Kako da se spasimo – Bog odgovara

“…Što ml treba činiti da se spasim?”

“Vjeruj u Gospodina Isusa… pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom” (Djela 16:30,31)

“Učitelju, što dobro moram činiti da postignem život vječni?”

“Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!”

(Matej 19:16,17)

BLAGO EVANĐELJA
ZAGREB
1996

Lektor:

Blanka Pašagić

Prijelom teksta: Goran Vidas

Odgovorni urednik: Vjekoslav Vončina

Nakladnik:

Blago evanđelja Zagreb

Nacionalna i sveučilišna knjižnica CIP Katalogizacija u publikaciji

UDK 231.13 234

KAKO da se spasimo – Bog odgovara/ Odgovorni urednik Vjekoslav Vončina.- Zagreb: Blago evanđelja, 1996.- 102 str. : ilustr. : 17 cm

ISBN 953 96164 2 5

Uvod

Bog je izvor mudrosti i spoznaje. Prvi korak ka Bogu poduzima se vjerom. Što se više približavamo Bogu, to više ćemo napredovati u pravoj spoznaji i shvaćanju nebeskih stvari.

Bogu pripadamo i po stvaranju i po otkupljenju Njegova Sina Isusa Krista. Živimo i krećemo se samo zahvaljujući Njegovom milosrđu. No u svojoj grješnoj prirodi ne možemo Ga vidjeti i ostati živi. “Bog je Duh, i koji Mu se mole, duhom i istinom treba da se mole.” (Ivan 4:24)

Isus Krist, Božji Sin, došao je s neba da grješnome čovjeku otkrije slavu svoga Oca. Kroz Isusa stječemo spoznaju o Bogu čija je ljubav prema palome svijetu dosegla svoj vrhunac u žrtvovanju ljubljenog Sina. Bog nas je ljubio prije nego što smo Mu se obratili; najmanje što možemo učiniti jest da tu ljubav uzvratimo prenoseći je na druge.

Ova knjižica jasno pokazuje put kojim trebaju ići svi koji žele naći Krista. Mnogi se ljudi pitaju kako otpočeti kršćanski život i kako se odazvati pozivu evanđeoske vijesti. Ovdje se nalazi odgovor lako shvatljiv i odraslima i djeci.

Usrdan čitatelj, prihvati li istinu, dobit će bogate blagoslove.

Izdavači

Kazalo

Dar života………………………………………………………………………………. 1

Porijeklo zla……………………………………………………………………….. 13

Čovjekov pad…………………………………………………………………….. 21

Božji plan za spasenje čovjeka…………………………………. 33

Božja ljubav………………………………………………………………………… 41

Giješnikov povratak……………………………………………………..   47

Vijest koja spašava…………………………………………………………. 59

Kršćanski život…………………………………………………………………… 70

Združeni u vjeri………………………………………………………………… 77

Pouzdanje u Boga………………………………………………………….. 85

I

Dar života

Život je dragocjeni dar kojeg nam je poklonio Stvoritelj. Malo ljudi zna cijeniti njegovu vrijednost i trude se da shvate kakav cilj Bog ima za njih. Milijuni ljudskih bića prođu stazom zemaljskoga života čak i ne upoznavši Onoga koji im je darovao život. Prema prvobitnom Božjem planu predviđeno je da čovjek živi na višem stupnju od nerazumnih životinja, i stoga u svakome od nas postoji svijest o Bogu i spontana želja da Mu služimo_v Čak i u neznabožačkim zemljama vidimo kako ljudi, nastojeći koliko-toliko zadovoljiti tu čežnju svoje duše, obožavaju razne beživotne idole, kumire ili životinje. Ta želja nerazdvojno je povezana s darom razuma, ali je kod većine ljudi izopačena.

Što je idolopoklonstvo?

Shvativši koliko je besmisleno obožavati razne nežive idole ili izmišljene bogove kojima su se ljudi nekada klanjali, mnogi danas otvoreno poriču postojanje bilo kakvog božanstva, ili pak kažu da nemaju vremena za vjeru. No i pored tog prezira prema vjeri, ostaje činjenica da i oni vjeruju u nešto, priznali oni to ili ne. Idol je sve ono što u životu nekoga čovjeka zauzima prvo i najvažnije mjesto. Mnogi služe sami sebi, drugim riječima svojim željama. Sebičnost je karakteristika vremena u kojemu živimo. U Svetom pismu piše da je ljubav prema novcu ili bogatstvu služenje Mamoni – božanstvu bogatstva i novca. Nije grijeh biti bogat, ali ako skupljamo novac zato što ga volimo, ili ako se bogatstvo upotrebljava samo za zadovoljavanje vlastitih želja, ono postaje čovjekov idol. Čak i svaka loša navika kojoj se predajemo može se pretvoriti u idola kojemu robujemo, jer je u našem srcu zauzela mjesto koje pripada Bogu.

Sve, dakle, što obožavamo više od Boga – čovjeka, ženu ili dijete, zadovoljstvo ili razonodu – sve to postaje naš idol i pretvara nas u idolopoklonike.

Svatko treba imati na umu da postoje samo dvije vrste poklonika: oni koji služe pravome Bogu, Stvoritelju neba i zemlje i Darovatelju života, te oni koji služe sotoni, začetniku idolopoklonstva. Jer, “nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.”*

Mjesto za tebe

Onaj tko iskreno čezne za istinom mogao bi postaviti pitanje: “Je li doista istina da Bog u svome planu ima jedno mjesto za mene? Ako jest tako, kako mogu znati koje je moje mjesto, da bih mogao vjerno ispuniti svoju dužnost?”

Bog doista ima za svakoga jedno mjesto, ali koje će to biti mjesto, to trebamo prepustiti Bogu. Naša je dužnost da budemo spremni kad nas On pozove u svoju službu. “Ali čvrsto stoji temelj koji je Bog postavio, on nosi ovaj pečat: “Gospodin poznaje svoje” i: “Neka se odijeli od zloće svaki koji zaziva ime Gospodnje!.” A u velikoj kući ima ne samo zlatnih i srebrnih posuda nego i drvenih i zemljanih. Jedne su za plemenitu, a druge za neplemenitu upotrebu. Ako se, dakle, tko očisti od tih govora, bit će posuda za plemenitu upotrebu, posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo.”* *Matej 6:24

Posude Božjega doma, koje se ovdje spominju, predstavljaju dvije vrste ljudi na ovome svijetu. Jedni Mu služe na čast, a drugi na sramotu. Poslušnošću istini čistimo se i oplemenjujemo, pripremajući se tako za Njegovu službu.

Nužna priprema

U Bibliji je vrlo jasno izložen cilj i smisao našega života. Ta dragocjena knjiga tako je jednostavna da i dijete može u njoj naći pravi put, a ipak je tako neiscrpna u svojim nedokučivim riznicama istine da će i najmudriji filozof u njoj nalaziti uvijek nove i nove spoznaje.

Bog je u svom planu odredio da čovjek svoju najveću sreću može dosegnuti održavajući vezu sa svojim Stvoriteljem. No sotona, vjekovni Božji neprijatelj, izopačio je čovjekovu prirodu i zaslijepio njegove oči, u nadi da će mu Božja slava ostati zauvijek skrivena.

*2.Timoteju 2:19-21

Plan spasenja stvorenje tako da svojim odredbama obuhvati svako ljudsko biće i da svakome pruži priliku da nađe svoju sreću i svoje mjesto u Gospodnjoj službi. Zemaljski život samo je trka koja završava pobjedom ili porazom. Međutim, svima je osigurana pobjeda ukoliko se kroz dragocjenu krv Isusa Krista pomire s Bogom. Samo nam Bog može dati snagu da pobijedimo u toj trci. “Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu! Tako trčite da je odnesete!”*

Ovaj život vrlo je kratak i predstavlja samo školu u kojoj se pripremamo za vječni život koji će otpočeti Kristovim drugim dolaskom na oblacima.

Odlaganje spasenja

Mnogi ljudi nemaju u životu nikakav viši cilj osim da žive radi stjecanja zemaljskih dobara i zadovoljavanja svojih želja. Potpuno su obuzeti brigama života, stječući bogatstvo, počasti, imanja i druga materijalna dobra prolazne vrijednosti. Isus je jednom prilikom ispričao priču o bogatašu koji je po svjetovnim mjerilima postigao uspjeh.

* 1 .Korinćanima 9:24

“Nato im iznese usporedbu: “Bijaše neki bogataš čije polje obilno urodi. I poče razmišljati u sebi: Što da učinim? Nemam više u što skupiti ljetine. Ovako ću – reče – učiniti: Razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra. Tada ću reći svojoj duši: “Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!” “Luđače – reče mu Bog – još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?” Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabira bogatstvo koje pred Bogom vrijedi.”*

*Luka 12:16-21

Ova priča govori o jednoj vrsti ljudi koji su uspjeli steći bogatstvo i zemaljska dobra. No umjesto da budu zadovoljni onim što imaju, oni neprestano teže da steknu još više. Mnogi se obmanjuju da će, kad si osiguraju zemaljsko blagostanje, imati dovoljno vremena da se posvete Bogu, no taj se plan rijetko ostvari. Iznenada, bez prethodne najave, začuje se ozbiljan glas: “Još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?” Sve blago koje su skupili pada u ruke onih koji možda također nemaju vremena misliti na spasenje i vjeru. I tako, ne samo da su zakinuli Boga za svoj život posvećen Njemu, već se ni na samrti nisu pobrinuli za Njegovo djelo. Uzalud su proveli život, ne shvaćajući njegov pravi smisao. Što je još žalosnije, ništa nisu poduzeli da osiguraju vječni život.

Da su novac koji im je povjeren dali za propovijedanje evanđelja o kraljevstvu Božjem, da su njime ublažili nevolje siromašnih, osigurali bi si time blago na nebu. Njihovo bi se bogatstvo moglo upotrijebiti za osnivanje malih zdravstvenih ustanova namijenjenih bolesnima i napaćenima. No činjenica je da je smrt, koja ni na koga ne čeka, mnogima zauvijek zatvorila vrata takvih mogućnosti.

Veliki broj ljudi jedva podmiruje svoje životne potrebe. Oni pak, kad evanđeoska vijest dopre do njih, odlažu Božji poziv za neko buduće vrijeme kad budu bolje stajali, smatrajući da će onda lakše moći slijediti Krista. U jednoj drugoj priči Isus opisuje karakteristične izgovore onih koji prelaze preko evanđeoskog poziva kao preko nečega manje važnog.

“Molim te, smatraj me ispričanim!”

“Isus mu reče: “Neki čovjek pripremi veliku večeru na koju pozva mnoge. Kad bijaše vrijeme večeri, posla slugu svoga da rekne uzvanicima: “Dođite, već je sve gotovo!” Svi se, kao po dogovoru, počeše ispričavati. Prvi mu reče: “Kupio sam njivu, moram otići daje vidim. Molim te, smatraj me ispričanim!” Drugi mu reče: “Kupio sam pet jarmova volova, idem da ih okušam. Molim te, smatraj me ispričanim!” Treći reče: “Oženio sam se, zato ne mogu doći!”

Nijedan od navedenih izgovora nije bio osnovan na nekoj stvarnoj potrebi. Čovjek koji je rekao da mora otići pogledati njivu, već ju je bio kupio. Njegova žurba da je pogleda može se pripisati samo činjenici daje sve njegovo zanimanje bilo usmjereno samo na stjecanje imovine. I volovi su već bili kupljeni. Ni treći izgovor nije imao nikakvog opravdanog temelja. To što se čovjek oženio nije ga trebalo spriječiti da prisustvuje gozbi, jer je mogao povesti i svoju ženu koja bi tamo također bila dobrodošla. No on je imao vlastite planove koji su mu bili mnogo važniji nego da dođe na gozbu. Naučio je tražiti veće zadovoljstvo u društvu drugih nego u društvu čovjeka koji gaje pozvao na gozbu. Nije ga čak niti zamolio da mu oprosti; u njegovu odbijanju poziva nema niti osnovne pristojnosti. Izgovor: “Ne mogu doći” samo je prikrivanje istine da mu nije stalo ili da jednostavno ne želi doći.

Svi ovi izgovori pokazuju da su misli uzvanika bile obuzete drugim stvarima. Poziv na gozbu smatrali su manje važnim, a gospodar je bio uvrijeđen njihovom ravnodušnošću.

Da bi se mogao primiti poziv na evanđeosku gozbu, svi svjetovni interesi moraju se podrediti samo jednom cilju: prihvaćanju Krista i Njegove pravednosti. Bog je sve dao za ljude i stoga traži od njih ono što Mu pripada. Službu Bogu treba staviti iznad svih zemaljskih i sebičnih potreba. Bog ne može prihvatiti nijedno podijeljeno srce. Srce kojim vladaju zemaljske sklonosti ne može se predati Bogu.”*

Sotonin je plan da obmane i zavede one koji bi mogli biti veliki blagoslov za Božje djelo. On ih neprekidno navodi da misle samo na sebe, izopačujući na taj način njihov razum i rasuđivanje. Vrijeme, talenti, zdravlje, materijalna dobra i energija koriste se na zadovoljvanje vlastitih prohtjeva, čime se zloupotrebljava Božja dobrota, a Njegova se ljubav omalovažava. Jednoga dana morat ćemo položiti račun za sve blagoslove i prednosti koje su nam povjerene.

Radost u Kristovoj službi

Još uvijek ima ljudi koji su “gladni i žedni pravde”. Upoznali su Isusa i veliku žrtvu podnesenu radi otkupljenja paloga ljudskoga roda. I dok gledaju na Njega, sve stvari ovoga svijeta čine im se bezvrijednima. Čeznu samo za Njegovim oproštajem i mirom. Smatraju da nikakva žrtva, kojom bi mogli zadobiti Kristovu ljubav, nije prevelika, a najmanje što mogu učiniti jest da sve što imaju posvete Njegovoj službi.

*Kristove priče, str. 207-208.

Rasprostranjeno je mišljenje da biti kršćanin znači biti neraspoložena lica i živjeti sumornim životom. Upravo takav dojam želi stvoriti sotona da bi krivo prikazao Božji karakter. No to ne znači biti kršćanin. Služba Kristu radost je kakvu svijet nikada neće upoznati. Ta božanska radost preobražava čitavo biće i čini da kršćanin, usprkos progonu i poniženju, ipak može biti sretan u Gospodu. Iskustvo prvih Kristovih učenika bit će iskustvo svih onih koji su istinski obraćeni: “A oni ostaviše Veliko vijeće vrlo veseli što im je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje u ime Isusovo.”*

* Djela 5:41 Izaija 48:18

II

Porijeklo zla

Porijeklo zla za mnoge predstavlja veliku tajnu. Svaka odrasla osoba svjesna je postojanja neke zle sile, suprotne svemu što je dobro i ispravno. Svuda vidimo bolest, patnju, žalost i smrt. U svakom listu koji pada i u svakome cvijetu koji vene opažamo znakove prokletstva koje počiva na zemlji. Ljudi pretpostavljaju da je to prirodan tok stvari, ali Božja riječ otkriva da nije tako. Bog nije stvorio zlo. Zlo potječe od Lucifera, kerubina zaklanjača čije se srce uzoholilo. Pobunio se protiv Božje vladavine i od Svjetlonoše postao sotona, protivnik i neprijatelj.

Sotonin pad

Među današnjim takozvanim kršćanima postoje mnogi koji malo znaju o padu sotone, a neki od njih, koji čak tvrde da Bibliju smatraju jedinim pravilom vjere, poriču postojanje đavla. Sotoni se sviđa takva filozofija jer zna da može lakše obmanuti ljude kad nisu svjesni njegove prisutnosti i sile. On se ničega toliko ne boji kao mogućnosti da njegov plan bude otkriven, te da se kršćani mogu čuvati od njegova lukavstva. No Biblija nam pruža mogućnost da izbjegnemo sotonine varke.

Kršćanin se ne može opravdavati da ne zna za porijeklo zla i sotonin pad. Nadahnuti pisci Staroga i Novoga zavjeta jasno opisuju sotonin pad i navode uzrok koji je doveo do toga. Prorok Izaija govori o tom tragičnom događaju: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!”*

* Izaija 14:12-15

Prorok Ezekiel, uzevši za sotonu simbolično ime “tirski kralj”, opisuje uzvišeni položaj koji je nekada zauzimao Lucifer u nebeskim dvorovima, te njegov kasniji pad. “Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad tirskim kraljem. Reci mu: Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svog rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina. Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih i predah te zemaljskim kraljevima da te prezirno gledaju.”*

“Sotona je nekada bio poštovan anđeo na nebu i najbliži do Krista. Izraz njegova lica bio je blag kao i u drugih anđela i odražavao je sreću. Visoko čelo odavalo je inteligenciju. Lik mu je bio savršen, a držanje plemenito i veličanstveno. No kad je Bog rekao svome Sinu: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična”, sotona je postao ljubomoran na Isusa. Želio je da se i njega pita za savjet o stvaranju čovjeka.

*Ezekiel 28:12,14,15,17.

Kad se to nije dogodilo, ispunio se gnjevom, mržnjom i ljubomorom. Želio je da on uživa na nebu najveće počasti i da bude odmah do Boga.”*

“Cijelo se nebo radovalo što odsjajuje Stvoriteljevom slavom i veliča Njegovu pravdu. I dok je Bog bio tako poštovan, svuda je vladao mir i radost. Tu nebesku harmoniju premetio je jedan neskladan ton. Sotonino veličanje samoga sebe i služenje sebi, što je posve suprotno Stvoriteljevu planu, pobudilo je mračne predosjećaje anđela kojima je proslavljanje Boga bila najuzvišenija dužnost. Nebeski savjet raspravljao je s Luciferom. Božji Sin ukazivao mu je na Stvoritelj evu dobrotu i pravednost, te na svetost i nepromje- nljivost Božjega zakona. Red na nebu uspostavio je i utvrdio sam Bog, a Lucifer je, odstupajući od njega, prezreo Stvoritelja i sam sebe survao u propast. Opomena koja mu je upućena iz neizmjerne dobrote i ljubavi samo je u njemu pojačala otpor. Lucifer je dopustio da njime ovlada zavist prema Kristu i postajao je sve uporniji.”**

*Rani spisi, str. 145.

**Velika borba, str. 385.

Ovaj opis pokazuje da je pravi uzrok sotonina pada bila oholost, a zatim i pakost, jer je smatrao da je zapostavljen budući da se njega nije pitalo za savjet kad je stvaran čovjek. Iz ovoga se jasno vidi da je sotona pao prije nego što je stvoren čovjek.

Protjerivanje s neba

Posljednji biblijski prorok detaljno opisuje protjerivanje sotone s neba: “Uto se zametnu rat na nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bješe zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: “Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast Njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svojega svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato se veselite, nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!”*

To moćno anđeosko biće poremetilo je mir i sklad svemira.

“Čak i kad je odlučeno da sotona više ne može ostati na nebu, neizmjerna Božja milost nije uništila sotonu. Budući da Bogu može biti ugodna samo služba iz ljubavi, vjernost Njegovih stvorenja mora se osnivati na uvjerenju u Njegovu pravednost i dobrotu. Stanovnici neba i drugih svjetova ne bi mogli razumjeti Božju pravdu i milosrđe daje sotona bio odmah uništen, jer nisu još mogli shvatiti pravu narav i posljedice grijeha. Daje sotona bio odmah uništen, oni bi služili Bogu više iz straha nego iz ljubavi. Utjecaj varalice ne bi bio sasvim uništen, niti bi duh pobune bio sasvim iskorijenjen. Moralo se dopustiti da zlo sazrije. Za dobrobit cijeloga svemira kroz sva vremena bilo je potrebno da sotona potpuno razvije svoja načela, da bi sva stvorenja mogla u pravoj svjetlosti sagledati njegove optužbe protiv božanske vladavine, kako Božja pravda, milost i nepromjenljivost Njegova zakona nikada više ne bi bili dovedeni u sumnju.

Otkrivenje 12:7-12

Sotonina pobuna imala je biti poukom cijelom svemiru kroz sva buduća vremena, i vječno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovim strašnim posljedicama. Sotonina načela i njihov utjecaj na ljude i anđele trebala su pokazati kakvi su plodovi uklanjanja božanskog autoriteta, te posvjedočiti daje blagostanje svih bića koje je Bog stvorio povezano s postojanjem božanske vladavine i Njegova zakona. Povijest ove strašne pobune trebala je biti stalna zaštita svetim bićima, koja će ih sačuvati od pogrešnog shvaćanja o tome što je prijestup i time ih zaštititi od grijeha i njegove kazne.”*

*Velika borba, str. 388

Rat na nebu o kojemu se govori nije bio, kako to mnogi pretpostavljaju, rat u uobičajenom smislu te riječi, s krvoprolićem i pokoljem. Nigdje se u Bibliji ne spominje daje bilo mrtvih ili ranjenih. Rat se sastojao u tome da se sotona i pali anđeli protjeraju s neba, te da se njihovo djelovanje ograniči na ovaj planet. Apostol to objašnjava ovim riječima: “… Bog nije poštedio anđela koji su sagriješili, već ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud.”*

Sud koji se ovdje spominje jest sud spašenih pravednika nad bezbožnicima, koji će trajati tisuću godina. Apostol Pavao otkriva da će spašeni suditi čak i palim anđelima. “Ne znate li da ćemo anđelima suditi, a kamoli stvarima ovoga svijeta.”**

Bog dopušta da ti pali anđeli žive i djeluju na ovoj zemlji kako bi cijeli svemir mogao vidjeti njihov pravi karakter. Nakon toga bit će zauvijek uništeni.

*2.Petrova 2:4

**2.Korinćanima 6:3

24

III

Čovjekov pad

Na prvim stranicama Svetoga pisma jasno je zapisano da je prvi ljudski par – Adanici i Evu – stvorio Bog.

“I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!” Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”*

l.Mojsijeva 1:26-28

Nadahnutu povijest stvaranja svijeta prvi put zapisao je Moj sije. Prije njega sveta se povijest usmeno prenosila s oca na sina. Biblija je jedina knjiga koja sadrži istinit prikaz postanka zemlje. U sedam kratkih poglavlja obuhvaćen je period od skoro 1600 godina – od stvaranja do potopa. Već i sama jednostavnost opisa nadilazi sposobnosti mnogih koji sebe smatraju mudrima i nastoje pronaći neku složeniju teoriju. Otkako je izumljen tisak napisano je bezbroj knjiga i upotrebljena su sva moguće sredstva da se ospori nauka Biblije i da se nastanak čovjeka pokuša objasniti raznim evolucijskim procesima. Stvorene su mnoge teorije, ali je svaka od njih ubrzo zamijenjena nekom novom jer su kasnija otkrića pokazala da su netočne. Usred te poplave proturječnosti, Biblija još uvijek stoji čvrsta kao stijena.

Sveta povijest kaže nam da su naši praroditelji stvoreni savršenima, na Božju sliku. Neposredno su se družili s Bogom i od Njega osobno dobivali upute za svaku granu svoje djelatnosti. Novorođenče, koje je staro svega nekoliko dana, ipak instinktivno prepoznaje svoju majku. Kako li su tek Adam i Eva, kao savršena bića, poznavali svojega Stvoritelja! Stotinama godina nakon protjerivanja iz raja oni su svjedočili o osobi Boga koga su poznavali kao svoga Oca. Naredne generacije sačuvale su tu spoznaju i upute kao sveti zalog.

Provjera odanosti

Zlo je postojalo i prije nego što je Bog stvorio ovu zemlju. Ono ne potječe sa zemlje, već je zemlja postala poprištem na kojemu se borba između dobra i zla vodi već skoro šest tisuća godina.

Prvi nagovještaj opasnosti u kojoj bi se mogao naći čovjek zbog toga zla, dan je u knjizi Postanka: “Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”*

Čovjek je opomenut da postoji mogućnost da zbog svoje pogreške izgubi raj. Jasno mu je rečeno da njegov život i sreća ovise o poslušnosti Božjoj zapovijedi. Crta razgraničenja bila je tako jasno povučena da za prekršaj nije postojalo nikakvo opravdanje.

1 .Mojsijeva 2:15-17

Obmanuti sotoninim lukavstvom

Iz trećega poglavlja Prve Mojsijeve knjige jasno se vidi da su Adam i Eva znali da zlo postoji. Neprijatelj je već bio na ovoj zemlji. Sotonino kusanje smišljeno je vrlo lukavo: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”*

Zbog neposlušnosti Božjoj zapovijedi grijeh je ušao u život ljudskoga roda. Tu nesreću nije skrivila obična zmija, jer ona je bila samo posrednik kojim se sotona poslužio da bi proveo svoj obmanjivački naum. Da je otvoreno istupio sa svojim kušanjem, Eva bi svakako odbila stupiti u razgovor s njim dok je Adam bio odsutan. No sotona se poslužio zmijom i tako iznenadio Evu. On uvijek koristi takve metode. Krije se od očiju ljudi i radi preko ljudskih bića, kao što se na samom početku poslužio zmijom.

1. Moj sijeva 3:1-19

Prvo pitanje koje je postavio Evi imalo je cilj daje uvuče u razgovor. Nije je otvoreno pitao koje je drvo zabranjeno, već je izazivački pitao: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Iznenađena što zmija govori i što joj postavlja takvo pitanje, Eva je naivno ispričala kako imaju veliku slobodu, ali ima i jedno drvo usred vrta koje ne smiju dirati jer bi smjesta umrli.

Sljedeći sotonin potez bio je da pokoleba Evino povjerenje u Božje riječi, izazivajući sumnju u njihovu istinitost. Bog je rekao: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” Sotona je to direktno pobio riječima: “Ne, nećete umrijeti!” Obećao je Evi da će postati uzvišenija bića i da će steći veću spoznaju postupe li protivno Božjoj zapovijedi. Potaknuta željom da stekne tu zabranjenu spoznaju, Eva, koja se udaljila od svoga muža, prihvati ponuđeni plod. I doista! Osjećala se sasvim drugačije, ne shvaćajući isprva da je zapravo izgubila svoje savršenstvo. Odvojila se od svoga muža, pa potom i od Boga, i pridružila se sotoni, postavši posrednik u sotoninim rukama koji će nastaviti njegove kušnje. Nadahnuta njegovom snagom, ponudila je zabranjeni plod Adamu. Adam, iako je znao da je njegova žena sagriješila, odlučio je dijeliti njenu krivnju i sudbinu i zagrizao je zabranjeni plod. Taj prijestup doveo je do odvajanja od Boga. Istoga dana bio im je zabranjen pristup drvetu života i postali su smrtnici; u njihovu je tijelu počeo proces umiranja. Protjerani su iz Edena, da teškim radom održavaju svoj život u jadu, sve dok se napokon ne vrate u prah od kojega su sazdani.

Skriveni neprijatelj

Otkako je pao, sotona je uvijek djelovao skriveno, lukavo i obmanjivački. On drži u tajnosti svoje planove da ga grješni čovjek ne bi mogao prozreti. Iskustvo staro šest tisuća godina naučilo gaje da svoje ciljeve može lakše postići ako ih prikriva.

Sotona zna da su ljudska bića najpogodnija za ostvarenje njegovih planova. Biblija sotonu naziva različitim imenima, od kojih svako predstavlja neku fazu njegova rada. Najprije je nazvan Luciferom, sinom jutra, zvijezdom Danicom, kerubinom zaklanjačem, a nakon pada starom zmijom, zmajem, đavlom, sotonom, knezom ovoga svijeta i knezom mraka. Ti nazivi pokazuju da je on Božji naprijatelj čiji je cilj da obmanjuje i uništava. U vrijeme mračnih vjekova cilj mu je bio da Bibliju drži daleko od ljudi, te da narod drži u neznanju i praznovjerju. U to su se vrijeme očitovala njegova obilježja “zmaja”: svoj je cilj postizao užasnim mučenjima i progonima.

Sada, kad su stoljeća mraka daleko iza nas i kad svjetlost Biblije i znanstvenih spoznaja obasjava zemlju, sotona se prerušava u “anđela svjetlosti”. On je ne samo začetnik zla, već i tvorac svake lažne vjere. Danas obavlja svoje mračno djelo pod krinkom kršćanstva i pokazuje daje dobro proučio Bibliju.

Život nakon smrti

Gotovo svi tobožnji kršćani čvrsto vjeruju da čovjek ima besmrtnu dušu, te daje smrt samo prijelaz iz vidljivog života u nevidljivi. To vjerovanje, tako široko prihvaćeno u vjerskome svijetu, potječe od sotone, još iz edenskoga vrta. Riječi koje je izgovorio Evi posve su suprotne Božjoj odluci. I dok je, dakle, Bog rekao “u onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”, obmanjivač to poriče izjavljujući: “Ne, nećete umrijeti!” Na tom se lažnom vjerovanju osnivala filozofija i religija starih Egipćana, Kaldejaca, Grka, Rimljana i svih neznabožačkih vjera od samih njenih početaka. To uvjerenje dovelo je do još jedne velike obmane, naime da onoga trenutka kad čovjek umre njegova duša odleti na nebo ako je dostojan, u čistilište da bi se tamo pročistio ako nije sasvim svet niti sasvim loš, ili u pakao na vječne muke ako je jako grješan.

Istina je da su mnogi ljudi vidjeli djelovanje neke natprirodne sile i tako se “uvjerili” da mrtvi još uvijek “žive” u nekoj drugoj sferi, pa čak i čuli glasove potpuno nalik glasovima davno umrlih i vidjeli mnoge druge pojave koje su ih navele da povjeruju u besmrtnost duše, ali valja znati da u ovome svijetu djeluju dvije natprirodne sile: sila dobra i sila zla.

Dvije nevidljive sile

Cijelo Sveto pismo, od Knjige postanka do Otkrivenja, nepobitno svjedoči o postojanju dviju natprirodnih nevidljivih sila. To su dobri i zli anđeli. Dobri anđeli uvijek su Bogu na službi, izvršavajući Njegove odluke i štiteći Njegovu vjernu djecu od sila zla. Zli, pali anđeli pod sotoninom su vlašću. Oni se neumorno trude da ostvare cilj svoga mračnog vođe, da prevare i unište one koji mu se ne žele pokoriti. Dužnost je Božje crkve da upozna ljude s tom velikom borbom koja se vodi između dobrih i zlih anđela, te da ih nauči raspoznavati te dvije sile koje se bore za prevlast. Zli anđeli služe se svim sredstvima da nas unište, ali su dobri anđeli, daleko nadmoćniji, uvijek spremni boriti se na našoj strani.

Čovjekova duša nije besmrtna

Kroz cijelu Bibliju dosljedno se provlači učenje daje čovjekova duša smrtna. Prema Božjoj riječi, čovjek ima tijelo, dušu i duh. Kad čovjek umre, njegovo se tijelo vraća u prah, a duh, koji je zapravo dah, vraća se Bogu koji gaje i dao. Apostol Pavao obraća se vjernicima sljedećim riječima: “A sam Bog mira da posveti vas cijele u svačemu; i cijeli vaš duh, duša i tijelo da se sačuva bez krivice za dolazak Gospoda našega Isusa Krista.” I u Starom i u Novom zavjetu riječ “duša” na mnogim se mjestima upotrebljava da se označi cjelokupna ličnost jednoga čovjeka. Kad je stvorio čovjeka, Gospod mu je udahnuo dah života i “tako postane čovjek živa duša.” Umjesto “živa duša” mogli bi se upotrijebiti izrazi “živi stvor” ili “živo biće”. Prorok Ezekiel kaže, misleći pritom na čovjeka: “Koja duša zgriješi, ona će umrijeti.”* Prema tome, duša nije besmrtna.

I apostol Pavao jasno kaže da čovjek nije besmrtan. On govori o Bogu “koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti. Njemu čast i vječna vlast! Amen.”**

* Ezekiel 18:20

** 1 .Timoteju 6:16.

34

Besmrtnost možemo zadobiti jedino po Kristovim zaslugama. “Koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost – njima život vječni.”*

Pavao također kaže da će vjernici taj dar dobiti prilikom Kristova dolaska, a ne prije toga. Biblija jasno naučava da čovjek kad umre prestaje postojati kao svjesno biće. “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa… Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.”** Kad je oživio Lazara, Krist ga nije pozvao s neba, niti iz pakla ili čistilišta, nego iz groba. “Ne čudite se tomu!”, rekao je, “dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih.”***

* Rimljanima 2:6,7

**Propovjednik 9:5,6

***Ivan 5:28

Govoreći o uskrsnuću pravednika i grješnika, Krist kaže da će svi “čuti njegov glas, te izići iz njih” – iz svojih grobova. Kad bi ti ljudi bili na nebu, oni bi, čuvši Njegov glas, morali sići s neba ili se uspeti iz pakla i ponovno ući u svoje tijelo. Kad bi čovjekova duša po smrti doista odlazila na nebo i kad bi se bila u stanju kretati i govoriti bez tijela, misliti bez mozga i uživati nebeska blaženstva u nekom plinovitom stanju, zašto bije trebalo uznemiravati u toj sreći i ponovno je opteretiti tako “beskorisnom” tvari kao što je ljudsko tijelo?

Da bi opravdali staru pogansku i neznabožačku nauku o prirodnoj besmrtnosti duše, te doktrinu o vječnim mukama, mnogi suvremeni vjeroučitelji trude se te pogrešne teorije potkrijepiti Svetim pismom. U toj namjeri pogrešno se tumači Kristova priča o bogatašu i Lazaru, no oni koji iskreno proučavaju Božju riječ, uvidjet će da je ta priča jedno od najjačih svjedočanstava protiv nauke o besmrtnosti duše. Ona potvrđuje da se za mrtve više ništa ne može učiniti kad prijeđu barijeru smrti. Čak je i bogataš u priči bio potpuno uvjeren da se vječna sudbina određuje prilikom čovjekove smrti – bilo za vječni život, bilo za konačno uništenje.

IV

Božji plan za

spasenje čovjeka

Bog nije odredio da zlo dođe na ovaj svijet, ali je unaprijed vidio njegovo postojanje i osmislio plan za otkupljenje čovjeka i spasenje od grijeha i propasti. No iako je taj plan već postojao, nebeska bića saznala su za njega tek nakon čovjekova pada. Najveći problem s kojim se svemir suočio bio je kako spasiti pali ljudski rod a da se pritom zadovolji i pravda Zakona. Božji je zakon bio prekršen i morala se primijeniti kazna koja je tražila smrt giješnika. Da se zakon mogao izmijeniti, sotonine tvrdnje da je nemoguće održati zakon pokazale bi se točnima. No Božji je zakon izraz Njegova karaktera i stoga je nepromjenjiv kao i sam Bog. Samo smrt Onoga koji je ravan Bogu i bezgrješan mogla je zadovoljiti pravdu prestupljenog Božjeg zakona.

Prorok Izaija opisuje stanje palog ljudskog roda, te Božju odluku: “Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. Jahve vidje, i ne bi mu milo što nema pravice. Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika. Tada mu pomože njegova mišica, i njegova ga pravda poduprije.”*

Bog je otkrio sebe u Kristu i “svijet pomiri sa sobom.”** Grijeh je toliko unizio čovjeka da se sam nikako nije uspio uzdići i doći u suglasje s Onim koji je svet i savršen. No budući da je Krist oslobodio ljude prokletstva i kazne zakona, mogao im je dati i božansku snagu da je sjedine sa svojim ljudskim naporima. I tako su grješna Adamova djeca opet mogla postati “djeca Božja”,*** pokajanjem i vjerom u Krista.****

Nada za ljudski rod

Prva vijest nade za pali ljudski rod sadržana je u sljedećim riječima:

*Izaija 59:1,2,15-16

**2.Korinćanima 5:19

***1 Ivanova 3:2

****Patrijar_Sl 1 proroci, str. 33

38

“Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”

Božanska presuda izrečena sotoni nakon čovjekova pada bila je ujedno i proročanstvo koje obuhvaća sve vjekove do svršetka svijeta. Ono ukazuje na veliku borbu u kojoj će sudjelovati sva ljudska pokoljenja koja budu živjela na zemlji.

Bog kaže: “Neprijateljstvo ja zamećem.”* Ovo neprijateljstvo nije nešto prirodno. Kad je čovjek prestupio Božji zakon njegova je priroda postala zla i on je došao u suglasje sa sotonom, a ne u neprijateljstvo s njim… Da se Bog nije umiješao, sotona i ljudi sklopili bi savez protiv neba i, umjesto da osjeća neprijateljstvo prema sotoni, cijela bi se ljudska porodica sjedinila s njim u pobuni protiv Boga. No kad je sotona čuo da će postojati neprijateljstvo između njega i žene, znao je da će biti osujećeni njegovi napori da iskvari ljudsku prirodu, te da će čovjek na neki način dobiti silu da mu se odupre.”**

* 1 .Mojsijeva 3:15

**Velika borba, str. 393

Žrtve

Žrtvovanje životinja uvedeno je na samim vratima edenskoga vrta, kada su naši praroditelji udaljeni iz Božje prisutnosti. Stvoritelj im je dao izričite upute u vezi sa žrtvama koje su imali prinositi, te u vezi s njihovim značenjem.

“Žrtvu za grijeh propisao je sam Bog da bi stalno podsjećao čovjeka na njegov grijeh i da bi ga naveo da svoj grijeh pokajnički prizna i javno obznani svoju vjeru u obećanog Spasitelja. Ove žrtve određene su da bi palom ljudskom rodu usadile u svijest uzvišenu istinu da je grijeh prouzročio smrt.”*

Od Adama do Noe, niz pravednih ljudi obdržavao je sustav prinošenja žrtava. Nakon potopa te svete odredbe vršili su patrijarsi Abraham, Izak i Jakov. Za vrijeme cijelog svog putničkoga života svakodnevno su obavljali bogoslužje pored žrtvenika, vjerom očekujući dan kada će doći obećani Spasitelj da plati kaznu za grijeh i otkupi grješnika.

*Patrijarsi i proroci, str. 37

“Neka mi sagrade Svetište”

Kasnije je Gospod odabrao Izraelce da budu Njegovi zastupnici na zemlji, i povjerio im svoju riječ.

Izraelci su dobili sljedeću zapovijed: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima. Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem.”*

Izgradnja šatora bio je jedan od najvažnijih zadataka ikada povjerenih rukama smrtnika. Ovdje su se Izraelci, odvojeni od svjetovnih utjecaja, mogli potpuno posvetiti Bogu i pripremiti za prenošenje božanskih istina okolnim narodima. Da su shvatili uzvišenu dužnost koja im je bila povjerena, Izraelci su mogli postati blagoslov za sve narode svijeta. Kovčeg zavjeta u Svetinji nad svetinjama, žrtvenik i svi dijelovi šatora, pa čak i njegovo dvorište, svjedočili su o planu otkupljenja.

*2.Mojsijeva 25:8,9

 

Smisao žrtvenih obreda

“Svakog jutra i svake večeri spaljivano je na žrtveniku po jedno jednogodišnje janje. Osim toga, prinosila se i hrana koja je predstavljala svakodnevni dar naroda Jehovi i njihovu stalnu ovisnost o Kristovoj krvi pomirenja.

Bog je izrijekom zapovjedio da svaka žrtva koja Mu se prinosi mora biti zdrava. Samo žrtva bez mane mogla je simbolično predstavljati savršenu čistoću Onoga koji je imao prinijeti sebe na žrtvu, “kao nevino i bez mane Janje.”*

Najvažniji dio svakodnevnog bogoslužja bio je onaj koji se odnosio na službu za pojedince. Grješnik koji se pokajao donosio je svoju žrtvu pred vrata svetišta i, stavljajući ruku na glavu životinje, ispovijedao svoje grijehe i time ih simbolično prenosio sa sebe na nevinu životinju.”**

U obrednom zakonu predviđen je oproštaj grijeha koji se prizna i ispovijedi.

*1.Petrova 1:19

**Patrijarsi i proroci, str. 302,304

42

Prijestup su mogli učiniti pojedinci iz naroda, upravitelji, svećenici ili čitav narod, no nijedan grijeh nije se mogao oprostiti ako se ne ispune zahtjevi obrednog zakona. Stoga je bilo potrebno da se žrtvuju životinje i prinosi njihova krv kao simbol Kristove krvi za otkup giješnika.

Dan pomirenja

Dan pomirenja smatrao se tako značajnim da je deset dana unaprijed najavljivan trubama. Za vrijeme obavljanja završne službe samo je velikom svećeniku bilo dopušteno da uđe u svetinju i prinese godišnju žrtvu za cijeli narod. Tim su obredom svi grijesi, koji su tijekom godine priznati i preko krvi žrtvovane životinje simbolično preneseni na svetinju, konačno preneseni na jarca koji je predstavljao sotonu, začetnika grijeha. Iako nisu sasvim shvatili duhovni smisao te službe, Židovi su ipak znali za Mesiju koji je imao doći.

Mnogi ljudi danas, koji tvrde da su kršćani, vjeruju da obredne službe Staroga zavjeta nemaju za njih nikakvo značenje, Ali, kako mogu shvatiti pravu žrtvu otkrivenu u Novome zavjetu* ako ne poznaju njene simbole otkrivene u starozavjetnoj službi u izraelskom svetištu?

U zemaljskom svetištu Staroga zavjeta postojala je svakodnevna žrtva i godišnja žrtva na Dan pomirenja. I naš Spasitelj, nakon što je umro kao žrtva na križu, svakodnevno je u nebeskoj svetinji molio za grješnika. Danas se On nalazi u Svetinji nad svetinjama gdje obavlja završno djelo pomirenja za čovječanstvo.

’Hebrejima 8:1-5

44

V

Božja ljubav

Najpoznatiji i najčešće citirani biblijski tekst nalazi se u Evanđelju po Ivanu 3:16: “Da, Bog je tako ljubio svijet daje dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Božja ljubav nadilazi ljudsko shvaćanje, a riječi su preslabe da objasne njenu veličinu. Govoreći o toj ljubavi, koja se utjelovila u Kristu, apostol Pavao kaže: “Da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju: da budete ispunjeni sve do punine koja dolazi od Boga.”

Efežanima 3:17-19

Grijeh je toliko zaslijepio ljudski razum da ne vide beskrajnu Božju ljubav koja ih neprekidno okružuje. Svaki korak koji učinimo, svaki dah koji udahnemo, svaki zalogaj hrane i svaka čaša vode, sve je to izraz Njegove ljubavi. No ljudi su toliko zauzeti svakodnevnim poslovima i brigama da nemaju vremena razmišljati o tome. Ljepota šuma i polja, planine i doline, buka oceana i blag žubor potoka, sve to treba pobuditi u nama osjećaj zahvalnosti prema našem Stvoritelju. Svakoga jutra sunce obasjava zemlju dajući joj toplinu, svjetlost i energiju. Mjesec i zvijezde na nebeskom svodu neprestano svjedoče o Njegovoj moći i sili. “Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim”,* kaže psalmist.

Božja ljubav otkrivena kroz Krista

Čitav plan spasenja osniva se na Božjoj ljubavi. Najveća žrtva podnesena radi ljudskoga roda nije učinjena zato da bi se stekla naša naklonost, već da bismo se spasili od grijeha. Samo kroz Krista pali čovjek može upoznati Božju ljubav. Bez Njega bi propast ljudskoga roda bila neminovna.

*Psalam 145:9

Glavna tema Biblije je plan spasenja čovjeka. On otkriva Kristovo utjelovljenje, Njegovu službu, Njegove patnje i smrt na Golgoti, Njegovo uskrsnuće i uzašašće, kao i Njegov zagovor za čovjeka. “Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje.”*

“Bog će se postarati”

Vjerni patrijarh Abraham postao je Božji prijatelj kada je, na Božji poziv, bio spreman žrtvovati svoga sina Izaka, dijete obećanja. Time je dokazao svoju odanost Bogu, a On sam i njegovo potomstvo shvatili su što za Boga znači žrtvovati svoga Sina za spas grješnih ljudi. Povijest Kristova života na zemlji od djetinjstva u Nazaretu do krštenja na Jordanu, od kusanja u pustinji do Getsemanskoga vrta i križa, dokaz je velike Božje ljubavi prema Njegovoj zabludjeloj djeci.

Djela 10:43

Današnja generacija premalo razmišlja o Kristu i Njegovoj neusporedivoj ljubavi koja se otkrila u tome što je preuzeo na sebe naše grijehe. Ljudi se zadovoljavaju priznanjem da je Krist bio dobar čovjek. Ali Krist je bio daleko više od toga. On je bio jedini koji je mogao spasiti naš svijet. Iako je uzeo na sebe ljudsku prirodu, On je ipak Knez svemira.

Tijekom cijelog svog života na zemlji svima je iskazivao nježnu ljubav i naklonost. Čovjeku je prirođeno da ljubav uzvraća ljubavlju, a zlo zlim, no božanska ljubav nadilazi instinktivnu sklonost naše prirode i traži od nas da zlo uzvraćamo dobrim, a mržnju ljubavlju, te da čak i prema svojim neprijateljima pokazujemo strpljivost i poniznost. Mnogi su spremni izložiti život opasnosti radi svojih prijatelja ili obitelji, ali ima li čovjeka koji bi dao svoj život za neprijatelja? A Krist je upravo to učinio. On je dao svoj život za nas dok smo Mu još bili neprijatelji.

Sotona potiče u ljudima duh mržnje i neprijateljstva. Oni koji ga slijede u njegovoj pobuni otkrivaju isti duh, uzvraćajući ljubav i dobročinstvo mržnjom i pakošću.

Čitav svemir pozorno je pratio svog ljubljenog Zapovjednika kad je napuštao nebeske dvorove da bi sudjelovao u patnjama i nevoljama čovječanstva koje je potpalo pod sotoninu vlast. Možemo li ostati ravnodušni uz takav nepobitan dokaz o božanskoj ljubavi koja nadilazi našu moč shvaćanja?

Oni koji čitaju ove riječi trebali bi si postaviti pitanje koje je postavio i apostol Pavao, a potom odgovoriti na njega kako je i on odgovorio. “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.”

*Rimljanima 8:35,39

Sa svih strana čuje se pitanje: “Što mi treba činiti da se spasim?” Odgovor apostola bio je tako jasan da se ne može pogrešno shvatiti. “Obratite se, – reče im Petar – Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar – Duha svetoga. Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospod, naš Bog.” Još ih je mnogim drugim riječima zaklinjao i opominjao govoreći: “Spasite se od ovoga pokvarenog naraštaja!”*

*Djela 2:38-40.

50

VI

Grješnikov
povratak

Mnogi i danas postavljaju isto pitanje kao i ljudi u vrijeme apostola: “Što mi treba činiti da se spasim?” Isto to pitao je Krista mladi bogataš koji je želio saznati kako da dođe u nebesko kraljevstvo: “Učitelju, što dobro moram činiti da postignem život vječni?” Odgovor je bio jasan i određen: “Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!”*

Istinsko pokajanje

Oholo srce odbija pomisao na pokajanje i obraćenje. Takvi ljudi ne osjećaju potrebu ni za čime, i stoga milostivi poziv, koji im Krist upućuje, ne nailazi kod njih ni na kakav odjek. Mnogi ljudi danas slični su farizeju koje se došao u hram pomoliti Bogu. Na ulazu je vidio jednog carinika koji se molio Bogu za milost i oproštaj. Za razliku od tog poniznog carinika, oholi je farizej izražavao osjećaje svoga srca riječima: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik.”

*Matej 19:17

Kako često i danas čujemo slične riječi kad evanđeoski poziv dopre do onih koji su zadovoljni sami sobom. Oni kažu: “Ja živim pošteno. Trudim se da činim dobro i da živim u miru sa svojim bližnjima. Ne ubijam, ne kradem i ne lažem, a ne činim, koliko znam, niti bilo kakvo drugo zlo.”* To je glas mnogih koji odbacuju najsvečaniju vijest ikada upućenu smrtnicima. To su ljudi koji su se obukli u haljine vlastite pravde, zaboravljajući da su rođeni u grijehu i daje sva naša pravda u Božjim očima poput “nečiste haljine”. Apostol Pavao kaže: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.”**

*Luka 18:11

**Rimljanima 3:23

Potreban nam je Spasitelj

Međutim, ima i mnogo dragocjenih duša koje osjećaju da im je potreban Spasitelj, ali ne znaju kako da počnu živjeti kršćanskim životom. Ne uspijevaju se oduprijeti utjecajima koji ih okružuju pa su postali malodušni i gotovo izgubili nadu da će pronaći pravi put koji vodi u život. Kad bi im netko pokazao put, bili bi spremni odmah krenuti njime.

Drugi pak, koji također osjećaju potrebu za izmirenjem s Bogom, stupaju u vezu s raznim vjerskim zajednicama, no kad vide loše moralno stanje takozvanih kršćanskih crkava i nedostatak pobožnosti koji svuda prevladava, obeshrabreni su i padaju u malodušnost. Uzalud očekuju da će se u crkvi obnoviti prvobitna pobožnost; umjesto toga vide sve veću ljubav prema modi i zadovoljstvima ovoga svijeta.

Vjera koja se danas najčešće susreće samo je koprena kojom se prekriva pokvarenost. Ezekielove riječi dobro opisuju opće moralno stanje kršćanstva: “I hrle k tebi kao na zbor narodni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje riječi, ali ih ne izvršuje; naslađuju se njima u ustima, a srce im ide za nepravednim dobitkom.”*

Ezekiel 33:3 1

Gospod dobro pozna sve one koji usrdno traže istinu; On će se pobrinuti da čuju Njegov glas koji im govori preko vijesti koja je dana za današnje vrijeme.

Pokajati se znači žaliti zbog učinjenih grijeha i osjetiti želju za boljim i svetijim životom. Vraćajući se Bogu i Njegovoj službi pokajnička duša izjavljuje: “Priznajem svoju grješnost i žalim zbog učinjenih grijeha.”

Prvi korak ka pokajanju sastoji se u tome da shvatimo svoje beznadno stanje i da, vjerujući u Božja obećanja, tražimo Njegovu pomoć. Tada u čovječjem životu nastaje prekretnica. Dovoljno je učiniti samo jedan korak da se iz poraza prijeđe u pobjedu, iz beznadnog očaja u pouzdanje u Boga. No taj korak može se učiniti samo vjerom.

Povratak izgubljenoga sina

U priči o izgubljenom sinu prikazan je put koji je Bog odredio da bismo se mogli vratiti k Njemu. Naš nebeski Otac pun sažaljenja čeka na naš povratak. Dopušta da nas snađu nevolje – tuga, bolest i razočaranje – da bismo uvidjeli kako nam je potrebno Njegovo milosrđe i Njegova milost da bismo mu se mogli vratiti.

“Tada dođe k sebi i reče: “Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome pa ću mu reći: Oče, sagriješili Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!” Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga.”*

Samo Božji Duh može nas navesti da poduzmemo taj korak. Izgubljeni sin nikada se ne bi vratio daje bio prepušten sam sebi. Bez poticaja Svetoga Duha nikada ne bi donio pravilnu odluku, no na njemu je bilo da učini prvi korak.

*Luka 15:17-20

Djelovanje istinskog pokajanja

Neka nitko ne misli da se može osloboditi sotonina ropstva a da pritom ne naiđe na jak otpor. Smetnje će se pojavljivati iznutra i izvana, ali iskrena duša shvaća tko je njen neprijatelj i stoga nastavlja bitku za slobodu sve dok ne zadobije pobjedu.

Mnogi odustaju u toj prvoj borbi i zato nikada ne uspijevaju pobijediti. Sa svakim neuspjelim pokušajem njihov otpor sotoni postaje sve slabiji. Glavni uzrok njihova neuspjeha sastoji se u tome što se nisu potpuno odvojili od grijeha. Izgubljeni sin zadobio je pobjedu zato što je donio pravilnu odluku. “Vratit ću se”, rekao je, “i priznat ću svoj grijeh.” Nakon što je donio tu odluku, sve ostalo postalo je lako.

Ova priča otkriva Božju ljubav prema grješniku koji se kaje. Kad nas Bog uvjeri da smo grješnici, ne trebamo oklijevati da se odvojimo od grijeha i tražimo Njegov oproštaj.

Zakej

Istinski se pokajati znači ispraviti stvari koliko god je to u našoj moći. Carinik Zakej primjer je takvog istinskog kajanja. On je bio bogataš koji je veliki dio svoga bogatstva stekao na nepošten način. No jednoga dana osjetio je neodoljivu želju da vidi Isusa o kojemu je toliko slušao. Toga dana pružila mu se prilika koju je smjesta iskoristio. Kako je divno bilo što je Krist ne samo razgovarao s njim dok je sjedio na drvetu da bi ga bolje vidio, već se čak ponudio da dođe i u njegov dom. Čuvši Isusovu vijest, Zakej je javno izrazio svoje kajanje i svečano obećao: “Evo, polovicu svog imanja, Gospodine, dat ću siromasima. I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko. Reče mu nato Isus: “Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin.”*

Priznanje grijeha

Oni koji se žele pomiriti s Bogom i steći sigurno uvjerenje da su im grijesi oprošteni, imaju samo jedan put – put priznanja učinjenih grijeha. Istinsko priznanje nužan je uvjet da bi se dobio oproštaj i milost. “Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijemu duhu nema prijevare!”**

*Luka 19:8,9

**Psalam 32:1,2

57

Te riječi izražavaju blaženstvo duše koja se vratila u Božju obitelj. U našoj je naravi da nalazimo izgovore i opravdavamo se zbog svojih loših postupaka, te da odgovornost za njih prebacujemo na druge. Cijela povijest ljudskoga roda svjedoči o toj slabosti. Kada je grijeh prvi puta oskvrnio ovu lijepu zemlju, naši su praroditelji pali pod vlast sotone i njegov je karakter prešao na njih. Počeli su opravdavati svoj grijeh. Adam je rekao: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Žena je pak krivnju prebacila na zmiju, tj. na sotonu: “Zmija me prevarila, pa sam jela.”

Sotona je najprije ljude naveo na grijeh, a potom ih je, preuzevši vlast na njihovim razumom, upotrijebio da izraze njegove vlastite osječaje. Cilj mu je bio da na Boga prebaci odgovornost za pojavu zla. Adam je zapravo svojim opravdavanjem okrivio Boga što mu je dao ženu, a žena je pokušavala okriviti zmiju, tako da je odgovornost opet padala na Boga što je stvorio zmiju.

Ova slabost duboko je ukorijenjena u srcima mladih i starih. Kad učine neku grešku i kad im se ukaže na nju, umjesto da priznaju i ispričaju se oni počinju pronalaziti izgovore i opravdavati se. Mnogi, kad su napokon pred mnoštvom dokaza prisiljeni priznati, teška se srca ispričaju, ali to nije istinsko žaljenje zbog grijeha. Biblija jasno uči koji je jedini način na koji grješnik može dobiti oprost. “Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.”*

Priče 28:13

Kome trebam priznati grijeh?

Za mnoge predstavlja veliki problem kome trebaju priznati svoje grijehe, kada ih trebaju priznati i na koji način. Izmišljeni su mnogi načini na koje se ljudi nadaju da će dobiti oproštaj grijeha. Neki odlaze na duga hodočašća, muče sami sebe ili se zatvaraju u samostane. Ne sumnjamo u iskrenost pobuda tih jadnih ljudi koje su zaveli oni koje smatraju svojim duhovnim vođama. Međutim, neznanje nas više ne može opravdati kad nam se pruži prilika da spoznamo istinu. Oni koji namjerno zatvaraju oči i uši pred Božjom riječju i današnjom viješću, odgovorni su isto tako kao i da su upoznali istinu.

Mnogi kršćani pogrešno tumače sljedeće riječi Svetoga pisma: “Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!”* ^**

Uobičajen oblik ispovijedanja grijeha sastoji se u tome da grješnik ispriča svoje grijehe ispovjedniku, vjerujući da će mu on dati oproštaj i osloboditi ga krivnje – odriješiti od grijeha. No spomenuti stih nikako nema taj smisao. Apostol želi reći vjernicima da svako zlo koje su nekome učinili trebaju toj osobi i priznati da bi mogli biti jedinstveni. No “ima takvih grijeha koje možemo priznati samo Bogu. Postoje i pogreške koje trebamo priznati onim osobama koje su zbog njih pretrpjele neku štetu, ali ima i javnih grijeha koje treba j avno priznati. ” * *

*Jakov 5:16

**Put Kristu, str. 43.

Biblija govori o dvije vrste pokajnika. Jedni duboko žale zbog zla koje su učinili i uviđaju da ih grijeh odvaja od Boga i njihove braće pa nemaju mira dok ne isprave to zlo. Drugi pak ne priznaju odmah svoje grijehe, smatrajući da će to umanjiti njihovo dostojanstvo. Očit primjer takvoga priznanja pruža oholi izraelski kralj Saul. Pod pritiskom dokaza priznao je: “Sagriješio sam; ali mi sada učini čast pred starješinama moga naroda i pred Izraelom.”*

I Ahanov slučaj također je opomena onima koji uporno prikrivaju svoj grijeh. Kad je grad Jerihon na čudesan način predan u ruke Izraelcima, naređeno im je da sve unište, ma kako bilo vrijedno. Zlato, srebro i druge dragocjenosti trebalo je posvetiti Bogu i prenijeti u svetište. Ahan je, obuzet pohlepom, tajno prenio u svoj šator dio blaga i zakopao ga u zemlju. Zbog toga skrivenog zla cijeli je narod pretrpio poraz u bitki, ali krivac je uporno šutio. Imao je dovoljno prilike za priznanje, ali njemu je idol bio draži od časti cijeloga naroda. Priznao je tek onda kad je Gospod izravno ukazao na njega kao na krivca i stoga za njega više nije bilo milosti; uništen je zajedno s cijelom obitelji koja je skrivala njegov prijestup.

*l.Samuelova 15:30

Povijest izdajnika Jude svima je poznata. Večer uoči izdaje Krist je tome zabludjelom učeniku pružio priliku da prizna svoje zle planove. Bio bi mu oprostio da je bio spreman skrušeno priznati svoju krivnju i zamoliti oproštaj. No čak i kad je Učitelj izravno ukazao na njega kao na izdajnika, Juda se ipak nije pokolebao, već je mirno nastavio večeru da bi izgledalo kao da on nije taj izdajnik. Na kraju, po Kristovom uhićenju, vratio je svećenicima trideset srebrnjaka – cijenu za izdaju – ali bilo je prekasno. Napokon je počinio samoubojstvo. Njegov tragičan kraj opomena je svima koji ne priznaju pravovremeno svoj grijeh.

Mnogi ljudi smatraju da bi potpuno priznanje bilo odviše ponižavajuće, pa pokušavaju umanjiti i opravdati zlo koje su učinili. No pravo priznanje izraz je istinski plemenitog kršćanskog karaktera. Takvim pokajnicima upućena je ohrabrujuća poruka: “Ako priznajemo svije grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.”*

1. Ivanova 1:9

62

VII

Vijest koja
spašava

“Bogje tako ljubio svijet daje dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”*

Božja ljubav tako je velika da obuhvaća svakog čovjeka, ženu i dijete rođeno na ovom svijetu. Svi su ljudi jednaki – bilo da se radi o kralju na prijestolju ili prosjaku na ulici – jer smo svi grješnici i svima je potrebna Božja ljubav.

No taj čudesni dar vječnoga života može se dati samo onima koji vjeruju. Prema tome, prvi korak koji grješnik mora učiniti jest da povjeruje. Od njega se ne traži da čeka dok ne postane bolji ili dok ne svlada sve svoje hrđave navike. Ne traži se niti da odlazi na daleka hodočašća na istok ili zapad, niti se traži neka žrtva da bi se dobilo to dragocjeno blago. Sve što se od njega traži jest da vjeruje i da kroz tu vjeru primi obećani Božji dar. Ne mora odmah

Ivan 3:16

pristupiti nekoj crkvi ili vjeroispovijesti, već vjerom treba prići svome Stvoritelju i primiti Gospoda Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja.

Ljudi često zabrinuto pitaju: “Što je vjera? Kako mogu vjerovati?” Vjera je ruka kojom možemo uhvatiti Božju ruku. Malo dijete zna da ne može samo poći u široki svijet, nego se plašljivo drži za ruku svoje majke ili oca, s punim povjerenjem u njihovu brigu. Ono ništa ne zna o putu kojim će ići, niti o opasnostima koje ga na njemu mogu zadesiti. Dijete zna samo jedno: sve će biti dobro dok čvrsto drži ruku svojih roditelja.

Naš nebeski Otac zna da smo mi u duhovnom pogledu poput male djece, slabi i nejaki, sa svih strana okruženi neprijateljima. Sami po sebi nemamo moralne snage da se odupremo iskušenju. Sve što možemo učiniti jest da vjerom pružimo ruku i čvrsto se uhvatimo za Božja obećanja. Mnogi kažu: “Ne mogu vjerovati; nemam vjere.” Drugi su pak posve nezainteresirani pa i ne pokušavaju shvatiti što je vjera. Ipak, i oni u nešto

vjeruju. Prijavi li se neki čovjek za izvjestan posao pa mu se to zaposlenje obeća, on će to obećanje shvatiti kao stvarnost; vjerujući u njega u određeni će dan doći na posao. Drugi pak namjerava putovati morem ili zrakom. Kupuje kartu i vjeruje da će brod ili avion sigurno stići na odredište, mada se često događa da putnike na putu snađe nesreća. Prestaju li ljudi putovati brodom ili avionom zato što se jedan avion srušio ili jedan brod potonuo? Svakako ne! Kad, dakle, ljudi mogu imati povjerenja u smrtnoga čovjeka, zašto im je tako teško imati povjerenja u Boga koji nikada nije iznevjerio niti napustio one koji Mu se obraćaju čvrstom vjerom, odnosno, drugim riječima, koji mu se obraćaju s punim pouzdanjem i oslanjaju se na Njega s punim povjerenjem?

Tisuće ljudi vjeruju svojim prijateljima, udrugama, sindikatima, političkim strankama i raznim lažnim religijama. Svi, dakle, u nešto vjeruju, ali se često, iz raznih razloga, i razočaraju u ono u što su vjerovali ili u koga su vjerovali. No kod Boga nije tako.

Bog uvijek ispunjava svoja obećanja

Čovjek može ne ispuniti svoja obećanja, ali naš nebeski Otac nikada neće razočarati one koji se s nepokolebljivom vjerom pouzdaju u Njega. On vodi brigu o svim živim stvorenjima i ne pita jesmo li dostojni blagoslova koje nam tako obilno daje. Svakoga dana Njegovo sunce obasjava našu zemlju. Nakon naporna dana uvijek nastupa noć koja donosi odmor. Godišnja doba smjenjuju se po ustaljenom redu, donoseći obilje hrane za čovjeka i sva živa stvorenja. Gospod nikada nije razočarao.

Kad je pretpotopni svijet, prešavši granicu Božje milosti izazvao Njegovu kaznu potopom, Bog je spasio Nou od bijesa silne vode jer se pouzdao u Njega, dok je voda uništila sve one koji nisu vjerovali u Njega.

Bog nije zaboravio Abrahama kad je kao stranac putovao nepoznatom zemljom. On je sačuvao i Izaka koji je, jedini među neznabošcima, vjerovao u istinitoga Boga.

Gospod je bio i s Jakovom kad se u zemlji svoga progonstva pouzdao u Boga da će ga živog i zdravoga vratiti u roditeljski dom. Iako je u noći svoga iskušenja bio iscrpljen do krajnjih granica, iako je izgledalo da njemu i njegovoj obitelji prijeti smrt, Jakov se ipak trudio vjerom čvrsto držati ruke koja nikada ne napušta iskrenog vjernika. Tek kad je počeo svitati dan, Jakov je shvatio daje njegov tobožnji neprijatelj bio Božji anđeo koji ga je došao blagosloviti nakon što je izdržao kušnju svoje vjere.

Kad vas svlada neka kriza i obuzme sumnja i malodušnost, kad vam budućnost izgleda mračna i zlokobna, uhvatite se rukom vjere za Božja čvrsta obećanja i budite sigurni da ćete osjetiti olakšanje.

Sjetite se Josipovih doživljaja kad su ga iznevjerila vlastita braća. Bio je prodan kao rob neznabošcima i tuđincima, ali nikada nije zaboravio pouke iz djetinjstva. U trenutku nevolje pouzdao se u Boga. Zbog svoje vjernosti donio je blagoslov ne samo Egipćanima, nego je i svoju obitelj spasio od gladi.

Gospod također nije zaboravio niti iznevjerio trojicu mladih Židova koji su zbog svoje vjere bili bačeni u užarenu peć. Nije zaboravio niti Daniela u lavljoj jami niti Jeremiju u glibu. Bog je bio sa svim svojim slugama u njihovim nevoljama: s Petrom i Ivanom, s Pavlom i Silom, i sa svakom vjernom dušom do današnjega dana. Uvijek je ispunio svoja obećanje. Zašto oklijevate pouzdati se u Njega?

Opravdanje vjerom

Čak i među onima koji tvrde da su kršćani ima mnogo onih koji ne shvaćaju smisao jednostavnog biblijskog izraza “opravdanje”. Biti opravdan znači postati pravednim. Kad nebeski Sudac opravda nekog čovjeka, on postaje ravan nebeskim bićima. Tada postaje ne samo članom vidljive Božje crkve na zemlji, već ga se smatra i članom nevidljive Božje crkve na nebu.

Na zemaljskim sudovima često se događa da osude nevinog čovjeka za kojega se kasnije dokaže da je bio nepravedno osuđen. Presuda se tada poništava i on se proglašava nevinim, drugim riječima opravdava se pred zakonom dotične države. No pred nebeskim sudom svi su ljudi krivi i nad njima lebdi smrtna kazna prekršenog Božjeg zakona. “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.”* Kako se mi kao krivci možemo opravdati? Biblija nam jedina daje pravi odgovor na to pitanje: “I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu.”**

Božji zakon

Nepromjenljivi Božji zakon, u kojem se potpuno ogleda karakter pravednoga Boga, mjerilo je Njegova suda. Božanski zakon nije stvoren da opravda grješnika, nego da održi pravdu. Kad bi zakon mogao opravdati onoga tko krši njegove propise, pravda bi nestala iz svemira, a umjesto sklada nastala bi pometnja.

Pred čitavim svemirom dokazano je da se Božji zakon ne može izmijeniti. On traži život grješnika. No Bog je dao svoga Sina da umre na križu umjesto grješnika i time plati cijenu koju traži zakon. Krist je platio kaznu i grješnik je opravdan.

Božja milost

“Jer se pokaza milost Božja, koja spasava sve ljude.”*

*Rimljanima 3:23

**Rimljanima 3:24

Kristovo evanđelje veličanstvena je vijest. Ona govori da grješnik može dobiti Božju milost. Evanđelje je opći proglas milosti zarobljenima u tamnici grijeha. Izaija kaže za Krista: “Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima.”**

*Tit 2:11

**Izaija 61:1

Stanje ljudskoga roda slično je stanju zločinca osuđenoga na doživotni zatvor. On dobro zna da je njegova sudbina zapečaćena. No na dan nacionalnog praznika upravitelj zatvora donosi kažnjenom zločincu vijest da se nalazi na popisu pomilovanih zatvorenika.

70

Kažnjenik bi mogao reći: “Ne vjerujem! Kako to može biti? Nisam učinio ništa da bih to zaslužio.” No kažnjenik to ne kaže. Prihvaća ponudu i odlazi kao slobodan čovjek.

Možemo li zamisliti da bi mu upravitelj na odlasku mogao reći: “Ivane, sad si slobodan; možeš raditi što hoćeš; ne tiču te se zakoni ove zemlje.” Daleko od toga! Upravitelj bi mu sigurno rekao: “Ivane, sad ti se pružila prilika da dokažeš svoju vjernost državi tako što ćeš se držati zakona naše zemlje. Jedino tako moći ćeš ostati na slobodi. No prestupiš li ponovno zakon, bit ćeš vraćen u zatvor do kraja života.”

Ljudski rod spašen je milošću. Ta milost nezaslužen je dar grješnicima. Svatko se može njome koristiti ako vjeruje u evanđeosku vijest. Sve što grješnik mora učiniti da bi besplatno dobio tu milost jest da vjeruje Krista i svoju vjeru javno prizna. Apostol Pavao kaže: “Jer se srcem vjeruje za pravdu, a ustima se priznaje za spasenje.”*

Rimljanima 10:10

Je li teško vjrovati da je Isus umro za mene i javno to priznati? Upravo to je početak kršćanskog života, prvi korak koji mora učiniti svatko tko želi biti opravdan pred Bogom.

Netko bi mogao, sasvim opravdano, postaviti pitanje: Kako počinje vjera i na koji se način može steći? Na to Biblija daje jasan odgovor: “Ali kako će zazivati onoga u koga nisu vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika? Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.”*

*Rimljanima 10:14,17

Propovjednik na koga apostol misli jest onaj čovjek koga Bog priznaje jer naučava u skladu s učenjem Svetoga pisma. Svi koji preko takvoga čovjeka čuju veličanstveni poziv evanđeoske vijesti i vjeruju u Božju riječ koja im se iznosi, ti će primiti oproštaj svojih grijeha.

No ima i mnogo samozvanih propovjednika u svim dijelovima svijeta koji riječima i perom tvrde da je Božji zakon ukinut i da kršćani više nemaju nikakvih obveza prema njemu, smatrajući to slobodom. No naučili smo da pomilovani zatvorenik ne bi dugo bio slobodan kad bi ponovno prestupio zakon. Na isti način ni grješnik ne može biti istinski slobodan ako krši Božji zakon.

Da je zakon mogao biti ukinut, ne bi li bilo lakše izmijeniti zakon nego žrtvovati Krista? Žrtvovanje Krista, u koje svi kršćani vjeruju i koje propovijedaju, dokaz je da Božji zakon ne može biti ukinut niti se izmijeniti, i to je najjači argument protiv onih propovjednika koji iznose takve tvrdnje. Propisi Zakona moraju se ispuniti. Kad bi Bog ukinuo svoj zakon, osporio bi svoj vlastiti karakter, jer je Božji zakon izraz Njegova karaktera.

VIII

Kršćanski život

Početak kršćanskog života djelo je Svetoga Duha. Najjasnije objašnjenje tog djelovanja dao je Krist u razgovoru s Nikodemom. “Odgovori mu Isus: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.”*

*Ivan 3:5,6,8

Krist se ovdje otkrio kao Stvoritelj duhovnog čovjeka. Iako je Nikodem među Židovima slovio kao veliki i mudar čovjek, bio je iznenađen tim jednostavnim riječima novorođenju. I danas mnogi ljudi, koje smatraju učenima, dostojnima poštovanja velikim propovjednicima, ništa ne znaju o novorođenju kao niti Nikodem. Samo sveti karakter dokazuje daje neki čovjek nanovo rođen. Mnogi tvrde da su nanovo rođeni; prošli su kroz krštenje vodom, što jest nužno, ali to im ne daje propusnicu za ulazak u kraljevstvo Božje ukoliko nemaju sveti karakter.

Božji Duh djeluje na mnogo načina da bi naveo giješnika na obraćenje. Na nekoga može Božja riječ utjecati dok je čita, dok će drugi biti potaknut kad čuje propovijed posvećena čovjeka. Uvjerenje može doći do svijesti i preko sna. Čak i bolest ili žalost mogu biti posrednici koji će naše srce obratiti Bogu.

No to djelovanje Svetoga Duha još uvijek ne znači da se naše srce potpuno podredilo Bogu. Sveti život tek je začet i on će se postepeno razvijati dok ne dostignemo potpun uzrast čovjeka ili žene u Kristu Isusu. Primajući vjerom opravdanje, prihvaćamo Krista kao svog osobnog Spasitelja. S tim u vezi apostol Pavao kaže: “Po njemu ste vi u Kristu Isusu, koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje.”*

*l.Korinćanima 1:30

U tom stihu potpuno je otkriven smisao riječi “opravdan vjerom”.

Pojmom mudrost može se opisati početak kršćanskoga života. “Početak mudrosti strah Gospodnji! Mudro čine koji ga poštuju. Slava njegova ostaje dovijeka!”*

Govoreći o tome kako je Krist postao naša pravda, apostol želi reći da nas naša vlastita pravda ne može preporučiti Bogu, već da nas udaljuje od Njega. “Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpa- dosmo, i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.”** Ovdje Pavao misli na ponudu Božjega Sina da nas učini pravednima i prihvatljivima Ocu. Primajući haljine Njegove pravde, ponovno smo primljeni u Božju obitelj. “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.”***

*Psalam 111:10

**Izaija 64:6,7

***Rimljanima 5:1

Kad nam se oproste grijesi, te nakon što budemo primljeni u Božju obitelj, dužni smo pokazati svoju ljubav i zahvalnost na taj način što više nećemo dopustiti da svijet uprlja naše haljine dobivene od Krista. Djelo posvećenja postepeno je i traje cijeloga života.

Riječju otkupljenje Pavao je obuhvatio cjelokupno djelo Isusa Krista kao Otkupitelja svijeta. On ne samo da nam oprašta naše grijehe, već nam obećava da će nas osloboditi od njih i na kraju povesti sa sobom u svoje kraljevstvo. Djelo otkupljenja ne obuhvaća samo prve korake nakon primanja milosti, već cijeli plan spasenja i cjelokupan razvoj kršćanskog života koji nas priprema za nebo.

Krštenje

U nalog učenicima da propovijedju evanđelje, Krist je uključio i zapovijed o krštavanju onih koji Ga povjeruju i prihvate Radosnu vijest. “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”*

Matej 28:18-20

Krštenje koje Krist spominje ne odnosi se na krštavanje male djece, već onih koji su dostigli uzrast da mogu shvatiti istinu i povjerovati. Danas mnogi ljudi ne shvaćaju važnost krštenja jer se, zbog krivih tumačenja, uvriježila praksa krštavanja – ili bolje rečeno prskanja vodom – male djece, umjesto odraslih ljudi koji su u stanju shvatiti što zapravo znači obred krštenja. No bez obzira na te krive nauke, put kojim se ulazi u kraljevstvo Božje ostao je isti. Apostol Pavao smatrao je da krštenje ima veliki značaj i da svi koji se žele koristiti Božjim darovima trebaju proći kroz taj sveti obred.

*Kološanima 2:12

Krštenje u prvom redu predstavlja smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista. “Zajedno s njim ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.”* Ono također predstavlja smrt grijeha – sahranjivan]’e staroga čovjeka i grješne prirode. Kao što je Krist ustao iz mrtvih, tako i ustajanje iz vode nakon krštenja predstavlja naše duhovno uskrsnuće da bismo započeli novi život po Duhu. Krštenje ima svoju vrijednost sve dok se držimo svoga zavjeta i čuvamo haljine svoga karaktera čistima. Krštenje simbolizira i opraštanje grijeha i odvajanje od svijeta i svake lažne vjere. Ono se ne vrši u ime neke crkve ili čovjeka, već u ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Opravdani grješnik neposredno se povezuje s Božanstvom. Kad imenovani Božji sluga izvrši obred krštenja, obraćeniku se pruža ruka članstva u crkvi. O tom sretnom događaju apostol Pavao kaže: “Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji.”*

*Efežanima 2:19

**Efežanima 2:8

“Milošću ste spašeni – po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji!”** Kada primamo Kristovu pravdu i dar milosti? Ako je netko primio Krista kao svog osobnog Spasitelja, dužnost je crkve da ga pripremi za svečani obred krštenja. Kad se taj obred obavi u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, Kristova se pravda prenosi na vjernika.

“Krist je krštenje učinio znakom stupanja u Njegovo duhovno kraljevstvo i uvjetom koji trebaju ispuniti svi koji žele biti priznati kao oni koji se pokoravaju autoritetu Oca, Sina i Svetoga Duha. Prije nego u crkvi nađe svoj dom, prije nego što prijeđe preko praga duhovnog Božjeg kraljevstva, čovjek mora primiti pečat božanskog imena “Gospod naša pravda.”*

*Jeremija 23:6 ; 6.Svjedočanstvo, str. 58.

81

82

IX

Združeni u vjeri

Iako živimo usred kršćanske civilizacije koja se hvali velikom svjetlošću, ipak ima mnogo onih koji ne vjeruju da Bog na zemlji ima svoju crkvu. Takvih je ljudi uvijek bilo i bit će ih do kraja. No premda ne vjeruju u crkvu, njihov ih društveni nagon navodi da se udružuju u raznim klubovima i organizacijama i smatraju da je to dovoljno.

Ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti crkvu jer je ona izaslanik Boga i Krista na zemlji. Kako čovjek može smatrati da bez crkve može ući u kraljevstvo Božje? To je isto kao kad bi čovjek želio ući u neku stranu zemlju bez vize jer ne želi priznati konzula koji bi mu trebao izdati vizu, niti autoritet koji on predstavlja. Slično je i u duhovnom smislu. Gospod je dao silu i autoritet svojoj crkvi, ali to nije nikakva vojna sila koja prisiljava na poslušnost; sila i autoritet Božje crkve osniva se na njenoj ljubavi prema dušama. Čak i kad je potrebno da crkva ukori svoje članove, ona to radi samo iz ljubavi prema Bogu i radi njihova vječnog dobra. Crkva je naime odgovorna pred Bogom za svaki javni grijeh svojih članova koji tolerira. Božja ljubav osniva se na pravednim načelima, a ta se načela održavaju disciplinom, kao što je to zahtijevao i sam Krist. Toleriranje zlodjela i popuštanje grijehu dovelo bi do izopačenosti i duhovne sljepoće crkve. “Zaista, kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.”*

*Matej 18:18

Bog ima crkvu, ali kako je naći?

U svim zemljama postoje velike i male grupe ljudi podijeljene na proturječne sljedbe i vjeroispovijesti. Većina njih tvrdi da vjeruju u Boga i u Isusa Krista. Pitanje iskrenog vjernika glasi: “Koja je istinska Božja crkva? Koja su njena svojstva i kako se može naći?”

Grješnik koji je čuo poziv Evanđelja i vratio se Bogu teži da nađe duhovni dom, ali zbunjuju ga mnogi glasovi koji ga pozivaju ovamo ili onamo. Novoobraćena duša lako može biti zavedena dok iz iskustva ne nauči raspoznavati pravu crkvu.

Postoji samo jedna crkva koju nebo priznaje kao svoju, a to je crkva koja vrši sve Božje zapovijedi. Sve ostale opisane su u sljedećim biblijskim stihovima: “I sedam će se žena jagmiti za jednoga čovjeka – u dan onaj: “Svoj ćemo kruh jesti, reći će, i u halje se svoje oblačiti, daj nam samo da tvoje nosimo ime, skini sa nas svu sramotu našu.”*

*Izaija 4:1

Ovdje su prikazane crkve koje se rado služe Kristovim imenom da bi prikrile svoju pokvarenost. Ne žele slijediti Njegov primjer niti se prilagoditi Njegovom učenju, jer su navikle živjeti bez Njega. Imaju vanjski oblik pobožnosti, ali su odrekle njene sile.

Svaka crkva ima ponešto istine, ali je samo istinskoj Božjoj crkvi povjerena cjelokupna istina. Lažne crkve, umjesto Božjom istinom, svoje stado nastoje zadržati na različite druge načine. Nedostatak istine nadoknađuju tradicijama i obredima, ljudskim propisima, zabavama i programima kako bi zaposlili članove i vezali ih uz crkvu.

Nebeska potvrda

Nijedna crkva ne može odabrati sama sebe. Izbor prave crkve prepušten je Kristu koji jedini ima pravo birati svoju crkvu. Biblija ne samo što daje upute o tome što je istina a što zabluda, već iznosi i dovoljno pojedinosti po kojima se može prepoznati crkva koju nebo priznaje kao svoju.

1. Bog osobno bira svoju crkvu. “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.”* “Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao.”**

*2.Mojsijeva 19:5,6

**lvan 15:16

2. Izgrađena je na Stijeni Isusu Kristu i na čvrstom temelju Božje Riječi. “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist”* “Ali čvrsto stoji temelj koji je Bog postavio, on nosi ovaj pečat: “Gospodin poznaje svoje” i “Neka se odijeli od zloće svaki koji zaziva ime Gospodnje!”**
3. Božja crkva i njeni članovi odazivaju se pozivu da izađu iz ovoga svijeta, napuštajući njegove navike, običaje, zadovoljstva i modu. “Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga stoje u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve.”***
4. Oni koje tvore tu crkvu smatraju se izabranim, posebnim i svetim narodom. “On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.”****

* 1 .Korinćanima 3:11

**2.Timoteju 2:19

***1. Ivanova 2:15

****^rp^- 2*14

5. Ta crkva ne zna za nacionalne granice. Njeni članovi čine univerzalno bratstvo, povezano jakim vezama ljubavi. “Krist je srušio zid podjele, samoljublja i nacio-nalnih predrasuda, učeći da treba ljubiti cijelu Božju obitelj. On uzdiže ljude iz uskoga kruga koji određuje njihova sebičnost, ukidajući sve teritorijalne granice i sve umjetno stvorene razlike ljudskoga društva. On ne pravi nikakvu razliku između susjeda i stranca, između prijatelja i neprijatelja i uči nas da svaku dušu kojoj je potrebna pomoć smatramo svojim bližnjim, a cijeli svijet svojim radnim poljem.”*
6. Apostol Ivan vidio je tu crkvu u svojoj proročkoj viziji kao pobjedonosnu crkvu i navodi tri značajna svojstva po kojima se razlikuje od svih tobožnjih crkava. “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa.”** To je narod koji postojano i strpljivo čeka ponovni dolazak svoga Gospoda, koji vrši svih deset Božjih zapovijedi ne samo u vrijeme mira i blagostanja već i u vrijeme nevolja i stradanja, te koji ima “vjeru Isusovu” “koja je jedanput zauvijek predana svetima.”*

*Misli s Gore blagoslova, str. 68

**Otkrivenje 14:12

7. Glavno svojstvo po kojemu se prava vjera razlikuje od lažne opisano je u Bibliji na sljedeći način: “Zakon i svjedočanstvo tražite. Ako li tko ne govori tako, njemu nema zore.”**
8. Ljubav prema Bogu očituje se kroz pokoravanje Njegovoj volji izraženoj u Deset zapovijedi. “Tko tvrdi: “Poznajem ga”, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.”***
9. Božja crkva jedinstveno je tijelo, ima istu vjeru i njome vlada Sveti Duh. “Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi: jedan Gospodin, jedna vjera ijedno krštenje.”*

*Juda 3

**Izaija 8:20

***1.Ivanova 2:4

10. Članovi Božje crkve paze na svoja tijela kao na “hram Svetoga Duha”, ugledajući se na primjer Ivana Krstitelja i njegovu misiju pripremanja puta za prvi Kristov dolazak. U jelu, piću i odijevanju pridržavaju se biblijskih načela kao pravi zdravstveni reformatori.

“Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!”**

Ovo su osnovna svojstva po kojima se može raspoznati prava Božja crkva, čiji članovi trebamo postati. Ne dopustimo da nas olako uvjere tvrdnje ove ili one grupe ljudi, već svaku tvrdnju usporedimo s Božjom Riječju. Neodostaje li nekoj crkvi ma i jedno od navedenih svojstava, možemo biti uvjereni da to nije Božja crkva.

*Efežanima 4:3-5

**1 .Korinćanima 10:31

90

X

Pouzdanje u Boga

Božja riječ neiscrpna je riznica pouka za ljude svih društvenih slojeva. Nijedna druga knjiga ne može se usporediti s Biblijom. Ona je jedini pravi i potpuni putokaz života. Samo ako se sasvim pouzdamo u Boga, primajući savjete Njegove riječi, moći ćemo biti potpuno sigurni. “Pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!”*

Prorok Jeremija upućuje nam svečano upozorenje: “Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća.”**

Koliko se ljudi u prošlosti pouzdavalo u vlastite sile, koliko ih i danas izlaže opasnosti vlastite živote uzdajući se više u grješnoga čovjeka nego u Božju riječ! Biblija nas ne uči da ne trebamo imati nikakva povjerenja u svoje bližnje, ali ona nas upozorava da čovjekovu riječ ne smijemo uzimati umjesto Božje riječi. Odgovorni smo Bogu za svoje spasenje; ne smijemo stoga dopustiti da netko drugi odlučuje umjesto nas o našem vječnom dobru, već moramo sami proučavati Božju riječ.

*Ljetopisi II 20:20

**Jeremija 17:5

Što učiniti sa sumnjom?

Sotona neprekidno nastoji, još od čovjekova pada, da u duši vjernika izazove sumnju u Božja obećanja. On dobro zna da će uspjeti dušu potpuno odvojiti od Boga samo ako mu pođe za rukom da u njoj stalno zalijeva sjeme sumnje. U pokušaju apostola Petra da hoda po vodi nalazimo primjer kršćanina koji prolazi kroz ovaj svijet. Petar je sigurno hodao po vodi sve dok je svoj pogled čvrsto zadržavao na Kristu. No kušač ga je ubrzo naveo da posumnja u Božju moć i smještaje počeo tonuti. Spasiti nas može samo Kristova milost. Sotona navodi ljude da uzdižu sami sebe i da se ponose svojim dostignućima. Sebi pripisuju slavu koja pripada Bogu. No Božja struja se prekida i oni padaju, a sotona se tada trudi navesti grješnika da povjeruje kako za njega više nema oproštaja.

Ljudska je narav takva da smo skloni posumnjati i u najbolje prijatelje. Čak je i Ivan Krstitelj, nakon što je Isusa proglasio Božjim Janjetom i nakon što je vidio da Sveti Duh silazi na njega, došao u iskušenje da posumnja u Njegovu božansku misiju. No Ivan je znao kako će otkloniti svoje sumnje. Poslao je svoje učenike k Isusu s pitanjem: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?” Isus im odgovori: “Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba!”* Iako je posumnjao u srcu, Ivan nikada nije bio izdajnik. Nije otišao pitati farizeje što misle o Kristu, već se obratio izravno Njemu. Isusov odgovor potpuno je otklonio sve njegove sumnje.

*Matej 11:3-6

Nikada se ne trebamo obraćati neprijateljima naše vjere da bismo se raspitivali o istini, jer oni nam ne mogu dati pravilan odgovor. Odgovor na sva naša pitanja nalazi se u svetoj Božjoj riječi.

Ponekad imamo razloga posumnjati u one u koje smo nekada imali povjerenja. Iz njihovih riječi ili postupaka proisteklo je nešto što je uzdrmalo naše povjerenje. No Bog nas nikada neće iznevjeriti. “Bog nikada ne traži od nas da vjerujemo a da nam nije dao dovoljno dokaza na kojima možemo osnivati svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter i istinitost Njegove Riječi utemeljeni su na dokazima koje se obraćaju našem razumu, a ti su dokazi doista brojni. Ipak, Bog nikada nije isključio mogućnost sumnje. Naša vjera mora počivati na unutarnjem uvjerenju, a ne na vanjskim dokazima. Oni koji žele sumnjati imat će prilike za to. No oni koji doista žele spoznati istinu, naći će dovoljno dokaza na koje se može osloniti njihova vjera.”*

*Put Kristu, str. 66

Iako možemo doći u iskušenje da posumnjamo u Boga ili u Njegovo vodstvo, nikada ne smijemo gubiti pouzdanje u Njega. “Dok je Krist vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako ćvrsto sačuvamo do kraja pouzdanje i slavni ponos nade.”* Otvaramo li Sveto pismo bez strahopoštovanja i molitve, naš će razum uskoro pomutiti sumnja. “Molitva je ključ u ruci vjere koji otvara nebesku riznicu u kojoj su pohranjena neizmjerna blaga Svemogućega.”**

Moliti se moramo samo Bogu i Njegovu Sinu. Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Grješnici imaju čudesnu prednost da se u svim nevoljama i u svim okolnostima mogu obratiti Bog kao svome Ocu. No sama molitva nije dovoljna. Na nama leži i dužnost da učinimo sve sa svoje strane, a potom da strpljivo čekamo znajući da će nas Bog uslišiti kad bude vrijeme.

*Hebrejima 3:6

**Put Kristu, str. 69

95

Molitva može biti javna ili osobna. Molitva na javnom skupu treba biti kratka i sažeta. Krist i Njegovi apostoli ostavili su nam primjer o moći molitve. Molili su se i vjerovali, i molitva im je bila uslišana. Bog će uvijek uslišiti iskrenu molitvu onih koji uviđaju da im je potrebna pomoć u borbi protiv sotoninih kusanja. Trebamo moliti za mudrost i shvaćanje, osobito kad tražimo svjetlost i istinu u Božjoj riječi.

Molitva i pjesme hvale donijele su pobjedu izraelskoj vojsci. I svi Božji ljudi bili su ljudi molitve. Ilija, Daniel, Nehemija i mnogi drugi oslanjali su se na Boga i On je svojom moćnom rukom donio pobjedu istini i pravdi.

One koji ostanu vjerni Bogu očekuje veličanstvena nagrada na nebu. Kad je Ivan u viđenju ugledao Božju slavu, pao je kao mrtav. U svom smrtnom tijelu nije bio u stanju izdržati taj prizor. No kad Božja djeca dobiju besmrtnost, vidjet će Ga “kakav jest”. Svi njihovi grijesi bit će izbrisani i moći će promatrati blistavu slavu Božjega prijestolja. Sudjelovali su u Kristovim patnjama i surađivali s Njim u planu spasenja, pa će dijeliti s Njim i radost kad vide spašene duše u Božjem kraljevstvu.

Pripremite se!

Dragi čitatelji, pripremite se za Spasiteljev dolazak na oblacima! Iz dana u dan iskorjenjujte iz svog srca ljubav prema propadljivim stvarima ovoga svijeta. Naučite iz iskustva što znači udružiti se s Kristom. Pripremite se za konačni sud da biste se, kad Krist ponovno dođe, našli među onima koji će zasjati u slavi Oca i Sina. Anđeli će, svirajući na zlatnim harfama, dočekati Kralja slave i trofeje Njegove pobjede – one koji su oprali i izbijelili haljine svoga karaktera u Janjetovoj krvi. Pjesma pobjede odjekivat će cijelim nebom. Krist je pobijedio; u nebeske dvorove ući će u pratnji onih koje je otkupio – svjedoka da njegova misija patnje i žrtve nije bila uzaludna.

Uskrsnuće i uzašašće našega Gospoda nepobitan je dokaz pobjede nad smrću i grobom, te jamstvo daje nebo otvoreno i svima onima koji pobijede grijeh i sotonu. Isus se uznio Ocu kao predstavnik svih spašenih koji će ugledati Božju slavu.

Na nebu su za zemaljske putnike spremni domovi, haljine pravde, krune slave i palme pobjede. U tom budućem svijetu napokon će nam postati jasno sve što nas je ovdje zbunjivalo. Bit će nam objašnjene stvari koje nam je danas teško shvatiti. Pred nama će se otkriti tajna milosti. Tamo gdje su naši ograničeni razumi vidjeli samo pometnju i neispunjena obećanja, vidjet ćemo najsavršeniji sklad. Uvidjet ćemo da je beskrajna Ljubav u svojoj providnosti dopustila da nas snađe ono što nam se činilo bolnim i teškim kako bismo se približili Bogu. Kad shvatimo nježnu brigu Onoga koji čini da sve što nas snađe u životu bude na naše dobro, osjećat ćemo neizrecivu zahvalnost i radost.

U nebeskoj atmosferi ne može postojati bol. Na novoj zemlji neće biti suza, žalosti niti pogrebnih povorki. “On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.”*

Usred sjena i vrtloga zemaljskih aktivnosti imajmo uvijek na umu sreću i blagoslove koji nas očekuju u budućnosti. Naša vjera treba probiti svaki oblak mraka i pogledom doprijeti do Onoga koji je umro za grijehe svijeta. Krist širom otvara vrata raja svima koji Ga vjerom prime u svoje srce. Daje im silu da postanu Božji sinovi i kćeri. Neka nas neprestano hrabri najdragocjenije obećanje – da će Gospod uskoro doći. Ta nada neka nam razvedri srca. “Još malo, vrlo malo, i doći će onaj koji ima doći; neće zakasniti.”**

Na povratku kući

Uskoro se vraćamo u svoj prvobitni zavičaj iz kojega je naše praroditelje istjerao njihov grijeh. Onaj koji nas je toliko ljubio da je umro za nas na križu, otišao nam je pripremiti stanove u kući svojega Oca. “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte!”, kaže Isus. “U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: “Idem da vam pripravim mjesto!” Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.”*

*Otkrivenje 21:4

**Hebrejima 10:37

99

Promatrat ćemo krunidbu svoga Kralja. Oni čiji su životi bili skriveni u Kristu, koji su na ovoj zemlji vodili “dobru borbu vjere”, zasjat će Spasiteljevom slavom u Božjem kraljevstvu.

Uskoro ćemo ugledati Onoga u kome su bile usredotočene sve naše nade na vječni život. U Njegovoj prisutnosti postat će beznačajne sve patnje i iskušenja ovoga života. Podižite neprestano svoj pogled gore! Neka vaša vjera postaje sve čvršća i čvršća, i neka vas vodi uskom stazom ravno do vrata Božjega grada, u neopisivu slavu budućnosti koja je pripremljena otkupljenima. “Prema tome, strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Pazite! Poljodjelac iščekuje skupocjen rod od zemlje, strpljivo čekajući na nj, dok ne primi ranu i kasnu kišu. Strpite se i vi i učvrstite svoja srca, jer je blizu dolazak Gospodnji!”*

*Ivan 14:1-3

Vjerujemo da će Gospod utjecati na srce i razum svakoga čitatelja da bi razumio Božji glas koji mu govori preko ovih stranica. Neka vaša srca budu pokrenuta Božjim Duhom da biste odlučili ostatak svog života posvetiti Bogu i Njegovoj službi! Potrudite se da i drugima prenesete radosnu vijest o Kristu koji je umro za svakoga čovjeka. Spasite li svojim zalaganjem ma i jednu dušu, u vašoj će kruni, kojom će vas okruniti Kralj slave, zasjati blistava zvijezda.

*Jakov 5:7,8

101