Biblijsko posvećenje

Predgovor

Pod zajedničkim naslovom “Posvećenje”, u prvim brojevima časopisa Review and Herald za 1881. godinu pojavila se serija od jedanaest korisnih članaka iz pera E.G. White. Pišući s dubokim iskustvom u Božjim stvarima i s umom i srcem prosvijetljenim Svetim Duhom, pažljivo je istraživala elemente istinskog posvećenja i uspoređivala ih s različitim popularnim ali krivim teorijama u vezi s ovom temom.

U tom istom desetljeću skupljeno je svih jedanaest članaka i tiskano u knjižici pod naslovom “Biblijsko posvećenje”, koja se pojavila u siječnju 1889. godine kao prva knjiga u nizu Biblioteke istraživača Biblije.

Godine 1937. ovi su članci ponovno tiskani pod nazivom “Posvećen život”, uz dodatak jednog poglavlja iz knjige “Proroci i kraljevi”. Time je ova knjižica poprimila sadašnji oblik u kojem je dosada mnogo puta tiskana, oplemenivši srca tisuća čitatelja.

Izdavački odbor Washington, 1956.

Prave i lažne teorije

Biblijsko posvećenje obuhvaća cijelo biće: duh, dušu i tijelo. To je istinsko, potpuno posvećenje o kojemu govori Sveto pismo. Apostol Pavao molio se da crkva u Solunu iskusi taj veliki blagoslov. “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!”* (1 Thessalonians 5:23). {BP 7.1}

U vjerskom svijetu postoji jedna teorija o posvećenju koja je posve kriva i opasna. U mnogim slučajevima oni koji govore da su posvećeni nemaju tu osobinu u pravom smislu riječi. Njihovo se posvećenje sastoji u pričanju i formalnom bogoslužju. Oni koji doista teže za savršenim kr šćanskim karakterom nikada neće misliti za sebe da su bezgrješni. Njihov život može biti besprijekoran, oni mogu biti živi predstavnici istine koju su prihvatili, ali što više razmišljaju o Kristovom karakteru i što se više približavaju Njegovom božanskom liku, sve dublje će postajati svjesni svojih vlastitih pogrešaka. {BP 7.2}

Kad ljudi tvrde da su posvećeni, samim time dokazuju da su daleko od svetosti. Ne uviđaju svoje vlastite slabosti i nedostatke. Smatraju da odražavaju Kristov lik jer nisu zapravo stekli pravu spoznaju o Njemu. Što je veća razdaljina između njih i njihova Spasitelja, to pravedniji izgledaju u svojim vlastitim očima. {BP 8.1}

No kada s pokajanjem i poniznim povjerenjem razmišljamo o Isusu koji je bio prikovan za naše grijehe i opterećen našim nevoljama, tada ćemo naučiti hoditi Njegovim stopama. Gledajući u Njega preobražavamo se na Njegovu božansku sliku. Kada se ta promjena dogodi u nama, nećemo govoriti da smo pravedni, nego ćemo veličati Isusa Krista, oslanjajući svoje bespomoćne duše na Njegove zasluge. {BP 8.2}

Osuđena samopravednost

Naš Spasitelj uvijek je osuđivao samopravednost. Poučavao je svoje učenike da se najviši oblik religije otkriva u mirnim i skromnim postupcima. Upozorio ih je da djela milosrđa vrše tiho, ne da bi se pokazali pred ljudima, očekujući da ih oni hvale i slave zbog toga, već na slavu Bogu koji će im platiti na nebu. Budu li vršili dobra djela zato da ih ljudi hvale, tada neće dobiti nagradu od nebeskog Oca. {BP 8.3}

Kristovi sljedbenici poučavani su da se ne mole zato da bi ih ljudi čuli. “A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti.”* Matthew 6:6 Ove Spasiteljeve riječi pokazuju da On ne odobrava onu vrstu pobožnosti kakva se često viđala među farizejima. Njegova Besjeda na gori pokazuje da djela milosrđa poprimaju plemenit oblik a obredi i bogoslužja šire najskupocjeniji miomiris tek kad se vrše skromno, tiho i ponizno. Čistoća pobuda posvećuje postupke. .{BP 8.4}

      Istinsko posvećenje je potpuno suglasje s Božjom voljom. Buntovne misli i osjećaji svladani su, a Isusov glas budi novi život koji prožima cijelo biće. Istinski posvećeni ljudi neće svoja vlastita mišljenja nametati drugima kao mjerilo ispravnog ili krivoga. Neće biti fanatici niti se osjećati samopravednima, već će paziti na sebe, bojeći se da zbog svojih nedostataka ne izgube obećanja koja su dana pod određenim uvjetima. {BP 9.1}

Ne oslanjati se na osjećaje, već na razum

Mnogi koji tvrde da su posvećeni ne znaju ništa o djelovanju milosti na srce. Kad padnu u iskušenje, postaju nalik na samo pravednog farizeja. Ne podnose nikakvo suprotstavljanje. Odbacuju razum i rasuđivanje, oslanjajući se potpuno na svoje osjećaje, osnivajući svoje tvrdnje o posvećenosti na osjećajima koje su jednom iskusili. Tvrdoglavi su i pokvareni, nepopustljivo tvrdeći da su sveti, puni su riječi, ali ne i plodova kojima bi ih potvrdili. Ove tobože svete osobe ne samo da svojim tvrdnjama obmanjuju vlastite duše, već svojim utjecajem zavode i mnoge druge koji usrdno žele živjeti po Božjoj volji. Može ih se čuti kako neprestano ponavljaju: “Bog me vodi! Bog me uči! Ja sam bezgrešan!” Mnogi koji dođu u dodir s čovjekom takva duha nailaze na nešto mračno i tajanstveno što ne mogu shvatiti. To nije nimalo nalik Kristu, jedinom ispravnom uzoru. {BP 9.2}

Biblijsko posvećenje ne sastoji se u jakim osjećajima. Mnogi su navedeni u zabludu time što osjećaje smatraju mjerilom posvećenja. Osjete li ushićenje ili sreću, tvrde da su posvećeni. Osjećaj sreće ili pak nedostatak radosti nisu nikakav dokaz da je neka osoba sveta odnosno da nije sveta. Ne postoji trenutno posvećenje. Posvećenje je svakodnevno djelo koje traje cijeli život. Oni koji se bore sa svakodnevnim iskušenjima, pobjeđujući svoje zle sklonosti i težeći za svetošću srca i života, neće hvalisavo tvrditi da su posvećeni. Oni su “gladni i žedni pravde”. U njihovim očima grijeh je doista jako grješan. {BP 10.1}

Ima osoba koje tvrde da su posvećene a ispovijedaju istu vjeru kao i njihova braća, pa ih je stoga teško razlikovati. No usprkos tome razlika ipak postoji. Svjedočanstvo tih ljudi, koji tvrde da imaju tako uzvišeno iskustvo, dovest će do toga da se Kristov Duh povuče sa skupa, ostavljajući ledeni dojam na sve prisutne. No daje njihov život doista bez grijeha, njihova bi prisutnost privukla svete anđele na skup, a njihove bi riječi bile kao “zlatne jabuke u srebrnim posudama.” *(Proverbs 25:11). {BP 10.2}

Vrijeme kušnje

 

Ljeti, gledajući izdaleka drveće u šumi, ne možemo razlikovati zimzeleno drveće od listopadnoga. Ali kad se približi zima a ledeni ih kralj stegne u svoj hladni zagrljaj, svukavši s listopadnog drveća krasan pokrov, zimzeleno se drveće lako raspoznaje. Tako će biti sa svima koji hode u poniznosti, ne uzdajući se u sebe, već oslanjajući se na Kristovu ruku. Dok oni koji su samozadovoljni i koji se uzdaju u savršenstvo vlastitog karaktera gube svoju lažnu odjeću pravde kad se izlože vihorima nevolje, istinski pravednici, »Izreke 25:11 koji iskreno ljube Boga i boje Ga se, nose odjeću Kristove pravde podjednako i u blagostanju i u nevolji. {BP 11.1}

Samozatajnost, samopožrtvovnost, dobročinstvo, ljubaznost, ljubav, strpljivost, postojanost i kršćansko pouzdanje svakodnevni su plodovi koje donose oni koji su u pravoj vezi s Bogom. Njihova djela ne moraju biti javno obznanjena pred svijetom, ali oni se svakodnevno bore sa zlom i postižu dragocjene pobjede nad iskušenjima i napastima grijeha. Obnavljaju svoje svečane zavjete i održavaju ih snagom usrdne molitve i neprestanog bdijenja. Vatreni zanesenjaci ne znaju za borbu ovih tihih djelatnika, ali oči Onoga koji vidi sve tajne srca, primjećuju i odobravaju svaki napor uložen u poniznosti i krotkosti. Potrebno je izvjesno vrijeme kušnje da bi se u karakteru otkrilo cisto zlato ljubavi i vjere. Kad na crkvu naiđu iskušenja i nevolje, tada će se otkriti nepokolebljiva usrdnost i vruća ljubav pravih Kristovih sljedbenika. {BP 11.2}

Osjećamo tugu kad vidimo tobožnje kršćane zavedene lažnim i očaravajućim teorijama da su savršeni, jer je vrlo teško razuvjeriti ih i vratiti na pravi put. Trudili su se da zadobiju lijep vanjski izgled, dok im unutarnji ukras Kristove krotkosti i poniznosti nedostaje. Vrijeme kušnje doći će na sve ljude, i tada će se pokazati daje nada mnogih, koji su se godinama smatrali sigurnima, bila neutemeljena. U novim situacijama i pod raznim okolnostima otkrit će se da su neki, koji su nalikovali na stubove u Božjem domu, trulo drveće koje je samo izvana bilo lakirano. No oni koji su bili ponizni u srcu, koji su osjećali kako je važno da svoju dušu neprestano učvršćuju uz Vječnu Stijenu, stajat će nepomični usred oluja iskušenja, jer se nisu pouzdali u sebe. “Ali čvrsto stoji temelj koji je Bog postavio, on nosi ovaj pečat: “Gospodin poznaje svoje”. *(2 Timothy 2:19). {BP 12.1}

Pravi plodovi

Oni koji skreću pozornost ljudi na svoja dobra djela, stalno govoreći o svojoj bezgrešnosti i neprestano ističući svoja postignuća u vjerskom životu, samo varaju svoje duše. Zdrav i uspješan čovjek, koji iz dana u dan polazi na posao radosna duha dok zdrava krv kola njegovim venama, ne privlači svojim zdravljem pozornost onih koje susreće. Zdravlje i snaga prirodna su stanja njegova života i on je jedva i svjestan da uživa tako veliki blagoslov. {BP 12.2}

Isti je slučaj i s istinski pravednim čovjekom. On nije svjestan svoje dobrote i pobožnosti. Vjerska načela postaju izvor njegova života i ponašanja. Za njega je tako prirodno da donosi plodove Duha kao što smokva rađa smokve, a ružino drvo cvjeta ružama. Njegova je narav tako potpuno prožeta ljubavlju prema Bogu i prema bližnjima da dragovoljno vrši Kristova djela. {BP 13.1}

Svi koji dođu u okružje njegova utjecaja osjećaju ljepotu i miomiris njegova kršćanskog života, no on sam nesvjestan je toga jer postupa u skladu sa svojim navikama i sklonostima. On moli za božansku svjetlost i voli hoditi u njoj. Njegovo je “jelo i piće” da vrši volju svog nebeskog Oca. Njegov je život skriven s Kristom u Bogu. Ipak, on se ne hvali time niti se čini daje svjestan toga. Bog se smiješi nad svakim skromnim i poniznim pojedincem koji slijedi stope svoga Učitelja. Anđeli im prilaze i neprestano ih prate na putu. Možda ih oni koji tvrde da su stekli uzvišena postignuća i koji uživaju u isticanju svojih dobrih djela neće uopće zapaziti, ali nebeski anđeli s ljubavlju bdiju nad njima i stoje oko njih poput vatrena zida. *2.Tim. 2; 19 {BP 13.2}

Zašto su ljudi odbacili Krista

Naš Spasitelj bio je svjetlost svijeta, ali svijet Ga nije poznavao. Stalno je vršio svoja djela milosrđa, šireći svjetlost na staze svih ljudi, ali nije pozivao one koji su dolazili samo da bi promatrali Njegove neusporedive vrline, samoprijegor, samopožrtvovnost i dobročinstva. Židovi se nisu divili takvom životu. Smatrali su Njegovu religiju bezvrijednom jer nije bila u skladu s njihovim mjerilima pobožnosti. Po njihovom mišljenju Krist nije imao vjerski duh niti karakter, jer se njihova vjera sastojala u vanjskom isticanju, javnim molitvama na ulicama i vršenju djela milosrđa da bi ostavili dojam na ljude. Trubili su o svojim dobrim djelima, kao što to i danas čine oni koji tvrde da su posvećeni. Htjeli bi da svi znaju kako su oni sveti. Ali cijeli Kristov život bio je sasvim suprotan tome. Nije težio za dobitkom niti za počastima. Svoja čudesna djela iscjeljenja vršio je na što tiši način, iako nije uvijek mogao spriječiti oduševljenje ljudi koji su primili taj veliki blagoslov zdravlja. Poniznost i krotkost obilježavale su Njegov život. Farizeji ga nisu primili upravo zbog te poniznosti i skromnosti, tako suprotne njihovom načinu života. {BP 14.1}

Krotkost je plod Božjeg Duha

Najskupoejeniji plod posvećenja jest milost krotkosti. Kad ova milost vlada u duši, po njoj se oblikuje čovjekova narav. Neprekidno čekajući na Boga i podređujući se Njegovoj volji, čovjek razumom prihvaća svaku božansku istinu, a volja se pokorava svakom božanskom propisu, ne sumnjajući i ne gunđajući. Istinska krotkost smekšava i ukroćava srce, duhu daje sposobnost da prihvati Božju riječ, a misli dovodi u poslušnost Isusu Kristu. Ona otvara čovjekovo srce Božjoj riječi, kao što je Lidijino srce bilo otvoreno za riječi apostola Pavla. Krotkost nas stavlja uz Isusove noge, da Ga slušamo poput Marije. “Upućuje krotke istini, uči krotke hoditi putem Njegovim.” * (Psalm 25:9). {BP 14.2}

Govor krotkoga čovjeka nikada nije hvalisav. On se moli, poput malog Samuela: “Govori, Gospode, sluga tvoj sluša.” **(1 Samuel 3:9).  Kad je Jozua bio postavljen na najuzvišeniji položaj vođe Izraela, prkosio je svim Božjim neprijateljima. Srce mu je bilo ispunjeno plemenitim mislima o svojoj velikoj misiji. Ipak, na najavu poruke s neba, bio je spreman staviti se u položaj malog djeteta i pokoriti se naređenju: “Što zapovijedaš, Gospodaru, sluzi svome?”***, (Joshua 5:14),  pitaoje. I prve Pavlove riječi, nakon što mu se Krist otkrio, glasile su: “Gospodine, što hoćeš da činim?”* (Acts 9:6). {BP 15.1}

U Kristovoj školi krotkost je jedan od najznačajnijih plodova Duha. Kroz tu milost Sveti Duh posvećuje čovjeka i osposobljava ga da neprestano vlada nad svojom žestokom naravi. Kad tu vrlinu krotkosti prigrle oni koji su po prirodi žestoke naravi, uložit će mnogo truda da svladaju svoj nesretni temperament. Svakog će se dana truditi da vladaju nad sobom, sve dok ne pobijede sve svoje ružne crte i sve što nije nalik Kristu. Postajat će sve sličniji svom božanskom Uzoru, sve dok se ne budu u stanju pokoriti nadahnutom nalogu: “Neka svaki čovjek bude brz na slušanje, a spor na govor, spor na srdžbu.” **(James 1:19). {BP 15.2}

Kad netko tvrdi daje posvećen a njegove su riječi i postupci nalik na nečisti izvor iz kojeg teče gorka voda, sa sigurnošću možemo reći daje takav čovjek obmanut. On tek treba naučiti prva slova kršćanskog života. Neki koji tvrde da su Kristove sluge toliko su dugo njegovali zao duh neljubaznosti da izgleda kako vole nesvete stvari i nalaze zadovoljstvo u izgovaranju riječi koje vrijeđaju i razdražuju. Ti se ljudi moraju obratiti da bi ih Krist mogao priznati za svoju djecu. {BP 16.1}

Krotkost je unutarnji ukras kojeg Bog smatra vrlo vrijednim. Apostol govori o krotkosti kao o vrlini uzvišenijoj i vrednijoj od zlata ili dragocjenog biserja. 1 dok vanjski ukras uljepšava samo smrtno tijelo, krotkost ukrašava dušu i povezuje smrtnog čovjeka s besmrtnim Bogom. To je ukras koji je sam Bog odabrao. On, koji je nebo ukrasio blistavim zvijezdama, obećao je po tom istom Duhu da će “spasenjem” ovjenčati “ponizne.”* Psalm 149:4 Nebeski anđeli zabilježit će da su naj ljepše ukrašeni oni koji su se obukli u Gospoda Isusa Krista i hode s Njim u krotkosti i ponizna duha. {BP 16.2}

Kršćanin može doseći velike visine i uvijek može stremiti ka većim dostignućima. Apostol Ivan imao je uzvišeno poimanje o prednostima kršćanina. “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao” – kaže on – “da se zovemo djeca Božja.”** 1 John 3:1 Čovječanstvo se ne može uzdići na viši stupanj od ovoga. Čovjeku je zajamčena prednost da postane Božji nasljednik i sunasljednik s Kristom. Onima koji su se uzdigli na taj stupanj otkrivena su neistraživa blaga Isusa Krista, koja su tisuću puta vrednija od bogatstva ovoga svijeta. I tako je, po zaslugama Isusa Krista, smrtni čovjek uzdignut do zajedništva s Bogom i Njegovim ljubljenim Sinom. {BP 16.3}

Danielova načela umjerenosti

        Prorok Daniel bio je plemenita karaktera, svijetao primjer onoga što čovjek može postati kad se udruži s Božjom mudrošću. Kratak prikaz života ovog svetog Božjeg čovjeka zapisan je u Bibliji da bi poslužio kao ohrabrenje onima koji će kasnije prolaziti kroz slična iskušenja i nevolje. {BP 18.1}

Kad su Izraelci, njihov kralj, velikaši i svećenici bili odvedeni u ropstvo, četvorica mladića bili su odabrani za službu na dvoru babilonskoga kralja. Jedan od njih bio je Daniel, kod kojega su se već zarana mogle uočiti sposobnosti koje su se očitovale u njegovim kasnijim godinama. Svi su ti mladići bili kraljevska roda. Opisani su kao “bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru.”* Daniel 1:4 Uočivši natprosječnu darovitost tih mladih zarobljenika, kralj Nabukodonozor odluči pripre­miti ih da zauzmu važne položaje u njegovu kraljev­stvu. Da bi se mogli potpuno pripremiti za život na dvoru, u skladu s istočnjačkim običajima, trebali su naučiti kaldejski jezik i podvrgnuti se tri godine sveobuhvatnoj fizičkoj i intelektualnoj obuci. {BP 18.2}

Tim mladićima ne samo daje dopušten pristup u kraljevsku palaču, već im je osigurano jelo i piće s kraljevskoga stola. Kralj je smatrao da im time ukazuje veliku čast i da im osigurava najviši stupanj tjelesnog i duhovnog razvitka. {BP 19.1}

Na kušnji

Hrana na kraljevskom stolu sadržavala je svinjetinu i ostale vrste mesa koje su po Mojsijevu zakonu proglašene nečistima i koje su Židovima bile izričito zabranjene. Daniel je stavljen na veliku kušnju. Hoće li ostati vjeran učenju svojih otaca u vezi s jelom i pićem i time uvrijediti kralja – a vjerojatno i izgubiti ne samo položaj već i vlastiti život – ili će zanemariti Gospodnju zapovijed i zadržati kraljevu naklonost, osiguravši si time velike intelektualne prednosti i blistave izglede na svjetovni uspjeh? {BP 19.2}

Daniel nije dugo oklijevao. Odlučio je ostati postojan u svom poštenju, ma kakav bio ishod. “Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola.”* (Daniel 1:8). {BP 19.3}

Ni uskogrudan ni fanatik

Mnogi tobožnji kršćani današnjeg vremena rekli bi daje Daniel bio odviše sitničav i proglasili bi ga uskogrudnim ili fanatikom. Pitanje jela i pića smatraju odviše beznačajnim a da bi zahtijevalo tako odlučan stav koji je mogao značiti žrtvovanje svih svjetovnih prednosti. No oni koji tako razmišljaju, na dan Božjeg suda shvatit će da su zanemarili izričitu Božju zapovijed i da su svoje vlastito mišljenje postavili kao mjerilo onoga što je ispravno ili krivo. Uvidjet će da ono što im se činilo nevažnim nije nevažno u Božjim očima. Njegovim se zapovijedima treba bezuvjetno pokoriti. Oni koji prihvaćaju neke Božje propise i pokoravaju im se zato što im to odgovara, odbacujući druge jer bi pokoravajući im se trebali podnijeti nekakvu žrtvu, snižavaju time mjerilo pravde i svojim primjerom navode i druge da omalovažavaju sveti Božji zakon. “Ovako govori Gospod” – to treba biti pravilo kojeg ćemo se pridržavati u svim prilikama. {BP 19.4}

Karakter bez mane

Daniel je bio izložen najvećim kušnjama koje mogu snaći današnju mladež. Ipak, ostao je vjeran vjerskim uputama koje je primio u djetinjstvu. Bio je izložen utjecajima koji su bili sračunati na to da zavedu one koji se kolebaju između načela i vlastitih sklonosti, no Božja Riječ govori daje njegov karakter bio bez mane. Daniel se nije usuđivao osloniti na svoju vlastitu moralnu snagu. Nužno mu je bila potrebna molitva. Smatrao je Boga svojom snagom, a Božji strah neprestano mu je bio pred očima u svim životnim prilikama. {BP 20.1}

Daniel je imao dar istinske krotkosti. Bio je vjeran, postojan i plemenit. Težio je za tim da živi u miru sa svima, ali kad se radilo o načelima, bio je nepokolebljiv i čvrst kao visok i ponosan cedar. U svemu što nije zadiralo u njegovu vjernost Bogu pokoravao se svojim pretpostavljenima i poštivao ih, no imao je tako uzvišen pojam o Božjim zahtjevima da su zahtjevi zemaljskih vladara bili na drugome mjestu. Nikakva sebična misao nije ga mogla navesti da skrene s puta dužnosti. {BP 20.2}

Danielov karakter prikazanje svijetu kao izrazit primjer onoga što Božja milost može učiniti od palih ljudi, po prirodi iskvarenih grijehom. Zapis o njegovu plemenitom i samozatajnom životu ohrabrenje je današnjem naraštaju. Iz njega možemo crpiti snagu da se hrabro odupremo iskušenju, te da čvrsto, ali krotka duha, stanemo na stranu pravde i u najtežim kušnjama. {BP 21.1}

Božje odobravanje draže od života

Daniel je mogao naći dovoljno dobar razlog da odstupi od svojih navika stroge umjerenosti, no njemu je Božje odobravanje bilo draže od naklonosti najmoćnijeg svjetskog vladara, draže čak i od života. Svojim uglađenim ponašanjem stekao je naklonost Ašfenaza, dvoraničkog starješine zaduženog za židovske mladiće. Zamolio ga je da im dopusti da ne jedu kraljevska jela niti da piju njegovo vino. Ašfenaz se bojao da bi, ispuni li njegovu molbu, mogao izazvati kraljevo nezado­voljstvo i dovesti u opasnost svoj život. I on je, kao i mnogi ljudi danas, smatrao da će takva prehrana prouzročiti bljedilo i boležljiv izgled, te da će ti mladići tjelesno oslabiti, dok bi od raskošne hrane s kraljeva stola postali lijepi i rumeni, a njihove bi tjelesne i umne sposobnosti ojačale. {BP 21.2}

Daniel je tražio da se odluka donese nakon desetodnevne probe – tijekom toga kratkog vremena židovski će mladići jesti jednostavnu hranu, a njihovi će drugovi jesti hranu s kraljevskoga stola. Napokon je udovoljeno njegovu zahtjevu. Daniel je bio siguran da će postići svoj cilj. Iako je još bio mlad, vidio je kako vino i raskošan način života pogubno utječu na tjelesno i duševno zdravlje. {BP 22.1}

Bog brani svoga slugu

Nakon deset dana ishod je bio sasvim suprotan Ašfenazovim očekivanjima. Oni koji su bili umjereni u svojim navikama daleko su nadmašili svoje drugove koji su popuštali apetitu, i to ne samo vanjskim izgledom već i tjelesnom snagom i intelektualnom živahnošću. Ishod te probe bio je da je Danielu i njegovim prijateljima bilo dopušteno da nastave sa svojom jednostavnom prehranom kroz cijelo vrijeme njihova školovanja i pripreme za dužnosti u kraljevstvu. {BP 22.2}

Gospod je s odobravanjem gledao na odlučnost i samoodricanje tih židovskih mladića i blagoslovio ih. “Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne.”* Daniel 1:17

Nakon tri godine obuke, kad je kralj provjeravao njihove sposobnosti i postignuća, “među svima ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. I tako oni ostadoše pred kraljem. I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj, nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.”** Daniel 1:20 {BP 22.3}

Samosvladavanje – uvjet posvećenja

 

Danielov život nadahnuti je primjer posvećenog karaktera. On je pouka za sve, a osobito za mlade. Točno izvršavanje Božjih zahtjeva blagotvorno utječe na zdravlje tijela i duha. Da bismo dostigli najviši stupanj u moralnom i intelektualnom pogledu, nužno je da od Boga tražimo mudrost i snagu, te da se držimo stroge umjerenosti u svim životnim navikama. U iskustvu Daniela i njegovih drugova ostavljen nanije primjer kako načela mogu odnijeti pobjedu nad iskušenjem da podlegnemo apetitu. To nam dokazuje da mladi ljudi, držeći se vjerskih načela, mogu pobijediti tjelesne želje i ostati vjerni Božjim zahtjevima, čak i ako bi ih to stajalo velikih žrtava. {BP 23.1}

Što bi se dogodilo da su Daniel i njegovi drugovi popustili pod pritiskom tih neznabožačkih uglednika i pristali da jedu i piju kako je to bio običaj kod Babilonaca? To jedno jedino odstupanje od načela oslabilo bi njihov osjećaj za ono što je ispravno i umanjilo njihovu odbojnost prema onome što je krivo. Popuštanjem apetitu žrtvovali bi svoju fizičku snagu, bistrinu uma i duhovnu silu. Jedan pogrešan korak vjerojatno bi povukao za sobom i druge, sve dok ne bi, prekinuvši vezu s nebom, najzad podlegli iskušenju. {BP 23.2}

 Bog kaže: “Jer ja častim one koji mene časte.”* 1 Samuel 2:30 Daniel se držao Boga s nepokolebljivim povjerenjem, i na njega se spustila sila Duha proroštva. 1 dok su ga ljudi poučavali u dužnostima dvorskog života, Bog gaje učio da čita tajne budućnosti i prenese budućim naraštajima, kroz simbole i poredbe, čudesne stvari koje će se dogoditi u zadnjim danima zemaljske povijesti. {BP 24.1}

III

Vladanje apetitom i strastima

Apostol Petar poziva na suzdržavanje od “tjelesnih požuda, jer one vojuju protiv duše.”* Mnogi u ovom tekstu vide samo opomenu protiv razvrata, ali on ima i šire značenje. On zabranjuje sva štetna zadovoljavanja apetita ili želja. Neka nijedan bogobojazan čovjek ne bude ravnodušan prema svom tjelesnom zdravlju, zavaravajući se da neumjerenost nije grijeh i da to neće utjecati na njegovu duhovnost. Tjelesna i duhovna priroda usko su povezane. Svaka navika koja ne doprinosi zdravlju unižava one uzvišenije i plemenitije sposobnosti. Loše navike u jelu i piću dovode do grješnih misli i postupaka. Popuštanje apetitu jača niske sklonosti koje pobjeđuju umne i duševne sile. {BP 25.1}

Nemoguće je da netko zadobije blagoslov posvećenja ukoliko je sebičan i proždrljiv. Mnogi ljudi stenju pod teretom bolesti zbog krivih navika u jelu i piću kojima se krše zakoni života i zdravlja. Svoje probavne organe oslabili su popuštajući iskvarenom apetitu. Čovječji organizam ima čudesnu silu da se odupire svim zloupotrebama, ali ako ustrajemo u lošoj navici da previše jedemo i pijemo, oslabit ćemo sve tjelesne funkcije. Čak i oni koji tvrde da su kršćani, popuštajući pokvarenom apetitu i strastima sprečavaju prirodu da djeluje i smanjuju svoju tjelesnu, umnu i moralnu silu. Neka ti slabići razmisle o tome kakvi su mogli biti da su živjeli umjereno i poboljšavali svoje zdravlje umjesto što su ga zlorabili. {BP 25.2}

Posvećenje je moguće postići

Kad je apostol Pavao pisao “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti!”* 1 Thessalonians 5:23 , nije pozivao svoju braću da teže nečemu što nije moguće postići. Nije se molio da dobiju blagoslove koje im Bog ne želi dati. Znao je da svi koji žele biti spremni da dočekaju Krista u miru moraju imati čist i sveti karakter. “Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima. Oni da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi. Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.”** 1 Corinthians 9:25-27 “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!”*** (1 Corinthians 6:19, 20). {BP 26.1}

Savršena žrtva

“Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim”, piše dalje apostol vjernicima, “da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje.”**** Romans 12:1 Stari Izraelci dobili su izričite upute da se Bogu na žrtvu ne smije prinijeti nijedna životinja koja bi bila bolesna ili imala kakvu tjelesnu manu. Za tu su svrhu odvajane samo one najsavršenije. Gospod je preko proroka Malahije najoštrije ukorio svoj narod zbog toga što se nisu pridržavali tih uputa. {BP 27.1}

“Sin časti oca, a sluga gospodara. Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Jahve nad Vojskama vama, svećenici, koji moje ime prezirete, a pitate: “Čime smo prezreli ime tvoje?” Oskvrnjen kruh na mome prinosite žrtveniku i još pitate: “Čime te oskvrni smo?” Time što kažete: “Stol je Jahvin stvar nevažna!” A kada na žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo? Donesi takvo što svome namjesniku, hoće li biti zadovoljan i dobro te primiti? – govori Jahve nad Vojskama… Kada dovodite stoku otetu, hromu i bolesnu, te je prinosite kao dar žrtveni, zar da to iz vaše ruke milostivo primim?”* (Malachi 1:6-13). {BP 27.2}

Iako su te riječi upućene ondašnjim Izraelcima, one sadrže pouku i za Božji narod današnjeg vremena. Kad apostol poziva svoju braću da svoja tijela prinesu na “žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu”, on iznosi načela istinskog posvećenja. To nije samo teorija, osjećaj ili prazna riječ, već živo i stvarno načelo uneseno u svakodnevni život. Ono zahtijeva da naše navike u jelu, piću i oblačenju budu takve da nam osiguraju očuvanje tjelesnog, duševnog i moralnog zdravlja, da bismo mogli prinijeti Gospodu “žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu”, a ne žrtvu iskvarenu lošim navikama. {BP 27.3}

Nadražujuća sredstva i narkotici

Petrova molba da se čuvamo “tjelesnih požuda” najizravnija je i najveća opomena protiv uporabe svih vrsta stimulansa i narkotika kao što su čaj, kava, duhan, alkohol i morfij. Popuštanje tim navikama može se svrstati u “tjelesne požude” koje vrše poguban utjecaj na moral i karakter. Što se ranije steknu te opasne navike, to čvršće će držati svoju žrtvu u ropstvu strasti i sigurnije će sniziti nivo njihove duhovnosti. {BP 28.1}

Biblijsko učenje vršit će slab utjecaj na one čije su sposobnosti umrtvljene popuštanjem vlastitim sklonostima. Tisuće ljudi žrtvovat će ne samo zdravlje i život već i nadu na vječnost radije nego da se upuste u borbu sa svojim izopačenim željama. Jedna gospođa, koja je godinama tvrdila daje sveta, izjavila je da kada bi morala birati između neba i svoje lule, rekla bi: “Zbogom, nebo! Ne mogu pobijediti svoju ljubav prema luli.” Taj idol tako se ukorijenio u duši da je potisnuo Isusa na drugo mjesto. Pa ipak, ta žena je tvrdila da potpuno pripada Gospodu! {BP 28.2}

“Tjelesne požude koje vojuju protiv duše”

Oni koji su istinski posvećeni uzdizat će moralno mjerilo čuvajući ispravne tjelesne navike ma gdje bili i, poput Daniela, davati drugima primjer umjerenosti i samoodricanja. Svaka izopačena želja pretvara se u strast koja ratuje protiv duše. Sve što se kosi s prirodnim zakonom stvara bolesno stanje duše. Popuštanje apetitu izaziva probavne smetnje, tromost jetara, zamagljen um, izopačujući lako čovjekovu narav i duh. Te oslabljene snage prinose se Bogu koji je odbio prihvatiti životinje koje su se prinosile na žrtvu ukoliko nisu bile bez mane. Naša je dužnost da svoj apetit i životne navike dovedemo u sklad s prirodnim zakonom. Kad bi se tijela položena na Kristov žrtvenik ispitivala tako strogo kao što su se nekada ispitivale žrtve, tko bi bio prihvaćen? {BP 29.1}

Koliko bi stoga kršćani trebali paziti na svoje navike da bi mogli sačuvati svu svoju snagu i sve sposobnosti i predati ih Kristu u službu! Želimo li biti posvećeni u duši, tijelu i duhu moramo živjeti u skladu s božanskim zakonom. Srce ne može biti posvećeno Bogu sve dok popuštamo apetitu i strastima na štetu zdravlja i života. Oni koji krše zakone o kojima ovisi zdravlje, morat će snositi kaznu za to. Toliko su smanjili svoje sposobnosti u svakom pogledu da ne mogu ispravno izvršavati svoje dužnosti prema bližnjima niti mogu u potpunosti ispuniti Božje zahtjeve. {BP 29.2}

Kad su škotski svećenici zamolili lorda Palmerstona, engleskog premijera, da odredi jedan dan posta i molitve za suzbijanje kolere, ljutito im je odgovorio: “Očistite i dezinficirajte svoje ulice i kuće, poboljšajte čistoću i zdravstveno stanje siromašnih, pobrinite se da imaju dovoljno dobre hrane i odjeće, poduzmite općenito prave sanitarne mjere pa nećete imati razloga za post i molitvu, jer Gospod neće uslišiti vaše molitve ako zanemarite ono što je On odredio za sprečavanje bolesti.” {BP 30.1}

Apostol Pavao kaže: “Očistimo se, ljubljeni, od svake tjelesne i duševne ljage, i privedimo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu!”* (2 Corinthians 7:1).  Da bi nas ohrabrio, predočava nam slobodu koju uživaju oni koji su istinski posvećeni: “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu.”* Romans 8:1) Galaćane opominje: “Živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela.”** Spominje i neke vrste tjelesnih želja – “idolopoklonstvo… pijanke, razuzdane gozbe i ovome slično”***(Galatians 5:16).  Nakon što je spomenuo neke plodove Duha među kojima i umjerenost, apostol dodaje: “Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama.”**** Galatians 5:21.24 {BP 30.2}

Duhan

Jakov kaže da “mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista.” (James 3:17).  Daje slučajno vidio svoju braću kako puše, ne bi li osudio tu naviku kao “zemaljsku, ljudsku, đavolsku”? James 3:15 Kako su često, u ovo doba kršćanske prosvijećenosti, usne koje izgovaraju dragocjeno Kristovo ime okaljane duhanom i zadahom nikotina! Duša koja može uživati u takvoj nečistoći sigurno je isto tako okaljana. Promatrajući ljude koji su tvrdili da uživaju blagoslov potpunog posvećenja a pritom su robovali duhanu, zagađujući sve oko sebe, pomislih: “Kako bi izgledalo nebo kad bi se u njemu našli pušači?” Božja riječ jasno govori da “ništa nečisto neće nikada u nj ući.” (Revelation 21:27).  Kako se, dakle, oni koji popuštaju toj prljavoj navici mogu nadati da će biti primljeni tamo gore? {BP 30.3}

       Ljudi koji tvrde da su bogobojazni, prinose svoja tijela na sotonin žrtvenik i kade duhanskim dimom njegovu sotonskom veličanstvu. Čine li se te riječi preoštrima? Jasno je da se svaka žrtva prinosi nekom božanstvu. Budući daje Bog čist i svet i ne želi prihvatiti ništa stoje samo po sebi nečisto, On mora odbiti takvu skupu, prljavu i nesvetu žrtvu. Lako je stoga zaključiti da tu čast može tražiti jedino sotona. {BP 31.1}

Isus je umro da bi ljude spasio iz sotonskog stiska. Došao je da nas oslobodi krvlju svoje žrtve pomirenja. Čovjek koji je postao vlasništvo Isusa Krista i čije je tijelo hram Svetoga Duha neće biti rob pogubne navike pušenja. Njegove sile pripadaju Kristu koji gaje otkupio uz cijenu svoje krvi. Sve što ima pripada Gospodu. Kako, dakle, smije griješiti trošeći svakoga dana novac koji mu je Gospod povjerio na zadovoljavanje takve protu­prirodne želje? {BP 31.2}

Godišnje se troše golemi iznosi na taj porok, dok duše čeznu za riječima života. Tobožnji kršćani zakidaju Boga u desetini i darovima, a istovremeno žrtvuju na oltar uništavajućeg poroka – duhana – više nego što daju za pomoć siromašnima ili za potrebe Božjeg djela. Oni koji su doista posvećeni pobijedit će svaku štetnu želju. Tada će se novac od svih tih nekorisnih izdataka sliti u Gospodnju riznicu, a kršćani će prednjačiti u samoodricanju, samopožrtvovnosti i umjerenosti. Tada će postati svjetlost svijeta. {BP 32.1}

Čaj i kava

Čaj * i kava štetno utječu na ljudski organizam, isto kao i duhan. Čaj sadrži otrovnu supstaneu tein. On djeluje na karakter isto kao i alkohol, iako u manjoj mjeri. Kava zamagljuje razum i umrtvljuje tjelesnu snagu. Ona nije tako jaka kao duhan, ali njeno je djelovanje slično. Isti argumenti koji se iznose protiv duhana mogu se upotrijebiti i protiv čaja i kave. {BP 32.2}

Kad se ljudima koji su stekli naviku da upotrebljavaju čaj, kavu, duhan, opijum ili alkoholna pića uskrati taj porok na koji su navikli, smatraju da je nemoguće da sa zanimanjem i usrdnošću služe Bogu. Božanska milost izgleda im nedovoljno jaka da bi oživjela i produhovila njihove molitve i svjedočanstva. Ovi tobožnji kršćani trebali bi ispitati gdje se nalazi izvor njihova zadovoljstva. Potječe li ono odozgo s neba ili odozdo?{BP 32.3}

Onome koji upotrebljava ova nadražujuća sredstva sve izgleda bez teka bez njihova omiljenog poroka. Ona umrtvljuju urođenu osjetljivost tijela i duha i čine ih manje podložnima utjecaju Svetoga Duha. Bez tih stimulansa na koje je navikao takav čovjek osjeća “glad” duše i tijela, ali ne za pravdom, svetošću ili Božjom prisutnošću, već za svojim omiljenim idolom. Odajući se tom štetnom poroku, tobožnji kršćani svakodnevno slabe svoje sile i postaju nesposobni da slave Boga. {BP 32.4}

*tzv. ruski ili kineski koji sadrži tein

IV

Užarena peć

Iste godine kada su Daniel i njegovi drugovi stupili u službu babilonskoga kralja, zbili su se događaji koji su stavili na tešku kušnju poštenje ovih mladih Židova i dokazali jednom neznabožačkom narodu moć i vjernost izraelskoga Boga. {BP 34.1}

Dok je kralj Nabukodonozor sa zebnjom gledao na budućnost, usnio je značajan san koji ga je jako uznemirio, ali “san ga ostavi.”* (Daniel 2:1).  Iako je to noćno viđenje ostavilo dubok dojam na njegov duh, nikako se nije uspijevao sjetiti pojedinosti svoga sna. Sazvavši svoje astrologe i mage, obećao im je veliko blago i visoke časti, te zapovjedio da mu kažu što je sanjao i što taj san znači. No oni odgovoriše: “Pripovjedi svoju sanju slugama svojim, a mi ćemo ti otkriti njezino značenje.”** Daniel 2:4 {BP 34.2}

Kralj je dobro znao da bi mu oni, da su doista mogli objasniti san, mogli reći i što je sanjao. Gospod je u svojoj providnosti poslao Nabukodonozoru taj san – ujedno dopustivši da kralj zaboravi pojedinosti, ali da san ostavi dubok dojam na njegov duh – da bi otkrio prijevaru babilonskih mudraca. Kralj se, dakle, silno naljuti i zaprijeti da će ih pogubiti ukoliko mu u određeno vrijeme ne kažu što je sanjao. Daniel i njegovi drugovi trebali su poginuti zajedno s lažnim prorocima. No Daniel se, stavljajući na kocku svoj život, usudio stupiti pred kralja i zamoliti da mu da određeno vrijeme kako bi mogao otkriti san i objasniti što znači. {BP 34.3}

Kralj je pristao. Daniel je skupio svoja tri prijatelja. Zajedno su iznijeli stvar pred Boga, tražeći mudrost s Izvora svjetlosti i znanja. Iako su se nalazili na kraljevskom dvoru, okruženi iskušenjima, nisu zaboravili da su odgovorni Bogu. Bili su duboko svjesni da ih je Njegova providnost dovela na mjesto na kome se nalaze, da vrše Njegovo djelo, ono što traži istina i pravda. Imali su povjerenja u Boga. Obraćali su Mu se moleći za snagu kad bi se našli u nevolji i opasnosti, a On je bio stalno uz njih i pomagao im. {BP 35.1}

Tajna je razjašnjena

Božje sluge nisu se uzalud molile. Proslavili su Boga, a u trenutku iskušenja Bog je proslavio njih. Danielu je bila otkrivena tajna i on je požurio da zatraži razgovor s kraljem. {BP 35.2}

Židovski zarobljenik stoji pred vladarem najmoćnijeg kraljevstva koje je ikada vladalo svijetom. Kralj, usred svega svojeg bogatstva i slave, vrlo je zabrinut; mladi židovski prognanik, naprotiv, miran je i sretan u Bogu. Sada je prava prilika da Daniel uzvisi samoga sebe, da uzdigne svoju vlastitu vrlinu i pokaže svoju veliku mudrost. No njegova je prva briga da otkloni svaku čast od sebe i da veliča Boga kao izvor mudrosti:{BP 35.3}

“Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne, i on je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku dana.”* (Daniel 2:27, 28).

Kralj s najvećom pozornošću sluša dok Daniel objašnjava svaku pojedinost njegova sna. I kad je objašnjenje najzad gotovo, kralj je svjestan da se može potpuno pouzdati u njega kao u božansko otkrivenje.{BP 36.1}

Svečane istine prikazane u toj noćnoj viziji ostavile su dubok dojam na vladarev duh. Ponizno i pun strahopoštovanja pao je na zemlju klanjajući se Bogu. “Zaista, vaš je Bog Bog nad bogovima”, rekao je, “i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna.”* Daniel 2:47 {BP 36.2}

Zlatni kip

Svjetlost koja je došla izravno s Neba obasjala je kralja Nabukodonozora i on je izvjesno vrijeme bio pod utjecajem Božjeg straha. No nekoliko godina blagostanja i napretka ispunile su njegovo srce ohološću i on je zaboravio kako je priznao moć živoga Boga. Vratio se štovanju idola s još većim žarom i revnošću. {BP 36.3}

Blagom zaplijenjenim u ratovima napravio je zlatni kip koji je predstavljao lik iz njegova sna, postavio ga u ravnici Duri, te zapovjedio svim glavarima i narodu, pod prijetnjom smrtne kazne, da mu se poklone.

Kip je bio visok oko šezdeset lakata, a širok šest; u očima ovog idolopokloničkog naroda bio je to nadasve sjajan i veličanstven lik. Izdanje proglas koji je pozivao sve odličnike kraljevstva da se skupe na proslavu posvećenja kipa, te da na zvuk muzičkih instrumenata kleknu i poklone mu se. Tko to ne bi učinio, imao je smjesta biti bačen u užarenu peć. {BP 36.4}

Kad je osvanuo određeni dan i skupila se golema masa ljudi, dojaviše kralju da trojica Židova, koje je postavio za upravitelje babilonske pokrajine, odbijaju pokloniti se kipu. Bila su to trojica Danielovih drugova kojima je kralj nadjenuo imena Šađrak, Mešak i Abed Nego. Plamteći srdžbom, kralj ih pozove k sebi. Pokazujući na užarenu peć, reče im kakva će ih kazna snaći odbiju li se pokoriti njegovoj volji. {BP 37.1}

Kraljeve su prijetnje bile uzaludne. Nije mogao odvratiti ove plemenite ljude od njihove privrženosti uzvišenom Vladaru cijeloga svijeta. Oni su iz povij esti svojih predaka naučili da neposlušnost Bogu povlači za sobom gubitak časti i donosi propast, a daje Gospodnji strah ne samo početak mudrosti već i temelj svakog istinskog napretka. Mirno su promatrali užarenu peć i idolopokloničko mnoštvo. Uzdali su se u Boga i vjerovali da ih neće zaboraviti. Njihov je odgovor bio pun poštovanja, ali odlučan: “Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; On će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju; mi nećemo služiti tvojemu bogu ni ti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.”* (Daniel 3:18). {BP 37.2}

 Ponosni vladar bio je okružen svojim velikašima, upraviteljima i vojskom koja je pobijedila mnoge narode. Svi su ga oni veličali kao kralja koji ima mudrost i moć božanstva. Usred te silne raskoši stajala su tri židovska mladića, odlučni u svojoj namjeri da odbiju pokoriti se kraljevu nalogu. Pokoravali su se babilonskim zakonima sve dok oni nisu došli u sukob s Božjim zahtjevima; sada nisu željeli nimalo odstupiti od dužnosti koju duguju svom Stvoritelju. {BP 37.3}

Kraljev gnjev bio je strašan. Da ga tako, na vrhuncu moći i slave, odbiju ti predstavnici prezrenog i porobljenog naroda, to je bila uvreda koju njegov ponosit duh nije mogao otrpjeti. Užarena peć zagrijana je sedam puta jače nego obično, i u nju baciše židovske zarobljenike. Plamen je bio toliko jak daje smjesta spalio ljude koji su ih bacili u peć. {BP 38.1}

U prisutnosti Svemogućega

Iznanada kralj problijedi od užasa. Oči su mu bile uprte u blistavi plamen. Okrenuvši se svojim velikašima, kralj reče: Daniel 3:24 “Nismo li bacili ova tri čovjeka svezana u oganj?” “Jesmo, kralju!” “Alija vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri, i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan Sinu Božjemu.”*Daniel 3:25 {BP 38.2}

Kad se Krist otkriva ljudima, nevidljiva sila obraća se njihovoj duši. Osjećaju da su u prisutnosti Svemogućega. Pred Njegovim veličanstvom drhte kraljevi i velikaši, priznajući da je živi Bog jači od svih zemaljskih sila. {BP 38.3}

Osjetivši grižnju savjesti i stid, kralj uzvikne: “Sluge Boga Višnjega, iziđite i dođite ovamo!” Oni poslušaše, izašavši pred silno mnoštvo neo­zlijeđeni. Čak se ni miris vatre nije zadržao na njihovoj odjeći. Ovo je čudo izazvalo duboku promjenu u srcima ljudi. Zaboravili su na veličanstveni zlatni kip, postavljen s tolikom paradom. Kralj je obznanio naredbu da se svatko tko bi rekao nešto protiv Boga ovih mladića ima pogubiti, “jer nema boga koji bi mogao izbaviti kao ovaj.”* Daniel 3:29 {BP 39.1}

Nepokolebljivo poštenje i posvećen život

Ova trojica Židova bili su istinski posvećeni. Prava kršćanska načela ne pitaju za posljedice. Ne postavlja se pitanje: “Što će ljudi misliti o meni učinim li ovo?”, ili: “Kako će to utjecati na moje svjetovne izglede ako učinim ono?” Božja djeca s dubokom čežnjom nastoje saznati što Bog želi da učine kako bi Ga mogli proslaviti svojim po­stupcima. Gospod je osigurao sve mogućnosti da srca njegovih sljedbenika budu prožeta božanskom milošću kako bi mogli svijetliti kao blistava svjetla na ovom svijetu. {BP 39.2}

Ovi vjerni Židovi imali su velike prirodne sposobnosti, stekli su najvišu intelektualnu kulturu i zauzimali časne položaje u kraljevstvu, ali sve to nije ih navelo da zaborave Boga. Sve svoje sile podredili su posvećujućem utjecaju božanske milosti. Svojim nepokolebljivim poštenjem proslavili su Onoga koji ih je dozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo. U njihovom čudesnom oslobo­đenju pred cijelim se skupom otkrila Božja sila i veličanstvo. Isus je stao uz njih u užarenoj peči i slavom svoje prisutnosti uvjerio ponosnog babi­lonskog kralja da je Božji Sin. Nebeska svjetlost sjala je kroz Daniela i njegove drugove, sve dok svi nisu shvatili pravu vjeru koja je oplemenila njihov život i uljepšala im karakter. Tim oslobađanjem svojih vjernih slugu Gospod nam želi reći da će

biti uz one koji su ugnjetavani i da će pobijediti sve zemaljske sile koje bi pokušale pogaziti vlast nebeskog Boga. {BP 39.3}

Pouka za plašljive

 

Kakva li se pouka ovdje daje plašljivima, kolebljivima i kukavicama u Božjem djelu! Kakvog li ohrabrenja onima koji se ne budu dali odvratiti od svoje dužnosti ni pod prijetnjama ni kad se nađu u opasnosti! Ovi vjerni mladi ljudi, čvrsta karaktera, primjer su posvećenja, jer nisu ni pomislili da traže čast za sebe. Vrijednost svih onih dobrih djela, koja su izvršili skromni i samozatajni ali odani kršćani, saznat će se tek onda kad se obznane zapisi o životu svih ljudi, kad sud sjedne i otvore se knjige. {BP 40.1}

Krist se poistovjećuje s ovim ljudima i ne stidi ih se nazvati braćom. Tamo gdje danas ima možda tek jedna takva osoba, trebalo bi ih biti stotine čiji bi život bio usko povezan s Bogom i tako usklađen s Njegovom voljom da postanu sjajna i blistava svjetla, da budu potpuno posvećeni u duhu, duši i tijelu. {BP 40.2}

Borba između djece svjetlosti i sinova mraka još uvijek se vodi. Oni koji prizivaju Kristovo ime trebali bi se trgnuti iz uspavanosti koja slabi njihovu snagu i preuzeti svoje odgovornosti. Svi koji tako čine mogu se nadati da će se Božja sila otkriti u njima. Svojim riječima i postupcima oni će predstavljati Božjega Sina, Spasitelja svijeta, a kroz to će se veličati Božje ime. {BP 41.1}

I u zadnjim danima povijesti ovoga svijeta Gospod će, kao i u vrijeme Šadraka, Mešaka i Abed-Nega, moćno djelovati na strani onih koji će se čvrsto držati pravde. Onaj koji je hodao sa židovskim mladićima u užarenoj peći, bit će i sa svojim sljed­benicima ma gdje se nalazili. Njegova će ih stalna prisutnost tješiti i hrabriti. Usred vremena nevolje – nevolje kakve nije bilo otkada je svijeta – njegovi će odabranici stajati postojani i nepokolebljivi. Sotona sa svom svojom vojskom zla ne može uništiti ni najslabijeg od Božjih svetih. Anđeli koji su silni snagom štitit će ih, a Jehova će se otkriti radi njih kao “Bog nad bogovima”* koji može spasiti one koji se uzdaju u Njega. Prophets and Kings, PP. 513. {BP 41.2}

V

Daniel u lavljoj jami

Kad je Darije preuzeo babilonsko prijestolje, odmah je reorganizirao vladu. “Postavi nad svojim kraljevstvom stotinu i dvadeset satrapa… Daniel 6:1, 2Njima na čelo stavi tri pročelnika – Daniel bijaše jedan od njih.” A taj “Daniel se toliko isticaše svojim izvanrednim duhom iznad pročelnika i satrapa te kralj mišljaše da ga postavi nad svim kraljevstvom.”* Daniel 6:3 Čast na koju je uzdignut Daniel izazvala je zavist vodećih ljudi u kraljevstvu. Pročelnici i upravitelji nastojali su pronaći razlog da optuže Daniela. “Ali ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja.”**Daniel 6:4  {BP 42.1}

Koje li pouke za sve kršćane! Budne oči zavisti pratile su Daniela dan za danom, a pogled im je bio izoštren mržnjom. No i pored toga nisu mogli pronaći nijednu riječ, niti jedan postupak koji ne bi bio ispravan. Pa ipak, Daniel nije tvrdio da je svet; radio je nešto daleko bolje od toga: živio je vjerno i sveto. {BP 42.2}

No što je Danielov život bio besprjekorniji, to je veću mržnju izazivao kod svojih neprijatelja. Bili su bijesni što u njegovu karakteru ili poslu koji je obavljao nisu mogli pronaći ništa na temelju čega bi ga oklevetali. “Ti ljudi rekoše tada: “Nećemo naći nikakva povoda protiv Daniela, osim da nađemo nešto protiv njega u zakonu njegova Boga.”* Tri puta dnevno Daniel se molio nebeskom Bogu. To je bila jedina optužba koju su mogli iznijeti protiv njega. {BP 43.1}

Danielovi neprijatelji smisliše plan kako da ga unište. Skupili su se na dvoru i zamolili kralja da izda zapovijed kako nitko u cijelom kraljevstvu ne smije ništa moliti ni Boga ni čovjeka za vrijeme od trideset dana, te da će svatko tko prekrši tu naredbu biti kažnjen bacanjem u lavlju jamu. Kralj nije ništa znao o mržnji koju su ti ljudi osjećali prema Danielu i nije posumnjao da bi mu ta naredba mogla bilo kako naškoditi. Ti ljudi laskanjem su naveli kralja da povjeruje kako će mu takva naredba biti na čast. Sa sotonskim smiješkom na licu otišli su od kralja, veseleći se zamci koju su postavili Božjem sluzi. {BP 43.2}

Primjer hrabrosti i vjernosti

Kralj je izdao naredbu. Daniel je znao da ga njegovi neprijatelji žele uništiti, ali nije ni u najmanjoj pojedinosti izmijenio svoje uobičajeno ponašanje. Mirno je obavljao svoje svakodnevne dužnosti, a kad je došlo vrijeme molitve, otišao je u svoju sobu i, prozora otvorenih prema Jeruza­lemu, molio se nebeskom Bogu. Svojim je pona­šanjem neustrašivo dokazivao da nijedna ze­maljska sila nema pravo stati između njega i njegova Boga, niti mu govoriti kome se treba moliti ili kome ne treba. Plemenita li čovjeka, koji se drži načela! Daniel i danas stoji pred svijetom kao hvalevrijedan primjer kršćanske postojanosti i vjernosti. Obratio se Bogu cijelim srcem, iako je znao da će kazna za njegovu odanost biti smrt. {BP 43.3}

Njegovi su ga neprijatelji uhodili cijeli dan. Tri puta Daniel je odlazio u svoju sobu i tri puta se čuo glas usrdne molbe. Sljedećeg jutra kralju je podnesena tužba daje Daniel, jedan od judejskih zarobljenika, prekršio njegov nalog. Čuvši te riječi, kralj je istog trena shvatio da je njegova naredba bila zamka za Daniela. Bio je žalostan i nezadovoljan sam sa sobom što je izdao takvu naredbu. Sve do zalaza sunca pokušavao je smisliti kako da spasi Daniela. No Danielovi su ga neprijatelji spriječili u tome. Došli su pred kralja i rekli mu: “Znaj, o kralju, da prema medijsko- perzijskom zakonu nijedna kraljevska zabrana ili odluka ne može biti opozvana! {BP 44.1}

Tada kralj naredi da dovedu Daniela i da ga bace u lavskujamu. Kralj reče Danielu: “Bogtvoj, kome tako postojano služiš, neka te izbavi.”* Daniel 6:15.16 Na ulaz u jamu navališe kamen i zapečatiše ga kraljevskim pečatom. A “kralj se vrati u svoj dvor i provede noć ne okusivši jela… Nije mogao usnuti.”** Daniel 6:18  {BP 44.2}

“Moj je Bog poslao svog Anđela”

Rano u jutro vladar pohita do lavlje jame i povikne: “Daniele, slugo Boga živoga, je li te Bog, kome postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?” Daniel 6:20 “O kralju, živ bio dovijeka!”, začu se prorokov glas. “Moj je Bog poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima, te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim. Pa i pred tobom, kralju, ja sam bez krivice.” {BP 45.1}

      Kralj se vrlo obradova i naredi da Daniela izvade iz jame. Izvadiše Daniela iz jame neozlijeđena, jer se bijaše uzdao u svoga Boga.”* Daniel 6:22.23 i tako je Božji sluga bio oslobođen, a zamka koju su njegovi neprijatelji priredili da ga unište, sada je uništila njih. Na kraljevu zapovijed bili su bačeni u jamu, a divlje ih zvijeri smjesta rastrgaše. {BP 45.2}

 

VI

Danielove molitve

Kad se približilo vrijeme isteka sedamde- setgodišnjeg ropstva, Danielov se duh počeo sve više baviti Jeremijinim proročanstvima. Uvidio je da će ubrzo nastupiti vrijeme kada će Bog staviti svoj odabrani narod na još jednu kušnju. Posteei, ponizna srca, Daniel se molio nebeskom Bogu za Izraelce: “Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagrije- šismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i nare­daba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje.”* (Daniel 9:4-6). {BP 46.1}

 Daniel nije iznosio pred Boga svoju vlastitu vjernost. Umjesto da tvrdi kako je čist i svet, ovaj se časni prorok ponizno poistovjetio s Izraelcima koji su doista bili grješni. Mudrost koju mu je Bog dao bila je toliko veća od mudrosti velikih ljudi ovoga svijeta koliko je podnevna sunčeva svjetlost sjajnija od svjetlucanja zvijezda. Pa ipak, razmislite o molitvi koja je sišla s usana ovoga čovjeka kojeg je Nebo toliko cijenilo! S dubokom poniznošću, sa suzama koje razdiru srce, on moli za sebe i za svoj narod. Otvara svoju dušu pred Bogom, ispovijedajući svoju vlastitu nedostojnost i priznajući Gospodnju uzvišenost i veličanstvo. {BP 46.2}

Usrdnost i žar

Koliko ima usrdnosti i žara u njegovim molbama! Ruka vjere ispružena je prema nebu da bi dohvatila obećanja Svemogućega koja nikada nisu iznevjerila. Prošao je kroz strašne duševne muke, no siguran je daje njegova molitva uslišena i zna daje zadobio pobjedu. Kad bismo se mi kao narod molili kao što se Daniel molio, kad bismo bili tako usrdni kao što je on bio i ponizili svoje duše pred Bogom, dobili bismo isto tako očit odgovor na svoje molbe kao što je dobio Daniel. Poslušajte kako iznosi svoju molbu pred nebesko prijestolje: {BP 47.1}

“Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj – zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!”* Daniel 9:18.19 {BP 47.2}

Božji čovjek molio je za blagoslov Neba nad njegovim narodom i za jasniju spoznaju božanske volje. Njegovo je srce bilo opterećeno brigom za Izraelce koji nisu vršili Božji zakon kako treba. Priznao je da sve nevolje koje su ih snašle dolaze kao posljedica njihova kršenja toga svetog zakona. “Mi sagriješismo, mi zlo učinismo”, rekao je, “jer zbog naših grijeha i zlodjela naših otaca Jeruzalem i tvoj narod ruglo su svima koji nas okružuju.” Židovi su izgubili svoje posebno i sveto obilježje izabranog Božjeg naroda. “A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim.”* Daniel 9:15.16 Danielovo se srce s dubokom čežnjom okrenulo ka opustošenom Božjem svetištu. Znao je da se njegovo blagostanje može obnoviti samo ako se Izraelci pokaju što su prestupili Božji zakon, te ako se ponize i postanu vjerni i poslušni. {BP 47.3}

Nebeski vjesnik

Dok se Danielova molitva uzdizala k nebu, anđeo Gabriel hitro se spustio s nebeskih dvorova da mu kaže kako su njegove molitve saslušane i uslišane. Ovaj moćni anđeo dobio je nalog da ga obdari sposobnošću i razumijevanjem, te da mu otkrije tajne budućnosti. Daniel je žarko želio spoznati i shvatiti istinu pa je Nebo stoga poslalo svog vjesnika da stupi u vezu s njim. {BP 48.1}

Daniel je, kao odgovor na svoje molbe, dobio ne samo svjetlost i istinu koju su on i njegov narod najviše trebali, nego su mu u viziji otkriveni veliki događaji koji će se zbiti u budućnosti, sve do dolaska Spasitelja svijeta. Oni koji tvrde da su posvećeni, a ne žele istraživati Sveto pismo niti se moliti Bogu da im da jasniju spoznaju biblijskih istina, takvi ljudi ne znaju što je istinska posvećenost. {BP 48.2}

Daniel je razgovarao s Bogom. Nebo se otvorilo pred njim. No ta velika čast koja mu je ukazana bila je posljedica njegove poniznosti i usrdnih molbi. Svi koji cijelim srcem vjeruju u Božju riječ bit će “gladni i žedni” spoznaje Njegove volje. Bog je začetnik istine. On rasvjetljava pomračeno shvaćanje i daje ljudskom umu silu da dokuči i shvati istine koje je otkrio. {BP 49.1}

Tražiti mudrost od Boga

Tom prilikom anđeo Gabriel dao je Danielu upute koje je u danom trenutku bio spreman prihvatiti. No nekoliko godina kasnije prorok je poželio saznati nešto više o onome što mu nije bilo posve razjašnjeno, pa je ponovno molio Boga za prosvjetljenje i mudrost. “U te dane ja, Daniel, žalovao sam tri sedmice; nisam jeo tečnih jela; meso ni vino nije ulazilo u moja usta, i nisam se mazao uljem dok ne prođoše tri sedmice… Podigoh oči da vidim, i gle: Čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od zlata ofirskoga, tijelo mu poput krizolita, lice kao munja, oči kao baklje ognjene, ruke i noge poput mjedi uglađene, zvuk riječi njegovih kao žamor mnoštva.”* (Daniel 10:2-6). {BP 49.2}

Ovaj je opis sličan onome kojega opisuje Ivan kad mu se Krist otkrio na otoku Patmosu. I Danielu se otkrio sam Božji Sin. Naš Gospod sišao je s još jednim nebeskim vjesnikom da pouči Daniela što će se dogoditi u posljednjim danima. {BP 49.3}

Veličanstvene istine koji je otkrio Spasitelj svijeta za one su koji traže istinu kao skriveno blago. Da­niel je već bio star. Proveo je život usred raskoši neznabožačkoga dvora, a um mu je bio opterećen državničkim poslovima velikog kraljevstva. Pa ipak, odvratio se od svega toga mučeći svoju dušu pred Bogom i težeći da spozna namjere Svemogućega. Kao odgovor na njegove usrdne molbe, s neba je došla svjetlost namijenjena onima koji će živjeti u posljednje dane povijesti svijeta. S istom takvom usrdnošću i mi bismo trebali tražiti Boga da nam prosvijetli razum kako bismo mogli shvatiti istine koje smo dobili s neba. {BP 50.1}

“Jedini ja, Daniel, gledah ovo viđenje, ljudi koji bijahu sa mnom ne vidješe ga, ali ih spopade silan strah te pobjegoše da se sakriju. Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; oneinoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.”* Daniel 10:7.8 Svi koji su istinski posvećeni doživjet će slično iskustvo. Što jasnije spoznaju Kristovo veličanstvo, slavu i savršenstvo, to jasnije će uviđati svoju vlastitu slabost i nesavršenost. Neće tvrditi da im je karakter bezgiješan. Ono što im se u njima samima činilo ispravnim i dobrim, u usporedbi s Kristovom čistoćom i slavom pokazat će se bezvrijednim i iskvarenim. Kad se ljudi odvoje od Boga, tada imaju zamagljen pogled o Kristu pa govore: “Ja sam bezgrješan. Ja sam svet.” {BP 50.2}

Gabriel se pojavio pred prorokom i obratio mu se sljedećim riječima: “Daniele, miljeniče, pripazi na riječi koje ću ti kazati! Ustani, jer ja sam evo k tebi poslan.” To reče, a ja ustadoh dršćući. I kaza mi: “Ne boj se, Daniele, jer od prvoga dana kad si odlučio da se poniziš pred svojim Bogom da bi razumio, tvoje su riječi uslišane, i ja sam došao zbog tvojih riječi.”** Daniel 10:11.12 {BP 51.1}

Kraljevske počasti za Daniela

Kako je veliku čast nebesko Veličanstvo ukazalo Danielu! Ohrabrio je svoga slugu koji je drhtao i uvjerio ga da su njegove molitve uslišane na nebu. Kao odgovor na njegove žarke molitve poslan je anđeo Gabriel da utječe na srce perzijskoga kralja. Vladar se odupirao djelovanju Božjega Duha pune tri sedmice dok je Daniel postio i molio se Bogu. No nebeski Knez, arkanđeo Mihael, poslan je da okrene srce tvrdokornoga kralja i navede ga da poduzme odlučne mjere, kao odgovor na Danielovu molitvu. {BP 51.2}

“Pošto mi to reče, ja oborih pogled na zemlju, bez riječi. I gle: onaj, sličan Sinu čovječjem, dotače se mojih usana… On reče: “Ne boj se, miljeniče! Mir tebi! Budi jak! Ohrabri se!” I dok mi to govoraše, ja se ohrabrih pa rekoh: “Govori, Gospođine, jer si me ohrabrio!”* Daniel 10:15-19 Božanska slava koja se otkrila Danielu bila je tako velika da nije mogao izdržati pogled na nju. Tada je nebeski vjesnik zaklonio sjaj svoje prisutnosti i ukazao se proroku kao osoba slična “Sinu čovječjem.” Daniel 10:16 Svojom božanskom silom ojačao je ovog poštenog i vjernog čovjeka da bi mogao saslušati vijest koju mu je Bog poslao. {BP 51.3}

Daniel je bio odani sluga Svemogućega. Njegov dug život bio je ispunjen plemenitim djelima u službi za svog Gospoda. Čistoća njegova karaktera i postojana vjernost mogu se mjeriti samo poniznošću njegova srca i skrušenošću pred Bogom. Da ponovimo: Danielov život nadahnuti je primjer istinske posvećenosti. {BP 52.1}

Vll

Karakter apostola Ivana

Apostol Ivan isticao se među svojom braćom kao “onaj koga je Isus osobito ljubio”.* Bio je ljubazan i ugodna duha, imao je toplo i osjećajno srce, ali nipošto nije bio kukavičkog karaktera, slabić niti kolebljiv. Po svemu sudeći uživao je Kristovo prija­teljstvo u najuzvišenijem smislu i dobio mnoge dokaze Spasiteljeva povjerenja i Ijubavi. Bio je jedan od trojice učenika kojima je bilo dopušteno da budu svjedoci Kristove slave na gori preo­bražaja, te Njegove agonije u Getsemaniji. Napo­kon, Gospod Isus, u zadnjim trenucima svoje mu­ke na križu, Ivanu je povjerio brigu o svojoj majci. {BP 53.1}

Spasiteljeva naklonost prema ljubljenom učeniku bila je uzvraćena svom snagom žarke odanosti. Ivan se privinuo uz Krista kao što se loza obavija oko stupa koji je podržava. Za svoga Učitelja hrabro se izložio opasnosti u sudnici i zadržavao se u blizini križa, a na vijest u Kristovom uskrsnuću pohitao je prema grobu, ostavljajući za sobom, u svojoj žarkoj revnosti, čak i nestrpljivoga Petra. {BP 53.2}

Ivanova ljubav prema njegovu Učitelju nije bila samo obično ljudsko prijateljstvo; bila je to ljubav pokajničkog grješnika koji je osjećao da je otkupljen dragocjenom Kristovom krvlju. Smatrao je najvećom čašću raditi i trpjeti u službi svoga Gospoda. Njegova ljubav prema Isusu navela ga je da ljubi sve one za koje je Krist umro. Njegova je religija bila praktična. Smatrao je da se ljubav prema Bogu treba očitovati u ljubavi prema Njegovoj djeci. Neprestano je ponavljao: “Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.” 1 John 4:11“Mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije. Ako netko tvrdi: “Ljubim njega”, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.”* 1 John 4:19.20 Apostolov život bio je u suglasju s njegovim učenjem. Ljubav za Krista, koja je plamtjela u njegovom srcu, navela gaje da ulaže najusrdnije napore i da neumorno radi za svoje bližnje, osobito za svoju braću u kršćanskoj crkvi. Bio je silan propovjednik, pun žara i duboko usrdan, a njegove su riječi imale silu da uvjere ljude.

Novo biće po Božjoj milosti

Ljubav puna povjerenja i nesebična odanost koje su se otkrile u Ivanovom životu i karakteru pouke su od neprocjenjive vrijednosti za kršćansku crkvu. Netko bi mogao reći da je Ivan imao tu Ijuhav neovisno o božanskoj milosti. No Ivan je po prirodi imao ozbiljne karakterne nedostatke. Bio je ponosit i častohlepan, brz da se osveti i za najmanju uvredu. {BP 54.1}

Krist nije ljubio Ivana zbog njegove žarke i duboke naklonosti prema svom Učitelju, već je Ivanova ljubav bila posljedica i odraz Kristove ljubavi prema njemu. Ivan je želio postati nalik Isusu; pod preobražavajućim utjecajem Kristove ljubavi postao je krotak i ponizna srca. Njegovo vlastito ja bilo je skriveno u Isusu. Tijesno je bio povezan sa Živim Trsom i tako postao dionikom božanske naravi. Takav će uvijek biti ishod zajedništva s Kristom. To je istinsko posvećenje. {BP 54.2}

Iako netko može imati velike karakterne nedostake, postane li pravi Isusov učenik sila božanske milosti učinit će ga novim bićem. Kristova će ga ljubav preobraziti i posvetiti. Ali kad ljudi tvrde da su kršćani a njihova ih vjera ne pretvara u bolje ljude i žene u svim životnim prilikama i odnosima, ako ih ne čini živim Kristovim predstavnicima u postupcima i karakteru, ti ljudi ne pripadaju Kristu. {BP 55.1}

Pouke za izgradnju karaktera

Jednom prilikom Ivan se upustio u oštru prepirku sa svojom braćom tko je od njih najveći. Nije želio da njegove riječi dopru do ušiju Učitelja, ali Isus je čitao njihova srca i iskoristio priliku da svojim učenicima da pouku iz poniznosti. Ona nije bila namijenjena samo maloj grupi koja je slušala Njegove riječi, već je trebala biti zapisana za dobrobit svih Njegovih sljedbenika sve do kraja vremena. “On sjede, dozva Dvanaestoricu pa im reče: “Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!” (Mark 9:35). {BP 55.2}

Oni koji imaju Kristov duh neće težiti da se položajem izdignu iznad svoje braće. Samo one koji su mali u vlastitim očima Bog će smatrati velikima. “Zatim uze malo dijete, postavi ga među njih te ga zagrli i reče im: ‘Tko primi radi mene jedno od ovakvih malenih, mene prima. A tko mene primi, ne prima toliko mene, nego više onoga koji je mene poslao.”* Mark 9:36.37 {BP 55.3}

Dragocjene li pouke za sve Kristove sljedbenike! Oni koji zanemaruju dužnosti koje leže na njihovom životnom putu, koji nisu milosrdni i dobri, koji propuštaju pokazati učtivost i ljubav čak i prema malom djetetu, takvi ljudi zanemaruju Krista. Ivan je osjetio silu ove pouke i okoristio se njome. {BP 56.1}

U jednoj drugoj prilici Ivan i njegov brat Jakov vidjeli su kako neki čovjek izgoni demone u Isusovo ime. Budući da im se nije odmah pridružio, smatrali su kako nema pravo to raditi, pa su mu zabranili. Ivan, kako je bio prostodušna srca, ispričao je taj događaj svom Učitelju. “Nemojte mu braniti! – odgovori Isus. – Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti. Tko nije protiv nas, taj je za nas.”* Mark 9:39.40 {BP 56.2}

Jakov i Ivan preko svoje su majke zamolili da im se dopusti da zauzmu najviše i najčasnije položaje u Kristovom kraljevstvu. Spasitelj odgovori: “Ne znate što ištete.”** Mark 10:38). Kako slabo mnogi od nas shvaćaju pravo značenje svojih molitava! Isus je znao kako se velikom žrtvom mora platiti cijena te slave, On “koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.”*** Hebrews 12:2 Ta radost sastojala se u tome da vidi duše spašene Njegovim poniženjem, Njegovim strašnim duševnim mukama i Njegovom krvlju. {BP 56.3}

To je bila slava koju je Krist imao primiti i u kojoj su ova dvojica učenika zatražili da sudjeluju. Isus ih upita: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti?” “Možemo”, odgovore mu.” (Mark 10:38, 39). {BP 57.1}

Kako su slabo shvaćali što znači to krštenje! “Ali im Isus reče: “Pit ćete kalež koji ću ja piti; primit ćete krštenje koje ću ja primiti. Ali nije u mojoj vlasti da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.”* Mark 10:39.40 {BP 57.2}

Ukorena oholost i častohleplje

Isus je shvatio koje su ih pobude nagnale na tu zamolbu pa je stoga ovako ukorio njihovu oholost i častohleplje: “Znate da oni koji se priznaju vladarima nad narodima okrutno postupaju s njima i da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Ali tako neka ne bude među vama! Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima, jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!”** Mark 10:42-45{BP 57.3}

Jednom prilikom Krist je poslao pred sobom glasnike ujedno samarjansko selo, s molbom da pripreme hranu i piće za Njega i Njegove učenike. No kad se Spasitelj približio gradu, izgledalo je kao da namjerava produžiti put prema Jeruzalemu. To je u Samarjana izazvalo osjećaj neprijateljstva prema njemu pa, umjesto da pošalju glasnike da ga pozovu i zamole da odsjedne kod njih, oni mu čak uskratiše gostoprimstvo koje bi ukazali bilo kojem običnom putniku. Isus nikada nikome nije nametao svoju prisutnost, i Samarjani su ovom prilikom izgubili blagoslove koje bi dobili da su mu ponudili gostoprimstvo. {BP 57.4}

Možda se čudimo kako su se ti ljudi mogli tako neljubazno odnositi prema Veličanstvu neba, ali kako li često i mi, koji tvrdimo da smo Kristovi sljedbenici, počinimo sličan grijeh? Pozivamo li Isusa da dođe u naše srce i u naše domove? On je pun ljubavi, milosti i blagoslova, i spreman je te darove izliti na nas. No mi smo, poput Samarjana, često zadovoljni i bez njih. {BP 58.1}

Učenici su znali da je Krist želio blagosloviti Samarjane svojom prisutnošću. Vidjevši hladnoću, zavist i nepoštovanje koje su pokazali prema njihovom Učitelju, bili su jako iznenađeni i ogorčeni. Jakov i Ivan osobito su se uzrujali. Postupati prema Onome koga su oni tako visoko cijenili na takav način, to je bio tako veliki zločin da se, po njihovu mišljenju, imao smjesta kazniti. U svojoj revnosti rekoše: “Gospodine, hoćeš Ii da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi, kao što je to učinio Ilija?”* Luke 9:54 . Pritom su mislili na događaj kada su bili uništeni i kapetani i vojnici koje je kralj Ohozija poslao da uhvate proroka Iliju.** {BP 58.2}

Isus je ukorio svoje učenike: “Ne znate kakvoga ste duha. Jer Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da ih spasi.”*** Luke 9:55.56 Ivan i ostali učenici nalazili su se u školi u kojoj je Krist bio učitelj. Oni koji su bili spremni uvidjeti svoje nedostke i trudili se da isprave svoj karakter, imali su dovoljno prilika za to. Ivan je upijao svaku pouku i neprestano nastojao dovesti svoj život u suglasje s Božanskim Uzorom. Isusove pouke, koje su isticale krotkost, poniznost i ljubav kao bitne vrline za napredovanje u milosti koje će ih osposobiti da vrše Njegovo djelo za Ivana su imale veliku vrijednost. Te iste pouke upućene su i nama, kao pojedincima i kao braći u crkvi, isto kao što su bile upućene prvim Kristovim učenicima. {BP 59.1}

Ivan i Juda

Iz oštre suprotnosti između Ivanovog i Judinog karaktera može se izvući velika pouka. Ivan je bio živi primjer posvećenosti. Juda je pak imao vanjski oblik pobožnosti, dok mu je karakter bio više sotonski nego božanski. Tvrdio je da je Kristov učenik, ali Ga se svojim riječima i postupcima zapravo odricao. {BP 59.2}

Juda je, kao i Ivan, imao iste dragocjene prilike da proučava i oponaša božanski Uzor. Slušao je Kristove pouke i mogao je božanskom milošću preobraziti svoj karakter. No dok se Ivan usrdno trudio pobijediti svoje mane i nastojao se prilagoditi Kristu, Juda je radio protiv vlastite savjesti, popuštajući iskušenjima i postajući sve uporniji u svojim nečasnim navikama koje su ga napokon preobrazile na sotonsku sliku. {BP 59.3}

Ova dvojica učenika predstavljaju kršćane. Svi oni tvrde da su Kristovi sljedbenici. No dok jedna grupa živi ponizno i krotko, učeći od Isusa, drugi svojim postupcima pokazuju da nisu izvršitelji riječi, već samo slušači. Jedna je grupa posvećena istinom, dok druga ništa ne zna o preobražavajućoj sili božanske milosti. Oni prvi svakodnevno “umiru” svom vlastitom “ja” i pobjeđuju grijeh. Drugi udovoljavaju svojim željama i strastima, postajući tako sotonine sluge. . {BP 60.1}

Vlll

Ivanova propovjednička služba

 

Apostol Ivan proveo je mladost u društvu neukih galilejskih ribara. Nije imao prilike pohađati ondašnje škole. No družeći se s Kristom, Velikim Učiteljem, stekao je najviše obrazovanje koje može postići jedan smrtnik. Žudno je pio iz izvora mudrosti, a potom je nastojao dovesti i druge do izvora “one vode što struji u život vječni.”* John 4:14 Njegove jednostavne riječi, uzvišena snaga istina koje je iznosio i duhovni žar koji je obilježavao njegovo učenje, otvarali su mu pristup svim klasama. Pa ipak, čak ni vjernici nisu bili u stanju potpuno shvatiti svete tajne božanske istine utkane u njegove propovijedi. Izgledao je stalno prožet Svetim Duhom. Težio je za tim da misli ljudi tako usmjeri da shvate ono što je nevidljivo. Mudrost kojom je govorio učinila je da njegove riječi padaju poput rose, omekšavajući i pokoravajući dušu. {BP 61.1}

Ivan je nakon Kristova uzašašća postao vjeran i usrdan radnik za Učitelja. Zajedno s ostalima doživio je radost izlijevanja Svetoga Duha na Pedesetnicu, te je s novim žarom i silom nastavio govoriti ljudima riječi života. Prijetili su mu tamnicom i smrću, ali nije se dao zaplašiti. {BP 61.2}

Mnoštvo ljudi svih staleža slušalo je propovijedanje apostola. U Isusovo ime, koje je bilo tako omraženo među Židovima, bili su izliječeni od bolesti. Svećenici i glavari oštro su se usprotivili kad su vidjeli kako su bolesni izliječeni i kako se Isusa veliča kao Kneza života. Uplašili su se da će ubrzo cijeli svijet povjerovati u Njega, a tada će njih optužiti za ubojstvo Velikog Iscjelitelja. Ali što su veće napore ulagali da zaustave to oduševljenje, to je više ljudi vjerovalo u Njega i odvraćalo se od učenja književnika i farizeja. Ispunjeni mržnjom, uhvatiše Petra i Ivana i baciše ih u tamnicu. No Gospodnji anđeo otvori noću tamnička vrata, izvede ih i reče: “Idite i navješćujte u hramu narodu sve što se tiče ovoga Života!”* (Acts 5:20). {BP 62.1}

Vjerno i usrdno Ivan je svjedočio za svoga Gospoda u svakoj prilici. Vidio je da su vremena puna opasnosti za crkvu. Posvuda su se pojavljivale sotonske obmane. Duh ljudi bio je zaveden skepticizmom i učenjima punim obmane. Neki koji su se pretvarali da su odani Božjoj stvari, bili su obmanjivači. Nijekali su Krista i Njegovo evanđelje, i bili su uvučeni u prokletstvo i hereze, živeći u prijestupu božanskog zakona. {BP 62.2}

Ivanova omiljena tema

Ivanova omiljena tema bila je bezgranična Kristova ljubav. Vjerovao je u Boga kao što dijete vjeruje blagom i nježnom ocu. Shvatio je narav i djelo Isusa Krista, i kad je vidio kako njegova židovska braća tumaraju stramputicama, bez ijedne zrake Sunca pravde koja bi im osvijetlila put, čeznuo je da im predoči Krista, Svjetlo svijeta. {BP 62.3}

Vjernije apostol uvidio daje njihova sljepoća, oholost, praznovjeije i nepoznavanje Svetog pisma okovala njihove duše okovima koji se nikada neće moći slomiti. Predrasude i mržnja protiv Krista, koju su tako uporno gajili, navukla je propast na njih kao naciju i uništila njihovu nadu na vječni život. No Ivan im je nastavio govoriti o Kristu kao o jedinom putu spasenja. Dokaz daje Isus iz Naza- reta Mesija tako je jasan da nijedan čovjek, kaže Ivan, ne treba hoditi u mraku zablude dok ga oba­sjava tolika svjetlost. {BP 63.1}

Ožalošćen otrovnim zabludama

 

Ivan je doživio da vidi kako se Kristovo evanđelje propovijeda “blizu i daleko”, i kako tisuće ljudi žudno prihvaćaju učenja te radosne vijesti. No bio je ispunjen tugom promatrajući kako se u crkvu uvlače otrovne zablude. Neki koji su prihvatili Krista tvrdili su da ih Njegova ljubav oslobađa obveza pokoravanja Božjem zakonu. Drugi su pak mislili da se strogo treba držati svakog slova zakona, uključujući i židovske običaje i obrede, te da je to dovoljno da se zadobije spasenje, bez Kristove krvi. Smatrali su da je Krist bio samo dobar čovjek kao i apostoli, ali su poricali Njegovo božanstvo. Ivan je shvatio opasnosti kojima će crkva biti izložena ukoliko prihvati te zamisli pa je reagirao brzo i odlučno, pišući jednoj plemenitoj pomoćnici u djelu evanđelja, gospođi koja je uživala dobar ugled i bila vrlo utjecajna. {BP 63.2}

“U svijetu su se pojavili mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki takav je Zavodnik, Antikrist. Pazite sami na se, da ne izgubite što ste zaradili, već, naprotiv, da primite potpunu plaću! Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi ove nauke, nemojte ga primiti u kuću i nemojte ga pozdravljati! Tko ga pozdravlja, sudjeluje u zlim djelima njegovim.”* (2 John 7-11). {BP 64.1}

Ivan je u svom radu nailazio na velike smetnje. Sotona nije bio dokon. Poticao je zle ljude da pokušaju skratiti koristan život ovog Božjeg čovjeka, ali su ga sveti anđeli štitili od njihovih napada. Ivan je i dalje morao živjeti kao vjerni svjedok za Krista. Crkva se nalazila u opasnosti i bilo joj je potrebno njegovo svjedočanstvo. {BP 64.2}

Krivim prikazivanjem i lažima sotonine su sluge nastojale potaknuti otpor protiv Ivana i protiv Kristova učenja. Kao posljedica toga crkvi su zaprijetili razdori i hereze. Ivan je nepokolebljivo pobijao te zablude, preprečujući put neprijateljima istine. Pisao je i opominjao da vođe ovih hereza ne treba podržavati. I u današnje vrijeme ima zala sličnih onima koja su ugrožavala napredak prve crkve, pa stoga treba obratiti pozornost na učenja apostola Ivana o tim pitanjima. “Potrebna je milost”, uzvik je koji se čuje na sve strane, osobito od onih koji tvrde da su posvećeni. Ali milost je odviše čista a da bi mogla pokriti nepriznati grijeh. Ivanovo učenje jako je važno za one koji žive usred opasnosti posljednjih dana. On je bio blisko povezan s Kristom, slušao je Njegova učenja i bio svjedok Njegovih veličanstvenih čuda. Kristovo je svjedočanstvo bilo vrlo uvjerljivo i pobilo je laži Njegovih neprijatelja. {BP 64.3}

Nema nagodbe s grijehom

Ivan je uživao blagoslov istinskog posvećenja. Ipak, nije tvrdio da je bezgrješan. Težio je za savršenstvom, hodeći u svjetlosti Božjeg lica. On potvrđuje da čovjek, koji tvrdi da pozna Boga a prestupa božanski zakon, ne govori istinu. “Tko tvrdi: “Poznajem ga”, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.”* 1 John 2:4 U današnje doba, koje se hvali slobodoumnošću, ove bi se riječi smatrale fanatizmom. No apostol naučava da, iako trebamo pokazivati kršćansku učtivost, grijeh i grješnike smijemo nazvati pravim imenom, te da je to u skladu s istinskim milosrđem. Moramo ljubiti duše za koje je Krist umro i raditi na njihovom spasenju, ali ne smijemo sklapati nikakvu nagodbu s grijehom. Ne smijemo se ujediniti s buntovnicima nazivajući to milosrđem. Bog traži od svog naroda koji živi u današnje vrijeme da poput Ivana nepokolebljivo stane na stranu pravde, nasuprot zabludama pogubnima za dušu. {BP 65.1}

Nema posvećenja bez poslušnosti

Poznavala sam mnoge ljude koji su tvrdili da žive bez grijeha, no kad bi ih se provjerilo u svjetlosti Božje riječi, vidjelo se da su otvoreni prestupnici Njegova svetog zakona. Ni najjasniji dokazi o trajnoj važnosti i obvezatnosti četvrte zapovijedi nisu uspjeli probuditi njihovu savjest. Nisu mogli zanijekati ni poreći Božje zahtjeve, ali su se usudili opravdavati zbog kršenja subote. Tvrdili su da su posvećeni i da služe Bogu sve dane u tjednu. “I mnogi drugi dobri ljudi”, govorili bi, “nisu svetkovali subotu. Ako su ljudi posvećeni, ne mogu biti osuđeni zato što ne svetkuju subotu. Bog je odviše milostiv da bi ih kaznio zato što ne svetkuju sedmi dan. Društvo bi ih smatralo neobičnima kad bi svetkovali subotu i ne bi imali utjecaja u svijetu. Osim toga, moraju se pokoravati postojećim vlastima.” {BP 66.1}

Jedna gospođa u New Hampshireu iznijela je svoje svjedočanstvo na javnom skupu tvrdeći da Božja milost vlada u njenom srcu i da se potpuno predala Gospodu. Rekla je kako vjeruje daje ovaj narod učinio mnogo dobra pozivajući grješnike da uvide opasnost u kojoj se nalaze. “Subota koju nam ovi ljudi iznose pravi je biblijski dan počinka.” Nakon toga dodala je kako je jako razmišljala o tome i uvidjela da bi je u slučaju da počne svetko­vati subotu čekale mnoge nevolje. Sljedećeg dana ponovno je došla na skup i ponovno je iznijela svoje svjedočanstvo, rekavši kako je pitala Gospođa mora li svetkovati subotu, a On joj je odgovorio kako ne mora. Sada se smirila u vezi s tim pitanjem, rekla je. Nakon toga sve je nazočne najozbiljnije pozvala da dođu k savršenoj Isusovoj ljubavi u kojoj nema osude za dušu. {BP 66.2}

Ova žena nije bila istinski posvećena. Bog joj sigurno nije rekao da može biti posvećena i istovremeno prestupati jednu od Njegovih jasnih zapovijedi. Božji je zakon svet i nitko ga ne može nekažnjeno kršiti. Onaj koji joj je rekao da može nastaviti s kršenjem Božjeg zakona i biti bez grijeha bio je knez sila tame – isti onaj koji je preko zmije rekao Evi u Edenu: “Ne, nećete umrijeti!”* Genesis 3:4 Eva se zavaravala daje Bog odviše dobar da bije kaznio za neposlušnost prema Njegovim izričitim zapovijedima. Isto tako krivo razmišljaju tisuće ljudi da bi opravdali svoje nepoštivanje četvrte zapovijedi. Oni koji imaju Kristov duh vršit će sve Božje zapovijedi, bez obzira na okolnosti. Veličanstvo neba govori: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog.”* (John 15:10). {BP 67.1}

Adam i Eva usudili su se prestupiti Gospodnje zapovijedi. Strašne posljedice njihova grijeha trebale bi biti opomena nama da ne slijedimo njihov primjer neposlušnosti. Krist se molio za svoje učenike: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.”** Nema istinske posvećenosti osim kroz poslušnost istini. Oni koji svim srcem ljube Boga, ljubit će i Njegove zapovijedi. Posvećeno srce u suglasju je sa zapovijedima Božjega zakona, jer one su “svete, pravedne i dobre.” {BP 67.2}

Bog se nije promijenio

Božji karakter nije se izmijenio. On je i danas isti onaj ljubomorni Bog kao i onda kad je dao svoj zakon na Sinaju i napisao ga vlastitim prstom na kamenim pločama. Oni koji gaze sveti Božji zakon mogu govoriti “Ja sam posvećen”, ali tvrditi da su posvećeni i doista biti posvećeni, dvije su posve različite stvari. {BP 68.1}

Novi Zavjet nije izmijenio Božji zakon. Svetost subote iz četvrte Božje zapovijedi tako je čvrsto utemeljena kao i Jehovino prijestolje. Ivan piše: “Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona. 1 John 3:4-6A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema. Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu (prestupa zakon), njega nije vidio ni upoznao.” I mi imamo pravo, na isti način kao i ljubljeni učenik, procjenjivati one koji tvrde da su u Kristu i da su sveti, a žive u prestupu Božjega zakona. I apostol se susretao s istom vrstom ljudi s kojom se i mi susrećemo. “Dječice”, rekao je, “neka vas nitko ne zavede! Tko čini sto je pravedno, pravedan je kao što je on pravedan. Tko počinja grijeh, od đavla je, jer je đavao grešnik od početka.”* 1 John 3:7.8 Ovdje apostol govori vrlo jasno, kako je smatrao da taj predmet i zaslužuje. {BP 68.2}

Ivanove poslanice odišu duhom Ijubavi. No kad bi došao u dodir s onom vrstom ljudi koji krše Božji zakon a ipak tvrde da žive bez grijeha, nije oklijevao da im ukaže na njihovu pogubnu obmanu. “Ako tvrdimo da smo u zajedništvu s njim, a živimo u tami, lažemo i ne postupamo prema istini. Ali ako u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u zajednici smo jedan s drugim, i krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha. Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan; oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti. Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.”** (1 John 1:6-10). {BP 68.3}

lX

Ivan u progonstvu

Čudesan uspjeh koji je pratio propovijedanje evanđelja apostola i njihovih suradnika izazvalo je mržnju Kristovih neprijatelja. Trudili su se svim silama da spriječe njegovo napredovanje i napokon su uspjeli pridobiti rimskoga eara da ustane protiv kršćana. Nastalo je strašno progonstvo u kojemu su mnogi Kristovi sljedbenici izgubili život. Apostol Ivan bio je u to vrijeme već star, ali je s velikim žarom i uspjehom i dalje propovijedao Kristovu nauku. Njegovo je svjedočanstvo imalo silu kojoj se njegovi protivnici nisu mogli oduprijeti i koje je jako hrabrilo njegovu braću. {BP 70.1}

Kada je izgledalo da se vjera kršćana počinje kolebati zbog žestokog progonstva kojemu su bili izloženi, apostol je dostojanstveno, s velikom silom i rječitošću, pisao: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o riječi života… što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo. A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom.”* (1 John 1:1-3). {BP 70.2}

Najžešća mržnja bila je usmjerena protiv Ivana zbog njegove nepokolebljive odanosti Kristovom djelu. On je bio zadnji preživjeli učenik, koji je bio prisno povezan s Isusom, pa njegovi neprijatelji odlučiše da njegovo svjedočanstvo treba ušutkati. Kad bi im to uspjelo, smatrali su, Kristova nauka ne bi se više širila. Postupe li strogo prema njemu, brzo će mu doći kraj. 1 tako je Ivan pozvan u Rim da odgovara za svoju vjeru. Njegova nauka krivo je prikazana. Lažni svjedoci optužiše ga kao buntovnika koji javno naučava prevratničke teorije koje bi mogle potkopati rimsko carstvo. {BP 70.3}

Apostol je predočio svoju vjeru na jasan i uvjerljiv način, tako jednostavno i razumljivo da su njegove riječi imale silan učinak. Njegovi su slušatelji bili začuđeni njegovom mudrošću i rječitošću. No što je njegovo svjedočanstvo bilo uvjerljivije, to je dublja bila mržnja njegovih protivnika. Car, ispunjen srdžbom, hulio je na ime Boga i Krista. Nije mogao pobiti apostolove dokaze niti se suprotstaviti sili koja je pratila izlaganje istine, pa je stoga odlučio ušutkati njenog vjernog zastupnika. {BP 71.1}

Božji svjedok nije ušutkan

Ovdje možemo vidjeti kako srce može postati tvrdo kad se uporno suprotstavlja Božjim namjerama. Neprijatelji crkve odlučiše da pod svaku cijenu zadrže svoju vlast i moć pred narodom. Po carevoj naredbi Ivan je prognan na otok Patmos, osuđen, kako je rekao, “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva.”*Revelation 1:9 No Kristovi neprijatelji sasvim su promašili svoj cilj da ušutkaju Njegova vjernog svjedoka. Iz tog mjesta na koje je prognan apostolov glas dopire sve do kraja vremena, objavljujući najčudesnije istine ikada upućene smrtnicima. {BP 71.2}

Patmos, goli stjenoviti otok u Egejskome moru, rimska ja vlada odabrala kao mjesto na koje bi prognali zločince. No za Božjega slugu to sumorno boravište postalo je nebeskim vratima. Udaljen od vreve svakodnevnog života i aktivnog djelovanja kao evanđelist, apostol ipak nije bio odvojen od Božje prisutnosti. U svom osamljenom boravištu mogao je razgovarati s Kraljem nad kraljevima i izbliza proučavati otkrivenja božanske sile u knjizi prirode i na stranicama nadahnuća. Uživao je razmišljajući o velikim djelima stvaranja i divio se sili božanskog Graditelja. U proteklim godinama svog života bio je navikao gledati ljepotu pošumljenih brežuljaka, zelenih dolina i plodnih ravnica. U svoj toj prirodnoj ljepoti vidio je Stvoriteljevu mudrost i umijeće i divio mu se. Sada je bio okružen prizorima koji su naizgled bili sumorni i nezanimljivi. No za Ivana je bilo drugačije. U divljim, golim stijenama mogao je čitati vrlo važne pouke, tajne velikih dubina i slavu nebeskog svoda. Sve je to nosilo pečat Božje sile i objavljivalo Njegovu slavu. {BP 72.1}

Glas prirode

Apostol je oko sebe promatrao dokaze potopa koji je preplavio zemlju zato što su se njezini stanovnici usudili prestupiti Božji zakon. Stijene, izbačene iz velikih dubina i iz zemlje silinom vode, živo su ga podsjećale na strahovito izlijevanje Božjega gnjeva. {BP 72.2}

I dok je sve što gaje okružavalo dolje na zemlji izgledalo tako pusto i ogoljelo, plavi nebeski svod koji se prostirao iznad apostola na osamljenom Patmosu bio je sjajan i lijep kao nebo nad njegovim voljenim Jeruzalemom. Kad čovjek samo jednom noću pogleda ljepotu nebesa i vidi bezbrojne zvijezde – ta silna Božja djela – shvatit će pouku o neizmjernoj veličini Stvoritelja i svojoj vlastitoj malenkosti. Ako je ohol i umišljen zato što je bogat, darovit ili privlačne vanjštine, neka izađe jedne vedre noći i pogleda nebo osuto zvijezdama pa će shvatiti kako treba poniziti svoj ponosit duh u prisutnosti Beskonačnoga. {BP 73.1}

U glasu mnogih voda – gdje “bezdan doziva bezdan bukom slapova”* – prorok je čuo Stvoriteljev glas. More, šibano nemilosrdnim vjetrovima, predočavalo mu je srdžbu uvrijeđenog Boga. Golemi valovi, čiju je neobuzdanu silinu nevidljiva ruka zadržavala u granicama koje je odredila, govorili su Ivanu o bezgraničnoj moći koja vlada nad morskim bezdanima. U suprotnosti s tom moći uviđao je i osjećao svu ludost slabih smrtnika, običnih crva u prašini, koji veličaju svoju mudrost i snagu, buneći se protiv Vladara svemira, kao da su mu ravni. Kako je slijepa i bezumna ljudska oholost! Samo jedan sat Božjeg blagoslova u sunčevim zrakama i kiši koji padaju na zemlju više mogu promijeniti izgled prirode nego što bi to mogao čovjek, sa svim svojim hvalisavim znanjem i upornima naporima, za cijeli život. {BP 73.2}

U okružju svoga doma na pustom otoku prognani je prorok promatrao očitovanja božanske sile i preko svih tih tvari u prirodi održavao vezu s Bogom. Sa stjenovitog Patmosa k nebu su se uzdizale žarke molitve i usrdna čežnja duše za Bogom. Kad bi apostol Ivan bacio pogled na stijene, pomislio bi na Krista, stijenu svoje snage, u čiju se sjenu može bezbrižno skloniti. {BP 74.1}

Štovatelj subote

Spominjući “dan Gospodnji”, apostol Ivan misli na subotu, dan u koji je Jehova počinuo nakon veličanstvenog djela stvaranja, i koji je zbog toga blagoslovio i posvetio. Ivan je s istim poštovanjem svetkovao subotu na otoku Patmosu kao što ju je svetkovao dok je bio medu svojim narodom, propovijedajući iz dana u dan. Gole stijene kojima je bio okružen podsjećale su ga na stjenoviti Horeb na kojemu je Bog svome narodu izgovorio riječi svoga zakona: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni.”* (Exodus 20:8). {BP 74.2}

 S vrha planine Mojsiju se obratio Božji Sin. Njegov je hram bio u vječnim brdima. Božanski Zakonodavac sišao je na stjenovitu goru da bi izgovorio svoj zakon kako bi ga mogao čuti cijeli narod, te kako bi se, pamteći silno i strašno očitovanje Njegove moći i slave, bojali kršiti Njegove zakone. Bog je izgovorio svoj zakon usred grmljavine i sijevanja munja, iz gustog oblaka nad vrhom gore, a Njegov je glas zvučao poput najglasnije trube. Jehovin je zakon bio nepro­mjenljiv, a ploče na kojima ga je napisao bile su načinjene od čvrste stijene, označavajući time nepromjenljivost Njegovih propisa. Gora Horeb postala je otada sveto mjesto za sve one koji su voljeli i poštovali Božji zakon. {BP 74.3}

U miru s Bogom

I dok je Ivan razmišljao o prizorima na Horebu, na njega se spustio Duh Onoga koji je posvetio sedmi dan. Vidio je Adama koji je sagriješio prestupivši božanski zakon, i strašne posljedice toga prijestupa. Bezgranična Božja ljubav, koja je žrtvovala svog Sina da spasi izgubljeni ljudski rod, činila se tako velikom da ju je nemoguće riječima izreći. Kad govori o njoj u svojoj poslanici, apostol poziva crkvu i svijet da promatra tu veliku ljubav: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo! Zato nas svijet ne pozna, jer njega nisu poznali.”* 1 John 3:1 Za Ivana je bila velika tajna kako je Bog mogao dati svoga Sina da umre za čovjeka koji se pobunio protiv Njega. Nije se mogao načuditi kako oni, za koje je učinjena tako velika žrtva, mogu odbaciti plan spasenja koji je Nebo osmislilo uz toliku cijenu. {BP 75.1}

Ivan je bio u miru s Bogom. Što je više saznavao o božanskom karakteru preko Njegovih stvorenih djela, to je veće poštovanje osjećao prema Bogu. Često se pitao zašto ljudi, koji potpuno ovise o Bogu, ne teže za tim da budu u miru s Njim kroz dobrovoljnu poslušnost. Njegova je mudrost beskonačna, a Njegova sila bezgranična. On vlada svemirom i njegovim bezbrojnim svjetovima. On održava u savršenom skladu veličanstvena i divna djela koja je stvorio. Grijeh je prijestup Božjega zakona, a kazna za grijeh je smrt. Da se nije pojavio grijeh, između neba i zemlje ne bi bilo nesuglasja. Neposlušnost prema Božjem zakonu navukla je svoj bijedu koja je snašla Njegova stvorenja. Zašto se ljudi ne žele pomiriti s Bogom? {BP 75.2}

Griješiti protiv Boga i svoju pokvarenu ljudsku volju suprotstavljati volji Stvoritelja nije beznačajna stvar. U čovjekovom je interesu, čak i za život u ovom svijetu, da se pokorava Božjim zapovijedima, a koliko je tek važno za njegovo vječno dobro da se pokori Bogu i bude u miru s Njim. Zvijeri se pokoravaju zakonu svoga Stvoritelja preko nagona koji upravlja njihovim postupcima. Bog govori ponosnom oceanu: “Dotle, ne dalje… Tu nek se lomi ponos tvog valovlja!”* Job 38:11 ; a voda se smjesta pokorava Njegovoj riječi. Planeti se kreću u savršenom redu, pokoravajući se zakonima koje je Bog uspostavio. Od svih stvorenja koje je Bog načinio na svijetu jedino je čovjek neposlušan, premda ima razum koji može shvatiti zahtjeve božanskoga zakona, te savjest da osjeti krivnju kad ga prestupi ili mir i radost kad ga ispuni. Bog ga je stvorio slobodnim moralnim bićem, da može birati hoće li biti poslušan ili ne. Onima koji vrše Božju volju obećana je nagrada vječnoga života i neprolazna slava, dok onima koji prestupaju Njegov zakon prijeti Božji gnjev. {BP 76.1}

Božje veličanstvo

Dok je Ivan razmišljao o Božjoj slavi otkrivenoj u Njegovim djelima, bio je očaran Stvoriteljevim veličanstvom i uzvišenošću. Čak i da svi stanovnici našega malog svijeta odreknu poslušnost Bogu, On ipak ne bi ostao bez slave. U jednom trenu Bog bi mogao zbrisati s lica zemlje sve ljude i napučiti je novim bićima koja bi veličala Njegovo ime. Bog ne ovisi o čovjeku da mu odaje slavu. Mogao bi narediti svim nebeskim zvijezdama i milijunima svjetova u svemiru da u čast svoga Stvoritelja zapjevaju pjesmu slave i veličanja.

“Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, ali po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu. Ondje suncu razape šator.”*

“Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?”**

“Nebesa veličaju čudesa tvoja, Jahve, i tvoju vjernost u zboru svetih. Ta tko je u oblacima ravan Jahvi, tko lije Jahvi sličan među sinovima Božjim? Bog je strahovit u zboru svetih, velik i strašan svima oko sebe.”*** (Psalm 89:5-7). {BP 76.2}

Vizija Krista

Ivan se sjećao svih veličanstvenih događaja u Kristovu životu koje je osobno vidio. U mislima je sve to ponovno s radošću proživljavao i to ga je sada tješilo. Iznenada ga nešto prekine u razmišljanju. Netko mu se obratio jasnim i razgovjetnim glasom. Okrenuo se da vidi odakle dolazi taj glas, i gle: ugledao je svoga Gospoda kojega je ljubio, s kojim je hodao i razgovarao, čije je patnje na križu osobno vidio. Ali kako li se Spasitelj promijenio! Više nije onaj “čovjek boli, vičan patnjama”. Isaiah 53:3 Na Njemu više nema tragova poniženja koje je pretrpio. Njegove su oči nalik plamenu, stopala Mu kao usijana mjed, pretopljena u vatri. Ton Njegova glasa odzvanja poput glazbe mnogih voda. Lik Mu blista kao sunce u svom podnevnom sjaju. U ruci Mu sedam zvijezda koje predstavljaju propovjednike crkava. Iz Njegovih usta izlazi oštar dvosjekli mač, simbol moći Njegove riječi. {BP 77.1}

Ivan, koji je tako ljubio svoga Gospoda, koji je tako postojano bio privržen istini usprkos prijetnjama tamnicom, mučenjem i smrću, ipak nije mogao izdržati veličanstvenu slavu Kristove prisutnosti; pao je na zemlju kao pokošen. Isus položi ruku na svoga slugu koji je ležao na zemlji i reče; “Nemoj se bojati! “Ja sam Prvi” i “Posljednji”, Onaj koji Živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova.”* Revelation 1:17, 18 Ivan je dobio snagu da može opstati u slavnoj prisutnosti svoga Gospoda. Potom mu je u svetoj viziji prikazana Božja namjera za buduće vjekove. Vidio je i veličanstvenu slavu nebeskog doma. Dopušteno mu je da baci pogled na Božje prijestolje i da vidi spašene u bijelim haljinama. Čuo je glazbu nebeskih anđela i pjesme pobjede onih koji su nadvladali sotonu Krvlju Janjeta i riječju svoga svjedočanstva. {BP 78.1}

Ivanova poniznost

Ljubljeni učenik doživio je tako veliku čast kakva se rijetko ukazuje smrtniku. Ipak, njegov se karakter toliko stopio s Kristovim da u njegovom srcu nije bilo mjesta za oholost. Njegova poniznost nije bila samo na riječima; ona ga je obavijala prirodno poput odjeće. Uvijek je nastojao prikriti svoja pravedna djela i sve ono što bi moglo nalikovati na privlačenje pozornosti na njega samoga. U svome evanđelju Ivan spominje učenika koga je Isus ljubio, ali skriva činjenicu da je on bio učenik koji je doživio tu čast. U njemu nije bilo sebičnosti. Naučavao je da treba biti milosrdan, a to milosrđe i sam je iskazivao u svom svako-dnevnom životu. Imao je uzvišen pojam o ljubavi koja treba postojati među rođenom braćom i braćom u Kristu. Govori o toj ljubavi kao o bitnoj odlici Isusovih sljedbenika. Tko je nema, uzalud se poziva na to da nosi ime kršćanina. {BP 78.2}

Ivan je naučavao praktičnu pobožnost i svetost. On iznosi nepogrešiva pravila kršćanskog ponašanja. Kršćanin mora biti čista srca i ispravna ponašanja. Ni u kom slučaju ne smije se zadovoljiti samo ispovijedanjem kršćanstva. Nedvosmislenim riječima kaže da biti kršćanin znači biti nalik Kristu. {BP 79.1}

Ivanov život bio jer ispunjen usrdnim naporima da postigne suglasje s Božjom voljom. Apostol je tako prisno slijedio Spasitelja i imao je tako uzvišen pojam o Kristovoj čistoći i veličanstvenoj svetosti da mu se, u usporedbi s time, njegov karakter činio punim nedostataka. Kad se Isus ukazao Ivanu u svojoj slavi, jedan pogled na Njega bio je dovoljan da padne na zemlju kao mrtav. Tako će se uvijek osjećati oni koji najbolje poznaju svoga Gospoda i Učitelja. Što dublje budu razmišljali o Isusovom životu i karakteru, to će dublje osjećati svoju vlastitu grješnost i to će manje biti spremni hvaliti se da su posvećeni i tvrditi da su postigli svetost srca. {BP 79.2}

X

Kršćanski karakter

Karakter kršćanina otkriva se u njegovu svakodnevnom životu. Krist kaže: “Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom.”* Matthew 7:17 Naš se Spasitelj uspoređuje s trsom, a svoje sljedbenike s mladicama. Jasno kaže da oni, koji žele biti Njegovi učenici, moraju donositi plodove. Potom govori o tome kako mogu postati rodne loze: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni.” (John 15:4). {BP 80.1}

 Apostol Pavao opisuje kakve plodove treba donijeti kršćanin. “Plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine!” Ephesians 5:9 Na drugom mjestu kaže: “Plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” Galatians 5:22, 23 Te dragocjene vrline načela su Božjega zakona provedena u život. {BP 80.2}

Božji zakon jedino je pravo mjerilo moralnoga savršenstva. Taj zakon praktično je bio utjelovljen u Kristovom životu. On kaže za sebe: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog.” John 15:10 Ništa manje od ovakve poslušnosti ne može udovoljiti zahtjevima Božje riječi. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” 1 John 2:6 Ne možemo se žaliti da nismo u stanju to postići, jer imamo sigurno obećanje: “Dosta ti je moja milost.”* 2 Corinthians 12:9 Kad pogledamo u to božansko ogledalo, u Božji zakon, vidimo strahovitu giješnost grijeha i sebe same kao izgubljene grješnike. No pokajanjem i vjerom možemo se opravdati pred Bogom i kroz božansku milost postati poslušni Njegovim zapovijedima. {BP 80.3}

Ljubav prema Bogu i prema čovjeku

Oni koji imaju pravu ljubav prema Bogu osjećat će usrdnu želju da spoznaju Njegovu volju i daje vrše. Apostol Ivan, čije poslanice toliko govore o ljubavi, kaže: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” 1 John 5:3 Dijete koje voli svoje roditelje pokazat će tu ljubav tako što će im biti poslušno. No sebično i nezahvalno dijete nastoji učiniti što manje za svoje roditelje, a istovremeno želi uživati sve prednosti koje pripadaju poslušnoj i vjernoj djeci. Isto se događa i među onima koji tvrde da su Božja djeca. Mnogi koji su svjesni da ih Bog ljubi i brine se za njih, i koji žele primiti Njegov blagoslov, ne nalaze zadovoljstvo u vršenju Njegove volje. Božje zahtjeve smatraju neugodnim ograničenjem, a Njegove zapovijedi teškim jarmom. No onaj tko istinski teži za svetošću srca i života, sa zadovoljstvom vrši Božji zakon i žali jedino što ne ispunjava sasvim njegove zahtjeve. {BP 81.1}

Naređeno nam je da ljubimo jedan drugoga kao što je Krist nas ljubio. On je pokazao svoju ljubav time što je položio svoj život da bi nas otkupio. Ljubljeni učenik kaže da i mi trebamo biti spremni dati svoj život za braću. Jer “tko god vjeruje daje Isus Krist, rođenje od Boga; tko god ljubi roditelja, ljubi i ođ njega rođenoga.”1 John 5:1 Ljubimo li Krista, ljubit ćemo i one koji su mu nalik svojim životom i karakterom; i ne samo njih, već i one koji su “bez nade i bez Boga u ovom svijetu.” Ephesians 2:12 Krist je napustio svoj nebeski dom, došao na zemlju, patio i umro da bi spasio grješnike. Radi njih je trpio strašne duševne muke i molio se sve dok napokon nije, slomljena srca i napušten od onih koje je došao spasiti, položio na Golgoti i svoj život. {BP 82.1}

Oponašati božanski Uzor

Mnogi izbjegavaju živjeti životom kakvim je živio naš Spasitelj. Smatraju da bi to tražilo preveliku žrtvu kad bi oponašali način života svoga Uzora, činili dobra djela i strpljivo podnosili Božje “obrezivanje” da bi donijeli više ploda. No kad kršćanin gleda na sebe samo kao na ponizno oruđe u Kristovim rukama, trudeći se da vjerno izvršava svaku dužnost oslanjajući se na pomoć koju mu je Bog obećao, tada će nositi Kristov jaram i neće mu biti težak, uzet će Kristovo breme i smatrati ga lakim. Gledat će gore hrabro i s povjerenjem, i govoriti: “Znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana.” (2 Timothy 1:12). {BP 82.2}

Naiđemo li na prepreke na svom putu i vjerno ih savladamo, naiđemo li na protivljenje i predbacivanje i u Kristovo ime pobijedimo, snosimo li svoje odgovornosti i vršimo svoje dužnosti u duhu svoga Učitelja, tada ćemo doista steći dragocjenu spoznaju o Njegovoj vjernosti i sili. Tada više nećemo ovisiti o iskustvu drugih ljudi, jer ćemo se sami uvjeriti. Kao Samaijani u prošlosti, i mi ćemo moći reći: “Jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.”* (John 4:42). {BP 83.1}

Što više razmišljamo o Kristovom karakteru i što više stječemo osobno iskustvo o Njegovoj spašavajućoj sili, to ćemo jasnije spoznati svoju vlastitu slabost i nesavršenost, i usrdnije gledati na Njega kao na svoju snagu i svoga Otkupitelja. Mi nemamo u sebi snage da očistimo hram svoje duše od nečistoće, ali ako se pokajemo zbog svojih grijeha i zamolimo Boga kome smo sagriješili oprost kroz Kristove zasluge, On će nam dati vjeru koja djeluje kroz ljubav i čisti srce. Vjerom u Krista i poslušnošću Božjem zakonu možemo biti posvećeni i tako postati podobni za kraljevstvo slave i društvo svetih anđela i otkupljenih vjernika obučenih u bijele haljine. {BP 83.2}

Ujedinjeni s Kristom

Održavati prisnu vezu s Kristom i stjecati bogata iskustva u Božjem djelu, to nije samo prednost svakog kršćanina već i njegova dužnost. Tada će njegov život biti pun dobrih djela. Krist kaže: “Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici.”** Čitajući životopise ljudi poznatih po svojoj pobožnosti često pomišljamo kako mi ne možemo postići ono što su oni postigli. No to nije točno. Krist je umro za sve nas. U Njegovoj riječi imamo jamstvo daje On spremniji dati svog Svetoga Duha onima koji Ga zamole za to nego što su zemaljski roditelji spremni dati dobre darove svojoj djeci. Proroci i apostoli nisu usavršili kršćanski karakter nekim čudom. Koristili su se sredstvima koje im je Bog stavio na dohvat. Svi koji se potrude da isto tako učine, postići će isti uspjeh. {BP 83.3}

Pavlova molitva za crkvu

U svom pismu crkvi u Efezu apostol Pavao govori o “tajni Evanđelja” Ephesians 6:19 i “neistraživom Kristovom bogatstvu”, Ephesians 3:8te ih uvjerava kako se usrdno moli za njihov duhovni napredak: {BP 84.1}

“Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga.”* (Ephesians 3:14-19). {BP 84.2}

Piše i svojoj braći u Korintu, “posvećenim u Kristu Isusu…: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Neprestano zahvaljujem svome Bogu za vas na milosti Božjoj koja vam je dana u Kristu Isusu. U njemu ste postali bogati u svakom pogledu, u svakoj vrsti govora i znanja kao što se svjedočanstvo o Kristu učvrstilo među vama – tako da ne oskudijevate nijednom milosti dok čekate objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.”* 1 Corinthians 1:2-7 Ove riječi nisu upućene samo crkvi u Korintu, već cijelom Božjem narodu sve do kraja svijeta. Svaki kršćanin može uživati u blagoslovu posvećenja. {BP 84.3}

Apostol nastavlja sljedećim riječima: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista da svi budete složni; da ne bude među vama razdora, već da budete sjedinjeni u istom osjećaju i istoj misli.”** Pavao ne bi tražio od njih da učine nešto nemoguće. Jedinstvo je siguran dokaz kršćanskog savršenstva.{BP 85.1}

I u poslanici Kološanima nalaze se zapisane veličanstvene prednosti osigurane Božjoj djeci. “Jer smo čuli za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju imate prema svima svetima… Zato i mi od onoga dana u koji smo to čuli ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost.” (Colossians 1:4-11). {BP 85.2}

Svetost

I     sam apostol trudio se da dostigne onaj stupanj svetosti o kojemu je govorio svojoj braći. On piše Filipljanima: “Ali sve što mije bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina… da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bih li kako postigao uskrsnuće od mrtvih. Ne kažem da sam to već postigao ili da sam već postao savršen. Naprotiv, ja i dalje kušam kako bih to dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus. Braćo, ja još ne mislim da sam to dohvatio. Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu.”*Philippians 3:7-14 Ovdje se jasno vidi upadljiva suprotnost između hvalisave samo- pravednosti onih koji tvrde da su bez grijeha i skromnih riječi apostola Pavla. Ipak, upravo zbog čistoće i vjernosti koju je otkrivao u svom vlastitom životu apostol je mogao s takvom silom opominjati svoju braću. {BP 86.1}

Božja volja

Apostol Pavao nije propustio nijednu priliku da naglasi važnostbibilijskog posvećenja. On kaže: “Jer znadete koje smo vam dali upute kroz Gos­poda Isusa. Jer ovo je volja Božja: vaša svetost.’’ 1 Thessalonians 4:2, 3 “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili – ne samo kad sam ja prisutan nego još više sada kad sam odsutan – sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti. Činite sve bez mrmljanja i oklijevanja, da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja usred nastranog i pokvarenog naraštaja u kojem svijetlite kao zvijezde u svemiru.”* (Philippians 2:12-15). {BP 86.2}

Titu je rekao da poučava crkvu da če ih, ukoliko se budu oslanjali na Kristove zasluge za svoje spasenje, božanska milost koja boravi u njihovim srcima navesti da vjerno ispunjavaju dužnosti svakodnevnog života. “Podsjećaj ih da se pokoravaju poglavarima i vlastima, da budu poslušni, da budu spremni na svako dobro djelo… Ovo je sigurna riječ, i hoću da ovo uvijek tvrdiš, da bi se oni koji vjeruju u Boga nastojali posvetiti vršenju djela ljubavi. To je dobro i korisno ljudima.”** (Titus 3:1-8). {BP 87.1}

Pavao nam nastoji urezati u um činjenicu daje ljubav temelj svake službe koju Bog može prihvatiti, a ujedno i kruna kršćanske milosti, te da Božji mir može prebivati samo u srcu u kojemu vlada ljubav. “Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost! Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi! A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene skladnosti! I neka u vašim srcima vlada mir Kristov, na koji ste i pozvani u jednome tijelu! Budite i zahvalni! Neka riječ Kristova obilno stanuje u vama! Poučavajte i opominjite jedan drugoga sa svom mudrošću! Na poticaj milosti pjevajte Bogu u svojim srcima psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! I što god htjednete reći ili učiniti, neka sve bude u ime Gospodina Isusa! Po njemu zahvaljujte Bogu, Ocu!”* (Colossians 3:12-17). {BP 87.2}

Xl

Kršćanska prednost

Čini se da su mnogi koji iskreno teže za svetošću srca i čistoćom života zbunjeni i obeshrabreni. Neprestano gledaju na sebe i žale se da im nedostaje vjere, a budući da nemaju vjere, sma­traju kako nemaju pravo tražiti Božji blagoslov. Ove osobe brkaju osjećaje i vjeru. Ne shvaćaju svu jednostavnost prave vjere i time navlače tamu na vlastite duše. Trebali bi odvratiti pogled sa sebe i upraviti ga na Božje milosrđe i dobrotu, te prisjetiti se svih Njegovih obećanja, a potom jednostavno vjerovati da će On ispuniti svoju riječ. Ne smijemo se uzdati u svoju vjeru, nego se moramo oslanjati na Božja obećanja. Kad se pokajemo zbog svojih grijeha i prijestupa Božjega zakona, kad donesemo odluku da ćemo ubuduće biti poslušni, tada trebamo vjerovati da će nas Bog po Kristovim zaslugama primiti i oprostiti nam grijehe. {BP 89.1}

Ponekad će nam dušu obuzeti tama i obeshra- brenost, prijeteći da će nas savladati, ali ne trebamo gubiti pouzdanje. Svoje oči moramo čvrsto upraviti na Isusa, ma kako se osjećali. Trebamo se truditi da vjerno ispunimo svaku dužnost koje smo svjesni, a potom se mirno osloniti na Božja obećanja. {BP 89.2}

Ponekad će nam osjećaj naše velike nedostojnosti ispuniti dušu strahom, no to nije dokaz daje Bog promijenio svoj odnos prema nama ili mi prema Njemu. Ne trebamo se truditi da pobudimo neke posebne osjećaje u duši. Možda danas ne osjećamo onaj mir i radost kakvu smo osjećali jučer, ali trebamo se vjerom uhvatiti za Kristovu ruku i imati uvijek povjerenja u Njega, bilo daje oko nas tama ili svjetlost. {BP 90.1}

Sotona može šaptati: “Ti si tako veliki grješnik da te Krist ne može spasiti.” No priznajući da ste doista giješni i nedostojni, možete odbiti kušača riječima: “Priznajem Krista za svog Spasitelja kroz Njegovu žrtvu pomirenja. Ne uzdam se u svoje vlastite zasluge, već u dragocjenu Isusovu krv koja me čisti. Oslanjam svoju bespomoćnu dušu na Krista.” Kršćanski život mora biti život postojane i žive vjere. Nepokolebljivo pouzdanje i čvrsto oslanjanje na Krista donijet će duši mir i sigurnost. {BP 90.2}

Odupiranje iskušenju

Ne očajavajte ako vam se čini da vam je srce tvrdo. Svaka prepreka i svaki unutarnji neprijatelj samo povećava potrebu vaše duše za Kristom. On je došao da uzme naše kameno srce i da nam da mesno. Tražite od njega posebnu milost da biste mogli pobijediti svoje^grijehe i pogreške. Kad na vas naiđu kušnje, čvrsto se oduprite zlim pobu­dama. Recite svojoj duši: “Kako bih mogao obešča- stiti svog Spasitelja? Predao sam se Kristu; ne mogu vršiti sotonina djela.” Obratite se usrdno dragom Spasitelju da vam pomogne žrtvovati svaki idol i odbaciti svaki omiljeni grijeh. Očima vjere gledajte na Isusa koji stoji pred Očevim prije­stoljem, pokazujući svoje ranjene ruke dok moli za vas. Vjerujte da ćete dobiti snagu i pomoć od svog dragocjenog Spasitelja. {BP 90.3}

Gledati očima vjere

Očima vjere gledajte krune koje su pripremljene za pobjednike. Slušajte radosne pjesme otku­pljenih: “Dostojno je, dostojno je Janje Božje koje je umrlo da bi nas otkupilo i dovelo Bogu!” Pokušajte zamisliti ove prizore kao živu stvarnost. Stjepan, prvi kršćanski mučenik, u svojoj strašnoj borbi s poglavarstvima i silama duhovnoga mraka ispod neba, uzviknuo je: “Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.”* Acts 7:56 Vidio je Spasitelja svijeta kako ga s du­bokim zanimanjem gleda s neba, a blistava svjetlost Kristova lika obasjala je Stjepana takvim sjajem da su čak i njegovi neprijatelji vidjeli da mu lice sja poput lica anđela. {BP 91.1}

Kad bismo više razmišljali o Kristu i nebeskom svijetu, dobili bismo jak poticaj i pomoć u borbi za Gospoda. Oholost i ljubav prema svijetu izgubit će svoju moć dok razmišljamo o slavi te bolje zemlje koja će uskoro biti naš dom. Pored Kristove ljupkosti sve će zemaljske privlačnosti izgubiti vrijednost. {BP 91.2}

Neka nitko ne misli da će bez vlastitih usrdnih napora moći biti siguran da će zadobiti Božju ljubav. Um koji je dugo bio naviknut da se bavi samo zemaljskim stvarima, teško je dovesti do toga da počne drugačije razmišljati. Ono što gledamo očima i što ušima slušamo često zaokuplja našu pozornost i privlači naše zanimanje. No ako želimo ući u Božji grad i gledati Isusa u Njegovoj slavi, moramo se naviknuti da Ga već sada gledamo očima vjere. Često trebamo razmišljati i govoriti o Kristovim riječima i Njegovu karakteru. Svakoga dana trebamo posvetiti određeno vrijeme molitvi i razmišljanju o ovim svetim temama. .{BP 91.3}

Duševni mir

Posvećenje je svakodnevni posao. Neka se nitko ne zavarava da će mu Bog oprostiti i blagosloviti ga ako krši ijednu Njegovu zapovijed. Svako svjesno popuštanje grijehu utišava glas Svetoga Duha i odvaja dušu od Boga. Ma kakvo vjersko ushićenje doživjeli, Isus ne može prebivati u srcu koje ne poštuje božanski zakon. Gospod će poštovati samo one koji Njega poštuju. {BP 92.1}

“Robovi ste onoga komu se pokoravate.”* Romans 6:16 Ako u srcu gajimo srdžbu, požudu, pohlepu, mržnju, sebičnost ili bilo koji drugi grijeh, postajemo sluge grijeha. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara.”Matthew 6:24 Služimo li grijehu, ne možemo služiti Kristu. Kršćanin će doći u napast da sagriješi, jer se tijelo bori protiv duha. No i duh se bori protiv tijela, i kako su oni neprestano u sukobu, nužna nam je Kristova pomoć. Ljudska slabost tada se ujedinjuje s božanskom snagom, a vjera uzvikuje: “Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!” (1 Corinthians 15:57)! {BP 92.2}

Ispravne vjerske navike

Želimo li razviti karakter koji Bog može prihvatiti, moramo steći ispravne navike u svom vjerskom životu. Svakodnevna molitva nužna je za napre­dovanje u milosti, pa i za sam duhovni život, kao stoje redovno uzimanje hrane potrebno za tjelesno zdravlje. Moramo se naviknuti da često u molitvi upravljamo svoje misli k Bogu. Ako nam duh odluta, moramo ga vratiti. Ustrajnim naporima to će nam prijeći u naviku i više neće biti teško. Nijednog trenutka ne možemo biti sigurni ako se odvojimo od Krista. Njegova će nas prisutnost pratiti na svakom koraku budemo li ispunili uvjete koje je On postavio. {BP 93.1}

Religija treba postati naš najveći životni zadatak. Sve ostalo treba podrediti tome. U kršćansku borbu moraju se uključiti sve sile duha, duše i tijela. Moramo moliti Krista za snagu i milost pa ćemo zadobiti pobjedu isto tako sigurno kao što je sigurno daje Isus umro za nas. {BP 93.2}

Vrijednost duše

Moramo prići bliže Kristovom križu. Pokajanje uz podnožje križa prva je pouka o duševnom miru koju trebamo naučiti. Tko može shvatiti Kristovu ljubav? Ona je daleko nježnija i samozatajnija od majčine ljubavi. Želimo li saznati vrijednost ljudske duše, moramo živom vjerom gledati na križ i početi učiti ono što će biti nauka i pjesma spašenih kroz cijelu vječnost. Vrijednost svoga vremena i talenata možemo procijeniti samo veličinom otkupa koji je plaćen za naše spasenje. Koliku li nezahvalnost pokazujemo prema Bogu kad Mu uskraćujemo svoje osjećaje i svoju službu, ono što Mu zapravo pripada! Zar je previše ako Mu predamo sebe, Njemu koji je sve žrtvovao za nas? Hoćemo li radije izabrati prijateljstvo svijeta nego besmrtne časti koje nam Krist nudi – “Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju.”* (Revelation 3:21)? {BP 93.3}

Posvećenje

Posvećenje je djelo koje stalno napreduje. Apostol Petar prikazuje nam postepene korake tog napredovanja: “Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom Ijubavi ljubav uopće! Ako, naime, posjedujete ove kreposti te ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista.” 2 Peter 1:5-8 “Zato, braćo, to ozbiljnije nas toj te da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor! Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti. Tako će vam se, naime, pružiti sve što je potrebno za ulazak u vječno kraljevstvo našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista.” 2 Peter 1:10.11 {BP 94.1}

Postupamo li po tom savjetu, možemo biti sigurni da nikada nećemo pogriješiti. Oni koji ovako postepeno postižu te kršćanske vrline, mogu biti sigurni da će ih Bog umnožiti i dati im svoga Svetog Duha. Petar se obraća onima koji su stekli tu dragocjenu vjeru: “Milost vam i mir u obilju po pravoj spoznaji Boga i našega Gospodina Isusa!”*** Svi koji to žele mogu se božanskom milošću uspeti sjajnim stepenicama koje vode sa zemlje k nebu i na kraju “kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima” Isaiah 35:10, ući kroz vrata u Božji grad. {BP 94.2}

Naš Spasitelj traži od nas da Mu posvetimo svoje prve i najsvetije misli, naše najčistije i najsnažnije osjećaje. Ako smo doista dionici božanske naravi, neprestano ćemo Ga veličati u svojim srcima i svojim riječima. Naša se jedina sigurnost nalazi u tome da Mu sve predamo i da stalno napredujemo u milosti i spoznaji istine. {BP 95.1}

Pavlov pobjednički poklik

Bog je tako visoko cijenio apostola Pavla da gaje u viziji uznio na treće nebo gdje je vidio prizore o čijoj slavi mu nije bilo dopušteno pisati. Pa ipak, nije zbog toga postao hvalisav niti ispunjen samozadovoljstvom. Shvatio je koliko je važno neprestano bdjeti i odricati se samoga sebe, pa kaže: “Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.” (1 Corinthians 9:27). {BP 95.2}

 Pavao je stradao zbog istine, ali nije se žalio. Pogledavši unatrag na svoj život pun nevolje, brige i žrtve, apostol kaže: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” Romans 8:18 Uzvik pobjede ovoga vjernog Božjega sluge odzvanja sve do našega vremena: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? “Zbog tebe – stoji napisano – ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje.” Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.”* (Romans 8:35-39). {BP 95.3}

Iako je Pavao napokon i zatvoren u rimsku tamnicu, odvojen od sunčeve svjetlosti i svježeg zraka, od aktivna rada na propovijedanju evanđelja i svakoga trenutka očekujući svoju smrtnu presudu, apostol ipak nije pao u sumnju i malodušnost. Iz mračne tamnice dolazilo je svjedočanstvo čovjeka osuđena na smrt, puno uzvišene vjere i hrabrosti koje je nadahnjivalo srca svetih i mučenika kroz sve vjekove koji su slijedili. Njegove riječi divno opisuju posljedice pravoga posvećenja koje smo na ovim stranicama pokušali opisati: “Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.” (2 Timothy 4:6-8). {BP 96.1}

Kazalo

I Prave i lažne teorije                                           1

II Danielova načela umjerenosti          11

III Vladanje apetitom i strastima         17

IV Užarena peć                                       25

V Daniel u lavljoj jami                           33

VI Danielove molitve                                         37

VII Karakter apostola Ivana                  43

VIII Ivanova propovjednička služba                51

IX Ivan u progonstvu                                        59

X Kršćanski karakter                              69

XI Kršćanska prednost                           79