treba ih doslovno razumjeti. “Tako sam se uvjerio”, kaže, “da je Biblija sustav otkrivenih istina, tako jasno i jednostavno danih da nijedan čovjek, ma koliko bio bezuman, ne može zalutati.” — (S. Bliss, Memoirs of W. Miller, str. 70) Kariku za karikom lanac istine nagrađivao je njegov trud dok je korak po korak slijedio veliki niz proročanstava. Nebeski anđeli vodili su njegove misli i pomagali mu da razumije Pismo. {KUSS 50.1}

Uzimajući način na koji su se proročanstva ispunila u prošlosti kao mjerilo kojim se može prosuditi ispunjenje onih koja još uvijek pripadaju budućnosti, zaključio je da popularno mišljenje o Kristovoj duhovnoj vladavini — o zemaljskom tisućugodišnjem kraljevstvu prije kraja svijeta — nema osnove u Božjoj riječi. Ovo učenje koje upućuje na tisuću godina pravde i mira prije osobnog Gospodnjeg dolaska odlaže strahote Božjeg dana daleko u budućnost. Koliko god izgledalo privlačno, ono se protivi učenju Krista i Njegovih apostola, jer oni su objavili da će pšenica i ljulj rasti zajedno do žetve, do kraja svijeta; da će “zli ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore”; da će “u posljednje doba… nastati teška vremena” i da će kraljevstvo tame postojati do Gospodnjeg dolaska, kada će biti uništeno “dahom Njegovih usta i razoreno sjajem Njegova dolaska”. (Matej 13,30.38-41; 2. Timoteju 3,13.1; 2. Solunjanima 2,8) {KUSS 50.2}

Apostolska Crkva nije vjerovala u obraćenje cijelog svijeta i Kristovu duhovnu vladavinu. Ovo su učenje kršćani prihvatili tek početkom osamnaestog stoljeća. Kao svakoj drugoj zabludi i ovoj su posljedice bile pogubne. Ona je učila ljude da će Gospodin doći u dalekoj budućnosti i time ih sprečavala da obrate pozornost na znakove koji navješćuju Njegov dolazak. Ona je stvorila neutemeljeni osjećaj pouzdanosti i sigurnosti i navela mnoge da zanemare potrebnu pripremu za susret sa svojim Gospodinom. {KUSS 51.1}

Miller je ustanovio da Sveto pismo jasno uči o doslovnom i osobnom Kristovom dolasku. Pavao kaže: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.” (1. Solunjanima 4,16) A Spasitelj izjavljuje: “I vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.” “Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada.” (Matej 24,30.27) Pratit će ga sva nebeska vojska. “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave.” “I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove.” (Matej 25,31,32; 24,31) {KUSS 51.2}

Prigodom Njegova dolaska mrtvi će pravednici uskrsnuti, a živi se pravednici preobraziti. “Svi nećemo umrijeti,” kaže Pavao, “ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću.” (1. Korinćanima 15,51-53) A u svom pismu Solunjanima, nakon što je opisao Gospodnji dolazak, on kaže: “Najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,16.17) {KUSS 51.3}

Božji narod ne može primiti kraljevstvo prije Kristovog osobnog dolaska. Spasitelj je rekao: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!’” (Matej 25,31-34) Iz upravo navedenih tekstova vidjeli smo da će prigodom dolaska Sina Čovječjega mrtvi uskrsnu ti neraspadljivi, a živi se preobraziti. Ovom velikom promjenom oni su pripremljeni da prime kraljevstvo, jer Pavao veli: “Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo.” (1. Korinćanima 15,50) Čovjek je u sadašnjem stanju smrtan, raspadljiv, dok će Božje kraljevstvo biti neraspadljivo, vječno. Stoga čovjek u svom sadašnjem stanju ne može ući u Božje kraljevstvo. Ali kad Isus dođe, On svom narodu daje besmrtnost i zatim ga poziva da primi kraljevstvo kojemu su dosada bili samo baštinici. {KUSS 52.1}

Ova i druga mjesta u Svetome pismu osvjedočila su Millera da događaji čije se ispunjenje obično očekivalo prije Kristovog dolaska — kao što su sveopća vladavina mira i uspostava Božjeg kraljevstva na Zemlji — ustvari dolaze poslije drugog dolaska. Osim toga, svi znaci vremena i prilike u svijetu odgovaraju proročkim opisima posljednjih dana. Tako je na osnovi proučavanja samog Svetog pisma morao zaključiti da se razdoblje određeno za opstanak zemlje u njenom sadašnjem stanju približava kraju. {KUSS 52.2}

Utjecaj biblijske kronologije

“Još jedna vrsta dokaza koja je silno utjecala na moj um”, rekao je, “jest kronologija Svetoga pisma… Ustanovio sam da su se prorečeni događaji, koji su se u prošlosti ispunili, često zbili u određeno vrijeme. Stotinu i dvadeset godina do potopa kojemu je trebalo prethoditi sedam dana, sa četrdeset dana prorečene kiše (Postanak 6,3; 7,4); četiri stotine godina putovanja Abrahamova potomstva (Postanak 15,13); tri dana u peharnikovu i pekarovu snu (Postanak 40,12-20); sedam faraonovih godina (Postanak 41,28-54); četrdeset godina u pustinji (Brojevi 14,34); tri i pol godine gladi (1. Kraljevima 17,1) (Vidi Luka 4,25) … sedamdeset godina sužanjstva (Jeremija 25,11); sedam Nabukodonozorovih godina (Daniel 4,13-16} i sedam tjedana, šezdeset i dva tjedna ijedan tjedan, koji čine sedamdeset tjedana, određenih za Židove (Daniel 9,24-27) — svi ovi događaji, vremenski određeni, bili su stvar proroštva i ispunili su se kako je bilo prorečeno.” (S. Bliss, Memoirs oj W. Miller, str. 74,75) {KUSS 53.1}

Kad je onda tijekom svog proučavanja Biblije naišao na različita kronološka razdoblja koja su, prema njegovoj spoznaji, sezala do drugog Kristovog dolaska, on nije mogao drugo do smatrati ih “određenim vremenima” koja je Bog otkrio svojim slugama. “Što je skriveno,” rekao je Mojsije, “pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek” (Ponovljeni zakon 29,28), a Gospodin objavljuje preko proroka Amosa da “ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima” (Amos 3,7). Oni koji proučavaju Božju riječ mogu dakle pouzdano očekivati da će u Pismu istine naći jasno opisan najveličanstveniji događaj koji će se zbiti u ljudskoj povijesti. {KUSS 53.2}

“Budući da sam bio potpuno uvjeren”, kaže Miller, “daje svako Pismo od Boga nadahnuto i korisno (2. Timoteju 3,16), da nije nastalo čovječjom voljom, već su ga pisali ljudi potaknuti od Duha Svetoga (2. Petrova 1,21), i da je napisano ‘nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu’ (Rimljanima 15,4), nisam mogao a ne smatrati kronološke dijelove Biblije isto tako dijelom Božje riječi, i isto tako predviđenima za naše ozbiljno razmatranje kao i bilo koji drugi dio Svetoga pisma. Stoga sam osjećao kako u nastojanju da razumijem što je Bog u svojoj milosti vidio pogodnim otkriti nam, nisam imao pravo zanemariti proročka razdoblja.” (S. Bliss, Memoirs oj W. Miller, str. 75) {KUSS 54.1}

Proročanstvo u Danielu 8,14

Činilo se da proročanstvo u Danielu 8,14 najjasnije otkriva vrijeme drugog dolaska: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” Držeći se pravila da Božju riječ uzima kao svog vlastitog tumača, Miller je našao da u simboličnom proročanstvu jedan dan predstavlja godinu (Brojevi 14,34; Ezekiel 4,6); vidio je da se razdoblje od dvije tisuće i tri stotine proročkih dana, odnosno doslovnih godina, proteže daleko iza vremena milosti određenog Židovima, i da se prema tome ne može odnositi na čišćenje njihovog Svetišta. Miller se oslanjao na općeprihvaćeno mišljenje daje u kršćanskoj eri Zemlja to Svetište, te je zaključio da očišćenje Svetišta, prorečeno u Danielu 8,14, predstavlja očišćenje Zemlje vatrom prigodom Kristovog drugog dolaska. Ako bi se, onda, mogao naći točan početak za dvije tisuće i tri stotine dana, zaključio je da bi se moglo lako odrediti i vrijeme drugog dolaska. … {KUSS 54.2}

S novom i još većom ozbiljnošću Miller je nastavio istraživati proročanstva, posvećujući čitave noći kao i dane proučavanju onoga što mu se sada činilo tako silno važnim daje zaokupljalo svu njegovu pozornost. U osmom poglavlju Danielove knjige nije mogao naći nagovještaj početka dvije tisuće i tri stotine dana: Premda je anđelu Gabrielu zapovjeđeno da Danielu objasni viđenje, objašnjenje je bilo samo djelomično. Kad se pred prorokovim očima odvijao prikaz strašnog progonstva koje će doći na Crkvu, tjelesna snaga je otkazala. Više nije mogao izdržati pa ga je anđeo neko vrijeme napustio. Daniel je obnemogao i više dana bolovao. “Bijah smeten zbog viđenja,” kaže, “no nitko to nije dokučio.” (Daniel 8,27) {KUSS 54.3}

No Bog je zapovjedio svom glasniku: “Objasni mu to viđenje!” Ova se zapovijed morala izvršiti i stoga se anđeo nešto kasnije vratio Danielu i rekao: “Daniele, evo me: dođoh da te poučim”, “pazi dobro na riječ i razumij viđenje.” (Daniel 8,27.16; 9,22.23.25-27) U viđenju iz osmog poglavlja ostao je neobjašnjen samo jedan važan element, i to element povezan s vremenom — razdoblje od 2300 dana; stoga se anđeo u nastavku tumačenja zadržava isključivo na pitanju vremena; {KUSS 55.1}

“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu… Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe… I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9,24-27) {KUSS 55.2}

Anđeo je poslan Danielu s izričitim ciljem da mu objasni element koji nije razumio iz viđenja u osmom poglavlju, izvještaj o vremenu: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara, tada će Svetište biti očišćeno.” Nakon što je anđeo pozvao Daniela: “Pazi dobro na riječ, razumij viđenje”, prve njegove riječi bile su: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu.” Ovdje prevedena riječ “određeno” u izvorniku znači “odsječeno”. Anđeo je rekao da je sedamdeset tjedana, koji predstavljaju 490 godina, odsječeno i da se odnose samo na Židove. Ali od čega su odsječeni? Budući da su 2300 dana jedino vremensko razdoblje spomenuto u osmom poglavlju, to je sedamdeset tjedana moralo biti odsječeno od njih te oba razdoblja moraju imati zajednički početak. Anđeo je objasnio da sedamdeset tjedana počinju izdavanjem proglasa za ponovnu izgradnju Jeruzalema. Kad bi se mogao utvrditi datum izdavanja ovog edikta, bio bi utvrđen i početak velikog razdoblja od 2300 dana. {KUSS 55.3}

Ovaj dekret nalazimo u sedmom poglavlju Ezrine knjige (Ezra 7,12-26). Perzijski kralj Artakserks izdao gaje u najpotpunijem obliku 457. godine prije Krista. Međutim u Ezri 6,14 stoji da se Gospodnji dom u Jeruzalemu trebao sagraditi “po naredbi Kira, Darija i Artakserksa, kralja perzijskoga”. Ova su tri kralja pokretanjem, potvrđivanjem i upotpunjavanjem dekreta u cijelosti ostvarili sve što je prorečeno o početku 2300 godina. Ako uzmemo 457. prije Krista, kada je proglas dobio konačni oblik, kao datum izdavanja naredbe, jasno je da se ispunila svaka pojedinost proročanstva o sedamdeset tjedana.{KUSS 56.1}

“Od časa kad izađe riječ ‘Nek se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice” — odnosno šezdeset i devet tjedana ili 483 godine. Artakserksova naredba stupila je na snagu ujesen 457. godine prije Krista. Od ovog se datuma 483 godine protežu do jeseni 27. godine poslije Krista. U to se vrijeme proročanstvo ispunilo. Riječ Mesija znači Pomazanik. Krist je ujesen 27. godine kršten po Ivanu i pomazan Svetim Duhom. Apostol Petar svjedoči “kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom”. (Djela 10,38) I sam je Spasitelj rekao: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima.” (Luka 4,18) Nakon krštenja otišao je u Galileju i “propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: Ispunilo se vrijeme.”’ (Marko 1,14.15) {KUSS 56.2}

“I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu.” Sedmica o kojoj je ovdje riječ posljednja je od sedamdeset; to je posljednjih sedam godina razdoblja dodijeljenog Židovima. Tijekom tog vremena što se proteže od 27. do 34. godine, Krist je najprije osobno, a zatim preko svojih učenika uputio evanđeoski poziv posebice Židovima. Kad je slao apostole s radosnom vijesti o kraljevstvu, Spasitelj ih je uputio: “Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” (Matej 10,5.6) {KUSS 57.1}

“A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” 31. godine, tri i pol godine nakon krštenja, naš je Gospodin bio razapet na križ. Velikom žrtvom prinesenom na Golgoti došao je kraj sustavu prinošenja žrtava koje su četiri tisuće godina upućivale na Božje Janje. Sada je sjena postala stvarnost i stoga su trebale prestati sve žrtve i prinosi obrednog sustava. {KUSS 57.2}

Sedamdeset tjedana, ili 490 godina, posebno dodijeljenih Židovima, završilo je, kao što smo vidjeli, 34. godine poslije Krista. U to je vrijeme odlukom židovskog Sanhedrina nacija mučeničkom smrću Stjepana i progonstvom Kristovih sljedbenika zapečatila odbacivanje evanđelja. Budući da više nije bila ograničena na izabrani narod, vijest spasenja se otada počela naviještati svijetu. Učenici, primorani da zbog progonstva bježe iz Jeruzalema, “prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi. Tako Filip side u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista.” Vođen božanskom rukom, Petar je otvorio Evanđelje stotniku iz Cezareje, bogobojaznom Korneliju, a gorljivi Pavao, pridobiven za Kristovu vjeru, dobio je nalog da Radosnu vijest odnese “daleko, k poganima”. (Djela 8,4.5; 22,21) {KUSS 57.3}

Tako se svaka pojedinost proročanstva dojmljivo ispunila i početak sedamdeset tjedana nedvojbeno je utvrđen za 457. godinu prije Krista, a njihov kraj 34. godine poslije Krista. Polazeći od navedenih podataka, nije teško odrediti kraj 2300 dana. Budući da je sedamdeset tjedana — 490 dana — bilo odsječeno od 2300, preostalo je 1810 dana. Nakon protjecanja 490 dana, još se trebalo ispuniti 1810 dana. Računajući od 34. godine poslije Krista, 1810 godina sežu do 1844. Prema tome, 2300 dana iz Daniela 8,14 završavaju 1844. godine. Po isteku će ovog velikog proročkog razdoblja, prema svjedočanstvu Božjeg anđela, “Svetište biti očišćeno”. Tako je vrijeme čišćenja Svetišta — koje se prema tadašnjem gotovo općenitom vjerovanju trebalo zbiti prigodom drugog dolaska — definitivno utvrđeno. {KUSS 58.1}

Miller i njegovi suradnici su isprva vjerovali da će 2300 dana isteći u proljeće 1844. godine, dok proročanstvo upućuje na jesen iste godine. Pogrešno razumijevanje ove činjenice dovelo je do razočaranja i zbunjenosti kod onih koji su u ranijem vremenu vidjeli trenutak Gospodnjeg dolaska. Ali to nije nimalo utjecalo na snagu argumenta da 2300 dana završavaju 1844. godine i da se mora ostvariti veliki događaj prikazan čišćenjem Svetišta. {KUSS 58.2}

Reći drugima je dužnost

Kad se posvetio proučavanju Svetog pisma kako bi dokazao da je ono otkrivenje od Boga, Miller isprva nije ni slutio da će ga to dovesti do zaključka do kojega je sada došao. On je i sam jedva mogao vjerovati u rezultate svog istraživanja. Ali su biblijski dokazi bili previše jasni i snažni da bi ih mogao zanemariti. {KUSS 58.3}

On je dvije godine posvetio proučavanju Biblije, kada je 1818. godine došao do svečanog zaključka da će otprilike za dvadeset i pet godina Krist doći da izbavi svoj narod. “Ne moram objašnjavati”, kaže Miller, “kakva je radost ispunila moje srce pri pomisli na ovu prekrasnu mogućnost niti pojavu silne čežnje moje duše za sudjelovanjem u radostima spašenih. Biblija mije sada postala novom knjigom. Bila je prava gozba za um. Sve što mije u njenom učenju bilo mračno, mistično ili nejasno, sada je nestalo iz mog uma zahvaljujući sjajnom svjetlu koje me je sada obasjavalo s njenih svetih stranica. O kako mi je istina sada izgledala svjetlom i slavnom! Nestale su sve proturječnosti i nedosljednosti koje sam ranije našao u Riječi. Premda je još uvijek bilo mnogo dijelova koje nisam posvema razumio, sada je toliko svjetla zračilo iz nje da rasvijetli moj dotada zamračen um, da sam u proučavanju Svetog pisma osjećao takav ushit u kojem se ranije nisam nadao da ću uživati.” (S. Bliss, Memoirs oj W. Miller, str. 76,77).{KUSS 58.4}

“Sa svečanim uvjerenjem da će se za tako kratko vrijeme zbiti tako veličanstveni događaji prorečeni u Svetom pismu, odjednom sam postao svjesnim svoje dužnosti prema svijetu s obzirom na dokaze koji su potresli moj um.” — (S. Bliss, Memoirs ofW. Miller, str. 81) Morao je osjećati da je njegova dužnost i drugima prenijeti svjetlo što ga je sam primio. Očekivao je protivljenje bezbožnih, ali je bio uvjeren da će se svi kršćani obradovati nadi da predstoji susret sa Spasiteljem kojega, kako tvrde, priznaju i ljube. Jedino se bojao da će mnogi iz velike radosti zbog mogućnosti slavnog oslobođenja, koje će tako brzo nastupiti, ovo učenje prihvatiti bez dostatnog istraživanja Svetog pisma kako bi utvrdili istinu. Stoga je oklijevao da ga iznese kako ne bi, ako je u zabludi, i druge doveo u zabludu. To ga je navelo da još jednom provjeri dokaze koji potkrepljuju zaključke do kojih je došao i da pomno razmotri svaku teškoću koja bi mogla iskrsnuti. Uvjerio se da su prigovori pred svjetlom Božje riječi nestali kao što magla nestaje pred sunčevim zrakama. Nakon pet godina ovakvog proučavanja bio je posvema uvjeren u pravilnost svog stajališta. {KUSS 59.1}

Sada mu se s novom snagom nametnula dužnost da druge upozna s onim što je po njegovu vjerovanju tako jasno obznanjeno u Svetom pismu. … {KUSS 60.1}

Počeo je privatno iznositi svoja gledišta kad god mu se ukazala prilika, moleći se da neki propovjednik osjeti njihovu snagu i posveti se njihovom širenju. Ali se nije mogao osloboditi mjerenja da je osobno dužan objaviti ovo upozorenje. Misli su mu se stalno vraćale na riječi: “Idi i objavi to svijetu; njihovu ću krv tražiti iz tvoje ruke.” Čekao je devet godina s teretom koji mu je pritiskivao dušu, dok 1831. godine nije prvi put javno iznio osnove svog vjerovanja. {KUSS 60.2}

Vjersko buđenje počinje

Miller je pristao da javno iznese svoja gledišta samo na navaljivanje svoje braće u čijim je riječima prepoznao Božji poziv. U to je vrijeme navršio pedeset godina života, bez navike javnog istupanja i opterećen osjećajem da nije sposoban za posao koji mu predstoji. Ali od samog početka njegov je trud u spašavanju duša bio posebno blagoslovljen. Njegovo prvo predavanje izazvalo je vjersko buđenje u kojem se, osim dva člana, obratilo trinaest obitelji. Tražili su od njega da govori na drugim mjestima i njegov je rad gotovo posvuda izazvao buđenje za Božje djelo. Grešnici su se obraćali, kršćani su bili potaknuti na veću odanost Bogu, a deisti i nevjernici morali su priznati istinitost Biblije i kršćanske vjere. Svjedočanstvo ljudi među kojima je radio glasilo je: “On pridobiva i one na koje nitko drugi ne bi mogao utjecati.” (S. Bliss, Memoirs ofW. Miller, str. 138) Njegovo je propovijedanje imalo cilj da probudi zanimanje za vjerske predmete i spriječi sve veće širenje svjetovnog duha i putenosti njegovog vremena. {KUSS 60.3}

Gotovo u svakom gradu, kao rezultat njegova propovijedanja obraćalo se po dvadesetak, a negdje i stotinu osoba. U mnogim mjestima otvorena su mu širom vrata protestantskih crkava, a pozive za rad su mu obično upućivali propovjednici različitih denominacija. Njegovo nepromjenjivo pravilo bilo je da govori samo tamo gdje je pozvan, ali je ubrzo ustanovio da ne može odgovoriti ni na polovicu zahtjeva. {KUSS 60.4}

Dokazi božanskih blagoslova

Mnogi koji nisu prihvatili njegova gledišta o točnom vremenu drugog dolaska, bili su osvjedočeni u neumitnost i blizinu Kristova dolaska i u potrebu za pripremom. U nekim velikim gradovima njegov je rad ostavljao značajne posljedice. Gostioničari su napuštali posao i pretvarali gostionice u prostorije za sastanke; kockarnice su zatvarane; obraćali su se nevjernici, deisti, univerzalisti, pa i prave propalice, od kojih neki godinama nisu stupili u crkvu. Razne vjerske zajednice organizirale su u mnogim dijelovima grada molitvene sastanke u svako doba dana. Poslovni ljudi okupljali bi se u podne na molitvu i zahvaljivanje. Nije bilo pretjeranog uzbuđenja, već je ljudima zavladalo neko sveopće svečano raspoloženje. Miller je svojim radom, slično radu prvih reformatora, više nastojao osvjedočiti razum i probuditi savjest negoli izazvati uzbuđenje. {KUSS 61.1}

Godine 1833. Miller je od Baptističke crkve, kojoj je pripadao, dobio punomoć kao propovjednik. Veliki broj propovjednika njegove Crkve odobravao je i njegov rad te je s njihovim službenim odobrenjem nastavio raditi. Neumorno je putovao i propovijedao, premda se svojim osobnim radom uglavnom ograničio na Novu Englesku i središnje države. Više godina je sam snosio sve svoje troškove, a nikada kasnije nije dobivao toliko da je mogao podmiriti putne troškove do mjesta u koja su ga pozivali. Stoga njegov javni rad ne samo što mu nije donosio nikakve materijalne koristi već je bio i veliki teret za njegov imutak koji se tijekom ovog razdoblja života postupno smanjivao. Bio je otac velike obitelji, ali budući da su svi bili štedljivi i marljivi, njegova je farma pružala dostatno za njihovo i za njegovo uzdržavanje. {KUSS 61.2}

Posljednji znaci

1833. godine, dvije godine nakon što je Miller počeo javno iznositi dokaze o skorom Kristovom dolasku, zbio se posljednji znak što gaje Spasitelj prorekao kao znamenje svog drugog dolaska. Isus je rekao: “S neba će zvijezde padati.” (Matej 24,29) Promatrajući u viđenju prizore koji će najaviti Gospodnji dan, Ivan je u Otkrivenju objavio: “Zvijezde s neba padoše na zemlju, kao što svoje nezrele plodove strese smokva kad je zatrese silan vjetar.” (Otkrivenje 6,13) Ovo je proročanstvo upadljivo i dojmljivo ispunjeno velikim meteorskim pljuskom 13. studenoga 1833. godine. Po prostranstvu bio je to najveličanstveniji prizor padanja zvijezda koji je ikada zabilježen. “Cijeli nebeski svod iznad Sjedinjenih Država satima je plamtio ognjem. Otkad je osnovano prvo naselje doseljenika u toj zemlji nije bilo prirodne pojave koju bi jedni promatrali s tolikim divljenjem, a drugi s tolikim strahom i uzbuđenjem.” “Mnogi se još živo sjećaju njene uzvišenosti i zastrašujuće ljepote… Nikada još nije bilo jačeg pljuska kiše od ovog padanja meteora; na istoku, zapadu, sjeveru i jugu — posvuda ista slika. Jednom riječi, kao da je cijelo nebo bilo u pokretu… Prizor, kako ga je opisao profesor Silliman u Journalu, bio je vidljiv nad cijelom Sjevernom Amerikom… Od dva sata ujutro pa do svijetlog dana, na vedrom nebu bez oblaka trajala je neprekidna igra blještavih nebeskih tijela.” (R. M. Davens, American Progress; or, The Great Evens of the Greatest Century, pogl. 28,1-5) … {KUSS 62.1}

U njujorškom časopisu Journal of Commerce od 14. studenog 1833. godine pojavio se dugačak napis o ovoj neobičnoj pojavi. U njemu stoji: “Pretpostavljam da nijedan filozof ni znanstvenik nije ispričao ili zapisao događaj sličan jučerašnjem. Jedan ga je prorok točno navijestio prije osamnaest stoljeća; ako imamo teškoća da pod izrazom padanja zvijezda mislimo na stvarno padanje zvijezda… znajmo da gaje jedino tako bilo moguće opisati.” {KUSS 62.2}

Tako je prikazan posljednji od onih znakova Njegova dolaska za koje je Isus rekao svojim učenicima; “Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” (Matej 24,33) Nakon ovih znakova Ivan je kao sljedeći veliki događaj vidio kako je nebo iščeznulo kao knjiga koja se smota, dok se zemlja tresla, gore i svi otoci se pokrenuli sa svojih mjesta, a grješnici u strahu pokušavali pobjeći pred Sinom Čovječjim. (Otkrivenje 6,12-17) {KUSS 63.1}

Mnogi očevici padanja zvijezda smatrali su taj prizor najavom dolazećeg suda, “strašnim primjerom, sigurnim predznakom, milostivim znakom velikog i strašnog dana”. (“The Old Countryman” u Portland Evening Advertiser, 26. 11. 1833.) Tako je pozornost ljudi bila usmjerena na ispunjenje proroštva i mnogi su bili potaknuti da obrate pozornost na upozorenje o blizini drugog dolaska. … {KUSS 63.2}

Biblija, samo Biblija

William Miller je posjedovao snažan um, izgrađen razmišljanjem i proučavanjem. Ovome je dodao nebesku mudrost povezujući se s Izvorom mudrosti. Bio je čovjek zlata vrijedan, koga su morali cijeniti i štovati svi koji su cijenili pošten karakter i moralnu vrsnoću. Ujedinivši pravu ljubaznost s kršćanskom poniznošću i samosavlađivanjem, bio je prema svima pažljiv i ljubazan, uvijek gotov da sasluša mišljenja drugih i odmjeri njihove argumente. Bez žestine ili uzbuđenja ispitivao je sve teorije i učenja uz pomoć Božje riječi, a njegovo zdravo rasuđivanje i temeljito poznavanje Svetoga pisma omogućili su mu da pobije zablude i raskrinka laži. {KUSS 63.3}

Ali njegov rad nije protjecao bez žestokog protivljenja. Kao u doba ranijih reformatora, popularni vjerski učitelji nisu s naklonošću prihvatili istine što ih je on iznosio. Budući da svoje stajalište nisu mogli podržati Pismom, bili su prisiljeni pribjeći kazivanjima i učenju ljudi, predaji crkvenih otaca. Ali propovjednici adventne istine prihvaćali su samo svjedočanstvo Božje riječi. “Biblija i samo Biblija” bila je njihova lozinka. Nedostatak biblijskih argumenata njihovi su protivnici nadoknađivali podsmijehom i porugom. Uložili su vrijeme, sredstva i sposobnosti da okleveću one čiji je jedini zločin bio to što su s radošću očekivali povratak svoga Gospodina i trudili se živjeti svetim životom, pozivajući i druge da se pripreme za Njegov dolazak. … {KUSS 63.4}

Začetnik svega zla nastojao je ne samo spriječiti djelovanje adventne vijesti već uništiti i samog glasnika. Miller je praktično primjenjivao istinu na srca svojih slušatelja, ukoravajući ih za njihove grijehe i uznemirujući njihovo samozadovoljstvo, pa su njegove otvorene i oštre riječi izazvale njihovo neprijateljstvo. Protivljenje što su ga vjernici Crkve pokazali prema njegovoj vijesti, ohrabrilo je niže društvene slojeve da ih u tome nadmaše i neprijatelji su ga naumili ubiti kad napusti mjesto sastanka. Ali sveti su anđeli bili u mnoštvu pa je jedan od njih, u liku čovjeka, uzeo Gospodnjeg slugu za ruku i izveo ga iz gnjevne gomile na sigurno mjesto. Njegovo djelo još nije bilo dovršeno i Sotona i njegovi demoni su se prevarili u svojim namjerama. {KUSS 64.1}

Unatoč velikom protivljenju, zanimanje za adventni pokret nastavilo je rasti. Od desetaka i stotina, crkve su narasle na više tisuća. Razne vjerske zajednice doživjele su veliki prirast vjernika, ali se nakon stanovitog vremena duh protivljenja podigao i protiv ovih obraćenika, te su Crkve počele poduzimati disciplinske mjere prema onima koji su prihvatili Millerova gledišta. Ovakav postupak potaknuo je Millera da uzme pero u ruke i da se jednim otvorenim pismom obrati kršćanima u svim vjerskim zajednicama, pozivajući ih da mu, ako su njegova učenja lažna, iz Pisma dokažu njegovu zabludu. {KUSS 64.2}

“Što mi to vjerujemo”, rekao je, “a nije nam bilo zapovjeđeno vjerovati Božjom riječi, koju i sami smatrate pravilom, jedinim pravilom naše vjere i života? Što smo učinili čime smo zaslužili tako jetke optužbe s propovjedaonica i u tisku, i što vam daje povoda da nas adventiste izopćite iz svojih crkava i zajedništva?” “Ako smo pogriješili, molimo vas, pokažite nam u čemu se sastoji naša pogreška. Pokažite nam iz Božje riječi u čemu smo u zabludi. Dosta nam je ruganja; ono nas nikada neće uvjeriti da smo na pogrešnom putu; samo Božja riječ može promijeniti naše stajalište. Do svojih zaključaka došli smo razmišljanjem i molitvom, kada smo vidjeli dokaze u Svetom pismu.” (S. Bliss, Memoirs oj W. Miller, str. 250) … {KUSS 64.3}

Različite reakcije

Zašto je Crkvama bio tako neugodan nauk i propovijedanje o Kristovom drugom dolasku? Dok zlima Gospodnji dolazak donosi jad i pustoš, za pravedne je prepun radosti i nade. Ova velika istina bila je u svim vjekovima utjeha Božjem vjernom narodu. Zašto je, kao i njen Autor, postala “kamen spoticanja” i “stijena sablazni” za one koji tvrde da su Božji narod? Sam Gospodin je obećao svojim učenicima: “Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) {KUSS 65.1}

Predviđajući usamljenost i tugu svojih učenika, Spasitelj je, pun sućuti, poslao anđele da ih utješe uvjeravanjem da će On ponovno osobno doći, kao što je otišao na Nebo. Dok su stajali napregnuto zureći prema gore ne bi li uhvatili posljednju sliku Onoga koga su ljubili, pozornost su učenika privukle riječi: “Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela 1,11) Anđeoska poruka ponovno je u njima oživjela nadu. Učenici se “s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”. (Luka 24,52.53) Nisu se radovali zato što se Isus odvojio od njih i što su ostavljeni da se bore s teškoćama i kušnjama ovoga svijeta, već zbog uvjeravanja anđela da će On ponovno doći. {KUSS 65.2}

Objavljivanje Kristova dolaska trebalo bi i danas biti, kao što je bilo navješćivanje anđela pastirima u Betlehemu, uzrokom velike radosti. Oni koji doista ljube Spasitelja ne mogu a da s radošću ne pozdrave ovu objavu zasnovanu na Božjoj riječi — da će Onaj na koga su usmjerene njihove nade u vječni život ponovno doći, ne zato da bude vrijeđan, prezren i odbačen kao prigodom svog prvog dolaska, nego da u sili i slavi spasi svoj narod. Oni koji ne ljube Spasitelja priželjkuju da ostane daleko; ne može biti uvjerljivijeg dokaza da su Crkve napustile Boga od ljutnje i neprijateljstva koje izaziva ova nebeska poruka. {KUSS 65.3}

Oni koji su prihvatili adventni nauk shvatili su nužnost pokajanja i poniženja pred Bogom. Mnogi su se dugo kolebali između Krista i svijeta; sada su osjetili da je vrijeme za zauzimanje čvrstog stava. … Kršćani su se probudili u novi duhovni život. Imali su osjećaj da je vrijeme kratko i da ono što trebaju učiniti za bližnje učine što brže. Zemlja se povukla, a vječnost kao da se otvorila pred njima, i duša je, sa svime što se odnosi na vječno blaženstvo ili vječnu smrt, osjetila prolaznost svih zemaljskih vrijednosti. Božji je Duh počivao na njima, dajući posebnu snagu njihovim ozbiljnim pozivima koje su upućivali svojoj braći, kao i grješnicima, da se pripreme za Božji dan. Tiho svjedočanstvo njihovog svakidašnjeg života bilo je stalni ukor naoko pobožnim i neposvećenim vjernicima, koji nisu željeli da ih se ometa u njihovoj trci za zadovoljstvima, njihovoj težnji za stjecanjem novca i želji za svjetovnim častima. Odatle je poteklo neprijateljstvo i protivljenje prema adventnoj vjeri i onima koji su je navješćivali. {KUSS 66.1}

Proučavanje obeshrabreno

Kako se pokazalo da se argumenti zasnovani na proročkim razdobljima ne mogu oboriti, protivnici su nastojali obeshrabriti istraživanje tog predmeta, učeći da su proročanstva zapečaćena. … {KUSS 66.2}

Propovjednici i narod proglasili su proročanstva u Danielu i Otkrivenju nerazumljivim tajnama. A Krist je svoje učenike uputio na riječi proroka Daniela u vezi s događajima koji su se imali zbiti u ono vrijeme i rekao: “Tko čita, neka shvati!” (Matej 24,15) Tvrdnja da Otkrivenje predstavlja tajnu koju nije moguće razumjeti, suproti se samom naslovu knjige: “Otkrivenje Isusa Krista, koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi… Blago čitaču i slušačima riječi ovoga proročanstva ako vrše što je u njemu napisano, jer je (određeno) vrijeme blizu!” (Otkrivenje 1,1-3) … {KUSS 66.3}

S obzirom na svjedočanstvo nadahnute Riječi, kako se ljudi usuđuju učiti da je Otkrivenje tajna koju ljudski um ne može dokučiti? Ono je otkrivena tajna, otvorena knjiga! Proučavanje Otkrivenja upućuje misli na Danielova proročanstva, a oboje predstavljaju veoma važne Božje upute ljudima u vezi s događajima koji će se zbiti pri završetku povijesti ovoga svijeta. {KUSS 67.1}

Ivanu su bili pokazani prizori dubokog i uzbudljivog zanimanja vezanog uz iskustvo Crkve. Vidio je položaj, opasnosti, sukobe i konačno izbavljenje Božjeg naroda. On bilježi završne poruke koje trebaju pomoći sazrijevanju zemaljske žetve, bilo kao snopova za nebesku žitnicu ili kao svežnjeva ljulja za oganj uništenja. Otkriveni su mu predmeti od goleme važnosti, posebice za posljednju Crkvu, da bi oni koji se odvrate od zablude k istini mogli znati kakve ih opasnosti i sukobi čekaju. Nitko ne mora ostati u neznanju s obzirom na ono što dolazi na Zemlju. {KUSS 67.2}

Zašto, onda, postoji to sveopće neznanje o jednom tako važnom dijelu Svetog pisma? Zašto ova opća nevoljkost da se istraži njegovo učenje? To je posljedica dobro smišljenog plana kneza tame da od ljudi sakrije ono što otkriva njegove obmane. Stoga je Krist, Autor Otkrivenja, predviđajući borbu koja će se voditi protiv proučavanja Otkrivenja, izgovorio blagoslov za sve koji čitaju, slušaju i vrše riječi tog proroštva. — (Velika borba, str. 274—295) {KUSS 67.3}

ZA PROUČAVANJE

1. Kojoj vrsti ljudi pripada William Miller? (49,64)
2. Kojom se metodom proučavanja Biblije koristio Miller? (51)
3. Do kojih je loših rezultata dovela doktrina o obraćenju svijeta? (52,53)
4. Na koji je način tekst iz Daniela 8,14 postao značajnim? (55,56)
5. Miller je povezao očišćenje Svetišta s drugim Kristovim dolaskom. Koje ga je opće mišljenje odvelo na stranputicu? (56)
6. Kako je i kada Isus postao “Pomazanik”? Kako i kada su “žrtva i prinos” prestali? (57,58)
7. Zbog čega su ovi događaji bili značajni za proročanstvo o 2300 dana i noći iz Daniela 8,14? (58,59)
8. Miller je proveo sedam godina u ozbiljnom proučavanju Biblije. Koliko je godina posvetio početnom proučavanju? Koliko je godina posvetio pomnjivom provjeravanju? (59—61)
9. Zbog kojeg je razloga Miller oklijevao propovijedati? (60,61)
10. U čemu je Millerovo propovijedanje slično propovijedanju ranih reformatora? (62)
11. Zašto je Millerovo propovijedanje, inače slično propovijedanju reformatora, izazvalo reakciju “popularnih vjerskih učitelja”? Kako su ovi učitelji nadopunili svoj nedostatak biblijskih dokaza? (64,65)
12. Zašto je propovijedanje drugog Kristovog dolaska bilo tako nepopularno u crkvama? Kako je ovo isto propovijedanje utjecalo na one koji su ga prihvatili? (65,66)
13. Od čega su zaštićeni oni koji čitaju, čuju i drže se proročanstva? (67)

DANIEL 8,14 I KORACI
BOŽJEG TAJNOG VODSTVA

Božje djelo na zemlji pokazuje u svim stoljećima veliku sličnost sa svakom velikom reformom i vjerskim pokretom. Načela Božjeg postupanja s ljudima uvijek su jednaka. Važna sadašnja zbivanja imaju sličnosti s onima u prošlosti i iskustva Crkve u proteklim vjekovima sadrže dragocjene pouke za naše vrijeme. {KUSS 69.1}

Nema u Bibliji jasnije objašnjene istine od ove da Bog svojim Svetim Duhom na osobit način usmjerava svoje sluge na Zemlji u velikim pokretima da bi nastavili djelo spašavanja. Ljudi su oruđa u Božjim rukama, kojima se On služi da ostvari svoje namjere milosti i milosrđa. Svakome je povjeren određeni zadatak; svakome je zajamčena mjera svjetlosti prilagođena potrebama njegovog vremena i dostatna da ga osposobi za izvršenje zadaće koju mu je Bog povjerio. Ali nijedan čovjek, bez obzira koliko ga Nebo cijenilo, nije posvema razumio veliki plan spasenja niti mogao savršeno shvatiti božansku nakanu u djelu za svoje vrijeme. Ljudi ne mogu sasvim razumjeti što će Bog postići s poslom što im gaje povjerio da ga izvrše; oni ne razumiju u cjelini značaj poruke što je objavljuju u Njegovo ime. … {KUSS 69.2}

Čak ni proroci koji su bili udostojeni posebnog duhovnog prosvjetljenja nisu posvema shvaćali značaj otkrivenja koja su im bila povjerena. Značenje se trebalo otkrivati tijekom vremena, kako Božjem narodu budu potrebne upute što su ih one sadržavale. … {KUSS 69.3}

Međutim, premda prorocima nije bilo dano da u cijelosti shvate ono što im je bilo otkriveno, oni su ozbiljno nastojali dobiti svu svjetlost koju im je Bog blagonaklono dao. Oni su “istraživali i ispitivali… na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh — koji bijaše u njima”. Kakve li pouke za Božji narod u kršćansko doba, za koga su ova proročanstva predana Njegovim slugama! “Bijaše im objavljeno da nisu za same sebe nego za vas iznijeli.” Pogledajte ove svete Božje ljude koji su “istraživali i ispitivali” otkrivenja što su im bila dana za još nerođene naraštaje. Usporedite njihovu svetu revnost s bezbrižnom ravnodušnošću kojom su se miljenici kasnijih vjekova odnosili spram ovog dara Neba. Kakvog li ukora za ravnodušnost poteklu iz ljubavi prema dokolici i svijetu, koja se zadovoljava izjavom da se proročanstva ne mogu razumjeti! {KUSS 70.1}

Uče nas iskustva apostola

Premda je ograničeni ljudski razum nesposoban dokučiti misli Beskonačnoga ili u cijelosti shvatiti Njegove namjere, ljudi shvaćaju nebeske poruke tako maglovito često zbog neke svoje zablude ili nemara. Često je ljudski um, pa i Božjih slugu, tako zaslijepljen ljudskim mišljenjima, predajama i lažnim učenjem da samo djelomično može shvatiti veličine što ih je On otkrio u svojoj Riječi. Tako je bilo i s Kristovim učenicima, čak i onda kad je Spasitelj bio osobno s njima. Njihov je um bio prožet uvriježenim shvaćanjem da će Mesija kao zemaljski knez uzdići Izraela na prijestolje svjetskog imperija, pa nisu mogli razumjeti značenje Njegovih riječi kojima je prorekao svoje stradanje i smrt. {KUSS 70.2}

Sam Krist ih je poslao u svijet s viješću: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” (Marko 1,15) Ova je poruka bila utemeljena na proročanstvu iz Daniela devetog poglavlja. Anđeo je objasnio da se šezdeset i dva tjedna protežu do “Kneza Pomazanika” i učenici su s velikim nadama i radosnim slutnjama očekivali uspostavu Mesijinog kraljevstva u Jeruzalemu, koje će zavladati cijelom zemljom. {KUSS 70.3}

Oni su propovijedali vijest koju im je Krist povjerio, a sami su pogrešno shvatili njeno značenje. Premda se njihova vijest zasnivala na proročanstvu iz Daniela 9,25, oni prema sljedećem retku istog poglavlja — nisu vidjeli da će Pomazanik biti pogubljen. Od samog rođenja njihove su misli bile usmjeravane na očekivanje slave zemaljskog imperija i to ih je učinilo slijepima kako za samo proročanstvo tako i za Kristove riječi. {KUSS 71.1}

Oni su obavili svoju dužnost upućujući milosrdni poziv židovskom narodu, a onda su, u trenutku kad su očekivali da njihov Gospodin zasjedne na Davidovo prijestolje, vidjeli kako Ga hvataju kao zločinca, tuku, rugaju Mu se, osuđuju i raspinju na križ na Golgoti. Kakvo je očajanje i kakve su duševne patnje kidale srca učenika onih nekoliko dana što je njihov Gospodin počivao u grobu! {KUSS 71.2}

Krist je došao točno u određeno vrijeme i na način opisan u proroštvu. Svjedočanstvo Pisma ispunilo se u svakoj pojedinosti Njegove službe. On je objavljivao vijest spasenja i “riječ (mu) bijaše puna moći”. Njegovi su slušatelji bili osvjedočeni u srcu da je potjecala s Neba. Riječ i Sveti Duh potvrdili su božansko poslanje Njegova Sina. … {KUSS 71.3}

Vijest što su je učenici razglasili u Gospodnje ime bila je u svakom pogledu točna a događaji na koje je upućivala upravo su se zbivali. Njihova je vijest glasila: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje!” Kad je isteklo “vrijeme” — šezdeset i devet tjedana iz Daniela 9. poglavlja koje je trajalo sve do Mesije, “Pomazanika” — Krist je, nakon što ga je Ivan krstio u Jordanu, bio pomazan Svetim Duhom. A “nebesko kraljevstvo”, za koje su rekli da je blizu, uspostavljeno je Kristovom smrću. Ovo kraljevstvo nije bilo zemaljski imperij, kako su ih učili vjerovati. Niti je to bilo ono buduće, neprolazno kraljevstvo koje će biti uspostavljeno kad će se “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima” dati “puku svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu”. (Daniel 7,27) {KUSS 71.4}

U Bibliji izraz “nebesko kraljevstvo” označuje i kraljevstvo milosti i kraljevstvo slave. Pavao je u Poslanici Hebrejima prikazao kraljevstvo milosti. Nakon stoje uputio na Krista, suosjećajnog Posrednika koji može “suosjećati s našim slabostima”, apostol nastavlja: “Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” (Hebrejima 4,15.16) Prijestolje milosti predočuje kraljevstvo milosti, jer postojanje prijestolja pretpostavlja postojanje kraljevstva. U mnogim svojim prispodobama Krist upotrebljava izraz “nebesko kraljevstvo” da opiše djelovanje božanske milosti na ljudskim srcima. {KUSS 72.1}

Tako i prijestolje slave predstavlja kraljevstvo slave, a na to se kraljevstvo odnose Spasiteljeve riječi: “Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi.” (Matej 25,31.32) Ovo je kraljevstvo još budućnost. Ono neće biti uspostavljeno do drugog Kristovog dolaska. {KUSS 72.2}

Kraljevstvo milosti zasnovano je neposredno nakon čovjekovog pada, kada je načinjen plan za spasenje grešnog čovječanstva. Ono je tada postojalo samo u Božjoj namjeri i Njegovom obećanju, a ljudi su vjerom mogli postati njegovim podanicima. Ali je istinski uspostavljeno tek Kristovom smrću. Naime, čak i nakon što je otpočeo svoju zemaljsku zadaću, Spasitelj je, izmoren ljudskom tvrdoglavošću i nezahvalnošću, mogao odustati od žrtve na Golgoti. U Getsemanskom je vrtu čaša stradanja podrhtavala u Njegovoj ruci. Čak i tada je mogao otrti krvav znoj sa čela i pustiti grešni rod da propadne u svome grijehu. Da je to učinio, za palog čovjeka ne bi bilo otkupa. Ali kad je Spasitelj umirao i u svome posljednjem dahu povikao: “Svršeno je”, ostvarenje plana spasenja je bilo osigurano. Obećanje spasenja dano grešnom paru u Edenu bilo je potvrđeno. Kraljevstvo milosti, koje je ranije postojalo zahvaljujući Božjem obećanju, tada je uspostavljeno. {KUSS 72.3}

Tako je Kristova smrt — upravo ovaj događaj kojega su učenici smatrali posvemašnjim uništenjem svoje nade — zapravo zauvijek osigurala tu nadu. Premda im je Kistova smrt donijela okrutno razočaranje, ona je bila vrhunski dokaz ispravnosti njihove vjere. Događaj koji ih je ispunio tugom i očajem otvorio je svakom Adamovom potomku vrata nade, i na njega je usmjeren budući život i vječna sreća svih Božjih vjernih u svim vremenima. … {KUSS 73.1}

Nakon svoga uskrsnuća Isus se javio svojim učenicima na putu za Emaus, “i poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima”. (Luka 24,27) Srca učenika bila su taknuta. Ponovno se rasplamsala vjera. Oni su bili ponovno rođeni “za živu nadu” još i prije no što im se Isus otkrio. Htio je prosvijetliti njihov um i utvrditi njihovu vjeru kako bi držali “sigurnim sve proroštvo”. Želio je da se istina duboko ukorijeni u njihov um, ne samo zato što bi je podupiralo Njegovo osobno svjedočanstvo nego i zbog nesumnjivog dokaza što su ga predstavljali simboli i sjene obrednog zakona te starozavjetna proročanstva. Kristovi sljedbenici su trebali imati razumnu vjeru, ne samo radi njih samih nego i zato da bi svijetu mogli objaviti spoznaju o Kristu. Kao prvi korak u navješćivanju ovog znanja Isus je učenike uputio na Mojsija i sve proroke. Bilo je to svjedočanstvo što ga je dao uskrsli Spasitelj o vrijednosti i važnosti starozavjetnih spisa. {KUSS 73.2}

Do kakve je promjene došlo u srcima učenika kad su ponovno ugledali lice svoga ljubljenog Učitelja! (Luka 24,32) U potpunijem i savršenijem smislu no ikada ranije našli su “onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također”. Neizvjesnost, strah i očajanje ustuknuli su pred savršenom sigurnošću i nepomućenom vjerom. Zar je čudo što su nakon Njegova uskrsnuća “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”? Narod, kojemu je bila poznata samo Spasiteljeva sramotna smrt, očekivao je da na njihovom licu vidi izraz žalosti, zbunjenosti i poraza, ali je tamo vidio radost i trijumf. Kako su ovi učenici pripremani za djelo koje je bilo pred njima! … {KUSS 74.1}

Pouka iz 1844.

Iskustvo učenika koji su prigodom Kristovog prvog dolaska propovijedali “Radosnu vijest o Kraljevstvu” slično je iskustvu onih koji su naviještali Njegov drugi dolazak. Kao što su učenici izišli propovijedajući: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje”, tako su Miller i njegovi suradnici objavljivali da treba isteći najduže i posljednje proročko razdoblje predočeno u Bibliji, da predstoji sud i da se treba uspostaviti vječno kraljevstvo. Propovijedanje učenika u pogledu na vrijeme zasnivalo se na sedamdeset tjedana u Danielu 9. poglavlju. Miller i njegovi suradnici najavili su kraj 2300 dana iz Daniela 8,14 od kojih je razdoblje od sedamdeset tjedana bilo samo dio. Propovijedanje jednih i drugih bilo je utemeljeno na ispunjenju ovih različitih dijelova istog velikog proročkog razdoblja. {KUSS 74.2}

Slično prvim učenicima, ni William Miller i njegovi drugovi nisu posvema shvatili značaj vijesti koju su objavljivali. Duboko ukorijenjene zablude u Crkvi sprečavale su ih da dođu do pravilnog tumačenja jedne važne točke u proroštvu. I stoga su — premda su svijetu objavljivali vijest koju im je Bog povjerio — zbog pogrešnog razumijevanja njenog smisla ipak doživjeli razočaranje. {KUSS 74.3}

Objašnjavajući Daniela 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara: tada će Svetište biti očišćeno”, Miller je, kako smo već spomenuli, usvojio opće prihvaćeno mišljenje daje naša Zemlja Svetište i vjerovao da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje ognjem prigodom Gospodnjeg dolaska. Kad je dakle ustanovio da je svršetak 2300 dana jasno prorečen, zaključio je da je time otkriveno vrijeme drugog dolaska. Njegovu zabludu prouzročilo je prihvaćanje popularnog mišljenja o tome stoje Svetište. {KUSS 75.1}

U tipskom sustavu, koji je bio pred slika Kristove žrtve i Njegove svećeničke službe, čišćenje je Svetišta bio posljednji obred što bi ga veliki svećenik obavljao tijekom jedne godine. Radilo se o završnom djelu pomirenja — uzimanju i uklanjanju grijeha Izraela. Ono je bilo simbol završnog čina u službi našega Velikog svećenika na Nebu, uklanjanja ili brisanja grijeha Njegovog naroda koji su zabilježeni u nebeskim knjigama. Ova služba obuhvaća istragu, suđenje, i ona neposredno prethodi dolasku Krista na nebeskim oblacima u sili i velikoj slavi; jer kad On dođe, svaki je slučaj već riješen. Isus kaže: “Sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu.” (Otkrivenje 22,12) Ovaj je sud koji neposredno prethodi drugom Isusovom dolasku najavljen u vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14,7: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda!” {KUSS 75.2}

Oni koji su iznosili ovo upozorenje objavili su pravu vijest u pravo vrijeme. Ali kao što su prvi učenici na osnovi proročanstva u Danielu 9. poglavlju objavili: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje”, a propustili zamijetiti Mesijinu smrt prorečenu u istom tekstu, tako su i Miller i njegovi suradnici propovijedali vijest zasnovanu na Danielu 8,14 i Otkrivenju 14,7 — a nisu vidjeli da Otkrivenje 14. poglavlje sadrži i druge vijesti koje treba objaviti prije Gospodnjeg dolaska. Kao što su učenici bili u zabludi u odnosu na kraljevstvo koje se trebalo uspostaviti na kraju sedamdeset tjedana, tako su i adventisti (adventisti-milerovci) bili u zabludi u pogledu na događaj koji se imao zbiti nakon isteka 2300 godina. U oba slučaja bilo je posrijedi prihvaćanje, ili bolje rečeno, ustrajavanje na popularnim zabludama koje su zaslijepile um za istinu. I jedni i drugi su ispunili Božju volju objavljujući vijest po Njegovoj želji, i jedni i drugi su zbog pogrešnog shvaćanja svoje vijesti doživjeli razočaranje. {KUSS 75.3}

Bog je ipak ostvario svoj dobronamjerni cilj, jer je dopustio da se upozorenje o sudu iznese upravo na ovaj način. Veliki je dan bio blizu i ljudi su po Božjoj providnosti kušani određenim vremenom kako bi otkrili što im je u srcu. Vijest je bila namijenjena kusanju i čišćenju Crkve. Ljudi su trebali saznati teži li im srce za svijetom ili za Kristom i Nebom. Tvrdili su da ljube Spasitelja, a sada su svoju ljubav trebali dokazati. Jesu li bili spremni odreći se svojih svjetovnih nada i častoljubivih planova i s radošću pozdraviti dolazak svoga Gospodina? Vijest im je trebala omogućiti da spoznaju svoje pravo duhovno stanje. Bila je poslana u milosti kako bi ih potakla da pokajanjem i poniznošću traže Gospodina. {KUSS 76.1}

Prema tome se razočaranje, premda posljedica njihovog pogrešnog razumijevanja vijesti koju su objavljivali, ipak okrenulo na dobro. Ono je trebalo okušati srca onih koji su tvrdili da su primili upozorenje. Hoće li sučeljeni s razočaranjem tako brzo odbaciti stečeno iskustvo i pouzdanje u Božju riječ? Ili će u molitvi i poniznosti nastojati otkriti gdje su propustili shvatiti značenje proročanstva? Koliko njih je odlučivalo iz straha, ili iz nagona i uzbuđenja? Koliko ih je bilo neodlučnih i nevjernih? Mnoštvo je tvrdilo da ljubi Gospodnji dolazak. Kad budu pozvani da pretrpe porugu i prijekor svijeta, kad budu sučeljeni s odlaganjem i razočaranjem, hoće li se odreći vjere? Budući da nisu odmah razumjeli Božje postupanje s njima, hoće li odbaciti istine koje se zasnivaju na savršeno jasnijim izjavama Njegove Riječi? {KUSS 76.2}

Ova je kušnja trebala otkriti čvrstoću onih koji su iskrenom vjerom poslušali sve što su vjerovali da je učenje Riječi i Božjeg Duha. Ona će im, kako to može samo takvo iskustvo, pokazati koliko je opasno prihvatiti ljudske teorije i tumačenja, namjesto Bibliju tumačiti njom samom. Djeci će vjere teškoće i žalosti proizišle iz njihove zablude poslužiti za njihovo popravljanje. To će ih potaknuti na temeljitije proučavanje proročke riječi. Tako će naučiti pomnije ispitivati temelj svoje vjere i odbacivati sve što nije utemeljeno na Pismima istine, bez obzira koliko to prihvaćao ostali kršćanski svijet. {KUSS 77.1}

Kod tih vjernika, kao i kod prvih učenika, ono što se u času kušnje činilo nerazumljivim, bit će razjašnjeno kasnije. Kad budu vidjeli “ishod koji… je Gospodin dao”, znat će da su se unatoč teškoćama koje su prouzročile njihove zablude Njegove namjere ljubavi prema njima neprekidno ostvarivale. Oni će blagoslovljenim iskustvom spoznati da je Gospodin “pun samilosti i milosrđa” i da su sve Njegove “staze… istina i ljubav za onog koji čuva Savez njegov i propise”. — (Velika borba, str. 296—305) {KUSS 77.2}

ZA PROUČAVANJE

1. Koja je istina “vrlo jasno” iznijeta u Bibliji? (69)
2. Jesu li Božji sluge, uključujući i proroke, uvijek potpuno shvaćali svoj rad i poruke? (69)
3. Zašto tako često ljudi nejasno shvaćaju poruke Neba? (70)
4. Premda je vijest koju su apostoli nosili bila ispravna, što je prouzročilo nerazumijevanje pionira i njihovo razočaranje? (70—72)
5. Koja dva značenja ima biblijski izraz “kraljevstvo Božje”? Kada će ova dva kraljevstva biti uspostavljena? (71,72)
6. Koju je metodu upotrijebio Krist da bi učenike doveo do pravilnog razumijevanja Njegovog rada i zadaće? (73)
7. Navedi neke paralele koje se mogu izvući iz iskustva apostola i pionira iz 1844. (73—75)
8. Koje su dvije važne pouke naučili adventisti iz razočaranja 1844. godine? (76)

SVRŠETAK 2300 DANA

Veliko vjersko buđenje izazvano objavljivanjem skorog Kristovog dolaska prorečeno je u proročanskoj vijesti prvog anđela u Otkrivenju 14. poglavlju. Ivan vidi anđela “gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. On “jakim glasom”  bjavljuje vijest: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,6.7) {KUSS 79.1}

Činjenica da jedan anđeo objavljuje ovo upozorenje veoma je značajna. Čistoćom, sjajem i moći nebeskog glasnika božanska je mudrost prikazala uzvišeni karakter djela što ga je ova vijest trebala izvršiti, kao i silu i slavu koja će je pratiti. A let anđela “u najvišem dijelu neba”, “jaki glas” kojim se upozorenje objavljuje, i njeno proglašavanje svim “stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” — pokazuje brzinu širenja i rasprostranjenost pokreta. … {KUSS 79.2}

Kao i velika reformacija u šesnaestom stoljeću, i adventni se pokret istodobno pojavio u različitim kršćanskim zemljama. U Europi i u Americi ljudi vjere i molitve bili su pokrenuti na proučavanje proročanstava i, ispitujući nadahnuti izvještaj, naišli su na uvjerljive dokaze da je svršetak svemu blizu. U različitim zemljama pojavile su se usamljene skupine kršćana koje su isključivo proučavanjem Svetoga pisma došle do uvjerenja da je Spasitelj ev dolazak blizu. … {KUSS 79.3}

Williamu Milleru i njegovim suradnicima povjerena je zadaća da upozorenje objave u Americi. Ova je zemlja postala središtem velikog adventnog pokreta. U njoj se najizravnije ispunilo proročanstvo o vijesti prvog anđela. Millerovi su spisi i spisi njegovih suradnika odneseni u daleke zemlje. Gdje god su u svijetu došli misionari, objavljena je i radosna vijest o Kristovom skorom povratku. Nadaleko se širila poruka vječnog evanđelja: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda.” … {KUSS 80.1}

Čekanje u mirnoj nadi

Svi koji su primili vijest s neizrecivom su čežnjom pazili na dolazak svog Spasitelja. Vrijeme u kojem su očekivali da Ga sretnu bilo je pred vratima. Ovom su se času približavali svečanim mirom. Počivali su u slatkoj zajednici s Bogom, predukusom mira koji će uživati u slavnoj budućnosti. Tko god je iskusio ovu nadu i povjerenje ne može zaboraviti one dragocjene sate čekanja. {KUSS 80.2}

Nekoliko tjedana prije očekivanog vremena većina je odložila sve svjetovne poslove. Iskreni vjernici su brižljivo ispitivali svaku misao i osjećaj svog srca kao da se nalaze na samrtnoj postelji i za koji sat trebaju zaklopiti oči za sve na ovoj zemlji. Nisu šivali “haljine za uzašašće”, ali su svi osjećali potrebu za unutarnjim osvjedočenjem da su pripravni za susret sa Spasiteljem; njihova bijela odjeća bila je čistoća duše, karakter očišćen od grijeha Kristovom krvlju pomirenja. {KUSS 80.3}

O, kad bi kod onih koji tvrde da pripadaju Božjem narodu još uvijek bio isti duh ispitivanja srca, iste ozbiljne i odlučne vjere! Da su se i dalje tako ponizili pred Gospodinom i uporno slali svoje molbe prijestolju milosti, imali bi mnogo bogatije iskustvo od ovoga danas. Premalo je molitava, premalo iskrenog osvjedočenja o grijehu, a nedostatak žive vjere ostavlja mnoge bez milosti koju je naš Otkupitelj tako bogato osigurao. {KUSS 80.4}

Bog je namjeravao iskušati svoj narod. Njegova je ruka pokrila grešku u računanju proročkih razdoblja. Adventisti nisu otkrili grešku, a nisu je otkrili ni njihovi najučeniji protivnici. Ovi potonji su govorili: “Vaše računanje proročkih razdoblja je ispravno. Uskoro ce se zbiti neki veliki događaj; ali ne onaj koji proriče Miller. Bit će to obraćenje svijeta, a ne drugi Kristov dolazak.” {KUSS 81.1}

Očekivano je vrijeme prošlo, a Krist nije došao izbaviti svoj narod. Oni koji su iskrenom vjerom i ljubavlju očekivali svog Spasitelja doživjeli su gorko razočaranje. Ali Božje su namjere bile ostvarene; On je ispitao srca onih koji su izjavili da očekuju Njegov dolazak. Medu njima je bilo mnogo onih kojima je najviša pobuda bio strah. Njihovo ispovijedanje vjere nije utjecalo ni na njihova srca niti na njihov život. Kad se očekivani događaj nije ostvario, ovi su ljudi izjavili da nisu razočarani; oni nikada nisu vjerovali da će Krist doći. Oni su bili među prvima koji su ismijavali bol iskrenih vjernika. {KUSS 81.2}

Ali su Isus i sva nebeska vojska s ljubavlju i sućuti gledali na iskušane vjerne koji su doživjeli razočaranje. Da se mogao povući zastor koji dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga, vidjelo bi se kako se anđeli primiču ovim postojanim dušama i štite ih od Sotoninih strelica. — [Velika borba, str. 306—351) {KUSS 81.3}

Preispitivanje Pisma

Nakon što je prošlo vrijeme kad se prvi put očekivao Kristov dolazak — u proljeće 1844. godine — oni koji su u vjeri očekivali Njegov dolazak bili su stanovito vrijeme izloženi sumnji i neizvjesnosti. Dok je svijet u njima gledao poražene ljude koji su podlegli prijevari, njihov je izvor utjehe još bila Božja riječ. Mnogi su nastavili istraživati Pismo, iznova ispitujući dokaze svoje vjere i pomno proučavajući proročanstva da bi dobili još više svjetlosti. Svjedočanstvo Biblije u prilog njihovom gledištu činilo se jasnim i uvjerljivim. Znaci koje nije bilo moguće pogrešno shvatiti upućivali su na blizinu Kristova dolaska. Posebni Gospodnji blagoslovi, vidljivi u obraćenju grešnika i u buđenju duhovnog života među kršćanima, svjedočili su da je poruka potekla s Neba. Premda vjernici nisu mogli objasniti svoje razočaranje, ipak su se osjećali sigurnima da ih je Bog vodio u onome što su u prošlosti doživjeli. {KUSS 81.4}

Utkane u proročanstva za koja su smatrali da upućuju na vrijeme drugog dolaska, bile su i upute posebno prilagođene njihovom stanju neizvjesnosti i očekivanja, hrabreći ih da strpljivo čekaju u vjeri da će ono što im se sada čini mračnim, kad dođe vrijeme, postati jasno. … {KUSS 82.1}

U ljeto 1844. godine, nekako sredinom između vremena kad se prvi put pomislilo da će se navršiti 2300 dana i jeseni iste godine na koju je to vrijeme kasnije produženo, vijest je objavljena riječima Svetoga pisma: “Zai’učnik dolazi!” {KUSS 82.2}

Ono što je izazvalo ovaj pokret bilo je otkriće da je Artakserksov ukaz o obnovi Jeruzalema, koji je bio polazna točka razdoblja od 2300 dana, stupio na snagu ujesen 457. godine prije Krista, a ne početkom te godine kako se ranije mislilo. Ako računamo od jeseni 457. godine prije Krista, 2300 godina završava ujesen 1844. godine. {KUSS 82.3}

Slika službe u Svetištu

Argumenti uzeti iz starozavjetne simboličke službe također su pokazivali da bi se u jesen morao ostvariti događaj prikazan kao “čišćenje Svetišta”. Ovo je postalo jasno kada je pozornost usmjerena na način kako su se ostvarile predslike koje su se odnosile na prvi Kristov dolazak. {KUSS 82.4}

Klanje pashalnog janjeta bilo je predslika Kristove smrti. Pavao kaže: “Jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist.” (1. Korinćanima 5,7) Snop prvih plodova žetve koji se u vrijeme Pashe prikazivao pred Gospodinom bio je predslika Kristova uskrsnuća. … {KUSS 82.5}

Ove predslike ispunile su se ne samo u odnosu na događaj vec i u odnosu na vrijeme. Četrnaestog dana prvoga židovskog mjeseca, onog dana i mjeseca na koji se tijekom petnaest dugih stoljeća klalo pashalno janje, Krist je, jedući pashu sa svojim učenicima ustanovio svetkovinu koja je trebala biti uspomena na Njegovu smrt kao “Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta”. (Ivan 1,29) Te su Ga noći zlikovačke ruke uhvatile, da bi Ga razapeli i ubili. I kao ispunjenje onoga što je predstavljala žrtva prikaznica (obrtani snop), naš je Spasitelj trećeg dana uskrsnuo iz mrtvih i postao “prvenac umrlih”, uzor svih uskrslih pravednih čije će “bijedno tijelo” preobraziti “i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu”. (1. Korinćanima 15,20; Filipljanima 3,21) {KUSS 83.1}

Jednako se tako moraju ispuniti predslike koje se odnose na drugi dolazak u vrijeme prikazano simboličkom službom. U mojsijevskom je sustavu čišćenje Svetišta, ili veliki Dan pomirenja, padao na deseti dan sedmog židovskog mjeseca (Levitski zakonik 16,29-34), kada je veliki svećenik, nakon pomirenja za sav Izrael kojim je iz Svetišta uklonio njihove grijehe, izišao i blagoslovio narod. Tako se vjerovalo da će Krist, naš veliki svećenik, doći da očisti Zemlju uništenjem grijeha i grešnika, i svome narodu koji Ga čeka dati besmrtnost. Smatralo se da je deseti dan sedmoga mjeseca, veliki Dan pomirenja, vrijeme čišćenja Svetišta, koji je 1844. godine padao na 22. listopada, dan Gospodnjeg dolaska. Bilo je to sukladno već iznesenim dokazima da će se 2300 dana navršiti ujesen, pa se zaključak činio neodoljivim. … {KUSS 83.2}

Oni koji su prihvatili vijest pažljivo su se i svečano približavali vremenu u kojem su očekivali susret sa svojim Gospodinom. Svakoga jutra iznova osjećali su da je njihova prva dužnost uvjeriti se da ih je Bog prihvatio. Njihova su srca bila tijesno sjedinjena i oni su se često molili zajedno i jedni za druge. Često bi se sastajali na skrovitu mjestu da uspostave vezu s Bogom i glas njihovih molitava dizao se k Nebu s njiva i iz šumaraka. Njima je sigurnost u Spasiteljevu naklonost bila važnija od svakidašnje hrane; a ako bi neki oblak zamračio njihov um, nisu mirovali dok ne bi nestao. Kad su iskusili milost praštanja, čeznuli su da vide Onoga kojega su toliko voljeli. {KUSS 83.3}

Razočarani, ali s nepoljuljanom vjerom u Božju riječ

No opet su bili osuđeni na razočaranje. Vrijeme očekivanja je prošlo, a njihov se Spasitelj nije pojavio. S nepokolebljivim pouzdanjem očekivali su Njegov dolazak, pa su se sada osjećali kao Marija kad je došla na Spasiteljev grob i ustanovila da je prazan. Sa suzama je uzviknula: “Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga staviše.” (Ivan 20,13) … {KUSS 84.1}

Svijet je promatrao, očekujući da će — ako je vrijeme prošlo a Krist se nije pojavio — čitav sustav adventizma propasti. Premda su mnogi izloženi snažnoj kušnji napustili svoju vjeru, bilo je onih koji su i dalje ostali čvrsti. Plodovi adventnog pokreta, duh poniznosti i ispitivanja srca, napuštanje svijeta i obnova života koji su pratili djelo, svjedočili su daje ono od Boga. Oni se nisu usudili poreći da je sila Svetoga Duha pratila propovijedanje drugog dolaska i nisu mogli otkriti nijednu grešku u računanju proročkih razdoblja. Ni najsposobniji među njihovim protivnicima nisu uspjeli srušiti njihov sustav tumačenja proročanstava. Bez biblijskih dokaza nisu mogli pristati na odricanje od zaključaka do kojih su došli ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma uz molitvu, umova prosvijetljenih Božjim Duhom i srca koja su plamtjela Njegovom živom silom, kao ni stajališta koja su odoljela najoštrijoj kritici i najogorčenijem protivljenju uglednih vjerskih učitelja i ljudi koji imaju mudrost ovoga svijeta, a koji su se oduprli udruženim silama učenosti i rječitosti te izazivanju i porugama časnih i nečasnih podjednako. {KUSS 85.0}

Istina, postojala je greška što se tiče očekivanog događaja, ali ni to nije moglo uzdrmati njihovu vjeru u Božju riječ. … {KUSS 85.1}

Bog nije napustio svoj narod: njegov je Duh i dalje ostao s onima koji se nisu brzopleto odrekli svjetlosti koju su primili osuđujući adventni pokret. U Poslanici Hebrejima stoje riječi ohrabrenja i upozorenja upućene onima koji su u tom času nevolje bili iskušani čekanjem: “Prema tome, ne gubite svog pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. Ustrajnost vam je zbilja potrebna da vršenjem Božje volje postignete obećanje, jer: ‘Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti. Moj će pravednik živjeti od vjere; ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu.’ A mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase duše.” (Hebrejima 10,35-39) {KUSS 85.2}

Daje ova opomena upućena Crkvi u posljednje dane, jasno se vidi iz riječi koje upućuju na blizinu Gospodnjeg dolaska: “Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” I ovdje nalazimo jasan nagovještaj prividnog odlaganja i činjenice da će se činiti kao da Gospodin oklijeva sa svojim dolaskom. Ovdje iznesena pouka se može posebno primijeniti na iskustvo adventista onog vremena. Njima je prijetila opasnost da dožive brodolom svoje vjere. Oni su postupili po Božjoj volji kad su se prepustili vodstvu Njegovog Duha i Njegove Riječi, ali nisu mogli razumjeti njegovu namisao u tom prošlom iskustvu, niti su mogli razaznati put pred sobom; stoga su mogli posumnjati da ih je Bog stvarno vodio. Na to su se vrijeme odnosile riječi: “Moj će pravednik živjeti od vjere.”{KUSS 85.3}

Kad je jasna svjetlost “ponoćnog poklika” obasjala njihovu stazu, kad su vidjeli da su proročanstva otpečaćena i kako se brzo ispunjavaju znaci koji upozoravaju na blizinu Kristova dolaska, oni su u tim trenucima živjeli gledanjem. Ali sada, povijeni pod razočaranim nadama, mogli su se održati samo vjerom u Boga i u Njegovu Riječ. Podrugljivi svijet je govorio: “Prevareni ste! Napustite svoju vjeru i recite da je adventni pokret bio od Sotone.” Ali je Božja riječ objavila: “Ako li otpadne, duša moja neće nalaziti zadovoljstva u njemu.”  {KUSS 85.4}

Odreći se sada svoje vjere i zanijekati silu Svetoga Duha koja je pratila ovu vijest, značilo bi povlačenje na put propasti. Pavlove su ih riječi hrabrile da ustraju: “Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja!… Ustrajnost vam je zbilja potrebna… jer: Još malo, vrlo malo i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.” Njihova jedina sigurnost bila je u tome da njeguju svjetlost koju su već primili od Boga, da se čvrsto drže Njegovih obećanja i nastave istraživati Pismo te da strpljivo čekaju i bdiju kako bi primili više svjetlosti. — (Velika borba, str. 306—351) {KUSS 86.1}

85

ZA PROUČAVANJE

1. Kako je prikazan “uzvišeni karakter” vijesti prvog anđela iz Otkrivenja 14? Na koja su tri načina prikazane brzina i sveopća rasprostranjenost pokreta? (79)
2. Koliko je obuhvatna vijest opomene? (79,80)
3. Koju su “odjeću” adventisti pripremili za drugi Kristov dolazak? (80)
4. Što je bilo “izvor utjehe” za adventiste nakon njihovog razočaranja u proljeće 1844.? (81,82)
5. Koja je biblijska vijest objavljena u ljeto 1844.? (82)
6. Kako je proučavanje simbola i njegovog ostvarenja vodilo određivanju važnog datuma 22. listopada 1844.? (82,83)
7. Navedi što su adventisti činili da bi se pripremili za očekivani Kristov dolazak. (83)
8. Rodovi adventnog pokreta “svjedoče da je sve bilo od Boga”. Koji su to rodovi? (84)
9. Koja je biblijska opomena upućena Crkvi posljednjih dana? (85)

VELIČANSTVENI HRAM
NA NEBU

Biblijski tekst koji je između svih ostalih bio temelj i središnji stup adventne vjere bila je objava: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” (Daniel 8,14) To su bile dobro poznate riječi svima koji su vjerovali u skori Gospodnji dolazak. Tisuće usana ponavljalo je ovo proročanstvo kao lozinku svoje vjere. Svi su osjećali da o ovim prorečenim događajima ovise njihova najveća očekivanja i najdraže nade. Ovi proročki dani, pokazano je, završavali su u jesen 1844. godine. Jednako kao i ostali kršćanski svijet, adventisti su smatrali da je Zemlja, ili jedan njen dio, Svetište. Razumjeli su da čišćenje Svetišta predstavlja čišćenje Zemlje vatrom u posljednjem velikom Danu i da će se ono ostvariti prigodom drugog dolaska. Otuda zaključak da će se Krist vratiti na Zemlju 1844. godine. {KUSS 87.1}

Ali naznačeno je vrijeme prošlo a Gospodin se nije pojavio. Vjerni su znali da Božja riječ ne može prevariti: dakle njihovo tumačenje proročanstva mora biti pogrešno. Ali gdje je bila greška? Mnogi su brzopleto riješili problem tako što su ustvrdili da 2300 dana ne završava 1844. godine. Ovu tvrdnju nisu mogli ničim potkrijepiti, osim što Krist nije došao u očekivano vrijeme. Obrazlagali su to ovako: da su ovi proročki dani završili 1844. godine, Krist bi se tada vratio da očisti Svetište tako što bi Zemlju očistio vatrom. Budući da nije došao, to nije bio kraj tih proročkih dana. {KUSS 87.2}

Potpuno ostvarenje proročkih razdoblja

Prihvatiti ovaj zaključak značilo je odreći se ranijeg računanja proročkih razdoblja. Ustanovljeno je da 2300 dana počinju stupanjem na snagu Artakserksove naredbe za obnovu i izgradnju Jeruzalema, dakle ujesen 457. godine prije Krista. Ako je ovo polazna točka, onda je postojao savršen sklad u primjeni svih događaja koji su prorečeni u objašnjenju tog razdoblja u Danielu 9,25-27. Šezdeset i devet tjedana, prvih 483 od 2300 godina, trebalo je sezati do Mesije, Pomazanika, a Kristovo krštenje i pomazanje Svetim Duhom 27. godine poslije Krista doslovno je ispunilo sve pojedinosti. Sredinom sedamdesetog tjedna trebao je Mesija biti pogubljen. Tri i pol godine nakon krštenja, Krist je u proljeće 31. godine bio raspet na križ. Sedamdeset tjedana ili 490 godina pripadali su samo Židovima. Na kraju tog razdoblja ovaj je narod proganjanjem Njegovih učenika zauvijek odbacio Krista i apostoli su se 34. godine poslije Krista okrenuli neznabošcima. Budući da je prvih 490 od 2300 godina isteklo, preostalo je još 1810 godina. “Tada će”, rekao je anđeo, “Svetište biti očišćeno.” Sve su ranije navedene pojedinosti proročanstva doista ostvarene u prorečeno vrijeme. {KUSS 88.1}

Kod takvog računanja sve je bilo jasno i usklađeno, osim što nije bilo vidljivo da bi se neki događaj, koji bi odgovarao čišćenju Svetišta, mogao dogoditi 1844. godine. Pobijati da proročki dani istječu 1844. godine značilo bi stvoriti zabunu s obzirom na to pitanje i odreći se stajališta koja su rezultat nepogrešivog ispunjenja proročanstava. {KUSS 88.2}

Bog je vodio svoj narod u velikom adventnom pokretu, Njegova sila i slava pratili su rad i On nije htio dopustiti da pokret završi tamom i razočaranjem, i bude proglašen za lažno i fanatično uzbuđenje. On nije mogao dopustiti da Njegova Riječ bude izložena sumnji i nesigurnosti. Premda su mnogi napustili ranije računanje proročkih razdoblja i porekli ispravnost pokreta koji se zasnivao na njemu, drugi nisu bili gotovi odreći se točaka vjere i iskustva podržanog Svetim pismom i svjedočenjem Božjeg Duha. Bili su uvjereni da su u svom proučavanju proročan stava prihvatili zdrava načela tumačenja i da je njihova dužnost čvrsto se držati već stečenih istina i nastaviti s biblijskim istraživanjem. Oni su usrdnom molitvom ponovno ispitali svoje stajalište i proučavali Sveto pismo ne bi li otkrili svoju grešku. Budući da u svom tumačenju proročkih razdoblja nisu mogli naći greške, počeli su dublje ispitivati predmet Svetišta. {KUSS 88.3}

Svetište starog Saveza

Tijekom svog ispitivanja zaključili su da nema biblijskih dokaza koji bi potkrijepili opće mišljenje daje Zemlja Svetište, ali su u Bibliji našli potpuno objašnjenje predmeta Svetišta, njegove naravi, mjesta i službe; svjedočanstvo svetih pisaca bilo je tako jasno i opširno da o tome nije bilo nikakve dvojbe. Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima kaže: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i svetište, ali zemaljsko. Bio je, naime, načinjen Šator. U njegovu prvom dijelu, zvanom Svetinja, nalazio se svijećnjak i stol s prinesenim kruhovima. A iza drugog zastora bio je drugi dio Šatora, zvan Svetinja nad svetinjama, u kojem se nalazio zlatni kadioni žrtvenik i Kovčeg saveza optočen zlatom sa svih strana, u kojem bijaše zlatna posuda s manom i Aronov štap, koji je nekoć procvao, i ploče Saveza. Iznad njega stajahu kerubini slave i zasjenjivahu Pomirilište.” (Hebrejima 9,1-5) {KUSS 89.1}

Svetište o kojem Pavao ovdje govori bio je Šator koji je Mojsije na Božji nalog podigao da bude zemaljsko prebivalište Svevišnjega. “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima” (Izlazak 25,8), glasila je uputa dana Mojsiju dok je bio s Bogom na gori. U to su vrijeme Izraelci putovali pustinjom pa je Šator sastanka bio tako izgrađen da se mogao prenositi s jednog mjesta na drugo; pa ipak je bio veličanstvena građevina. … {KUSS 89.2}

Nakon što su se Hebreji nastanili u Kanaanu, Šator sastanka je zamijenio Salomonov hram koji je, premda trajna i veća građevina, zadržao iste omjere i bio slično namješten. Svetište je postojalo u ovom obliku — osim u Danielovo vrijeme kada je ležalo u ruševinama — sve dok ga 70. godine poslije Krista nisu razorili Rimljani. {KUSS 90.1}

Ovo je jedino Svetište što je ikada postojalo na Zemlji, o kome imamo biblijske podatke. Pavao ga naziva Svetištem prvog saveza. Zar novi savez nema Svetišta? {KUSS 90.2}

Svetište novog saveza na Nebu

Kad su se ponovno obratili Poslanici Hebrejima, istraživači su istine otkrili postojanje drugog ili novozavjetnog Svetišta, nagoviještenog u već navedenim riječima apostola Pavla: “Dakako, prvi je Savez imao odredbe koje se odnose na bogoštovlje i svetište, ali zemaljsko.” Upotreba priloga dakako podrazumijeva da je Pavao već ranije spomenuo ovo Svetište. Kad su se vratili na početak prethodnog poglavlja, čitali su: “Glavno je u ovom izlaganju: imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima, službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek.” (Hebrejima 8,1.2) {KUSS 90.3}

Ovdje je otkriveno postojanje Svetišta novoga saveza. Svetište prvoga saveza podigao je čovjek, Mojsije; ovo drugo podigao je Gospodin, ne čovjek. U onom su Svetištu zemaljski svećenici vršili svoju službu, a u ovom Krist, naš Veliki svećenik, služi s desne strane Bogu. Prvo je Svetište bilo na Zemlji, a drugo je na Nebu. {KUSS 90.4}

Osim toga, Šator sastanka što ga je Mojsije sagradio bio je načinjen po određenom nacrtu. Gospodin ga je uputio: “Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem.” I ponovno mu je naloženo: “Pazi! Načini ih prema uzorku koji ti je na brdu pokazan.” (Izlazak 25,9.40) A i Pavao objašnjava da je prvo Svetište “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme — prema kojem se prinose darovi i žrtve”; da su njegove svetinje bile “slike nebeske stvarnosti”; da su svećenici koji su po zakonu prinosili žrtve služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti”, i da “Krist ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo; da se sad pojavi pred licem Božjim za nas”. (Hebrejima 9,9.23; 8,5; 9,24) {KUSS 90.5}

Slava zemaljskog Svetišta i nebeskog hrama

Svetište na Nebu u kojem Isus služi za nas veliki je original, kojega je Svetište što gaje Moj sije izgradio samo kopija. … {KUSS 91.1}

Neopisivo blještavilo zemaljskog šatora otkrivalo je ljudskom pogledu slavu onog nebeskog hrama u kojemu Krist, naš preteča, služi za nas pred Božjim prijestoljem. Prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje mu služe tisuće tisuća i mirijade stoje pred Njim (Daniel 7,10); taj hram ispunjen slavom vječnog prijestolja, u kome serafini, njegovi blještavi čuvari, u iskazivanju obožavanja pokrivaju svoje lice, mogao je u najveličanstvenijoj građevini što su je ikada podigle ljudske ruke naći tek blijedi odsjaj svoje veličine i slave. Ali su zemaljsko Svetište i njegova služba ipak učili značajne istine o nebeskom Svetištu i o velikom djelu koje se u njemu obavljalo za čovjekovo spasenje. {KUSS 91.2}

Svetinje na Nebu prikazane su dvama odjelima Svetišta na Zemlji. Kad je apostolu Ivanu u viđenju bilo dopušteno da vidi Božji hram na Nebu, ugledao je kako “pred prijestoljem gori sedam zubalja”. (Otkrivenje 4,5) Vidio je anđela koji drži zlatni kadionik “i bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem”. (Otkrivenje 8,3) Tu je proroku bilo dopušteno da vidi prvu prostoriju Svetišta na Nebu i tu je vidio “sedam zubalja” i “zlatni žrtvenik”, koji su na Zemlji bili predstavljeni zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom u Svetištu. Zatim se “otvori hram Božji što se nalazi u nebu” (Otkrivenje 11,19) pa je zavirio iza drugog zastora u Svetinju nad svetinjama. Ovdje je vidio “Kovčeg saveza”, predstavljen svetim kovčegom što ga je načinio Moj sije da u njemu čuva Božji zakon. {KUSS 91.3}

Oni koji su proučavali ovaj predmet našli su nepobitne dokaze o postojanju Svetišta na Nebu. Mojsije je zemaljsko Svetište načinio prema uzorku koji mu je bio pokazan. Pavao uči da je ovaj uzorak bio istinsko Svetište koje se nalazi na Nebu, a Ivan svjedoči da ga je vidio na Nebu. {KUSS 92.1}

Kristova služba u nebeskom Svetištu

U nebeskom je hramu, u Božjem prebivalištu, Njegovo prijestolje utvrđeno na pravdi i sudu. U Svetinji nad svetinjama nalazi se Njegov Zakon, veliko mjerilo pravde kojim se ispituje cijelo čovječanstvo. Kovčeg saveza, u kome se čuvaju ploče Zakona, pokriven je prijestoljem milosti, pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi za spas grešnika. Time je predstavljeno sjedinjenje pravde i milosti u planu čovjekova spasenja. Ovu je zajednicu mogla zamisliti samo beskrajna mudrost, a ostvariti neizmjerna moć; to je zajednica koja cijelo Nebo ispunjava divljenjem i štovanjem. Kerubini zemaljskog Svetišta, koji sa strahopoštovanjem gledaju na prijestolje milosti, prikazuju zanimanje kojim nebeska vojska promatra djelo spašavanja. To je tajna milosrđa u koju anđeli žele zaviriti — da Bog može biti pravedan premda opravdava grešnika koji se kaje i obnavlja vezu s palim ljudskim rodom; da se Krist mogao spustiti kako bi bezbrojno mnoštvo izvukao iz bezdana propasti i obukao ga u neokaljanu odjeću svoje pravednosti s ciljem da ih sjedini s anđelima koji nikada nisu pali i omogući da zauvijek prebivaju u Božjoj prisutnosti. {KUSS 92.2}

Kristovo djelo posredovanja za čovjeka predstavljeno je prekrasnim Zaharijinim proročanstvom o Onome “komu je ime Izdanak”. Prorok kaže: “On će sazdati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik. Sklad savršen bit će među njima.” (Zaharija 6,12.13) {KUSS 93.1}

“On će sazdati Svetište Jahvino.” Zahvaljujući svojoj žrtvi i posredovanju Krist je temelj i graditelj Božje Crkve. Apostol Pavao Ga naziva zaglavnim kamenom u kome “sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu”. (Efežanima 2,20-22) {KUSS 93.2}

“I proslaviti se.” Kristu pripada slava spasenje za pali ljudski rod. Kroz svu vječnost otkupljeni će pjevati: “Njemu, koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi … njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen.” (Otkrivenje 1,5.6) {KUSS 93.3}

“On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” Sada još ne “vlada na prijestolju”, još nije uspostavljeno kraljevstvo slave. Tek kad dovrši djelo posredovanja “Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova … I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka”. (Luka 1,32.33) Kao svećenik, Krist sada sjedi s Ocem na Njegovom prijestolju. (Otkrivenje 3,21) Na prijestolju s Vječnim, Samopostojećim, sjedi Onaj koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo”, “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio”, da “može pomoći onima koji stoje u kušnji”. “Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca.” (Izaija 53,4; Hebrejima 4,15; 2,18; 1. Ivanova 2,1) Njegovo se posredovanje zasniva na probodenom i lomljenom tijelu, na neukaljanom životu. Ranjene ruke, probodena rebra, prikovane noge mole za palog čovjeka, čije je otkupljenje plaćeno tako neizmjernom cijenom. {KUSS 93.4}

“Sklad savršen bit će među njima.” Očeva ljubav, ne manja od Sinovljeve, jest izvor spasenja za pali ljudski rod. Isus je učenicima prije svog odlaska rekao: “Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sam Otac ljubi.” (Ivan 16,27) “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2. Korinćanima 5,19) A u službi nebeskog Svetišta je “savjet između obojice”. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) {KUSS 94.1}

Svetište u Danielu 8,14

Na pitanje: Što je Svetište? Sveto pismo daje jasan odgovor. Riječ svetište, kako je Biblija upotrebljava, prvo se odnosi na Šator sastanka što ga je Moj sije podigao po uzorku nebeske stvarnosti, a zatim na pravi Šator na Nebu, na koji je upućivalo zemaljsko Svetište. Kristovom smrću prestala je simbolička služba. “Pravi Šator” na Nebu je Svetište novoga saveza. Budući da se proročanstvo u Danielu 8,14 ispunilo u novom savezu, to i svetište što ga ono spominje mora biti Svetište novoga saveza. Svršetkom 2300 dana, odnosno 1844. godine, na Zemlji već mnogo stoljeća nije bilo nikakvog svetišta. Prema tome se proročanstvo: “Još dvije tisuće i tri stotina večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno”, nesumnjivo odnosi na Svetište na Nebu. {KUSS 94.2}

Ali još uvijek nije odgovoreno na najvažnije pitanje: Što je čišćenje Svetišta? Stari zavjet potvrđuje da je u zemaljskom Svetištu postojala služba čišćenja. Ima li na Nebu nešto što treba očistiti? U Hebrejima 9. poglavlju nalazimo jasno učenje o čišćenju zemaljskog i nebeskog Svetišta. “I po Zakonu se — gotovo bih rekao — sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti ovako čiste, a same nebeske stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih” (Hebrejima 9,22.23) — odnosno dragocjenom Kristovom krvlju. {KUSS 94.3}

Praktične pouke od slika

Čišćenje, kako u simboličnoj tako i u stvarnoj službi, mora biti izvršeno krvlju; u prvom slučaju krvlju životinja, a u drugom Kristovom krvlju. Pavao navodi da je razlog zašto se ovo čišćenje mora izvršiti krvlju u tome što bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Oproštenje, ili uklanjanje grijeha, djelo je što ga treba izvršiti. Ali kako grijeh može biti povezan sa Svetištem, bilo na Nebu ili na Zemlji? Ovo možemo doznati putem simboličke službe, jer su svećenici koji su služili na zemlji služili “slici i sjeni nebeskih stvarnosti”. (Hebrejima 8,5) {KUSS 95.1}

Služba u zemaljskom Svetištu sastojala se od dvaju dijelova: svećenici su svakodnevno služili u Svetinji, dok je veliki svećenik za očišćenje Svetišta jednom godišnje obavljao posebno djelo pomirenja u Svetinji nad svetinjama. Dan za danom grešnik bi koji se kajao prinosio žrtve na vratima Šatora sastanka i, polaganjem ruke na glavu žrtvene životinje, priznavao svoje grijehe. Na ovaj ih je način sa sebe slikovito prenosio na nedužnu žrtvu. Zatim je životinja zaklana. “Bez prolijevanja krvi”, kaže apostol, nema oprosta grijeha. “Jer je život živoga bića u krvi.” (Levitski zakonik 17,11) Prekršeni Božji zakon tražio je život prijestupnika. Krv, koja predstavlja grešnikov promašeni život, čiju je krivnju nosila žrtvena životinja, svećenik bi ponio u Svetinju i njome poškropio pred zastorom iza kojega se nalazio Kovčeg sa Zakonom što ga je grešnik prestupio. Ovim je postupkom grijeh krvlju slikovito prenesen u Svetište. U nekim se slučajevima krv nije unosila u Svetinju, ali u tom je slučaju svećenik jeo meso kako je Mojsije uputio Aronove sinove, govoreći: ‘To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Levitski zakonik 10,17) Ova su oba postupka bila slika prenošenja grijeha s pokajnika na Svetište. {KUSS 95.2}

Ovo se djelo obavljalo iz dana u dan tijekom cijele godine. Tako su grijesi Izraelaca prenošeni u Svetište, pa je za njihovo uklanjanje bilo potrebno obaviti posebno djelo. Bog je naredio da se izvrši pomirenje za svaki odjel u Svetištu. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća.” Pomirenje je trebalo izvršiti i za žrtvenik i “očistiti (ga) od nečistoća Izraelaca i posvetiti”. (Levitski zakonik 16,16.19) {KUSS 96.1}

Jednom u godini, na veliki Dan pomirenja, svećenik je radi čišćenja Svetišta ušao u Svetinju nad svetinjama. Obavljanjem ovog djela bio je zaokružen godišnji niz službi. Na Dan pomirenja dovedena su dva jareta pred vrata Šatora sastanka i za njih se bacao ždrijeb, “jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. (Levitski zakonik 16,8) Jarac na koga je pao ždrijeb za Gospodina bio je zaklan kao žrtva okajnica za narod. Svećenik je trebao njegovu krv donijeti iza zastora i njome poškropiti po prijestolju milosti i ispred njega. Krvlju je također trebalo poškropiti kadioni žrtvenik pred zastorom. {KUSS 96.2}

“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” (Levitski zakonik 16,21.22) Taj se jarac više nije vraćao u izraelski tabor, a čovjek koji ga je odveo morao je vodom oprati sebe i svoju odjeću prije no što bi se vratio. {KUSS 96.3}

Cijela obredna služba bila je planirana tako da Božja svetost i Njegova odvratnost prema grijehu ostave dubok dojam na Izraelce, a i da im pokaže kako ne mogu doći u dodir s grijehom a da se ne uprljaju. Svatko je morao postiti dok se obavljalo ovo čišćenje. Sve je poslove trebalo odložiti, a cijela izraelska zajednica trebala je taj dan provesti u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i dubokom ispitivanju srca. {KUSS 96.4}

Iz simboličke službe mogle su se naučiti važne istine o pomirenju. Namjesto grešnika prihvaćena je zamjena, ali grijeh nije izbrisan krvlju žrtve. Time je samo osigurano sredstvo kojim je prenesen u Svetište. Prinošenjem krvi grešnik je priznao autoritet Zakona, priznao svoju krivnju zbog prijestupa i izrazio svoju želju za praštanjem po vjeri u budućeg Iskupitelja, ali još nije bio posvema oslobođen od prokletstva Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je od naroda primio žrtvu, ušao s njenom krvlju u Svetinju nad svetinjama i poškropio njome po prijestolju milosti, iznad Zakona, da udovolji njegovim zahtjevima. Zatim je u svojoj ulozi posrednika uzeo grijehe na sebe i iznio ih iz Svetišta. Stavljanjem ruku na glavu živog jarca priznao je nad njim sve grijehe, tako da ih je slikovito prenio sa sebe na jarca. Jarac ih je zatim odnio, pa se smatralo da su zauvijek uzeti od naroda. {KUSS 97.1}

Samo slika nebeske stvarnosti

Tako se vršila služba koja je bila slika i sjena “nebeskih stvarnosti”. A ono što se činilo u simboličkoj službi u zemaljskom Svetištu, u stvarnosti se zbivalo u službi u nebeskom Svetištu. Nakon uzašašća naš je Spasitelj otpočeo svoje djelo velikog svećenika. Pavao kaže: “Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sad pojavi pred licem Božjim za nas.” (Hebrejima 9,24) {KUSS 97.2}

Svećenikova služba tijekom godine u prvome odjelu Svetišta, u “prostoru iza zastora” koji je činio vrata i odvajao Svetinju od dvorišta, predstavljala je službu koju je Krist preuzeo prigodom svog uzašašća. Svećenik je u svakodnevnoj službi prinosio Bogu krv žrtve okajnice i kad koji se dizao s molitvama Izraelaca. Krist je za spas grešnika pred Oca iznosio svoju krv i uz nju, sa skupocjenim mirisom svoje vlastite pravednosti, molitve vjernih koji se kaju. Bila je to služba u prvom dijelu nebeskog Svetišta. {KUSS 98.1}

Tamo ga je slijedila vjera Kristovih učenika dok se uzdizao pred njihovim očima. Na to su bile usredotočene njihove nade, koje — prema Pavlu — “imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše koje prodire u prostor iza zastora kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus pošto je zauvijek postao veliki svećenik”. “Ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 6,19.20; 9,12) {KUSS 98.2}

Čišćenje nebeskog Svetišta

Osamnaest je stoljeća nastavljena ova služba u prvome odjelu Svetišta. Kristova krv, nuđena grešnicima koji se kaju, osigurala im je Očev oprost i prihvaćanje, ali su njihovi grijesi i dalje ostali zapisani u nebeskim knjigama. Kao što je u zemaljskoj službi na kraju godine izvršeno pomirenje, tako se prije no što bude dovršeno Kristovo djelo otkupa treba izvršiti pomirenje radi uklanjanja grijeha iz Svetišta. To je služba koja je otpočela završetkom 2300 dana. U ono je vrijeme, kao što je prorok Daniel prorekao, naš Veliki svećenik ušao u Svetinju nad svetinjama da obavi posljednji dio svoje svečane službe — čišćenje Svetišta. {KUSS 98.3}

Kao što su u drevna vremena grijesi naroda vjerom preneseni na žrtvu okajnicu i njenom krvlju slikovito u zemaljsko Svetište, tako su u novom savezu grijesi onih koji se kaju vjerom stavljeni na Krista i u biti preneseni u nebesko Svetište. Kao što je simbolično čišćenje zemaljskog Svetišta postignuto uklanjanjem grijeha koji su je uprljali, tako se stvarno čišćenje nebeskog Svetišta treba postići odstranjivanjem ili brisanjem grijeha koji su tamo zapisani. Ali prije no što se to može učiniti, treba ispitati knjige kako bi se utvrdilo tko pokajanjem i vjerom u Krista ima pravo na zasluge Njegova pomirenja. Stoga čišćenje Svetišta obuhvaća djelo istrage, djelo suda. Ono mora biti obavljeno prije no što Krist dođe da izbavi svoj narod, jer kad On dođe, s Njim će doći i plaća da svakome plati prema njegovu djelu. (Otkrivenje 22,12) {KUSS 99.1}

Tako su oni koji su slijedili svjetlost proročke riječi vidjeli da je namjesto dolaska na Zemlju po završetku 2300 dana, to jest 1844. godine, Krist ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da izvrši završno djelo pomirenja, pripremu za svoj dolazak. {KUSS 99.2}

Isto je tako bilo vidljivo da je — dok je žrtva okajnica upućivala na Krista kao žrtvu a veliki svećenik predstavljao Krista kao posrednika — jarac predstavljao Sotonu, začetnika grijeha, na koga će na kraju biti stavljeni grijesi iskreno pokajanih. Kad je veliki svećenik krvlju žrtve okajnice odstranio grijehe iz Svetišta, stavio ih je na jarca za Azazela. Kad Krist na kraju svoje službe, putem svoje vlastite krvi bude odstranio grijehe svog naroda iz nebeskog Svetišta, stavit će ih na Sotonu koji će u izvršenju osude morati snositi završnu kaznu. Jarac je za Azazela odveden na pusto mjesto da se više nikada ne vrati u izraelsku zajednicu. Tako će Sotona biti zauvijek prognan ispred Boga i Njegova naroda, da bi u završnom uništenju grijeha i grešnika bio zauvijek izbrisan iz postojećeg života. — (Velika borba, str. 352—363) {KUSS 99.3}

ZA PROUČAVANJE

1. Koje važno mjesto u adventističkoj vjeri i nauku zauzima Daniel 8,14? (87)
2. Kako su mnogi brzopleto objasnili razočaranje? (87)
3. Što su počeli istraživati razočarani adventisti koji su se čvrsto držali dokaza o Božjem vodstvu u svojem iskustvu kad nisu mogli naći pogrešku u svojem računanju proročkog vremena? (89,90)
4. Do kakvog su otkrića došli vjernici u vezi s identitetom Svetišta? (90)
5. Što je prema njihovom otkriću Svetišta Prvoga saveza? A što je Svetište Novoga saveza? (90)
6. Koje je Svetište očišćeno na svršetku 2300 dana i noći? (94)
7. Što je to čišćenje Svetišta na Nebu? Zašto se to mora dogoditi prije drugog Kristovog dolaska? (94—100)
8. Što je to “opraštanje grijeha”? (95)
9. Zapazi paralelu između službi u starozavjetnom Svetištu i Svetištu na Nebu. (94—98)
10. Na koji su način grijesi grešnika koji se kaje preneseni u nebesko Svetište? (98)
11. Umjesto da dođe na Zemlju 22. listopada 1844. godine, što je Isus tada učinio? (98)
12. Kako je Svetište na Nebu “oslobođeno ili očišćeno izvještaja o grijesima”? (98; vidi i 40)

NAŠ VELIKI SVEĆENIK U
SVETINJI NAD SVETINJAMA

Predmet Svetišta bio je ključ kojim je otključana tajna razočaranja 1844. godine. Ovaj je predmet razotkrio savršen sustav istine, povezan i usklađen, pokazujući da je Božja ruka upravljala velikim adventnim pokretom i otkrila sadašnju dužnost koja je rasvijetlila položaj i djelovanje Božjeg naroda. Kao što su se Isusovi učenici nakon strašne noći duševne boli i razočaranja obradovali “kad vidješe Gospodina”, tako su se sada radovali oni koji su u vjeri očekivali Njegov drugi dolazak. Oni su očekivali da će se On pojaviti u slavi da nagradi svoje sluge. Kad su im se nade izjalovile, izgubili su iz vida Isusa, i kao Marija na grobu uzviknuli: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.” Sada su u Svetinji nad svetinjama ponovno gledali Njega, svog milostivog velikog svećenika, koji će se kao njihov Kralj i Spasitelj uskoro pojaviti. Svjetlost iz Svetišta obasjala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Znali su da ih je Bog vodio svojom nepogrešivom providnosti. Premda, kao prvi učenici, sami nisu razumjeli vijest koju su objavljivali, ona je u svakom pogledu bila pravilna. Objavljujući je, oni su ostvarili Božju namjeru i njihovo djelovanje u Gospodinu nije bio uzaludno. Ponovno rođeni “za živu nadu”, radovali su se “neizrecivom i proslavljenom radosti”. {KUSS 101.1}

Oboje — proročanstvo u Danielu 8,14: “Još dvije tisuće i tri stotine jutara i večeri; tada će Svetište biti očišćeno”, i vijest prvog anđela: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda” — upućivali su na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama, na istražni sud, a ne na Kristov dolazak radi spasenja svog naroda i uništenja zlih. Greška nije bila u računanju proročkih razdoblja, već u događaju koji se trebao zbiti na kraju 2300 dana. Zbog ove greške vjerni su doživjeli razočaranje, ali je ostvareno sve što je bilo prorečeno i sve što su po Pismu mogli očekivati. Upravo u vrijeme dok su jadikovali zbog neostvarenih nada zbio se događaj koji je bio prorečen u vijesti, a koji se morao zbiti prije no što će Gospodin doći da nagradi svoje sluge. {KUSS 101.2}

Krist je došao, ali ne na Zemlju kako su očekivali, nego, kako je bilo prikazano u predslici, u Svetinju nad svetinjama Božjeg hrama na Nebu. Prorok Daniel Ga prikazuje kako u to vrijeme dolazi pred Pradavnoga: “Gledah u noćnim viđenjima, i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi” — ne Zemlji — već “Pradavnome, i dovedu ga k njemu.” (Daniel 7,13) {KUSS 102.1}

Ovaj dolazak prorekao je i prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,1) Gospodin je u svoj hram došao iznenada, neočekivano za Njegov narod. Oni ga nisu tamo tražili. Očekivali su da će doći na Zemlju “u plamenom ognju”, da bi se osvetio “onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti”. (2. Solu nj anima 1,8) {KUSS 102.2}

Ali narod još nije bio spreman da sretne svoga Gospodina. Još je za njega trebalo izvršiti djelo pripreme. Trebalo ga je obasjati svjetlo koje će njegove misli usmjeriti na Božji hram na Nebu; i ako budu u vjeri slijedili svoga velikog svećenika u Njegovoj službi, bit će im otkrivene nove dužnosti. Crkvi je trebalo objaviti još jednu vijest opomene i upute. {KUSS 102.3}

Prorok kaže: “Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj koji topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti.” (Malahija 3,2.3) Oni koji budu živjeli na Zemlji kad prestane Kristovo posredovanje u gornjem Svetištu stajat će pred svetim Bogom bez posrednika. Njihova odjeća mora biti neokaljana, a njihov karakter škropljenjem krvlju očišćen od grijeha. Božjom milošću i vlastitim marom moraju biti pobjednici u borbi sa zlom. Dok se na Nebu vrši istražni sud i dok se grijesi vjernih koji se kaju uklanjaju iz Svetišta, u Božjem se narodu na Zemlji mora izvršiti posebno djelo čišćenja, odstranjivanja grijeha. Ovo je djelo jasnije prikazano u porukama Otkrivenja 14. poglavlja. {KUSS 103.1}

Kad ono bude dovršeno, Kristovi sljedbenici će biti spremni za Njegov dolazak. “Tada će biti draga Jahvi žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.” (Malahija 3,4) Tada će Crkva koju će Gospodin prilikom svog dolaska uzeti k sebi biti Crkva krasna, “bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična”. (Efežanima 5,27) Ona će tada izgledati “kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama”. (Pjesma nad pjesmama 6,10) {KUSS 103.2}

Osim dolaska Gospodina u Njegov hram, prorok Malahija sljedećim riječima proriče Njegov drugi dolazak, kada će doći izvršiti sud: “Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv vračeva i preljubnika, protiv onih koji se lažno kunu, protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje — govori Jahve nad Vojskama.” (Malahija 3,5) Juda govori o istom prizoru kada kaže: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, bezbožni grešnici, izgovoriše protiv njega!” (Juda 14.15) Ovaj dolazak i dolazak Gospodnji u Njegov hram dva su različita i odvojena događaja. {KUSS 103.3}

Biblijski dokazi

Dolazak Krista kao našeg Velikog svećenika u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište, predočen u Danielu 8,14; dolazak Sina čovječjega pred Pradavnog, opisan u Danielu 7,13; i Gospodnji dolazak u Njegov hram, što ga je prorekao Malahija — opisi su jednog te istog događaja, a on je isto tako predstavljen zaručnikovim dolaskom na svadbu, kako ga je Krist opisao u prispodobi o deset djevica u Mateju 25. poglavlju. {KUSS 104.1}

U ljeto i jesen 1844. godine objavljena je vijest: “Zaručnik dolazi!” Ovo je dovelo do pojave dviju skupina predočenih mudrim i ludim djevicama — jedne koja je s radošću očekivala Gospodnji dolazak i ozbiljno se pripremala da Ga dočeka, i druge koja se pod utjecajem straha i postupajući nagonski zadovoljila teorijom istine ali je bila lišena Božje milosti. Prema prispodobi, kad je zaručnik došao, “koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu”. Ovdje prikazan dolazak zaručnika dolazi prije svadbe. Svadba predstavlja trenutak kad Krist preuzima svoje kraljevstvo. Sveti grad, Novi Jeruzalem, prijestolnica i predstavnik kraljevstva, nazvan je zaručnicom, Janjetovom ženom. Anđeo se obratio Ivanu: “Dođi da ti pokažem zaručnicu — Janjetovu ženu!” “I prenese me — u duhu”, kaže prorok, “te mi pokaza Sveti grad, Jeruzalem, gdje silazi od Boga s neba.” (Otkrivenje 21,9.10) Prema tome zaručnica očito predstavlja Sveti grad, a djevice koje izlaze ususret zaručniku simboliziraju Crkvu. U Otkrivenju stoji da će Božji narod biti gosti na Janjetovoj svadbenoj gozbi. (Otkrivenje 19,9) Ako su gosti, onda ne mogu istodobno predstavljati zaručnicu. Krist će, kako je to rekao prorok Daniel, primiti od Pradavnoga “vlast, čast i kraljevstvo”: primit će Novi Jeruzalem, prijestolnicu svoga kraljevstva, koji će biti opremljen “poput zaručnice koja je nakićena za svoga muža”. (Daniel 7,14; Otkrivenje 21,2) Kad bude primio kraljevstvo, doći će u svojoj slavi kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima na spasenje svom narodu, koji će “sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Matej 8,11; Luka 22,30) da sudjeluje u Janjetovoj svadbenoj gozbi. {KUSS 104.2}

Objava “Zaručnik dolazi!” u ljeto 1844. godine navela je tisuće da očekuju neposredni Kristov dolazak. U najavljeno je vrijeme Zaručnik došao, ali ne na Zemlju kako su to ljudi očekivali, nego pred Pradavnoga na Nebu, na svadbu, da preuzme svoje kraljevstvo. “Koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu, te se zatvoriše vrata.” Nisu trebali biti osobno prisutni na svadbi, jer se ona održava na Nebu, a oni su još na Zemlji. Kristovi sljedbenici trebaju čekati “svoga gospodara kad se vraća sa svadbe”. (Luka 12,36) Ali trebaju razumjeti Njegovo djelo i vjerom Ga slijediti dok izlazi pred Boga. U tom se smislu za njih može reći da su ušli na svadbu. {KUSS 105.1}

U prispodobi su na svadbu ušle djevice koje su imale ulja u posudama sa svjetiljkama. Oni koji su, uz poznavanje istine iz Pisma, imali i Duha i Božju milost, te u noći svoje gorke kušnje strpljivo čekali, tražeći u Bibliji jasnije svjetlo — upoznali su istinu o Svetištu na Nebu i promjenu u Spasiteljevoj službi, te su vjerom slijedili Njegovo djelo u nebeskom Svetištu. Tako su svi koji zahvaljujući svjedočanstvu Svetoga pisma prihvate ove istine — slijedeći Krista vjerom dok izlazi pred Boga kako bi izvršio posljednje djelo posredovanja i nakon njega primio svoje kraljevstvo — prikazani da idu na svadbu. {KUSS 105.2}

Usporedba u Mateju 22. poglavlju također opisuje svadbu i jasno prikazuje da istražni sud dolazi prije svadbe. Prije svadbe kralj ulazi da vidi goste, jesu li svi odjeveni u svadbeno ruho, u neokaljanu odjeću karaktera opranu i obijeljenu u Janjetovoj krvi. (Matej 22,11; Otkrivenje 7,14) Onaj tko je nema bit će bačen van, a sve za koje se prigodom ispitivanja ustanovi da imaju svadbeno ruho, Bog prima i proglašava dostojnima da s Njime kralj uju i sjede na Njegovom prijestolju. Ovaj posao ispitivanja karaktera, odlučivanja tko je spreman za Božje kraljevstvo, jest istražni sud, završno djelo u gornjem Svetištu. {KUSS 106.1}

Kad se ispitivanje završi, kad budu istraženi i odlučeni slučajevi svih koji su tijekom stoljeća izjavili da pripadaju Kristovim sljedbenicima, tada će, a ne prije, završiti vrijeme kušnje i zatvoriti se vrata milosti. Tako nas jedna kratka rečenica: “Koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu, te se zatvoriše vrata” vodi kroz posljednju Spasiteljevu službu do vremena završetka velikog djela spasenja čovjeka. {KUSS 106.2}

Služba u dva odjela

U službi zemaljskog Svetišta — koja je, kao što smo vidjeli, slika službe u nebeskom Svetištu — kada je veliki svećenik na Dan pomirenja ušao u Svetinju nad svetinjama, prestala je služba u prvom odjelu. Bog je zapovjedio: “Kad on uđe da obavi obred pomirenja u Svetištu, neka nikoga drugoga ne bude u Šatoru sastanka dok on ne iziđe.” (Levitski zakonik 16,17) Tako je i Krist, kad je ušao u Svetinju nad svetinjama izvršiti završno djelo pomirenja, prestao službovati u prvom odjelu. Ali kad je u prvome odjelu služba završila, otpočela je u drugome. Kad je u simboličkoj službi na Dan pomirenja veliki svećenik napustio Svetinju, ušao je da pred Boga iznese krv žrtve okajnice za sve Izraelce koji su se doista pokajali za svoje grijehe. Tako je Krist dovršio jedan dio svoje službe kao naš posrednik, da bi započeo drugi, iznoseći još uvijek pred Oca svoju krv za grešnike. {KUSS 106.3}

Adventisti 1844. godine nisu razumjeli ovaj predmet. Nakon što je prošlo vrijeme očekivanja Spasiteljeva dolaska, oni su i dalje vjerovali da je Njegov dolazak blizu. Držali su da je za njih nastupio kritičan trenutak i da je Kristovo djelo posredovanja za čovjeka pred Bogom završeno. Činilo im se da Biblija uči kako će vrijeme kušnje završiti kratko vrijeme prije stvarnog dolaska Gospodina na nebeskim oblacima. To su zaključili na osnovi biblijskih tekstova koji upućuju na vrijeme kada će ljudi tražiti, kucati i plakati pred vratima milosti, ali se ona neće otvoriti. Među njima se pojavilo pitanje ne označuje li datum u koji su očekivali Kristov dolazak zapravo početak onog razdoblja koje neposredno prethodi Njegovom dolasku. Budući da su objavili upozorenje o sudu, smatrali su da je njihova dužnost prema svijetu obavljena pa im je sa srca pao teret spašavanja grešnika. S druge strane, činilo im se da je drsko i bogohulno izrugivanje bezbožnih još jedan dokaz da se Božji Duh povukao od onih koji su odbili Njegovu milost. Sve to učvrstilo ih je u uvjerenju da je vrijeme milosti završilo, ili, kako su govorili u ono vrijeme, da su “vrata milosti zatvorena”. {KUSS 107.1}

Otvaranje drugih vrata

Ali jasnije svjetlo došlo je istraživanjem predmeta Svetišta. Sad su uvidjeli da su bili u pravu kad su vjerovali da svršetak 2300 dana 1844. godine označuje važni trenutak. Premda je bilo istina da su se vrata nade i milosti kroz koja su ljudi osamnaest stoljeća mogli prići Bogu zatvorila, otvorila su se druga vrata i ljudima je, zahvaljujući Kristovoj službi u Svetinji nad svetinjama, ponuđen oprost grijeha. Jedan je dio Njegove službe završen, ali samo zato da ustupi mjesto drugome. Još su uvijek postojala “otvorena vrata” u nebesko Svetište, u kome je Krist vršio službu u korist grešnika. {KUSS 107.2}

Sada je Kristove riječi u Otkrivenju upućene Crkvi bilo moguće primijeniti upravo na to vrijeme: “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima Davidov ključ; onaj koji otvori — i nitko ne zatvori; onaj koji zatvori — i nitko ne otvori. Poznam tvoja djela. Gle, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8) {KUSS 108.1}

Oni koji vjerom slijede Krista u velikom djelu pomirenja primaju prednosti Njegovog posredovanja u svoju korist, ali oni koji odbacuju svjetlost koja čini vidljivom ovu službu, nemaju od nje nikakve koristi. Židovi koji su odbacili svjetlost primljenu pri prvom Kristovom dolasku i odbili Ga uzvjerovati kao Spasitelja svijeta, nisu po Njemu mogli dobiti oprost. Kad je Isus nakon uzašašća ušao u nebesko Svetište svojom krvlju, da bi na učenike izlio blagoslove svog posredovanja, Židovi su u potpunom mraku ostavljeni da nastave sa svojim beskorisnim žrtvama i prinosima. Prestala je služba slika i sjena. Vrata kroz koja su ljudi ranije mogli prići Bogu više nisu bila otvorena. Židovi Ga nisu htjeli tražiti na jedini način kojim se mogao naći, službom u nebeskom Svetištu. Stoga više nisu mogli uspostaviti vezu s Bogom. Za njih su vrata bila zatvorena. Nisu imali spoznaju o Kristu kao pravoj žrtvi i jedinom posredniku pred Bogom, pa nisu mogli primiti ni prednosti Njegova posredovanja. {KUSS 108.2}

Stanje nevjernih Židova prikaz je stanja bezbrižnih i nevjernih medu onima koji se izdaju za kršćane, koji namjerno neće znati za službu našeg milostivog velikog svećenika. Kad je u simboličnoj službi veliki svećenik ušao u Svetinju nad svetinjama, od svih se Izraelaca tražilo da se okupe oko Svetišta i da se najsvečanije ponize pred Gospodinom kako bi primili oprost grijeha i ostali dijelom zajednice. Koliko je bitnije da u vezi s ovim izvornim Danom pomirenja razumijemo službu našeg velikog svećenika i znamo što se od nas očekuje! {KUSS 108.3}

Tragične posljedice odbijanja Božje vijesti opomene

Ljudi ne mogu nekažnjeno odbaciti upozorenja koja im Bog milostivo šalje. U Noino je vrijeme s Neba poslana vijest svijetu i njegovo je spasenje ovisilo o načinu na koji će s njom postupiti. Budući da su odbacili upozorenje, Božji Duh se povukao od grešne rase, i svi su izginuli u vodama potopa. U doba Abrahama milost se prestala zauzimati za grešne žitelje Sodome pa su, osim Lota, njegove žene i dvije kćeri, svi ostali uništeni ognjem koji je sišao s neba. Tako je bilo i u Kristovo vrijeme. Božji Sin je nevjernim Židovima onoga naraštaja rekao: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38) Gledajući na posljednje dane, ista Beskonačna Sila izjavljuje o onima koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili”: “Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” (2. Solunjanima 2,10-12) Kad odbacuju učenje Njegove Riječi, Bog povlači svog Duha i prepušta ih obmanama koje vole. {KUSS 109.1}

Ali Krist još uvijek posreduje u korist čovjeka i onima koji je traže bit će dana svjetlost. Premda ovo adventisti u početku nisu razumjeli, to je kasnije postalo jasno kada su se pred njima počela otvarati Pisma koja određuju njihov pravi položaj. {KUSS 109.2}

Po isteku vremena 1844. godine, uslijedilo je razdoblje velike kušnje za one koji su se još uvijek držali adventne vjere. Njihova jedina pomoć, u odnosu na određivanje njihovog pravog stajališta, bila je svjetlost koja je njihove misli usmjerila prema gornjem Svetištu. Neki su se odrekli vjerovanja u ranije računanje proročkih razdoblja i snažni utjecaj Svetoga Duha koji je pratio adventni pokret pripisivali ljudskim ili sotonskim oruđima. Drugi su bili čvrsto uvjereni da ih je Bog vodio u ranijem iskustvu; i dok su čekali, bdjeli i molili kako bi spoznali Božju volju, vidjeli su da je njihov veliki svećenik otpočeo drugu vrst službe i, slijedeći Ga vjerom, upoznali i završno djelo Crkve. Sada su bolje razumjeli vijest prvog i drugog anđela i bili pripremljeni da prihvate i svijetu upute svečano upozorenje trećeg anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja. — (Velika borba, str. 364—371) {KUSS 109.3}

Svetište i subota

“Uto se otvori hram Božji što se nalazi u nebu i pokaza se njegov Kovčeg saveza u njegovu hramu.” (Otkrivenje 11,19) Kovčeg Božjeg saveza se nalazi u Svetinji nad svetinjama, u drugom dijelu Svetišta. U službi zemaljskog Svetišta, koja je služila “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 8,5), ovaj se odjel otvarao samo na veliki Dan pomirenja da bi se Svetište očistilo. Stoga objava da se na Nebu otvorio Božji hram i da se u njemu vidio Njegov Kovčeg saveza upućuje na otvaranje Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu 1844. godine, u koju je Krist ušao da izvrši završno djelo pomirenja. Oni koji su vjerom slijedili svoga velikog svećenika kad je ušao da služi u Svetinju nad svetinjama, vidjeli su Njegov Kovčeg saveza. Proučavanjem predmeta Svetišta razumjeli su da je Spasitelj promijenio službu i vidjeli kako se zahvaljujući svojoj krvi pred Božjim Kovčegom zauzima za grešnike. {KUSS 110.1}

U Kovčegu zemaljskog Svetišta bile su dvije kamene ploče, ispisane propisima Božjeg Zakona. Kovčeg nije bio ništa drugo do spremište za ploče Zakona, a prisutnost ovih božanskih propisa dala mu je vrijednost i svetost. Kad se na Nebu otvorio Božji hram, vidio se Njegov Kovčeg saveza. Božanski je Zakon sveto pohranjen u Svetinji nad svetinjama nebeskog Svetišta. To je Zakon što ga je sam Bog izgovorio usred gromova na Sinaju i napisao svojim prstom na kamene ploče. {KUSS 110.2}

Božji Zakon u nebeskom Svetištu je uzvišeni izvornik, a propisi napisani na kamenim pločama i po Mojsiju zabiIježeni u Petoknjižju bili su vjeran prijepis. Oni koji su razumjeli ovu važnu istinu tako su uvidjeli daje božanski Zakon svet i nepromjenjiv. Kao nikada ranije osjetili su silu Spasiteljevih riječi: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,18) Božji zakon, budući daje otkrivenje Njegove volje i prijepis Njegova karaktera, mora biti vječan, “vjerni svjedok na nebu”. Nijedna zapovijed nije bila ukinuta; nijedna jota ili kovrčica nije bila promijenjena. Psalmist kaže: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” “Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena, dovijeka.” (Psalam 119,89; 111,7.8) {KUSS 111.1}

A u samom je srcu Dekaloga četvrta zapovijed, kako je bila objavljena u početku: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,8-11) {KUSS 111.2}

Božji je Duh utjecao na srca onih koji su istraživali Njegovu Riječ. Došli su do spoznaje da su u neznanju kršili ovaj propis jer nisu štovali Stvoriteljev dan odmora. Počeli su ispitivati razloge za svetkovanje prvog dana tjedna namjesto dana koji je Bog posvetio. U Svetom pismu nisu mogli naći nikakav dokaz da je četvrta zapovijed ukinuta ili da je subota promijenjena; blagoslov kojim je sedmi dan prvotno posvećen nikada nije ukinut. Iskreno su nastojali upoznati i vršiti Božju volju. Kad su sada uvidjeli da su prijestupnici Njegovog Zakona, srce im je ispunila žalost pa su svoju odanost Bogu pokazali svetkovanjem Njegove subote. {KUSS 111.3}

Mnogi su ulagali velik napor da im sruše vjeru. Svatko je mogao vidjeti — ako je zemaljsko Svetište bila slika ili uzorak nebeskog, onda je i Zakon koji se čuvao u Kovčegu saveza na Zemlji bio vjeran prijepis Zakona u Kovčegu na Nebu. U tom je slučaju prihvaćanje istine o nebeskom Svetištu uključivalo i priznavanje zahtjeva Božjeg Zakona i obvezu spram subote u četvrtoj zapovijedi. Ovdje je bila tajna ogorčenog i odlučnog protivljenja skladnom izlaganju Svetoga pisma koje je rasvijetlilo Kristovu službu u nebeskom Svetištu. Ljudi su silom nastojali zatvoriti vrata koja je Bog otvorio i otvoriti ona koja je Bog zatvorio. Ali je Onaj “koji otvori, i nitko ne zatvori, koji zatvori, i nitko ne otvori”, rekao: “Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje 3,7.8) Krist je otvorio vrata, odnosno službu u Svetinji nad svetinjama i svjetlost je sijala kroz otvorena vrata nebeskog Svetišta pa je bilo vidljivo da se u Zakonu koji je pohranjen u Kovčegu nalazi i četvrta zapovijed. Stoje Bog ustanovio, nitko ne može oboriti. {KUSS 112.1}

Oni koji su prihvatili svjetlost koja se odnosila na Kristovo posredovanje i na nepromjenjivost Božjeg zakona ustanovili su da su te istine iznesene u Otkrivenju 14. poglavlju. Poruke iz ovog poglavlja sadrže trostruko upozorenje koje treba stanovnike Zemlje pripremiti za Gospodnji drugi dolazak. Objava: “Jer je došao čas njegova Suda” upućuje na završno djelo Kristove službe za spasenje ljudi. Ona navješćuje istinu koja se treba objavljivati dok se Spasiteljevo posredovanje ne završi i On se vrati na Zemlju da uzme k sebi svoj narod. Djelo suda koji je započeo 1844. godine mora se nastaviti dok se svi slučajevi, i živih i mrtvih, ne riješe; stoga će ono trajati do svršetka vremena milosti za ljude. Da bi se mogli održati na sudu, poruka sadrži nalog: “Bojte se Boga i zahvalite mu… Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” Rezultat prihvaćanja ovih poruka sadrže riječi: “Na tom se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” Da bi se pripremili za sud, ljudi moraju vršiti Božji Zakon. On će biti mjerilo karaktera na sudu. — (Velika borba, str. 372—374) {KUSS 112.2}

Oni koji su prihvatili svjetlost o Svetištu i o nepromjenjivosti Božjeg zakona bili su ispunjeni radošću i čuđenjem kad su ugledali ljepotu i sklad sustava istine koja se otvorila njihovom razumijevanju. — (Velika borba, str. 389) {KUSS 113.1}

ZA PROUČAVANJE

1. Stoje ključ koji je otkrio tajnu razočaranja 1844. godine? (101)
2. Citiraj dva biblijska teksta koji ukazuju na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama. (101,102)
3. Koji je Kristov “dolazak” opisan u Danielu 7,13 i Malahiji 3,1? (102)
4. Dok se grijesi pokajanih brišu iz nebeskog Svetišta, što ti isti vjernici rade za to vrijeme na Zemlji? (102,103)
5. Koje su dvije skupine vjernika, Kristovih čekaoca, ljeta i jeseni 1844. prikazane mudrim i ludim djevicama? (104)
6. Tko je Kristova nevjesta? (104)
7. Tko su “gosti” na svadbi? (104)
8. Kako usporedba u Mateju 22 prikazuje rad suda? (105)
9. Zašto adventisti nisu jedno vrijeme nakon razočaranja uviđali svoju obvezu prema spašavanju grešnika? (107)
10. Kakvo je bilo adventističko tumačenje “zatvorenih vrata” odmah nakon razočaranja? (106,107)
11. Što su “otvorena vrata” i tko ih je otvorio? (106,107)
12. Što se vidjelo kada je Hram na Nebu bio otvoren? (109)
13. Koja veza postoji između Zakona Gospodnjeg koji je smješten u nebeskom Svetištu i Zakona koji je bio stavljen u Kovčeg saveza u zemaljskom Svetištu? (109—111)

KRISTOVA ZAVRŠNA SLUŽBA
U NEBESKOM SVETIŠTU

 

Bog je viješću prvog anđela naredio objavljivanje određenog datuma za sud. Izračunavanje proroč kih razdoblja na kojima se ova vijest zasniva, stavljanjem kraja 2300 dana u jesen 1844. godine, ostaje nepobitno. — (Velika borba, str. 392) {KUSS 115.1}

“Gledao sam:” kaže prorok Daniel, “Prijestolja bijahu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše.” (Daniel 7,9.10) {KUSS 115.2}

Tako je prorokovu vizionarskom pogledu prikazan veliki i svečani dan, u koji će pred Sucem svega svijeta proći karakter i život ljudi i u koji će “platiti svakomu prema djelima njegovim”. Pradavni je Bog Otac. Psalmist kaže: “Prije nego što se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi.” (Psalam 90,2) On, podrijetlo svih bića i izvor cjelokupnog Zakona, treba predsjedati sudu. Sveti anđeli kao služitelji i svjedoci, njih “tisuću tisuća… mirijade”, prisutni su na ovom velikom sudu. {KUSS 115.3}

“Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.” (Daniel 7,13.14) Ovdje opisani Kristov dolazak nije Njegov drugi dolazak na Zemlju. On dolazi pred Pradavnoga na Nebu da primi vlast, čast i kraljevstvo koje će dobiti po završetku svoje posredničke službe. Ovaj se dolazak, a ne Njegov drugi dolazak na Zemlju, trebao prema proročanstvu zbiti po završetku 2300 godina, 1844. godine. Praćen nebeskim anđelima, naš veliki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama i tamo se pojavljuje pred Bogom da obavi posljednji dio svoje službe za čovjeka — da obavi djelo istražnog suda i izvrši pomirenje za sve koji su pokazali da imaju pravo na njene blagoslove. {KUSS 116.1}

Koji se slučajevi razmatraju?

U ovozemaljskoj službi na Dan pomirenja sudjelovali su samo oni koji su izišli pred Boga s priznanjem i pokajanjem, i kojima su grijesi s krvlju žrtve okajnice bili preneseni u Svetište. Tako se i na veliki dan konačnog pomirenja i istražnog suda razmatraju slučajevi samo onih koji se smatraju Božjim narodom. Sud nad zlima je posebno i odvojeno djelo, koje će se izvršiti kasnije. “Jer je vrijeme da počne sud s kućom Božjom! A ako dakle počinje s nama, kakav će biti svršetak onih koji se ne pokoravaju Božjoj Radosnoj vijesti?” (1. Petrova 4,17) {KUSS 116.2}

Nebeske knjige u kojima su zapisana imena ljudi i njihova djela određuju sudske odluke. Prorok Daniel kaže: “Sud sjede, knjige se otvoriše.” (Daniel 7,10) Opisujući isti prizor pisac Otkrivenja dodaje: “I druga knjiga, knjiga života bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima.” (Otkrivenje 20,12) {KUSS 116.3}

U knjizi života nalaze se imena svih koji su ikada bili u Božjoj službi. Isus je pozvao svoje učenike: “Radujte se… što su vaša imena zapisana na nebesima.” (Luka 10,20) Pavao govori o svojim vjernim suradnicima, “kojih se imena nalaze u knjizi života”. (Filipljanima 4,3) Promatrajući buduće “vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše”, Daniel izjavljuje da će se Božji narod izbaviti, “svi koji se nađu zapisani u Knjizi”. A Ivan u Otkrivenju kaže da će u Božji grad ući samo oni “koji stoje upisani u Janjetovoj knjizi života”. (Daniel 12,1; Otkrivenje 21,27) {KUSS 117.1}

“Knjiga spomenica” piše se pred Bogom i u njoj su zapisana dobra djela onih “koji se boje Jahve i štuju Ime njegovo”. (Malahija 3,16) Njihove riječi vjere, njihova djela ljubavi — sve je to zapisano u Nebu. Nehemija govori o njoj kad kaže: “Zato, sjeti se mene, Bože moj: ne prezri mojih pobožnih djela koja ućinih za Dom Boga svoga i za službu u njemu.” (Nehemija 13,14) U knjizi spomenici sačuvana je trajna uspomena na svako pravedno djelo. U njoj J^e vjerno zapisana svaka pobijeđena kušnja, svako nadvladano zlo i svaka riječ nježne sućuti. Zapisana je i svaka žrtva, svako stradanje i jad pretrpljeni Krista radi. Psalmist veli: “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?” (Psalam 56,9) {KUSS 117.2}

Postoji i izvještaj o grijesima ljudi. “Jer će sva skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.” Spasitelj kaže: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” (Propovjednik 12,14; Matej 12,36.37) U nepogrešivom izvještaju nalaze se tajne nakane i pobude, jer Bog će “osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca”. (1. Korinćanima 4,5) “Evo, sve je napisano preda mnom … za bezakonja vaša i vaših otaca, sve zajedno — govori Jahve.” (Izaija 65,6.7) {KUSS 117.3}

Pred Bogom se ispituje djelo svakog čovjeka i zapisuje kao vjerno ili nevjerno. Pored svakog imena u nebeskim knjigama se sa strahovitom točnosti upisuje svaka ružna riječ, svaki sebični postupak, svaka neispunjena dužnost i svaki tajni grijeh, uz svako vješto pretvaranje. Zanemarene opomene ili ukori što ih Nebo šalje, uzalud utrošeno vrijeme, neiskorištene prilike, utjecaj na dobro ili zlo, sa svojim dalekosežnim posljedicama — sve to anđeo zapisničar vjerno zapisuje. {KUSS 118.1}

Božji zakon je mjerilo

Božji Zakon je mjerilo kojim će se ispitati karakteri i životi ljudi na sudu. Mudar čovjek kaže: “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer — to je sav čovjek. Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” (Propovjednik 12,13.14) Apostol Jakov savjetuje svoju braću: “Govorite i radite kao ljudi koji imaju biti suđeni po zakonu slobode.” (Jakov 2,12) {KUSS 118.2}

Oni, koje na sudu proglase dostojnima, sudjelovat će u uskrsnuću pravednih. Isus je rekao: “Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih… (jesu) slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća.” (Luka 20,35.36) 1 ponovno objavljuje da će oni “koji su činili dobro” izići iz grobova “na uskrsnuće — na život”. (Ivan 5,29) Umrli pravednici neće uskrsnuti dok se ne završi sud na kojem su proglašeni dostojnima za “uskrsnuće — na život”. Stoga neće osobno biti prisutni na suđenju kad se bude ispitivao izvještaj o njihovom životu i rješavao njihov slučaj. {KUSS 118.3}

Isus zastupnik

Isus će se pojaviti kao njihov odvjetnik da se pred Bogom zauzme za njih. “Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika.” (1. Ivanova 2,1) “Krist, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” “Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 9,24; 7,25) {KUSS 118.4}

Kad se na sudu otvore knjige s izvještajima, pred Boga dolaze životi svih koji su uzvjerovali u Isusa. Počinjući s onima koji su prvi živjeli na zemlji, naš Zastupnik iznosi slučajeve naraštaja za naraštajem i završava sa živima. Svako se ime spominje, svaki slučaj temeljito ispituje. Neka se imena prihvaćaju, a neka odbijaju. Ako su čiji grijesi ostali zapisani u knjigama, nepokajani i neoprošteni, ta će imena biti izbrisana iz knjige života, a izvještaj o njihovim dobrim djelima izbrisat će se iz Božje knjige spomenice. Gospodin je objavio Mojsiju: “Onoga tko je protiv mene sagriješio, izbrisat ću iz svoje knjige.” (Izlazak 32,33) A prorok Ezekiel kaže: “Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu… hoće li živjeti? Sva pravedna djela koja bijaše činio zaboravit će se.” (Ezekiel 18,24) {KUSS 119.1}

Svima koji su se istinski pokajali za grijeh i vjerom se pozvali na Isusovu krv kao na svoju žrtvu pomirnicu, bit će pored imena u nebeskim knjigama napisano: oprošteno. Budući da su postali dionicima Kristove pravednosti, a ustanovljeno je da im je karakter sukladan s Božjim Zakonom, njihovi će grijesi biti izbrisani a oni sami proglašeni dostojnima vječnog života. Gospodin izjavljuje preko proroka Izaije: “A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem.” (Izaija 43,25) Isus je rekao: “Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu: njegova imena neću izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima.” “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.” (Otkrivenje 3,5; Matej 10,32.33) {KUSS 119.2}

Prizor u sudnici

I najdublje zanimanje što ga ljudi pokazuju pri donošenju presuda u zemaljskim sudovima samo je blijeda slika zanimanja koje vlada u nebeskim dvorovima kada se imena upisana u knjigu života pojavljuju da budu ispitana pred Sucem svega svijeta. Božanski Zastupnik moli da svima koji su pobijedili vjerom u Njegovu krv budu oprošteni prijestupi, da budu vraćeni u svoj edenski dom i da okrunjeni kao subaštinici s Njime dobiju “prijašnju vlast”. (Mihej 4,8) Svojim nastojanjima da prevari i izvrgne kušanju našu rasu Sotona je namjeravao spriječiti božanski plan pri stvaranju čovjeka, a sada se Krist moli da se on provede kao da čovjek nije nikada pao. On za svoj narod traži ne samo oprost i opravdanje, cjelovito i sveobuhvatno, nego i udio u Njegovoj slavi i mjesto na Njegovu prijestolju. {KUSS 120.1}

Dok se Isus zauzima za one koji su predmet Njegove milosti, Sotona ih pred Bogom optužuje kao prijestupnike. Veliki je varalica kod njih pokušao izazvati sumnju, potaknuti ih da izgube povjerenje u Boga, odvojiti ih od Njegove ljubavi i navesti da pogaze Njegov Zakon. Sada upozorava na izvješće o njihovom životu, na manjkavosti u karakteru, na njihovu nesličnost s Kristom kojom su osramotili svog Otkupitelja i na sve grijehe na koje ih je naveo da ih počine, i zbog svega ovoga tvrdi da pripadaju njemu. {KUSS 120.2}

Isus ne opravdava njihove grijehe, ali upućuje na njihovo kajanje i vjeru, i zahtijevajući za njih oprost, podiže svoje ranjene ruke pred Ocem i pred svetim anđelima, govoreći: Znam ih po imenu, urezao sam ih u svoje dlanove. “Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Psalam 51,17) A tužitelju svoga naroda kaže: “Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” (Zaharija 3,2) Krist će svoje vjerne obući u svoju vlastitu pravednost da ih prikaže Ocu kao “Crkvu krasnu, bez ljage, bez ičega tomu slična”. (Efežanima 5,27) Njihova imena ostaju upisana u knjizi života i o njima je pisano: “One će me pratiti u bijelim haljinama, jer su dostojne.” (Otkrivenje 3,4) {KUSS 120.3}

Tako će se u cijelosti ispuniti novozavjetno obećanje: “Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha njihovih neću više spominjati.” (Jeremija 31,34) “U one dane i u ono vrijeme — riječ je Jahvina — tražit će grijeh Izraelov, ali ga više neće biti; tražit će opačine judejske, ali ih neće naći. Jer oprostih svima koje sačuvah.” (Jeremija 50,20) “U onaj će dan izdanak Jahvin biti na diku i na slavu, a plod zemaljski na ponos i ures spašenima u Izraelu. Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu, zvat će se sveti i bit će upisani da u Jeruzalemu žive.” (Izaija 4,2.3) {KUSS 121.1}

Djelo istražnog suda i brisanje grijeha se mora dovršiti prije drugog Gospodnjeg dolaska. Budući da se mrtvima sudi prema onome što je zapisano u knjigama, nemoguće je da grijesi ljudi budu izbrisani prije završetka suda na kome se ispituje njihov slučaj. Apostol Petar sasvim jasno tvrdi da će grijesi vjernika biti izbrisani kada “od Gospodnje prisutnosti mognu doći vremena utjehe i da on pošalje predodređenoga vam Mesiju, Isusa”. (Djela 3,20) Kad istražni sud završi svoj posao, Krist će doći i sa sobom donijeti plaću svakome prema njegovu djelu.{KUSS 121.2}

Završni događaji u sustavu slika

U zemaljskoj je službi veliki svećenik, nakon izvršenog pomirenja za Izraela, izišao i blagoslovio zajednicu. Tako će se i Krist po završetku svog’posredovanja pojaviti “bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju” (Hebrejima 9,28) da svoj narod, koji Ga je čekao, blagoslovi vječnim životom. Kao što je svećenik, uklanjajući grijehe iz Svetišta, ispovjedio ih nad glavom jarca, tako će i Krist sve priznate grijehe položiti na Sotonu, uzročnika i poticatelja grijeha. Jarac koji je ponio Izraelove grijehe odveden je “u pusti kraj”. (Levitski zakonik 16,22) Tako će i Sotona, noseći krivnju za sve grijehe na koje je naveo Božji narod da ih počini, biti tisuću godina utamničen na Zemlji koja će u to vrijeme biti pusta i nenastanjena, da bi na kraju pretrpio cjelovitu kaznu za grijeh u ognju koji će uništiti sve zle. Tako će se konačnim brisanjem grijeha i spasenjem svih koji su se voljno odrekli zla ostvariti veliki plan spasenja. {KUSS 121.3}

Suđenje prema nepogrešivim izvještajima

U vrijeme određeno za sud — po završetku 2300 dana, 1844. godine — započelo je djelo ispitivanja i brisanja grijeha. Svi koji su ikada priznali Kristovo ime moraju proći temeljitu istragu. Živi i mrtvi bit će suđeni “prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima”. (Otkrivenje 20,12) {KUSS 122.1}

Grijesi za koje se ljudi nisu pokajali i kojih se nisu odrekli neće biti oprošteni i izbrisani iz knjiga, nego će u Božji dan svjedočiti protiv grešnika. Svoja su zla djela mogli učiniti po danjem svjetlu ili noćnom mraku, ali su sada otkrivena i vidljiva pred Onim kome svi moramo položiti račun. Božji su anđeli vidjeli svaki grijeh i unijeli ga u nepogrešive izvještaje. Grijeh se može zatajiti, poreći, sakriti pred ocem, majkom, ženom, djecom i prijateljima. Možda nitko osim grešnika nimalo ne sumnja u krivnju, ali je pred nebeskim bićima sve razotkriveno. Mrak najcrnje noći, potajnost najvještije prijevare ne mogu sakriti nijednu pomisao pred saznanjem Vječnoga. Bog ima točno izvješće o svakom nepravednom prikazu i nepoštenom postupku. Njega ne možemo prevariti pobožnim izgledom. On ne griješi u ocjenjivanju karaktera. Ljude mogu prevariti oni koji su pokvareni u srcu, ali Bog prozire svako pretvaranje i čita nutarnji život. {KUSS 122.2}

Kako je to svečana pomisao! Dan za danom prelazi u vječnost, noseći breme izvještaja za nebeske knjige. Nekada izgovorene riječi, nekada učinjena djela nikada se ne mogu opozvati. Anđeli su zapisali i dobro i zlo. Ni najsilniji osvajač na Zemlji ne može opozvati izvještaj ni o jednom jedinom danu. Naši postupci, naše riječi, pa i naše najtajnije pobude — sve to ima svoju težinu pri odlučivanju o našoj sudbini, za dobro ili zlo. Premda smo ih zaboravili, oni će ipak svjedočiti da nas opravdaju ili osude. {KUSS 123.1}

Kao što fotografija nepogrešivo reproducira crte lica, tako je i karakter vjerno ocrtan u nebeskim knjigama. A kako se malo pozornosti posvećuje izvještaju koji će izići na oči nebeskih bića! Kad bi se mogao otkloniti zastor koji dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga, i kad bi ljudi mogli vidjeti anđela kako zapisuje svaku riječ i postupak s kojima se moraju ponovno sresti na sudu, kolike bi dnevno izgovorene riječi ostale neizgovorene, kolika bi djela ostala nepočinjena! {KUSS 123.2}

Na sudu će se pomno ispitati poraba svakog talenta. Kako smo koristili sredstva koja nam je Nebo posudilo? Hoće li Gospodin kad dođe uzeti svoje s dobitkom? Jesmo li usavršili snage koje nam je Bog povjerio u ruci, mozgu i srcu na slavu Bogu i na blagoslov svijetu? Kako smo upotrebljavali svoje vrijeme, svoje pero, svoj glas, novac i utjecaj? Što smo učinili za Krista u osobi siromašnih, jadnih, siročeta ili udovice? Bog nas je postavio čuvarima svoje svete Riječi. Što smo učinili s dobivenim svjetlom i istinom da ljude učinimo mudrima za spasenje? Samo priznanje vjere u Krista nema vrijednosti; jedino se računa ljubav pokazana u djelima. U očima Neba jedino ljubav daje vrijednost svakom djelu. Što god je učinjeno iz ljubavi, ma kako se neznatno činilo u očima ljudi, Bog će priznati i nagraditi. {KUSS 123.3}

U nebeskim knjigama otkrivena je skrivena sebičnost ljudi. Tu je izvještaj o neispunjenim dužnostima prema bližnjima, o zanemarivanju Spasiteljevih zahtjeva. U njima će vidjeti koliko su puta dali Sotoni svoje vrijeme, misli i snage koje su pripadale Kristu. Žalostan je izvještaj što ga anđeli nose u Nebo. Razumna stvorenja, tobožnji Kristovi sljedbenici, zaokupljeni su stjecanjem zemaljskog blaga ili uživanjem u tjelesnim zadovoljstvima. Novac, vrijeme i snaga žrtvuju se zbog razmetanja i ugađanja sebi, a malo je trenutaka posvećenih molitvi, istraživanju Svetoga pisma, skrušenosti duše i ispovijedanju grijeha. {KUSS 124.1}

Sotona izmišlja bezbroj načina da zaokupi naš um, kako ne bi mogao biti upravo zaokupljen onim zanimanjem koje bismo trebali najbolje poznavati. Stari obmanjivač mrzi velike istine koje ističu žrtvu pomirnicu i svemoćnog Posrednika. On zna da što se njega tiče sve ovisi o tome da odvrati misli od Isusa i Njegove istine. {KUSS 124.2}

Usavršavanje u strahu Božjem

Oni koji budu dionici u prednostima Spasiteljeva posredovanja ne smiju dopustiti da ih išta odvrati od njihove dužnosti da privedu k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu. Namjesto da dragocjene sate utroše na uživanje, razmetanje ili na stjecanje dobitka, trebaju se posvetiti ozbiljnom proučavanju Riječi istine uz molitvu. Božji narod treba jasno razumjeti predmet Svetišta i istražnog suda. Svima je osobno potrebno poznavanje položaja i djela našeg velikog svećenika. U protivnom će im biti nemoguće iskazati vjeru prijeko potrebnu za ovo vrijeme ili zauzeti mjesto što ga je Bog za njih predvidio. Svaki pojedinac ima dušu koju može spasiti ili izgubiti. Slučaj svakoga dolazi na Božji sud. Svatko mora izići pred oči velikog Suca. Koliko je onda važno da svatko češće razmišlja o svečanom prizoru kad sud sjedne i knjige se otvore, kad će, s Danielom, svatko ustati da primi svoju baštinu na kraju dan. {KUSS 124.3}

Svi koji su po ovim pitanjima primili svjetlo valja da svjedoče o velikim istinama koje im je Bog povjerio. Svetište na Nebu je samo središte Kristovog djela za ljude. Ono se tiče svake duše koja živi na Zemlji. Ona nam otvara pogled na plan otkupljenja, vodeći nas do samog završetka vremena i otkrivajući slavan kraj sukoba između pravde i grijeha. Od najveće je važnosti da svi temeljito istraže ovaj predmet i budu spremni odgovoriti svakome tko ih zapita za njihovu nadu. {KUSS 125.1}

Kristovo posredovanje za čovjeka u gornjem Svetištu isto je tako bitno u planu spasenja kao što je to bila i Njegova smrt na križu. Svojom smrću Krist je započeo djelo zbog kojeg je nakon svog uskrsnuća uzašao da bi ga dovršio na Nebu. Mi moramo vjerom ući iza zastora “kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus”. (Hebrejima 6,20) Tamo se zrcali svjetlost s križa na Golgoti. Tamo možemo dobiti jasniji uvid u tajne otkupljenja. Nebo je uz bezgraničnu cijenu postiglo spasenje čovjeka; prinesena žrtva zadovoljava najšire zahtjeve Božjeg pogaženog Zakona. Isus je otvorio put k Očevu prijestolju i Njegovim posredovanjem svi koji vjerom dolaze pred Boga mogu iznijeti ondje svoju iskrenu želju. {KUSS 125.2}

“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se milost nalazi.” (Izreke 28,13) Kad bi oni koji kriju i opravdavaju svoje pogreške mogli vidjeti kako im se Sotona raduje, kako se Kristu i svetim anđelima ruga zbog njihova puta, požurili bi s priznavanjem i odricanjem od svojih grijeha. Zbog nedostataka u njihovom karakteru Sotona nastoji zavladati umom, i zna da će uspjeti ako ih budu dalje njegovali. Stoga stalno pokušava svojim kobnim lažima prevariti Kristove sljedbenike, tvrdeći kako ne mogu pobijediti. Ali Isus svojim ranjenim rukama, svojim slomljenim tijelom, moli za njih i objavljuje svima koji Ga budu slijedili: “Dosta ti je moja milost.” (2. Korinćanima 12,9) “Uzmite jaram moj na se i učite od mene; jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Matej 11,29.30) Nitko dakle ne treba misliti da su njegove manjkavosti neizlječive. Bog će mu dati vjeru i milost da ih nadvlada. {KUSS 125.3}

Sada u danu pomirenja

Mi sad živimo u vrijeme velikog dana pomirenja. Dok je veliki svećenik u zemaljskoj službi vršio pomirenje za Izraelce, od svih se zahtijevalo da poste, kaju se zbog grijeha i ponize pred Gospodinom, jer bi u protivnom bili uklonjeni iz naroda. Na isti način svi koji bi htjeli da im imena ostanu u knjizi života trebaju sada, u ovih nekoliko preostalih dana svoje probe, postiti pred Bogom, žalosni zbog grijeha i iskreno se kajući. Oni moraju duboko. temeljito ispitati srce. Moraju se osloboditi neozbiljnog i lakoumnog duha kome su se mnogi nazovi-kršćani prepustili. Sve koji žele pokoriti zle naklonosti koje njima nastoje zagospodariti očekuje ozbiljna borba. Priprema je osobna stvar. Mi se ne spašavamo u skupinama. Čistoća i pobožnost jednoga neće nadoknaditi nedostatke ovih osobina kod drugoga. Premda svi narodi moraju izići na sud pred Boga, On će ipak ispitati slučaj svakog pojedinca tako pomno i temeljito kao da nema nijednog drugog bića na Zemlji. Svatko mora biti ispitan i nađen bez ljage i bez bore, bez ičega tomu slična. {KUSS 126.1}

Sa završenim djelom pomirenja usko su povezani svečani prizori. Činjenice u vezi s njima su od presudnog značaja. U gornjem se Svetištu sud približava kraju. To djelo traje godinama. Ubrzo će se — nitko ne zna kako brzo — prijeći na slučajeve živih. Naš se život treba pojaviti pred veličanstvenom Božjom prisutnosti. U ovo vrijeme, više no ikada, svaka duša treba prihvatiti Spasiteljevo upozorenje: “Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme.” (Marko 13,33) “Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi.” (Otkrivenje 3,3) {KUSS 126.2}

Kad istražni sud bude završen, sudbina svih bit će odlučena za život ili za smrt. Vrijeme milosti završava kratko vrijeme prije Gospodnjeg dolaska na nebeskim oblacima. Gledajući unaprijed ovo vrijeme Krist u Otkrivenju objavljuje: “Neka nepravednik i dalje bude nepravedan: neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje! Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu.” (Otkrivenje 22,11.12) {KUSS 127.1}

Pravednici i grešnici će i dalje živjeti na Zemlji u svom smrtnom tijelu — ljudi će saditi i graditi, jesti i piti, nesvjesni da je gore u Svetištu izrečena posljednja, neopoziva presuda. Prije potopa, nakon što je Noa ušao u korablju, Bog je za njim zatvorio vrata i time bezbožne spriječio da uđu. Ali su još sedam dana ljudi, ne znajući daje njihova sudbina zapečaćena, nastavili svoj bezbrižni i lakoumni život, rugajući se upozorenjima o neizbježnom sudu. “Tako će biti”, kaže Spasitelj, “i za dolazak Sina Čovječjega.” (Matej 24,39) Tiho, neprimjetno kao lupež u ponoći, doći će sudbonosni čas koji će odlučiti o sudbini svakoga čovjeka, neopozivo povlačenje ponude milosti grešnim ljudima. {KUSS 127.2}

“Dakle: bdijte… da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate.” (Marko 13,35.36) Opasno je stanje onih koji se, umorni od bdjenja okreću privlačnostima svijeta. Dok je poslovan čovjek zaokupljen trkom za dobitkom, dok ljubitelj požude ide za uživanjima, dok se kći mode kiti — Sudac svega svijeta izreći će presudu: “Bio si vagnut na tezulji i nađen da si prelagan.” (Daniel 5,27) — (Velika borba, str. 411—421) {KUSS 127.3}

ZA PROUČAVANJE

1. Što se događa pri Kristovom “dolasku” opisanom u Danielu 7,13.14? (113)
2. Koji se slučajevi ispituju na istražnom sudu? (114)
3. Samo su neka imena zapisana u Knjizi života. Koja? (114)
4. Što sadrži Knjiga za spomen? (115)
5. Koji se drugi “izvještaj” pomnjivo vodi? (115)
6. Koje će se dvije stvari događati za vrijeme istražnog suda ako ima grijeha koji se nalaze u knjigama izvještaja? (116,117)
7. U koje se vrijeme oprošteni grijesi brišu: kad budu oprošteni ili na konačnom sudu? Zašto? (118,119)
8. Koju će krivnju nositi Sotona? Kako je ovo ilustrirano u starozavjetnoj službi u Svetištu? (119)
9. Osim djela, koje se druge stvari razmatraju na sudu?

(120,121)

10. Kako se sve ono što mi činimo vrednuje? (120)
11. Dva Kristova postupka imaju podjednaku vrijednost u planu spasenja. Koji su to postupci? (122)
12. Kako se Sotona “ruga” Kristu i svetim anđelima na sudu? Što je po njegovim riječima ljudima nemoguće učiniti? Što je odgovor na ovakvu tvrdnju? (122)
13. Kako trebamo iskoristiti dane kušnje koji su pred nama? (123,124)

Ellen G. White

Krist u svojem svetištu

 

Christ in His Sanctuary
by Ellen G. White

Glavni urednik
Nenad Brkić

Urednik izdanja
mr. Drago Obradović

Prijevod

Darko Pirija, Hinko Pleško,
Smaragda Stefanović, Milan Šušljić

Lektura i korektura
Marijan Malašić, prof.

Prijelom

GENESIS, Zagreb

Tisak

TIPOMAT

Zagreb, 2003.

Ellen G. White
KRIST U SVOJEM SVETIŠTU
ISBN 953-183-112-2

SADRŽAJ

Uvod: Istina o Svetištu…………………………………………………………………………… 7

Krist u žrtvenom sustavu……………………………………………………………………. 23

Nebesko Svetište u minijaturi……………………………………………………………. 27

Evanđelje u simbolu i stvarnosti……………………………………………………… 43

Vijest o sudu uskomešala ljude ……………………………………………………… 49

Daniel 8,14 i koraci Božjeg tajanstvenog vodstva……………………… 69

Svršetak 2300 dana……………………………………………………………………………… 79

Veličanstveni hram na Nebu………………………………………………………………. 87

Naš Veliki svećenik u Svetinji nad svetinjama…………………………….. 101

Kristova završna služba u nebeskom Svetištu …………………………… 113