Isusov govor na gori

WHITE, Ellen Gould

 Thoughts from the Mount of Blessing.

KRISTOVIM UČENICIMA, koje Učitelj i sad poziva da više cijene duhovno kraljevstvo od zemaljskoga kraljevstva, u nadi da će im ove stranice još jasnije prikazati slavu Nevidljivoga.

Na obronku Gore

            Više od četrnaest stoljeća prije Isusovog rođenja u Betlehemu, okupila su se Izraelova djeca u divnoj šekemskoj dolini da s gorâ, s obiju strana slušaju glasove svećenika koji su izricali blagoslove i prokletstva — “blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga… a prokletstvo, ne budete li slušali…” (Deuteronomy 11:27, 28) I tako je gora s koje su bile izgovorene riječi blagoslova postala poznata kao Gora blaženstava. Međutim, na Gerizimu nisu bile izgovorene riječi koje će postati blagoslov grješnom i jadnom svijetu. Izrael je propustio ostvariti uzvišeni ideal koji mu je bio postavljen. Netko drugi, a ne Jošua Nunov, morao je povesti Božji narod u pravi spokoj vjere. Gerizim nije više poznat kao Gora blaženstava. Sad je to ona bezimena gora pokraj Genezaretskog jezera, s koje je Isus izgovorio riječi blagoslova svojim učenicima i mnoštvu. .{IGG 1.1}

            Zamislimo taj prizor i, sjedeći s učenicima na obronku Gore, pokušajmo se unijeti u misli i osjećaje koji su ispunjavali njihova srca. Kad shvatimo što su Kristove riječi značile onima koji su ih slušali, u njima ćemo nazrijeti novu živost i ljepotu i otkriti pouke koje nam pružaju. {IGG 1.2}

            Kad je Spasitelj otpočeo svoju službu, općeprihvaćena predodžba o Mesiji i Njegovom djelu potpuno je onesposobljivala narod da Ga prihvati. Duh prave pobožnosti izgubio se u tradicijama i ceremonijama, a proročanstva su tumačena po nahođenju oholih srca prionulih uz svijet. Hebreji su očekivali Mesiju — ne kao Spasitelja od grijeha, već kao velikoga vođu koji će sve narode pokoriti vlasti lava iz plemena Judina. Uzalud ih je Ivan Krstitelj pozivao na pokajanje silom kakvu su imali stari proroci, silom koja je potresala srca. Uzalud ih je na Jordanu upućivao na Isusa kao na Božje Janje koje je uzelo na sebe grijehe svijeta. Bog je nastojao usmjeriti njihove misli na Izaijino proročanstvo o Spasitelju mučeniku, ali oni nisu htjeli slušati. {IGG 1.3}

        Da su se učitelji i vođe u Izraelu podčinili Kristovoj preobražavajućoj milosti, On bi ih učinio svojim predstavnicima među ljudima. Prvo je u Judeji bio najavljen dolazak Božjega kraljevstva te je upućen poziv na pokajanje. Izgnavši iz jeruzalemskoga hrama one koji su ga oskvrnuli, Isus se objavio kao Mesija — Onaj koji će očistiti dušu od prljavštine grijeha i učiniti da Njegov narod postane sveti hram Gospodinu. Ali hebrejski vođe nisu se htjeli poniziti i prihvatiti Učitelja iz Nazareta. Kad je drugi put posjetio Jeruzalem, bio je izveden pred sinedrij. Samo je strah od naroda spriječio velikodostojnike da Mu ne pokušaju oduzeti život. Zato je, napustivši Judeju, otpočeo svoju službu u Galileji. {IGG 2.1}

            Tamo je radio nekoliko mjeseci prije nego Izgnavši iz što je održao propovijed jeruzalemskoga na Gori. Vijest da je “blihrama one koji zu kraljevstvo nebesko” su ga oskvrnuli, (Matthew 4:17), koju je ob Isus se objavio javljivao po svoj zemlji, je pozornost svih društvenih slojeva i još više razgorjela plamen njihovih slavoljubikao Mesija —  vih nada. Slava novog da Njegov narod Učitelja prešla je granice postane sveti Palestine i, bez obzira na hram Gospodinu.

         držanje glavara, proširilo se mišljenje da bi to mogao biti Otkupitelj kojemu su se nadali. Veliko mnoštvo pratilo je Isusa na svakom koraku, a oduševljenje naroda sve više je raslo. {IGG 2.2}

           Došlo je vrijeme da i učenici, najbliži Kristovi suradnici, počnu neposrednije sudjelovati u Njegovu radu kako to veliko mnoštvo ne bi ostalo nezbrinuto, kao ovce bez pastira. Neki su se učenici pridružili Isusu još u početku Njegove službe. Gotovo sva dvanaestorica bili su međusobno povezani kao članovi Kristove obitelji. Čak i oni, zavedeni učenjem rabina, zajedno s ostalima očekivali su zemaljsko kraljevstvo. Nisu mogli shvatiti Isusove postupke. Bili su zbunjeni i uznemireni što se On uopće ne trudi osigurati za svoje djelo potporu svećenika i rabina te što ništa ne poduzima da bi uspostavio svoju vlast kao zemaljski vladar. Mnogo je još trebalo raditi s tim učenicima prije nego što postanu spremni prihvatiti svetu odgovornost koja će im biti povjerena kad se Isus uznese na nebo. Ipak, odgovorili su na Kristovu ljubav i — premda su bili sporoga srca za vjerovanje — Isus je u njima vidio ljude koje će moći obučiti i pripremiti za svoje veliko djelo. A sad, budući da su bili s Njim već dovoljno dugo da mogu donekle učvrstiti svoju vjeru u božansku narav Njegova poslanja i budući da je i narod dobio neoboriv dokaz Njegove moći, pripremljen je put da se javno izlože načela Kristova kraljevstva, što će im pomoći da shvate Njegovu pravu narav. {IGG 3.1}

      Sâm, na brdu kraj Galilejskog jezera, Isus je proveo cijelu noć u molitvi za te svoje izabranike. U zoru ih je pozvao k sebi. Izgovarajući riječi molitve i pouke, položio je ruke na njihove glave u znak blagoslova te ih tako odvojio za evanđeosko djelo. Zatim se zajedno s njima spustio na obalu jezera. Ondje se od ranoga jutra okupljalo veliko mnoštvo. {IGG 4.1}

            Osim uobičajenog mnoštva iz galilejskih gradova, tamo su bili mnogi iz Judeje i iz samoga Jeruzalema; iz Pereje i poluneznabožačkog Dekapolisa; iz Idumeje, južno od Judeje, i iz Tira i Sva su srca Sidona, feničkih gradova drhtala u nadi na obali Sredozemnog da će Izrael mora, a “… kad se čulo uskoro pred što on čini”, oni “dođoše svim narodima da ga čuju i da se izleče od svojih bolesti; … jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.” Mark 3:8 , R.V.; Luke 6:1719 , R.V. {IGG 4.2}

            Budući da na ono biti slavljen kao Gospodnji izabranik, a Jeruzalem biti uzdignut kao me dijelu uske obale, doprijestolnica kle je mogao doprijeti svjetskog Njegov glas, nije bilo do carstva. voljno mjesta ni da Ga stojeći slušaju svi koji su Ga željeli čuti, Isus ih je poveo natrag prema obronku gore. Stigavši do zaravni, gdje se to veliko mnoštvo moglo udobno smjestiti, Isus je sjeo na travu, a učenici i narod slijedili su Njegov primjer. {IGG 4.3}

            Osjećajući da će se dogoditi nešto osobito, učenici su se gurali oko svojega Učitelja. Događaji toga jutra učvrstili su ih u uvjerenju da će sad biti objavljen neki proglas o kraljevstvu koje će On, kako su se iskreno nadali, uskoro uspostaviti. Mnoštvo je bilo ispunjeno osjećajem iščekivanja, a na svim licima zrcalilo se duboko zanimanje. {IGG 4.4}

            Dok su sjedili na zelenom obronku čekajući da božanski Učitelj progovori, srca su im bila puna misli o budućoj slavi. Bilo je tu književnika i farizeja koji su željno očekivali dan kad će dobiti vlast nad omrznutim Rimljanima i prisvojiti bogatstva i sjaj toga velikog svjetskog carstva. Siromašni poljodjelci i ribari nadali su se obećanju da će njihove bijedne kolibe, oskudna hrana, tegoban život i strah od neimaštine biti zamijenjeni palačama punim izobilja i danima bezbrižnosti. Nadali su se da će im Krist umjesto jedinog grubog ogrtača, koji im je danju služio kao odjeća, a noću kao pokrivač, dati raskošne i skupocjene haljine njihovih osvajača. {IGG 5.1}

            Sva su srca drhtala u uznositoj nadi da će Izrael uskoro pred svim narodima biti slavljen kao Gospodnji izabranik, a Jeruzalem biti uzdignut kao prijestolnica svjetskog carstva. Blaženstva {IGG 5.2}

 

“Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti: ‘Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’”Matthew 5:2, 3.

 

            Kao nešto strano i novo odjeknule su te riječi u ušima iznenađenog mnoštva. Takvo učenje bilo je suprotno svemu što su dotad čuli od svećenika ili rabina. U njemu nisu mogli naći ništa što bi laskalo njihovoj uznositosti ili poticalo njihove slavoljubive nade. Ali iz toga novog Učitelja zračila je snaga koja ih je očaravala. Sama Njegova nazočnost širila je miomiris božanske ljubavi, poput cvijeta što širi svoj miris. Njegove su riječi padale “kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju”. (Psalm 72:6) Svi su osjećali da je pred njima Onaj koji čita tajne duše, a ipak im pristupa s nježnim suosjećanjem. Otvorili su Mu svoja srca, a dok su slušali, Sveti Duh im je otkrivao dio po dio značenja pouke koju je čovječanstvo svih stoljeća trebalo naučiti. {IGG 6.1}

            Vjerske vođe u Kristovo doba smatrali su da imaju veliko duhovno blago. Molitva farizeja: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi” (Luke 18,11) izražavala je osjećaje toga društvenog sloja, a uvelike i osjećaje cijelog naroda. Ali u mnoštvu okupljenom oko Isusa bilo je pojedinaca koji su osjećali svoje duhovno siromaštvo. Kad se u čudesnom ulovu ribe otkrila Kristova božanska sila, Petar je pao pred Spasiteljeve noge uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” (Luke 5,8) I u mnoštvu okupljenom na brdu bilo je duša koje su, suočene s Njegovom neporočnošću, osjećale da su “nesretne, i bijedne, i siromašne, i slijepe, i gole” (Revelation 3:17), pa su čeznule za “milošću Božjom u svoj spasiteljskoj snazi…” (Titus 2:11). Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlja i njihov život. {IGG 6.2}

          Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Revelation 3:17), ali su oni prijezirno odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, niti ne čezne postati sudionik u Kristovoj milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštivanja, ne že vjerom i ne primaju Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom, za koje On kaže da će biti blagoslovljeni. {IGG 7.1}

            Čovjeka kojemu prašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Svetoga Duha uvjeriti ga da je grješan. Oni čija je srca Božji Duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničeg dobroga, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani, ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu, i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luke 18,13) Takvi primaju blagoslov. Pokajnik dobiva oprost, jer je Krist “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. (John 1:29) Bog je obećao: “Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” “dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” Isaiah 1:18; Ezekiel 36:26, 27. {IGG 7.2}

            O siromasima u duhu Isus kaže: “Njihovo je kraljevstvo nebesko.” To kraljevstvo nije, kako su očekivali Kristovi slušatelji, prolazno i zemaljsko. Krist je ljudima otvorio duhovno kraljevstvo svoje ljubavi, milosti i pravednosti. Oznaka Mesijinog kraljevstva jest sličnost sa Sinom čovječjim. Njegovi podanici su siromašni duhom, krotki, proganjani zbog pravde. Njima pripada nebesko kraljevstvo. Premda još nije sasvim dovršeno, u njima je otpočelo djelo koje će ih učiniti “dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu”. (Kološanima 1,12) Colossians 1:12. {IGG 8.1}

         Svi koji osjećaju veliko siromaštvo svoje duše i shvaćaju da nemaju u sebi nikakvog dobra, mogu dobiti pravednost i snagu ugledavši se na Isusa. On kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti”. (Matthew 11:28. ) Isus vas moli da svoje siromaštvo zamijenite bogatstvom Njegove milosti. Mi nismo dostojni Božje ljubavi, ali je dostojan Krist, naš Jamac. On može savršeno spasiti sve koji dolaze k Njemu. Kakvo god bilo vaše iskustvo u prošlosti, koliko god bile obeshrabrujuće vaše trenutačne okolnosti, ako dođete k Isusu takvi kakvi jeste, slabi, bespomoćni i očajni, naš milostivi Spasitelj daleko će vam izići u susret, zagrlit će vas rukama svoje ljubavi i ogrnuti plaštem svoje pravednosti. Predstavit će vas Ocu, odjevene u bijelu odjeću svojega karaktera. On se zalaže za nas pred Bogom: “Ja sam zauzeo mjesto ovoga grješnika. Ne gledaj to zalutalo dijete, već gledaj mene.” Koliko god glasno Sotona govorio protiv naše duše optužujući je za grijeh i polažući na nas pravo kao na svoj plijen, Kristova krv govori mnogo silnije. {IGG 8.2}

            Kazat će: “Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga… U Jahvi će pobijediti i proslavit se sve potomstvo Izraelovo!” Isaiah 45:24, 25. {IGG 9.1}

“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Matthew 5:4

            Tugovanje o kojemu je ovdje riječ iskreno je žaljenje zbog grijeha. Isus kaže: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na križu, shvaća svu grješnost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospodina slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovništva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zlouporabio najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sâm razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca. {IGG 9.2}

            Tko tako tuguje, “utješit će se”. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Kristu, osloboditi se ropstva grijehu uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja križa i ondje ostaviti svoje terete. {IGG 10.1}

            Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. “Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka”. (Lamentations 3:33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je “za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti”. (Hebrews 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Okrutan udarac koji odnosi zemaljske radosti, može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu! {IGG 10.2}

         Bog se služi životnim nedaćama da bi uklonio nečistoću i grubost iz našega karaktera. Rezanje, oblikovanje, klesanje, glačanje i dotjerivanje bolni su postupci što ih nedaće obavljaju. Nije lako biti pritisnut uz kotač brusilice, ali tako se kamen priprema za mjesto koje treba zauzeti u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vrijeme i trud na neku bezvrijednu građu. On glača samo svoje dragocjeno kamenje da bi postalo vrijedno palače. {IGG 10.3}

            Gospodin će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva. {IGG 11.1}

            Naš nebeski Otac nikad ne zaboravlja one koje je obuzela tuga. Kad se David penjao uz Maslinsku goru, “sve plačući, pokrivene glave i bos” (2 Samuel 15:30), Gospodin ga je sažaljivo promatrao. David je bio odjeven u kostrijet, grubu tkaninu od kozje dlake, i savjest ga je optuživala. Ti vanjski znakovi poniznosti svjedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Plačnim i bolnim riječima iznio je pred Boga svoju nevolju. Gospodin nije odbacio svojega slugu. Nikad David nije bio tako drag Srcu beskrajne Ljubavi kao tada kad je, obuzet grižnjom savjesti, bježao da spasi svoj život od neprijatelja koje je njegov vlastiti sin podignuo na bunu. Gospodin kaže: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Revelation 3:19) Krist podiže skrušeno srce i čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište. {IGG 11.2}

            Ali kad naiđu nevolje, koliki su među nama slični Jakovu! Mislimo da je to neprijateljeva ruka. U tami se slijepo borimo sve dok nam ne ponestane snage i više ne možemo naći ni utjehe ni izbavljenja. Božanski dodir otkrio je Jakovu u osvit dana Onoga s kime se borio, Anđela zavjeta, i on je plačući bespomoćno pao na grudi Beskrajne Ljubavi da primi blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. I mi trebamo naučiti da su nevolje blagoslov, ne prezirati Gospodnje ukore niti k lonuti kad nas On opominje. {IGG 11.3}

            “Da, blago čovjeku koga Bog odbaci… On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacjeljuje rukom. Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.” (Job 5:1719) Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove nazočnosti. {IGG 12.1}

        Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nijemom boli, ranjena i slomljena srca. On želi da podig­nemo pogled i gledamo Njegovo drago lice puno ljubavi. Dragi Spasitelj stoji pokraj mnogih čije su oči tako obnevidjele od suza da Ga ne mogu prepoznati. Čezne uzeti naše ruke i potaknuti nas da gledamo u Njega s jednostavnom vjerom, dopuštajući Mu da nas vodi. Njegovo je srce otvo­reno za naše duboke žalosti, tuge i nevolje. Spa­sitelj nas je ljubio vječnom ljubavlju i okruživao nježnom dobrotom. Srcem se uvijek možemo oslo­niti na Njega i neprekidno razmišljati o Njego­voj nježnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja i dati joj mir.{IGG 12.2}

          Mislite na to, napa­ćena i bolna djeco, i ra­dujte se u nadi, “jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” 1 John 5:4. {IGG 12.3}

          Blaženi su i oni koji plaču zajedno s Isusom osjećajući sućut prema svijetu zbog njegovih patnja i tugu zbog nje­govih grijeha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovjek boli i podnosio je duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrgan i ranjavan ljud­skim prijestupima. Usrdnošću punom samopri­jegora trudio se ublažiti bijedu i jade čovječan­stva, a srce Mu je obuzimala teška tuga dok je promatrao mnoštvo koje je odbijalo doći k Nje­mu i dobiti život. Svi Kristovi sljedbenici proći će kroz to iskustvo. Budući da u sebi nose Nje­govu ljubav, surađivat će s Njim u spašavanju izgubljenih. Sudjelovat će u Kristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Budući da su s Njim bili jedno u Njegovu djelu i pili zajedno s Njim čašu boli, sudjelovat će i u Njegovoj radosti.{IGG 12.4}

          Nevolje su naučile Isusa da obavlja službu utješitelja. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan, a “budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji”. (Isaiah 63:9; Hebrews 2:18) Svaka duša koja se sjedinila s Nje­govim mukama ima prednost sudjelovati u toj službi. “Zaista, kao što se patnje Kristove preo­bilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i na­ša utjeha po Kristu.” (2. Corinthians 1:5) Go­spodin pruža ožalošćenima osobitu milost. Nje­zinom silom omekšava srca i pridobiva duše. Nje­gova ljubav otvara put ranjenoj i izmučenoj duši te postaje melem onima što tuguju. “Pa i pisao sam vam ovo isto da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti, uvjeren za vas sve da je moja radost radost i vas sviju. Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.”1 Corinthians 1:3, 4. {IGG 13.1}

“Blago krotkima…” (Matthew 5:5)

 

         U Blaženstvima je objavljena razvojna crta kršćanskog iskustva. Oni koji su osjetili da im je Krist potreban, koji su plakali zbog svojih gri­jeha i zajedno s Kristom prošli kroz školu patnje, naučit će se i krotkosti od božanskog Učitelja.{IGG 13.2}

          Vrlinu krotkog i blagog podnošenja neprav­de nisu cijenili ni neznabošci ni Hebreji. Riječi što ih je Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, kazao o sebi — da je najkrotkiji čovjek na Zemlji — na­rod u to doba nije smatrao pohvalom. Ponajprije su izazivale sažaljenje ili prijezir. Ali Isus progla­šava krotkost jednim od najvažnijih uvjeta za ula­zak u Njegovo kraljevstvo. Božanska ljepota te dragocjene vrline otkrila se u Njegovu osobnom životu i karakteru.{IGG 14.1}

         Isus, sjajnost Očeve slave, “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima”. (Philippians  2,6.7) Pristao je proći kroz najteža isku­stva života koračajući usred sinova ljudskih — ne kao kralj koji zahtijeva počasti, već kao Onaj čiji je životni poziv služiti drugima. U Njegovu pona­šanju nije bilo ni traga lažne revnosti ili hladne strogosti. Narav Iskupitelja svijeta bila je uzvišenija od anđeoske, a ipak su s Njegovim božanskim veličanstvom bile sjedinjene krotkost i poniznost, kojima je sve privlačio k sebi.{IGG 14.2}

         Isus se odrekao sebe i nije se isticao nijednim svojim djelom. U svemu se pokoravao volji svo­jega Oca. Kad je Njegovo poslanje na Zemlji bilo već pri kraju, mogao je reći: “Ja sam tebe pro­slavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (John 17:4) Krist nas poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca.” “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Matthew 11:29). Odbacimo zato svoje sebične interese s prijestolja i neka oni više ne vladaju dušom.{IGG 14.3}

         Onaj tko gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca, bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10:8 Samopouzdanje i samoisticanje, čime se hva­limo, prikazuju nam se tada u svoj svojoj odurnosti, kao znaci robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spre­man boriti se za prvenstvo. Ali onaj tko uči od Isusa, odrekao se sebe, oholosti i želje za prven­stvom. U njegovoj duši vlada mir, a njegovom osobnošću upravlja Sveti Duh. Tada više ne teži­mo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost na sebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj nogu Spasiteljevih. Tada gledamo u Isusa oče­kujući da nas Njegova ruka povede, osluškuje­mo Njegov glas da nas uputi. Apostol Pavao je stekao to iskustvo: “… ja sam, naime, po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam ra­zapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist ži­vi u meni: život koji sa­da provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iska­zao ljubav i samoga sebe za mene predao — ne prezirem milost Božju, jer, ako opravdanje do­lazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” Galatians 2:20. {IGG 15.1}

        Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadmašuje svaki um, saču­vat će naša srca i misli u Kristu Isusu. Spasiteljev život na Zemlji, iako ispunjen sukobima, bio je život mira. Dok su Ga razjareni neprijatelji stalno progonili, On je govorio: “ Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” John 8:29 Nikakva oluja ljudskog ili sotonskog gnjeva nije mogla poremetiti mir Njegova savršenog zajed­ništva s Bogom: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” John 14:27;Matthew 11:29. {IGG 15.2}

          Samoljublje uništava naš mir. Dok naša se­bična narav živi u nama, spremni smo je stalno braniti od poniženja i uvrede; ali kad smo mr­tvi i kad je naš život skriven s Kristom u Bogu, nećemo primati k srcu zanemarivanje i podcje­njivanje. Bit ćemo gluhi za ogovaranje i slijepi za porugu i uvredu. “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vje­ruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” 1 Corinthians 13:48 , R.V. {IGG 16.1}

        Sreća koja potječe iz zemaljskih izvora pro­mjenjiva je kao što su promjenjive okolnosti o kojima ovisi. Ali Kristov mir je stalan i trajan. On ne ovisi o životnim okolnostima, o količini svjetovnih dobara ni o broju zemaljskih prijate­lja. Krist je izvor žive vode, a sreća koja potje­če od Njega nikad neće iznevjeriti.{IGG 16.2}

        Kristova krotkost, pokazana u domu, usrećit će sve ukućane: ona ne izaziva svađu, ne uzvra­ća ljutito, već stišava razdraženi temperament i zrači blagošću sto je osjećaju svi koji su u kru­gu njezinog utjecaja. Svaku zemaljsku obitelj u kojoj se njeguje, ona čini dijelom velike nebes­ke obitelji. {IGG 16.3}

Bilo bi nam kudika­mo bolje stradati zbog lažnih optužaba nego sa­mi sebi stvarati muku osvećujući se svojim ne­prijateljima. Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i može donijeti samo zlo onome tko ga gaji. U poniznosti srca, u krotkosti koja je plod prebivanja u Kristu, krije se tajna blagoslova. “Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!” Psalm 149:4. {IGG 17.1}

         Krotki će “naslijediti zemlju”. Želja za uzvisivanjem unijela je grijeh u svijet i zato su naši praroditelji izgubili vlast nad ovom lijepom Zem­ljom, svojim kraljevstvom. Krist je samoodricanjem otkupio ono što je bilo izgubljeno. Uči nas da i mi trebamo pobijediti kao što je On pobijedio. (Revelation 3:21) Njegujući poniznost i samoodricanje, možemo postati Kristovi sunasljednici: “Zemlju će posjedovati krotki”. Psalm 37:11. {IGG 17.2}

        Zemlja, obećana krotkima, neće biti slična ovoj, zamračenoj sjenom smrti i prokletstva. “Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost.” “Neće biti vise ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” 2 Peter 3:13; Revelation 22:3. {IGG 17.3}

       Tamo nema razočaranja, nema boli, nema grijeha, nema nikoga tko će reći da je bolestan. Nema pogrebnih povorki, nema plača, nema smr­ti, nema rastanaka, nema slomljenih srca. Ali tamo je Isus, tamo je mir. “Neće više gladovat i žeđati, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode”. Isaiah 49:10. {IGG 17.4}

“Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi!” Matthew 5:6

          Pravednost je svetost, sličnost Bogu, a “Bog je ljubav”. (1 John 4:16. ) To je usklađenost s Božjim Zakonom, “jer zapovijedi su tvoje sve pravedne” (Psalam 119,172), a ljubav je “ispu­njeni Zakon”. (Romans 13:10) Pravednost je ljubav, a ljubav je svjetlost i život Božji. Božja pravednost utjelovljena je u Kristu. Primajući Nje­ga, dobivamo pravednost.{IGG 18.1}

            Pravednost se ne stječe mučnim naporima ni zamornim radom, darovima ili žrtvom, nego se besplatno daje svakoj dusi koja je gladna i žed­na pravednosti. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i ne­mate, dođite. Bez nova­ca i bez naplate kupite vina i mlijeka.” “Neće uspjeti oružje protiv te­be skovano. … To je bastina slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene riječ je Jahvina.” “I evo imena kojim će ga nazi­vati: ‘Jahve, Pravda na­ša.’” Isaiah 55:1; 54:17; Jeremiah 23:6. {IGG 18.2}

           Nijedna ljudska sila ne može ničim zadovo­ljiti glad i žeđ duše. Ali Isus kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom.” “Ja sam kruh života. Tko dolazi k me­ni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” Revelation 3:20; John 6:35. {IGG 18.3}

         Kao sto nam je potrebna hrana da bismo odr­žali tjelesnu snagu, tako nam je potreban Krist, kruh s Neba, da nas okrijepi u duhovnom živo­tu i da nam podari snagu za rad u Božjem djelu. Kao sto tijelo neprestano prima hranjive sastoj­ke koji održavaju život i snagu, tako i duša mora održavati neprestanu vezu s Kristom potpuno Mu se pokoravajući i oslanjajući se na Njega.{IGG 19.1}

          Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Kri­sta koji je njezin izvor.{IGG 19.2}

         Kad upoznamo savršenstvo Spasiteljevog ka­raktera, zaželjet ćemo potpuno se preobraziti i obnoviti po uzoru na Njegovu neporočnost. Što više doznajemo o Bogu, to će uzvišeniji biti naš ideal karaktera i usrdnija naša čežnja da odraža­vamo Božji lik. Kad duša teži za Bogom, božansko se spaja s ljudskim, a srce puno čežnje kaže: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u nje­mu nada moja.” Psalm 62:5. {IGG 19.3}

          Ako ste svjesni potrebe svoje duše, ako ste gladni i žedni pravednosti, to je dokaz da je Krist u vašemu srcu probudio želju da Ga pozovete kako bi izlijevanjem Svetoga Duha učinio za vas ono što sami ne možete učiniti. Ne moramo gasiti žeđ na plitkim potocima, jer je upravo iznad nas velik izvor s čijih bogatih voda može­mo obilno piti ako se samo malo uspnemo stazom vjere.{IGG 19.4}

         Božje riječi su vrelo života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, sjedinit ćete se, uz pomoć Svetoga Duha, s Kristom. Poznate istine otkrit će vam svoje nove strane, biblijski tekstovi za­sjat će vam iznenada, kao bljesak munje, u no­vom značenju. Vidjet će­te povezanost drugih is­tina s djelom otkupljenja i znat ćete da vas Krist vodi, da je božanski Uči­telj pokraj vas.{IGG 20.1}

         Isus je rekao: “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće ni­kad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvo­rom one vode što struji u život vječni.” (John 4:14) Dok vam Sveti Duh bude otkrivao istinu, skupljat ćete najdragocjeni­ja iskustva i čeznuti da i drugima govorite o utješ­nim spoznajama koje su vam otkrivene. Kad se budete našli s njima, prenosit ćete im neke nove misli o Kristovu karakteru i radu. I onima koji Ga ljube i onima koji Ga ne ljube iznosit ćete nove objave o Njegovoj ljubavi punoj suosjećanja.{IGG 20.2}

        “Dajite, pa će vam se dati” (Luke 6:38), jer se o Božjoj Riječi kaže: “Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.” (Song of Solomon 4:15) Srce koje je jednom okusilo Kri­stovu ljubav stalno čezne da je okusi još više. Dok je dijelite, primat ćete je sve bogatije i obil­nije. Svaka objava Boga povećava sposobnost duše da spoznaje i voli. Srce neprestano vapi: “Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi”, a Duh uvijek od­govara: “Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom” (Romans 5:9, 10) Naš Bog se radu­je činiti “neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti…” (Ephesians 3:20) Kad se odre­kao sebe da bi spasio izgubljeno čovječanstvo, Isusu je Sveti Duh bio dan u potpunosti. Tako će biti darovan i svakom Kristovom sljedbeniku kad Mu potpuno preda srce da bude Njegovo prebivalište. Sam Gospodin nam nalaže: “… već se napunite Duhom” (Ephesians 5:18), a ta zapovijed istodobno je i obećanje o ispunjenju. Ocu je bilo ugodno u Kristu “nastaniti svu puninu” i “po njemu ste i vi ispunjeni”. Colossians 1:19 {IGG 20.3}

           Kao što pljuskovi osvježavaju zemlju, tako je i Bog izlijevao obilje svoje ljubavi. “Rosite, ne­besa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!” “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. U goleti bregova otvorit ću rijeke, i posred do­lova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju.” Isaiah 45:8; 41:17, 18. {IGG 21.1}

“Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” John 1:16. {IGG 21.2}

“Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!” Matthew 5:7

         Ljudsko srce je hladno, mračno i bez ljubavi. Ako netko i pokaže duh milosrđa i praštanja, ne čini to sam od sebe, već pod utjecajem božan­skoga Duha koji djeluje na srce. “Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije.” 1 John 4:19 , R.V. {IGG 21.3}

Sam Bog je izvor svake milosti. Njegovo je ime “milosrdan i milostiv”. (Exodus 34,6) Ne po­stupa s nama onako kako smo zaslužili, ne pita jesmo li dostojni Njegove ljubavi, već nas obasi­pa obiljem ljubavi da bi nas učinio dostojnima. Bog nije osvetoljubiv. Ne želi kazniti, želi spa­siti. Čak i strogost koju pokazuje u svojoj Pro­misli pokazuje samo radi spasenja zalutalih. Žarko želi ublažiti ljudske patnje i staviti svoj melem na njihove rane. Istina je da Bog “krivca nekaž­njena ne ostavlja” (Exodus 34,7), ali je zato vo­ljan oprostiti krivnju.{IGG 22.1}

         Milostivi su “dionici božanske naravi” (2. Pet­rova 1,4), u njima Božja milosrdna ljubav dolazi do izražaja. Svi oni čija su srca povezana suosje­ćanjem sa Srcem Beskrajne Ljubavi, nastojat će se vratiti na pravi put. Kristova nazočnost u dusi nepresušan je izvor. Gdje On prebiva, tamo se dobročinstva umnažaju.{IGG 22.2}

        Kad zalutale, iskušane i jadne žrtve želja i grijeha zovu u pomoć, kršćanin se ne pita jesu li dostojne. Zapita se: što mogu učiniti za njihovo dobro? U najbjednijima i najponiženijima on vidi duše za čije je spasenje umro Krist i zbog kojih je Bog svojoj djeci povjerio službu pomirbe. {IGG 22.3}

       Milostivi su oni koji imaju sažaljenja prema siromašnima, napaćenima i potlačenima. Job ka­že: “Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i siro­tu ostavljenu bez pomoći. Na meni bješe bla­goslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristra­nost bje mi plaštem i povezom. Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, otac ubogima, zastupnik strancima”. Job 29:1216. {IGG 22.4}

        Mnogima je život mučna borba. Osjećaju svo­je nedostatke, nesretni su i bez vjere. Smatraju da nemaju na čemu biti zahvalni. Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogi­ma koji se bore i koji su osamljeni kao časa hlad­ne vode žednoj dusi. Riječ sućuti ili čin dobro­te olakšat će terete koji tako teško pritišću umor­na pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgublje­nom čovječanstvu.{IGG 23.1}

        Milostivi će biti po­milovani. “Podašna duša nalazi okrepu, i tko na­paja druge, sam će se napojiti.” Proverbs 11:25  Samilosna duša uživa slatki mir. Život is­punjen nesebičnom služ­bom za dobro drugih njoj je blažena nagrada.Psalm 41:13. {IGG 23.2}

         Sveti Duh koji prebiva u duši i utječe na život, smekšat će tvrda srca i probuditi suosjećanje i nježnost. Ono što posijete, to ćete i žeti. “Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Jahve će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na zemlji, i neće ga predati na volju dušmanima. Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.” Psalm 41:13. {IGG 23.2}

      Tko je posvetio svoj život Bogu da bi služio Njegovoj djeci, povezan je s Onim koji upravlja svim zalihama svemira. Život mu je povezan zlat­nim lancem nepromjenjivih obećanja s Božjim životom. Gospodin ga neće iznevjeriti u času mu­ke i potrebe. “A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.” (Philippians 4:19) U času posljednje potrebe milostivi će naći utočište u milosti Spa­sitelja punog sažaljenja i bit će primljeni u vječne stanove. {IGG 24.1}

“Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!” Matthew 5:8

         Hebreji su strogo pazili na održavanje obred­ne čistoće, pa su i njihovi propisi bili pretjerano teški. Misli su im bile obuzete pravilima, ograni­čenjima i strahom od vanjskog oskvrnuća pa nisu ni opažali mrlju koju su sebičnost i zloba ostav­ljale na duši. {IGG 24.2}

        Isus nije spomenuo tu obrednu čistoću kao uvjet za ulazak u svoje kraljevstvo, ali je isticao potrebu za čistoćom srca. “A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plo­dova, postojana i iskrena.” (James 3:17). U Božji grad neće ući ništa što oskvrnjuje. Oni koji jed­nom budu stanovali u njemu, moraju već ovdje biti čistoga srca. U onome tko uči od Isusa sve vise će jačati odbojnost prema nepromišljenom ponašanju, nedoličnim riječima i nepristojnim mi­slima. Kad Krist obitava u srcu, misli i ponaša­nje bit će čisti i oplemenjeni. {IGG 24.3}

       Isusove riječi: “Blago onima koji su čista sr­ca” imaju i dublje značenje. Nije riječ samo o čistom srcu u smislu u kojemu svijet razumije neporočnost, dakle o oslobođenosti od onoga što je puteno, neokalja­no požudom, nego o če­stitosti u skrivenim naka­nama i pobudama srca, o  oslobođenosti od oho­losti i samoljublja, o skromnosti, nesebično­sti, o sličnosti djetetu. {IGG 25.1}

         Samo se slični međusobno cijene. Sve dok u svojemu življenju ne prihvatite načelo požr­tvovne ljubavi, koja je načelo Božjega karakte­ra, ne možete Ga upoznati. Srce koje je Sotona obmanuo, gleda na Boga kao na okrutno, nemilo­srdno biće. Sebične osobine ljudi, čak i samoga Sotone, pripisane su Stvoritelju punom ljubavi. “Zar misliš” — kaže Bog — “da sam ja tebi sličan?” (Psalm 50,21) Njegova dobronamjerna skrb i vodstvo smatraju se izražavanjem samovolje i osvetoljubivosti. Tako se gleda i na Bibliju, riznicu blaga Njegovoga milosrđa. Slava njezinih istina, koje su visoke kao nebo i dosežu do vječnosti, nije shvaćena. Većini ljudi sam Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Nje­mu ljepotu da bi se “u nj zagledali”. (Isaiah 53:2) Kad je Isus bio među ljudima kao objava Boga čovječanstvu, književnici i farizeji su Mu govorili: “Ne velimo li pravo — rekoše — da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (John 8:48) Čak su i Njegovi učenici bili zaslijepljeni sebičnošću svojega srca te su sporo shvaćali Onoga koji im je došao otkriti Očevu ljubav. Zato je Isus, iako usred ljudi, ipak hodio sam. Samo je na Nebu bio potpuno shvaćen. {IGG 25.2}

         Kad Krist dođe u svojoj slavi, zli Ga neće moći gledati. Svjetlost Njegove nazočnosti, koja je život onima što Ga ljube, zlima je smrt. Očeki­vanje Njegova dolaska njima je “strašno iščeki­vanje suda i osvetnog bijesa vatre”. (Hebrews 10:27) Kad se Krist pojavi, oni će tražiti da se skriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi. {IGG 26.1}

        Ali ljudi čija su srca očišćena djelovanjem Svetoga Duha koji u njima boravi, potpuno su se promijenili. Oni mogu upoznati Boga. Mojsije je bio skriven u “pukotini pećine” (Izlazak 33,22) kad mu se otkrila Gospodnja slava. Tako ćemo i mi, kad budemo skriveni u Kristu, moći gledati Božju ljubav. {IGG 26.2}

       “Jahve ljubi čisto srce, i tko je ljubeznih usa­na, kralj mu je prijatelj.” (Proverbs 22:11) Mi Ga gledamo već sad, ovdje, u vjeri. Kroz sva­kodnevna iskustva opa­žamo u djelima Njegove Promisli Njegovu dobro­tu i sućut. Prepoznajemo Ga u karakteru Njegova Sina. Sveti Duh uzima is­tinu o Bogu i o Onome kojega je On poslao te je otkriva našemu razu­mu i srcu. Oni koji su či­sta srca vide Boga na nov i privlačniji način, kao svojega Otkupitelja, i dok promatraju neokaljanost i ljupkost Njego­va karaktera, nastoje odražavati Njegov lik. U Nje­mu gledaju Oca koji čezne zagrliti sina pokajni­ka, a srca im se ispunjavaju neizrecivom radoš­ću i slavom. {IGG 26.3}

       Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djeli­ma Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispu­njava svemir. U Njegovoj pisanoj Riječi čitaju još jasnije izvještaje o objavi Njegovog milosrđa, Nje­gove dobrote i milosti. Istine skrivene od mudrih i razumnih otkrivaju se djeci. Ljepota i dragocje­nost istine koju ne opažaju svjetovno mudri, stal­no se otkrivaju onima koji iskreno, poput djece, teže saznati i ispuniti Božju volju. Dobivajući i sami dio u božanskoj prirodi, upoznajemo isti­nu.{IGG 26.4}

         Tijekom vremena koje im je Bog odredio da provedu na ovome svijetu, oni koji su čista srca žive kao da se nalaze u vidljivoj Božjoj nazočnosti. Gledat će Ga licem u lice i u budućem besmrt­nom stanju, kao sto ga je Adam gledao dok je hodio i razgovarao s Bogom u Edenu. “Sad vidi­mo u ogledalu nejasno, a onda ćemo licem u lice.” 1 Corinthians 13:12. {IGG 27.1}

“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” Matthew 5:9

        Krist je “Knez mironosni” (Isaiah 9:6). Njego­vo je poslanje vratiti Zemlji i Nebu mir sto ga je grijeh narušio. “Dakle: opravdani vjerom u mi­ru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kri­stu.” (Romans 5:1) Tko god se odrekne grijeha i otvori svoje srce Kristovoj ljubavi, postaje sudi­onik toga nebeskog mira.{IGG 27.2}

        Nema drugog temelja mira osim toga. Kristo­va milost, primljena u srce, suzbija svako neprija­teljstvo, stišava sukobe i ispunjava dušu ljubav­lju. Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim. U nje­govu srcu neće biti zavisti, zlim sumnjičenjima tu nema mjesta, mržnja ne može postojati. Srce koje je u skladu s Bogom ispunjeno je nebes­kim mirom i širi njegov blagoslovljeni utjecaj na sve oko sebe. Duh mira spuštat će se kao rosa na srca umorna i izmučena od svjetovnih sukoba.{IGG 27.3}

        Kristovi sljedbenici poslani su u svijet s vi­ješću mira. Svatko tko ti­him, nesvjesnim utjeca­jem svetoga života objav­ljuje Kristovu ljubav, sva­tko tko riječju ili djelom navodi drugoga da se odrekne grijeha i preda svoje srce Bogu, pripa­da graditeljima mira.{IGG 28.1}

I “blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji”. Duh mira dokaz je njihove povezanosti s Nebom. Okružuje ih ugodno ozračje Kristove ličnosti. Miomiris života i ljepota karaktera ot­krivaju svijetu da su oni Božja djeca. Ljudi uvi­đaju da su bili s Isusom: “… tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov”, ali “svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji”. 1 John 4:7; Romans 8:9, 14. {IGG 28.2}

         “Tada će ostatak Jakovljev, među brojnim na­rodima, biti kao lav među šumskim zvijerima, kao lavić među ovčjim stadima: svaki put kad prolazi, on gazi nogama, razdire, i nitko da od njega izbavi.” Micah 5:7. {IGG 28.3}

“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matthew 5:10)

Isus ne budi u svojim sljedbenicima nadu da će steći zemaljsku slavu i bogatstvo, da će živjeti bez nevolja, već im pokazuje prednosti zajedničkog putovanja sa svojim  Učiteljem sta­zama samoodricanja i poniženja zato što ih svijet ne poznaje. {IGG 29.1}

        Njemu, koji je došao otkupiti izgubljeni svi­jet, suprotstavile su se ujedinjene snage Božjih i čovjekovih neprijatelja. Zli ljudi i zli anđeli ustali su u nemilosrdnoj uroti protiv Kneza mira. Iako su svaka Njegova riječ i svako djelo odisali božan­skom samilošću, ono čime se razlikovao od svi­jeta izazivalo je najogorčenije neprijateljstvo. Bu­dući da nije odobravao zadovoljavanje zlih sklo­nosti naše naravi, izazivao je najžešće protivlje­nje i mržnju. Tako je i sa svima onima koji hoće pobožno živjeti u Isusu Kristu. Nepomirljiv je sukob između pravednosti i grijeha, ljubavi i mrž­nje, istine i laži. Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, odvodi podanike Sotoninog kraljevstva, a knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio. Sve one koji su nadahnuti Kristo­vim duhom, očekuju progonstva i poniženja. Ob­lik progonstva s vreme­nom se mijenja, ali po­kretačka sila — duh koji ga nadahnjuje — ista je ona koja je, počevši od Abelovih dana, nepresta­no ubijala Gospodnje izabranike. {IGG 29.2}

        Kad se ljudi potrude uspostaviti sklad s Bo­gom, uvidjet će da vrije­đanje križa još nije prestalo. “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnici i zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12) svrstali su se u bojne redove protiv svih onih koji se pokoravaju nebeskom Zakonu. Zato, umjesto da izazivaju žalost, progonstva trebaju donositi radost Kristovim učenicima, jer im je to dokaz da idu stopama svojega Učitelja. {IGG 29.3}

        Premda Gospodin nije obećao svojemu na­rodu život bez kušnja, zajamčio mu je nešto puno bolje: “… i nek ti mir traje koliko i život!” “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno oči­tuje u slabosti.” (Deuteronomy 33:25; 2 Corinthians 12:9) Ako ste pozvani da zbog Njega pro­đete kroz ognjenu peć, Isus će biti s vama kao što je bio s trojicom vjernih u Babilonu. Oni koji ljube svojega Otkupitelja, radovat će se svakoj prigodi da s Njim dijele poniženje i sramotu. Ljubav koju gaje prema svojemu Gospodinu čini slat­kima patnje zbog Njega. {IGG 30.1}

       Sotona je tijekom svih stoljeća progonio pri­padnike Božjega naroda. Mučio ih je i ubijao, ali su oni umirući pobjeđivali. Čvrstinom svoje vjere otkrivali su Onoga koji je jači od Sotone. Sotona je mogao mučiti i ubijati tijelo, ali nije mogao ni taknuti život koji je bio skriven s Kri­stom u Bogu. Mogao je zatvoriti tijelo među zi­dove tamnice, ali nije mogao svezati duh. Muče­nici su gledali slavu koja će doći nakon tame i govorili: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vre­mena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” “Uistinu, naša nam sadaš­nja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvan­redno veliku i vječnu slavu…” Romans 8:18; 2 Corinthians 4:17. {IGG 30.2}

          Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima. Vjernici Božje Crkve, omrznuti i progonjeni od svijeta, odgajaju se i discipliniraju u Kristovoj ško­li. Na Zemlji hode uskim stazama i pročišćava­ju se u peći nevolje. Idu za Kristom kroz bolne sukobe, podnose odricanja i doživljavaju gorka razočaranja, ali njihova bolna iskustva uče ih stra­hoti i bijedi grijeha pa ga gledaju s odurnosti. Budući da sudjeluju u Kristovim patnjama, od­ređeni su da budu sudi­onici i u Njegovoj slavi. {IGG 30.1}

         Proroku je u svetom vi­đenju bila pokazana slav­na pobjeda Božjega na­roda: “Također spazih nešto kao stakleno more pomiješano s vatrom i pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pje­vaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Ja­njeta: ‘Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji pu­tovi, Kralju naroda!” “Ovo su — nato mi reče — oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A Onaj koji sjedi na prijesto­lju spustit će se na njih da boravi s njima.” Revelation 15:2, 3; 7:14, 15. {IGG 31.1}

        “Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!”(Matthew 5:11)

          Još od svojega pada Sotona se služi prijeva­rom. Kao što je širio lažne predodžbe o Bogu, tako je preko svojih sluga širio lažne predodžbe o Božjoj djeci. Spasitelj kaže: “Jer zbog tebe podnesoh pogrdu, i stid mi pokri lice.” Psalm 69:9 Pogrde padaju i na Njegove učenike. {IGG 31.2}

           Nitko nije bio tako okrutno klevetan kao Sin Čovječji. Podsmjehivali su Mu se i rugali zbog Njegove nepokolebljive poslušnosti načelima sve­toga Božjeg Zakona koji su oni bezrazložno mr­zili. Krist je smireno stajao pred svojim neprija­teljima kazujući da je poniženje dio kršćanske baštine, savjetujući svojim sljedbenicima kako se suočiti sa strijelama pakosti i pozivajući ih da ne klonu u progonstvu. {IGG 32.1}

         Iako može naškoditi dobrom glasu, kleveta ne može uprljati karakter. On je u Božjoj vlasti. Sve dok ne pristanemo na grijeh, nema te sile, ni ljudske ni sotonske, koja bi mogla okaljati dušu. Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolnijim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje pot­puno isti kao što je bio i u blagostanju, kad je izgledalo da je okružen Božjom svjetlošću i za­štitom. Njegove riječi, pobude i njegova djela mo­gu biti pogrešno prikazivani i izvrtani, ali on na to i ne obraća pozornost zato što se bori za nešto mnogo važnije. Slično Mojsiju, sve podnosi, jer “ostade, naime, postojan kao da promatra Nevid­ljivoga” (Hebrews 11:27) ne gledajući na vid­ljivo, “nego na nevidlji­vo, jer je vidljivo prolaz­no, a nevidljivo je vječ­no”. (2 Corinthians 4:18). {IGG 32.2}

          Kristu je poznato sve što su ljudi pogrešno shvatili i prikazali. Nje­gova djeca mogu naći snage te smireno, strplji­vo i s povjerenjem čeka­ti, koliko god bili kleve­tani i prezirani, jer nema ničega tajnog što se neće otkriti, a onima koji Mu ukazuju čast, Bog će i sam ukazati čast pred ljudima i anđelima. {IGG 32.3}

         “Blago vama kad vas budu grdili i progonili kad vam zbog mene budu lažno pripisivali sva­ku vrstu opačine”, kaže Isus. “Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesi­ma!” Zatim je spomenuo proroke, koji su govo­rili u Gospodnje ime, kao “uzor strpljiva podno­šenja nevolja”. (James 5:10) Abel, prvi kršćanin među Adamovim potomcima, umro je kao mu­čenik. Henok je hodio s Bogom, a svijet ga nije razumio. Noi su se rugali kao zanesenjaku koji unosi nemir među ljude. “Drugi, opet, iskusiše izrugivanje i udarce i povrh toga okove i tamni­ce… Jedni biše mučeni na kolu, odbijajući oslo­bođenje da postignu bolje uskrsnuće.” Hebrews 11:36, 35. {IGG 33.1}

          Božji glasnici progonjeni su tijekom svih sto­ljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spozna­ja o Bogu širila se na sve strane. Svaki Kristov učenik mora stupiti u te redove i nastavljati isto djelo znajući da neprijatelji djela ne mogu uči­niti ništa protiv istine, već samo u prilog istini. Bog želi da istina postane svima poznata i da bude predmet ispitivanja i pretresanja, čak ako je i prijezir naveo ljude na to. Ljudski umovi mo­raju biti uzdrmani. Svaki sukob, svaka kleveta, svaki napor da se ograniči sloboda savjesti, to su prigode kojima se Bog koristi da bi probu­dio umove koji bi se inače možda uspavali. {IGG 33.2}

          Koliko puta se to potvrdilo u životu Božjih vjesnika! Kad su, na poticaj Velikoga vijeća, za­suli kamenjem plemenitog i rječitog Stjepana, dje­lo evanđelja nije propalo. Nebeska svjetlost koja je obasjavala slavom njegovo lice i božanska sa­milost kojom je odisala njegova molitva pred smrt, bile su kao oštra strijela osvjedočenja rev­nosnom članu Velikoga vijeća koji je tu stajao. I Šaul, farizej progonitelj, postao je izabrano oru­đe da donese Kristovo ime “i pred pogane, i kra­ljeve, i sinove Izraelove”. (Djela 9,15) Poslije mno­go godina Pavao će kao starac pisati iz tamnice u Rimu: “Jedni, istina, propovijedaju iz zavisti i natjecanja… propovije­daju Krista… neiskreno, s namjerom da poveća­ju bol mojih okova… Pa što biva? Ništa osim što se na svaki način, bilo pod izlikom bilo iskreno,Krist propovijeda.” (Filipljanima 1,15.16.18) Pavlovim zatočeništvom evanđelje se proširilo na sve strane, pa su duše bile pridobivene za Krista i u samoj carskoj pa­lači. Zahvaljujući Sotoninim naporima da ga uni­šti, sjeme Riječi živoga Boga, “… ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23), bilo je posijano u srca ljudi. Poniženjem i progonstvom Božje dje­ce Kristovo ime bilo je uzdignuto, a duše su bile spašene. {IGG 33.3}

        Velika je plaća na Nebu svima koji i u pro­gonstvima i poniženju svjedoče za Krista. Ljudi čeznu za zemaljskim dobrima, a Isus im poka­zuje nebesku nagradu. Međutim, On je ne daje samo u budućem životu — nagrađivanje počinje ovdje. Gospodin se javio Abrahamu: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” (Genesis 15:1) To je nagrada svima koji idu za Kristom. Uspostaviti sklad s Gospo­dinom Emanuelom — s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”, u koje­mu “stanuje stvarno sva punina božanstva ” (Colossians 2:3, 9) — upoznati Ga i imati, dok se srce sve više otvara da bi primilo Njegove osobine, upoznati Njegovu ljubav i moć, imati Kristovo neizrecivo bogatstvo, shvaćati sve više “… koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da bude­te ispunjeni do sve punine koja dolazi od Bo­ga” (Ephesians 3:18, 19) — “to je baština slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina”. Isaiah 54:17. {IGG 34.1}

         Takva radost ispunjavala je srca Pavla i Sile dok su oko ponoći, u tamnici u Filipima, molili pjevali hvalu Bogu. Krist je bio kraj njih, a svjetlost Njegove nazočnosti rastjerala je tamu slavom nebeskih dvora. Pavao, koji je gledajući sirenje evanđelja zaboravljao svoje okove, piše iz Rima: “I tomu se radujem a i radovat ću se…” (Philippians 1:18) Iste riječi koje je Krist izgovorio na Gori, ponovno odzvanjaju u Pavlovoj Poslanici Filipljanima, usred njihovih progonstava: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Philippians 4:4. {IGG 35.1}

“Vi ste sol zemlji.” (Matt 5,13)

         Sol čuva i održava hranu. Bog naziva svoju djecu solju. Time im želi reći da im je dao svoju milost da bi postali oruđa za spašavanje drugih. Bog je pred cijelim svijetom izabrao sebi narod ne samo da bi ih mogao usvojiti kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih mogao primiti spasonosnu milost. (Titu 2,11) Bog je izabrao Abrahama da bude ne samo Božji osobiti prijatelj, već i oruđe za objavljivanje posebnih prednosti koje je Gospodin želio pružiti narodima. Isus je u svojoj posljednjoj molitvi za učenike, neposred­no prije raspeća, rekao: “Ja sebe samog posve­ćujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.” (John 17:19) Očišćeni istinom, kršćani će imati spasonosne osobine koje će sačuvati svijet od potpune moralne izopačenosti. . {IGG 35.2}

        Sol mora biti izmiješana s namirnicom kojoj je dodana, mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Tako će i osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna sila evanđelja dopre do njih. Oni se ne spašavaju kao skupina, već kao pojedinci. Sila je u osobnom utjecaju. Moramo se približiti onima kojima želi­mo pomoći. {IGG 36.1}

          Okusom soli prikazana je kršćaninova životna snaga — Isusova ljubav u srcu, Kristova praved­nost koja prožima život. Kristova ljubav je neza­drživa i borbena. Ako je u nama, izlijevat će se na druge. Moramo im se toliko približiti da se njihova srca mogu zagrijati našim nesebičnim za­nimanjem i ljubavlju. Iskreni vjernici šire životvornu energiju koja prodire i ulijeva novu mo­ralnu snagu dušama za koje rade. Sila Svetoga Duha, a ne ljudska snaga, obavlja tu preobrazbu. {IGG 36.2}

           Isus dodaje i ozbiljnu opomenu: “Ali ako sol obljutavi, čime će se ona (zemlja) osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.” (Matt 5,13) {IGG 36.3}

           Dok je slušao Kristove riječi, narod je mo­gao vidjeti bijelu sol kako svjetluca na stazama, bačena onamo zato što je izgubila okus i postala neuporabljiva. Time je točno prikazano stanje fa­rizeja i djelovanje njihove religije na društvo. Pri­kazan je time i život svake duše od koje je odstu­pila sila Božje milosti, duše koja je ohladnjela i izgubila Krista. Kakvu god vjeru ispovijedala, blju­tava je i neukusna i anđelima i ljudima. Baš tak­vima Krist kaže: “Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak — ni vruć ni studen — izbacit ću te iz svojih usta.” Revelation 3:15, 16. {IGG 36.4}

         Nemamo li živu vje­ru u Krista kao osobnog Spasitelja, naš utjecaj u ovome nevjerničkom svi­jetu neće se osjetiti. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo. Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami po­svetili i predali Kristu.

Tamo gdje nema djelotvorne službe, iskrene ljubavi i stvarnog iskustva, nema ni snage da se po­mogne, nema povezanosti s Nebom ni Kristovog “okusa” u životu. Sve dok nas Sveti Duh ne može uporabiti kao svoja oruđa da bi svijetu prenio istinu kakva je u Isusu, slični smo soli koja je izgubila okus i postala potpuno bezvrijedna. Ako nam nedostaju Kristove vrline, svjedočimo svijetu da istina koju ispovijedamo nema sile da bi nas posvetila. I tako, dokle doseže naš utjecaj, onemo­gućujemo djelovanje Božje Riječi. “Kad bih ljud­ske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed sto ječi, ili cimbal sto zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasi­ma razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ni­šta mi koristilo ne bi.” 1 Corinthians 13:13 {IGG 37.1}

            Kad ljubav ispunjava srce, izlijevat će se na druge — ne zato što nam oni čine usluge, već zato što nas ljubav pokreće na djelo. Ljubav mi­jenja karakter, upravlja pobudama, suzbija nepri­jateljstva i oplemenjuje osjećaje. Prostrana je kao svemir, u skladu je s anđeoskom ljubavi. Kad se njeguje u srcu, ljubav uljepšava cijeli život i po­svuda izlijeva svoj blagoslov. Jedino ljubav, i sa­mo ljubav, može nas učiniti solju zemlji. {IGG 38.1}

“Vi ste svjetlo svijetu.” Matthew 5:14

            Da bi pouke bile zanimljive i da bi privukao pozornost slušatelja dok je učio narod, Isus se često služio primjerima iz prirode koja ih je okru­živala. Narod se okupio još u rano jutro. Sunce se uzdizalo na plavom svodu i razgonilo sjene koje su se skrivale po dolinama i uskim tjesna­cima između bregova. Rumenilo na istočnoj strani neba još nije izblijedjelo. Zemlja je bila obasjana sjajnim sunčanim zrakama. S mirne površine je­zera odbijala se zlatna svjetlost, a ružičasti jutarnji oblaci zrcalili se u njoj. Svaki pupoljak, cvijet i svaka olistala grančica blistali su od kapljica ro­se. Priroda se smiješila blagoslovu novoga dana, a ptice na drveću umil­no su pjevale. Spasitelj je pogledao ljude ispred sebe, zatim sunce koje se rađalo, i onda rekao svojim učenicima: “Vi ste svjetlo svijetu.” Kao što sunce ide naprijed svojim putom ljubavi razgoneći sjene noći i bu­deći svijet na život, tako i Kristovi sljedbenici trebaju ići naprijed u svojemu poslanju šireći nebesku svjetlost na one što su u tami zablude i grijeha. {IGG 38.2}

           U blistavom sjaju jutra na okolnim brežulj­cima sve jasnije su se ocrtavali gradovi i sela upotpunjujući ljepotu krajolika. Krist je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji leži na gori.” A onda je dodao: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.” Među Kristovim slušateljima bilo je ponaj­više poljodjelaca i ribara, čija je siromašna bora­višta činila samo jedna prostorija u kojoj je svje­tiljka s postolja svijetlila svima u kući. Isus ka­že: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave Oca vašeg ne­beskog.” (Matt 5,1416) {IGG 39.1}

          Grješnog čovjeka nikad nije obasjavala, niti će ga ikad obasjati druga svjetlost osim one ko­ja se širi od Krista. Isus, Spasitelj, jedino je svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u gri­jeh. O Kristu, o Riječi je zapisano: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (John 1:4) Primanjem Njegova života učenici su mogli po­stati pronositelji svjetla. Kristov život u duši, Nje­gova ljubav otkrivena u karakteru učinit će ih svjetlom svijetu. {IGG 39.2}

          Ljudski rod nema vlastite svjetlosti. Bez Krista smo kao nezapaljena svijeća, slični mjesecu ko­ji je okrenuo lice od sunca. Nemamo niti jednu jedinu zraku svjetlosti kojom bismo mogli rasvi­jetliti tamu svijeta. Ali kad se okrenemo prema Suncu pravde, kad dođemo u dodir s Kristom, duša biva ozarena sjajem božanske nazočnosti. {IGG 40.1}

         Kristovi sljedbenici trebaju biti više od svjetla usred ljudi. Oni su svjetlo svijetu. Svima koji pri­zivaju Njegovo ime Isus kaže: Dali ste se meni, a ja sam vas dao svijetu kao svoje predstavnike. Otac je poslao Krista u svijet, a tako, kaže On, “i ja njih poslah u svijet”. (John 17:18) Kao sto je Krist bio Posrednik za otkrivanje Oca, tako i mi moramo biti sredstvo za otkrivanje Krista. Iako je nas Spasitelj veliki izvor blistave svjetlosti, ne zaboravi, krsćanine, da se On otkriva preko čo­vjeka! Božji blagoslovi se izlijevaju preko ljud­skih oruđa. Krist je došao na svijet kao Sin čo­vječji. Kad se ljudska priroda sjedini s božan­skom, čovječanstvo mo­ra biti pokrenuto. Kristo­va Crkva i svaki pojedi­ni učenik velikog Učite­lja od Neba su određe­na sredstva za otkrivanje Boga ljudima. Anđeli sla­ve čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti. Hoće li ljudsko oruđe propustiti ispuniti djelo koje mu je određeno? O, tada bi svi­jetu bio uskraćen obećani utjecaj Svetoga Duha. {IGG 40.2}

         Krist nije zapovjedio svojim učenicima: “Po­trudite se da vaše svjetlo svijetli”, već je kazao: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” Stanuje li Krist u srcu, nemoguće je skriti svjetlost Njegove nazočnosti. Ako oni koji govore da su Kristovi sljedbenici nisu svjetlo svijetu, to je zato sto ih je napustila životodavna sila. Ne mogu li davati nikakvu svjetlost, to je zato sto su izgubili svaku vezu s Izvorom svjetlosti. {IGG 41.1}

        U svim razdobljima “Duh Kristov… bijaše u njima” (1 Peter 1:11). Vjernu Božju djecu činio je svjetlom ljudima njihova naraštaja. Josip je bio nositelj svjetla u Egiptu. Svojom neporočnošću, dobrotom i djetinjskom ljubavi predočavao je Kri­sta usred idolopokloničkog naroda. Dok su Izra­elci putovali iz Egipta u Obećanu zemlju, ljudi čista srca među njima bili su svjetlo okolnim na­rodima. Preko njih se Bog otkrivao svijetu. Preko Daniela i njegovih prijatelja u Babilonu i preko Mordokaja u Perziji blistave zrake svjetla sjale su usred tame carskih dvorova. Tako su i Kristovi učenici postavljeni kao nositelji svjetla na putu u Nebo. Preko njih se Očeva milost i dobrota otkrivaju svijetu obavijenom tamom pogrešnih shvaćanja o Bogu. Kad vide njihova dobra djela, ljudi će biti ponukani slaviti Oca koji je na ne­besima, jer se pokazalo da je na prijestolju sve­mira Bog. Njegov karakter dostojan je hvale i opo­našanja. Božanska ljubav koja plamti u srcu i kršćanska uravnoteženost koja se pokazuje u ži­votu slične su kratkom pogledu u Nebo, koji je čovjeku omogućen iz svijeta da bi se mogao di­viti savršenstvu Neba. {IGG 41.2}

           Ljudima tako biva omogućeno da vjeruju u “ljubav koju Bog ima u nama”. (1 John 4:16) Tako se čiste i preobražavaju srca, nekad grješna i izopačena, da bi bila pokazana bez mane “Ono­mu koji vas može očuvati od pada neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospo­dinu…” Jude 24. {IGG 42.1}

           Spasiteljeve riječi: “Vi ste svjetlo svijetu” pokazuju da je On svo­jim sljedbenicima povje­rio službu u cijelome svi­jetu. Sebičnost, oholost i predrasude podignule su u Kristovo doba čvrst i visok zid razdvajanja iz­među postavljenih čuva­ra svetih proroštava i svih ostalih naroda na Zemljinoj kugli. Ali Spasitelj je došao sve to izmijeniti. Riječi koje je narod slušao s Njegovih usana bile su posve različite od svega što su dotad slušali od svećenika i rabina. Krist ruši zid razdvajanja, samoljublja i nacionalnih predrasuda propovije­dajući ljubav prema svim pripadnicima ljudske obitelji. On uzdiže ljude iz uskog kruga u koji ih je zatvorila njihova sebičnost uklanjajući sve zemaljske granice i umjetno stvorene razlike u društvu. Ne pravi nikakvu razliku između susje­da i stranaca, prijatelja i neprijatelja. Krist nas uči da svaku dušu kojoj je potrebna pomoć gle­damo kao svojega bližnjeg, a cijeli svijet kao svoje područje rada.  {IGG 42.2}

           Kao što Sunčeve zrake prodiru i do najudalje­nijih kutaka Zemljine kugle, tako po Božjoj na­redbi i svjetlost evanđelja treba doprijeti do svake duše na Zemlji. Kad bi Kristova Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami i u dolini smrtne sjene. Kad bi se vjernici Crkve, umjesto da se zajedno nastanjuju izbjegavajući odgovornost i nošenje križa, razišli po svim zemljama, kad bi pustili da preko njih zablista Kristova svjetlost i kad bi radili kao što je On radio na spašavanju duša, “evanđelje o kraljevstvu” brzo bi bilo objavljeno po cijelom svijetu. {IGG 42.3}

         Tako će se ostvariti Božja nakana da sebi iza­bere narod, počevši od Abrahama u dolinama Mezopotamije pa do nas u našim danima: “… blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov.” (Genesis 12:2) Riječi što ih je Krist uputio preko prorokaevanđelista, a samo su ponovljene u Pro­povijedi na Gori, odnose se na nas u ovome po­sljednjem naraštaju: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.” (Isaiah 60:1) Ako je tvoj duh obasjala Slava Gospod­nja, ako si i ti već promatrao ljepotu Onoga koji se “ističe među tisućama” — Onoga koji je “sav od ljupkosti”, ako je tvoja duša bila ozarena na­zočnošću Njegove slave, onda su i tebi upućene te Učiteljeve riječi. Jesi li s Kristom stajao na Gori preobraženja? Dolje u ravnici nalaze se duše koje je Sotona zarobio; one čekaju da ih oslobodi riječ vjere i molitve.{IGG 43.1}

         Naša dužnost nije samo promatrati Kri­stovu slavu, nego i go­voriti o Njegovim vrli­nama. Izaija nije samo promatrao Kristovu sla­vu, nego je i govorio o Njemu. Dok je David razmišljao, vatra je plamtjela, a onda je progovorio svojim jezi­kom. Razmišljajući o čudesnoj Božjoj ljubavi, morao je govoriti o onome što je vidio i osje­tio. Tko može vjerom promatrati čudesni plan otkupljenja, slavu jedinorođenog Božjeg Sina, a ne govoriti o tome? Tko može razmišljati o nedo­kučivoj ljubavi što se otkrila na križu Golgote prigodom Kristove smrti — da ne poginemo već da imamo vječni život — tko može to gledati i ne naći riječi kojima bi veličao Spasiteljevu slavu? {IGG 43.2}

         “Čuj! Bog veličanstveni zagrmje, a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!” (Psalm 29:9) Izraelov pjesnik ljupko Ga slavi uz harfu: “Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva, i čudesa tvoja objavljuju. Kazuju strahovitu silu djela tvojih, veličinu tvoju propovijedaju.” Psalm 145:5, 6. {IGG 44.1}

         Križ s Golgote treba biti visoko uzdignut pred ljudima tako da im obuzme um i da se njihove misli bave njime. Tada će sam Bog ispuniti bo­žanskom silom sve duhovne sposobnosti. Sve sile bit će usredotočene na pravi rad za Učitelja. Trud­benici će kao živa oruđa, određena da obasjaju Zemlju, rasvijetliti svijet zrakama svjetla. {IGG 44.2}

        Krist prima, o, tako radosno, svako ljudsko oruđe koje Mu se hoće predati. On spaja ljudsko s božanskim da bi svijetu mogao objaviti tajnu Utjelovljene Ljubavi. Pričajte o tome, molite se za to, pjevajte o tome! Objavljujte svuda vijest o Njegovoj slavi i žurite i dalje prema nebeskim visinama! {IGG 44.3}

Strpljivo podnošenje nevolja, primanje blago­slova sa zahvalnošću, hrabro odolijevanje kušnja­ma, svakodnevno očitovanje duha krotkosti, do­brote, milosrđa i ljubavi — sve su to izvori svjetlosti kojom blista pravi karakter, nasuprot tami sebičnog srca u kojemu nikad nije zasjala svjetlost života. {IGG 44.4}

Duhovna narav Zakona

 

“Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Matthew 5:17

         Usred grmljavine i ognja Krist je objavio Za­kon na Sinajskoj gori. Božja slava, slična ognju koji sažiže, počivala je na njezinu vrhu, a gora se tresla od Gospodnje nazočnosti. Čete Izraelove, pavši ničice, slušale su sa strahopoštovanjem svete propise Zakona. Koliko se od toga razlikovao pri­zor na Gori blagoslova! Pod ljetnim nebom, u ti­šini koju je narušavala samo pjesma ptica, Isus je objašnjavao načela svojega kraljevstva. Onaj koji je toga dana govorio narodu jezikom ljubavi, otkri­vao mu je načela Zakona objavljenog na Sinaju.{IGG 45.1}

       Prigodom objavljivanja zakona bilo je nužno da Izrael, iskvaren dugim robovanjem u Egiptu, stekne ispravan dojam o Božjoj sili i veličanstvu. Bog mu se tada jednako otkrio i kao Bog ljubavi. {IGG 45.2}

“… Dođe Jahve sa Sinaja,

sa Seira im se pokaza

s gore Parana zasja.

Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka.

Ipak ti ljubiš narode,

svi sveti njihovi u tvojoj su ruci.

Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom predvođeni.” {IGG 45.3}

(Deuteronomy 33:2, 3 )

         Upravo je Mojsiju Bog otkrio svoju slavu div­nim riječima koje su sačuvane kao nasljedstvo stoljeća: “Jahve, Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iska­zuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…”. Exodus 34:6, 7. {IGG 46.1}

        Zakon dan na Sinaju bio je proglašenje načela ljubavi, otkrivanje nebeskog Zakona Zemlji. Stav­ljen je u ruku Posrednika i izgovoren glasom Ono­ga čijom silom ljudska srca mogu biti usklađe­na s Njegovim načelima. Bog je otkrio svrhu Zako­na kad se obratio Izraelu: “Budite narod meni posvećen!” Exodus 22:31. {IGG 46.2}

        Međutim, Izraelci nisu shvatili duhovnu na­rav Zakona, pa je njihova takozvana poslušnost često bila samo poštovanje forma i obreda umje­sto pokoravanja srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Bu­dući da je Isus svojim karakterom i djelom ot­krivao ljudima svete, milosrdne i očinske Božje osobine i ukazivao na bezvrijednost ceremonijalne poslušnosti, hebrejski vođe Ga nisu primili niti su razumjeli Njegove riječi. Smatrali su da se Krist olako odnosi prema zahtjevima Zakona, a kad im je iznio upravo one istine koje su bit njihove službe, određene od Boga, oni su Ga, gledajući samo na formu, optužili da krši Zakon. {IGG 46.3}

        Iako izgovorene smi­reno, Kristove riječi bile su prožete ozbiljnošću i snagom koja je potresa­la srca ljudi. Očekivali su da će čuti ponavljanje beživotnih tradicija i pre­tjeranih zahtjeva rabina, ali uzalud. Zapanjilo ih je Kristovo učenje, “jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici”. Matthew 7:29 Farizeji su uočili golemu razliku između svojega i Kristova načina poučavanja. Vidjeli su da veličanstvenost, neokaljanost i ljepota istine svojim dubokim i nježnim utjecajem sve više osvajaju srca. Spasiteljeva božanska ljubav i njež­nost privlačile su ljudska srca k Njemu. Rabini su vidjeli da je Krist svojim učenjem poništio sav smisao pouka koje su oni davali narodu. On je rušio zid razdvajanja koji je toliko laskao nji­hovu ponosu i isključivosti. Bojali su se da će Krist, bude li Mu dopušteno, potpuno odvojiti narod od njih. Slijedili su Ga, ispunjeni odluč­nim neprijateljstvom, tražeći prigodu da Ga omrznu mnoštvu i tako omoguće Velikom vijeću da Ga osudi i usmrti. {IGG 46.4}

        Uhode su pozorno pratili Isusa na Gori. Dok je On iznosio načela pravednosti, farizeji su širili glasine da je Njegov nauk u suprotnosti s propi­sima koje je Bog dao na Sinaju. Spasitelj nije iz­govorio nijednu riječ koja bi mogla poljuljati po­vjerenje u vjerovanja i uredbe koje su bile dane preko Mojsija, jer je svaka zraka božanske svjetlosti, koju je veliki izraelski vođa prenio naro­du, bila primljena od Krista. Dok su mnogi u srcu pomišljali da je došao ukinuti Zakon, Isus je iznosio svoje gledište o božanskim propisima riječima koje se ne mogu pogrešno razumjeti. “Nemojte misliti”, kazao je, “da sam došao uki­nuti Zakon i Proroke!” (Matt 5,17){IGG 47.1}

      Sam Stvoritelj ljudi, Zakonodavac, izjavljuje da nije došao ukinuti propise Zakona. Sve u pri­rodi, od čestice u sunčanoj zraci, do svjetova u visini, podložno je zakonu. O poslušnosti zako­nima ovise red i sklad u prirodi. Tako postoje i velika načela pravednosti koja upravljaju životom svih razumnih bića. O prilagođavanju tim nače­lima ovisi dobrobit svemira. Božji Zakon je po­stojao i prije nego sto je stvorena Zemlja. Anđeli se drže njegovih načela, a da bi i Zemlja bila u skladu s Nebom, ljudi moraju slušati božanske propise. Krist je u Edenu upoznao čovjeka s pro­pisima Zakona “dok su klicale zvijezde jutarnje Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38,7) Krist nije došao na Zemlju pokvariti Zakon, već svojom mi­losti vratiti ljude posluš­nosti njegovim odredba­ma. {IGG 48.1}

          Ljubljeni učenik, ko­ji je na Gori slušao Kri­stove riječi, piše mnogo kasnije, pod utjecajem Svetoga Duha, o Zakonu kao o stalnoj obvezi:

“Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kr­šenje zakona”. (1 John 3:4) Apostol Ivan objašnjava da je Zakon o kojemu govori “stara zapovijed koju ste primili od početka”. (1 John 2:7) On govori o Zakonu koji je postojao još pri stvaranju i samo je bio ponovljen na Sinajskoj gori. {IGG 48.2}

          Isus kaže: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Matthew 3:15) On ovdje rabi riječ “ispunim” u istom smislu kao i onda kad je Ivanu Krstitelju objavio svoju nakanu “da sve ispunimo sto je u skladu s voljom Božjom” (Matej 3,15), to jest da ispuni mjeru zahtjeva Za­kona, da pruži primjer savršene usklađenosti s Božjom voljom. {IGG 48.3}

           Njegovo poslanje bilo je “da uzveliča i pro­slavi Zakon svoj”. (Isaiah 42:21) On je bio određen prikazati duhovnu narav Zakona, iznijeti njego­va dalekosežna načela i objasniti njegovu vječ­nu obvezatnost. {IGG 49.1}

            Krist, kojega i najplemenitiji i najnježniji me­đu ljudima samo blijedo odražavaju, o kojemu je Salomon, nadahnut Duhom, pisao da je “bijel i rumen, ističe se među tisućama… i sav je od ljupkosti” (Song of Solomon 5:1016), o kojemu je David, gledajući Ga u proročkoj viziji, kazao: “Lijep si, najljepši između sinova ljudskih” (Psalm 45:23), Isus, jasna slika Očeve ličnosti, sjaj Njegove sla­ve, samoprijegorni Spasitelj bio je na svojemu putu ljubavi po ovome svijetu božanskom lje­potom svojega karaktera živi prikaz karaktera Božjeg Zakona. U Njegovu životu se otkrilo da je nebeska ljubav, načelo koje nas čini sličnima Kristu, temelj Zakona vječne pravednosti. {IGG 49.2}

           “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja”, kaže Isus, “ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari”. (Matt 5,18) Svojom posluš­nošću Zakonu Krist je potvrdio njegovu nepro­mjenjivost i dokazao da svaki Adamov sin i sva­ka Adamova kći mogu Njegovom milošću biti savršeno poslušni Zakonu. Na Gori je kazao da iz Zakona neće nestati ni kovrčica slova iz Zakona, a da se sve ne ostvari — sve što je povezano s ljudskim rodom, sve što je u vezi s planom spa­senja. Krist ne uči da će Zakon ikad biti ukinut, nego nam usmjeruje po­gled na krajnju granicu ljudskih vidika i uvjerava nas da će Zakon zadržati svoj autoritet sve dok ne stignemo do te granice. To čini zato da nitko ne bi mogao pomisliti da je Njegova zadaća ukinuti propise Zakona. Sve dok postoji nebo i Zemlja, vrijedit će i sveta načela Božjega Zakona. Nje­gova pravednost će stajati “ko Božji vrhunci” (Psalm 36:6) i bit će izvor blagoslova iz kojega se razlijevaju potoci da osvježe zemlju. {IGG 49.3}

         Budući da je Božji Zakon savršen i stoga ne­promjenjiv, nemoguće je da grješni ljudi sami za­dovolje mjerila njegovih zahtjeva. Zato je Isus i došao kao naš Otkupitelj da bi, učinivši ih sudi­onicima u božanskoj naravi, doveo ljude u sklad s načelima Zakona Neba. Kad se odreknemo svo­jih grijeha i primimo Krista kao svojega Spasitelja, uzdižemo Zakon. Apostol Pavao pita: “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Napro­tiv, tim Zakon utvrđujemo.” Romans 3:31. {IGG 50.1}

           Obećanje Novoga zavjeta glasi: “Stavit ću za­kone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pamet njihovu.” (Hebrews 10:16) Iako je sustav sim­bola, koji je ukazivao na Krista kao na Božje Janje koje će ponijeti grijehe svijeta, trebao prestati Kristovom smrću, načela pravednosti sadržana u Deset zapovijedi nepromjenjiva su kao i vječno prijestolje. Nijedna zapovijed nije bila ukinuta, nijedna jota ni kovrčica slova nije nestala. Ta načela, u raju objavljena čovjeku kao veliki Za­kon života, ostat će neizmijenjena i u obnovlje­nom raju. Kad Eden ponovno procvjeta na Zemlji, svi koji žive pod Suncem poštovat će Božji Za­kon ljubavi. {IGG 50.2}

          “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa … Djela ruku njegovih vjernost su pravednost, stalne su sve naredbe njegove, utvr­đene za sva vremena, dovijeka, sazdane na isti­ni i pravdi … Odavno znam za tvoje propise, da si ih sazdao zasvagda.” Psalm 119:89; 11:7, 8; Psalm 119:152. {IGG 51.1}

“Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom…” Matthew 5:19

          To znači da takvome tamo neće ni biti mje­sta. Jer tko namjerno prekrši jednu zapovijed, ne drži u duhu i istini nijednu. “Uistinu, ako tko vrsi sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, po­staje krivac za sve.” James 2:10. {IGG 51.2}

           Grijeh nije u veličini djela neposlušnosti, nego i u najmanjem odstupanju od objavljene Božje volje, jer to odstupanje pokazuje da veze između duše i grijeha još nisu raskinute. Srce služi dvojici gospodara. Time se, zapravo, ono odriče Boga i buni se protiv zakona Njegove vla­davine. {IGG 51.3}

        Kad bi ljudima bilo dopušteno zanemariti Go­spodnje zahtjeve pa da sami sebi propisuju pravila o dužnosti, postojalo bi mnoštvo različitih mjerila koja bi zadovoljavala različite umove te bi vlast bila oduzeta iz Gospodnjih ruku. Ljudska volja postala bi vrhovna, a uzvišena i sveta Božja volja Njegova nakana ljubavi prema Njegovim stvo­renjima — bila bi podcijenjena i prezrena. {IGG 51.4}

        Kad god ljudi biraju vlastiti put, sukobljava­ju se s Bogom. Za njih neće biti mjesta u nebes­kom kraljevstvu zato što ratuju protiv temeljnih načela Neba. Ne poštujući Božju volju, staju na stranu Sotone, neprijatelja Boga i ljudi. Čovjek će živjeti — ne jednom riječju, ne mnogim riječi­ma, već svakom riječju koju je Bog izgovorio. Ne možemo biti sigurni odbacimo li ijednu riječ, koliko god nam izgledala nevažna. Nema nijed­ne zapovijedi u Zakonu koja čovjeku ne služi na dobro i sreću, i u ovome životu i u onome koji će doći. Poslušnost Božjem Zakonu je ograda koja štiti čovjeka sa svih strana i čuva ga od zla. Tko samo na jednom mjestu ruši tu ogradu koju je Bog podignuo, uništava njezinu moć da ga štiti, jer je otvorio prolaz kroz koji neprijatelj može ući da bi pustošio i razarao. {IGG 52.1}

        Usudivši se prekršiti Božju volju samo u jed­noj točki, naši praroditelji su otvorili brane kroz koje je zlo prodrlo u svijet. Tko god bude slijedio njihov primjer, požnjet će slične posljedice. Božja ljubav je temelj svake odredbe Njegova Zakona, a onaj tko odstupa od zapovijedi, prouzročuje vlastitu nesreću i propast. {IGG 52.2}

          “Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Matthew 5:20

        Književnici i farizeji proglašavali su Isusa i Njegove učenike grješnicima zbog nepoštovanja rabinskih obreda i običaja. Učenike su često zbu­njivali i uznemirivali prijekori i optužbe onih koje su naviknuli poštivati kao vjerske učitelje. Isus je razotkrio prijevaru. Kazao je da je pravednost kojoj su farizeji pridavali toliku vrijednost bez­vrijedna. Hebreji su smatrali sebe osobitim, vjer­nim narodom koji uživa Božju naklonost, ali Krist je pokazao da je njihova religija lišena spasono­sne vjere. Sva njihova licemjerna pobožnost, nji­hove ljudske izmišljotine i obredi, čak ni hvalisavo ispunjavanje formalnih zahtjeva Zakona ni­su ih mogli učiniti svetima. Nisu bili čistoga srca, nisu bili plemeniti, ni slični Kristu po karakteru. {IGG 53.1}

         Religija utemeljena na opravdanju djelima ne može dovesti dušu u skladnost s Bogom. Stroga i kruta pravovjernost farizeja, bez skrušenosti, nježnosti i ljubavi, grješniku je bila samo kamen spoticanja. Bili su slični soli koja je izgubila okus. U njihovom utjecaju nije bilo sile koja bi sačuvala svijet od pokvarenosti. Jedina prava vjera je ona “koja očituje svoju snagu ljubavlju” Galatians 5:6  da očisti dušu i, slično kvascu, preobrazi karakter. {IGG 53.2}

         Hebreji su sve to već morali naučiti iz učenja proroka. Vapaj duše za izmirenjem s Bogom na­šao je stoljećima prije svoj glas i odgovor u rije­čima proroka Miheja: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?… Ob­javljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe lju­biti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” Micah 6:68. {IGG 53.3}

           Prorok Hošea ovako je otkrio bit farizejstva: “Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.” (Hošea 10,1) Tvrdeći da služe Bogu, Hebreji su zapravo služili sebi. Nji­hova pravednost bila je plod njihovih napora da drže Zakon u skladu sa svojim zamislima i na svoju korist. Stoga nije ni mogla biti bolja od njih samih. Nastojeći sami sebe učiniti svetima, pokusavali su, naime, čisto izvaditi iz nečistoga. Božji Zakon je svet kao što je i Bog svet, savršen kao što je Bog savršen. On ljudima prikazuje Božju pravednost. Čovjek ne može sam držati Zakon, jer ljudska je narav iskvarena, unakažena i potpu­no različita od Božje naravi. Djelima sebičnog srca “svi postasmo nečisti, a sva naša pravda ko haljine okaljane”. Isaiah 64:6. {IGG 54.1}

           Iako je Zakon svet, Hebreji nisu mogli steći pravednost vlastitim naporima da ga drže. Ako žele ući u nebesko Kra­ljevstvo, Kristovi učeni­ci moraju steći drukčiju pravednost od farizejske pravednosti. U svojemu Sinu Bog im je pružio savršenu pravednost Za­kona. Da su svoja srca potpuno otvorili kako bi primili Krista, sam život od Boga i Njegova ljubav obitavali bi u njima pre­obražavajući ih u Njegovo obličje. Tako bi, za­hvaljujući dragovoljnom Božjem daru, mogli dobiti pravednost koju Zakon zahtijeva. Ali fari­zeji su odbacili Krista. “Ne poznajući Božje pra­vednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, ni­su se podvrgli Božjoj pravednosti”. (Romans 10:3) {IGG 54.2}

       Isus je nastavio objašnjavati svojim slušateljima što znači držati Božje zapovijedi — da je to izgradnja Kristovog karaktera u njima. Jer u Njemu se Bog svakodnevno otkrivao pred njima. {IGG 55.1}

“A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu.”Matthew 5:22

         Gospodin je rekao preko Mojsija: “Ne mrzi svoga brata u svom srcu!… Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe… ” (Leviticus 19:17, 18) Istine koje je Krist iznosio bile su iste one istine sto su ih propovijedali proro­ci, ali ih je potamnila tvrdoća srca i ljubav pre­ma grijehu. {IGG 55.2}

          Spasiteljeve riječi otkrile su Njegovim slusateljima činjenicu da su i oni, osuđujući druge kao prijestupnike, bili isto toliko krivi jer su gajili zlobu i mržnju. {IGG 55.3}

        Na drugoj strani jezera, nasuprot mjestu na kojemu su se sabrali, prostirala se basanska zem­lja, pust predio, čiji su divlji klanci i šumovita brda već dugo bili omiljeno skrovište razbojni­ka i svakovrsnih prijestupnika. Narodu su bile u živom sjećanju vijesti o pljačkama i ubojstvi­ma počinjenima ondje pa su mnogi bili revno­sni u optuživanju tih zločinaca. Istodobno su i sami bili naprasiti i svadljivi, gajili su najogor­čeniju mržnju prema svojim ugnjetačima Rimlja­nima, a prezirali su i sve ostale narode, čak i svoje sunarodnjake ako nisu u svemu podržavali njihovo mišljenje. U svemu tome i oni su bili prijestupnici Zakona koji kaže: “Ne ubij!” (Izla­zak 20,13) {IGG 56.1}

          Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i naveo ga da ubije Bož­jega Sina. Tko gaji zlo­bu ili neljubaznost, gaji isti duh, čiji je plod smrt. U osvetoljubivoj pomisli skriva se zlo dje­lo, kao što se u sjemenu skriva biljka. “Tko god mrzi svoga brata, uboji­ca je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi traj­noga, vječnoga života.” 1 John 3:15. {IGG 56.2}

        “… A tko rekne svome bratu: ‘Raka!’, bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘lu­đakom’, odgovarat će za to u ognju paklenom.” (Mattj 5,22) Darujući svojega Sina za naše ot­kupljenje, Bog je pokazao koliko cijeni svaku ljud­sku dušu i zato nikome ne dopušta da govori prezrivo o drugome. Vidimo mane i slabosti svo­jih bližnjih, ali Bog svaku dušu smatra svojim vlasništvom — ona je Njegova stvaranjem, a dvo­struko više otkupljenjem dragocjenom Kristovom krvlju. Svi smo stvoreni po Njegovom obličju, a čak i prema onima koji su najdublje pali mora se postupati s poštovanjem i nježnošću. Bit će­mo odgovorni pred Bogom čak i za jednu jedi­nu riječ prijezira upućenu duši za koju je Krist položio svoj život. {IGG 56.3}

         “A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?” “Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajat će jer ga Gospodin može tako držati.” 1 Corinthians 4:7; Romans 14:4. {IGG 57.1}

          “A tko rekne svome bratu: ‘Raka!’, bit će od­govoran Velikom vijeću. A tko ga nazove ‘luđa­kom’, odgovarat će za to u ognju paklenom.” (Ma­tej 5,22) Riječ luđak u Starom zavjetu se rabila da označi otpadnika ili onoga tko se predao bezbožnosti. Isus kaže da svatko tko osudi svojega brata kao otpadnika ili bezbožnika, pokazuje da i sam zaslužuje istu osudu. {IGG 57.2}

          Kad se Krist prepirao sa Sotonom oko Mojsijeva tijela, “nije se usudio izreći protiv njega uvre­dljivu osudu”. (Jude 9) Da je to učinio, stupio bi na Sotonino tlo, jer je osuđivanje oružje Zlo­ga. U Pismu je on nazvan “tužitelj naše braće”. (Revelation 12:10) Isus nije htio uporabiti nijedno Sotonino oružje. Suprotstavio mu se samo riječi­ma: “Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!” Jude 9. {IGG 57.3}

Krist nam je primjer: kad dođemo u sukob s Njegovim neprijateljima, ne smijemo uzvraćati istom mjerom, niti kazati ista sto bi nalikovalo uvredljivoj osudi. Onaj tko je određen govoriti u Božje ime, ne smije izgovarati riječi koje ni Veličanstvo Neba nije uporabilo kad se prepiralo sa Sotonom. Djelo suđenja i osude moramo prepustiti Bogu. {IGG 57.4}

“… Najprije se izmiri s bratom…” Matthew 5:24

 

        Božja ljubav je vise od jednostavnog suzdr­žavanja od zlih djela, ona je pozitivno i djelo­tvorno načelo, živi izvor koji stalno teče na bla­goslov drugima. Ako je Kristova ljubav u nama, ne samo da nećemo gajiti mržnju prema bliž­njima, nego ćemo se truditi pokazati im ljubav na svaki način. {IGG 58.1}

         Isus kaže: “Dakle: ako doneses dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto pro­tiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” (Matej 5,23.24) Prinesena žrtva bila je izraz vjere da će prinositelj u Kristu postati sudionik u Božjoj milosti i ljubavi. Međutim, iz­ražavati vjeru u Božju ljubav koja prašta, a isto­dobno gajiti duh bezosjećajnosti, prava je lakr­dija. {IGG 58.2}

         Kad netko tvrdi da služi Bogu, a nanosi ne­pravdu svojemu bratu ili ga vrijeđa, time mu laž­no prikazuje Božji karakter. Stoga mora priznati zlo, mora ga proglasiti grijehom ako želi biti u skladu s Bogom. Možda nam je taj brat nanio veću nepravdu nego mi njemu, ali to ne umanjuje našu odgovornost. Ako se, dolazeći pred Boga, sjetimo da netko ima nešto protiv nas, moramo ostaviti svoj molitveni dar, dar zahvalnosti ili dra­govoljni dar pa poći bratu s kojim smo u suko­bu, ponizno priznati svoj grijeh i zatražiti oprost. {IGG 58.3}

         Ako smo na bilo koji način prevarili ili po­vrijedili svojega brata, moramo to popraviti. Ako smo, ne znajući, lažno svjedočili, ako smo netoč­no prenijeli riječi svojega brata, ako smo na bilo koji način umanjili njegov utjecaj, trebamo otići k onima s kojima smo razgovarali o njemu i po­vući sve svoje uvredljive, pogrešne izjave. {IGG 59.1}

         Koliko bi zla bilo spriječeno kad se nespo­razumi među braćom ne bi iznosili drugima, kad bi ih oni iskreno, u duhu kršćanske ljubavi, rje­šavali među sobom! Koliko bi gorčine, kojom su mnogi ukaljani, bilo uništeno! Kako bi prisno i nježno Kristovi sljedbenici mogli biti sjedinjeni u Njegovoj ljubavi! {IGG 59.2}

“A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već — u svom srcu — s njom učinio preljub.”Matthew 5:28

        Hebreji su bili ponosni na svoju moralnost i gnušali su se nemoralnih običaja neznabožaca. Nazočnost rimskih činovnika, koje je carska vlast dovela u Palestinu, neprestano je vrijeđala osje­ćaje naroda, jer su s tim strancima kao poplava stigli neznabožački običaji, razvrat i razuzdanost. U Kafarnaumu su se rimski činovnici često po­javljivali sa svojim nakićenim ljubavnicama na proslavama i šetalištima. Buka orgijanja često je narušavala tišinu jezera dok su njihovi luksuzni brodići klizili mirnom površinom vode. Narod je očekivao da Isus strogo osudi te ljude, ali kako su se iznenadili kad su čuli riječi koje su razotkrile zlo u njihovu vlastitom srcu! {IGG 59.3}

        Kad se razmišljanje o zlu voli i njeguje, makar i tajno, to pokazuje, kaže Isus, da u srcu još vlada grijeh. Duša je još obuzeta gorčinom i nalazi se u okovima bezakonja. Onaj tko uživa u poročnim prizorima i dopušta sebi zlu misao, požudan pogled, vidjet će u otvorenom grijehu i njego­vom teretu srama i teške boli pravu narav zla što ga je skrivao u odajama duše. Trenutak kušnje, u kojemu se nekome dogodilo da padne u težak grijeh, nije stvorio zlo koje se otkrilo, nego je samo ubrzao ili otkrio ono što je bilo skriveno i uspavano u srcu. Čovjek je “onakav kako u sebi misli”, jer iz srca “izvire život”. Proverbs 23:7; 4:23. {IGG 60.1}

“Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe…”Matthew 5:30

         Da bi spriječio širenje bolesti na tijelo i uništenje života, čovjek je spreman prežaliti i de­snu ruku. Koliko bi morao biti spremniji odreći se onoga što ugrožava život duše! {IGG 60.2}

         Da bi mogle sudjelovati u slavnoj slobodi Božjih sinova, duše koje je Sotona ponizio i za­robio moraju biti iskupljene Radosnom viješću. Bog nas ne kani osloboditi patnje, koja je neizbježiva posljedica grijeha, nego nas kani spasiti i od samoga grijeha. Izopačena i izobličena du­ša mora se očistiti i preobraziti da bi mogla biti odjevena u dobrotu “Jahve, Boga našega”, “jedna­ka slici njegova Sina”. “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomi­slilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” Psalm 90:17; Romans 8:29; 1 Corinthians 2:9.  Samo će vječnost moći otkriti slavnu sud­binu ljudi u kojima je obnovljeno Božje obličje. {IGG 60.3}

      Ako želimo dosegnuti taj uzvišeni ideal, mora biti žrtvovano sve što izaziva spoticanje duše. Gri­jeh se služi našom voljom da bi nas zadržao u svojoj vlasti. Podčinjavanje volje prikazano je va­đenjem oka ili odsijeca­njem ruke. Često nam se čini da pokoravanje vo­lje Bogu znači pristajanje da kroz život prođemo unakaženi ili osakaćeni. {IGG 61.1}

        Ali bolje ti je, kaže Krist, biti unakažen, ranjen i osakaćen ako tako mo­žeš ući u život. Ono što smatraš propašću zapra­vo te vodi najvećem bla­goslovu.

Bog je izvor života. Možemo imati život samo ako smo u zajednici s Njim. Odvojeni od Boga, možemo postojati samo kratko, ali to nije život: “… ona koja se odaje nasladama mrtva je sve ako i živi.” 1 Timothy 5:6.  Bog nam može podariti život jedino ako svo­ju volju podčinimo Njegovoj. Jedino ako, poko­ravajući Mu se, primimo život od Njega, bit će nam moguće, kaže Isus, svladati skrivene grijehe na koje On upozorava. Možete ih pokopati u srcu i skriti od ljudskih očiju, ali kako ćete opstati u Božjoj nazočnosti? {IGG 61.2}

       Ako se uzdate u sebe odbijajući pokoriti svoju volju Bogu, izabrali ste smrt. Gdje god grijeh bio, Bog mu je oganj koji ga sažiže. Ako izaberete grijeh i odbijete se odvojiti od njega, Božja nazoč­nost, koja sažiže grijeh, sažeći će i vas. {IGG 62.1}

        Želite li se predati Bogu, to zahtijeva žrtvu. Ali to je žrtvovanje nižeg radi višega, zemaljskog radi duhovnoga, propadljivog radi vječnoga. Bog nije odredio da naša volja bude uništena, jer sa­mo ako se njome služimo, možemo postići ono što On želi da postignemo. Da bismo je mogli ponovno primiti pročišćenu i oplemenjenu te ta­ko prisno povezanu s božanskom voljom, naša volja mora se pokoriti Bogu da bi On mogao pre­ko nas izlijevati potoke svoje ljubavi i sile. Koli­ko god samovoljnom i tvrdoglavom srcu izgle­dalo gorko i bolno to pokoravanje, ipak je to za nas bolje. {IGG 62.2}

        Sve dok nije osakaćen i bespomoćan pao na grudi Anđela zavjeta, Jakov nije upoznao pobjedu nesvladive vjere niti je stekao naziv knez Božji. I baš onda, kad “je hramao zbog kuka” (Genesis 32:31), Ezavova naoružana družina ustuknula je pred njim, a faraon, ponosni nasljednik carske loze, prignuo je glavu da od njega zatraži blago­slov. Tako je i sam Poglavar našega spasenja po­stao savršen “patnjama” (Hebrews 2:10), a djeca vjere “ozdraviše od bolesti” i “nagnaše u bijeg tuđe bojne redove” (Hebrews 11:34). I “kljasti će se naplijeniti plijena” (Isaiah 33:23), “najsustaliji među njima bit će u onaj dan kao David, a dom Davidov bit će kao božanstvo, kao Anđeo Jahvin pred njima”. (Zechariah 12:8). {IGG 62.3}

“Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?” Matthew 19:3

         Kod Hebreja je bio običaj da muškarac otpu­sti svoju ženu zbog najbeznačajnije uvrede, a žena se onda imala pravo ponovno udati. Takav običaj izazivao je velike nesreće i grijeh. U propovijedi na Gori Isus je jasno kazao da se bračna veza ne može raskinuti, osim u slučaju nevjernosti bračnom zavjetu. “Svaki onaj”, kaže Krist, “koji otpusti svoju ženu — osim zbog bludnosti — na­vodi je na preljub, i koji se oženi takvom otpuštenicom, čini preljub.” (Matt 5,32) {IGG 63.1}

Kad su Ga farizeji poslije pitali o zakonitosti rastave, Isus je podsjetio svoje slušatelje na ustanovu braka, utemeljenu pri stvaranju: “Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.” (Matthew 19:8) Podsjetio ih je na blažene dane u Edenu: “I vidje Bog sve sto je učinio, i bijaše veoma dobro”. (Genesis 2:24) Odatle potječu brak i subota, dvije ustanove stvo­rene na slavu Bogu i blagoslov čovječanstvu. Kad je Stvoritelj bračnim zavjetom sjedinio ruke sve­toga para kazavši: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Postanak 2,24), proglasio je zakon o braku za svu Adamovu djecu do kraja vremena. Ono što je sam vječni Otac proglasio dobrim, bio je zakon koji je ljudima trebao doni­jeti najuzvišeniji blagoslov i omogućiti im najvi­ši razvitak. {IGG 63.2}

        Kao što je izopačio i sve druge Božje dobre darove povjerene čovječanstvu, grijeh je izopa­čio i brak. Evanđelje ima zadaću vratiti njegovu prvobitnu neokaljanost i ljepotu. U Starom i u Novom zavjetu bračnom se vezom simbolički pri­kazuje nježno i sveto jedinstvo između Krista i Njegova naroda, spašenih koje je On otkupio na Golgoti. “Ne boj se” — kaže Krist — “nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zabo­ravit ćeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad Vojska­ma; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zem­lje svekolike on se zove.” “Vratite se, sinovi od­metnici — riječ je Jahvina — jer ja sam vas Go­spodar.” (Isaiah 54:4, 5; Jeremiah 3:14) U Pjesmi nad pjesmama čujemo nevjestin glas: “Dragi moj pripada meni, a ja njemu.” A On, koji je za nju “… bijel i rumen, ističe se među tisućama”, govori svojoj izabranici: “Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.”Song of Solomon 2:16; 5:10; 4:7. {IGG 64.1}

          Pišući kršćanima u Efezu, apostol Pavao po­slije je izjavio da je Bog postavio muža da bude glava žene, da joj bude zaštitnik, veza doma koja sjedinjuje sve članove obitelji, kao što je i Krist glava Crkve i Spasitelj simboličnog tijela: “Štoviše, kao što je Crkva po­korna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima. Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane. Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe.” Ephesians 5:2428. {IGG 64.2}

           Kristova milost, i samo ona, može učiniti da ta ustanova bude ono sto je Bog odredio — sred­stvo blagoslova i uzdizanja ljudskog roda. Tako će zemaljske obitelji svojim jedinstvom, mirom i ljubavlju predočavati nebesku obitelj. {IGG 65.1}

          Kao u Kristovim danima, stanje u današnjem društvu žalosno predočava nebeski ideal o toj svetoj vezi. Ali čak i onima koji su okusili samo gorčinu i razočaranje tamo gdje su očekivali pri­jateljstvo i radost, Kristovo evanđelje nudi utje­hu. Strpljenje i blagost, koje Njegov Duh može usaditi, zasladit će gorku sudbinu. Srce u koje­mu stanuje Krist bit će tako ispunjeno i zadovo­ljeno Njegovom ljubavlju da neće željeti pobu­đivati simpatiju prema sebi i privlačiti pozornost na sebe. Kad se duša pokori Bogu, Kristova mu­drost učinit će ono što nije uspjela ljudska mu­drost. Srca koja su nekad bila ravnodušna ili otu­đena, mogu se, otkrivanjem Njegove milosti, povezati zlatnim vezama ljubavi, čvršćim i traj­nijim od svake zemaljske veze, koja će odoljeti svim kušnjama. {IGG 65.2}

“A ja vam kažem: Ne kunite se nikako…” Matthew 5:34

        Ne smijemo se kleti “ni nebom, jer je prije­stolje Božje; ni zemljom, jer je podnožje njegovim nogama; ni Jeruzalemom, jer je grad velikog kra­lja. Ne kuni se ni svojom glavom, jer nisi kadar jednu vlas učiniti bijelom ili crnom!” (Matt 5,34­.36) {IGG 66.1}

        Sve potječe od Boga. Nemamo ništa što ni­smo primili i, više od toga, nemamo ništa što nije kupljeno za nas Kristovom krvlju. Sve što imamo, dolazi nam s pečatom križa, kupljeno krv­lju dragocjenijom od svega, jer je to Božji život. Ništa od onoga što imamo stoga ne smijemo ponuditi kao svoje u zalog da ćemo ispuniti svoju riječ. {IGG 66.2}

        Hebreji su shvatili da treća zapovijed zabra­njuje uzimanje Božjeg imena u neposvećene svr­he, ali smatrali su da se ostalim zakletvama mogu slobodno služiti. Zaklinjanje je bilo uobičajeno. Iako im je Mojsije zabranio lažno se kleti, pronašli su mnoge načine da se oslobode obveze prihva­ćene zakletvom. Nisu se bojali upustiti u sveto­grđe, niti su se ustručavali od krivokletstva sve dok je bilo prikriveno vještim zaobilaženjem Za­kona. {IGG 66.3}

         Isus je osudio njihov običaj zaklinjanja ka­zavši da je to prijestup Božje zapovijedi. Ipak, naš Spasitelj nije zabranio uporabu prisege na sudu, kojom se Bog svečano priziva za svjedoka da je rečeno istina i samo istina. Na suđenju pred Velikim vijećem Isus nije odbio posvjedočiti pod prisegom. “A veliki mu svećenik reče: ‘Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?’ ‘Ti kaza — odgovori mu Isus.’” (Matthew 26:63, 64) Da je u govoru na Gori zabranio i sud­sku prisegu, Krist bi na svojemu suđenju pre­korio velikog svećenika te tako, za dobro svojih sljedbenika, potkrijepio svoje učenje. {IGG 66.4}

          Mnogi se ne boje prevariti svoje bližnje, ali su naučeni i od Božjega Duha osvjedočeni da je strašno lagati svojemu Stvoritelju. Kad su pod prisegom, osjećaju da ne svjedoče samo pred lju­dima, već i pred Bogom, a svjedoče li lažno, to čine pred Onim koji čita srce i zna pravu isti­nu. Svijest o strašnim kaznama koje takav gri­jeh povlači, sprječava ih da ga ne učine. {IGG 67.1}

        Ako itko može pravo posvjedočiti pod pri­segom, onda je to kršćanin. On neprestano živi u Božjoj nazočnosti znajući da je svaka misao vidljiva očima Onoga s kime je povezan. Kad je pozvan učiniti to zakonito, ispravno je pozvati Boga za svjedoka da je ono što govori istina i samo istina. {IGG 67.2}

         Isus je nastavio izlagati načelo koje zakletvu čini nepotrebnom. On uči da prava istina mora biti zakon govora. “Vaš govor neka bude: da, da ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.” (Matt 5,37) {IGG 67.3}

        Te riječi osuđuju sve one besmislene izreke i uzrečice koje su na granici prostaštva, zavod­ničke komplimente, izbjegavanje istine, laskave fraze, pretjerivanja, trgovačke obmane, sve sto je tako uobičajeno u društvu i poslovnom svije­tu. Tko se nastoji prikazati drukčijim nego što jest, ili čije riječi ne izra­žavaju stvarne osjećaje njegova srca, ne može se nazvati istinoljubivim. {IGG 68.1}

         Kad bi se te Kristo­ve riječi poštovale, pre­stalo bi izražavanje zlo­namjernih sumnja i ne­ljubaznih kritika: jer, tko može biti siguran da, tu­mačeći postupke i pobu­de drugih, govori istinu? Koliko puta ponos, strast ili osobno raspolože­nje utječu na ocjenu koju dajemo! Jedan pogled, jedna riječ, čak i naglašavanje riječi mogu na­vesti na pogrešan zaključak. Čak i činjenice mogu biti izrečene tako da navode na pogrešan dojam. A “što je više” od istine, “od Zloga dolazi”. (Matt 5,37) {IGG 68.2}

Sve što kršćani čine mora biti jasno kao sun­čana svjetlost. Istina je od Boga, a laž, u svakom od svojih bezbrojnih oblika, potječe od Sotone. Tko na bilo koji način skreće s pravog puta istine, prepušta se sili Zloga. Ipak, nije jednostavno ni lako reći pravu istinu. Ne možemo govoriti isti­nu ako je ne znamo. Unaprijed stvoreno mišlje­nje, predrasude, nedovoljno znanje i pogrešne procjene često sprječavaju pravilno razumijeva­nje problema koje moramo rješavati. Nećemo mo­ći govoriti istinu ako našim razumom stalno ne upravlja Onaj koji je sam Istina. {IGG 68.3}

          Krist nam preko apostola Pavla nalaže: “Neka vam riječ bude ljubezna, solju začinjena, da znadnete odgovoriti svakome kako treba!” “Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima.” (Colossians 4:6; Ephesians 4:29) U svjetlosti ovih tekstova vidi se da Kristove riječi na Gori osuđuju podrugljive, isprazne i nemoralne razgovore, a zahtijevaju da naše riječi budu i istinite i čiste. {IGG 68.4}

         Oni koji su učili od Krista neće biti “sudionici u besplodnim djelima tame”. (Ephesians 5:11) U govoru i u životu bit će jednostavni, neposredni i iskreni, jer se pripremaju za zajednicu sa sve­tima u čijim se ustima “ne nađe laž”. Revelation 14:5. {IGG 69.1}

“A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!”Matthew 5:39

        Susreti s rimskim vojnicima bili su Hebrejima stalni povodi za ogorčenost. Vojni odredi bili su raspoređeni po raznim mjestima u Judeji i Ga­lileji, a njihova nazočnost podsjećala je narod na vlastito nacionalno poniženje. S gorčinom u dusi slušali su prodorne zvuke trube i promatrali čete kako se okupljaju oko rimske zastave i klanjaju se odajući počast simbolu rimske moći. Sukobi između naroda i vojnika bili su česti i to je ras­plamsavalo mržnju ljudi. Kad bi neki rimski či­novnik žurio sa svojom vojničkom pratnjom iz mjesta u mjesto, često bi hvatao hebrejske seljake koji su radili u polju i primoravao ih da nose terete uzbrdo ili obavljaju neki drugi teški po­sao. To je bilo u skladu s rimskim zakonom i običajima. Suprotstavljanje takvim zahtjevima iza­zvalo bi samo poniženja i okrutnosti. U srcu naro­da jačala je težnja da se zbaci rimski jaram. Duh pobune bio je osobito snažan među smjelim Galilejcima, s kojima se grubo postupalo. Kafarnaum, pogranični grad, bio je sjedište rimskog garni­zona, pa je pogled na čete vojnika tijekom Isusova propovijedanja budio u srcima Njegovih sluša­telja gorke misli o Izraelovu poniženju. Narod je željno gledao u Krista nadajući se da će On skršiti ponos Rima. {IGG 69.2}

          Isus je s tugom promatrao namrštena lica pred sobom. Zapažao je duh osvete, koji je već utisnuo na njih svoj zli pečat. Znao je s kolikim ogorčenjem narod čezne silom satrti svoje tlačitelje. Ispunjen tugom, On ih poziva: “A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udarite tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” (Matt 5,39) {IGG 70.1}

           Te riječi bile su samo ponavljanje onoga što je učio i Stari zavjet. Pravilo “lom za lom, oko za oko, zub za zub” (Leviticus 24:20) bilo je, istina, navedeno u zakonima danima preko Mojsija, ali to je bio građanski propis. Nitko nije imao pravo sam se osvećivati, jer je Bog kazao: “Nemoj govoriti: ‘Osvetit ću se za zlo!’” “Ne re­ci: ‘Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu…’” “Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on posrće…” “Ako je gladan nepri­jatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoj ga vodom.” (Proverbs 20:22; 24:29, 17; Proverbs 25:21,) . {IGG 70.2}

            Cijeli Isusov život na Zemlji bio je prikaz toga načela. Naš Spasitelj je napustio svoj nebeski dom upravo zato da bi svojim neprijateljima donio kruh života. Na sve klevete i progonstva koja su Ga u stopu pratila, odgovarao je samo ljubavlju koja prašta. Preko proroka Izaije Krist kaže: “Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze oni­ma što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.” “Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko janje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.” (Isaiah 50:6; 53:7. ) Od križa na Golgoti kroz stoljeća odjekuje Njegova moli­tva za svoje krvnike i vijest nade razbojniku na samrti. {IGG 71.1}

          Otac je uvijek bio uz Krista. Snalazilo Ga je samo ono što je Beskraj­na Ljubav dopuštala za blagoslov svijetu. U tome je bio izvor Njegove, ali u tome je izvor i naše utjehe. Tko je ispunjen Kristovim Duhom, prebiva u Kristu. Udarac na­mijenjen njemu pada na Spasitelja koji ga sa svih strana štiti svojom nazočnošću. Sve što dolazi na njega, dolazi na Krista. On se ne treba braniti od zla, jer je Krist njegova obrana. Ništa ga ne može dotaknuti ako Gospodin ne dopusti, a “Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani…” Romans 8:28. {IGG 71.2}

          “Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njime jednu milju, hajde dvije!” (Matt 5,40.41) {IGG 71.3}

         Isus je naložio svojim učenicima da, umje­sto protivljenja zahtjevima vlasti, učine čak i više nego što se od njih traži i, koliko god je moguće, ispune svaku obvezu, čak i kad ona nadmašuje zahtjeve zakona zemlje. Zakon, dan preko Mojsija, nalagao je vrlo brižan odnos prema siromaš­nima. Kad bi siromah dao svoju haljinu u zalog ili kao pokriće za dug, zajmodavcu nije bilo do­pušteno ući u njegovu kuću da bi je uzeo. Morao je pričekati na ulici dok mu dužnik ne donese zalog. Bez obzira na okolnosti, o zalasku sunca zalog je morao biti vraćen vlasniku. (Deuteronomy 24:1013) U Kristovo doba poklanjano je malo pozornosti tim milosrdnim uredbama, ali On je učio svoje učenike da se pokore odluci suda čak i kad ona traži više od onoga što pro­pisuje Mojsijev zakon. Ako se zahtijeva i dio nji­hove odjeće, moraju se pokoriti. I više od toga: moraju dati zajmodavcu ono što mu pripada, a ako je potrebno, čak i više nego što mu je sud odobrio da uzme. “Tko bi te htio tužiti”, kaže Krist, “da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!” {IGG 72.1}

          Isus je dodao: “Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga!” (Matt 5,42) Preko Mojsija je dana ista pouka: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u ko­jem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj ruke svo­je prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” (Deuteronomy 15:7, 8) Taj tekst objašnjava značenje Spasiteljevih riječi. Krist nas ne uči da dajemo milostinju ne praveći razliku među onima što traže, nego kaže: “… nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje”, a bolje je da to bude dar nego zajam: “pozajmljujte, a da ništa ne očekujete na­trag”. (Luke 6,35) {IGG 72.2}

Tko daje sebe sa svojim darom, hrani tro­jicu:

sebe, svog gladnog susjeda, i mene. {IGG 73.1}

“Ljubite neprijatelje svoje.” Matthew 5:44

         Spasiteljeva pouka: “Ne opirite se zlotvoru” (Matej 5,39) bila je osvetoljubivim Hebrejima tvr­da besjeda pa su gunđali protiv nje. A Isus još odlučnije kaže: {IGG 73.2}

       “Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi bližnjega svojega a mrzi svoga neprijatelja!’ A ja vam kažem: Lju­bite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca ne­beskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima dobrima, i da kiša pada pravednima i nepra­vednima.” (Matt 5,4345) {IGG 73.3}

        To je bio pravi duh Zakona koji su rabini pogrešno tumačili kao hladnu i krutu zbirku pre­tjeranih zahtjeva. Smatrali su se boljima od ostalih ljudi i vjerovali da kao rođeni Izraelci imaju pravo na osobitu Božju naklonost. Međutim, Isus im je ukazao na duh praštanja iz ljubavi kao dokaz da su njihove pobude uzvišenije od pobuda cari­nika i grješnika koje su prezirali. {IGG 73.4}

        Upozorio je svoje slušatelje na Vladara sve­mira, pod novim imenom — “naš Otac”. Nastojao je da shvate kako Božje srce nježno čezne za nji­ma. Učio ih je da se Bog skrbi o svakoj izgub­ljenoj duši i da, “kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje”. (Psalm 103:13) Nijedna religija, osim biblijske, ni­kad svijetu nije pružila takvu predodžbu o Bo­gu. Mnogoboštvo uči da je vrhovno biće prije izvor straha nego ljubavi — zloćudno božanstvo koje treba umilostiviti žrtvama, a ne Otac koji na djecu izlijeva darove svoje ljubavi. Čak je i izraelski narod postao toliko slijep za dragocje­na učenja proroka o Bogu da je ta objava Nje­gove očinske ljubavi i njima bila nešto sasvim novo, kao novi dar svijetu. {IGG 74.1}

      Hebreji su smatrali da Bog ljubi one koji Mu služe — po njihovom mišljenju, one koji ispunja­vaju zahtjeve rabina — a da na sav ostali svijet izlijeva gnjev i prokletstvo. Ali Isus je rekao da nije tako: cijeli svijet, i zle i dobre, obasjava sun­čana svjetlost Njegove ljubavi. Toj istini trebala ih je naučiti i sama pri­roda, jer Bog “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da ki­ša pada pravednima i nepravednima”. (Matt 5,45) {IGG 74.2}

        Zemlja iz godine u godinu rađa obiljem i na­stavlja svoj put oko Sunca, ali to ne čini silom koja je u njoj samoj. Božja ruka upravlja plane­tima i održava ih na njihovim točno utvrđenim stazama u svemiru. Božjom silom pravilno se smjenjuju ljeto i zima, sjetva i žetva, dan i noć. Božjom Riječju buja bilje, pojavljuje se lišće i cvjeta cvijeće. Svaki dobar dar koji imamo, sva­ka sunčana zraka, svaki pljusak kiše, svaki zalo­gaj hrane, svaki trenutak života, sve je to dar ljubavi. {IGG 74.3}

        Dok smo još bili bez ljubavi i imali neuglađen karakter, “… odurni i mrzitelji jedni drugih”, naš nebeski Otac nam se smilovao. “Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas — ne zbog pra­vednih djela koja smo mi učinili, već po milosrđu spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti…” (Titu 3,45) Ako primimo Njego­vu ljubav, i mi ćemo postati ljubazni i nježni ne samo prema onima koji nam se sviđaju, nego i prema najlošijima, zalutalima i grješnima. {IGG 75.1}

         Božja djeca su oni koji imaju udjela u Nje­govoj naravi. Ni zemaljski položaj, ni rođenje, ni narodnost, ni vjerske prednosti ne dokazuju da smo pripadnici Božje obitelji. To čini ljubav, ljubav koja obuhvaća cijelo čovječanstvo. Čak će grješnici, čija srca nisu potpuno zatvorena za djelovanje Božjega Duha, uzvratiti ljubaznost. Iako će možda na mržnju uzvratiti mržnjom, na ljubav će odgovoriti ljubavlju. Ali samo Božji Duh na mržnju uzvraća ljubavlju. Biti ljubazan pre­ma nezahvalnima i zlima, činiti dobro ne očeku­jući zauzvrat ništa, to su znakovi pripadnosti vla­darskoj obitelji Neba, siguran znak kojim djeca Najvišega otkrivaju svoj visoki položaj. {IGG 75.2}

“Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Matthew 5:48

         Riječ “dakle” upućuje na zaključak utemeljen na onome sto je prije rečeno. Isus je svojim slusateljima opisivao neiscrpnu Božju milost i lju­bav i zato im, dakle, nalaže da budu savršeni. Budući da je vaš nebeski Otac “dobar prema ne­zahvalnima i zlima” (Luke 6:35), budući da se sagnuo da bi vas uzdignuo, dakle — kaže Isus — možete Mu postati slični po karakteru i stajati bez mane i pred ljudima i pred anđelima. {IGG 76.1}

          Uvjeti za vječni život po milosti potpuno su isti kao u Edenu — savršena pravednost, sklad s Bogom, savršena usklađenost s načelima Njego­va Zakona. Isti ideal karaktera prikazan je u Starom i u Novom zavjetu. Taj ideal nije takav da ga ne bismo mogli postići. U svakoj zapovijedi ili nalogu koji Bog daje postoji i obećanje, najpo­uzdanije obećanje, koje se krije u zapovijedi. Bog se pobrinuo da Mu možemo postati slični. To će i postići sa svima koji svojom izopačenom vo­ljom ne ometu djelovanje Njegove milosti. {IGG 76.2}

         Bog nas je ljubio neizrecivom ljubavlju, a naša se ljubav prema Njemu budi kad donekle shva­timo dužinu, širinu, visinu i dubinu te ljubavi koja nadmašuje svaki um. Otkrivajući privlačnu Kristovu ljepotu, upoznajući Njegovu ljubav po­kazanu prema nama dok smo još bili grješnici, tvrdo srce se smekšava i postaje krotko, a grješnik se preobražava i postaje dijete Neba. Bog ne uporabljuje nasilne mjere: ljubav je sredstvo kojim se služi da bi odagnao grijeh iz srca. Njome pre­tvara oholost u poniznost, a neprijateljstvo i ne­vjerovanje u ljubav i vjeru. {IGG 76.3}

        Hebreji su silno nastojali dostići savršenstvo vlastitim naporima, ali nisu uspjeli. Krist im je već objasnio da ih njihova pravednost nikad ne­će odvesti u nebesko kraljevstvo. Sad im otkri­va narav pravednosti koju moraju imati svi koji će ući u Nebo. U cijelom govoru na Gori opisi­vao je njezine rodove, a sad im u jednoj reče­nici otkriva njezin izvor i njezinu narav: budite savršeni kao što je Bog savršen. Zakon je samo preslika Božjega karaktera. U svojemu nebeskom Ocu gledajte savršen prikaz načela koja su te­melj Njegove vladavine. {IGG 77.1}

         Bog je ljubav. Kao što sunce šalje zrake svjetlosti, tako se ljubav, svjetlost i radost šire od Njega na sva Njegova stvorenja. U Njegovoj je prirodi davanje. Sam Njegov život je izlijevanje nesebične ljubavi. {IGG 77.2}

Njegova je slava u dobru njegove djece;

Njegova radost u njezinom očinstvu. {IGG 77.3}

         Bog nam kaže da budemo savršeni kao što je On sam, na isti način. U svojemu malom krugu moramo biti središta svjetlosti i blagoslova, kao što je to Bog u svemiru. Nemamo ništa u sebi, ali svjetlost Njegove ljubavi pada na nas, a mi trebamo odražavati njezin sjaj. Zahvaljujući do­broti koju nam Bog po­suđuje, možemo biti sa­vršeni u svojemu krugu kao što je On savršen u svojemu. {IGG 77.4}

          Isus je kazao: “Da­kle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Ako ste Božja djeca, onda imate udjela u Njegovoj naravi i mo­rate Mu biti slični. Svako dijete živi životom dobi­venim od oca. Ako ste Božja djeca, rođena Njegovim Duhom, živite ži­votom koji ste dobili od Boga. U Kristu “stanu­je sva punina božanstva” (Colossians 2:9), a Isu­sov život se “očituje na našem smrtnom tijelu” (2 Corinthians 4:11). Taj život u vama izgradit će isti karakter i činit će ista djela kakva je či­nio i preko Krista. Tako ćete biti u skladu sa svakim propisom Božjega Zakona, jer “savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi” (Psalm 19:7 ). Uz pomoć ljubavi ispunit će se “u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu… pravedni zahtjev Zakona”. Romans 8:4. {IGG 77.5}

 

4 poglavlje Službo iz istinskih pobuda

 

“Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide!” Matthew 6:1

          Kristove riječi na Gori bile su izraz onoga sto je On bez riječi učio svojim životom, ali sto su ljudi propustili uočiti. Nisu mogli shvatiti za­što se On, iako ima tako veliku moć, ne služi njome da bi sebi pribavio ono što su oni smatrali najvišim dobrom. Njihov duh, njihove pobude i metode bili su suprotni Njegovima. Dok su se prikazivali kao revnitelji za čast Zakona, vlastita slava bila je pravi cilj kojemu su težili. Zato im je Krist i nastojao predočiti da je samoljubiv čo­vjek prijestupnik Zakona. {IGG 79.1}

         Međutim, pravila kojih su se farizeji držali osobitost su ljudskoga roda u svim stoljećima. Duh farizejstva jest osobina ljudske naravi. Bu­dući da je Spasitelj pokazao suprotnost između svojega duha i duha rabina te između svojih i njihovih metoda, Njegovo učenje se može primi­jeniti na ljude svih razdoblja.{IGG 79.2}

       U Kristove dane farizeji su neprestano na­stojali zadobiti naklonost Neba da bi osigurali zemaljsku čast i blagostanje, koje su smatrali na­gradom za vrlinu. Istodobno su se pred narodom razmetali djelima milosrđa da bi privukli njego­vu pozornost i stekli ugled zbog svoje svetosti. {IGG 79.3}

Isus ih je ukorio zbog razmetanja kazavši da Bog ne priznaje takvu službu i da su im laska­nja i divljenje naroda, za kojima su toliko čez­nuli, jedina nagrada koju će ikad primiti. {IGG 80.1}

       “Kad ti daješ milostinju”, rekao je, “neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” (Matt 6,3.4) .” {IGG 80.2}

       Tim riječima Isus nije kazao da djela dobro­činstva uvijek moraju ostati tajna. Pišući pod utje­cajem Svetoga Duha, apostol Pavao nije zatajio plemenitu požrtvovnost makedonskih kršćana, već je govorio o milosti kojom ih je Krist preporo­dio, pa su se tako i drugi ispunili tim duhom. Tako piše i Crkvi u Korintu: “I vaša je revnost potaknula ostale mnoge.” (2 Corinthians 9:2 ) {IGG 80.3}

           Kristove riječi jasno otkrivaju Njegovu mi­sao da djela milosrđa ne smijemo činiti da bi nas ljudi hvalili i poštivali. Prava pobožnost ni­kad ne navodi na razmetanje. Oni što čeznu za riječima pohvale i laskanja i hrane se njima kao poslasticom, kršćani su samo po imenu. {IGG 80.4}

           Svojim dobrim djelima Kristovi sljedbenici ne slave sebe, već Onoga čijom su milošću i silom to učinili. Svako dobro djelo učinjeno je pod utje­cajem Svetoga Duha koji je dan da proslavi Daro­vatelja, a ne primatelja. Kad Kristova svjetlost oba­sjava dušu, s usana se izlijevaju riječi kojima se iskazuje slava i zahvalnost Bogu. Vaše molitve, vaše ispunjavanje dužno­sti, vaša dobročinstva, vaše samoodricanje neće biti tema vaših misli ili razgovora. Isus će biti veličan, “ja” će nestati, a Krist će postati sve u svemu. {IGG 80.5}

           Trebamo davati is­krena srca — ne zato da bismo se razmetali svo­jim dobrim djelima, već iz milosti i ljubavi pre­ma potrebitima. Iskrena nakana, istinska dobro­ta srca, to je pobuda koju Nebo cijeni. Duša koja je iskrena u svojoj ljubavi i predaje se Bogu svim srcem, mnogo je dragocjenija u Božjim očima od zlatne šipke iz Ofira. {IGG 81.1}

Ne smijemo misliti o nagradi, već o službi, ali dobrota pokazana u takvom duhu neće ostati bez nagrade. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uz­vratit će ti.” Iako je sam Bog zapravo ta velika Nagrada u kojoj su sjedinjene sve ostale nagra­de, duša će Ga primiti i radovati Mu se samo onda kad Mu postane slična po karakteru. Sa­mo se slični mogu međusobno cijeniti. Ako Mu se predamo da bismo služili čovječanstvu, Bog nam se daje. {IGG 81.2}

           Tko dopusti da kroz njegovo srce i život te­če rijeka Božjih blagoslova na druge, i sam će biti bogato nagrađen. Obronci i ravnice kojima protječu planinski potoci na putu prema moru time ništa ne gube. Ono što daju, stostruko im se vraća. Potok koji teče žuboreći, ostavlja za sobom dar bujnog zelenila i plodnosti. Na nje­govim obalama trava je zelenija, drveće je buj­nije, a cvijeće bogatije. Kad zemlja leži gola i spaljena od ljetne žege, vrpca zelenila obilježa­va riječni tok, a ravnica, koja je otvorila svoje grudi da ponese blago planina prema moru, odje­vena je svježinom i ljepotom, kao svjedok na­grade koju Božja milost daruje svima koji drago­voljno postaju kanali kojima se ona izlijeva u svi­jet. . {IGG 81.3}

           Takav blagoslov primaju oni koji su milostivi prema siromašnima. Prorok Izaija kaže: “… podi­jeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti… Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima… i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne pre­suši.” Isaiah 58:711. {IGG 82.1}

Djelo milosrđa izvor je dvostrukih blagoslova.

          Onaj tko daje nevoljni­ma, služi im na blago­slov, ali je i sam blagoslovljeniji. Kristova mi­lost u duši razvija karak­terne osobine suprotne sebičnosti, koje će oči­stiti, oplemeniti i oboga­titi život. Dobra djela, učinjena u tajnosti, čvr­sto će povezati srca i još ih bliže dovesti srcu Onoga od koga potječe svaka plemenita pobu­da. Male pažnje, mala djela ljubavi i požrtvovnosti kojima život zrači neprimjetno, kao što se miris neprimjetno širi iz cvijeća, čine velik dio život­nih blagoslova i sreće. Na kraju će biti utvrđeno da se samoodricanje za dobro i sreću drugih, iako se na ovome svijetu malo cijeni i ne preporučuje, na Nebu priznaje kao znak našega jedinstva s Kristom, Kraljem slave, koji je bio bogat, a radi nas je osiromašio. {IGG 82.2}

          Djela milosrđa mogu biti učinjena u tajnosti, ali se ne može skriti njihov utjecaj na karakter onoga tko ih je učinio. Kad budemo cijelim sr­cem radili kao Kristovi sljedbenici, srce će biti tijesno povezano s Bogom; kad Božji Duh bude djelovao na nas duh, u dusi će, kao odgovor na božanski dodir, nastati sveti sklad. {IGG 83.1}

         Tko zarađene talente daje onima sto su se mudro koristili povjerenim darovima, radosno pri­ma službu svojega vjernog naroda u Ljubljeno­me, čijom su je milosću i silom oni obavili. Oni koji su nastojali razviti i usavršiti kršćanski ka­rakter, poboljšavajući svoje sposobnosti dobrim djelima, požnjet će u budućem svijetu ono što su sijali. Djelo započeto na Zemlji bit će završeno u uzvišenijem i svetijem životu, koji će trajati cijelu vječnost. {IGG 83.2}

“Kad molite, ne budite kao licemjeri…”Matthew 6:5

          Farizeji su imali određene sate za molitvu. Kad bi se, kako se to često događalo, u dogovo­reno vrijeme našli izvan kuće, zaustavljali bi se bilo gdje — na ulici ili na tržnici, usred užurba­nog mnoštva — i glasno ponavljali svoje uobi­čajene molitve. Takvo moljenje, obavljano jedi­no radi samohvale, izazvalo je Isusov strogi ukor. Ipak, On nije podcjenjivao javne molitve, jer se i sam, zajedno sa svojim učenicima, molio u na­zočnosti mnoštva. Ali Isus uči da osobnu molitvu ne treba iznositi javno. Naše molbe na bogoslužju u sobi trebaju stići samo do uha Boga koji ih sluša. Nijedno radoznalo uho ne treba čuti sadržaj takvih molitava. {IGG 83.3}

         “A ti kad moliš, uđi u svoju sobu!” Imajte određeno mjesto za tajnu molitvu. Isus je birao osobita mjesta za razgo­vor s Bogom, a tako i mi trebamo činiti. Trebali bi­smo se često povlačiti na neko mjesto, koliko god bilo skromno, gdje mo­žemo biti sami s Bogom. {IGG 84.1}

         “A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vra­ta te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti!” (Matt 6,6) S djetinjskim povjerenjem možemo doći pred Boga u Isusovo ime. Nijedan čovjek nije nam potreban kao posrednik. Preko Isusa možemo otvoriti svoje srce Bogu kao Onome tko nas poznaje i voli. {IGG 84.2}

         Na osamljenom mjestu molitve, gdje nas mo­že vidjeti samo Božje oko i čuti samo Njegovo uho, možemo izlijevati sve svoje najskrivenije želje i čežnje Ocu, punom neizmjerne milosti. Dok duša u miru i spokoju čeka, glas koji nikad nije propustio odgovoriti na vapaj nevoljnika, progo­vorit će i našim srcima. {IGG 84.3}

          “Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa.” (James 5:11) On čeka s neumornom ljubavlju da čuje priznanje zalutalih i da prihvati njihovo po­kajanje. On traži neki znak zahvalnosti od nas, kao što majka očekuje osmijeh priznanja volje­nog djeteta. Bog bi htio da shvatimo koliko is­kreno i nježno Njegovo srce čezne za nama. Pozi­va nas da povjerimo svoje nevolje Njegovoj sućuti, tuge Njegovoj ljubavi, rane Njegovom liječenju, svoju slabost Njegovoj snazi, prazninu Njegovoj punini. Nitko tko je došao k Njemu nije se razo­čarao. “U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša.” Psalm 34:5. {IGG 84.4}

          Oni koji se u osami obraćaju Bogu iznoseći Mu svoje potrebe i tražeći pomoć, neće se mo­liti uzalud: “… pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti.” Ako Krist bude svakodnevno s na­ma, osjetit ćemo da nas okružuje sila nevidlji­vog svijeta. Gledanjem u Isusa preobrazit ćemo se u Njegovo obličje. Promatranjem se mijenja­mo. Karakter postaje nježan, uglađen i opleme­njen za nebesko kraljevstvo. Sigurna posljedica naših razgovora i zajednice s Gospodinom bit će napredovanje u pobožnosti, čistoći i revnosti. Postajat ćemo sve razboritiji u svojim molitvama. Primamo božanski odgoj, i to se pokazuje u ži­votu punom marljivosti i revnosti. {IGG 85.1}

          Duša koja se obraća Bogu tražeći pomoć, potporu i snagu svako­dnevnom, usrdnom moli­tvom, imat će plemenite težnje, jasno shvaćanje istine i dužnosti, uzviše­ne pobude za rad. Ne­prestano će biti gladna i žedna pravednosti. Održavajući vezu s Bo­gom, moći ćemo na bliž­nje prenositi svjetlost, mir i vedrinu što vladaju u našemu srcu. Snaga koju smo stekli moleći se Bogu, sjedinjena s us­trajnim naporima da postanemo promišljeniji i brižljiviji, priprema nas za svakodnevne dužno­sti i održava spokoj duha u svim okolnostima. {IGG 85.2}

        Ako Mu se približimo, Bog će u naša usta staviti riječi kojima ćemo svjedočiti o Njemu i slaviti Njegovo ime. Učit će nas melodijama an­đeoskih pjesama i zahvalnosti nebeskom Ocu. Sva­ki postupak u našemu životu otkrivat će svjetlost i ljubav Spasitelja koji boravi u nama. Izvanjske nevolje ne mogu ugroziti život koji se živi vjerom u Božjega Sina. {IGG 85.3}

“Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.” Matthew 6:7

        Neznabošci su smatrali da se molitvom mo­že zaslužiti oprost grijeha. Što je molitva duža, smatrali su, to je zasluga veća. Kad bi mogli po­stati sveti vlastitim naporima, imali bi u sebi nešto u čemu bi mogli uživati, opravdanje za hvalisavost. Takvo poimanje molitve razrada je učenja o samoispaštanju, koje je ugrađeno u temelje svih sustava lažnih religija. Farizeji su prihvatili to neznabožačko poimanje, a ono nije nestalo ni u naše doba, čak ni među onima koji se smatraju istinskim kršćanima. Ponavljanje ustaljenih, uo­bičajenih fraza, dok srce ne osjeća potrebu za Bogom, isto je što i umnožavanje ispraznih riječi pogana. {IGG 86.1}

        Molitva nije ispaštanje za grijeh. Sama po sebi nije ni vrijednost ni zasluga. Sve ukrasne riječi kojima raspolažemo nisu ravne jednoj svetoj že­lji. Najrječitije molitve samo su isprazne riječi ako ne izražavaju prave osjećaje srca. Kad moli­tva dolazi iz iskrenog srca i izražava jednostav­ne potrebe duše, kao da molimo nekog zemalj­skog prijatelja za uslugu očekujući da nam je uči­ni, to je molitva vjere. Bog ne želi naše ceremo­nijalne izraze štovanja, ali neizrečeni vapaj srca, koje je skrušeno i slomljeno osjećajem vlastitog grijeha i posvemašnje slabosti, nalazi svoj put do Oca svake milosti. {IGG 86.2}

“Kad postite, ne budite mrki poput licemjera, koji izobliče lice da ih zapaze ljudi kako poste.” Matthew 6:16

          Post što ga zahtijeva Božja Riječ više je od forme. Ne čini ga samo odbijanje hrane, nošenje kostrijeti i posipanje glave pepelom. Onaj tko po­sti i stvarno žali zbog grijeha, nikad se neće time razmetati. {IGG 87.1}

           Svrha posta na koji nas Bog poziva nije mu­čenje tijela zbog grijeha duše, nego pomoć da bismo shvatili strašnu narav grijeha, ponizili sr­ce pred Bogom i primili Njegov milostivi oprost. Božja zapovijed Izraelu glasila je: “Razderite sr­ca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svo­me, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.” Joel 2:13. {IGG 87.2}

          Neće nam biti ni od kakve koristi ako čini­mo pokoru ili sebi laskamo da ćemo vlastitim djelima zaslužiti ili kupiti nasljedstvo među sve­tima. Kad su Ga upitali: “Što da činimo… da ra­dimo djela koja Bog hoće?”, Krist je odgovorio: “Ovo djelo Bog hoće… da vjerujete u onoga koga je on poslao.” (John 6:28, 29.) Pokajanje je okre­tanje od sebe prema Kristu. A kad primimo Krista tako da On vjerom može živjeti svoj život u na­ma, vidjet će se i dobra djela. {IGG 87.3}

          Isus kaže: “A ti kad postiš, namaži glavu i umij lice da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti.” (Matthew 6:17, 18) Što god činili Bogu na slavu, trebamo činiti radosno, a ne žalosno i turobno. U Kristovoj religiji nema ničega sumornog. Ako svojim turobnim izgledom ostavljaju dojam da su se razočarali u Gospodi­na, kršćani lažno prikazuju Njegov karakter i stav­ljaju dokaze u usta Njegovih neprijatelja. Iako rije­čima možda kažu da im je Bog Otac, svojom sumornošću i tugom pružaju svijetu sliku siročadi. {IGG 88.1}

          Krist želi da službu Njemu prikažemo pri­vlačnom, kakva ona i jest. Otkrijmo svoja samoodricanja i tajne kušnje srca Spasitelju, punom sućuti. Ostavimo terete u podnožju križa i pro­dužimo svojim putom radujući se u ljubavi Onoga koji je prvi ljubio nas. Ljudi možda nikad neće saznati što se u tajnosti događalo između duše i

Boga, ali će posljedice djelovanja Duha na srce postati vidljive svima, jer “će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti”. {IGG 88.2}

“Ne sabirajte sebi blago na zemlji…”Matthew 6:19

           Blago sabrano na Zemlji nije trajno: izgrizaju ga moljac i hrđa, lopovi prokopavaju zidove i kradu ga, vatra i oluje odnose vas imetak. A “gdje ti je blago, tu će ti biti i srce”. (Matej 6,20.21) Blago sabrano na Zemlji toliko će obuzeti um da u njemu neće biti mjesta za ono sto je nebe­sko. {IGG 88.3}

          Ljubav prema novcu bila je vladajuća strast Hebreja Isusovog doba. Svjetovnost je prisvojila mjesto koje Bog i religija trebaju zauzimati u dusi, a tako je i danas. Pohlepna žudnja za bogatstvom toliko očarava i opčinja ljude svojim utjecajem da se njihova plemenitost izopačuje, a čovjeko­ljublje kvari, sve dok ne budu izgubljeni. Služ­ba Sotoni puna je briga, neprilika i zamornog rada, a blago koje ljudi s mukom skupljaju na Zemlji traje samo neko vrijeme. {IGG 88.4}

          Isus je kazao: “Nego sabirajte sebi blago na Nebu, gdje ga ni moljac ni hrđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.” (Matt 6,20.21) {IGG 89.1}

         Nalog glasi: “Sabirajte sebi blago na Nebu!” Vama je na korist da sebi osigurate nebesko blago. Jedino je ono, od svega sto imate, doista vaše. Blago sabrano na Nebu je nepropadljivo. Ni va­tra ni voda ne mogu ga uništiti, lopov ga ne može oteti, moljac ili hrđa ne mogu ga izgristi, jer ga čuva sam Bog. {IGG 89.2}

       To blago, što ga Krist smatra dragocjenijim od svakog drugog blaga, jest “bogatstvo slave (ko­je) krije njegova baština među svetima”. (Ephesians 1:18) Kristovi učenici su nazvani Njegovim draguljima, Njegovim dragocjenim i osobitim blagom, “kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj”. “Rjeđi će biti čovjek neg’ zlato žeženo, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog.” (Zechariah 9:16; Isaiah 13:12) Krist, veliko Sredi­šte iz kojega zrači sva slava, vidi u svojemu na­rodu, očišćenom i usavršenom, nagradu za sve svoje patnje, svoja poniženja i svoju ljubav, vidi dopunu svoje slave. {IGG 89.3}

        Dopušteno nam je sjediniti se s Njim u veli­kom djelu otkupljenja i s Njim dijeliti bogatstva koja je On stekao svojom smrću i patnjom. Apo­stol Pavao je pisao kršćanima u Solunu: “Pa tko je naša nada, naša radost, naša kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom o njegovu dolasku, ako ne vi? Jest, vi ste naša slava i naša radost.” (1 Thessalonians 2:19, 20) To je bla­go za koje nam Krist nalaže da se trudimo. Ka­rakter je velika žetva života. A svaka riječ i svako djelo koje Kristovom milošću razgori u samo jednoj dusi želju da dosegne nebesko, svaki na­por usmjeren na oblikovanje karaktera sličnog Kristovom znači sabiranje blaga na Nebu. {IGG 89.4}

        Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce. Kad god nastojimo drugima činiti dobro, tada činimo do­bro i samima sebi. Tko žrtvuje novac ili vrijeme za sirenje Radosne vijesti, ulaže svoje zanima­nje i molitve u djelo i u duse koje će njime biti obraćene. Njegovi su osjećaji posvećeni bliž­njima pa je potaknut na veću odanost Bogu da bi mogao biti osposobljen učiniti im i najveće do­bro. {IGG 90.1}

         A kad dođe posljednji dan, kad zemaljsko bla­go bude propadalo, onaj tko je sabirao blago na Nebu, ugledat će ono sto je stjecao svojim živo­tom. Ako sad pazimo na Kristove riječi, u trenut­ku kad se okupimo oko velikoga bijelog prije­stolja, ugledat ćemo duše spašene našim trudom i saznati da su one spasile druge, a ove opet dru­ge — veliko mnoštvo dovedeno je tako u luku mira našim radom da bi tu položilo svoje krune pred Isusove noge i hvalilo Ga kroz beskrajne vjekove vječnosti. S kakvom će samo radošću Kri­stov suradnik promatrati te otkupljene koji su­djeluju u Otkupiteljevoj slavi! Kako će Nebo biti dragocjeno onima koji su bili vjerni u radu na spašavanju duša! {IGG 90.2}

         “Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bo­gu s desne strane!” Colossians 3:1. {IGG 91.1}

“Oko je svjetiljka tijelu. Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu.” Matthew 6:22

          Zdrave nakane i svesrdna predanost Bogu uvjeti su na koje upozoravaju Spasiteljeve rije­či. Budite iskreni i nepokolebljivi u svojemu na­stojanju spoznavanja istine i pokorite joj se bez obzira na cijenu, pa ćete primiti božansko prosvjetljenje. Prava pobožnost počinje tamo gdje prestaje svako pogađanje s grijehom. Tada će i naše srce progovoriti zajedno s apostolom Pavlom: “Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je na­zad, ispružajući se prema onome što je napri­jed, trčim prema cilju da postignem nagradu — nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Isusu Kristu … Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem.” Philippians 3:13, 14, 8. {IGG 91.2}

         Ako je oko zaslijep­ljeno samoljubljem, po­stoji samo tama. “Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami.” Upravo je ta užasna ta­ma obavijala Hebreje u njihovom upornom nevjerstvu sprječavajući ih da cijene karakter i po­slanje Onoga koji ih je došao izbaviti od njiho­vih grijeha. {IGG 91.3}

        Popuštanje kušnji počinje onoga trenutka kad dopustite razumu da se koleba, da bude ne­postojan u svojemu pouzdanju u Boga. Ne odlu­čimo li se potpuno predati Bogu, u tami smo. Kad bilo što zadržimo za sebe, ostavljamo otvo­rena vrata kroz koja Sotona može ući da bi nas zavodio svojim kušnjama. Zna on: uspije li za­mračiti našu viziju tako da oko vjere ne može vidjeti Boga, vise neće biti nikakve zapreke za grijeh. {IGG 92.1}

        Kad bilo koja grješna želja uzme maha, to pokazuje da je duša prevarena. Svako popušta­nje toj želji jača neprijateljstvo duše prema Bo­gu. Koračamo li stazom koju je Sotona izabrao, okruženi smo sjenama zla, a svaki sljedeći ko­rak vodi u još dublju tamu i povećava zaslijepljenost srca. {IGG 92.2}

      U duhovnom svijetu vlada isti zakon kao u svijetu prirode. Tko živi u mraku, izgubit će naj­zad osjetilo vida. Okružen je tamom mračnijom od ponoćne. Ni najblistavije zrake podnevnog sunca ne donose mu svjetla. “On živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.” (1. John 2:11) Uporno gajeći zlo i tvrdoglavo odbijajući pozive božanske ljubavi, grješnik gu­bi ljubav prema dobru, težnju za Bogom, pa i samu sposobnost primanja nebeske svjetlosti. Poziv milosti i dalje je pun ljubavi, svjetlost bli­sta isto tako jasno kao i onda kad mu je prvi put zasjala u duši, ali glas dopire do gluhih uši­ju, svjetlost pada na zaslijepljene oči. {IGG 92.3}

         Bog nikad ne ostavlja nijednu dušu niti je prepušta njezinim putovima sve dok postoji i naj­manja nada za njezino spasenje. “Čovjek se od­vraća od Boga, a ne Bog od njega.” Naš nebes­ki Otac upućuje nam svoje pozive, opomene i uvjeravanja u svoju milost dokle god se ne iscrpe sve prigode i prednosti. Odgovornost počiva na grješniku. Odupirući se Božjem Duhu danas, on priprema put da se svjetlosti ponovno suprot­stavi kad zasja još većom silom. Tako grješnik prelazi od jedne faze otpora do druge, dok na kraju svjetlost ne izgubi svaki utjecaj i on potpu­no ne prestane odgovarati na pozive Božjega Du­ha. I tako “svjetlo što je u tebi” postaje tama. I sama istina koju smo poznavali postaje tako izo­pačena da povećava zaslijepljenost duše. {IGG 93.1}

“Nitko ne može služiti dvojici gospodara…” Matthew 6:24

         Krist nije rekao da čovjek neće htjeti ili da neće smjeti, već da neće moći služiti dvojici gos­podara. Božji i Sotonini interesi nemaju nikak­vog zajedništva ni srodnosti. Ondje gdje savjest opominje kršćanina da se suzdrži, odrekne sebe i zastane, tjelesan čovjek prekoračuje granice da bi popustio svojim sebičnim sklonostima. S jed­ne strane granice stoji Kristov samoprijegorni sljedbenik, a s druge strane ljubitelj svijeta, koji ugađa svojim sklonostima, povodi se za modom, ponaša se lakomisleno i srlja u zabranjena za­dovoljstva. Na tu stranu granice kršćanin ne može prijeći. {IGG 93.2}

           Nitko ne može zastupati neutralno gledište. Ne postoji srednja vrsta ljudi koja ne ljubi Bo­ga, ali ne služi ni neprijatelju pravednosti. Krist treba živjeti u ljudskim oruđima, služiti se njiho­vim darovima i koristiti se njihovim sposobno­stima. Njihova volja mora biti podčinjena Njegovoj volji, a oni moraju raditi u Njegovu Duhu. Tada više i ne žive, nego u njima živi Krist. Onaj tko se potpuno ne preda Bogu, pod vlasti je druge sile i sluša glas čiji su savjeti sasvim drukčije na­ravi. Polovična služba stavlja ljudsko oruđe na neprijateljevu stranu i čini ga uspješnim savez­nikom četa tame. Kad ljudi, koji tvrde da su Kri­stovi borci, stupe na stranu Sotoninog saveza i pomažu toj strani, dokazuju da su Kristovi nepri­jatelji. Iznevjerili su sveto povjerenje. Postali su spona između Sotone i pravih boraca i preko njih neprijatelj stalno nastoji zavesti srca Kristovih rat­nika. {IGG 94.1}

         Najsnažnije uporište poroka na ovome svijetu nije razvratan život pokvarenog grješnika ili prez­rene propalice. To je život koji inače izgleda bes­prijekoran, častan i plemenit, a u njemu se gaji neki grijeh, popušta se nekom poroku! Za dušu koja se u tajnosti bori protiv neke velike kušnje i dršće na samom rubu ponora, takav primjer je jedan od najsnažnijih poticaja na grijeh. Onaj tko je obdaren najuzvišenijim shvaćanjima o ži­votu, istini i časti, a ipak namjerno prestupa je­dan propis svetog Božjeg Zakona, izopačuje sve plemenite darove koje je primio od Boga i pre­tvara ih u mamac na grijeh. Genijalnost, talent, suosjećajnost, čak i velikodušno i ljubazno po­stupanje mogu postati Sotonin mamac da i dru­ge duše gurne u ponor propasti za ovaj i za bu­dući život. {IGG 94.2}

         “Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve, jer ništa od onoga što je u svijetu — požuda tijela požuda očiju, oholost zbog imet­ka — ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.” 1 John 2:15, 16. {IGG 95.1}

        “Zato vam velim: Ne brinite se tjeskobno za svoj život: sto ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u sto ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela?” Matthew 6:25

         Onaj tko vam je podario život, zna da vam je za njegovo održavanje potrebna hrana. Onaj tko je stvorio tijelo, ne zaboravlja da vam je po­trebna odjeća. Neće li Onaj tko je dao veći dar, dati i ono što je potrebno da ga upotpuni? {IGG 95.2}

         Isus je svojim slušateljima pokazao ptice koje su, neopterećene brižnim mislima, veselo pje­vale svoje hvalospjeve, i za čije se potrebe, iako “ne siju, niti žanju”, veliki Otac ipak brine. A zatim ih je upitao: “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” {IGG 95.3}

On se brine o svakom vrapcu koji pada,

On zna svaku poniženu dušu;

Jer On je s nama posvuda,

Bilježi svaku gorku suzu koja se slijeva.

I On neće nikada, nikada, nikada

Zaboraviti dušu koja Mu se ikad povjerila. {IGG 95.4}

         Obronci i ravnice bili su posuti cvijećem. Pokazujući na cvijeće u rosnoj svježini jutra, Isus je rekao: “Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” (Matej 6,28) Vješta ljudska ruka može naslikati skladne oblike i nježne preljeve boja biljaka i cvijeća, ali čiji dodir može podariti život jednom jedinom cvijetu ili vlati trave? Svaki cvjetić po­kraj puta duguje svoje postojanje istoj sili koja je postavila i zvjezdane svjetove na visini. U sve­mu stvorenome kuca životno bilo velikog Božjeg srca. Njegova ruka odijeva poljsko cvijeće raskošnije od najraskošnijih haljina kojima su se ikad krasili zemaljski vladari. “Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra ba­ca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?” (Matt 6,30) {IGG 95.5}

         Onaj tko je stvorio cvijeće i dao vrapcu nje­govu pjesmu, kaže: “Pogledajte ptice nebeske! … Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” Ljepote prirode mogu vas naučiti mnogo vise o Božjoj mudrosti nego ljudi znanosti. Na laticama ljilja­na Bog je napisao poruku za tebe, pisanu jezi­kom koji će tvoje srce moći čitati tek kad zabo­ravi na nepovjerenje, se­bičnost i brigu koja izje­da. Zašto vam je Bog dao raspjevane ptice i ljupko cvijeće da vam razvedre i razvesele životnu stazu ako ne iz silne ljubavi očinskog srca? Sve što vam je potrebno za odr­žavanje života imali biste i bez cvijeća i ptica, ali Bogu nije bilo dovoljno da vam pruži samo ono što je nužno za sam op­stanak. Ispunio je zemlju, zrak i nebo odsjajima ljepote da bi vam kazao kako s ljubavlju misli na vas. Ljepota svega stvorenog samo je zraka sjaja Njegove slave. Ako je uporabio tako ne­ograničenu umješnost na djelima u prirodi da bi vas usrećio i obradovao, zar možete sumnjati da će vam dati svaki blagoslov koji vam je po­treban? {IGG 96.1}

         “Promotrite poljske ljiljane kako rastu!” Dok otvara latice sunčanim zrakama, svaki cvijet se pokorava onim istim velikim zakonima koji up­ravljaju zvijezdama. A kako je jednostavan, lijep i mio život cvijeta! Preko cvijeća Bog nam želi obratiti pozornost na privlačnost karaktera slič­nog Kristovom. Onaj tko je podario takvu lje­potu cvijeću mnogo vise želi ukrasiti dušu lje­potom Kristova karaktera. {IGG 97.1}

            Promotrite, kaže Isus, poljske ljiljane kako rastu, kako se, kad niknu iz hladne, mračne zem­lje ili mulja rječnog korita, razvijaju u cvjetove pune ljepote i mirisa! Tko bi pomislio u kakav se lijep cvijet može razviti gruba, smeđa luko­vica ljiljana! Ali kad se život od Boga, skriven u njoj, razvije na Njegov poziv preko kiše i sunca, ljudi se dive gledajući slavu i ljepotu. Tako će se razviti i život od Boga u svakoj ljudskoj duši koja prihvaća službu Njegove milosti, koja se obilno, kao kiša i sunce, spušta svojim blago­slovom na sve. Božja Riječ je sila koja stvara cvi­jeće, a ta ista riječ razvit će i u vama vrline Nje­gova Duha. {IGG 97.2}

            Božji Zakon je zakon ljubavi. Bog vas je okru­žio ljepotom da bi vas poučio kako niste došli na Zemlju da biste samo istraživali za sebe, kopali i gradili, naporno radili i preli, nego da biste Kristovom ljubavlju učinili život vedrim, rados­nim i lijepim — da biste, slično cvijeću, uljep­šali život drugima službom ljubavi. {IGG 97.3}

           Očevi i majke, neka se vaša djeca pouče od cvijeća! Povedite ih sa sobom u vrt, u polje i pod lisnato drveće i učite ih da u prirodi čitaju poruke Božje ljubavi. Kad razmišljate o Bogu, povežite to s pticom, cvijetom i drvetom. Pomozite djeci da u svemu ugodnom i lijepom vide izraze Božje ljubavi prema njima. Preporučite im religiju s njezine ugodne strane. Neka zakon do­brote upravlja vašim usnama. {IGG 97.4}

           Poučite djecu da i njihova narav, zahvaljujući velikoj Božjoj ljubavi, može biti izmijenjena i us­klađena s božanskom naravi. Učite ih da Bog želi učiniti njihov život lijepim kao što je cvijeće li­jepo. Dok beru ljupko cvijeće, učite ih da je Onaj tko je stvorio cvjetove još mnogo ljepši od njih. Tako će se nježne loze njihovih srca priviti uz Boga. Onaj koji je “sav od ljupkosti” postat će njihov stalni Suputnik i obiteljski Prijatelj, a život će im se preobraziti u obličje Njegove neokaljanosti. {IGG 98.1}

“Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost…” Matthew 6:33

        Narod koji je slušao Kristove riječi željno je očekivao da bude proglašeno zemaljsko kra­ljevstvo. Dok im je Isus otvarao riznice Neba, misli mnogih bile su zaokupljene pitanjem: ka­ko će veza s Njim popraviti mogućnosti našega napredovanja u svijetu? Isus im je pokazao da su slični okolnim neznabožačkim narodima, jer najveću pozornost poklanjaju onome što je ze­maljsko i ponašaju se kao da nema Boga koji se nježno skrbi o svojim stvorenjima. {IGG 98.2}

         “Zato ne tražite što ćete pojesti ili popiti; ne uznemirujte se — to sve traže pogani ovoga svijeta — jer vaš Otac zna da vam je to potrebno! Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Luke 12:30; Matthew 6:32, 33) Došao sam vam otvoriti vrata kraljevstva ljubavi, pravednosti i mira, kaže Isus. Otvorite svoje srce da biste primili to kraljev­stvo i neka vam služba njemu bude važnija od svega. Iako je narav toga kraljevstva duhovna, ne­mojte se bojati da će vam zato potrebe ovoze­maljskoga života ostati nezadovoljene. Ako se po­svetite Božjoj službi, Onaj koji ima svu vlast na Nebu i na Zemlji pobrinut će se za vaše potrebe. {IGG 99.1}

        Isus nas ne oslobađa ulaganja potrebnih na­pora, ali nas uči da nam On mora biti prvi, po­sljednji i najbolji u svemu. Ne smijemo se upuštati u poslove koji bi ometali izražavanje Njegove pra­vednosti preko našega karaktera i života, niti se smijemo baviti takvim zanimanjem i tražiti takva zadovoljstva. Što god činimo, treba biti učinjeno od srca, kao da činimo Gospodinu. {IGG 99.2}

         Dok je živio na Zemlji, Isus je dao pravu vrijednost cjelokupnom životu time sto je uzdignuo Božju čast pred ljudima i sve pokorio Očevoj vo­lji. Ako Ga prihvatimo kao svoj uzor, Isus nam obećava da će nam se “nadodati” sve sto nam je potrebno u ovome ži­votu. Siromaštvo ili bo­gatstvo, bolest ili zdrav­lje, jednostavnost ili mu­drost — na sve je On mi­slio kad nam je obećao svoju milost. {IGG 99.3}

         Vječna Božja ruka ispružena je nad dušom koja Mu se obraća za pomoć, koliko god ta duša bila nemoćna. Nestat će dragocjeni ukrasi brežuljaka, ali duša koja živi za Boga obitavat će s Njim. “A svijet sa svojom požudom prolazi; a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.” (1 John 2:17) Božji grad otvorit će svoja zlatna vrata da bi primio onoga tko se, dok je bio na Zemlji, usred gubitaka i nedaća, naučio obraćati Bogu za vodstvo i mudrost, za utjehu i nadu. Anđeli će mu svojim pjesmama poželjeti dobrodošlicu, a drvo života za njega će rađati svoj rod. “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” Isaiah 54:10. {IGG 99.4}

“Dakle: Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan… Svakom je danu dosta njegove muke.” Matthew 6:34

        Ako ste se predali Bogu da biste obavljali Njegovo djelo, ne morate se brinuti za sutrašnji dan. Onaj čiji ste sluga, zna kraj još od samog početka. Događaji sutrašnjega dana, skriveni od vašega pogleda, otkriveni su očima Onoga koji je svemoćan. {IGG 100.1}

         Kad preuzmemo upravljanje poslovima koji su nam povjereni i, oslanjajući se na svoju mu­drost, želimo postići uspjeh, preuzimamo teret koji nam Bog nije dao pa ga pokušavamo nositi bez Njegove pomoći. Preuzimamo na sebe od­govornost koja pripada Bogu i tako se zapravo stavljamo na Njegovo mjesto. Tada s pravom mo­žemo biti zabrinuti i očekivati opasnosti i gubitke, jer će nas oni sigurno pogoditi. Ali ako stvarno vjerujemo da nas Bog ljubi i da nam želi dobro, prestat ćemo se brinuti za budućnost. Pouzdat ćemo se u Boga kao što se dijete uzda u voljenoga roditelja. Prestat će brige i muke, jer se naša volja potpuno sjedinila s Božjom voljom. {IGG 100.2}

        Krist nam nije obećao da će nam danas pomoći nositi sutrašnje terete. Rekao je: “Dosta ti je moja milost…” (2 Corinthians 12:9) Ali, kao mana u pustinji, Njegova milost izlijeva se sva­koga dana za potrebe toga dana. Kao Izraelove čete za svojega putnič­kog života, i mi može­mo, iz jutra u jutro, nala­ziti nebeski kruh za pod­mirenje potreba toga da­na. {IGG 101.1}

       Pripada nam samo jedan jedini dan i tije­kom tog dana trebamo živjeti za Boga. Sve svoje nakane i planove za taj jedan dan trebamo predati u Kristove ruke, u svečanu službu, prebaciti sve svoje brige na Njega, jer se On skrbi o nama. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” “Mir i obraćenje — spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.” Jeremiah 29:11; Isaiah 30:15. {IGG 101.2}

        Budete li tražili Gospodina i svakodnevno doživljavali obraćenje, budete li po vlastitom du­hovnom izboru slobodni i radosni u Bogu, odazovete li se radosna srca Njegovom milostivom pozivu da ponesete Kristov jaram — jaram posluš­nosti i službe — utihnut će sva vaša prigovara­nja, bit će uklonjene sve vaše poteškoće, bit će riješeni svi zamršeni problemi s kojima se sad suočavate. {IGG 101.3}

5 poglavlje

Gospodnja molitva

 

“Stoga vi molite ovako…” Matthew 6:9

      Nas Spasitelj je dvaput objavio Gospodnju molitvu: prvi put mnoštvu u govoru na Gori, i ponovno, nekoliko mjeseci nakon toga, samo uče­nicima. Učenici su nakratko bili odvojeni od svo­jega Gospodina, a kad su se vratili, našli su Ga zadubljenog u razgovor s Bogom. Kao da ne pri­mjećuje njihovu nazočnost, nastavio je glasno mo­liti. Lice Mu je zračilo nebeskim sjajem. Činilo se da je u samoj nazočnosti Nevidljivoga, a iz Njegovih riječi izbijala je živa sila Božjega Sugo­vornika. {IGG 102.1}

        Dok su Ga slušali, srca učenika su bila du­boko ganuta. Primijetili su da Krist često provodi duge sate u samoći razgovarajući sa svojim Ocem. Dani su Mu prolazili u službi mnoštvu što se gu­ralo oko Njega i u razotkrivanju lažnog mudro­vanja rabina, pa Ga je taj neprekidni rad često toliko iscrpljivao da su se Njegova majka, braća, pa čak i sami učenici pribojavali da će Ga to stajati života. Ali kad bi se vratio nakon sati pro­vedenih u molitvi, kojima je završavao naporan dan, zapažali su izraz smirenosti na Njegovu licu, a On je zračio svježinom. Upravo nakon tih sati provedenih s Bogom Krist je svakoga jutra do­nosio ljudima nebesku svjetlost. Učenici su shva­tili da postoji veza između sati provedenih u molitvi i sile Njegovih riječi i djela. Sad, dok su slušali Njegovu molitvu, srca su im bila ispunjena strahopoštovanjem i poniznošću. Kad je završio molitvu, uskliknuli su, svjesni svoje duboke po­trebe: “Gospodine, nauči nas moliti, kao što je Ivan naučio svoje učenike!” Luke 11:1. {IGG 102.2}

Isus im nije otkrio nikakav novi oblik moli­tve. Samo im je ponovio ono što ih je već učio, kao da im je time htio reći: Morate shvatiti ono što sam vam već otkrio! U tome se krije duboki smisao u koji još niste proniknuli! {IGG 103.1}

        Spasitelj nas nije ograničio da rabimo samo te riječi. Znajući potrebe čovječanstva, On iznosi svoju osobnu uzormolitvu, riječi tako jednostavne da ih može prihvatiti i malo dijete, a ipak tako sadržajne da njihovo značenje neće nikad moći potpuno dokučiti ni najveći umovi. Spasitelj nas uči da dođemo Bogu sa svojim darom zahvalnosti, da Mu iznesemo svoje potrebe, da Mu pri­znamo svoje grijehe i zatražimo Njegovu milost oslanjajući se na Njegovo obećanje. {IGG 103.2}

“Kad molite — reče im — govorite: Oče, neka se sveti ime tvoje! Neka dođe kraljevstvo tvoje!” Luke 11:2

        Isus nas uči da Njegovog Oca nazivamo svo­jim Ocem. Ne stidi se nazvati nas svojom braćom. (Hebrews 2:11) Spasiteljevo srce toliko je sprem­no i željno poželjeti nam, kao članovima božan­ske obitelji, dobrodošlicu, da već u prve riječi, kojima se trebamo služiti kad pristupamo Bogu, stavlja dokaz našega srodstva s Bogom: “Oče naš”. {IGG 103.3}

           To je objavljivanje one divne istine, pune ohrabrenja i utjehe, da nas Bog ljubi kao što ljubi svojega Sina. To je ono što je Isus rekao u svojoj posljednjoj molitvi za svoje učenike: “… da svijet upozna… da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” John 17:23. {IGG 104.1}

         Svijet koji je Sotona smatrao svojim i kojim je gospodario kao okrutni tiranin, Božji Sin okru­žio je velikim podvigom, svojom ljubavi, i ponov­no ga povezao s Gospodnjim prijestoljem. Kerubini, serafini i bezbrojno mnoštvo svih bezgrješnih svjetova klicali su hvalospjeve Bogu i Janjetu kad je ta pobjeda osigurana. Radovali su se što je pronađen put za spasenje paloga roda i što će Zemlja biti otkupljena od prokletstva gri­jeha. Koliko bi se više trebali radovati oni koji su predmet te čudesne ljubavi! {IGG 104.2}

           Kako onda možemo ikad posumnjati, biti u neizvjesnosti i osjećati se kao siročad? Za dobro onih koji su prestupili Zakon Isus je uzeo ljudsku prirodu. Postao nam je sličan da bismo mogli imati vječni mir i sigurnost. Imamo Zastupnika na Nebu: tko god Ga primi kao svojega Spasite­lja, neće biti ostavljen da sam, kao siroče, nosi teret svojih grijeha. {IGG 104.3}

          “Ljubljeni, sada smo djeca Božja…” “Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi — ako zbilja (kao sto jest) tr­pimo s njim — da s njim budemo i proslavljeni.” “… A sto ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali zna­mo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” 1 John 3:2; Romans 8:17. {IGG 104.4}

           Prvi korak u pristupanju Bogu jest upozna­ti ljubav koju On ima u nama i vjerovati u nju (1 John 4:16), jer nas privlačna sila Njegove ljubavi navodi da dođemo k Njemu. {IGG 104.5}

            Prihvaćanje Božje ljubavi izaziva odbaciva­nje sebičnosti. Nazivajući Boga svojim Ocem, pri­znajemo da su sva Njegova djeca naša braća. Svi smo djelići velikoga tkiva čovječanstva, svi smo članovi iste obitelji. Osim za sebe, trebamo mo­liti i za svoje bližnje. Nitko se ne moli pravilno ako traži blagoslov samo za sebe. {IGG 105.1}

           Beskonačni Bog, kaže Isus, pruža vam pred­nost da Mu se približite nazivajući Ga Ocem. Pokusajte shvatiti sto je sve time obuhvaćeno! Nije­dan zemaljski roditelj nije se nikad tako ozbilj­no zalagao za svoje zalutalo dijete kao sto se Stvo­ritelj zalaže za prijestupnika. Nijedna ljudska ljubav nije upućivala tako nježne pozive nepokajanome. Bog stanuje u sva­kom ljudskom boravištu, čuje svaku izgovorenu ri­ječ, sluša svaku prinesenu molitvu, osjeća tuge i razočaranja svake duše i promatra kako se po­našamo prema ocu, maj­ci, sestri, prijatelju i su­sjedu. Pomaže nam u našim nevoljama, a Nje­gova ljubav, milost i milosrđe neprestano se izli­jevaju da zadovolje naše potrebe. {IGG 105.2}

          Ako Boga nazivate svojim Ocem, priznavat ćete se Njegovom djecom koju treba voditi Nje­gova mudrost i koja Mu moraju biti u svemu po­slušna znajući da je Njegova ljubav nepromjenjiva. Usmjeravat ćete se prema Njegovom planu, a kao Božjoj djeci najvažniji će vam biti Njegova čast, Njegov karakter, Njegova obitelj i Njegovo dje­lo. Bit ćete radosni priznavajući i poštujući svoj odnos prema svom Ocu i prema svakom članu Njegove obitelji. Radovat ćete se pridonoseći, ma­kar skromno, Njegovoj slavi i blagostanju svojih srodnika. {IGG 105.3}

        “… Koji jesi na nebesima.” Onaj koga po Kri­stovoj zapovijedi trebamo smatrati svojim Ocem “naš je Bog na nebesima, sve sto mu se svidi, to učini”. Pod Njegovom zaštitom možemo sigur­no počivati i reći: “Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.” Psalm 115:3; 56:3.{IGG 106.1}

“Sveti se ime tvoje!” Matthew 6:9

          Svetiti ime Gospodnje znači sa strahopošto­vanjem izgovarati riječi koje se odnose na Vr­hovno Biće: “… sveto je i časno ime njegovo!” (Psalm 111:9) Nikad ne smijemo olako izgova­rati titule i imena Božanstva. U molitvi stupamo u prijamnu dvoranu Najvišega. Pred Njega mo­ramo izići sa svetim strahopoštovanjem. Anđeli zaklanjaju svoja lica u Njegovoj nazočnosti. Kerubini i blistavi, sveti serafini pristupaju Njego­vu prijestolju sa svetim štovanjem. S koliko tek strahopoštovanja trebamo izlaziti mi, smrtna i grješna bića, pred Gospodina, svojega Stvorite­lja! {IGG 106.2}

          Svetiti ime Gospodnje znači mnogo više od toga. Kao Hebreji u Kristove dane možemo poka­zivati najveće štovanje prema Bogu, a ipak stalno vrijeđati Njegovo ime. “Jahve se spusti u liku ob­laka, a on stade preda nj i zazva Ime: ‘Jahve!’ Jahve prođe ispred njega te se javi: ‘Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…” (Exodus 34:5-7). O Kristovoj Cr­kvi je zapisano: “A grad će se zvati: Jahve, Pravda naša.” (Jeremiah 33:16. ) To ime se daje svakom Kristovom sljedbeniku.  Ono je baština Božjega djeteta. Obitelj se naziva po ocu. U doba bolne tjeskobe i muke Izraela prorok Jeremija se mo­lio: “Ta ti si među nama, o Jahve, mi se tvojim zovemo imenom — nemoj nas ostaviti!” Jeremiah 14:9. {IGG 106.3}

        To ime uzdižu anđeli na Nebu i stanovnici bezgrješnih svjetova. Kad se molite: “Sveti se ime Tvoje”, tada tražite da se ono proslavlja u ovome svijetu, da se proslavlja u vama. Bog vas je pred ljudima i anđelima priznao za svoju djecu. Molite se da ne obeščastite to “lijepo ime koje nosite”. (James 2:7. ) Bog vas šalje u svijet kao svoje pred­stavnike. Svakim postupkom u životu trebate ob­javljivati Božje ime. Ta molba zahtijeva da imate Njegov karakter. Ne možete svetiti Njegovo ime, ne možete Ga prikazivati svijetu sve dok svojim životom i karakterom ne prikažete sam Božji ži­vot i karakter. To možete postići samo prihvaća­njem Kristove milosti i pravednosti. {IGG 107.1}

“Dođi kraljevstvo tvoje!” Matthew 6:10

          Bog je nas Otac koji nas voli i skrbi se o nama kao o svojoj djeci; On je i veliki Kralj sve­mira. Interesi Njegova kraljevstva su i naši inte­resi i zato smo dužni raditi na njegovoj izgrad­nji. {IGG 107.2}

         Kristovi učenici su očekivali skori dolazak kraljevstva Njegove slave, ali ih je Isus ovom mo­litvom poučio da kraljevstvo neće tada biti uspo­stavljeno. Trebaju se moliti za Njegov dolazak kao za događaj koji će se odigrati tek u budućnosti. Ali u toj molbi se krilo i obećanje. Iako neće ugledati dolazak toga kraljevstva tijekom svoje­ga života, činjenica da im je Isus naložio da se za njega mole dokaz je da će ono, kad to Bog bude odredio, pouzdano doći. {IGG 107.3}

           Kraljevstvo Božje milosti sad se temelji na tome što se srca, dosad ispunjena grijehom i po­bunom, iz dana u dan pokoravaju vrhovnoj upravi

Njegove ljubavi. Ali potpuno uspostavljanje kra­ljevstva Njegove slave ostvarit će se tek prigo­dom drugog Kristovog dolaska na ovaj svijet. “A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesi­ma dat će se puku svetaca Svevišnjega.” (Daniel  Oni će naslijediti kraljevstvo pripremlje­no za njih “od postanka svijeta” (Matthew 25:34), a Krist će preuzeti svoju veliku vlast i zavladati. {IGG 108.1}

           Ponovno će se uz­dignuti nebeska vrata, a naš Spasitelj će doći s deset tisuća puta deset tisuća i tisućama tisuća svetih, kao Kralj nad kra­ljevima i Gospodar nad gospodarima. “U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola k moru istočnom, pola k moru zapadnom. Bit će tako ljeti i zimi. I Jahve će biti kralj nad svom zemljom.” “… Sveti grad — novi Jeruzalem” bit će stan Božji među ljudima. “On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.” Zechariah 14:9;Revelation 21:3. {IGG 108.2}

         Ali prije toga dolaska, kazao je Isus, “ova Radosna vijest propovijedat će se o kraljevstvu po svemu svijetu, svim narodima za svjedočan­stvo…” (Matthew 24:14) Njegovo kraljevstvo neće doći sve dok se Radosna vijest o Njegovoj milosti ne raznese po svim krajevima Zemlje. Ako se, dakle, predamo Bogu i pridobijemo druge duše za Njega, ubrzavamo dolazak Njegova kraljevstva. Jedino oni koji se posvećuju Njegovoj službi da bi otvarali oči slijepima, obraćali ljude “od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu, da vjerom u me postignu oproštenje grijeha i baštinu po­svećenima” (Djela 26,18) govoreći: “Evo me, me­ne pošalji” (Acts 26:18) — jedino se oni iskreno mole: “Dođi kraljevstvo tvoje!”. {IGG 108.3}

“Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” Matthew 6:10

             Božja volja je izražena u propisima Njegova svetog Zakona, a načela Zakona su nebeska na­čela. Nebeski anđeli ne postižu nikakvo uzvišenije znanje nego što je poznavanje Božje volje, a ispunjavanje Njegove volje je najuzvišenija služ­ba kojoj mogu posvetiti svoje sposobnosti. {IGG 109.1}

          Ali na Nebu se služba ne obavlja da bi se udovoljilo Zakonu. Kad se Sotona pobunio pro­tiv Gospodnjeg Zakona, misao da postoji Zakon bila je anđelima iznenadno suočavanje s činje­nicom o kojoj dotad nisu razmišljali. Anđeli ne obavljaju svoju službu kao sluge, već kao sino­vi. Između njih i njihova Stvoritelja postoji savr­šeno jedinstvo. Poslušnost im nije teret. Ljubav prema Bogu čini njihovu službu radosnom. Ta­ko i u svakoj duši, u kojoj boravi Krist, Nada slave, ponovno odjekuju Njegove riječi: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj dubo­ko u srcu ja nosim.” Psalm 40:8. {IGG 109.2}

          Molba “budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” molitva je da se vladavina zla na ovoj Zemlji okonča, da se grijeh zauvijek uništi i da se uspostavi kraljevstvo pravednosti. Tada će i na Zemlji, kako je na Nebu, biti ispunjene sve dobre želje Božje dobrote. 2 Thessalonians 1:11. {IGG 110.1}

“Kruh nas svagdanji daj nam danas!” Matthew 6:11

            Prvi dio molitve kojoj nas je Isus naučio od­nosi se na Božje ime, kraljevstvo i volju — da se sveti Njegovo ime, da dođe Njegovo kraljev­stvo i da se ispuni Njegova volja. Ako vam je služba Bogu postala najvažnija, možete s povje­renjem tražiti da Bog zadovolji i vaše osobne po­trebe. Ako ste se odrekli sebe i predali se Kri­stu, postali ste članovi Božje obitelji, pa vam je na raspolaganju sve što se nalazi u Očevoj kući. Otvorene su vam sve Božje riznice u sadašnjem i u budućem svijetu. Služba anđela, dar Njego­va Duha, trud Njegovih sluga — sve vam je na raspolaganju. Svijet, sa svime sto je u njemu, vas je sve dok vam to može služiti na dobro. Čak će se i neprijateljstvo zlih pretvoriti u blagoslov usavršavajući vas za Nebo. Ako “ste Kristovi”, onda “je sve vaše”. 1 Corinthians 3:23, 21. {IGG 110.2}

             Slični ste djetetu kojemu još nije prepušte­no upravljati svojim nasljedstvom. Bog vam još nije povjerio vaš dragocjeni posjed, da vas Sotona ne bi prevario svojim lukavim vještinama, kao što je učinio s prvim parom u Edenu. Krist ga čuva za vas, ono je izvan kvariteljeva dosega. I vi ćete, kao dijete, svakodnevno primati ono što vam je potrebno za taj dan. Svakodnevno se tre­bate moliti: “Kruh naš svagdanji daj nam danas!” Nemojte biti obeshrabreni ako nemate dovoljno za sutra. Imate jamstvo u Njegovu obećanju: “U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.” (Psalm 37:3, 25) David kaže: “Bijah mlad i ostarjeh, al’ ne vidjeh praved­nika napuštena ili da mu djeca kruha prose.” (Psa­lm 37,25) Bog, koji je poslao gavrane da hra­ne Iliju kod potoka Karita, neće zaobići nijed­no od svoje vjerne, požrtvovne djece. O onome tko hodi u pravdi stoji napisano: “… imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u dani­ma gladi.” “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Isaiah 33:16; Psalm 37:19; Romans 8:32) Onaj koji je olakšavao brige i terete svoje majke udovice i pomagao joj zado­voljiti potrebe kućanstva u Nazaretu, suosjeća sa svakom majkom u njezi­noj borbi da svojoj djeci osigura hranu. Onaj koji se sažalio nad mnoštvom zato što “bijahu satrveni i zapušteni” (Matthew 9:36), i sad ima sažaljenja prema izmučenom siro­mahu. Njegova je ruka ispružena prema njima da ih blagoslovi; i u sa­moj molitvi koju je objavio svojim učenicima, On nas uči da se sjećamo siromašnih. {IGG 110.3}

             Kad se molimo: “Kruh naš svagdanji daj nam danas”, tražimo i za druge kao za sebe. Prizna­jemo da ono što nam Bog daruje nije samo za nas. Bog nam daje s povjerenjem, da možemo hraniti gladne. Po svojoj dobroti pobrinuo se za siromašne. (Psalm 68:10) Bog kaže: “Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih su­sjeda… Nego, kad priređuješ gozbu, pozivaj siro­mahe, sakate, hrome, slijepe! Tada će ti biti blago, jer ti nemaju čim uzvratiti! To će ti se uzvratiti o uskrsnuću pravednika.” Luke 14:1214. {IGG 111.1}

           “A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo.” “Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti.” 2 Corinthians 9:8, 6. {IGG 112.1}

            Molitva za svakodnevni kruh ne obuhvaća samo hranu za održavanje tijela, već i duhovni kruh koji hrani dušu za vječni život. Isus nam zapovijeda: “Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za ži­vot vječni i koju će vam dati Sin Čovječji…” John 6:27. Kaže nam: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.” (John 6,51) Naš Spasitelj je kruh ži­vota. Promatrajući Njegovu ljubav i primajući je u dušu, hranimo se kruhom koji je sišao s Ne­ba. {IGG 112.2}

            Primamo Krista preko Njegove Riječi, a Sveti Duh je dan da bi nam Božju Riječ učinio razum­ljivom i da bi usadio njezine istine u naša srca. Dok svakodnevno čitamo Njegovu Riječ, mora­mo se moliti da nam Bog pošalje svojega Duha da nam otkrije istine koje će našoj duši daro­vati snagu potrebnu za taj dan. {IGG 112.3}

          Učeći nas da svakoga dana tražimo ono sto nam je potrebno — i zemaljske i duhovne blago­slove — Bog ima na umu naše dobro. On želi da uvidimo svoju ovisnost o Njegovoj stalnoj skr­bi, jer nas nastoji privući u zajednicu sa sobom. U toj zajednici s Kristom, molitvom i proučava­njem velikih i dragocjenih istina Njegove Riječi bit ćemo, kao gladne i žedne duše, nahranjeni i osvježeni na izvoru života. {IGG 113.1}

“Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo dužnicima svojim!” Luke 11:4

         Isus nas uči da od Boga možemo dobiti op­rost jedino ako i sami opraštamo drugima. Božja ljubav nas privlači k Njemu. Kad dirne naše srce, u njemu se mora probuditi ljubav prema našoj braći. {IGG 113.2}

        Kad je izgovorio Gospodnju molitvu, Isus je dodao: “Da, ako vi oprostite ljudima njihove po­greške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših.” (Matt 6,14. 15) Tko nije spreman oprostiti, zatvara jedini do­tok kroz koji i sam može primiti milost od Boga. Ne smijemo ni pomisliti da imamo pravo uskratiti oprost onima koji su nas povrijedili zato što nam nisu priznali svoju krivnju. Bez sumnje, njihova je dužnost poniziti srca u pokajanju i priznanju, ali mi moramo pokazati sažaljiv duh prema oni­ma koji su se ogriješili o nas, bez obzira na to jesu li nam priznali svoje pogreške. Koliko god da su nas bolno ranili, ne smijemo tugovati i sažalijevati sami sebe zbog uvreda koje su nam na­nesene. Kao što očekujemo da Bog nama oprosti uvrede koje smo Mu nanijeli, i mi moramo opro­stiti svima koji su nam učinili neko zlo. {IGG 113.3}

       Oproštenje ima mnogo šire značenje nego što to mnogi misle. Kad nam obećava da će obil­no oprostiti, Bog dodaje, smatrajući da smisao toga obećanja nadmašuje moć našega shvaćanja: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Isaiah 55:79) Oprost koji Bog daje nije samo čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo opraštanje grijeha, nego oslo­bađanje od grijeha. To je izlijevanje spasonosne ljubavi koja preobražava srce. David je pravilno shvatio opraštanje kad se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” “Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša.” Psalm 103:12. {IGG 114.1}

         Bog je u Kristu dao sebe za naše grijehe. Pretrpio je okrutnu smrt na križu, nosio je umje­sto nas breme krivnje, “pravednik za nepravednike”, da bi nam otkrio svoju ljubav i privukao nas k sebi. I On kaže: “… budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Praštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kri­stu!” (Ephesians 4:32 ) Neka Krist, božanski Ži­vot, boravi u vama i preko vas otkriva nebesku ljubav koja će uliti nadu onima koji su je izgu­bili i donijeti nebeski mir srcu što ga je ranio grijeh. Kad dolazimo k Bogu, već na pragu nam se postavlja uvjet da, primajući Njegovu mi­lost, moramo pristati pokazati Njegovo milosr­đe prema drugima. {IGG 114.2}

           Da bismo mogli pri­miti i drugima pružiti Božju ljubav koja prašta, vrlo je važno poznavati i vjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama. (1 John 4:16) Sotona nas nastoji prevariti na sve moguće načine da bi nas onesposobio za spoznaju te ljubavi. Navodit će nas na pomisao da su naše pogreške i prije­stupi tako ozbiljni da se Gospodin neće odazvati na naše molitve i da nas neće blagosloviti ni spa­siti. U sebi ne možemo vidjeti ništa osim slabo­sti, ništa što bi nas preporučilo Bogu, pa nam Sotona govori da su sva naša nastojanja beskori­sna, jer ne možemo popraviti mane svojega ka­raktera. Kad pokušamo doći k Bogu, neprijatelj će došapnuti: Molitva ti nema nikakve svrhe. Zar se ne sjećaš da si učinio ono zlo djelo? Zar nisi zgriješio Bogu i radio protiv vlastite savjesti? Ali s pravom možemo odgovoriti neprijatelju da nas “krv njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grije­ha”. (1 John 1:7) Kad osjetimo da smo grješni i da se ne možemo moliti, upravo je to trenu­tak za molitvu. Kad smo postiđeni ili duboko oja­đeni, ipak se moramo moliti i vjerovati. “Sigur­na je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus do­đe na svijet da spasi grešnike. Od njih sam prvi ja.” (1 Timothy 1:15) Oprost i pomirba s Bo­gom ne dolaze kao nagrada za naša djela. Ne daje se oprost zbog zasluga grješnih ljudi, nego je to dar koji se temelji na Kristovoj besprijekornoj pravednosti. {IGG 115.1}

         Ne pokušavajmo umanjiti svoju krivnju traže­ći izliku za grijeh. Moramo prihvatiti Božju ocjenu grijeha, a ona je doista teška. Jedino nam Golgota može otkriti strahovitu odurnost grijeha. Kad bi­smo morali sami nositi svoje krivnje, to bi nas slomilo. Međutim, Bezgrješni je zauzeo naše mje­sto: iako nevin, ponio je naše nepravde. “Ako pri­znajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti”. (1 John 1:9) Kakva veličan­stvena istina — pravedan prema vlastitom Zako­nu, a ipak opravdava sve koji vjeruju u Isusa! “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji gri­jeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka ba­štine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnje­vu, nego uživa u pomilovanju?” Micah 7:18. {IGG 116.1}

“I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!” Matthew 6:13

           Napast je mamljenje na grijeh, a to ne po­tječe od Boga, nego od Sotone ili od zloće našega srca. “Bog naime ne može biti napastovan na zlo, a niti sam nikoga ne napastuje.” (James 1:13 ) {IGG 116.2}

           Sotona nas nastoji dovesti u kušnju da bi se zloća našega karaktera otkrila pred ljudima i an­đelima i da bi mogao polagati pravo na nas kao na svoje vlasništvo. U simboličkom Zaharijinom proročanstvu Sotona je prikazan kako stoji zde­sna Gospodnjem Anđelu i optužuje velikog sve­ćenika Jošuu, odjevenoga u prljave haljine, ome­tajući tako djelo koje je Anđeo želio obaviti za njega. To je prikaz Sotoninog ponašanja prema svakoj duši koju Krist želi privući k sebi. Soto­na nas navodi na grijeh, a onda nas pred cijelim svemirom optužuje da nismo dostojni Božje ljubavi. Ali “Anđeo Jahvin reče Satanu: ‘Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeru­zalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” A Jošui kaže: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!” Zechariah 3:14. {IGG 116.3}

           U svojoj velikoj ljubavi Bog nastoji razviti u nama dragocjene vrline svojega Duha. Dopusta da se suočimo sa zaprekama, progonstvom i te­gobama — ne kao s prokletstvom, već kao s naj­većim blagoslovom u životu. Svaka svladana kusnja, svaka nevolja koju hrabro prebrodimo daje nam novo iskustvo i unaprjeđuje nas u djelu iz­gradnje karaktera. Duša koja se božanskom si­lom odupire kušnji, očituje svijetu i cijelom sve­miru djelotvornost Kristove milosti. {IGG 117.1}

            Iako ne smijemo biti obeshrabreni nevolja­ma, koliko god bile gorke, moramo se moliti Bogu da ne dopusti da upadnemo u okolnosti u kojima bi nas vodile želje našega zlog srca. Kad upuću­jemo molitvu koju nam je Krist objavio, podči­njavamo se Božjem vodstvu i molimo Ga da nas vodi sigurnom stazom. Ne možemo iskreno izgo­varati tu molitvu i istodobno odlučiti ići putom koji smo sami izabrali. Trebamo čekati Njegovu ruku da nas vodi i slušati Njegov glas koji govo­ri: “To je put, njime idite…” Isaiah 30:21. {IGG 117.2}

              Opasno je ako zastanemo razmišljajući o to­me kakve ćemo prednosti steći prihvatimo li Sotonine prijedloge. Grijeh donosi sramotu i propast svakoj dusi koja mu popusta, ali ima nešto u nje­mu što zasljepljuje i vara te nas tako primamljuje lažnim prikazivanjem. Ako se usudimo stupiti na Sotonino tlo, nije nam obećana zaštita od nje­gove sile. Koliko možemo, trebamo zatvoriti svaki prilaz kojim bi kušač mogao doprijeti do nas. {IGG 118.1}

             Molitva “Ne uvedi nas u napast” sama po sebi je i obećanje. Ako Mu se predate, Bog vas uvjerava da “neće dopu­stiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kuš­njom dati sretan ishod, da je možete podnijeti”. 1 Corinthians 10:13. {IGG 118.2}

             Jedina zaštita protiv zla jest da se Krist nasta­ni u srcu vjerom u Nje­govu pravednost. Kušnja ima moć nad nama upra­vo zato što u našemu srcu postoji sebičnost. Ali kad promatramo veliku Božju ljubav, sebičnost nam je tako odurna i mrska da je želimo izbaci­ti iz duše. Dok Sveti Duh veliča Krista, naše srce se smekšava i postaje pokorno, kušnja gubi moć, a Kristova milost preobražava karakter. {IGG 118.3}

            Krist nikad neće napustiti dušu za koju je umro. Čovjek Ga može ostaviti i podleći kušnji, ali se Krist nikad ne može okrenuti od onoga za koga je platio otkupninu svojim životom. Kad bi nas duhovni vid bio izostreniji, uočili bismo duše pognute pod teretom tjeskobe, shrvane tu­gom, opterećene kao kola puna snopova, blizu smrti zbog obeshrabrenosti. Vidjeli bismo anđele kako brzo lete u pomoć onima koji su u kušnji i na samom rubu propasti. Nebeski anđeli potis­kuju vojske zla koje opkoljavaju te duše i pomažu im stati na siguran temelj. Bitke koje se vode između tih dviju vojska isto su tako stvarne kao i bitke među vojskama ovoga svijeta. O ishodu toga duhovnog sukoba ovisi vječna sudbina. {IGG 118.4}

           I na nas se odnose riječi upućene Petru: “… sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luke 22:31, 32) Bogu hvala, nismo ostavljeni sami. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (John 3:16) i neće nas napustiti u borbi s neprija­teljem Boga i ljudi. “Eto, dao sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijateljskom silom, te vam sigurno ni­šta neće moći nauditi.” Luke 10:19. {IGG 119.1}

                Živite u zajednici sa živim Kristom. Rukom koja nikad ne ispušta On će čvrsto držati vašu ruku. Upoznajte Božju ljubav prema nama, vje­rujte u nju i bit ćete sigurni. Ta ljubav je neo­svojiva tvrđava za sve Sotonine napade i obma­ne. “Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se praved­nik utječe i nalazi utočišta.” Proverbs 18:10. {IGG 119.2}

“Jer je tvoje kraljevstvo, i sila, i slava zauvijek! Amen!” Matthew 6:13

             Posljednja rečenica Gospodnje molitve, kao i prva, otkriva našega Oca kao onoga tko je iznad svake sile, vlasti i svakog imena. Spasitelj je sad gledao godine koje predstoje Njegovim učenici­ma: neće biti onakve kakvima su ih oni zami­šljali, obasjane sunčanom svjetlošću blagostanja i počasti u svijetu, nego će ih zamračiti oluje ljudske mržnje i sotonskog gnjeva. Usred nacio­nalnih razdora i propadanja svojega naroda uče­nici će na svakom koraku biti okruženi opasno­stima, a srca će im često biti ispunjena strahom. Vidjet će razoren Jeruzalem, uništen Hram, zau­vijek ukinutu službu u njemu, a Izraela rasprše­noga po svim zemljama, poput olupina broda na pustoj obali. Isus je rekao: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima … Dići će se narod protiv na­roda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će gladi i potresa zemlje u raznim mjestima. To je tek početak strasnih bolova.” (Matthew 24:68) Ipak, Kri­stovi sljedbenici nisu se smjeli plašiti da je nji­hova nada izgubljena i da je Bog zaboravio Zem­lju. Sila i slava pripadaju Onome čije uzvišene nakane nezadrživo krče put k ostvarenju. U mo­litvi kojom su obuhvaćene njihove svakodnevne potrebe Kristovi učenici bili su upućeni gledati iznad svih sila i vlasti zla, prema Gospodinu, svo­jemu Bogu, čije kraljevstvo upravlja svime i koji je njihov Otac i vječni Prijatelj. {IGG 120.1}

           Uništenje Jeruzalema simbol je konačnog uni­štenja kojemu će biti izložen svijet. Proročanstva koja su se samo djelomice ispunila prigodom razorenja Jeruzalema mnogo se neposrednije od­nose na posljednje dane. Stojimo na pragu velikih i svečanih događaja. Pred nama je kriza kroz ka­kvu svijet još nikad nije prošao. Ali i nama, kao i prvim učenicima, umilno zvuči izjava da je Bož­je kraljevstvo nad svime. Redoslijed nailaženja budućih događaja u rukama je našega Stvoritelja. Veličanstvo Neba upravlja sudbinom svih naro­da i skrbi se o potrebama svoje Crkve. Svakom oruđu za ispunjenje Njegovih planova božanski Učitelj kaže isto što je rekao Kiru: “Iako me ne poznaš, naoružah te.” Isaiah 45:5. {IGG 120.2}

            U viđenju proroka Ezekiela jedna ruka se po­javila pod krilima kerubina. To treba poučiti Božje sluge da im božanska sila osigurava uspjeh. Oni koje Bog uporabljuje kao svoje vjesnike ne trebaju smatrati da Njegovo djelo ovisi o njima. Takav teret odgovornosti nije prepušten smrtnim bi­ćima. Onaj tko ne drijema i tko neprestano radi na ostvarenju svojih planova, nastavit će djelo. Osujećivat će naume zlih ljudi i unosit će zabu­nu u planove onih koji su se urotili protiv Nje­gova naroda. On, koji je kralj, Jahve nad vojska­ma, koji sjedi među kerubinima, usred svih ne­mira i sukoba naroda i dalje čuva svoju djecu. {IGG 121.1}

              Naš spasitelj vlada na ne­besima, procjenjuje sva­ku kušnju i nadgleda užarenu peć u kojoj se mora okušati svaka duša.

Kad budu rušene tvrđa­ve vladara, kad strijele gnjeva budu probadale srca Njegovih neprijatelja, Njegov narod bit će siguran u Njegovim rukama.

“Tvoja je, Jahve, veličina, sila, slava, sjaj i veličanstvo, jer je tvoje sve što je na nebu i na zemlji… u tvojoj je ruci sila i moć, u tvojoj je vlasti da učiniš velikim i jakim sve.” 1 Chronicles 29:11, 12. {IGG 122.1}

6 poglavlje

Ne suditi, nego pomagati

“Nemojte suditi, da ne budete suđeni!”

Matthew 7:1

 

            Napor da se spasenje zasluži vlastitim djeli­ma sigurno navodi ljude da gomilaju ljudske za­brane kao branu protiv grijeha. Uvidjevši da nisu sposobni držati Zakon, nastoje izmisliti svoja pra­vila i propise da bi se prisilili na poslušnost. Sve to im odvraća misli od Boga i nagoni ih da se bave sobom. Božanska ljubav u njihovim srcima se gasi, a s njom nestaje i ljubav prema bližnji­ma. Sustav ljudskih izmišljotina, s mnogobrojnim strogim zahtjevima, navodi svoje zastupnike da osuđuju svakoga tko ne uspijeva ispuniti propi­sana ljudska mjerila. Ozračje sebičnog, uskogrud­nog kriticizma guši plemenite i velikodušne osje­ćaje i pretvara ljude u samožive suce i uhode dostojne prijezira. {IGG 123.1}

              Farizeji su pripadali takvim ljudima. S bogo­služja se nisu vraćali puni poniznosti i osjećaja vlastite slabosti, niti su bili zahvalni na velikim prednostima koje im je Bog dao. Vraćali su se ispunjeni oholim duhom, a predmet njihovih raz­govora bio je “ja, moji osjećaji, moje znanje, moji putovi”. Njihova dostignuća postajala su mjerilo po kojemu su sudili drugima. Odjeveni u odje­ću vlastitog dostojanstva, sjedali su na sudski sto­lac da bi kritizirali i osuđivali. {IGG 123.2}

             Većina ljudi bila je ispunjena istim duhom i miješala se u slobodu savjesti sudeći jedni dru­gima i za ono što se tica­lo jedino te duše i Boga.

Ukazujući na takav duh i takve postupke, Isus je rekao: “Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” {IGG 123.3}

             To znači, ne postavljaj sebe kao mjerilo. Nemoj drugima nametati svoja mišljenja, gledišta o duž­nosti i tumačenja Svetog pisma kao pravilo i u srcu ih osuđivati ako ne mogu dostići tvoj ideal. Nemojte kritizirati druge nagađajući o njihovim pobudama i ne izričite nad njima presudu.

            “Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Go­spodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca…” (1 Corinthians 4:5) Mi ne možemo čitati srca. Budući da smo i sa­mi nesavršeni, nedostaje nam sposobnosti da bi­smo sudili drugima. Smrtni ljudi mogu suditi sa­mo po vanjštini. Samo Onome koji poznaje tajne pobude djela i koji postupa nježno i sažaljivo, dano je pravo odlučivanja o svakoj duši. {IGG 124.1}

          “Zato nemaš isprike — tko god ti bio — o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.”Romans 2:1 Oni što osuđuju i kritiziraju druge, proglašavaju tako sebe krivima, jer i sami čine isto. Osuđujući druge, izriču pre­sudu sebi, a Bog izjavljuje da je ta presuda pravedna i prihvaća osudu koju su izrekli sami sebi. {IGG 124.2}

Tim nespretnim stopama, koje su još u glibu,

Mi idemo kršeći cvijeće bez kraja;

Tim grubim, dobronamjernim rukama,

Mi kidamo strune srca prijatelja. {IGG 124.3}

“Sto imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!” Matthew 7:3

               Čak ni rečenicom “… o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđu­ješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto”, nije potpuno izražena sva veličina grijeha onoga tko se usuđuje kritizirati i osuđivati svojega brata. Isus je rekao: “Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!” {IGG 125.1}

             Njegove riječi opisuju onoga tko brzo zapa­zi mane kod drugih. Kad misli da je u nečijem karakteru ili životu otkrio kakvu manu, takav je s pretjeranom revnošću objelodanjuje. Ali Isus kaže da je takva karak­terna osobina, koja se ra­zvila tim nimalo kršćan­skim postupcima, u us­poredbi s pogreškom ko­ja se kritizira isto što i brvno prema trunu. Tak­vome nedostaje duha snošljivosti i ljubavi, pa od mušice pravi slona.

            Oni koji nikad nisu isku­sili poniznost kakva se stječe potpunom predanosti Kristu, ne mogu ot­kriti dobročiniteljski utjecaj Spasiteljeve ljubavi. Pogrešno predočavaju nježni i uslužni duh evan­đelja i ranjavaju dragocjene duše za koje je Krist umro. Prema slici koju je naš Spasitelj uporabio, čovjek koji gaji kritičarski duh mnogo je grješniji od onoga koga optužuje, jer ne samo što čini isti grijeh, nego grijehu dodaje svoju umišljenost i duh grubog kritiziranja. {IGG 125.2}

               Krist je jedino pravo mjerilo karaktera, a onaj tko ističe sebe kao mjerilo za druge, stavlja se na Kristovo mjesto. Budući da je Otac “sav sud dao Sinu” (John 5:22), tko god se usuđuje suditi pobudama drugih, ponovno prisvaja sebi pravo koje pripada Božjemu Sinu. Ti samozvani suci i kritizeri stavljaju se na stranu Antikrista, onoga “koji sam sebe oholo uzdiže protiv svega sto ljudi nazivaju Bogom ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog”. 2 Thessalonians 2:4. {IGG 125.3}

            Hladni, osuđivački, nepomirljivi duh farizejstva grijeh je koji donosi najkobnije posljedice. Ako vjersko iskustvo nije prožeto ljubavlju, tu nema Krista, svjetlost Njegove nazočnosti tu ne prebiva. Taj nedostatak ne može nadoknaditi ni­kakva živa aktivnost ni revnost bez Kristova duha. Netko može imati osobitu oštrinu zapažanja mana drugih, ali svakome tko gaji takav duh Isus kaže: “Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.” (Matt 7,5) Onaj tko čini zlo, najbr­že će osumnjičiti za zlo. Osuđujući drugoga, po­kušava skriti ili opravdati zloću u vlastitom srcu. Ljudi su preko grijeha spoznali zlo. Čim su zgri­ješili, prvi ljudi su počeli optuživati jedno drugo. To će ljudska narav činiti uvijek kad njome ne upravlja Kristova milost. {IGG 126.1}

             Kad ljudi njeguju taj optuživački duh, ne zadovoljavaju se samo time sto ukazuju na ono sto kod svojega brata smatraju pogreškom. Ako ga blažim sredstvima ne uspiju privoljeti da učini ono što bi, po njihovom mišljenju, trebalo čini­ti, pribjegavaju prinudi. Koliko god budu mogli, primoravat će druge da se slože s njihovim shva­ćanjima o tome što je is­pravno. To su činili Hebreji u Kristove dane, to je otad činila i Crkva kad god bi izgubila Kristovu milost. Shvaćajući da je izgubila silu ljubavi, po­sezala je za moćnom ru­kom države da bi silom nametnula svoje dogme i ostvarila svoje odluke. {IGG 126.2}

             Tu leži tajna svih vjer­skih zakona koji su ikad bili doneseni, ali i tajna svih progona od Abelovih dana do našega doba. Krist ne primorava, nego privlači ljude k sebi. Prinuda ljubavlju jedina je prinuda kojom se služi. Čim Crkva počne težiti za potporom svjetovne vlasti, očito je izgubila Kristovu silu — prinudu božanske ljubavi. {IGG 127.1}

           Problem je u pojedinačnim vjernicima Crk­ve, i baš tu mora početi liječenje. Isus nalaže optuživaču da najprije izvadi brvno iz vlastitog oka, da se oslobodi kritizerskog duha, da prizna ostavi svoj grijeh, pa tek onda pokusa popra­viti druge. “Nema dobra stabla koje rodi zlim rodom niti zla stabla koje rodi dobrim rodom.” (Luke 6:43) Optuživački duh koji gajite zao je plod. Pokazuje da je i drvo zlo. Uzalud se ogrćete vlastitom pravednosću. Potrebna vam je promjena srca. Morate steći to iskustvo prije nego sto bu­dete sposobni ispravljati druge, jer “usta govore onim čega je srce prepuno”. Matthew 12:34. {IGG 127.2}

            Kad u životu duše nastupi kriza pa joj poku­šate pomoći savjetom ili opomenom, vaše će ri­ječi utjecati samo onoliko koliko ste vi sami stekli svojim primjerom i duhom. Morate biti dobri da biste mogli činiti dobro. Ne možete širiti utje­caj koji će mijenjati druge dok vaše vlastito srce Kristova milost ne učini poniznim, plemenitim nježnim. Kad se ta promjena dogodi u vama, bit će vam prirodno živjeti na blagoslov drugima kao što je prirodno da na grmu ruže cvjetaju mirišljavi cvjetovi ili da vinova loza rađa purpurne grozdove. {IGG 127.3}

            Ako je u vama Krist, “nada slave”, nećete imati sklonost vrebati druge da biste objelodanili njihove pogreške. Umjesto želje za optuživanjem i osuđivanjem, vaš će cilj biti pomaganje, blagoslivljanje i spašavanje. U postupcima s onima koji griješe slušat ćete nalog: “I pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan!” (Galatians 6:1) Sjetit ćete se koliko ste puta i vi zalutali i kako je bilo teško naći pravi put kad ste ga jednom napustili. Nećete gurati svojega brata u još veću tamu, nego ćete mu, srcem punim sažaljenja, govoriti o opas­nosti koja mu prijeti. {IGG 128.1}

            Tko često usmjerava pogled prema križu na Golgoti, svjestan da su i njegovi grijesi odveli Spasitelja onamo, nikad neće pokušati procijeniti stupanj svoje krivnje us­poređujući ga sa stup­njem krivnje drugih. Ne­će se penjati na sudski stolac da bi optužio dru­ge. U onima koji hode u sjeni križa na Golgoti, ne može biti duha kriti­cizma ili samouzvišenja. {IGG 128.2}

             Tek kad osjetite da možete žrtvovati i svoje dostojanstvo, čak i sam život, da biste spasili zalutaloga brata, izbacili ste brvno iz vlastitog oka i tako se pripremili da mu pomognete. Tad mu se možete približiti i dirnuti njegovo srce. Nitko nikad nije bio vraćen s pogrešnog puta osudom i prijekorom, ali su mnogi tako bili odgurnuti od Krista i navedeni da zatvore svoja srca za svako dokazivanje. Nježan duh i obzirno, privlačno po­našanje mogu spasiti zalutaloga i pokriti mno­štvo grijeha. Otkrivanje Krista u vašemu karak­teru moći će preobraziti sve s kojima dolazite u dodir. Neka se Krist svakoga dana vidi u vama pa će preko vas otkrivati stvaralačku silu svoje riječi — blag, uvjerljiv i snažan utjecaj koji će preobraziti duše u ljepotu Gospodina, našega Bo­ga. {IGG 128.3}

“Ne dajte svetinje psima!” Matthew 7:6

            Krist ovdje govori o ljudima koji se ne žele osloboditi ropstva grijehu. Uživanjem u pokvarenosti i zlu njihova se narav toliko srozala da su prionuli zlu i ne žele se odvojiti od njega. Kristove sluge ne smiju dopustiti da ih ometaju oni koji od evanđelja čine predmet prepirki i pod­smijeha. {IGG 129.1}

            Spasitelj nikad nije zaobišao nijednu dušu, koliko god ona ogrezla u grijeh, ako je bila voljna primiti dragocjene istine Neba. Carinicima i bludnicama Njegove su riječi bile početak novoga ži­vota. Marija Magdalena, iz koje je Krist istjerao sedam zlih duhova, bila je posljednja na Njegovu grobu i prva koju je pozdravio u jutro svojega uskrsnuća. Savao iz Tarza, jedan od najogorčenijih protivnika evanđelja, postao je Pavao, odani Kri­stov sluga. Možda se pod maskom mržnje i prije­zira, čak zločina i izopačenosti, skriva duša koju će Kristova milost izbaviti da blista kao dragulj u Otkupiteljevoj kruni. {IGG 129.2}

“Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se!” Matthew 7:7

         Da ne bi dao nikakvog razloga za nevjero­vanje, pogrešno shvaćanje i pogrešno tumače­nje svojih riječi, Gospodin nam triput ponavlja to obećanje: želi da oni koji traže svemoćnog Boga vjeruju u Njega. Zato dodaje: “Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvo­rit će mu se.” {IGG 130.1}

        Gospodin ne postavlja nikakve uvjete osim da budete gladni Njegove milosti, da želite Nje­gov savjet i da čeznete za Njegovom ljubavi. “Tra­žite!” To traženje pokazuje da ste svjesni svoje potrebe. Budete li tražili u vjeri, primit ćete. Go­spodin je dao svoju riječ, a ona ne može izne­vjeriti. Kad Mu se približite s pravom skrušenošću, ne trebate misliti da ste drski ako tražite ono što je obećao. Kad tražite blagoslove koji su vam potrebni za usavršavanje karaktera po uzo­ru na Krista, Gospodin vas uvjerava da je vaša molba u skladu s obećanjem i da će biti ispu­njena. To sto osjećate i znate da ste grješni dovo­ljan je razlog da tražite Njegovu milost i suo­sjećanje. Uvjet da možete doći k Bogu nije da budete sveti, nego želja da vas On očisti od sva­koga grijeha i opere od svih bezakonja. Naša ve­lika potreba, naše stanje potpune bespomoćno­sti, koje čini prijeko porebnima Boga i Njegovu spasonosnu silu, i sad i uvijek nam daje pravo da se molimo. {IGG 130.2}

         “Tražite!” Nemojte željeti samo Njegov bla­goslov, nego i Njega samoga. “S Bogom ti se spri­jatelji i pomiri i vraćena će ti opet biti sreća.” (Job 22,21) Tražite i naći ćete! Bog vas traži, a sama želja da dođete k Njemu nastaje pod utje­cajem privlačne sile Njegova Duha. Pokorite joj se. Krist se zauzima za iskušane, zalutale i malovjerne. Želi ih podignuti u zajednicu sa sobom: “… ako ga budeš tražio, dat će ti se da ga nađeš.” 1 Chronicles 28:9. {IGG 131.1}

          “Kucajte!” Dolazimo k Bogu po osobitom po­zivu, a On nas čeka da bi nam poželio dobro­došlicu u svojoj prijamnoj dvorani. Prve učenike koji su pošli za Isusom nije mogao zadovoljiti kratak usputni razgovor s Njim, pa su Mu se zato obratili riječima: “Rabbi… gdje boraviš?… Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod njega onaj dan.” (John 1:38, 39) Tako i mi možemo biti primljeni u najuži krug zajednice s Bogom. “Ti sto prebi­vaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega…” (Psalm 91:1) Oni što čeznu za Božjim blagoslovom neka zakucaju i zatim priče­kaju pred vratima milosti govoreći s čvrstom uvjerenosti: Ti si, Gospodine, kazao: “Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se.” (Matej 7,8) {IGG 131.2}

           Isus je pogledao na one koji su se okupili da bi slušali Njegove riječi. Iz svega srca je zaželio da to mnoštvo spozna Božju milost i dobrotu. Da bi im slikovito obja­snio njihovu potrebu, ali i Božju spremnost da je zadovolji, upozorio ih je na gladno dijete koje od svojih zemaljskih roditelja traži kruha. “Ili, ima li tko među vama”, rekao im je, “da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio mu zmiju?” Pozivajući se na nježnu, prirodnu ljubav rodite­lja prema djetetu, Krist nastavlja: “Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko će više Otac vaš nebeski dati do­bra onima koji ga mole?” (Matej 7,9.11) Nijedan čovjek očinskoga srca ne bi mogao odbiti svojega gladnog sina koji traži kruha. Zar su mogli i pomisliti da bi neki otac mogao zbijati salu sa svojim djetetom, mučiti ga dajući mu praznu nadu i na kraju ga razočarati? Zar bi mu mogao prvo obećati zdravu, dobru hranu, a onda mu pružiti kamen? Kako se onda netko usudi pokazati ne­poštovanje prema Bogu pretpostavljajući da On neće htjeti odgovoriti na pozive svoje djece? {IGG 131.3}

           “Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!” (Luke 11:13) Sveti Duh, Kristov predstavnik, naj­veći je od svih darova. Svi “dobri darovi” sadržani su u Njemu. Sam Stvoritelj nam ne može dati ništa veće ni bolje. Kad usrdno molimo da nam se smiluje u našoj tjeskobi i da nas vodi svojim Svetim Duhom, Gospodin nikad neće odbiti tu molbu. Može se dogoditi da roditelj i zaboravi svoje gladno dijete, ali naš Bog nikad neće odbiti vapaj koji Mu srce čeznutljivo upućuje u nevo­lji. S kakvom je nježnošću Bog opisao svoju ljubav! To je poruka Očevog srca onima koji u mrač­nim danima misle da je Bog ravnodušan prema njima: “Sion reče: Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi. Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” Isaiah 49:1416. {IGG 132.1}

              Svako obećanje u Božjoj Riječi može biti te­ma naših molitava, jer je svaka Gospodnja riječ siguran zalog. Koji god nam duhovni blagoslov bio potreban, naša je prednost što ga možemo tražiti preko Isusa. Dječ­jom jednostavnošću mo­žemo iznijeti Gospodinu točno ono što nam tre­ba, svoje zemaljske po­trebe, moliti Ga za kruh i odijelo, kao što tražimo kruh života i odjeću Kri­stove pravednosti. Vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno i poziva vas da to tražite od Njega. Sve se prima u Kristovo ime. Bog će proslaviti to ime i zado­voljiti vaše potrebe iz obilja svoje darežljivosti. {IGG 133.1}

           Nipošto nemojte zaboraviti da, dolazeći k Bo­gu kao k Ocu, priznajete da ste Njegova djeca. Ne uzdate se samo u Njegovu dobrotu, nego se u svemu pokoravate Njegovoj volji znajući da je Njegova ljubav nepromjenjiva. Pristajete raditi Nje­gov posao. Onima kojima je zapovjedio da naj­prije traže kraljevstvo Božje i Njegovu praved­nost, Isus je i obećao: “Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” John 16:24. {IGG 133.2}

              Dragocjeni darovi Onoga koji ima svu vlast na Nebu i na Zemlji pripremljeni su za Božju djecu. Dobivamo ih zahvaljujući skupocjenoj žrtvi Otkupiteljeve krvi. Darove koji će zadovoljiti naj­dublju čežnju srca, trajne kao vječnost, mogu pri­miti i uživati svi koji iziđu pred Boga kao mala djeca. Prihvatite Božja obećanja kao da su upu­ćena vama, iznesite ih pred Isusa kao riječi koje je On izgovorio i primit ćete punu mjeru rado­sti! {IGG 133.3}

“Sve sto želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” Matthew 7:12

          Nakon uvjeravanja u Božju ljubav prema na­ma, Isus naređuje da ljubimo jedni druge obja­vivši lako shvatljivo načelo koje obuhvaća sve od­nose u ljudskoj zajednici. {IGG 134.1}

           Hebreji su mislili samo na ono što su trebali primiti. Bilo im je najvažnije osigurati sebi onaj dio vlasti, poštovanja i službe koji im je, po nji­hovu mišljenju, pripadao. Ali Krist nas uči da se ne brinemo o tome koliko trebamo primiti, nego koliko možemo dati. Mjerilo naše dužnosti prema drugima upravo je ono što smatramo nji­hovom dužnosti prema nama. {IGG 134.2}

             U ophođenju s drugima prenesite se uvijek u njihov položaj. Nastojte shvatiti njihove osje­ćaje i poteškoće, njihova razočaranja, radosti i tuge. Poistovjetite se i postupajte s njima onako kako biste željeli da oni postupaju s vama da ste na njihovu mjestu. To je pravi zakon časti izra­žen drugim riječima: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matthew 22:39) A to je bit učenja proroka. To je na­čelo Neba koje će biti iz­građeno u svima koji su se pripremili za nebesku svetu zajednicu. {IGG 134.3}

          Zlatno pravilo je te­melj prave uslužnosti, a najvjernije je prikazano u Isusovom životu i ka­rakteru. Kakvom je samo blagosti i ljepotom zračilo svakodnevno življenje našega Spasitelja! Kakvu je ugodu širila sama Nje­gova nazočnost! Isti duh pokazat će se i u Njego­voj djeci. Oni u kojima prebiva Isus, bit će okru­ženi božanskim ozračjem. Njihove bijele haljine čistoće odišu mirisom iz Gospodnjega vrta. Lica im odražavaju Njegovu svjetlost obasjavajući sta­zu nesigurnoj i umornoj nozi. {IGG 135.1}

          Nitko tko ima ispravnu predodžbu o tome sto čini savršen karakter, neće propustiti očito­vati Kristovu suosjećajnost i nježnost. Milost smekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećaje darujući nam nebesku profinjenost i osjećaj pristojno­sti. {IGG 135.2}

          To zlatno pravilo ima i dublje značenje. Sva­tko tko je postavljen za slugu mnogostruke milosti Božje, pozvan je objaviti dušama u neznanju i tami ono što bi, da je na njihovu mjestu, želio da one objave njemu. Apostol Pavao je rekao: “Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Romans 1:14) Od svega što ste doznali o Božjoj ljubavi, od svih bogatih da­rova Njegove milosti koje ste primili, od svega čime ste darovani više od najneukije i najponiženije duše na Zemlji, dužni ste dati dio toj duši. {IGG 135.3}

          To se odnosi i na darove i blagoslove ovoga života: sve ono čega imate više od svojih bliž­njih obavezuje vas da podijelite svima koji su ma­nje blagoslovljeni. Ako imamo bogatstvo ili udobnost, onda imamo i najsvečaniju obvezu skrbiti se o bolesnicima, udovicama i siročadi isto onako kako bismo željeli da se oni skrbe o nama kad bismo se našli u njihovu položaju. {IGG 136.1}

        Zlatno pravilo proglašava smisao iste istine koja je proglašena na drugom mjestu u propo­vijedi na Gori: “Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti…” (Marko 4,24) Ono sto činimo drugima, bilo dobro ili zlo, sigurno će nam se vratiti — kao blagoslov ili kao prokletstvo. Što god dajemo, ponovno ćemo primiti. Zemaljski blagoslovi koje pružamo drugima mogu biti, a često i jesu, vraćeni na isti način. Ono sto daje­mo često nam se, bas kad nam je najpotrebnije, vraća četverostruko u kraljevskoj moneti. Osim toga, svi se darovi još jednom vraćaju već u ovome životu obilnijim izlijevanjem Božje ljubavi koja je zbroj cjelokup­ne nebeske slave i svih nebeskih blaga. Ali i uči­njeno zlo se vraća. Svat­ko tko se usudi osuđivati i obeshrabrivati, morat će i sam u vlastitom životu proći istim područ­jem kojim su drugi morali proći zbog njega. Doživjet će iste patnje koje su i oni doživjeli zato što nije imao sućuti ni smilovanja. {IGG 136.2

         To je odredila Božja ljubav prema nama. Bog nas želi navesti da se postidimo tvrdoće svoje­ga srca i da ga otvorimo Isusu da u njemu boravi. Tako će se zlo pretvoriti u dobro, a ono što je izgledalo kao prokletstvo postat će blagoslov. {IGG 136.3}

           Mjerilo zlatnog pravila mjerilo je kršćanstva. Sve što je manje od toga, prijevara je. Lažna je religija koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića — a Krist ih je toliko cijenio da je dao život za njih — i da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima. Omalovažava­jući prava siromašnih, patnika i grješnika, poka­zujemo da smo izdali Krista. Kršćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Kri­stovo ime, a životom se odriču Njegova karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime. {IGG 136.4}

          O apostolskoj Crkvi, kad ju je u onim svijet­lim danima obasjavala slava uskrsloga Krista, na­pisano je da “nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo … Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao… Apostoli su vrlo odvažno svje­dočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad svima njima.” “Kao što su svaki dan postojano — kao po dogovoru — bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.” Acts 4:32, 34, 33; 2:46, 47. {IGG 137.1}

           Pretražite Nebo i Zemlju, ali nećete naći da se ijedna istina otkrila tako silno kao istina objav­ljena djelima milosrđa prema onima kojima je potrebno suosjećanje i pomoć. To je istina kakva je u Isusu. Kad nositelji Kristova imena odjelotvore načela zlatnoga pravila, otkrit će se ista sila koja je pratila djelo evanđelja u doba apostola. {IGG 137.2}

“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život…” Matthew 7:14

            Stanovništvo Palestine u Kristovo doba živjelo je u utvrđenim gradovima koji su većinom bili podignuti na brežuljcima i gorama. Vratima ko­ja su se zatvarala pri zalasku sunca, prilazilo se strmim, kamenitim putovima. Putnik koji bi se u smiraj dana vraćao kući, često je morao ubr­zati korak i žurno se uspeti uz veliku uzbrdicu da bi stigao do vrata prije mraka. Tko bi zaka­snio, ostao bi izvan zidova. {IGG 138.1}

          Uzak, strm put koji vodi domu i odmoru, poslužio je Isusu kao dojmljiva slika kršćanskoga puta. Tijesan je put koji sam vam pokazao, rekao je, a kroz vrata je teško proći jer zlatno pravilo isključuje uznositost i samoživost. Postoji, isti­na, i prostran put, ali on završava propašću. Ako se želite penjati putom duhovnog života, morat ćete se stalno uspinjati. Taj put vodi naviše. Morat ćete ići s manjinom, jer će većina izabrati put koji vodi naniže. {IGG 138.2}

           Putom smrti može ići svaki pripadnik ljudsko­ga roda sa svom svojom svjetovnošću, sebičnošću, ohološću, nepoštenjem i moralnom pokvarenošću. Na njemu ima mjesta za sva ljudska miš­ljenja i učenja i dovoljno prostora da se svatko povodi za svojim sklonostima čineći sve sto mu nalaže njegovo samoljublje. Da bi krenuo u propast, čovjek ne mora tražiti put, jer su vrata siroka, a i put je prostran, pa noga sama skreće na stazu koja završava smrću. {IGG 138.3}

            Ali tijesan je put koji vodi u život, a vrata su tijesna. Ako ste prionuli uz neki grijeh, uvidjet ćete da je put pretijesan da biste prošli. Želite krenuti Gospodnjim putom, morate odbaciti svoje putove, svoju volju i svoje zle navike i obi­čaje. Tko hoće služiti Kristu, ne može slijediti shvaćanja ovoga svijeta niti udovoljavati svjetov­nim mjerilima. Put prema Nebu tijesan je za ugledne i bogate da se njime svečano voze, pre­uzak je za igre samoživih ambicija, prestrm i ne­ravan da se njime uspinju oni koji vole udobnost. Kristov dio bio je naporan rad, strpljenje, požrtvovnost, poniženje, siromaštvo, protivljenje grješnika, a to mora biti i naš dio želimo li stu­piti u Božji raj. {IGG 138.4}

             Ipak, iz toga ne smijemo zaključiti da je put što vodi nagore mučan, a onaj što vodi nadolje lagan. Duž cijeloga puta što vodi u smrt bol je patnja, ima tuge i razočaranja, stoje upozore­nja da se ne ide dalje. Božja ljubav otežava ne­poslušnima i samovoljnima da se sami unište. Is­tina, čini se sve da bi se Sotonina staza prika­zala privlačnom, ali to je prijevara. Na putu zla ima gorkog kajanja i razornih briga. Možemo po­misliti da je povođenje za ohološću i svjetovnim ambicijama ugodno, ali kraj im je bol i jad. Sebi­čni planovi mogu davati laskava obećanja i budi­ti nadu u uživanje, ali će­mo ustvrditi da nam je sreća zatrovana, a život zagorčan nadama u čije­mu središtu smo mi sa­mi. Vrata puta nadolje mogu biti okićena cvije­ćem, ali je put trnovit. {IGG 139.1}

              Svjetlost nade, koja sja na njegovu početku, gu­bi se u tami očaja, a du­ša koja ide tim putom spušta se u sjenu beskrajne tame. “Uvid u dobro pribavlja milost, a put bezakonika hrapav je”, ali su putovi mudrosti “putovi miline, i sve su njene staze pune spokoja”. (Proverbs 13:15; 3:17) Svako djelo poslušnosti Kristu i samoodricanja radi Njega, svaka hrabro podnese­na nevolja i svaka pobjeda nad kušnjom koraci su na putu prema slavi i konačnoj pobjedi. Izabe­remo li Ga za svojega Vodiča, Krist će nas pouz­dano voditi. Ni najveći grješnik ne mora zalutati. Nijedna duša koja dršćući traži ne mora pro­mašiti put obasjan čistim i svetim svjetlom. Iako je put tako uzak i svet da se na njemu ne može trpjeti grijeh, pristup na nj omogućen je svima, da nitko tko sumnja i strepi ne treba reći: “Bog ne mari za mene.” {IGG 140.1}

            Put može biti neravan, a uspon strm. Može biti provalija s desne i s lijeve strane. Možda ćemo na svojemu putu morati podnositi teške napore. Kad se umorimo i poželimo predahnuti, možda ćemo morati s naporom ići dalje. Možda ćemo se morati boriti kad izgubimo snagu, a kad bu­demo obeshrabreni, morat ćemo se i dalje nadati. Ali s Kristom, svojim Vodičem, ipak ćemo konač­no stići u željenu luku. Sam Krist prošao je prije nas tim mučnim putom i poravnao stazu našim nogama. {IGG 140.2}

               Uzduž cijelog strmoga puta što vodi u vječ­ni život izvori su radosti za osvježavanje umornih. Oni što idu putovima mudrosti neizmjerno su radosni i u nevolji, jer Onaj koga njihova duša ljubi, iako nevidljiv, ide pokraj njih. Pri svakom koraku naviše sve jasnije osjećaju dodir Njego­ve ruke, blistavije zrake slave Nevidljivoga padaju na njihov put pri svakom koraku, a njihove pje­sme hvale dostižu sve vise tonove da bi se sjedi­nile s pjesmama anđela pred prijestoljem. “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Proverbs 4:18 ) {IGG 140.3}

“Trudite se — reče im — da uđete na tijesna vrata…” Luke 13:24

              Zakasnjeli putnik, u žurbi da stigne na grad­ska vrata prije zalaska sunca, nije smio skretati s puta ni zbog kakvih usputnih privlačnosti. Sve njegove misli bile su usmjerene k jedinom cilju: proći kroz vrata. Ista usredotočenost na cilj, kaže Isus, zahtijeva se i u kršćanskom životu. Otkrio sam vam slavu karaktera. To je prava slava mojega kraljevstva koje ne obećava zemaljske posjede, a ipak je vrijedno vaših najusrdnijih čežnji i na­pora. Nisam vas pozvao da se borite za vrhovnu vlast nekog velikoga svjetskog kraljevstva, ali ne­mojte iz toga zaključiti da neće biti bitaka u ko­jima ćete se boriti ni pobjeda koje ćete morati postići. Nalažem vam da se trudite, da se borite kako biste ušli u moje duhovno kraljevstvo. {IGG 141.1}

             Kršćanski život je bitka i napredovanje. Ali pobjeda koju treba izvojevati ne postiže se ljud­skom snagom. Poprište sukoba je područje srca. Bitka koju moramo voditi — najveća koju je čovjek ikad vodio — to je pokoravanje Božjoj volji, pod­činjavanje srca vrhovnoj vlasti ljubavi. Stara na­rav, rođena od krvi i tjelesne volje, ne može nasli­jediti Božje kraljevstvo. Naslijeđene sklonosti i stečene navike moraju biti odbačene. .{IGG 141.2}

            Tko odluči ući u duhovno kraljevstvo, uvidjet će da su se sve sile i strasti njegove nepreporođene naravi, potpomognute silama kraljevstva ta­me, okrenule protiv njega. Sebičnost i oholost ustat će protiv svega sto bi ih prikazivalo kao grješne. Ne možemo sami po sebi pobijediti zle želje i navike koje se bore za prevlast niti možemo svladati moćnoga neprijatelja koji nas drži u rop­stvu. Jedino nam Bog može osigurati pobjedu. On želi da upravljamo sobom, svojom voljom i svojim putovima, ali ne može djelovati u nama bez našega pristanka i suradnje. Božanski Duh djeluje preko sposobnosti i sila danih čovjeku. Svojim snagama trebamo surađivati s Bogom. {IGG 141.3}

             Pobjeda se ne može postići bez usrdne mo­litve i stalne poniznosti. Nitko ne smije prisiljavati našu volju da surađuje s božanskim oruđima, ne­go se ona mora dragovoljno podčiniti. Kad bi vam se utjecaj Božjega Duha mogao nametnuti u stostruko većoj mjeri, to vas ne bi učinilo krš­ćanima, dostojnim podanicima Neba. Sotonino uporište ne bi bilo razoreno. Volja mora biti stav­ljena na stranu Božje volje. Sami po sebi niste sposobni pokoriti Božjoj volji svoje naume, želje sklonosti, ali ako “želite željeti”, Bog će obaviti to djelo umjesto vas rušeći pomisli i svaku visinu što se podižu protiv “priznanja Boga” i zarob­ljavajući “svaku misao na poslušnost Kristu”. 2 Corinthians 10:5 Gradit ćete svoje spase­nje sa strahom i drhta­njem. “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u va­ma i htjenje i djelovanje da mu se možete svidje­ti.” Philippians 2:12, 13. {IGG 142.1}

            Mnogi su privučeni Kristovom ljepotom i ne­beskom slavom, ali us­tuknu kad doznaju uvje­te pod kojima sve to mo­že postati njihovo. Na ši­rokom putu nisu potpuno zadovoljni stazom ko­jom idu. Čeznu za oslobađanjem robovanja gri­jehu i nastoje se vlastitom snagom suprotstaviti svojim grješnim navikama. Pogledavaju prema ti­jesnom putu i uskim vratima, ali sebična zado­voljstva, ljubav prema svijetu, oholost i neposvećena ambicija podižu zapreku između njih i Spa­sitelja. Odreći se svoje volje, predmeta ljubavi što su ih sami izabrali ili za kojima teže, zahtijeva žrtvu pred kojom oklijevaju, zastaju i vraćaju se natrag, “… jer će mnogi… tražiti da uđu, ali neće moći”. (Luke 13:24) Oni žele dobro, ulažu i određen napor da ga steknu, ali ga nisu izabra­ Nisu ga čvrsto nakanili steći po svaku cijenu. {IGG 143.1}

            Želimo li pobijediti, jedina nada nam je sje­diniti svoju volju s Božjom voljom i raditi u su­radnji s Bogom, iz trenutka u trenutak i iz dana u dan. Ne možemo ostati onakvi kakvi jesmo, a ipak ući u Božje kraljevstvo. Ako ikad postigne­mo svetost, to će biti kad se odreknemo sebe i prihvatimo Kristov um. Oholost i samodostatnost moraju biti razapete. Jesmo li voljni platiti cije­nu koja se od nas traži? Jesmo li spremni svoju volju potpuno uskladiti s Božjom voljom? Sve dok to ne budemo htjeli, preobražavajuća Božja mi­lost neće se pokazati u nama. {IGG 143.2}

      Moramo se upustiti u borbu “koja snažno oči­tuje svoju silu u meni”. “Zato se i trudim i bo­rim”, rekao je apostol Pavao, “prema njegovoj djelotvornosti…” Colossians 1:29. {IGG 143.3}

             U odlučujućem trenutku svojega života Ja­kov se povukao na molitvu. Bio je ispunjen samo jednom mišlju — izmoliti preobražaj karaktera. Dok je iznosio svoje potrebe Bogu, neki neprija­telj, kako je on pretpostavljao, stavio je ruku na njega i on se čitavu noć hrvao boreći se za život. Ali težnja njegove duše nije se izmijenila ni usred životne opasnosti. Kad mu je snaga već bila na izmaku, Anđeo je uporabio svoju božansku moć. Po tome dodiru Jakov je prepoznao Onoga s ki­me se borio. Ranjen i bespomoćan, pao je na Spasiteljeve grudi moleći blagoslov. Nije se dao odbiti niti je prestajao moliti, a Krist je uslišao molbu njegove bespo­moćne, pokajničke duše, kako je i obećao: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.” Isaiah 27:5

            Jakov je odlučno zahtije­vao: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” (Genesis 32:26) Onaj s ko­jim se patrijarh hrvao nadahnuo ga je duhom ustrajnosti, On mu je dao i pobjedu i promijenio mu ime Jakov u Izrael: “Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.” (. That for which Jacob had vainly wrestled in his own strength was won through ) Ono što je uzalud nasto­jao postići vlastitom snagom, stekao je preda­nošću i čvrstom vjerom. “Vi ste, dječice, od Boga vi ste ih pobijedili, jer je veći onaj koji je u va­ma nego onaj koji je u svijetu.” 1 John 5:4. {IGG 144.1}

“Čuvajte se lažnih proroka…” Matthew 7:15

           Pojavit će se lažni proroci koji će vas nastojati odvući s tijesnog puta i od uskih vrata. Čuvajte ih se! Iako dolaze u ovčjem runu, unutra su gra­bežljivi vuci! Isus daje znak po kojemu se lažni učitelji razlikuju od pravih: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grož­đe ili s drače smokve?” (Matt 7,16){IGG 145.1}

           Nije nam naloženo prosuđivati ih po njiho­vim slatkorječivim govorima i zvučnim izjavama. Treba ih prosuđivati Božjom Riječju. “Uza Za­kon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” “Prestani, sine moj, slušati naput­ke koji odvode od riječi spoznaje!” (Isaiah 8:20; Proverbs 19:27) Kakvu vijest donose ti proroci? Na­vodi li vas ta vijest da štujete Boga i da Ga se bojite? Je li vas ponukala da pokažete ljubav pre­ma Bogu vjernošću Njegovim zapovijedima? Ako ne uviđaju važnost moralnog Zakona, ako se olako odnose prema božanskim propisima, ako prestupaju jednu od Njegovih najmanjih zapovijedi i tako uče ljude, bit će bezvrijedni u očima Neba. Sigurno nemaju nikakvih prava na svoje zvanje. Samo nastavljaju isto djelo koje je otpočeo knez tame, Božji neprijatelj. {IGG 145.2}

          Ne pripadaju Kristu svi koji se hvale Njego­vim imenom i nose Njegov znak. Mnogi koji su učili u moje ime, kaže Isus, bit će na kraju prona­đeni lakima. “Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gos­podine! Gospodine, zar nismo pomoću tvoga ime­na prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili?’ Ta­da ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Od­lazite od mene, zlotvo­ri!’” (Matt 7,22.23) {IGG 145.3}

          Neki ljudi vjeruju da imaju pravo i kad ga ne­maju. Dok Krista progla­šavaju svojim Gospodi­nom i u Njegovo ime, po vlastitoj izjavi, čine velika djela, zapravo su sluge nepravde. “I hrle k tebi kao na zbor narod­ni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje ri­ječi, ali ih ne izvršuje: naslađuju se njima u us­tima, a srce im ide za nepravednim dobitkom.” Onaj koji objavljuje Bož­ju riječ njima je “kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim: riječi ti slušaju, ali ih ne izvršuju”. Ezekiel 33:31, 32. {IGG 146.1}

          Sama tvrdnja da smo Kristovi učenici nema nikakve vrijednosti. Vjera u Krista, koja spašava dušu, nije ono što mnogi tvrde da jest. “Vjerujte, vjerujte”, kažu, “i ne trebate držati Zakon!” Ali vjerovanje koje nas ne vodi poslušnosti samo je privid. Apostol Ivan kaže: “Tko tvrdi: ‘Poznajem ga’, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1 John 2:4) Neka nitko ne misli da osobite više sile ili čudesne pojave trebaju biti dokaz vjerodostojnosti njihova rada ili ideja koje zastupaju. Kad netko s podcjenji­vanjem govori o Božjoj Riječi, a svoje dojmove, osjećaje i iskustva stavlja iznad božanskog mje­rila, možemo biti sigurni da u njemu nema svjetlosti. {IGG 146.2}

Poslušnost je dokaz da smo Kristovi učenici. Držanje zapovijedi pokazuje iskrenost ljubavi koju ispovijedamo. Ako učenje koje prihvatimo uni­štava grijeh u srcu, čisti dušu od prljavštine i rađa rodove svetosti, možemo znati da je to Božja istina. Kad se u našemu životu otkrivaju dobro­hotnost, ljubaznost, nježnost i suosjećanje, kad se naše srce ispunjava radošću što činimo do­bro, kad uzdižemo Krista, a ne sebe — možemo znati da je naša vjera prava. “Ako vršimo njego­ve zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” 1 John 2:3. {IGG 146.3}

      “Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali ona se ne sruši, jer je sagrađena na litici.” Matthew 7:25

 

            Ljudi su bili ganuti Kristovim riječima. Privu­kla ih je božanska ljepota načela istine. Slušali su Kristove ozbiljne opomene kao glas Boga koji ispituje srca. Njegove riječi su udarile u sam ko­rijen njihovih zamisli i mišljenja. Pokoriti se Nje­govu učenju značilo je potpuno izmijeniti način razmišljanja i djelovanja. To bi ih sukobilo s njiho­vim vjerskim učiteljima, jer bi prouzročilo rušenje cijeloga zdanja što su ga podizali naraštaji rabi­na. Iako su Kristove riječi našle mjesta u srcima ljudi, samo su ih rijetki bili spremni prihvatiti kao vodič u životu. {IGG 147.1}

         Isus je završio svoju propovijed na Gori sli­kom kojom je dojmljivo upozorio na važnost sprovođenja u djelo Njegovih riječi. U mnoštvu koje se tiskalo oko Spasitelja bilo je mnogih koji su cijeli svoj život proveli u blizini Galilejskog je­zera. Dok su sjedili na obronku Gore slušajući Kristove riječi, mogli su vidjeti doline i tjesna­ce kroz koje su planinski potoci pronalazili put do mora. Ljeti bi često sasvim nestali ostavivši samo suho i prašnjavo korito. Ali kad se zimske oluje razbjesne nad bregovima, rijeke se pretva­raju u divlje i pobješnjele bujice koje ponekad preplavljuju doline odnoseći sve pred sobom. Vo­da odnosi kolibe sto su ih seljaci podignuli u zelenoj ravnici, naizgled izvan dosega opasnosti. Ali visoko na brežuljcima bilo je kuća podignu­tih na stijeni. U nekim dijelovima zemlje kuće su bile izgrađene od kamena, pa su već vise od tisuću godina uspješno odolijevale burama. Bile su po­dignute napornim radom i uz mnogo poteškoća. Prilaz tim kućama nije bio lak, a njihov je položaj bio neprivlačniji od položaja kuća u zelenoj rav­nici. Ali bile su utvrđene na kamenu, pa su vje­trovi, vode i oluje uzalud navaljivali na njih. {IGG 147.2}

            Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s čovjekom koji je sagra­dio svoju kuću na litici, rekao im je Isus. Stolje­ćima prije toga prorok Izaija je pisao: “Sahne tra­va, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje do­vijeka” (Isaiah 40:8), a Petar je mnogo godina na­kon propovijedi na Gori, navodeći te riječi pro­roka Izaije, dodao: “A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1 Peter 1:25) Božja Riječ jedina je stalnost koju naš svijet po­znaje i siguran temelj “Nebo će i zemlja proći”, rekao je Isus, “ali riječi moje neće proći.” Matthew 24:35. {IGG 148.1}

            Velika načela Zakona, velika načela same Božje naravi iznesena su riječima koje je Krist izgovorio na Gori. Tko gradi na njima, gradi na Kristu, Stijeni vjekova. Primajući Riječ, prima­mo Krista. Samo oni koji tako primaju Njegove riječi, grade na Njemu. “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga teme­lja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1 Corinthians 3:11) “Spasenja ne­ma ni po jednom dru­gom, jer je pod nebom to jedino ime dano lju­dima po kojem nam se treba spasiti.” (Acts 4:12) Krist, Riječ, objava Boga — izraz Njegova ka­raktera, Njegova Zakona, Njegove ljubavi i Njego­va života — jedini je te­melj na kojemu se može izgraditi postojan karak­ter. {IGG 148.2}

            Slusajući Njegovu Riječ, gradimo na Kristu. Nije pravedan onaj tko se samo raduje pravdi, nego onaj tko je čini. Svetost nije zanos, nego je posljedica potpunog predavanja Bogu, ispunjavanje volje našega nebeskog Oca. Kad su Izraelova djeca taborovala na granicama Obećane zemlje, nije im bilo do­voljno nešto znati o Kanaanu ili pjevati pjesme o njemu. Samo to ne bi im omogućilo da zaposjednu vinograde i maslinike u toj dobroj zemlji. Mogla je doista postati njihovo vlasništvo tek kad je osvoje, kad prihvate uvjete, kad pokažu živu vjeru u Boga, kad shvate da se Božja obećanja odnose na njih i kad poslušaju Njegove nared­be. {IGG 149.1}

           Religija se sastoji od ispunjavanja Kristovih riječi — ne zato da bismo stekli Božju naklonost, nego zato što smo, iako nezasluženo, primili dar Njegove ljubavi. Krist ne utemeljuje čovjekovo spasenje na njegovim tvrdnjama da vjeruje, nego na vjeri koja se vidi u pravednim djelima. Od Kristovih sljedbenika se očekuje da čine, a ne samo da govore. Karakter se izgrađuje upravo djelima. “Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji.” (Romans 8:14) Sinovi Božji su oni koje vodi Duh, a ne oni čija su srca dirnuta Duhom, ne oni koji se katkad pokoravaju Njegovoj sili. {IGG 149.2}

           Želite li postati Kristovi sljedbenici, a ne zna­te kako biste počeli? Nalazite li se u tami i ne znate naći svjetlost? Idite za svjetlošću koju već imate. Odlučite u srcu poslušati ono što znate iz Božje Riječi. Božja sila i sam Njegov život na­laze se u Njegovoj Riječi. Ako je primite vjerom, Riječ će vam dati snage da je poslušate. Ako ne zanemarite svjetlost koju imate, dobit ćete veću svjetlost. Gradite na Božjoj Riječi pa će vam ka­rakter biti izgrađen po uzoru na Kristov karak­ter. {IGG 150.1}

            Krist, pravi temelj, živi je kamen. Njegov ži­vot prožima sve koji grade na Njemu “te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća…” (1 Peter 2:5 ) “U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Go­spodinu.” (Ephesians 2:21 ) Kamenje se sjedinjuje s temeljem, jer isti život prožima sve. Takvu gra­đevinu ne može srušiti nikakva oluja, jer: {IGG 150.2}

Ono što s Bogom dijeli život,

s Njime će i sve nadživjeti. {IGG 150.3}

          Ali past će svaka građevina podignuta na drugom temelju, a ne na Božjoj Riječi. Onaj tko gradi, slično Hebrejima Kristova doba, na teme­lju ljudskih ideja i mišljenja, formi i obreda koje su ljudi izmislili, ili na bilo kakvim djelima što ih može činiti ne oslanjajući se na Kristovu mi­lost, podiže kuću svojega karaktera na neposto­janom pijesku. Bijesne oluje kušnja odnijet će pjeskovitu podlogu i ostaviti kuću kao ruševinu na obali vremena. {IGG 150.4}

          “Stog ovako govori Jahve Gospod… I uzet ću pravo za mjeru, a pravdu za tezulju. I tuča će vam zastrti skloniste od laži, a voda otplaviti skroviste.” Isaiah 28:16, 17. {IGG 151.1}

            Ali milost se zalaže za grjesnika. “Života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zlo­ga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obra­tite se od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?” (Ezekiel 33,11) Glas koji danas poziva nepokajane glas je Onoga koji je nekad, s boli u srcu, uzviknuo gledajući voljeni grad: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i ka­menuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htje­doh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Ma­tt 23,37.38) Isus je u Jeruzalemu vidio simbol svijeta koji je odbacio i prezreo Njegovu milost. Plakao je, o, tvrdo srce, za tobom! Kad je Isus prolijevao suze na Gori, Jeruzalem se još mo­gao pokajati i izbjeći svoju sudbinu. Nebeski Dar na trenutak je zastao u nadi da će Ga Jeruza­lem ipak primiti. Tako i tebi, o, srce, Krist sad govori glasom punim ljubavi: “Evo stojim na vra­tima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” “Uslišah te u najbolje vrije­me, pomogoh ti u dan spasenja.” Revelation 3:20; 2 Corinthians 6:2. {IGG 151.2}

            Tko svoju nadu temelji na sebi, gradi na pi­jesku. Ali još nije kasno da izbjegnete propast koja vam prijeti. Prije nego što izbije oluja, bježite na sigurno tlo. “Zato ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sionu kamen odabrani, drago­cjen kamen ugaoni, te­meljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” “Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!” “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjednič­kom desnicom.” “Nećete se postidjeti i nećete poniknuti dovijeka.” Isaiah 28:16, ; 45:22; 41:10; 45:17.{IGG 152.1}

Contents

Na obronku Gore………………………………………………………………………………………………………………. 1

“Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti: ‘Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’” Matthew 5:2, 3. 3

“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Matthew 5:4……………………………………………………….. 5

“Blago krotkima…” (Matthew 5:5)……………………………………………………………………………………… 7

“Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi!” Matthew 5:6……………………………………. 9

“Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!” Matthew 5:7……………………………………………………. 11

“Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!” Matthew 5:8………………………………………….. 12

“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” Matthew 5:9……………………………………………… 13

“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matthew 5:10)……….. 14

“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!”(Matthew 5:11)    15

“Vi ste sol zemlji.” (Matt 5,13)…………………………………………………………………………………………. 17

“Vi ste svjetlo svijetu.” Matthew 5:14……………………………………………………………………………….. 18

Duhovna narav Zakona……………………………………………………………………………………………………… 22

“Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Matthew 5:17     22

“Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom…” Matthew 5:19        25

“Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Matthew 5:20           25

“A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu.”Matthew 5:22……………. 26

“… Najprije se izmiri s bratom…” Matthew 5:24………………………………………………………………….. 28

“A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već — u svom srcu — s njom učinio preljub.” Matthew 5:28  28

“Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe…”Matthew 5:30………………….. 29

“Je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?” Matthew 19:3……………… 30

“A ja vam kažem: Ne kunite se nikako…” Matthew 5:34……………………………………………………….. 31

“A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!” Matthew 5:39 33

“Ljubite neprijatelje svoje.” Matthew 5:44…………………………………………………………………………. 35

“Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Matthew 5:48…………………………….. 36

4 poglavlje Službo iz istinskih pobuda…………………………………………………………………………………… 37

“Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide!” Matthew 6:1…………………….. 37

“Kad molite, ne budite kao licemjeri…”Matthew 6:5……………………………………………………………. 39

“Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.” Matthew 6:7 41

“Kad postite, ne budite mrki poput licemjera, koji izobliče lice da ih zapaze ljudi kako poste.” Matthew 6:16     41

“Ne sabirajte sebi blago na zemlji…”Matthew 6:19……………………………………………………………… 42

“Oko je svjetiljka tijelu. Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu.” Matthew 6:22…. 43

“Nitko ne može služiti dvojici gospodara…” Matthew 6:24……………………………………………………. 44

“Zato vam velim: Ne brinite se tjeskobno za svoj život: sto ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u sto ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela?” Matthew 6:25…………………………………………………………………………………………………. 45

“Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost…” Matthew 6:33………………………….. 47

“Dakle: Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan… Svakom je danu dosta njegove muke.” Matthew 6:34           48

Gospodnja molitva…………………………………………………………………………………………………………… 48

“Stoga vi molite ovako…” Matthew 6:9…………………………………………………………………………….. 48

“Kad molite — reče im — govorite: Oče, neka se sveti ime tvoje! Neka dođe kraljevstvo tvoje!” Luke 11:2        49

“Sveti se ime tvoje!” Matthew 6:9……………………………………………………………………………………. 51

“Dođi kraljevstvo tvoje!” Matthew 6:10…………………………………………………………………………….. 51

“Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” Matthew 6:10……………………………………………… 52

“Kruh nas svagdanji daj nam danas!” Matthew 6:11…………………………………………………………….. 53

“Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo dužnicima svojim!” Luke 11:4…………………………….. 54

“I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!” Matthew 6:13…………………………………………….. 56

“Jer je tvoje kraljevstvo, i sila, i slava zauvijek! Amen!” Matthew 6:13……………………………………… 57

Ne suditi, nego pomagati…………………………………………………………………………………………………… 58

“Nemojte suditi, da ne budete suđeni!”……………………………………………………………………………. 58

“Sto imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!” Matthew 7:3………….. 59

“Ne dajte svetinje psima!” Matthew 7:6……………………………………………………………………………. 61

“Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se!” Matthew 7:7……………… 62

“Sve sto želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” Matthew 7:12………………………………………….. 64

“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život…” Matthew 7:14…………………………………………. 65

“Trudite se — reče im — da uđete na tijesna vrata…” Luke 13:24…………………………………………… 67

“Čuvajte se lažnih proroka…” Matthew 7:15………………………………………………………………………. 69

“Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali ona se ne sruši, jer je sagrađena na litici.” Matthew 7:25  70