Želja vjekova

THE DESIRE OF AGES 

Ako nije drukčije naznačeno, svi su biblijski tekstovi navedeni iz prijevoda Kršćanske sadašnjosti.

Brojke na marginama knjige ukazuju na brojeve stranica izvornika; izostavljene su stranice na kojima se u izvorniku nalaze ilustrativni prilozi.

Zahvaljujemo se obitelji čijom je potporom izišla ova vrijedna knjiga.

Predgovor

Svaki čovjek nosi u srcu čežnju za nečim sto nema. Ovu je čežnju u ljudsku prirodu usadio milosrdni Bog. Stoga je čo­vjek često nezadovoljan svojim životnim uvjetima i postignu­ćima, ma kakvi oni jesu. Bog želi da čovjek traga za najvišim dobrom i da u tom traganju otkrije neprolaznu sreću svog bića.{ŽV 17.1}

Svojim lukavim planom i prijevarom Sotona je izopačio ovu čežnju ljudskog srca. Naveo je ljude na vjerovanje da se ona može utažiti zadovoljstvima, bogatstvom, udobnošću, slavom ili moći. No, milijarde zavedenih uviđaju da sve to gubi svoju draž i ostavlja dušu praznom i nezadovoljnom kao što je i bila. {ŽV 17.2}

Božja namisao jest da ova čežnja srca povede čovjeka k Onome koji je jedino može ostvariti. On želi da se ona okrene k Njemu, svom punom i cjelovitom ispunjenju. Ta se punina nalazi u Isusu Kristu, Sinu vječnoga Boga. “Jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu.” “Budući da u njemu stanuje stvarno sva punina božanstva.” Isto je tako točno da je u Njemu ispunjena svaka želja koju je vječni Bog usadio i koju prirodno slijedimo. {ŽV 17.3}

Cilj je ove knjige da usmjeri na Isusa Krista kao na Onoga u kojem sve naše čežnje mogu pronaći svoje ostvarenje. Premda ima puno knjiga s naslovom Isusov život, u kojima se može naći mnoštvo podataka o događajima i običajima iz povijesti bogatog i raznovrsnog života Isusa iz Nazareta, može se reći kako “ni pola nije rečeno”. {ŽV 17.4}

Namjera ove knjige nije da prikaže usklađenost Evanđelja ili da pruži kronološki slijed značajnih događaja i pouka iz Isu­sovog života. Ona prikazuje kako se Božja ljubav otkrila u Nje­govom Sinu, uzdiže božansku ljepotu Njegova života, i to tako da svi mogu sudjelovati u njoj, a ne samo zadovoljiti radozna­lost sumnjičavih kritičara. Budući da je privlačio učenike do­brotom svog karaktera, svojim dodirom punim sućuti i nesebičnošću svoje požrtvovnosti, budući da je preobražavao njihove karaktere svojim stalnim druženjem s njima, i od sebičnih stvarao požrtvovne ljude, od uskogrudnih neznalica punih predrasuda ljude s najširim znanjem i dubokom ljubavi za sve narode i rase, tako je i namjera ove knjige da prikaže milostivog Spasitelja čitatelju potaknuvši ga da dođe k Njemu licem k licu, srcem k srcu i da u Njemu nađe, kao i apostoli iz davnih vremena, silnog Isusa koji “može zauvijek spasavati” i preobraziti u svoje božansko obličje sve “koji po njemu dolaze k Bogu”. Pa ipak, teško je opisati Njegov život. To je slično pokušaju da se na platnu naslika živa duga, da se crno-bijelim znakovima zapiše najumilnija glazba. {ŽV 17.6}

Na stranicama ove knjige spisateljica, nadahnuta osoba du­bokog i dugog iskustva, otkrila je i opisala nove ljepote iz Isu­sova života. Istaknula je nove dragulje iz te riznice dragocjeno­sti. Učinila je dostupnim bogatstva o kojima se ne može ni snivati. Iz mnogobrojnih poznatih tekstova, čiju je dubinu čitatelj već ranije naslutio, sija nova i veličanstvena svjetlost. Najsažetije re­čeno, Isus Krist je otkriven kao punina božanstva, beskrajno milostiv Spasitelj grješnika, Sunce pravde, milosrdni Veliki sve­ćenik, Iscjelitelj svih ljudskih bolesti, nježni Prijatelj pun sućuti, postojani, dosljedni Sudrug koji je uvijek spreman pomoći, Knez doma Davidova, Zaklon svog naroda, Knez mira, Kralj koji će doći, vječni Otac, vrhunac i ispunjenost čežnji i nada svih vjekova. {ŽV 17.7}

Ova je knjiga predana svijetu kao dio niza svetopisamske i otkupiteljske povijesti Velika borba, u koji ulaze naslovi: Pa­trijarsi i proroci, Izraelski proroci i kraljevi, Isusov život, Djela apostolska i Velika borba. Ta djela prihvaćamo kao oso­biti Božji blagoslov čovječanstvu i hvala Bogu što ih imamo na hrvatskom jeziku, neka i u više izdanja s molitvom da Go­spodin svojim Svetim Duhom učini njihove riječi riječima živo­ta za mnoge čije su težnje neispunjene, kako bi mogli “iskusi(ti) njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama”, i tijekom cijele vječnosti s Njegove desne strane doživljavati “pu­ninu radosti”, darovanu onima koji su u Njemu pronašli sve, Onoga koji se “ističe među tisućama” i Onoga koji je “sav od ljupkosti”. {ŽV 17.8}

1

“Bog je s nama”

 

“Dat će mu ime Emanuel, … Bog je s nama.” “Svjetlost spoznaje slave Božje” vidjela se “na licu Kristovu”. Gospodin Isus Krist bio je jedno s Ocem od vječnih vremena; On je bio “otisak njegove biti”, otisak Njegove veličine i veličanstva, “odsjev nje­gova sjaja”. On je došao na naš svijet kako bi objavio ovu sla­vu. On je došao na ovu grijehom pomračenu Zemlju da otkrije svjetlost Božje ljubavi, da bude “Bog s nama”. Stoga je za Njega prorečeno: “Dat će mu ime Emanuel.” {ŽV 19.1}

Došavši prebivati među nama, Isus je trebao otkriti Boga i ljudima i anđelima. On je bio Riječ Božja Božja misao koja se mogla čuti. U molitvi za svoje učenike On je kazao: “Objavio sam im ime tvoje” “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” “da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” Međutim, ova objava nije dana samo Njegovoj djeci na Zemlji. Naš mali svijet udžbenik je svemira. Božja divna namjera milosti, tajne spasonosne ljubavi tema je u koju “anđeli žele zaroniti” i koja će se proučavati kroz bes­krajne vjekove. Izbavljena će i bezgrješna bića u Kristovom križu pronaći svoj nauk i svoju pjesmu. Vidjet će se da je slava koja blista s Kristova lica slava samopožrtvovne ljubavi. U svjetlosti s Golgote vidjet će se da je zakon te ljubavi pune samoodricanja zakon života za Zemlju i Nebo; da ljubav koja “ne traži svoje” ima svoj izvor u Božjem srcu; da se u Onome koji je bio krotak i ponizan otkrio karakter Onoga koji prebiva u svjetlosti kojoj nijedan čovjek ne može pristupiti. {ŽV 19.2}

        U početku se Bog otkrio u svim djelima stvaranja. Krist je bio Onaj koji je razastro nebesa i položio temelje Zemlji. Njegova je ruka postavila svjetove u prostoru i oblikovala poljsko cvije­će. “Učvrstio je bregove jakošću svojom.” “Njegovo je more, on ga je stvorio.” (Psalm 65:6; 95:5) On je ispunio Zemlju lje­potom i zrak pjesmom. On je ispisao poruku Očeve ljubavi na svim djelima na zemlji, u zraku i na nebu. {ŽV 20.1}

Premda je sada savršeno djelo oštećeno grijehom, još se može zamijetiti ono što je ispisano u početku. Još i danas sve što je stvoreno objavljuje slavu Njegova savršenstva. Ne postoji ništa osim sebičnog čovjekovog srca što živi samo za se­be. Nema ptice koja siječe zrak, ni životinje koja se kreće po zemlji, a da ne služi nekom drugom životu. Nema nijednog li­sta u šumi ili skromne vlati trave a da nema svoju službu. Svako drvo, grm i list izlijevaju životni sastojak bez koga ni čovjek ni životinja ne bi mogli živjeti, a opet i čovjek i životinja služe životu drveta, i grma i lista. Cvijeće odiše mirisom i otkriva  svoju ljepotu kao blagoslov ovom svijetu. Sunce rasipa svoju svjetlost da razveseli tisuće svjetova. Ocean, iako izvor svih naših vrela i studenaca, prima rijeke iz svake zemlje, ali uzima da bi dao. Magle koje izlaze iz njegovih njedara padaju kao kiše i natapaju zemlju, da bi iz nje moglo nicati i pupati. {ŽV 20.2}

Slavni anđeli nalaze svoju radost u davanju davanju lju­bavi i neumornog služenja dušama koje su pale i izgubile svo­ju svetost. Nebeska bića pokušavaju zadobiti ljudska srca; ona ovom mračnom svijetu donose svjetlost iz nebeskih dvorova. Ljubaznom i strpljivom službom ona djeluju na ljudski duh tako da izgubljene dovode u zajednicu s Kristom, koji im je mnogo bliži no što to oni mogu pretpostaviti. {ŽV 21.1}

Međutim, kad se okrenemo od svih manjih otkrivenja, on­da gledamo Boga u Isusu. Promatrajući Isusa vidimo da je sla­va našeg Boga u davanju. Ja “ništa od sebe ne činim”, rekao je Krist; “kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca…” “Ali ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji me je poslao.” (John 8:28; 6:57; 8:50; 7:18) Tim je riječima izlo­ženo veliko načelo, što je zakon života za svemir. Krist je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. (Tako se u nebeskim dvorovima, u svojoj službi za sva stvorena bića, kroz ljublje­nog Sina Očev život izlijeva na sve; a preko Sina život se vra­ća, u hvali i radosnoj službi, kao plima ljubavi, velikom Izvoru svega.) I tako se kroz Krista krug dobročinstava zatvara, otkri­vajući karakter velikog Darovatelja zakon života. {ŽV 21.2}

Ovaj je zakon prekršen na samome Nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. Lucifer, kerub zaklanjač, želio je biti prvi na Ne­bu. On je težio da zavlada nebeskim bićima, da ih odvoji od njihovog Stvoritelja i pridobije za sebe njihovu vjernost. Iz tog je razloga on netočno prikazivao Boga, pripisujući Mu želju za samouzvišenjem. Želio je Tvorcu punom ljubavi pripisati svoje loše osobine. Tako je obmanuo anđele. Tako je prevario ljude.  On ih je naveo da posumnjaju u Božju Riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. Budući da je Bog Bog pravde i neuspo­rediva veličanstva, Sotona ih je naveo da Ga smatraju strogim i nemilosrdnim. Tako je naveo ljude da mu se pridruže u pobuni protiv Boga, i noć prokletstva spustila se na svijet.{ŽV 21.3}

Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. Da bi se mračne sjenke rastjerale, da bi se svijet mogao vratiti Bogu, trebalo je slomiti Sotoninu prijevarnu moć. To se nije moglo ostvariti prisilom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Bož­je vladavine. On želi jedino službu iz ljubavi, a ljubav se ne može zapovjediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Sa­mo ljubav može probuditi ljubav. Poznavati Boga znači ljubiti Ga. Njegov karakter mora se pokazati u suprotnosti prema Sotoninom karakteru. Samo jedno Biće u cijelome svemiru može ostvariti ovo djelo. Božju ljubav može obznaniti samo Onaj tko poznaje njezinu visinu i dubinu. Nad mračnom moći svijeta mora granuti Sunce Pravde sa zdravljem “u zrakama”. Malachi 4:2. {ŽV 22.1}

Plan za naše spasenje nije bila naknadna misao, plan na­činjen nakon Adamova pada. On je bio otkrivenje “po objavi Tajne sakrivene od vječnosti”. (Romans 16:25) On je objava načela koja su od vječnosti bila temelj Božjeg prijestolja. Od samog početka Bog Otac i Krist znali su za Sotonin otpad i čovjekov pad izazvan djelovanjem prijevarne sile odmetnika. Bog nije uzročnik postojanja grijeha, ali je unaprijed vidio njegovo postojanje osiguravajući sredstvo kojim će se suprotstaviti ovoj strašnoj mogućnosti. Njegova ljubav prema svijetu bila je tako velika da se On zavjetovao dati svojega jedinorođenog Sina “da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. John 3:16. {ŽV 22.2}

Lucifer je rekao: “Povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići, … bit ću jednak Višnjemu.” (Isaiah 14:13, 14) Međutim, Krist, “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednako­sti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sli­čan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” Philippians 2:6, 7,  {ŽV 22.3}

To je bila dobrovoljna žrtva. Isus je mogao ostati kraj svo­jega Oca. On je mogao zadržati slavu Neba i poštovanje anđela. Međutim, On je izabrao vratiti žezlo u Očeve ruke i sići s prijestolja svemira kako bi mogao donijeti svjetlost onima koji su u mraku i život onima koji ginu. {ŽV 22.4}

Prije gotovo dvije tisuće godina s Neba, s Božjega prije­stolja, čuo se glas tajanstvena značenja: “Zato, ulazeći u svijet [Krist] veli: Ni žrtve ni prinosa nisi htio, ali si mi pripremio tijelo… Evo, dolazim o meni je naime u svitku, to jest knjizi, pisano da činim, Bože, volju tvoju.” (Hebrews 10:5-7) U ovim je riječima objavljeno ispunjenje cilja koji je bio sakriven od vječnih vremena. Krist je bio spreman doći na naš svijet i utjeloviti se. On kaže: “Ali si mi pripremio tijelo.” Da se poja­vio u slavi koju je imao zajedno s Ocem prije postanka svijeta, mi ne bismo mogli podnijeti svjetlost Njegove nazočnosti. Ka­ko bismo je mogli promatrati a da ne poginemo, otkrivenje je Njegove slave bilo prigušeno. Njegova božanska priroda bila je obavijena ljudskom nevidljiva slava bila je u vidljivom ljud­skom obličju. {ŽV 23.1}

Ovaj je veliki cilj bio naviješten slikama i simbolima. Grm koji je gorio, u kojemu se Krist javio Mojsiju, otkrivao je Boga. Simbol izabran da prikaže Božanstvo bio je nizak grm, naoko bez privlačnosti. On je sakrivao Bezgraničnog. Svemilostivi Bog sakrivao je svoju slavu najjednostavnijom slikom, da bi ga Mojsije mogao promatrati i živjeti. Tako je i u stupu od oblaka da­nju i stupu od ognja noću Bog održavao vezu s Izraelom, ot­krivajući ljudima svoju volju i pružajući im svoju milost. Božja je slava bila prigušena, a Njegovo veličanstvo obavijeno velom, kako bi Ga slabi vid ograničenih ljudi mogao gledati. Tako je Krist trebao doći u “poniženom tijelu” (Philippians 3:21) “po­stavši sličan ljudima”. U očima svijeta On nije imao ljepote zbog koje bi Ga poželjeli; ipak, bio je utjelovljeni Bog, svjetlost Neba i Zemlje. Njegova je slava bila obavijena velom. Njegova veliči­na i veličanstvo bili su sakriveni, da bi se mogao približiti tuž­nim ljudima izloženim kušnji. {ŽV 23.2}

Bog je zapovjedio Mojsiju za Izrael: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima.” (Exodus 25:8) I On je prebivao u Svetištu, usred svojega naroda. Tijekom cijelog njihovog za­mornog lutanja kroz pustinju, simbol Njegove nazočnosti bio je s njima. Tako je Krist postavio svoj šator usred našeg ljud­skog tabora. On je razapeo svoj šator kraj naših šatora, da bi mogao prebivati među nama i upoznati nas sa svojim božan­skim karakterom i životom. “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju  ima kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i istine.” John 1:14,  {ŽV 23.3}

Otkako je Isus došao prebivati među nama, znamo da Bog poznaje naše kušnje i suosjeća s nama u našim žalostima. Sva­ki Adamov sin i kći mogu shvatiti da je naš Stvoritelj prijatelj grješnicima. Jer, u svakom nauku o milosti, u svakom obeća­nju radosti, u svakom činu ljubavi, u svakoj božanskoj privlač­noj sili koja se otkrila u Spasiteljevu životu na Zemlji, mi vidi­mo da je “S nama Bog”. {ŽV 24.1}

Sotona predstavlja Božji Zakon ljubavi kao zakon sebično­sti. On objavljuje da je nama nemoguće poslušati njegova pra­vila. On okrivljuje Stvoritelja za pad naših praroditelja i sve patnje koje su nastale, navodeći ljude da Boga smatraju začet­nikom grijeha, patnji i smrti. Isus je trebao razotkriti ovu pri­jevaru. Kao jedan od nas, On je trebao pružiti primjer posluš­nosti. Stoga je uzeo na sebe našu prirodu i prošao kroz naša iskustva. “Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći.” (Hebrews 2:17) Ako bismo morali snositi bilo što od onoga što Isus nije podnio, Sotona bi na toj pojedinosti prikazao ka­ko je Božja sila za nas nedostatna. Zbog toga je Krist bio “iskusan u svemu (kao i mi)”. (Hebrews 4:15) On je podnio svaku kušnju kojoj smo mi izloženi. On nije upotrijebio nikakvu silu u svoju korist koja nije darežljivo ponuđena i nama. Kao čovjek, suočio se s kušnjom i svladao je u sili koja Mu je dana od Boga. On kaže: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalm 40:8) Dok je hodio čineći dobro, iscjeljujući sve koje đavao bješe nadvladao, On je jasno upući­vao ljude na karakter Božjeg Zakona i na narav svoje službe. Njegov život svjedoči da i mi možemo na isti način poslušati Božji Zakon. {ŽV 24.2}

Svojom je ljudskom prirodom Krist dodirnuo čovječanstvo; a božanskom je bio povezan s Božjim prijestoljem. Kao Sin Čo­vječji dao nam je primjer poslušnosti; kao Sin Božji daje nam silu da poslušamo. Krist je iz grma na gori Horebu progovorio Mojsiju govoreći: “Ja sam koji jesam… Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.” (Exodus 3:14) Bio je to zalog Izraelova oslobođenja. Kad je došao “postavši sličan ljudima”, On se predstavio kao JA SAM. Dijete iz Betlehema, krotki i poniz­ni Spasitelj, Bog je koji “je tijelom očitovan”. (1 Timothy 3:16) A nama kaže: “Ja sam pastir dobri.” “Ja sam živi kruh.” “Ja sam put, istina i život.” “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (John 10:11; 6:51; 14:6; Matthew 28:18) JA SAM sigurnost svakog obećanja. JA SAM; ne bojte se. “Bog je s nama” jamstvo je na­šeg oslobođenja od grijeha, sigurnost naše sile da poslušamo zakon Neba. {ŽV 24.3}

Ponizivši se da bi uzeo na sebe ljudsku prirodu, Krist je otkrio karakter suprotan Sotoninom karakteru. Međutim, On je sišao još niže na stazi poniznosti. “Ponizi sam sebe postavši poslušan do same smrti, i to do smrti na križu.” (Philippians 2:8) Kao što je veliki svećenik odlagao svoje prekrasne velikosvećeničke haljine i vršio službu u odjeći od bijelog lana obič­nog svećenika, tako je i Krist uzeo obličje sluge i prinio žrtvu sam Svećenik, sam Žrtva. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” Isaiah 53:5. {ŽV 25.1}

S Kristom se postupalo onako kako mi zalužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pre­trpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. “Njegove nas rane iscijeliše.” {ŽV 25.2}

Svojim životom i smrću Krist je postigao više od same ob­nove onoga što je bilo razoreno grijehom. Sotonina je namjera bila da prouzroči vječnu razdvojenost između Boga i čovjeka; ali u Kristu mi smo se mnogo prisnije sjedinili s Bogom no što bi to bilo da nikada nismo pali. Time što je uzeo našu pri­rodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se ne­će nikada raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost. “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” (John 3:16) On Ga je dao ne samo da ponese naše grijehe i umre kao naša žrtva; On Ga je dao palom rodu. Da bi nas uvjerio u nepromjenjivost svoje odluke o miru, Bog je dao svojega jedinorođenoga Sina da postane član ljudskog roda, da zauvi­jek zadrži svoju ljudsku prirodu. To je zalog da će Bog ispuniti svoju riječ. “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na ple­ćima mu je vlast.” Bog je usvojio ljudsku prirodu u osobi svo­jega Sina i prenio je u najviše Nebo. “Sin Čovječji” dijeli pri­jestolje svemira. “Sin Čovječji” će ponijeti ime “Savjetnik div­ni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. (Isaiah 9:6) JA SAM je Posrednik između Boga i čovječanstva, polažući svoje ruke na oboje. On koji je “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grešnika” ne stidi se nazvati nas braćom.Hebrews 7:26; 2:11 U Kristu su međusobno povezane zemaljska i nebeska obitelj. Proslavljeni je Krist naš brat. Nebo je obavijeno ljudskom prirodom, a ljudsko je privijeno nagradi Bezgranične ljubavi. {ŽV 25.3}

Bog o svom narodu kaže: “Kao drago kamenje krune oni će blistat u zemlji njegovoj. Ah, kako li će sretan, kako lijep biti!” (Zechariah 9:16, 17) Uzdizanje će spašenih biti vječno svjedočanstvo o Božjoj milosti. “Da u vjekovima koji nadolaze” On će pokazati “izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu.” “Da se… saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” Ephesians 2:7; 3:10, 11,  {ŽV 26.1}

Kristovim djelom otkupljenja opravdana je Božja vladavina. Svemogući je obznanjen kao Bog ljubavi. Sotonine su optužbe opovrgnute, a njegov karakter razotkriven. Pobuna se ne može ponovno podignuti. Nikada više grijeh ne može dospjeti u Sve­mir. Kroz vječna vremena svi će biti zaštićeni od otpada. Samopožrtvovnošću ljubavi stanovnici su Neba i Zemlje povezani neraskidivim vezama sa svojim Stvoriteljem. {ŽV 26.2}

Djelo otkupljenja bit će dovršeno. Na mjestu na kome je grijeh obilovao, Božja se milost još više umnožila. Sama Zemlja, to polje za koje Sotona kaže da pripada njemu, ne samo da će biti izbavljena već i uzvišena. Naš mali svijet, pod prokletstvom grijeha, jedina tamna mrlja u Njegovom veličanstvenom stvara­nju, bit će poštovana više od svih ostalih svjetova u Božjem svemiru. Ovdje, gdje je Božji Sin prebivao u ljudskom tijelu, gdje je Kralj slave živio, patio i umro ovdje, kad sve bude On učinio novim, Božje će Svetište biti s ljudima i “On će sta­novati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.” (Otkrivenje 21,3) I kroz beskrajne vjekove, dok spa­šeni budu hodili u svjetlosti samoga Boga, oni će Ga hvaliti za Njegov neizrecivi Dar, za Emanuela, “Bog je s nama”. {ŽV 26.3}

2

Izabrani narod

     Vise od tisuću godina hebrejski je narod očekivao Spasiteljev dolazak. U taj su događaj oni polagali najsvjetlije nade. U pjesmi i proročanstvu, u crkvenom obredu, u molitvi u domu, oni su kao dragocjenost čuvali Njegovo ime. A ipak Ga prili­kom Njegova dolaska nisu prepoznali. Ljubljeni na Nebu za njih je bio “poput korijena iz zemlje sasusene”. Na Njemu ne bjase “ljepote … ni ljupkosti” i oni nisu zamijetili na Njemu nikakvu ljepotu da bi Ga poželjeli. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primise.” Isaiah 53:2; John 1:11. {ŽV 27.1}

          Ipak, Bog je izabrao Izraela. On ga je pozvao da među lju­dima sačuva spoznaju o Njegovom Zakonu, simbolima i proro­čanstvima koji su upućivali na Spasitelja. On je želio da ovaj narod bude kao vrelo spasenja za ovaj svijet. Ono sto je Abraham bio u zemlji svog obitavanja, Josip u Egiptu, a Daniel na babi­lonskom dvoru, to je hebrejski narod trebao biti među narodi­ma. On je trebao otkriti Boga ljudima. {ŽV 27.2}

         Kad je pozvao Abrahama, Gospodin je rekao: “Blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov… sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Genesis 12:2, 3) Isti su nauk ponavljali i proroci. Premda je Izrael bio opustošen ratom i sužanjstvom, ipak je ostalo obećanje koje mu je bilo dano: “Tada će Ostatak Jakovljev, među brojnim narodima, biti kao rosa koja od Jahve dolazi, kao kapljice kiše na travi koja ne čeka na čovjeka niti iščekuje sina čovječjeg.” (Micah 5:7) U vezi s Hramom u Jeru­zalemu, Gospodin je preko Izaije izjavio: “Jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.” Isaiah 56:7, R. V. {ŽV 27.3}

       Međutim, Izraelci su svoje nade usmjerili na svjetovnu veličinu. Od ulaska u kanaansku zemlju oni su se udaljili od Bož­jih zapovijedi i posli putovima neznabožaca. Bog im je uzalud slao opomene preko svojih proroka. Uzalud su podnosili kazne neznabožačkog ugnjetavanja. Svaki duhovni preporod pratio je sve dublji otpad. {ŽV 28.1}

Da je Izrael bio vjeran Bogu, On je mogao postići svoj cilj uz pomoć njihova uvažavanja i uzdizanja. Da su hodili putovi­ma poslušnosti, On bi ih uzdigao “čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio”. “Svi narodi zemlje vidjet će”, rekao je Mojsije, “da je nada te zazvano ime Jahvino, te će strahovati od tebe.” “Kad oni čuju za sve ove zakone”, reći će: “Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.” (Deuteronomy 26:19; 28:10; Deuteronomy 4:6) Međutim, zbog njihovog se nevjerstva Božja namjera mogla ostvariti samo kroz neprekidne patnje i poniženja. {ŽV 28.2}

Oni su odvedeni u babilonsko sužanjstvo i rasijani po zem­ljama neznabožaca. U nevolji su mnogi obnovili svoju vjernost Njegovom Savezu. Dok su vješali svoje harfe o vrbe i plakali za opustošenim svetim Hramom, svjetlost istine blistala je iz njih i spoznaja se o Bogu širila među narodima. Neznabožački žrtveni sustavi bili su izopačenje sustava što ga je Bog uspo­stavio; mnogi iskreni promatrači neznabožačkih obreda učili su od Hebreja značenje božanski uspostavljene službe i u vjeri us­vojili obećanje o Otkupitelju. {ŽV 28.3}

Mnogi su prognanici trpjeli progonstvo. Nije bio mali broj onih koji su izgubili život zato što nisu htjeli pogaziti subotu i poštovati neznabožačke praznike. Kad su se idolopoklonici di­gli da unište istinu, Gospodin je doveo svoje sluge pred lice kraljeva i vladara, da bi oni i njihov narod mogli primiti svjetlost. Mnogo puta najveći vladari dovedeni su dotle da proglase nadmoćnost Boga kojega su njihovi hebrejski robovi obožavali. {ŽV 28.4}

Babilonskim sužanjstvom Izraelci su učinkovito liječeni od službe rezbarenim likovima. Tijekom stoljeća koja su slijedila oni su patili od ugnjetavanja neznabožačkih neprijatelja, sve dok nisu stekli čvrsto uvjerenje da njihov napredak ovisi o posluš­nosti Božjem Zakonu. Međutim, kod mnogih poslušnost nije po­tekla iz ljubavi. Pobuda je bila sebična. Oni su samo izvanjskim znacima, kao sredstvima za postizanje nacionalne veličine, slu­žili Bogu. Oni nisu postali svjetlost svijetu, već su se, da bi izbjegli kušnju idolopoklonstva, zatvorili prema svijetu. U upu­tama danim Mojsiju Bog je ograničio njihovo druženje s idolo­poklonicima, ali je ovo učenje pogrešno protumačeno. Njego­va je namjera bila da ih zaštiti od preuzimanja neznabožačkih običaja. Međutim, ono je iskorišteno za podizanje zida odvaja­nja između Izraela i drugih naroda. Hebreji su smatrali Jeruza­lem svojim Nebom, i doista su bili ljubomorni što Gospodin pokazuje svoju milost i prema neznabošcima. {ŽV 28.5}

Nakon povratka iz Babilona velika se pozornost posvećivala vjerskom odgoju. Po cijeloj zemlji, posvuda su se gradile sina­goge u kojima su svećenici i književnici tumačili Zakon. Također su osnivane i škole u kojima su se zajedno s umjetnošću i zna­nošću predavala i načela pravde. Ali ove su se ustanove izopa­čile. Za sužanjstva mnogi su ljudi prihvatili neznabožačke poj­move i običaje i unijeli ih u svoju vjersku službu. U mnogočem su se prilagodili običajima idolopoklonika. {ŽV 29.1}

Budući da su se udaljili od Boga, Hebreji su u velikoj mjeri izgubili iz vida učenje o obrednoj službi. Ovu je službu zasno­vao sam Krist. Svakim svojim dijelom ona je predstavljala Nje­ga i bila puna životne snage i duhovne ljepote. Međutim, čvrsto se držeći mrtvih formi, Hebreji su izgubili duhovni život koji je proistekao iz njihovih obreda. Pouzdali su se u same žrtve i obrede, umjesto da su se oslanjali na Onoga na koga su te žrtve upućivale. Da bi popunili mjesto onoga što su izgubili, svećenici i rabini umnožavali su svoje vlastite zahtjeve, i što su bivali stroži, sve se manje otkrivala Božja ljubav. Svoju svetost mjerili su mno­štvom svojih obreda, dok su njihova srca bila ispunjena gordošću i licemjerjem. {ŽV 29.2}

Sa svim njihovim sitničavim i tegobnim propisima Zakon se nije mogao držati. Oni koji su željeli služiti Bogu i koji su se trudili poštivati rabinska pravila, mučili su se pod teškim bremenom. Oni nisu mogli imati mira od optužbi nemirne savjesti. Tako je Sotona obeshrabrivao narod, umanjivao njegovo razumijevanje Božjeg karaktera i izvrgavao prijeziru izraelsku vjeru. On se nadao da će dokazati tvrdnju koju je postavio pri­likom pobune na Nebu da su Božji zahtjevi nepravični i da se ne mogu ispuniti. “Čak ni Izrael”, izjavio je on, “ne drži Za­kon.” {ŽV 29.3}

Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od gri­jeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su da Mesija dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjet­skog carstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja. {ŽV 29.4}

U vrijeme Kristova rođenja narod je bio ugnjetavan vlada­vinom stranih gospodara i razdiran unutarnjim razmiricama. Hebrejima je bilo dopušteno da zadrže neki oblik samouprave, no ipak ništa nije moglo prikriti činjenicu da su bili pod rimskim jarmom ili da su se pomirili s ograničavanjem svoje moći. Rim­ljani su polagali pravo imenovati i opozivati velikog svećenika, tako se do ove službe često dolazilo prijevarom, potkupljiva­njem, pa čak i ubojstvom. Na taj je način svećenstvo postajalo sve izopačenije. Unatoč tome, svećenici su još uvijek zadržali veliku moć koju su iskorištavali za ostvarenje sebičnih i najam­ničkih ciljeva. Narod je bio izložen njihovim nemilosrdnim zah­tjevima, a i Rimljani su ih teško oporezivali. Takvo stanje pro­uzročilo je silno nezadovoljstvo. Narodne su bune bile učestale. Pohlepa i nasilje, nepovjerenje i duhovna ravnodušnost razje­dali su i samo srce naroda. {ŽV 30.1}

Mržnja prema Rimljanima te nacionalni i duhovni ponos naveli su Hebreje da se još strože pridržavaju svojih bogoslužbenih formi. Svećenici su nastojali održati ugled svoje svetosti i pretjeranom pozornošću prema vjerskim obredima. Narod u svom mraku i pod teretom, a vladari žedni vlasti, čeznuli su za dolaskom Onoga koji će pobijediti njihove neprijatelje i ob­noviti Izraelsko kraljevstvo. Oni su proučavali proročanstva, ali bez duhovnog pronicanja u njihovu bit. Tako su previdjeli di­jelove Pisma koji upućuju na Kristovu poniznost tijekom prvog dolaska, a pogrešno primjenjivali one koji govore o slavi Njegovog drugog dolaska. Oholost je zamračila njihovu viziju. Oni su tu­mačili proročanstvo u skladu sa svojim sebičnim željama. {ŽV 30.2}

3

“Kada dode punina vremena”

        “Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina… da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” Galatians 4:4, 5. {ŽV 31.1}

Spasiteljev je dolazak bio pretkazan u Edenu. Kad su Adam i Eva prvi put čuli obećanje, očekivali su da će se ono brzo ispuniti. Oni su radosno pozdravili rođenje svojega prvenca, nadajući se da će on možda biti Izbavitelj. Međutim, ispunje­nje obećanja se oduljilo. Oni koji su prvi primili ovo obećanje umrli su ne vidjevši njegova ispunjenja. Počevši od Henokovih dana, ovo obećanje ponavljali su patrijarsi i proroci, održava­jući živom nadu o Njegovom dolasku, ali On još nije dolazio. Danielovo proročanstvo otkrilo je vrijeme Njegova dolaska, ali nisu svi pravilno protumačili vijest. Prolazilo je stoljeće za sto­ljećem, glasovi proroka su iščezli. Ruka tlačitelja teško je ugnje­tavala Izrael, i mnogi su bili spremni uzviknuti: “Gle, prolaze dani, a od proroštva ništa!” Ezekiel 12:22. {ŽV 31.2}

   Međutim, poput zvijezda koje se kreću određenim puta­njama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje. Simbolima velike tame i peći koja se dimi Bog je otkrio Abrahamu izraelsko ropstvo u Egiptu i objavio da će vrijeme njihova boravka iznositi četiri stotine godina. “Ko­načno će”, rekao je On, “izići s velikim blagom”. (Genesis 15:14) Protiv te riječi uzaludno se borila sva sila faraonovog oholog carstva. “Točno onoga dana”, koji je određen u božanskom obe­ćanju, “sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske”. (Exodus 12:41) Isto je tako na nebeskom Savjetu određen i trenutak Kristova dolaska. Kad je velika ura vremena pokazala taj tren, Isus se rodio u Betlehemu. {ŽV 32.1}

“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina.” Pro­viđenje je upravljalo pokretima naroda i plimom ljudskih po­buda i utjecaja, sve dok svijet nije postao zrelim za dolazak Izbavitelja. Narodi su bili sjedinjeni pod jednom vladavinom. Govorilo se jednim jezikom koji je posvuda bio priznat kao knji­ževni jezik. Hebreji, koji su bili rasuti, skupljali su se iz svih zemalja u Jeruzalem na godišnje blagdane. Vraćajući se u svoja mjesta mogli su po cijelom svijetu proširiti vijest o dolasku Me­sije. {ŽV 32.2}

U to doba neznabožački sustavi su gubili svoju moć nad narodom. Ljudi su bili umorni od vanjskog sjaja i mitova. Čez­nuli su za vjerom koja bi mogla ispuniti njihovo biće. Premda je izgledalo da je svjetlost istine napustila ljude, bilo je duša koje su tražile svjetlost, i koje su bile ispunjene zbunjenošću i tugom. One su bile žedne znanja o živom Bogu i sigurnosti života nakon groba. {ŽV 32.3}

Budući da su se Hebreji udaljili od Boga, njihova je vjera potamnjela i nada je gotovo prestala obasjavati njihovu buduć­nost. Riječi proroka se nisu razumijevale. Za narodne je mase smrt bila užasna tajna: s onu stranu bila je neizvjesnost i tama. Nije samo naricanje majki iz Betlehema, nego i plač iz velikog srca čovječanstva dopirao do proroka kroz vjekove glas koji se čuo u Rami “plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži neutješna što ih nema”. (Matthew 2:18) U oblasti “sjena smrtnoga” ljudi su bili neutješeni. S čežnjom u očima oni su očekivali do­lazak Izbavitelja, kad će se tama odagnati i tajna budućnosti razjasniti. {ŽV 32.4}

Izvan hebrejskog naroda postojali su ljudi koji su predvi­đali pojavu božanskog Učitelja. Ovi su ljudi tražili istinu i oni su dobili Duh nadahnuća. Jedan za drugim, kao zvijezde na tamnom nebu, podizali su se takvi ljudi. Njihove proročke ri­ječi rasplamsale su nadu u srcima tisuća u neznabožačkom svi­jetu. {ŽV 33.1}

Već stotinama godina Biblija je bila prevedena na grčki, koji se tada široko upotrebljavao po cijelom Rimskom Carstvu. Hebreji su bili posvuda rasijani, a u njihovom iščekivanju Mesijina dolaska u određenoj su mjeri sudjelovali i neznabošci. Među onima koje su Hebreji smatrali neznabošcima bilo je i ljudi koji su bolje razumijevali biblijska proročanstva o Mesiji nego učitelji u Izraelu. Bilo je onih koji su se nadali Njegovom dolasku kao osloboditelju od grijeha. Filozofi su pokušavali proniknuti u tajnu hebrejskog načina življenja. Međutim, fanatizam Hebreja prije­čio je širenje svjetlosti. Usmjereni održavanju podvojenosti iz­među sebe i drugih naroda, oni nisu htjeli podijeliti znanje koje su još imali u simboličnoj službi. Pravi Tumač mora doći. Onaj koga su svi ovi simboli prikazivali mora objasniti njihovo zna­čenje. {ŽV 33.2}

Bog je ovom svijetu govorio preko prirode, simbola i slika, preko patrijaraha i proroka. Čovječanstvo je moralo dobiti po­uku ljudskim jezikom. Vjesnik Saveza mora govoriti. Njegov se glas mora čuti u Njegovom Hramu. Krist mora doći izgovoriti riječi koje će se jasno i konačno razumjeti. On, Tvorac istine, mora odvojiti istinu od pljeve ljudskih umotvorina koje su je učinile neučinkovitom. Načela Božje vladavine i plan spasenja moraju se jasno odrediti. Pouke iz Starog zavjeta moraju se u cijelosti izložiti ljudima. {ŽV 34.1}

Među Hebrejima je još bilo nepokolebanih duša, potoma­ka one svete loze preko koje je sačuvano znanje o Bogu. Oni su još čekali ispunjenje nade u obećanje dano njihovim preci­ma. Oni su jačali svoju vjeru držeći se obećanja danog preko Mojsija: “Gospodin Bog naš podignut će vam između vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god rek­ne!” (Acts 3:22) Oni su ponovno čitali kako će Bog pomazati Jednoga da donese “radosnu vijest ubogima”, da iscijeli “srca slomljena”, da navijesti “zarobljenima slobodu” i “godinu milo­sti Jahvine”. (Isaiah 61:1, 2) Oni su čitali kako će “na zemlji uspo­staviti pravo”, kako otoci “žude za njegovim naukom”, kako će narodi doći Njegovoj svjetlosti i kraljevi k svjetlosti njegova sjaja. Isaiah 42:4; 60:3. {ŽV 34.2}

Riječi što ih je Jakov izgovorio na samrti ispunjavale su ih nadom: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada kome će se narodi pokoriti.” (Genesis 49:10) Opadanje moći Izraela svjedočilo je da je Mesijin dolazak blizu. Danielovo je proročanstvo slikalo slavu Njegove vladavine u imperiju koji će naslijediti sva zemaljska carstva i prorok kaže: “Samo će stajati dovijeka.” (Daniel 2:44) Bilo je malo onih koji su razumjeli na­rav Kristovog poslanja, ali je zato mnoštvo očekivalo moćnog kneza koji će uspostaviti svoje kraljevstvo u Izraelu i koji će doći kao osloboditelj narodima. {ŽV 34.3}

Vrijeme se navršilo. Uniženo vjekovnim prijestupima čovje­čanstvo je čeznulo za dolaskom Otkupitelja. Sotona je radio na tome da produbi ponor između Zemlje i Neba i učini ga nepre­mostivim. Svojim je lažima poticao ljude na grijeh. Sotonina je namjera bila da iscrpi Božje strpljenje i uguši Njegovu ljubav prema čovjeku, tako da On prepusti svijet Sotoninoj vlasti. .{ŽV 34.4}

Sotona je pokušao sakriti od ljudi znanje o Bogu, skrenuti njihovu pozornost s Božjeg Hrama i uspostaviti svoje carstvo. Njegova je borba za prevlast izgledala gotovo sasvim uspjelom. Zapravo, Bog je u svakom naraštaju imao svoje predstavnike. Čak je i među neznabošcima bilo ljudi preko kojih je Krist ra­dio da bi podigao narod iz grijeha i poniženja. Međutim, ovi su ljudi bili prezreni i poraženi. Mnogi su od njih doživjeli na­silnu smrt. Mračna sjenka koju je Sotona bacio na svijet posta­jala je sve tamnijom i tamnijom. {ŽV 35.1}

Sotona je preko neznaboštva vjekovima odvraćao ljude od Boga, ali izopačujući vjeru Izraela izborio je svoju veliku po­bjedu. Povodeći se za svojim shvaćanjima i služeći im, neznabošci su izgubili spoznaju o Bogu i postajali sve izopačeniji. Tako je bilo i s Izraelom. Načelo da se čovjek može spasiti svojim djelima počiva u osnovi svake neznabožačke religije; sada je to postalo načelo i hebrejske vjere. Sotona je zasadio ovo načelo. Gdje god se ono usvaja, ljudi nemaju zaštitu od grijeha. {ŽV 35.2}

Vijest o spasenju objavljena je ljudima preko ljudskih oru­đa. Međutim, Hebreji su težili da istina o vječnom životu osta­ne u njihovoj isključivoj vlasti. Oni su nagomilali živu manu i ona se pokvarila. Vjera koju su pokušali zadržati samo za sebe pretvorila se u sablazan. Oni su lišili Boga Njegove slave i obmanuli svijet krivotvorenim evanđeljem. Oni se nisu htjeli pod­činiti Bogu za spasenje svijeta, postavši Sotonini posrednici za njegovo uništenje. {ŽV 36.1}

Narod kojega je Bog pozvao da bude stup i temelj istine postao je Sotonin predstavnik. Obavljao je zadaću koju mu je Sotona povjerio da pogrešnim predočavanjem Božjeg karaktera navede svijet da Ga smatra tiraninom. I sami svećenici koji su služili u Hramu izgubili su iz vida smisao službe koju su vršili. Oni su prestali u simbolima gledati ono što su oni predstavljali. U prinošenju žrtvenih darova ponašali su se kao glumci na sceni. Obredi sto ih je sam Bog uspostavio postali su sredstva za zasljepljivanje uma i otvrdnjavanje srca. Ovim kanalima Bog nije mo­gao vise ništa učiniti za čovjeka. Cijeli se sustav morao ukinuti. {ŽV 36.2}

Obmana grijeha dosegla je svoj vrhunac. Sva oruđa za izopačenje ljudskih duša bila su pokrenuta. Promatrajući svijet, Božji Sin je gledao patnju i bijedu. Sa sažaljenjem je vidio kako su ljudi postali žrtve Sotonine svireposti. Sa suosjećanjem je promatrao one koji su bili izopačeni, uništeni i izgubljeni. Oni su izabrali vladara koji ih je kao robove okovao lancima za svoja kola. Smeteni i prevareni kretali su se u sumornoj povorci pre­ma vječnoj propasti k smrti u kojoj nema nade u život, k noći nakon koje nema jutra. Sotonina oruđa udružila su se s ljudima. Tijela ljudskih bića, stvorena da budu prebivalištem samoga Boga, postala su stanište demona. Nadnaravne su sile djelovale na osjetila, živce, nagone i organe ljudi da bi ih potak­nule na popuštanje najnižim strastima. Demonski pečat bio je utisnut u crte ljudskih lica. Ljudska lica su imala izraz zlih de­mona kojima su ljudi bili opsjednuti. Takav je bio prizor koji je promatrao Otkupitelj svijeta. Kakav prizor za Neizmjernu Či­stoću! {ŽV 36.3}

Grijeh je postao znanošću, a porok posvećen kao dio religije. Pobuna je pustila korijene duboko u srcu i čovjekovo je najokrutnije neprijateljstvo bilo usmjereno protiv Neba. Pred cijelim svemirom pokazalo se da se bez Boga čovječanstvo ne može podignuti. Onaj tko je stvorio svijet mora darovati novi sastojak života i sile. {ŽV 37.1}

S neizmjernim zanimanjem stanovnici svjetova koji nisu pali očekivali su da vide Jahvu kako ustaje i uništava stanovnike Zem­lje. Da je Bog to učinio, Sotona bi bio spreman sprovesti svoj plan, osiguravajući tako sebi podaničku pokornost nebeskih bića. On je izjavio da načela Božje vladavine ne omogućuju oprašta­nje. Da je svijet bio uništen, On bi tvrdio da su se njegove op­tužbe pokazale istinitima. Bio je spreman baciti krivnju na Bo­ga i svoju pobunu proširiti i na nebeske svjetove. Međutim, umje­sto da uništi svijet, Bog je poslao svojega Sina da ga spasi. Premda su se izopačenost i prkos mogli vidjeti u svakom dijelu poko­rene Zemlje, osiguran je način za njezin oporavak. U trenutku krize, kad je izgledalo da će Sotona pobijediti, Božji Sin je došao kao Poslanik božanske milosti. U sva vremena, u svakom tre­nutku, Božja se ljubav pokazivala palom ljudskom rodu. Unatoč ljudskoj izopačenosti, znaci milosti neprekidno su se pokazivali. A kad se navršilo vrijeme, Božanstvo se proslavilo izlijevanjem obilja iscjeljujuće milosti na svijet, milosti koja nikada neće biti spriječena ili zaustavljena, dok se plan spasenja ne izvrši.{ŽV 37.2}

Sotona je likovao što je u ljudskom rodu uspio uniziti Božje obličje. Tada je Isus došao da obnovi u čovjeku Stvoriteljevo obličje. Nitko drugi do Krist nije mogao ponovno oblikovati karakter koji je upropašten grijehom. On je došao istjerati de­mone koji su nadzirali ljudsku volju. On nas je došao podignuti iz prašine, kako bi ponovno oblikovao uništeni karakter prema uzoru svojega božanskog karaktera i uljepšao ga svojom slavom. {ŽV 37.3}

4

“Jer vam se danas rodi Spas”

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 2:1-20

• Kralj slave duboko se ponizio da bi uzeo ljudsku prirodu. Zemaljska životna sredina bila Mu je surova i neprivlačna. Nje­gova je slava bila obavijena velom, kako veličanstvenost Njegove vanjštine ne bi postala predmetom privlačnosti. On je izbjega­vao svako vanjsko razmetanje. Bogatstva, čast ovoga svijeta i ljudska veličina ne mogu nikada izbaviti dušu od smrti. Isus je odlučio da nikakva primamljivost svjetovne prirode ne treba pozvati ljude na Njegovu stranu. Jedino ljepota nebeske istine treba privući one koji će Ga slijediti. Mesijin je karakter već puno ranije predviđen u proroštvu i On je želio da Ga ljudi prihvate na osnovi svjedočanstva Božje Riječi. {ŽV 43.1}

Anđeli su bili zadivljeni veličanstvenim planom otkuplje­nja. Oni su promatrali kako će Božji narod prihvatiti Njegova Sina, odjenutog u ljudsku odjeću. Došli su u zemlju izabranog naroda. Drugi su se narodi bavili mitovima i obožavanjem laž­nih bogova. Anđeli su došli u zemlju u kojoj je bila otkrivena slava samoga Boga i u kojoj je zasjala svjetlost proroštva. Oni su nevidljivo došli u Jeruzalem, onima koji su bili određeni da objašnjavaju svete spise, slugama Božjeg doma. Već je sveće­niku Zahariji, dok je služio pred oltarom, bila objavljena bli­zina Kristova dolaska. Preteča je već bio rođen, a Njegovo po­slanje potvrđeno čudom i proročanstvom. Vijest o Njegovu ro­đenju i veličanstvenom značenju Njegove misije širila se na sve strane. Ipak, Jeruzalem se nije pripremao da pozdravi dobrodo­šlicom svog Otkupitelja. {ŽV 43.2}

Nebeski su vjesnici zapanjeno promatrali ravnodušnost tog naroda koje ga je Bog pozvao da svijetu otkrije svjetlost svete istine. Hebrejski je narod bio sačuvan kao svjedok da se Krist treba roditi iz Abrahamova potomstva i Davidove loze, a ipak nije znao da je Njegov dolazak tako blizu. Jutarnja i večernja žrtva svakodnevno su u Hramu upućivale na Božje janje, ali ovdje nije bilo priprema za Njegov doček. Svećenici i učitelji naroda nisu znali da se uskoro treba zbiti najveći događaj svih vreme­na. Oni su ponavljali svoje besmislene molitve i vršili bogoslužbene obrede da ih ljudi vide, ali u svojoj borbi za bogatstvima i svjetovnom čašću nisu bili spremni za objavu Mesije. Ista rav­nodušnost prevladavala je u zemlji Izraela. Radost koja je odu­ševljenjem ispunjavala cijelo Nebo nije taknula sebična srca obu­zeta svjetovnošću. Samo je nekolicina čeznula da vidi Nevidlji­vog. Njima su poslani nebeski vjesnici. {ŽV 44.1}

Anđeli su pratili Josipa i Mariju dok su putovali od svog doma u Nazaretu do Davidova grada. Naredba carskog Rima o popisu svih naroda u njegovoj prostranoj državi obuhvatila je i stanovnike galilejskih brda. Kao što je u davna vremena Kir bio pozvan na prijestolje svjetskog carstva da bi mogao osloboditi Gospodnji narod sužanjstva, tako je i cezar August postao oru­đe za ispunjenje Božje nakane da Isusovu majku dovede u Betle­hem. Ona je od Davidove loze, i Davidov se Sin mora roditi u Davidovu gradu. Iz Betlehema će, kaže prorok, “izaći koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vre­mena”. (Micah 5:2) Međutim, u gradu njihove kraljevske loze, Josipa i Mariju ne poznaju niti ih poštuju. Umorni i bez doma, oni prolaze kroz uzanu ulicu, od gradskih vrata sve do istoč­nog kraja grada, uzaludno tražeći mjesto za noćni počinak. Za njih nema mjesta u pretrpanoj gostionici. U neuglednoj pro­storiji koja je služila kao zaklon za stoku napokon su našli uto­čište, i u njoj je rođen Otkupitelj svijeta. {ŽV 44.2}

Ljudi o tome nisu ništa znali, ali je ova vijest ispunila Nebo radošću. Sveta bića iz kraljevstva svjetlosti privučena su Zemlji još dubljim i nježnijim zanimanjem. Zbog Njegove nazočnosti cijeli je svijet postao svjetliji. Nad betlehemskim brežuljcima skupilo se bezbrojno mnoštvo anđela. Oni čekaju znak da ob­jave Radosnu vijest svijetu. Da su izraelske vođe bile vjerne po­vjerenoj zadaći, one bi mogle sudjelovati u radosti objavljiva­nja Isusova rođenja. Sad ih je to mimoišlo. {ŽV 47.1}

Bog objavljuje: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke.” “Čestitima sviće ko svjetlost u tami.” (Isaiah 44:3; Psalm 112:4) Onima koji traže svjetlost i koji je rados­no prihvaćaju zasjat će blistave zrake s Božjeg prijestolja. {ŽV 47.2}

Na poljima gdje je dječak David nekad vodio svoje stado, pastiri su držali noćnu stražu. Tijekom tih sati tišine razgova­rali su o obećanom Spasitelju i molili za dolazak Kralja na Davidovo prijestolje. “Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj Krist, Gospodin.” {ŽV 47.3}

Na ove riječi, viđenje slave ispunilo je duše pastira koji su slušali. Osloboditelj je došao Izraelu! Sila, uzdizanje i pobjeda povezani su s Njegovim dolaskom. Međutim, anđeo ih je morao pripremiti da prepoznaju svojega Spasitelja u siromaštvu i po­niženju. “I neka vam ovo služi kao znak”, rekao je: “Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!” {ŽV 47.4}

Nebeski vjesnik stišao je njihova strahovanja. On im je rekao kako će pronaći Isusa. Pun nježnog obzira prema njihovoj ljudskoj slabosti, on im je dao vremena da se priviknu na božanski sjaj. Tada se radost i slava nisu više mogle skrivati. Cijelo je polje bilo obasjano sjajnom svjetlošću Božjih vojski. Zemlja se utišala, a Nebo povilo da sluša pjesmu: {ŽV 47.5}

 “Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima koje ljubi.” {ŽV 48.1}

O, kad bi danas ljudski rod mogao prepoznati ovu pjesmu! Objava koja je tada dana, melodija koja se tada čula, razlijegat će se do kraja vremena i odjekivati do krajeva zemaljskih. Kad grane Sunce Pravde, sa zdravljem na svojim zrakama, toj će se pjesmi vratiti odjek glasa silnoga mnoštva, kao glas mnogih voda govoreći: “Aleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.” Revelation 19:6. {ŽV 48.2}

Kad su anđeli nestali, svjetlost je iščezla, a sjenke noći ponov­no su pale na betlehemske brežuljke. Pastiri su dobro upamtili najblistaviji prizor koji su ikada promatrale ljudske oči. “Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan dru­gomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin! Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.” {ŽV 48.3}

Odlazeći s velikom radošću, pastiri su objavili ono što su vidjeli i čuli. “Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga.” {ŽV 48.4}

Udaljenost između Neba i Zemlje nije danas veća no što je bila kad su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Ljudski je rod isto toliko predmet staranja Neba kao u vrijeme kad su obični ljudi skromnih zanimanja usred dana sretali anđele i razgova­rali s nebeskim vjesnicima u vinogradima i poljima. Nebo mo­že biti vrlo blizu i nama u našoj svakodnevici. Anđeli iz nebes­kih dvorova pratit će korake onih koji dolaze i odlaze po Bož­joj zapovijedi. {ŽV 48.5}

Priča o Betlehemu je neiscrpna tema i u njoj je skrivena “dubina bogatstva i premudrosti znanja Božjega”. (Romans 11:33) Mi se divimo Spasiteljevoj žrtvi kojom je zamijenio ne­besko prijestolje jaslama, i pratnju anđela koji su Ga obožavali životinjama u štalici. Njegova nazočnost kori ljudsku gordost isamodovoljnost. Ovo je, ipak, bio samo početak Njegova neus­porediva poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi gotovo beskrajno poniženje da je uzeo ljudsku prirodu čak i onda kad je Adam u svojoj nevinosti prebivao u Edenu. Međutim, Isus je prihva­tio ljudsku prirodu kad je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom. Kao i svako Adamovo dijete, On je pri­mio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa. Ka­kvi su ovi rezultati bili, pokazano je u povijesti Negovih ze­maljskih predaka. On je došao s takvim naslijeđem dijeliti na­še tuge i kušnje pružiti i nam primjer bezgrješnog života. {ŽV 48.6}

        Sotona je na Nebu mrzio Krista zbog Njegova položaja u Božjim dvorovima. Kad je svrgnut s položaja, još Ga je više mrzio.On je mrzio Onoga koji se zavjetovao da će iskupiti grješni ljudski rod. Ipak, Bog je dopustio Sinu da kao bespomoćno dijete, pod­ložno ljudskim slabostima, dođe na svijet koji je Sotona pro­glasio svojim posjedom. Dopustio Mu je da upozna životne opa­snosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mo­ra voditi svako ljudsko dijete, izložen opasnosti neuspjeha i vječ­nog gubitka. {ŽV 49.1}

Srce zemaljskog oca nježno voli svog sina. On promatra lice svog djeteta i drhti na pomisao o životnoj opasnosti. On čezne da zaštiti svoje drago dijete od Sotonine sile i sačuva ga od kušnji i sukoba. Bog je dao svog jedinorodnog Sina da se nađe u još žešćem sukobu, i mnogo strašnijoj opasnosti, da bi životna staza naše djece bila sigurna. “U ovome se sastoji ljubav.” Čudite se, nebesa, i divi se Zemljo! {ŽV 49.2}

5

Posvećenje

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 2:21-38.

• Oko četrdeset dana nakon Kristova rođenja, Josip i Marija su Ga odnijeli u Jeruzalem da Ga prikažu Gospodinu i prinesu žrtvu. Bilo je to po hebrejskom zakonu, pa mu se Krist kao čovjekova zamjena morao podrediti u svakoj pojedinosti. On je već bio podvrgnut obredu obrezanja, kao znaku Njegove po­slušnosti Zakonu. {ŽV 50.1}

Zakon je tražio da majka prinese jednogodišnje janje na žrtvu paljenicu i mladog goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh. Međutim, Zakon je predviđao da se od siromašnih roditelja, koji nisu mogli donijeti janje, mogu prihvatiti u zamjenu dvije gr­lice ili dva mlada goluba, jedan za žrtvu paljenicu, a drugi za žrtvu za grijeh. {ŽV 50.2}

Žrtve koje su se prinosile Gospodinu morale su biti bez mane. Ove su žrtve predstavljale Krista i iz njih se vidi da je i sam Isus bio bez ikakve tjelesne mane. On je bio “nevin i bez mane”. (1 Peter 1:19) Njegov tjelesni sustav nije oštećen ni­kakvom manom; Njegovo je tijelo bilo snažno i zdravo. Cijelog je svog života živio u skladu s prirodnim zakonima. I tjelesno i duhovno bio je primjer onoga što je Bog zamislio da čovje­čanstvo bude poslušnošću Njegovim zakonima. {ŽV 50.3}

Posvećenje prvenaca potječe iz najstarijih vremena. Bog je obećao da će dati nebeskog Prvenca da spasi grješnika. Svako je domaćinstvo trebalo prihvatiti ovaj dar posvećujući svog prvenca. Prvenac je trebao biti posvećen svećeničkoj službi, kao Kristov predstavnik među ljudima. {ŽV 51.1}

Prigodom oslobođenja Izraela iz Egipta, ponovno je izda­na zapovijed o posvećenju prvenaca. Dok su Izraelova djeca bila u egipatskom ropstvu, Gospodin je uputio Mojsija faraonu, egipatskom kralju, s porukom: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.” Exodus 4:22, 23.{ŽV 51.2}

Mojsije je predao svoju poruku; ali odgovor gordog kralja je glasio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam odvrati faraon i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izra­elce.” Gospodin je znacima i čudima radio za svoj narod, šaljući strašne sudove na faraona. Na kraju, anđeo smrti dobio je nalog da ubije svakog prvenca od ljudi i stoke među Egipćanima. Da bi bili pošteđeni, Izraelci su dobili upute da dovratnike namažu krvlju zaklanog janjeta. Svaka je kuća mo­rala biti obilježena, da bi anđeo, kad dođe izvršiti svoju smrto­nosnu zadaću, mimoišao izraelske domove. {ŽV 51.3}

Nakon ove osude nad Egiptom Gospodin je rekao Mojsiju: “Meni posvetite svakoga provorođenca! … i od ljudi i od živo­tinja, meni pripadaju!” “Onoga dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorođence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Exodus 13:2; Numbers 3:13) Kad je uspostavljena služba u Šatoru, Go­spodin je izabrao Levijevo pleme, umjesto prvenaca iz cijelog Izraela, da služi u Svetištu. Međutim, prvenca su još smatrali Gospodnjim vlasništvom i stoga se on trebao otkupiti. {ŽV 51.4}

Tako je zakon o posvećenju prvenca postao vrlo značajan. Premda je bio uspomena na Gospodnje čudesno izbavljenje Izraelove djece, on je prikazivao još veće oslobođenje koje će izvojevati jedinorodni Božji Sin. Kao što je krv kojom su bili poprskani dovratnici spasila prvence u Izraelu, tako Kristova krv ima moć spasiti svijet. {ŽV 51.5}

Kakvo je značenje tada imalo Kristovo posvećenje! Ali svećenik nije vidio kroz zavjesu; on nije čitao tajnu iza nje. Po­svećenje djece bio je uobičajen prizor. Iz dana u dan svećenik je primao novac za otkup kad su djeca posvećivana Gospodi­nu. Iz dana u dan on je rutinski radio svoj posao, obraćajući malo pozornosti na roditelje ili djecu, osim kad je zamijetio neki nagovještaj bogatstva ili visokog položaja roditelja. Josip i Marija bili su siromašni; kad su došli sa svojim Djetetom, svećenici su vidjeli samo čovjeka i ženu odjevene kao Galilejce, u najskromnijoj odjeći. U njihovom izgledu nije bilo ničega sto je privlačilo pozornost i oni su prinijeli dar predviđen za siromasnije slojeve. {ŽV 52.1}

Svećenik je započeo sa službenim dijelom obreda. Uzeo je Dijete u naručje i držao Ga pred oltarom. Kad Ga je vratio u majčino naručje, upisao je ime “Isus” u svitak prvenaca. Dok je držao Dijete u svom naručju, nije ni slutio da je to Veličan­stvo Neba, Kralj slave. Svećenik nije ni pomislio da je ovo Di­jete Onaj o kome je Mojsije pisao: “Gospodin Bog nas podig­nut će vam između vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god rekne!” (Acts 3:22) On nije mislio da je ovo Dijete Onaj čiju je slavu Mojsije želio vidjeti. Među­tim, na svećenikovim rukama leži Onaj koji je veći od Mojsija; i kad je zapisao ime Djeteta, zapisao je ime Onoga koji je bio temelj cjelokupnog hebrejskog načina življenja. Ovo je ime predstavljalo smrtnu presudu u svemu tome jer je sustav žrta­va i darova zastario; simbol je gotovo dostigao svoju pravu sli­ku, sjena svoju stvarnost. {ŽV 52.2}

Slava Božje prisutnosti napustila je Svetište, ali u Djetetu iz Betlehema bila je zaklonjena slava pred kojom se anđeli kla­njaju. Ovo nesvjesno Dijete bilo je obećani Potomak, na koga je upućivao prvi oltar na vratima Edena. To je bio Mesija, Knez mira. On je bio Onaj koji se objavio Mojsiju: JA SAM. To je bio Onaj koji je u stupu od oblaka i ognja bio vođa Izraelu. To je bio Onaj o kome su već od davnina prorokovali vidioci. On je bio Čežnja svih naroda, Korijen i Mladica Davidova i sjajna Zvijezda Danica. Ime ovog bespomoćnog Djeteta, upisanog u izraelski svitak, što ga je proglasilo našim bratom, bilo je nada palog ljudskog roda. Dijete za koje je plaćena otkupnina bilo je Onaj koji će platiti otkup za grijehe cijelog svijeta. On je bio pravi Veliki svećenik “postavljen nad kućom Božjom”, Poglavar koji “ima neprolazno svećeništvo”, Posrednik “s desne strane Veličanstva u nebu”. Hebrews 10:21; 7:24; 1:3. {ŽV 52.3}

Duhovno treba duhovno razabrati. Božji Sin je posvećen u Hramu za zadaću koju je došao izvršiti. Svećenik Ga je proma­trao kao što bi promatrao svako drugo dijete. Međutim, iako nije vidio niti osjećao nešto neobično, Božji je čin u davanju Sina svijetu bio prepoznat. Ovaj događaj nije prošao a da Krista netko ipak nije prepoznao. “Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun. Bio je pravedan i pobožan i očekivao je utjehu Izraelovu. Imao je božansko nadahnuće. Njemu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gos­podnjega.” {ŽV 55.1}

Kad je Šimun ušao u Hram, vidio je jednu obitelj kako prikazuje dijete pred svećenikom. Njihova je vanjština govorila o siromaštvu; ali Šimun je shvatio upozorenja Duha i bio du­boko osvjedočen da je Dijete prikazano pred Gospodinom Utjeha Izraelova, Onaj koga je želio vidjeti. Začuđenom svećeniku Šimun je izgledao kao zanesenjak. Dijete je vraćeno Mariji, a on Ga uzima u naručje da Ga prikaže pred Bogom, dok je radost koju dotad nikada nije osjetio ispunjavala njegovu dušu. Dok je podizao malog Spasitelja prema Nebu, rekao je: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.” {ŽV 55.2}

Proročki duh počivao je na ovom Božjem čovjeku, i dok su Josip i Marija stajali tu kraj njega, čudeći se njegovim rije­čima, on ih je blagoslovio i rekao Mariji: “Gle! Ovaj je odre­đen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti a tebi će samoj mač probosti dušu da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” {ŽV 55.3}

Ušla je također i proročica Ana potvrđujući Šimunovo svje­dočanstvo o Kristu. Dok je Šimun govorio, njezino je lice bilo ozareno Božjom slavom i ona je izlijevala zahvalnost koju je srce osjećalo što joj je dopušteno da vidi Krista Gospodina. {ŽV 55.4}

Ovi ponizni poštovatelji Boga nisu uzalud proučavali pro­ročanstva. Međutim, oni koji su se nalazili na položajima vladara o svećenika u Izraelu, iako su pred sobom imali dragocjeno ka­zivanje proroštva, nisu išli Gospodnjim putem i njihove oči ni­su bile otvorene da vide Svjetlost života. {ŽV 55.5}

Tako je to i danas. Vjerske vođe i oni koji služe u Božjem domu često ne razlikuju događaje na koje je usmjerena pozor­nost cijeloga Neba, i oni nezamijećeno prolaze. Ljudi priznaju Krista u povijesti, ali se okreću od živoga Krista. Krist, koji u svojoj Riječi poziva na samopožrtvovnost, preko siromašnih i napaćenih koji traže pomoć i preko pravednih koji su upućeni na siromaštvo, trud i poniznost, nije ništa spremnije prihvaćen danas nego prije osamnaest stoljeća. {ŽV 56.1}

Marija je razmišljala o Šimunovom otvorenom i dalekosež­nom proročanstvu. Dok je u svom naručju gledala Dijete i sje­ćala se riječi koje su izgovorili betlehemski pastiri, bila je ispu­njena radošću, zahvalnošću i blistavom nadom. Šimunove rije­či podsjetile su je na Izaijino proročko kazivanje: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg… On će prav­dom opasati bedra, a vjernošću bokove.” “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja… Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” Isaiah 11:1-5; 9:2-6. {ŽV 56.2}

Ipak, Marija nije shvatila Kristovu misiju. Šimun je proro­kovao o Njemu kao o svjetlosti koje će obasjavati neznabošce, kao o slavi Izraelovoj. Na taj su način anđeli objavili Spasiteljevo rođenje kao Radosnu vijest svim narodima. Bog je težio da ispravi skučeno hebrejsko shvaćanje o Mesijinom djelu. On je želio da ljudi u Njemu gledaju ne samo osloboditelja Izraela već i Spasitelja svijeta. Međutim, proći će mnogo godina dok i Isusova majka shvati Njegovo poslanje. {ŽV 56.3}

Marija je očekivala Mesijinu vladavinu na Davidovom pri­jestolju, ali nije vidjela krštenje patnjom kojim će ga zadobiti. Šimun je otkrio da Mesija neće proći kroz ovaj svijet bez pre­preka. Riječima upućenim Mariji: “A i tebi će samoj mač pro­bosti dušu”, Bog je u svojoj nježnoj milosti nagovijestio Isuso­voj majci veliku bol koju je zbog Njega počela podnositi. {ŽV 56.4}

“Gle!” rekao je Šimun, “Ovaj je određen za propast i uskr­snuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti.” Oni koji se žele ponovno podignuti moraju pasti. Mi moramo pasti na Stijenu i razbiti se prije no što se podignemo u Kristu. Se­bičnost se mora oboriti, oholost poniziti ako želimo upoznati slavu duhovnog kraljevstva. Hebreji nisu željeli prihvatiti čast koja je dostignuta u poniznosti. Stoga i nisu mogli primiti svo­ga Otkupitelja. On je bio znak protiv koga se govorilo. {ŽV 56.5}

“Da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” U svjetlosti Spasi­teljeva života otkrivaju se srca svih, počevši čak od Stvoritelja pa do kneza tame. Sotona je prikazivao Boga kao sebičnog i surovog, kao Onoga koji polaže pravo na sve, a ništa ne daje; koji traži službu od svih svojih stvorenja za vlastitu slavu, a ne podnosi nikakvu žrtvu za njihovo dobro. Međutim, darovanje Krista otkriva Očevo srce. To svjedoči da su Božji naumi za nas “naumi mira, a ne nesreće”. (Jeremiah 29:11) To pokazuje da je, dok je Božja mržnja prema grijehu jaka kao smrt, Nje­gova ljubav prema grjesniku jača i od smrti. Budući da je uzeo na sebe naše spasenje, On neće poštedjeti ništa ma koliko Mu to bilo drago što je nužno za izvršenje Njegova djela. Nijedna istina potrebna za naše spasenje nije uskraćena, nijed­no čudo milosti zanemareno, nijedno božansko sredstvo nije ostalo neupotrijebljeno. Naklonost dolazi za naklonošću, a dar za darom. Cijela nebeska riznica otvorena je onima koje On želi spasiti. Skupivši sva bogatstva svemira i otkrivši sve izvore neizmjerne sile, On ih sve predaje u Kristove ruke i kaže: Sve je ovo za čovjeka; upotrijebi ove darove da ga uvjeriš da ni na Zemlji ni na Nebu nema veće ljubavi od moje. Svoju najveću sreću on će naći u ljubavi prema meni. {ŽV 57.1}

Na golgotskom križu sučelile su se ljubav i sebičnost. Nji­hova je pojava na križu dostigla svoj vrhunac. Krist je živio da tješi i blagoslivlja, a Sotona je usmrtivši Ga pokazao svu opa­kost svoje mržnje prema Bogu. On je jasno pokazao da je stvarni cilj njegove pobune zbacivanje Boga s prijestolja i uništenje Onoga preko koga se pokazala Božja ljubav. {ŽV 57.2}

Kristovim životom i smrću otkrile su se i misli ljudi. Od jasala do križa Kristov je život bio poziv na podčinjavanje se­be i zajednicu u patnjama. On je skinuo koprenu s ljudskih ciljeva. Isus je došao s nebeskom istinom i svi koji su slušali glas Svetoga Duha bili su privučeni k Njemu. Oni koji su služili sebi samima, pripadali su Sotoninom kraljevstvu. Svojim odno­som prema Kristu svi će pokazati na kojoj se strani nalaze. Na taj način svatko sebi izriče presudu. {ŽV 57.3}

Na dan završnog suda svaka izgubljena duša shvatit će narav svog odbacivanja istine. Prikazat će se križ, a njegovo pravo značenje uvidjet će svaki um koji je bio zaslijepljen prijestu­pom. Pred prizorom Golgote i njezine tajanstvene Žrtve, grješnici će stajati osuđeni. Bit će odbačen svaki lažni izgovor. Ljudsko otpadništvo pojavit će se u svom užasnom karakteru. Ljudi će vidjeti što su izabrali. Svako pitanje istine ili zablude u dugoj borbi bit će objašnjeno. Pred sudom svemira Bog će stajati čist od krivnje za postojanje ili trajanje zla. Pokazat će se da božanski propisi nisu prouzročili grijeh. U Božjoj vladavini nije bilo mane, nije bilo nikakvog razloga za nezadovoljstvo. Kad se otkri­ju pomisli svakoga srca, tada će se i vjerni i buntovnici sjedi­niti u objavljivanju: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda! Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne sla­vi?… jer si pokazao svoja pravedna djela.” Revelation 15:3, 4. {ŽV 58.1}

6

Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda”

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 2.

“Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.” {ŽV 59.1}

Mudraci s Istoka bili su filozofi. Pripadali su velikom i utje­cajnom društvenom sloju koji je obuhvaćao ljude plemenita pod­rijetla i bio nositelj bogatstva i učenosti u njihovom narodu. Među njima bilo je mnogih koji su varali lakovjeran narod. Drugi su bili čestiti ljudi koji su proučavali znake Proviđenja u prirodi i bili poštovani zbog svoga poštenja i mudrosti. Mudraci koji su došli Isusu bili su ljudi takva karaktera. {ŽV 59.2}

Božja svjetlost uvijek svijetli usred tame neznaboštva. Dok su ovi mudraci proučavali zvjezdano nebo i pokušavali pronik­nuti u tajnu koju su skrivale njegove sjajne staze, gledali su Stvoriteljevu slavu. Tražeći jasniju spoznaju, okrenuli su se hebrej­skim svetim spisima. U njihovoj zemlji čuvali su se proročki spisi koji su pretkazivali dolazak božanskog Učitelja. Bileam je pripadao magima, iako je jedno vrijeme bio Božji prorok; Du­hom Svetim on je pretkazao Izraelovo blagostanje i pojavu Me­sije; a njegova proročanstva prenosila su se predajom iz stoljeća u stoljeće. Međutim, u Starom je zavjetu mnogo jasnije ob­javljen Spasiteljev dolazak. Mudraci su s radošću utvrdili da je Njegov dolazak blizu i da će se zemlja napuniti spoznje Go­spodnje slave. {ŽV 59.3}

Mudraci su vidjeli tajanstvenu svjetlost na nebu one noći kad je Božja slava obasjala betlehemske brežuljke. Kad je svjet­lost iščezla, pojavila se sjajna zvijezda koja se lagano kretala nebom. To nije bila nikakva zvijezda stajaćica ni neki planet, pa je ova prirodna pojava pobudila najživlje zanimanje. Ta je zvijezda bila udaljena skupina sjajnih anđela, ali mudraci to ni­su znali. Ipak, bili su uvjereni da ova zvijezda ima za njih po­sebno značenje. Oni su se savjetovali sa svećenicima i filozo­fima i pretraživali svitke starih zapisa. Bileamovo proročanstvo je objavilo: “Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže.” (Numbers 24:17) Je li moguće da je ova nepoznata zvijezda bila poslana kao vjesnik Obećanoga? Mudraci su se obradovali svjetlosti istine poslane s Neba; sada se ona izlijevala na njih sjaj­nijim zrakama. U snu su primili poruku da idu i potraže novo­rođenog Kralja. {ŽV 60.1}

Kao što je Abraham vjerom pošao na Božji poziv “iako nije znao kamo ide” (Hebrews 11:8), kao što je Izrael u vjeri išao za stupom od oblaka do Obećane zemlje, tako su i ovi neznabošci pošli u potragu za obećanim Spasiteljem. Istočnjačke ze­mlje bile su bogate dragocjenostima i mudraci nisu krenuli na put praznih ruku. Bio je običaj da se vladarima i ostalim visokim odličnicima daju pokloni kao znak poštovanja, i najskupocjeniji darovi koji su se mogli pronaći u zemlji prinijeti su kao poklon Onome u kome su trebala biti blagoslovljena sva pleme­na na Zemlji. Morali su putovati noću da bi mogli pratiti zvijez­du; putnici su prekraćivali sate ponavljanjem starih kazivanja i proročkih izjava o Onome koga su tražili. Prilikom svakog pre­daha oni su istraživali proročanstva i tako se sve više produb­ljivalo njihovo uvjerenje da ih Bog vodi. Dok su pred sobom imali zvijezdu kao vidljivi znak, imali su i unutarnje osvjedo­čenje Svetoga Duha koji je djelovao na njihova srca i nadahnji­vao ih nadom. Putovanje, premda dugo, bilo je za njih sretno. {ŽV 60.2}

Stigli su u izraelsku zemlju silazeći niz Maslinsku goru, gle­dali su Jeruzalem pred sobom, kad, gle, zvijezda koja ih je vo­dila cijelim mukotrpnim putem, zastaje nad Hramom i nakon nekoliko trenutaka iščezava iz vidika. Oni dalje hitaju žurnim koracima očekujući sa sigurnošću da je Mesijino rođenje radosni pripjev na svakom jeziku. Međutim, uzaludno su se raspitivali. Ušavši u Sveti grad uputili su se prema Hramu. Na svoje čuđenje nisu našli nikoga tko bi išta znao o novorođenom Kra­lju. Njihova pitanja nisu izazvala nikakvu radost, već prije izne­nađenje i strah pomiješan s prijezirom. {ŽV 60.3}

Svećenici su ponavljali predaju. Oni uzdižu svoju vjeru i svoju pobožnost, dok Grke i Rimljane proglašavaju neznabošcima i grješnicima većim od drugih. Mudraci nisu idolopoklo­nici i u Božjim očima bolji su od ovih koji su samo po imenu bili u službi Njemu; pa ipak ih Hebreji smatraju neznabošcima. Čak i među čuvarima svetih spisa, njihovo revnosno raspi­tivanje nije naišlo ni na kakvo razumijevanje. {ŽV 61.1}

Dolazak mudraca brzo se razglasio po cijelom Jeruzalemu. Njihova neobična misija izazvala je uznemirenost u narodu, koja se pronijela u palaču kralja Heroda. Lukavi Edomac bio je uzne­miren nagovještajem o mogućem suparniku. Bezbrojna ubojstva umrljala su njegovu stazu do prijestolja. Budući da je bio tuđinske krvi, narod nad kojim je vladao mrzio ga je. Njegova jedina sigurnost bila je naklonost Rima. Međutim, ovaj novi Princ imao je veću prednost. Bio je rođen da vlada.  {ŽV 61.2}

Herod je posumnjao da svećenici kuju zavjeru sa strancima kako bi izazvali bunu u narodu i zbacili ga s prijestola. On je prikrivao svoje nepovjerenje, odlučan da većim lukavstvom spri­ječi njihove smišljene planove. Skupivši svećeničke poglavare i književnike raspitivao se za učenje njihovih svetih knjiga o mjestu Mesijina rođenja. {ŽV 61.3}

Ovo raspitivanje otimača prijestolja, potaknuto zahtjevom stranaca, povrijedilo je ponos hebrejskih učitelja. Ravnodušnost kojom su prišli proročkim svicima razbjesnila je ljubomornog carskog namjesnika. On je mislio da žele sakriti svoje poznava­nje ovog predmeta. S autoritetom kome se nisu usudili suprot­staviti naredio je da podrobno ispitaju i objave mjesto rođenja njihovog očekivanog Kralja. “U Betlehemu judejskom odgovoriše mu jer je ovako pisao prorok: {ŽV 62.1}

Betleheme, zemljo Judina,

ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima,

jer će iz tebe izići vođa

koji će biti pastir naroda moga — Izraela.” {ŽV 62.2}

Herod je zatim pozvao mudrace na tajni razgovor. Bura bijesa i straha bjesnjela je u njegovom srcu, ali je sačuvao mirno držanje i ljubazno je primio strance. Raspitivao se o vremenu pojavlji­vanja zvijezde i pretvarao se da radosno pozdravlja nagovještaj Kristova rođenja. Zamolio je svoje posjetitelje: “Idite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga pronađete, javite mi, da bih i ja došao i poklonio mu se.” Rekavši to otpustio ih je da svojim putem odu u Betlehem. {ŽV 62.3}

Svećenici i starješine u Jeruzalemu nisu bili tako neobaviješteni o Kristovom rođenju, kao što su se pretvarali. Vijest o posjetu anđela pastirima doprla je do Jeruzalema, ali rabini su je smatrali nedostojnom njihove pozornosti. Mogli su sami na­ći Isusa i spremno odvesti mudrace do Njegovog mjesta rođe­nja, ali su, umjesto toga, mudraci došli k njima da im skrenu pozornost na rođenje Mesije. “Gdje je novorođeni kralj židov­ski?” rekli su. “Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.” {ŽV 62.4}

Oholost i zavist sada su zatvorili vrata svjetlosti. Da je po­klonjeno povjerenje vijestima pastira i mudraca, oni bi doveli svećenike i rabine u vrlo nezgodan položaj, dokazujući suprot­no od njihove tvrdnje da su tumači Božje istine. Ovi obrazo­vani učitelji nisu se htjeli poniziti da ih poučavaju oni koje su smatrali neznabošcima. Nemoguće je, govorili su oni, da ih je Bog mimoišao i objavio vijest neukim pastirima i neobrezanim neznabošcima. Odlučili su pokazati prijezir prema vijestima koje su uzrujavale kralja Heroda i cijeli Jeruzalem. Nisu čak ni poželjeli otići u Betlehem i vidjeti je li tako. Naveli su ljude da zanima­nje za Isusa prihvate kao fanatično uzbuđenje. Tu su svećenici i rabini započeli odbacivati Krista. Otada je njihova oholost i tvrdoglavost prerasla u duboko usađenu mržnju prema Spasite­lju. Dok je Bog otvarao vrata neznabošcima, hebrejske su vođe zatvarale vrata sebi samima. {ŽV 62.5}

Mudraci su sami otišli iz Jeruzalema. Sjenke noći spuštale su se dok su prolazili kroz gradska vrata, ali na svoju veliku radost opet su ugledali zvijezdu koja ih je povela prema Bet­lehemu. Oni nisu primili nikakav nagovještaj o skromnom Isu­sovom stanju, kao što su ga dobili pastiri. Nakon dugog puta bili su razočarani ravnodušnošću hebrejskih vođa i napustili su Jeruzalem s manje pouzdanja nego kad su ušli u grad. U Betle­hemu nisu našli kraljevsku gardu razmještenu da štiti novoro­đenog Kralja. Nijedan Ga ugledni čovjek nije posjetio. Isus je bio stavljen u jasle kao u kolijevku. Njegovi roditelji, neobrazovani seljaci, bili su Njegovi jedini čuvari. Je li moguće da je to Onaj o kome je pisano da će podići “plemena Jakovljeva” i da će vratiti “Ostatak Izraelov”, i biti “svjetlost narodima” i spasenje “do nakraj zemlje”? Isaiah 49:6. {ŽV 63.1}

“Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njego­vom; padoše ničice i pokloniše mu se.” U siromašnoj Isusovoj pojavi prepoznali su prisutnost Božanstva. Predali su svoja srca Njemu kao Spasitelju i tada Ga obasuli darovima zlatom, i tamjanom, i smirnom. Kakvu su vjeru imali! Za mudrace s Istoka moglo bi se reći ono što je kasnije rečeno za rimskog kapeta­na: “Tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.” Matthew 8:10. {ŽV 63.2}

Mudraci nisu proniknuli u Herodove namjere prema Isu­su. Kad je cilj njihovog putovanja bio ostvaren, oni su se pri­premali za povratak u Jeruzalem, namjeravajući ga obavijestiti o svom uspjehu. Međutim, u snu su primili božansku obavijest da više ne održavaju nikakvu vezu s njim. Zaobilazeći Jeruza­lem, pošli su u svoju zemlju drugim putem.¸{ŽV 64.1}

Na sličan način je i Josip primio opomenu da bježi u Egipat s Marijom i Djetetom. A anđeo reče: “I budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip je po­slušao bez oklijevanja i, da bi bio sigurniji, pošao je na put noću. {ŽV 64.2}

Preko mudraca Bog je hebrejskom narodu skrenuo pozornost na rođenje svog Sina. Njihovo raspitivanje u Jeruzalemu, pro­buđeno zanimanje naroda, pa čak i Herodova ljubomora koja je privukla pozornost svećenika i rabina, usmjerili su umove na proročanstva o Mesiji i na veliki događaj koji se zbio. {ŽV 64.3}

Sotona se zauzeo da zakloni božansku svjetlost svijetu i upotrijebi svu moć svog lukavstva da uništi Spasitelja. Međutim, Onaj koji nikada ne drijema i ne spava čuvao je svog voljenog Sina. Onaj koji je Izraelu poslao manu s neba i hranio Iliju u vrijeme gladi, pobrinuo se za Marijino i Isusovo utočište u neznabožačkoj zemlji. Darovima mudraca iz neznabožačke zemlje Gospodin je osigurao sredstva za put u Egipat i za boravak u tuđoj zemlji. {ŽV 65.1}

Mudraci su među prvima poželjeli dobrodošlicu Otkupite­lju. Oni su prvi položili svoj dar kraj Njegovih nogu. Kakva je prednost bila služiti Mu svojim darom! Bog osobito cijeni dar koji potječe od srca koje ljubi, čineći ga najuspješnijim u služ­bi Njemu. Ako smo svoje srce predali Isusu, mi ćemo Mu prinijeti i svoje darove. Svoje zlato i srebro, svoj najdragocjeniji zemalj­ski imetak, svoje najveće umne i duhovne darove, dobrovoljno ćemo posvetiti Njemu koji nas ljubi i koji je dao sebe za nas. {ŽV 65.2}

Herod je u Jeruzalemu nestrpljivo očekivao povratak mu­draca. Kako je vrijeme prolazilo, a oni se nisu pojavljivali, nje­gove su sumnje počele rasti. Nespremnost rabina da otkriju Mesijino mjesto rođenja kao da mu je ukazivalo da su prozreli njegov plan i da su ga mudraci namjerno izbjegli. Ta ga je mi­sao razbjesnila. Obmana nije uspjela, ali je preostalo pribjega­vanje sili. On će im dati pouku s ovim djetetom-kraljem. Ti oholi Hebreji trebaju vidjeti sto mogu očekivati u svojim po­kušajima da ustoliče vladara. {ŽV 65.3}

Odmah je poslao vojnike u Betlehem s nalogom da ubiju svu djecu od dvije godine i manje. Tihi domovi Davidova gra­da bili su svjedoci prizora užasa, koji su još prije šest stotina godina otkriveni proroku: “Glas u Rami ču se plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži neutješna što ih nema.” {ŽV 65.4}

Ovu su nesreću Hebreji sami navukli na sebe. Da su u vjernosti i poniznosti hodili pred Bogom, On bi na izuzetan način učinio za njih bezopasnim kraljev gnjev. Ali, svojim gri­jesima oni su se odvojili od Boga i odbacili Svetoga Duha koji je bio njihov jedini štit. Nisu proučavali Pisma sa željom da se usklade s Božjom voljom. Tragali su za proročanstvima koja su se mogla tumačiti tako da se sami uzvise i pokažu kako Bog prezire ostale narode. U svojoj oholosti hvalili su se da će Mesija doći kao kralj koji će pobijediti njihove neprijatelje i po­gaziti neznabošce u svojoj srdžbi. Na taj način izazvali su mrž­nju svojih vladara. Njihovim pogrešnim prikazivanjem Kristove misije, Sotona je namjeravao pripremiti uništenje Spasitelja, ali to se vratilo na njihove glave. {ŽV 65.5}

Ovo okrutno djelo bilo je jedno od posljednjih što je po­mračilo Herodovu vladavinu. Ubrzo nakon ubijanja nevine dje­čice, bio je i sam prinuđen pokoriti se takvoj sudbini koju ni­tko nije mogao otkloniti. Umro je strašnom smrću. {ŽV 66.1}

Josip, koji je još bio u Egiptu, dobio je nalog od Božjeg anđela da se vrati u izraelsku zemlju. Smatrajući Isusa nasljed­nikom Davidova prijestolja, Josip se želio nastaniti u Betlehe­mu, ali doznavši da u Judeji umjesto svojega oca vlada Arhelaj, bojao se da bi sin mogao ostvariti očeve planove protiv Krista. Od svih Herodovih sinova Arhelaj mu je svojim karakterom bio najsličniji. Već je njegovo stupanje na prijestolje bilo obilježeno neredima u Jeruzalemu i pokoljem u kome je rimska garda po­bila tisuće Hebreja. {ŽV 66.2}

Josip je ponovno usmjeren na sigurno mjesto. Vratio se u Nazaret, u svoj raniji dom, gdje je Isus potom boravio gotovo trideset godina, “da bi se ispunilo sto su rekli proroci: Zvat će se Nazarećanin”. Galilejom je upravljao Herodov sin, ali u njoj je bilo mnogo vise stranaca nego u Judeji. Na taj je način ta­mo bilo manje zanimanja za pitanja koja su se isključivo ticala Hebreja i Isusove bi tvrdnje vjerojatno izazvale manju zavist kod vlastodržaca. {ŽV 66.3}

Tako je bio dočekan Spasitelj kad je došao na Zemlju. Činilo se da ne postoji mjesto odmora ili sigurnosti za malog Otkupi­telja. Bog nije mogao povjeriti svoga Sina ljudima, premda je ostvarivao svoje djelo za njihovo spasenje. On je naložio anđe­lima da prate Isusa i da Ga štite dok ne završi svoje poslanje na Zemlji i ne umre od ruku onih koje je došao spasiti. {ŽV 67.1}

7

Isus kao dijete

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 2:39, 40.

       Djetinjstvo i mladost Isus je proveo u malom planinskom selu. Na Zemlji ne postoji nijedno mjesto koje ne bi bilo počasćeno Njegovom nazočnošću. Kraljevske palače imale bi pred­nost primajući Ga kao gosta. Međutim, On je mimoišao domo­ve bogatih, kraljevske dvorove i slavna središta znanja, da bi se nastanio u zabitom i prezrenom Nazaretu. {ŽV 68.1}

Iznimno značenje ima kratak izvještaj o Samuelovu djetinj­stvu: “A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred ljudima.” (2. Samuelova 2,26) I milost je Božja počivala na njemu. Slično i Isus, ozaren naklonošću svog Oca, “napredovaše u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima”. (Luke 2:52) Njegov je um bio živahan i prodoran, a Njegova su razboritost i mudrost nadmašivale Njegove godine. Njegov je karakter bio uravnotežen i skladan. Snage uma i ti­jela postupno su se razvijale u skladu sa zakonima djetinjstva. {ŽV 68.2}

Kao dijete, Isus se odlikovao posebno privlačnom naravi. Njegove uslužne ruke uvijek su bile spremne poslužiti drugi­ma. On je pokazivao nepokolebljivu strpljivist i istinoljubivost koja nikada ne bi žrtvovala čestitost. U načelu čvrst kao stije­na, Njegov je život otkrivao vrlinu nesebične ljubaznosti. {ŽV 68.3}

Isusova majka pratila je budnim okom razvitak Njegovih snaga i zamijetila na Njegovu karakteru pečat savršenstva. S ra­došću se trudila da bodri taj bistar i prijemčiv um. Posredova­njem Svetoga Duha primila je mudrost za suradnju s nebeskim silama u razvitku ovog Djeteta, koje je moglo svojim Ocem sma­trati samo Boga. {ŽV 69.1}

Od najranijih vremena vjerni u Izraelu s velikom su pozornosću odgajali mlade. Gospodin je dao upute da se djeca pou­čavaju, čak i od najmanjih nogu, o Njegovoj dobroti i veličini, osobito onako kako su se otkrile u njegovom Zakonu i prika­zale u povijesti Izraela. Pjesma, molitva i pouke iz Pisma morale su biti prilagođene umu koji se razvija. Očevi i majke trebali su poučiti svoju djecu da je Božji Zakon izraz Njegova karak­tera i tako primanjem načela Zakona u srce, Božje se obličje utiskivalo u duhovni svijet i um. Veći dio poučavanja bio je usmen, ali mladi su također učili čitati hebrejske spise, a pergamentski svici starozavjetnih zapisa bili su otvoreni za njiho­vo proučavanje. {ŽV 69.2}

U Kristovo doba gradovi koji nisu pružali vjersko poučava­nje mladih smatrali su se prokletim od Boga. Ipak, to je pou­čavanje postalo formalistično. Predaja je u velikoj mjeri potis­nula Sveto pismo. Pravi odgoj vodio bi mlade da “traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli”. (Acts 17:27.) Međutim, heb­rejski učitelji posvetili su pozornost obredima. Um je bio ispu­njen gradivom beskorisnim za učenika, koje neće biti priznato u višoj školi nebeskih dvorova. Iskustvo stečeno osobnim pri­hvaćanjem Božje Riječi nije našlo mjesta u ovom odgojnom su­stavu. Zauzeti krugom vanjskih obreda učenici nisu imali vre­mena za mirne trenutke koje bi proveli s Bogom. Oni nisu čuli Njegov glas koji govori srcu. U svom traganju za znanjem, oni su se okrenuli od Izvora mudrosti. Zanemarena je bit službe Bogu. Načela Zakona bila su zamagljena. Ono što se smatralo visokim obrazovanjem bilo je najveća prepreka istinskom raz­vitku. Snage mladeži bile su sputane obukom rabina. Njihovi su umovi postali skučeni i ograničeni. {ŽV 69.3}

Dijete Isus nije primalo pouke u školama pod okriljem sinagoga. Njegova je majka bila Njegov prvi zemaljski učitelj. S njezinih usana i iz proročkih svitaka On je naučio nebeske istine. One iste riječi što ih je sam izgovorio Mojsiju za Izra­ela, sad je usvajao na krilu svoje majke. Kad je prešao iz dje­tinjstva u mladićko doba, nije tražio rabinske škole. Njemu nije bio potreban odgoj koji bi stekao na takvim izvorima, jer Bog je bio Njegov Učitelj. {ŽV 70.1}

Pitanje postavljeno za vrijeme Spasiteljeva rada: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?”, ne upućuje na to da Isus nije znao čitati, već samo da nije primio rabinsko obrazovanje. John 7:15 Budući da je stekao znanje na način koji je dostupan i nama, Njegovo dobro poznavanje Pisma pokazuje koliko je mar­ljivo posvetio svoje rane godine proučavanju Božje Riječi. Uz to, pred Njim je bila otvorena i velika knjižnica stvorenih Bož­jih djela. On koji je načinio sve, proučavao je pouke sto ih je Njegova vlastita ruka napisala na zemlji, moru i nebu. Odvo­jen od nesvetih svjetovnih putova, on je sakupljao znanje iz prirode. Proučavao je život biljaka i životinja i čovjekov život. Od najranijih godina života sav je bio obuzet jednim ciljem: da živi na blagoslov drugima. Izvor tog cilja On je nalazio u prirodi; nove ideje o načinu i sredstvima zasjale bi u Njegovu umu dok je proučavao život biljaka i životinja. Neprekidno se trudio da iz onoga sto je vidio izvuče primjere uz pomoć kojih bi iznosio živu Božju Riječ. Usporedbe kojima je u vrijeme svoje službe rado davao svoje pouke o istini pokazuju kako je nje­gov duh bio otvoren za utjecaje prirode i kako je prikupljao duhovne pouke iz svoje svakodnevne životne okoline. {ŽV 70.2}

Na taj način Isusu se otkrivalo značenje Božjih riječi i dje­la, dok je pokušavao razumjeti bit stvari. Nebeska bića bila su Njegovi pratitelji, a On je njegovao svete misli i zajednicu. Od trenutka kad je postao svjestan okoline, On je neprekidno ra­stao u duhovnoj vrlini i poznavanju istine. {ŽV 70.3}

Svako dijete može steći znanje kao što ga je Isus stekao. Dok se pokušavamo upoznati s našim nebeskim Ocem uz po­moć Njegove Riječi, anđeli će nam se približiti, naš će um ojačati, naš se karakter uzdići i oplemeniti. Postat ćemo sličniji Spasitelju. Dok promatramo lijepo i veličanstveno u prirodi, naši će se osjećaji usmjeriti k Bogu. Dok je duh ispunjen div­ljenjem, duša se okrepljuje dodirom s Beskonačnim preko Njegovih djela. Zajednica s Bogom u molitvi razvija umne i moralne sposobnosti, a duhovna sila jača dok razmišljamo o onome što je duhovno. {ŽV 70.4}

Isusov je život bio život u skladu s Bogom. Dok je bio dijete, mislio je i govorio kao dijete, ali ni najmanji trag grijeha nije kvario Božje obličje u Njemu. Ipak, On nije bio oslobođen od kušnji. Zloća stanovnika Nazareta bila je poslovična. Natanaelovim pitanjem iskazano je mišljenje o njihovom lošem glasu: “Iz Nazareta može li što dobro izići?” (John 1:46) Isus je postavljen tamo gdje će se Njegov karakter iskušati. Bilo je nužno da stal­no bude oprezan kako bi sačuvao svoju čistoću. Bio je podložan svim borbama s kojima se i mi srećemo, kako bi nam mo­gao biti uzor u djetinjstvu, mladosti i zreloj dobi. {ŽV 71.1}

Sotona je bio neumoran u svojim naporima da savlada Di­jete iz Nazareta. Od najranijih godina Isusa su čuvali nebeski anđeli, pa ipak je Njegov život bio duga borba protiv sila tame. Kneza tame je vrijeđalo i zbunjivalo to da na Zemlji postoji ži­vot neuprljan zlom. Nije bilo sredstva kojim nije pokušao Isusa uhvatiti u zamku. Nijedno dijete ljudskog roda, kao što je to doživio naš Spasitelj, neće nikada biti pozvano da živi svetim životom usred tako žestoke borbe s kušnjom. {ŽV 71.2}

Isusovi su roditelji bili siromašni i ovisili su o svakodnevnom mukotrpnom radu. Upoznao je siromaštvo, samoodricanje i oskudicu. Ovo je iskustvo bilo Njegova zaštita. U Njegovom marljivom životu nije bilo trenutaka dokolice da prizovu kuš­nju. Nije bilo besciljnih sati koji bi otvarali vrata poročnom druženju. Koliko je god bilo moguće, On je zatvarao vrata kušaču. Ni zarada, ni zadovoljstvo, ni odobravanje ni prijekor ni­su Ga mogli navesti da pristane na zlo djelo. Bio je mudar da prepozna zlo, a jak da mu se odupre. {ŽV 72.1}

Krist je bio jedino bezgrješno biće koje je živjelo na Zemlji, iako je gotovo trideset godina živio među poročnim stanovni­cima Nazareta. Ova je činjenica ukor onima koji misle da ne­okaljan život ovisi o mjestu, bogatstvu ili napretku. Kušnja, si­romaštvo, nedaća pravi je sustav obuke potrebne za razvijanje čistoće i postojanosti. {ŽV 72.2}

Isus je živio u seoskom domu i vjerno je i radosno nosio svoj dio tereta u domaćinstvu. On je bio Zapovjednik Neba i anđeli su radosno ispunjavali Njegovu riječ; sada je On bio revan sluga, poslušni sin pun ljubavi. Učio je zanat i radio svojim rukama s Josipom u drvodjeljskoj radionici. U priprostoj odje­ći običnog radnika prolazio je ulicama malog mjesta idući i vra­ćajući se sa svog skromnog posla. On nije upotrijebio svoju božansku moć da smanji teret ili olakša svoj mukotrpan rad. {ŽV 72.3}

Isusov um i tijelo bili su razvijeni jer je radio u djetinjstvu i mladosti. Svoje tjelesne snage nije koristio lakomisleno, već tako da ih sačuva u zdravlju, da bi u svemu mogao obaviti što bolji posao. Čak ni u rukovanju alatom nije želio biti nesavr­šen. Bio je savršen kao radnik, kao što je bio savršen u karakteru. Svojim nas je osobnim primjerom učio dužnosti da budemo marljivi, da naš rad mora biti obavljen pravilno i temeljito i da je takav rad dostojan poštovanja. Vježba koja uči ruke da budu korisne i odgaja mlade da nose svoj dio životnog tereta daje tjelesnu snagu i razvija svaku sposobnost. Svi trebaju raditi ne­što što će biti blagotvorno za njih i od pomoći drugima. Bog je odredio rad kao blagoslov i jedino marljivi radnik nalazi čast i radost života. Nad djecom i mladeži koja radosno preuzima svoj dio obveza u domu, dijeleći teret s ocem i majkom, počiva Božje odobravanje s čvrstim obećanjem punim ljubavi. Takva djeca izaći će iz doma da postanu korisni članovi društva. {ŽV 72.4}

73          Tijekom cijelog života na Zemlji, Isus je bio ozbiljan i us­trajan radnik. On je očekivao mnogo, stoga je poduzimao mno­go. Kad je otpočeo svoj rad, rekao je: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.” (John 9:4) Isus nije izbjegavao brige i odgovornosti, kao što to čine mnogi koji tvrde da su Njegovi sljedbenici. Upravo stoga što žele izbjeći ovaj oblik odgoja, slabi su i nedjelotvorni. Oni mogu imati dragocjene i poželjne osobine, ali su gotovo neko­risni kad naiđu na poteškoće ili kad treba svladati prepreke. Pozi­tivnost i energija, temeljitost i čvrstoća karaktera koju je pokazao Krist, trebaju se razviti i u nama, uz pomoć iste discipline kojoj je i On bio podvrgnut. Milost koju je primio primit ćemo i mi. {ŽV 73.1}

Dokle god je živio među ljudima naš je Spasitelj dijelio sud­binu siromašnih. On je iz iskustva poznavao njihove brige i po­teškoće, stoga je mogao utješiti i ohrabriti sve skromne rad­nike. Oni koji pravilno razumiju nauk Njegova života nikad ne­će smatrati da treba praviti razliku među društvenim slojevi­ma, da bogate treba cijeniti više od čestitih siromaha. {ŽV 73.2}

Isus je u svoj rad unosio radost i takt. Potrebno je veliko strpljenje i duhovnost da bi se biblijska religija unijela u život doma, u radionicu, da bi se podnijela napetost svjetovnih po­slova, a oko usmjerilo na Božju slavu. U ovome je Krist naš pomoćnik. On nikada nije bio toliko obuzet svjetovnom bri­gom da nije imao vremena za nebeske vrijednosti ili za razmi­šljanje o njima. Radost svog srca često je izražavao pjevanjem psalama i nebeskih pjesama. Stanovnici su Nazareta često slu­šali Njegov glas kako se uzdiže u hvali i zahvaljivanju Bogu. On je pjesmom održavao zajednicu s Nebom i kad su se Njegovi drugovi žalili na umor od rada, bili su obradovani ugodnom melodijom s Njegovih usana. Njegov hvalospjev kao da je odgonio zle anđele i kao tamjan ispunjavao prostor mirisom. Misli Njegovih slušatelja usmjeravale su se s mjesta njihovog zemalj­skog izgnanstva na nebeski dom. {ŽV 73.3}

Isus je bio vrelo iscjeljujuće milosti za ovaj svijet; i tijekom svih tih godina povučenosti u Nazaretu Njegov se život izlije­vao u potoke sućuti i nježnosti. Ljudi u godinama, žalosni, opte­rećeni grijehom, djeca u igri i svojoj nevinoj radosti, mala stvo­renja u šumarcima, strpljive tegleće životinje sve je bilo sretnije u Njegovoj nazočnosti. On, čija je riječ održavala svjetove, saginjao bi se da pomogne ranjenoj ptici. Nije bilo ničega što ne bi zamijetio, ničega što nije bilo vrijedno njegove službe. {ŽV 74.1}

Tako, dok se razvijao u mudrosti i stasu, Isus je rastao u milosti i kod Boga i kod ljudi. On je stjecao naklonost svih srca pokazujući se spremnim suosjećati sa svima. Ozračje nade i hrabrosti koja Ga je okružavala učinila Ga je blagoslovom za svaki dom. Često su Ga subotom pozivali da čita pouke iz Pro­roka u zbornici, i srca bi slušatelja ustreptala od radosti kad je nova svjetlost zasjala s poznatih riječi svetih spisa. {ŽV 74.2}

Ipak, Isus je izbjegavao razmetanje. Tijekom svih godina svog boravka u Nazaretu, nije pokazivao svoju čudotvornu moć. Nije tražio visoke položaje i nije prisvajao nikakva zvanja. Nje­gov mirni i jednostavni život, kao i šutnja Pisma o Njegovim ranim godinama, uče nas važnoj pouci. Što je mirniji i jedno­stavniji život jednog djeteta što je slobodniji od umjetnih uz­buđenja a što usklađeniji s prirodom utoliko je povoljniji za razvoj tjelesne i umne snage i duhovne sile. {ŽV 74.3}

Isus je naš uzor. Ima mnogo onih koji se sa zanimanjem bave razdobljem Njegove javne službe, dok ne zamjećuju pouke iz Njegova djetinjstva. Međutim, upravo Njegov život u domu primjer je za ugled djeci i mladeži. Krist je pristao na siroma­štvo, da bi nas u skromnim životnim okolnostima poučio kako blisko možemo hoditi s Bogom. On je živio da bi ugodio, dao čast i proslavio svog Oca u običnim životnim okolnostima. Njegov je rad otpočeo posvećivanjem skromnom pozivu obrtnika koji mukotrpno rade za svoj svakodnevni kruh. On je vršio službu Bogu isto toliko dok je radio za drvodjeljskim radnim stolom koliko dok je činio čuda za mnoštvo. Svaki mladić koji slijedi Kristov primjer vjernosti i poslušnosti u svom skromnom do­mu može položiti pravo na riječi što ih je Otac preko Duha Svetoga izgovorio o Njemu: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.” Isaiah 42:1. {ŽV 74.4}

8

Posjet u vrijeme Pashe

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 2:41-51.

• Dvanaesta godina bila je kod Hebreja prijelomna godina između djetinjstva i mladosti. Navršivši tu godinu hebrejski je dječak prozvan sinom Zakona, a također i Božjim sinom. Pru­žene su mu naročite mogućnosti za vjersku pouku, a od njega se očekivalo da uzme udjela u svetim blagdanima i obredima. U skladu s ovim običajem Isus je u svoje dječačko doba u vri­jeme Pashe posjetio Jeruzalem. Josip i Marija, kao i svi vjerni Izraelci, išli su svake godine na Pashu, a kad je Isus navršio potrebne godine, i Njega su poveli sa sobom. {ŽV 75.1}

Postojala su tri godišnja blagdana: Pasha, Pedesetnica i Blag­dan sjenica, kad su svi ljudi u Izraelu bili obvezni pojaviti se pred Gospodinom u Jeruzalemu. Od ovih blagdana, na Pashu je dolazilo najviše ljudi. Mnogi su dolazili iz svih zemalja po kojima su Hebreji bili rasijani. Iz svakog dijela Palestine poklo­nici su dolazili u velikom broju. Putovanje iz Galileje trajalo je nekoliko dana i putnici su se udruživali u velike skupine radi društva i zaštite. Žene i starije osobe jahali su na volovima ili magarcima strmim i kamenitim putovima. Jači ljudi i mladi putovali su pješice. Vrijeme Pashe odgovaralo je kraju ožujka i početku travnja i cijela je zemlja bila vedra od cvijeća i rados­na od ptičje pjesme. Duž cijelog puta bilo je znamenitih mjesta iz povijesti izraelskog naroda, i očevi i majke pričali su svojoj djeci o čudima koja je Bog u davna vremena učinio za svoj na­rod. Vrijeme putovanja prekraćivali su pjesmom i glazbom i kad su se jeruzalemske kule najposlije pokazale na vidiku, svi su se glasovi udružili u pobjedonosnu pjesmu: {ŽV 75.2}

“Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme…

Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palaćama!” {ŽV 76.1}

Psalm 122:2-7.

Praznovanje Pashe počelo je s nastankom hebrejskog na­roda. Posljednje noći njihovog ropstva u Egiptu, kad je izgle­dalo da nema nikakvog znaka oslobođenja, Bog im je naredio da se pripreme za brzo oslobođenje. On je spomenuo faraona o konačnom sudu nad Egipćanima, i On je dao upute Hebrejima da svoje obitelji skupe u svojim domovima. Posto su poprskali dovratnike krvlju zaklanog janjeta, trebali su pojesti to janje, pečeno, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. “A ovako ga blagujte”, rekao je On, “opasanih bokova, s obućom na noga­ma i sa stapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha.” (Exodus 12:11) U ponoć su ubijeni svi prvenci Egipćana. Tada je kralj poslao poruku Izraelu: “Ustajte i odlazite od moga na­roda… Idite! Odajite štovanje Jahvi, kako ste tražili.” (Exodus 12:31) Otkako su Hebreji izašli iz Egipta kao nezavisan narod, Gospodin je naredio da se Pasha praznuje svake godine. “Kad vas vaša djeca zapitaju”, kazao je On, “Što vam taj obred ozna­čuje? odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.” Tako se iz naraštaja u naraštaj trebala ponavljati povijest o ovom veličanstvenom izbavljenju. {ŽV 76.2}

Pashi je slijedio sedmodnevni Blagdan beskvasnih kruho­va. Drugog dana blagdana prinosili su se Gospodinu prvi plo­dovi godišnje žetve, jedan snop ječma. Svi blagdanski obredi bili su slika Kristova djelovanja. Izraelovo izbavljenje iz Egipta bilo je očita pouka o otkupljenju, koju je Pasha trebala sačuva­ti u sjećanju. Zaklano janje, beskvasni kruh, snop prvih rodova predstavljali su Spasitelja. {ŽV 77.1}

Većina ljudi Kristovog doba svetkovanje ovog blagdana svela je na formalizam. Ali, kakvo je značenje ovaj blagdan imao za Božjeg Sina! {ŽV 77.2}

Po prvi put Dijete Isus promatralo je Hram. Vidio je svećenike odjevene u bijele haljine kako obavljaju svoju svečanu službu. Gledao je žrtvu koja je krvarila kako leži na žrtvenom oltaru. On se nagnuo u molitvi s drugim poklonicima, dok se oblak tamjana dizao pred Bogom. Bio je svjedok dojmljivog obreda pashalne službe. Iz dana u dan sve je jasnije sagledavao njihovo značenje. Svaki čin kao da je bio povezan s Njegovim životom. U Njemu su se budili novi pogledi. Tih i utonuo u misli, izgledao je kao da proučava neki veliki problem. Tajna Njegovog poslanja otkrivala se Spasitelju. {ŽV 78.1}

Zaokupljen razmišljanjem o ovim prizorima, nije ostao kraj svojih roditelja. Želio je biti sam. Kad su se pashalne službe završile, i dalje se zadržao u predvorju Hrama, pa kad su po­klonici napustili Jeruzalem, On je ostao. {ŽV 78.2}

Ovim posjetom roditelji su željeli dovesti Isusa u dodir s velikim učiteljima u Izraelu. Dok je u svakoj pojedinosti bio poslušan Božjoj Riječi, nije se prilagodio rabinskim obredima i običajima. Josip i Marija nadali su se da će On biti pokrenut da pokaže više poštovanja prema učenim rabinima i da će mnogo spremnije prihvatiti njihove zahtjeve. Međutim, Bog je u Hra­mu poučio Isusa. Ono što je primio, odmah je počeo i dijeliti. {ŽV 78.3}

U to je doba jedna prostorija povezana s Hramom bila od­vojena za svetu školu po ugledu na proročke škole. Tu su se okupljali vodeći rabini sa svojim učenicima i ovdje je došao i Dječak Isus. Zauzevši mjesto kraj nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihove pouke. Kao onaj koji čezne za mudroš­ću, postavljao je pitanja ovim učiteljima o proročanstvima i događajima koji su se tada zbivali i ukazivali na dolazak Me­sije. {ŽV 78.4}

Isus se predstavio kao onaj koji je žedan znanja o Bogu. Njegova pitanja upućivala su na duboke istine koje su dugo bile zamagljene, a koje su ipak bile od životnog značenja za spase­nje duša. Svako pitanje koje im je Isus postavio suočilo ih je s božanskom poukom i otkrivalo novi pogled na istinu, pokazu­jući kako je uska i površna mudrost ovih mudrih ljudi. Rabini su govorili o čudesnom usponu koji će Mesijin dolazak doni­jeti hebrejskom narodu, ali Isus je iznio Izaijino proročanstvo i upitao ih za značenje tih spisa koje upućuju na patnje i smrt Božjeg Janjeta. {ŽV 78.5}

Ovi učeni ljudi obratili su Mu se pitanjima i bili zadivljeni Njegovim odgovorima. S dječjom poniznošću ponavljao je riječi iz Pisma, otkrivajući im dubinu značenja koja ovim mudrim ljudima nikada nisu ni došla na um. Da su slijedili ove putoka­ze istine, što ih je On istaknuo, pokrenuli bi reformaciju u ta­dašnjoj religiji. Došlo bi do probuđenja dubokog zanimanja za duhovne istine, i kad bi Isus počeo svoju službu, mnogi bi Ga bili spremni prihvatiti. {ŽV 78.6}

Rabini su znali da Isus nije bio poučavan u njihovim skolama, a ipak je Njegovo razumijevanje proročanstava daleko nadmasivalo njihovo znanje. Oni su razabirali da ovaj misaoni galilejski Dječak mnogo obećava. Poželjeli su Ga pridobiti za svog učenika, da bi postao učitelj u Izraelu. Željeli su na sebe preuzeti Njegov odgoj, osjećajući da tako osobit um moraju osob­no oblikovati. {ŽV 80.1}

Isusove riječi pokrenule su njihova srca onako kako nika­da nisu bila pokrenuta riječima s ljudskih usana. Bog je želio dati svjetlost ovim vođama u Izraelu i On je upotrijebio jedino sredstvo kojim je mogao doprijeti do njih. U svojoj oholosti njima je bilo ispod časti da prime pouke od bilo koga. Da se Isus pojavio i pokušao ih učiti, oni bi oholo odbili slušati. Oni su sami sebi laskali da su Ga poučavali, ili u najmanju ruku pro­vjeravali Njegovo poznavanje Pisma. Isusova mladenačka skro­mnost i ljupkost rastjerala je njihove predrasude. Nesvjesno su se njihovi umovi otvorili Božjoj Riječi i Sveti Duh je govorio njihovim srcima. {ŽV 80.2}

Oni su morali uvidjeti kako njihovo očekivanje Mesije nije podržano proročanstvom; ali se nisu htjeli odreći svojih teorija koje su laskale njihovom častoljublju. Nikada ne bi priznali da su pogrješno razumjeli Pisma, smatrajući se njihovim tumači­ma. Od jednog do drugog kružilo je pitanje: “Kako ovaj poznaje Pisma kad ih nije učio?” (John 7,15) Svjetlo je svijetlilo u tami, ali “tama ga ne obuze”. John 1:5, R. V. {ŽV 80.3}

U međuvremenu Josip i Marija bili su vrlo zbunjeni i ražalošćeni. Prilikom napuštanja Jeruzalema izgubili su Isusa iz vi­da i nisu znali da je ostao. Zemlja je tada bila gusto nastanjena i karavane iz Galileje bile su vrlo velike. Kad su napuštali grad, vladao je veliki metež. Zadovoljstvo putovanja s prijateljima i poznanicima obuzelo je njihovu pozornost, pa na putu nisu pri­mijetili Njegov nestanak sve do noći. Kad su zastali da se od­more, nedostajala im je ruka pomoćnica njihovog Djeteta. Pret­postavljajući da se nalazi s njihovim društvom, nisu se brinuli. Iako je bio mlad, imali su bezuvjetno povjerenje u Njega, oče­kujući da će im On, kad bude potrebno, biti spreman pomoći razumijevajući njihove želje, kao što je to uvijek činio. Sada su se njihova strahovanja probudila. Uzalud su Ga tražili u cijelom svom društvu. Protrnuli, sjetili su se kako Ga je Herod po­kušao uništiti još dok je bio malo dijete. Mračne su slutnje is­punjavale njihova srca. Gorko su sebe korili. {ŽV 80.4}

81            Vrativši se u Jeruzalem, nastavili su traganje. Sljedećeg da­na, kad su se umiješali u mnoštvo poklonika u Hramu, njihovu je pozornost privukao jedan poznati glas. Nisu se mogli preva­riti, nijedan drugi glas nije bio sličan Njegovom, tako ozbiljan i srdačan, a ipak tako milozvučan. {ŽV 81.1}

Našli su Isusa u rabinskoj školi. Iako su bili radosni, nisu mogli zaboraviti svoju žalost i zabrinutost. Kad je ponovno bio s njima, majka je izgovorila riječi koje su sadržavale prijekor: “Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” {ŽV 81.2}

“Pa zašto ste me tražili?” odgovorio je Isus. “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” A kako je izgledalo da nisu razumjeli Njegove riječi, On je pokazao gore. Na Njegovu je licu bila svjetlost kojoj su se čudili. Božanstvo je bljesnulo kroz ljudsku prirodu. Kad su Ga našli u Hramu, slušali su što se zbivalo između Njega i rabina i bili iznenađeni Njegovim pi­tanjima i odgovorima. Njegove riječi pokrenule su niz misli koje neće nikada biti zaboravljene. {ŽV 81.3}

Pitanje koje im je uputio sadrži pouku: “Zar niste znali”, rekao je, “da ja moram biti u kući Oca svoga?” Isus je bio zauzet poslanjem koje je došao izvršiti na ovome svijetu, ali Josip i Marija zanemarili su svoju zadaću. Bog im je ukazao veliku čast povjeravajući im svoga Sina. Sveti anđeli upravljali su tijekom Josipova života da bi sačuvali Isusov život. Međutim, oni su Ga cijeli jedan dan izgubili iz vida, iako Ga ni za trenutak nisu smjeli zaboraviti. Kad je otklonjena njihova briga, nisu okrivili sami sebe, već su krivnju bacili na Njega. {ŽV 81.4}

Za Isusove roditelje bilo je prirodno da Isusa smatraju svojim djetetom. On je svakodnevno bio s njima i Njegov je život uvelike bio sličan životu ostale djece pa im je bilo teško razumjeti da je On Božji Sin. Bili su u opasnosti da ne cijene blagoslov koji im je darovan u nazočnosti Otkupitelja svijeta. Bol izazvana njihovim odvajanjem od Njega i blagi ukor što su ga sadržava­le Njegove riječi bili su određeni da u njihovu dušu utisnu svetost onoga što im je povjereno. {ŽV 81.5}

U odgovoru majci Isus je po prvi put pokazao da razumije svoj odnos prema Bogu. Prije Njegova rođenja anđeo je rekao Mariji: “On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega, Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka.” (Luke 1:32, 33) Ove riječi Marija je sačuvala u srcu; pa iako je vjerovala da će njezino Dijete biti Mesija u Izraelu, ipak nije razumjela Njegovo poslanje. Sa­da nije shvaćala Njegove riječi, ali je znala da je poricao svoje srodstvo s Josipom i da je proglasio sebe Sinom Božjim. {ŽV 81.6}

Isus nije zanemarivao vezu sa svojim zemaljskim roditelji­ma. On se iz Jeruzalema vratio s njima kući i pomagao im u njihovom životu ispunjenom teškim radom. Krijući u srcu taj­nu svojega poslanja, ponizno je čekao određeni trenutak da ot­počne svoj rad. Pošto je prepoznao da je Božji Sin, On je tije­kom sljedećih osamnaest godina potvrdio svoju vezu koja Ga je spajala s domom u Nazaretu, izvršujući dužnost sina, brata, prijatelja i građanina. {ŽV 82.1}

Kad Mu se u Hramu otkrila misija, Isus se klonio dodira s mnoštvom. Želio je da se u tišini vrati iz Jeruzalema s onima koji su poznavali tajnu Njegova života. Pashalnom službom Bog je želio svoj narod odvojiti od svjetovnih briga i podsjetiti ga na svoje divno djelo izbavljenja iz Egipta. Želio je da u ovom djelu sagledaju obećanje o izbavljenju od grijeha. Kao što je krv zaklanog janjeta štitila domove Izraelaca, tako i Kristova krv treba spasiti njihove duše; oni se mogu spasiti jedino ako vjerom u Krista učine Njegov život svojim životom. Simbolič­na služba imala je vrijednost samo onda kad je vjernike usmje­ravala ka Kristu kao osobnom Spasitelju. Bog ih je želio uvesti u proučavanje puno molitve i razmišljanja o Kristovom posla­nju. Međutim, dok je mnoštvo napuštalo Jeruzalem, uzbuđenje zbog putovanja i druženja često je zaokupljalo njihovu pozor­nost i služba u kojoj su sudjelovali bila je zaboravljena. Spasi­telja nije privlačilo njihovo društvo. {ŽV 82.2}

Budući da su se iz Jeruzalema Josip i Marija trebali vraćati sami s Isusom, On se nadao da će njihove misli usmjeriti na proročanstva o Spasitelju koji će patiti. Na Golgoti je Isus po­kušao olakšati njezinu materinsku bol. I sada je mislio o njoj. Marija će biti svjedok Njegove posljednje samrtne borbe i Isus je želio da ona razumije Njegovu misiju, kako bi mogla izdržati kad joj mač probode dušu. Kao što je Isus bio odvojen od nje ona Ga ožalošćena tražila tri dana, tako će On ponovno biti izgubljen za nju tri dana kad bude žrtvovan za grijehe svijeta. A kad bude izašao iz groba, njezina će se žalost opet pretvoriti u radost. Koliko bi lakše podnijela veliku tugu Njegove smrti da je shvatila Pisma na koja joj je On sada želio usmjeriti misli! {ŽV 82.3}

Da su Josip i Marija održali svoj um uzdignut prema Bogu razmišljanjem i molitvom, oni bi razumjeli svetost povjerenja koje im je ukazano i ne bi izgubili Isusa iz vida. Nemarnošću u jednom danu izgubili su Spasitelja, ali bilo im je potrebno tri dana zabrinutog traganja da bi Ga našli. Tako je i s nama; praznim razgovorom, ogovaranjem ili zanemarivanjem molitve, možemo u jednom danu izgubiti Spasiteljevu nazočnost, a bit će nam potrebno mnogo dana bolnoga traganja da bismo Ga našli i ponovno dobili mir koji smo izgubili. {ŽV 83.1}

U našem međusobnom druženju moramo paziti da ne zaboravimo Isusa i olako nam ne promakne da On nije s nama. Kad toliko postanemo zaokupljeni svjetovnim da ne mislimo o Onome u koga polažemo svoju nadu u vječni život, odvajamo se od Isusa i nebeskih anđela. Ova sveta bića ne mogu ostati tamo gdje Spasiteljeva prisutnost nije poželjna, a Njegova se odsutnost ne primjećuje. To je razlog česte pojave obeshrab­renja među tobožnjim Kristovim sljedbenicima. {ŽV 83.2}

Mnogi pohađaju bogoslužja i Božja ih Riječ osvježava i tješi, ali zbog zanemarivanja razmišljanja, budnosti i molitve, gube blagoslov i osjećaju se siromašnijima nego ranije. Cesto misle da je Bog okrutno postupio prema njima. Ne uviđaju da je to njihova pogreška. Odvojivši se od Isusa, odvojili su se i od svjetlosti Njegove prisutnosti. {ŽV 83.3}

Za nas bi bilo dobro da svakoga dana provedemo jedan sat u razmišljanju o Kristovom životu. Trebamo ga proučavati u svakoj pojedinosti, dopustivši svojoj mašti da obuhvati sve pri­zore, naročito one vezane za kraj Njegova života. Dok se tako bavimo Njegovom velikom žrtvom za nas, naše povjerenje u Njega postat će mnogo postojanije, naša će ljubav oživjeti i dublje će nas prožeti Njegov Duh. Ako na kraju želimo biti spašeni, moramo naučiti pouku o pokajanju i poniznosti u podnožju križa. {ŽV 83.4}

Dok se međusobno družimo, možemo biti od blagoslova jedan drugome. Ako pripadamo Kristu, naše najljepše misli ba­vit će se Njime. Voljet ćemo govoriti o Njemu i dok govorimo jedan drugome o Njegovoj ljubavi, naša će srca omekšati božanski utjecaji. Promatrajući ljepotu Njegova karaktera, mi se “preobraža­vamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju”. 2 Corinthians 3:18. {ŽV 83.5}

9

Dani sukoba

Od svojih najranijih godina hebrejsko je dijete bilo okruženo rabinskim zahtjevima. Za svako djelo u životu, do najsitnijih pojedinosti, propisana su stroga pravila. Pod vodstvom učitelja iz sinagoge mladi su učili bezbrojna pravila, jer se očekivalo da ih kao pravovjerni Izraelci poštuju. Međutim, Isusa ovo nije zanimalo. Od djetinjstva je djelovao neovisno o rabinskim zako­nima. Neprekidno je proučavao spise Staroga zavjeta i riječi “Tako veli Gospodin” bile su stalno na Njegovim usnama. {ŽV 84.1}

Kad je počeo jasnije razumijevati stanje naroda, uvidio je da su zahtjevi društva i Božji zahtjevi bili u stalnom sukobu. Ljudi su se udaljavali od Božje Riječi, a uzdizali teorije koje su sami izmislili. Poštovali su tradicionalne obrede koji nisu imali nikakvu vrijednost. Njihova služba bila je samo niz ceremonija; svete istine što ih je ona trebala otkriti bile su skrivene od vjernika. On je vidio da u njihovoj službi lišenoj vjere ne na­laze mir. Oni nisu poznavali slobodu duha koja bi doprla do njih da su u istini služili Bogu. Isus je došao pružiti pouke o značenju službe Bogu i nije mogao prihvatiti miješanje ljudskih zahtjeva s božanskim propisima. On nije napadao propise ili postupke obrazovanih učitelja; ali kad su Ga korili zbog Njegovihjednostavnih navika, On je opravdavao svoje ponašanje izno­šenjem Božje Riječi. {ŽV 84.2}

Nježno i ponizno Isus je pokušavao odgovoriti zahtjevima onih s kojima je dolazio u dodir. Budući da je bio tako ljuba­zan i nenametljiv, književnici i starješine pretpostavljali su da će svojim učenjem lako moći utjecati na Njega. Oni su tražili od Njega da prihvati opća načela i predaju koju su ostavili stari rabini, ali On je tražio njihovu vjerodostojnost u Svetom pis­mu. On je želio čuti svaku riječ koja je potekla iz Božjih usta, ali nije mogao poslušati ljudske izmišljotine. Cinilo se da Isus zna Pisma od početka do kraja i On ih je izlagao u njihovom pravom značenju. Rabini su se stidjeli da ih poučava jedno di­jete. Tvrdili su da je njihova dužnost objašnjavati Sveto pismo, a Njegova prihvatiti njihovo tumačenje. Bili su ogorčeni što se opire njihovoj riječi. {ŽV 85.1}

Oni su znali da u Svetom pismu ne mogu naći nikakvu po­tvrdu za svoju predaju. Shvatili su da je Isus u duhovnom razu­mijevanju bio daleko ispred njih. Ipak, bili su ljutiti zato što nije slušao njihove naredbe. Ne uspijevajući Ga uvjeriti, potra­žili su Josipa i Mariju i s optužbom iznijeli im Njegov stav ne­prihvaćanja njihovih propisa. Tako je On pretrpio prijekor i osu­du. {ŽV 85.2}

Još iz najranijih dana Isus je počeo sam oblikovati svoj ka­rakter, a čak ni poštovanje i ljubav prema roditeljima nisu Ga mogli odvratiti od poslušnosti Božjoj Riječi. “Pisano je” bio je Njegov razlog za svako djelo što je odstupalo od obiteljskih obi­čaja. Međutim, utjecaj rabina zagorčavao Mu je život. Još u svojoj mladosti morao je učiti tešku pouku šutnje i strpljive ustrajnosti. {ŽV 86.1}

Njegova braća, kako su se nazivali Josipovi sinovi, bili su na strani rabina. Oni su stalno naglašavali da se predaja mora poštovati, kao da su to Božji zahtjevi. Oni su smatrali ljudske propise mnogo višim od Božje Riječi i u velikoj im je mjeri smetalo Isusovo jasno pronicanje u razlikovanju lažnog i istini­tog. Njegovu strogu poslušnost Božjem zakonu osuđivali su kao tvrdoglavost. Bili su iznenađeni znanjem i mudrošću koju je pokazivao u odgovaranju rabinima. Znali su da nije primio ni­kakvo obrazovanje od mudrih ljudi, ali su ipak uočili da je On njima bio učitelj. Priznali su da je Njegovo obrazovanje uzvišenije od njihovog. Ali nisu razumjeli da je On imao pristupa drvetu života, izvoru znanja kojega oni nisu poznavali. {ŽV 86.2}

Krist nije bio isključiv i naročito je uvrijedio farizeje što se u ovom pogledu udaljio od njihovih strogih pravila. On je naišao na područje religije ograđeno visokim zidovima izdva­janja kao previše sveto za svakodnevni život. On je porušio ove zidove podvojenosti. U svom dodiru s ljudima nije pitao: “Što je vas kredo? Kojoj crkvi pripadaš?” Koristio je svoju silu na dobro prema svima kojima je bila potrebna pomoć. Umjesto da se odvoji u nekoj isposničkoj samici da bi pokazao svoj ne­beski karakter, On je ozbiljno radio za ljudski rod. On je usađivao načelo da se biblijska vjera ne sastoji od mučenja tijela. On je učio da čista i neokaljana vjera nije namijenjena samo određe­nom vremenu i posebnim prilikama. U svako doba i na svakom mjestu pokazivao je zanimanje za ljude s puno ljubavi i širio oko sebe svjetlost radosne pobožnosti. Sve je to bilo ukor fari­zejima. To je pokazalo da se vjera ne sastoji u sebičnosti i da je njihova mračna predanost osobnim interesima daleko od prave pobožnosti. To je izazvalo i njihovo neprijateljstvo prema Isu­su, tako da su Ga pokušali silom podrediti svojim propisima. {ŽV 86.3}

Isus je radio na tome da ublaži svaku patnju koju je vidio. On je imao malo novca za davanje, ali se često lišavao hrane da bi pomogao onima čije su Mu potrebe izgledale veće od Njegovih. Njegova su braća osjećala da Njegov utjecaj seže da­leko, nasuprot njihovom. On je imao istančano razumijevanje koje nitko od njih nije imao ili želio imati. Kad su grubo go­vorili sa siromašnim, poniženim bićima, Isus je potražio baš te osobe i govorio im riječi ohrabrenja. Onima kojima je bilo potrebno davao je čašu hladne vode, tiho spustivši svoj obrok u njihove ruke. Pošto je otklonio njihove patnje, istine koje je poučavao bile su povezane s Njegovim djelima milosrđa i tako urezane u sjećanje. {ŽV 87.1}

Sve je to izazvalo nezadovoljstvo kod Njegove braće. Bu­dući da su bili stariji od Isusa, smatrali su da se On treba po­koriti njihovim naredbama. Optuživali su Ga da sebe smatra višim od njih i korili Ga da se uzdiže iznad njihovih učitelja, sveće­nika i narodnih upravljača. Cesto su Mu prijetili i pokušavali Ga zastrašiti, ali On je išao naprijed učinivši Sveto pismo svo­jim vodičem. {ŽV 87.2}

Isus je volio svoju braću i stalno se ljubazno odnosio pre­ma njima, ali oni su bili ljubomorni i pokazali su najodlučnije nevjerstvo i prijezir. Nisu mogli shvatiti Njegovo ponašanje. Velika su im se proturječja otkrila u Isusu. On je bio Božji Sin, a ipak bespomoćno dijete. Stvoritelj svjetova, Zemlja je bila Njegova svojina, pa ipak je siromaštvo obilježavalo Njegovo životno isku­stvo na svakom koraku. Njegovo dostojanstvo i osobitost u cije­losti su se razlikovali od zemaljske oholosti i uobraženosti; On nije težio za svjetovnom veličinom i bio je zadovoljan čak i naj­nižim položajem. To je ljutilo Njegovu braću. Oni nisu mogli objasniti Njegovo trajno spokojstvo u kušnji i siromaštvu. Nisu znali da je postao siromašan nas radi, da bismo se mi “njego­vim siromaštvom” obogatili. (2 Corinthians 8:9) Tajnu Nje­govog poslanja nisu mogli razumjeti više nego Jobovi prijatelji njegovo poniženje i patnje. {ŽV 87.3}

Braća nisu razumjela Isusa zato što nije bio sličan njima. Njegovo mjerilo nije bilo i njihovo. Gledajući na ljude okrenuli su se od Boga i Njegova sila nije postojala u njihovom životu. Vjerski obredi koje su poštovali nisu mogli preobraziti karak­ter. Oni su davali “desetinu od metvice, komorača i kima”, ali su zanemarili “najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost”. (Matthew 23:23) Isusov im je primjer stalno smetao. On je na svijetu mrzio samo jedno: grijeh. Nije mogao biti svjedok nekog lošeg djela a da ne doživi bol koja se nije mogla skriti. Postojala je jasna razlika između formalista, čiji je izgled sve­tosti prikrivao ljubav prema grijehu i karaktera u kome je rev­nost za Božju slavu uvijek bila najvažnija. Zato što je Isusov život osuđivao zlo, suprotstavljali su Mu se kako u domu tako  izvan njega. O Njegovoj nesebičnosti i čestitosti govorilo se s podsmijehom. Njegova strpljivost i ljubaznost nazvane su kukavištvom. {ŽV 88.1}

Od gorčine koja pada u dio ljudskom rodu Isus nije izbje­gavao nijedan dio. Bilo je i takvih koji su Mu se pokušavali na­rugati zbog Njegova rođenja, pa se čak i u djetinjstvu morao sresti s njihovim podsmješljivim pogledima i zlim došaptavanjima. Da je odgovorio nestrpljivom riječi ili pogledom, da je popustio svojoj braći jednim pogrešnim postupkom, On više ne bi bio savršeni uzor. Na taj način On bi pretrpio neuspjeh u provođenju plana našega otkupljenja. Da je ikada priznao da može biti opravdanja za grijeh, Sotona bi likovao, a svijet bi bio izgubljen. Zbog toga je kušač radio na tome da što težim učini Njegov život, kako bi Ga naveo na grijeh. {ŽV 88.2}

Međutim, na svaku kušnju On je odgovarao: “Pisano je.” On je rijetko korio bilo koje loše djelo svoje braće, ali im je iznosio riječ od Boga. Cesto su Ga optuživali za kukavičluk kad se nije htio udružiti s njima u nekom zabranjenom djelu; ali On je odgovarao: “Pisano je: ‘Strah Gospodnji eto što je mu­drost; Zla se kloni to ti je razumnost’.” Job 28:28. {ŽV 88.3}

Bilo je nekih koji su tražili Njegovo društvo, osjećajući mir u Njegovoj nazočnosti, ali mnogi su Ga izbjegavali zato što ih je ukoravao Njegov besprijekoran život. Mladi su Ga drugovi uporno nagovarali da čini što i oni čine. Bio je vedar i radostan, oni su uživali u Njegovom društvu i pozdravljali Njegove spremne prijedloge, ali bili su nestrpljivi prema Njegovoj savjesnosti, proglasivši Ga skučenim i uskogrudnim. Isus je odgovarao: “Pisano je: ‘Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje. … U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim!’” Psalm 119:9, 11. {ŽV 89.1}

Često su Ga pitali: “Zašto si toliko uporan u tome da budeš tako poseban, tako različit od nas svih?” “Pisano je”, rekao je On, “Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njego­vim.” Psalm 119:1-3. {ŽV 89.2}

Kad su Ga upitali zašto se ne pridružuje neozbiljnom za­bavljanju mladih iz Nazareta, rekao je: “Pisano je: ‘Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o na­redbama tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravi­lima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.’” Psalm 119:14-16. {ŽV 89.3}

Isus se nije borio za svoja prava. Njegov je rad često bio nepotrebno otežan zato što je bio susretljiv i nije se žalio. Ipak, nije sustajao niti se obeshrabrivao. On je živio iznad ovih poteškoća, kao u svjetlosti Božjega lica. Nije se osvećivao kad se s Njim postupalo grubo, već je uvrede strpljivo podnosio. {ŽV 89.4}

Stalno su Ga pitali: “Zašto podnosiš tako zlobno postupa­nje čak i od svoje braće?” “Pisano je”, govorio je On, “Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke, i tvoje srce neka čuva moje zapovijedi, jer će ti produljiti dane i životne godine i podariti spokojstvo. Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga. Tako ćeš steći ugled uspjeti pred Božjim i ljudskim očima.” Proverbs 3:1-4. {ŽV 89.5}

Od vremena kad su roditelji našli Isusa u Hramu, Njegov je način djelovanja za njih bio tajna. On nije želio s njima ulaziti u sukob, ali je ipak Njegov primjer bio stalna pouka. On je sličio na nekoga tko je bio odsutan. Svoje trenutke sreće nalazio je kad je bio sam s prirodom i s Bogom. Kad je mogao, ostav­ljao bi svoj rad i odlazio u polja razmišljati u zelenim dolina­ma, održavati zajednicu s Bogom na planinskim obroncima ili podno šumskoga drveća. Rano Ga je jutro često zaticalo na nekom skrivenom mjestu kako razmišlja, istražuje Sveto pismo ili se moli. S ovih tihih trenutaka On bi se vraćao svome domu da opet preuzme svoje dužnosti i pruži primjer strpljivog pod­nošenja mukotrpnog rada. {ŽV 89.6}

Kristov je život bio obilježen poštovanjem i ljubavlju pre­ma majci. Marija je u svom srcu vjerovala da je njezino rođeno sveto Dijete taj dugo obećavani Mesija, ali nije smjela izraziti svoju vjeru. Tijekom cijelog svog života na Zemlji sudjelovala je u Njegovim patnjama. Sa žalošću je gledala kušnje kojima je bio izložen u djetinjstvu i mladosti. Braneći ono što je znala da je pravilno u Njegovom ponašanju i sama je dolazila u kuš­nje. Odnose u domu i majčinsku nježnu brigu nad djecom smatrala je životno važnom u oblikovanju karaktera. Josipovi su sinovi i kćeri znali to i, koristeći njezinu brigu, pokušavali Isusove postupke uskladiti sa svojim mjerilima. {ŽV 90.1}

Marija je često prigovarala Isusu i tražila od Njega da se pokori rabinskom načinu postupanja. Međutim, Njega nije mo­gao nitko uvjeriti da promijeni svoje navike razmišljanja o Božjim djelima i pomaganja ljudima, pa čak i nijemim životinjama, da se oslobode patnji. Kad su svećenici i učitelji zatražili Marijinu pomoć da Isusa učine poslušnim, ona se vrlo uznemirila, ali je mir zavladao njezinim srcem dok je On iznosio činjenice iz Sve­toga pisma koje su podržavale Njegove postupke. {ŽV 90.2}

Ona se ponekad kolebala između Isusa i Njegove braće koja nisu vjerovala da je On Božji Poslanik, iako su postojali mnogi dokazi da je Njegov karakter bio božanski. Ona je vidjela kako se žrtvuje za dobro drugih. Njegova je prisutnost unosila čis­tije ozračje u dom, a Njegov je život bio kao kvasac koji djelu­je u društvu. Nevin i bezazlen hodao je među nepažljivim, gru­bim, neljubaznim, nepravednim carinicima, lakomislenim rasip­nicima, nepravednim Samarijancima, neznabožačkim vojnicima, grubim seljacima i šarolikim mnoštvom. On je izgovarao riječ sućuti ovdje i riječ ondje kad je vidio ljude umorne ali primo­rane da nose teške terete. Dijelio je njihov teret i ponavljao im pouke što ih je učio iz prirode, pouke o ljubavi, milosti i Božjoj dobroti. {ŽV 90.3}

91         On je učio sve da sebe smatraju darovitim dragocjenim ta­lentima, koji im mogu osigurati vječna blaga samo ako se pra­vilno upotrijebe. Iskorjenjivao je svaku taštinu iz života, i svojim osobnim primjerom učio da svaki trenutak vremena donosi re­zultate za vječnost; da se s njima treba postupati kao s blagom kojeg valja koristiti za uzvišene ciljeve. Nijedno ljudsko biće nije držao bezvrijednim, već je svakoj duši pružio spasonosni lijek. U bilo kakvom društvu se našao, iznosio je pouku koja je bila prikladna za to vrijeme i te okolnosti. Težio je da nadahnjuje nadom najsurovije, koji ništa ne obećavaju, uvjeravajući ih da mogu postati besprijekorni i bezazleni, ostvarujući takav karakter koji će ih otkriti kao Božju djecu. Cesto je susretao one koji su se prepustili Sotoninoj vlasti i koji nisu imali snage da se otrgnu iz njegove zamke. Takvom obeshrabrenom, bolesnom, zavedenom i palom čovjeku Isus bi upućivao riječi najnježnije sućuti, riječi koje su bile potrebne i koje su se mogle razum­jeti. Susretao je i druge koji su vodili neposrednu borbu s neprijateljem duša. Ove je hrabrio da ustraju, uvjeravajući ih da će pobijediti; jer su Božji anđeli bili na njihovoj strani i dat će im pobjedu. Oni kojima je ovako pomogao bili su uvjereni da je ovdje Onaj u koga mogu imati savršeno povjerenje. On neće izdati tajne koje su povjerili Njegovom suosjećajnom uhu. {ŽV 91.1}

Isus je bio iscjelitelj i tijela i duše. On se zanimao za sva­ku vrstu patnje koju je zapažao i svakom nevoljniku donosio olakšanje, a Njegove su ljubazne riječi bile kao melem koji umi­ruje bol. Nitko nije mogao reći da je On učinio čudo, ali sila iscjeljujuća sila ljubavi prelazila je s Njega na bolesne i očajne. Na taj je način On od samog djetinjstva nenametljivo radio za ljude. To je bio razlog što su Ga mnogi, kad je otpo­čeo svoju službu, rado slušali. {ŽV 92.1}

Ipak je Isus prolazio sam kroz djetinjstvo, mladost i zrelu dob. U svojoj čistoći i vjernosti sam je gazio u kaci, nikoga od ljudi nije bilo da Mu pomogne. Nosio je strašan teret odgovor­nosti za spasenje ljudi. Znao je da će, ako ne dođe do odlučne izmjene načela i ciljeva ljudskog roda, sve biti izgubljeno. To je bilo breme na Njegovoj duši i nitko nije mogao procijeniti teret koji Ga je pritiskivao. Ispunjen čvrstom odlučnošću, os­tvarivao je svoju životnu zadaću da bude svjetlost ljudima. {ŽV 92.2}

10

Glas u pustinji

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 1:5-23, 57-80; Luke 3:1-18; Luke 3:1-12; Mark 1:1-8.

• Među vjernima u Izraelu, koji su dugo očekivali Mesijin dolazak, pojavio se Kristov preteča. Ostarjeli svećenik Zaharija njegova žena Elizabeta “oboje bijahu pravedni pred Bogom” i u njihovom tihom i svetom životu svjetlost vjere zasjala je kao zvijezda u tami tih zlih dana. Ovom bogougodnom bračnom paru dano je obećanje o sinu koji će ići pred licem Gospod­njim i “poravnati mu staze”. {ŽV 97.1}

Zaharija je živio u “gornjoj Judeji”, ali otišao je u Jeruzalem da tjedan dana služi u Hramu; bila je to dužnost koja se od svih svećenika zahtijevala dvaput godišnje. “Zapade ga … prema sveće­ničkom običaju da uđe u hram Gospodnji i da prinese kad.” {ŽV 97.2}

On je stajao ispred zlatnog oltara na svetom mjestu u Sve­tištu. Oblak tamjana s molitvama Izraela uzdizao se pred Bo­gom. Iznenada je postao svjestan božanske nazočnosti. Anđeo Gospodnji “stajaše s desne strane kadionog oltara”. Položaj anđela označavao je naklonost, ali Zaharija to nije zamijetio. Go­dinama se molio za dolazak Otkupitelja; sada je Nebo poslalo svog vjesnika s obaviješću da će ove molitve uskoro biti uslišene; Božja mu se milost činila prevelikom da bi mogao povje­rovati! Bio je ispunjen strahom i samoosudom. {ŽV 97.3}

Međutim, bio je pozdravljen radosnim uvjeravanjem: “Ne boj se, Zaharija, jer je uslišena tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan. Imat ćeš ra­dost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje. Daka­ko, bit će velik pred Gospodinom… neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim… mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu. On će ići pred njim s Ilijinim duhom i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a ne­pokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon na­rod. Tada Zaharija reče anđelu: Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi.” {ŽV 98.1}

Zaharija je dobro znao kako je Abrahamu u starosti poklo­njeno dijete, zato sto je vjerovao da je vjeran Onaj koji je obe­ćao. Međutim, za trenutak je stari svećenik skrenuo svoju mi­sao na slabost ljudskog roda. On zaboravlja da ono sto je obe­ćao Bog može ispuniti. Kakva suprotnost između ovog nevjerstva i čiste djetinjske vjere Marije, djevojke iz Nazareta, čiji je odgovor na čudesnu vijest anđela bio: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” Luke 1:38. {ŽV 98.2}

Rođenje Zaharijina sina, kao i rođenje Abrahamova djete­ta, i Marijina djeteta, trebalo je poučiti o velikoj duhovnoj is­tini, istini koju sporo učimo i brzo zaboravljamo. Sami smo ne­sposobni činiti bilo sto dobro; ali ono sto ne možemo učiniti, učinit će Božja sila u svakoj dusi koja se podčini i vjeruje. Vje­rom je poklonjeno dijete obećanja. Vjerom se rađa duhovni ži­vot, a mi se osposobljavamo da činimo djela pravde. {ŽV 98.3}

Na Zaharijino pitanje anđeo je rekao: “Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu radosnu vijest.” Pet stotina godina ranije Gabriel je trebao objaviti Danielu proročko razdoblje koje će trajati sve do Kristova dolaska. Spoznaja da je kraj ovog razdoblja blizu pokrenula je Zahariju da se moli za Mesijin dolazak. Sada je sam vjesnik, preko kojega je dano proročanstvo, došao najaviti njegovo ispunjenje. {ŽV 98.4}

Riječi anđela: “Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom”, pokazuju da se on nalazi na položaju s visokim počastima u ne­beskim dvorovima. Kad je došao Danielu s viješću, rekao je: “Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio, osim Mihaela [Krista] Kneza vašega.” (Daniel 10:21) O Gabrielu Spasitelj go­vori u Otkrivenju i kaže: “I on to pokaza znacima po svom an­đelu kojega posla svome sluzi Ivanu.” (Revelation 1:1) Ivanu anđeo objavljuje: “Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci.” (Revelation 22:9) Veličanstvena je to misao anđeo koji stoji u časti do Božjega Sina izabran je da otkrije Božje namjere grješ­nim ljudima. {ŽV 99.1}

Zaharija je izrazio sumnju u riječi anđela. On neće progo­voriti sve dok se one ne ispune. “A ti ćeš”, rekao je anđeo, “zanijemjeti… do dana dok se ovo ne zbude; jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ipak ispuniti u svo­je vrijeme.” Svećenikova dužnost prilikom ove službe bila je da se moli za oprost javnih i narodnih grijeha i za dolazak Mesije; ali kad je Zaharija pokušao to učiniti, nije mogao izgovoriti nijednu riječ. {ŽV 99.2}

Izišavši blagosloviti narod “on im je davao znakove i ostao nijem”. Dugo su čekali i počeli strahovati da ga nije pogodio Božji sud. Kad je izišao iz Svetinje, njegovo je lice sjalo od Božje slave “i oni spoznaše da je imao viđenje u hramu”. Zaharija im je objasnio što je vidio i čuo i “kad se svrši vrijeme njegove službe, vrati se kući”. {ŽV 99.3}

Uskoro nakon rođenja obećanog djeteta, očev se jezik oslo­bodio “te je govorio i hvalio Boga. I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: Što će biti ovo dijete?” Sve je to trebalo pridonijeti usmjera­vanju pozornosti na Mesijin dolazak, za koji je Ivan trebao pri­premiti put. {ŽV 99.4}

Sveti Duh počinuo je na Zahariji i on je ovim veličanstve­nim riječima prorekao poslanje svoga sina: {ŽV 100.1}

“I ti ćeš se, djetešce, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.” {ŽV 100.2}

“A djetešce kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitova Izraelu.” Prije Ivanova rođenja, anđeo je rekao: “Dakako, bit će velik pred Gospodinom. Sigurno neće piti ni vina ni opojna pića; napu­nit će se Duhom Svetim.” Bog je pozvao Zaharijina sina na ve­liku zadaću, najveću zadaću koja je ikada bila povjerena lju­dima. Da bi ispunio ovo djelo, Bog je morao raditi s njim. Božji Duh bit će s njim ako bude poštovao uputu anđela. {ŽV 100.3}

Ivan je trebao ići kao vjesnik Jahve, nositi Božju svjetlost ljudima. On će dati novi pravac njihovim mislima. On im je dojmljivo morao prenijeti svetost Božjih zahtjeva i njihovu potrebu za Božjom savršenom pravdom. Takav vjesnik mora biti svet. On mora biti hram u kome će prebivati Božji Duh. Da bi ispunio svoju zadaću, on mora imati zdrav tjelesni sastav, um­nu i duhovnu snagu. Stoga je bilo nužno da vlada svojim želja­ma i strastima. On je morao biti sposoban vladati svojim moćima tako da bi mogao stajati među ljudima nepokrenut okol­nostima kao stijene i planine u pustinji. {ŽV 100.4}

U doba Ivana Krstitelja bila je vrlo raširena pohlepa za bo­gatstvom, ljubav prema raskoši i razmetljivosti. Osjetilna zado­voljstva, gozbe i pijanke izazvale su bolesti tijela i izopačenost, umrtvljujući duhovno zapažanje i umanjujući osjetljivost pre­ma grijehu. Ivan je trebao stajati kao reformator. Svojim uzdržanim životom i običnim odijelom trebao je ukoriti pretjeriva­nja svog doba. Zbog toga upute dane Ivanovim roditeljima predstavljaju pouku o umjerenosti koju je dao anđeo s nebeskog prijestolja. {ŽV 100.5}

U djetinjstvu i mladosti karakter je najspremniji da prima dojmove. Tada treba steći moć vladanja nad samim sobom. Kraj ognjišta i za obiteljskim stolom vrši se utjecaj čiji je rezultat kao vječnost. Više od bilo kog prirodnog dara, navike stečene u djetinjstvu odlučuju hoće li neki čovjek biti pobjednik ili pobijeđen u životnoj borbi. U mladosti je vrijeme sjetve. Ona određuje narav žetve za ovaj život i život koji će doći. {ŽV 101.1}

Kao prorok, Ivan je trebao “da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod”. U pripremanju puta za prvi Kristov dolazak, on je bio predstavnik onih koji će pripremiti narod za drugi Kristov do­lazak. Svijet se predao ispunjavanju svojih želja. Zablude i laži kipte. Umnažaju se Sotonine zamke za uništenje duša. Svi koji žele savršenu svetost u strahu Božjem moraju naučiti pouku umjerenosti i samosvladavanja. Više sile uma moraju podčiniti želje i strasti. Osnova za stjecanje umne snage i duhovne pronicavosti je ta samodisciplina koja će nam omogućiti da razumijemo i pro­vedemo u život svete istine Božje Riječi. Zbog toga umjerenost nalazi svoje mjesto u djelu pripreme za drugi Kristov dolazak. {ŽV 101.2}

Po prirodnom redoslijedu Zaharijin bi sin bio odgojen za svećeničku službu. Međutim, odgoj u rabinskim školama učinio bi ga nespremnim za njegovo djelo. Bog ga nije poslao učiteljima teologije da ga nauče kako tumačiti Pisma. Pozvao ga je u pustinju da bi mogao učiti o prirodi i o Bogu te prirode. {ŽV 101.3}

Našao je svoj dom u osamljenom predjelu, usred neplod­nih brežuljaka, divljih klisura i stjenovitih špilja. Međutim, njegov izbor bio je da se odrekne životnih uživanja i raskoši i prihvati nemilosrdnu stegu pustinje. Ovdje je njegova okolina doprino­sila navikama jednostavnosti i samoodricanja. Neometan bukom svijeta, mogao je ovdje proučavati pouke iz prirode, objave i providnosti. Riječi što ih je anđeo uputio Zahariji često su Iva­nu ponavljali njegovi bogobojazni roditelji. Od djetinjstva oni su mu ukazivali na njegovo poslanje i on je prihvatio sveto po­vjerenje. Samoća pustinje bila je za njega dobrodošlo utočište od društva u kome su gotovo prevladali sumnja, nevjerstvo i nečistoća. Nije vjerovao u svoju snagu da se odupre kušnji, iz­bjegavajući stalni dodir s grijehom, da ne bi izgubio osjećaj nje­gove strašne grješnosti. {ŽV 101.4}

Posvećen Bogu od svog rođenja kao nazirej, prihvatio je ovaj zavjet kao svoj zavjet doživotnog posvećenja. Njegova je odjeća bila odjeća starih proroka haljina od devine dlake, opasana kožnim pojasom. “Hranio se skakavcima i divljim me­dom” koji je nalazio u pustinji i pio čistu vodu s brežuljaka. {ŽV 102.1}

Međutim, Ivan svoj život nije proveo u dokolici, u isposničkoj sumornosti i sebičnom izdvajanju. S vremena na vrijeme odlazio je kako bi se sreo s ljudima; uvijek je bio zainteresiran promatrač onoga što se događalo u svijetu. Iz svog tihog uto­čišta pratio je razvoj događaja. Svojim pogledom rasvijetljenim božanskim Duhom, proučavao je karakter ljudi, da bi mogao pronaći način kako doprijeti do njihovog srca s nebeskom vi­ješću. Teret njegove misije počivao je na njemu. U osamljenosti, razmišljanjem i molitvom, trudio se da pripremi svoju dušu za životno djelo koje je bilo pred njim. {ŽV 102.2}

Premda u pustinji, nije bio pošteđen kušnji. Koliko je god bilo moguće, zatvorio je svaki put kojim bi Sotona mogao dje­lovati, pa ipak ga je kušač napadao. Njegova duhovna shvaća­nja bila su jasna; razvio je snagu i odlučnost karaktera, a uz pomoć Svetoga Duha mogao je primijetiti Sotonin pristup i odu­prijeti se njegovoj sili. {ŽV 102.3}

U pustinji Ivan je pronašao svoju školu i svoje svetište. Kao i Mojsije usred midjanskih planina, bio je zaklonjen Božjom prisutnosću i okružen dokazima Njegove moći. Njemu nije palo u dio da kao veliki vođa Izraela prebiva usred svečane veličanstvenosti planinske osame; već su pred njime ležali vrhovi Moaba, s onu stranu Jordana, govoreći mu o Onome koji učvrš­ćuje bregove i opasuje ih silom. Sumorni i strašni izgled priro­de u njegovom pustinjskom domu živo je prikazivao stanje Iz­raela. Gospodnji rodni vinograd postao je neobrađena pustoš. Međutim, iznad pustinje natkrililo se sjajno i divno nebo. Olujnotamni oblaci koji su se navlačili bili su natkriljeni dugom obe­ćanja. Tako je nad Izraelovim poniženjem sjala obećana slava Mesijine vladavine. Oblake gnjeva rastjerala je duga Njegove zavjetne milosti. {ŽV 102.4}

Sam u tihoj noći čitao je Božje obećanje Abrahamu o po­tomstvu bezbrojnom kao zvijezde. Svjetlost zore, pozlaćujući moapske planine, govorila mu je o Onome koji će biti kao “ju­tarnja svjetlost kad ograne sunce, jutro bez oblaka”. (2. Samuel 23,4) A u podnevnoj svjetlosti vidio je raskoš Njegova javljanja, kad će se otkriti “Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti”. Isaiah 40:5. {ŽV 102.5}

S duhom punim strahopoštovanja, ali i radosti, istraživao je u proročkim svicima objave o dolasku Mesije obećanog Potomka koji će smrskati glavu zmiji; Šiloh, “Darovatelj mira”, koji se trebao pojaviti prije no što nestane kralja na Davidovu prijestolju. Sada je došlo vrijeme. Rimski vladar sjedio je u dvoru na brdu Sion. Na osnovi sigurne Božje Riječi, Krist je već bio rođen. {ŽV 103.1}

Izaijini oduševljeni opisi Mesijine slave bili su predmet nje­govog danonoćnog proučavanja Mladica iz panja Jišajeva; Kralj koji kraljuje po pravdi, i “sud pravi izriče bijednima na zem­lji”; i “utočište od nevremena… kao sjena u žednoj pustari”; Izrael se neće više nazvati “Ostavljenom”, niti njegova zemlja “Opustošenom”, nego će je Gospodin zvati “Moja milina”, a svoju zemlju “Udana”. (Isaiah 11:4; 32:2; 62:4) Srce osamljenog pro­gnanika bilo je ispunjeno slavnim viđenjem. Zaboravljajući na sebe promatrao je Kralja u Njegovoj ljepoti. Gledao je veličanstvenost svetosti, a sebe je smatrao neuspješnim i nedostojnim. {ŽV 103.2}

Bio je spreman poći kao nebeski vjesnik, ne bojeći se ljudskog, zato što je gledao na Božanstvenog. Mogao je stajati uspravno i neustrašivo u nazočnosti zemaljskih vladara, zato što se du­boko klanjao pred Kraljem nad kraljevima. {ŽV 103.3}

Ivan nije u cijelosti razumio narav Mesijina kraljevstva. On je očekivao da Izrael bude oslobođen od narodnih neprijatelja; ali dolazak Kralja u pravdi i uspostava Izraela kao svetog na­roda, bio je veliki cilj njegove nade. Na taj je način vjerovao da će se ispuniti proročanstvo izrečeno prilikom njegova ro­đenja: {ŽV 103.4}

“Da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, … da mu bez straha,

izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.” {ŽV 103.5}

Vidio je svoj narod zaveden, samodovoljan i zaspao u svojim grijesima. Ceznuo je da ga probudi za svetiji život. Vijest koju mu je Bog dao da je pronosi bila je određena kako bi ih probudila iz uspavanosti i pokrenula da zadrhte zbog svoje velike zloće. Prije no sto sjeme Evanđelja pronađe mjesto, zemljište srca mora se obraditi. Prije no što potraže iscjeljenje od Isusa, morali su postati svjesni opasnosti od rana grijeha. {ŽV 103.6}

Bog ne šalje vjesnike da laskaju grješnicima. On ne šalje vijest mira da bi kobnom sigurnošću uljuljkao neposvećene. On opterećuje savjest prijestupnika teškim bremenom i probada dušu strijelama osvjedočenja. Anđeli koji služe iznose grješniku strašne Božje sudove da bi produbili osjećaj potrebe i potaknuli ga da uzvikne: “Što mi treba činiti da se spasim?” Tada Ruka koja ga je ponizila do praha podiže pokajnika. Glas koji je ukoravao grijeh i posramio gordost i slavoljublje, pita s najnježnijom sućuti: “Što hoćeš da ti učinim?” {ŽV 104.1}

Kad je Ivanova služba otpočela, narod se nalazio u stanju uznemirenosti i nezadovoljstva, pred samim ustankom. Nakon svrgnuća Arhelaja, Judeja je pala pod neposrednu vlast Rima. Svirepa vladavina i nasilje rimskih guvernera i njihovi odlučni napori da uvedu neznabožačka znamenja i običaje potpalili su pobunu koja je bila ugušena u krvi tisuća najhrabrijih Izrae­laca. Sve ovo pojačalo je mržnju naroda prema Rimu i čežnju da se oslobode rimske sile. {ŽV 104.2}

Usred nesloge i svađe čuo se glas iz pustinje, potresan i ozbiljan, a ipak pun nade: “Obratite se … jer je blizu kraljevstvo nebesko!” On je pokrenuo ljude novom, začudnom silom. Pro­roci su upućivali na Kristov dolazak kao na događaj u dalekoj budućnosti; ali ovdje je postojala objava da je On tu. Sam Ivanov izgled podsjećao je umove njegovih slušatelja na stare vidioce. Svojim ponašanjem i odjećom bio je sličan proroku Iliji. Duhom i silom Ilijinom optuživao je iskvarenost naroda i ko­rio ih zbog grijehova koji su prevladali. Njegove su riječi bile jednostavne, neposredne i uvjerljive. Mnogi su vjerovali da je on jedan od proroka koji je uskrsnuo iz mrtvih. Sav je narod bio pokrenut. Mnoštvo se sjatilo u pustinju. {ŽV 104.3}

Ivan je objavljivao dolazak Mesije i pozivao narod na po­kajanje. Kao znak očišćenja od grijeha, krštavao ih je u vodama Jordana. Tako je značajnom, očitom poukom objavio da su oni koji su sebe proglašavali Božjim izabranim narodom bili upr­ljani grijehom i da bez očišćenja srca i života ne mogu imati dijela u Mesijinom kraljevstvu. {ŽV 104.4}

Knezovi i rabini, vojnici, carinici i seljaci dolazili su čuti proroka. Svečana opomena od Boga uznemiravala ih je neko vrijeme. Mnogi su dovedeni do pokajanja i prihvatili su kršte­nje. Osobe iz svih društvenih slojeva pokorile su se zahtjevi­ma Krstitelja kako bi imali udjela u kraljevstvu što ga je ob­javljivao. {ŽV 105.1}

Mnogi književnici i farizeji dolazili su ispovijedajući svoje grijehe i tražeći krštenje. Oni su sebe uzvisivali kao bolje od ostalih ljudi i navodili narod da ima visoko mišljenje o njiho­voj pobožnosti; sad su tajni grijesi njihovog života bili otkri­veni. Međutim, Sveti Duh pokazao je Ivanu da mnogi od ovih ljudi nemaju pravo osvjedočenje o grijehu. Bili su prevrtljivci. Nadali su se da će kao prorokovi prijatelji naći milost kod Kneza koji će doći. Primajući krštenje iz ruku ovog omiljenog mla­dog učitelja, smatrali su da će pojačati svoj utjecaj na narod. {ŽV 105.2}

Ivan ih je dočekao oštrim pitanjem: “Zmijski porodi! Tko vas naputi da bježite od srdžbe što stiže? Rodite, dakle, plodom koji odgovara obraćenju. Ne tlapite da možete u sebi reći: ‘Imamo za oca Abrahama’, jer, kažem vam, Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu.” {ŽV 105.3}

Hebreji su pogrešno protumačili Božje obećanje o vječnoj naklonosti prema Izraelu: “Ovako govori Jahve, koji daje da sunce sjaje danju, a mjesec i zvijezde da svijetle noću, koji burka more da mu valovi buče ime mu je Jahve nad Vojskama: Ako se ikad ti zakoni poremete preda mnom riječ je Jahvina onda će i potomstvo Izraelovo prestati da bude narod pred licem mojim zauvijek! Ako se mogu izmjeriti nebesa gore, i dolje istražiti temelji zemlje, onda ću i ja odbaciti potomstvo Izraelovo zbog svega sto počinise riječ je Jahvina.” (Jeremiah 31:35-37) Hebreji su smatrali da im njihovo prirodno podrijetlo od Abrahama daje pravo na ovo obećanje. Međutim, previdjeli su uvjete sto ih je Bog odredio. Prije no sto je dao obećanje, On je rekao: “Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj…. jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spo­minjati.” Jeremiah 31:33, 34. {ŽV 106.1}

Njegova milost osigurana je narodu u čijem je srcu zapi­san Božji zakon. Oni su jedno s Njim. Međutim, Hebreji su se sami odvojili od Boga. Zbog svojih grijeha patili su pod Njego­vim sudovima. To je bio uzrok njihovog ropstva pod neznabožačkim narodom. Njihovi su umovi bili pomračeni prijestu­pom, a kako im je Gospodin u prošlim vremenima ukazivao tako veliku naklonost, opravdavali su svoje grijehe. Laskali su sami sebi da su bolji od drugih ljudi i da im to daje pravo na Njegove blagoslove. {ŽV 106.2}

Ovo je “napisano za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima”. (1 Corinthians 10:11) Kako često pogrešno tumačimo Božje blagoslove i laskamo sebi da zbog neke dobrote u nama uživamo naklonost! Bog ne može učiniti za nas ono što želi učiniti. Mi upotrebljavamo Njegove darove da bismo udovoljili svojim željama i da bi naše srce o­tvrdnulo u nevjerstvu i grijehu. {ŽV 106.3}

Ivan je objavio učiteljima u Izraelu da njihova oholost, sebičnost i surovost pokazuju da su oni potomci Zmijini, smrtno prokletstvo za narod, a ne djeca pravednog i poslušnog Abrahama. S obzirom na svjetlost koju su primili od Boga, bili su čak gori od neznabožaca od kojih su se osjećali mnogo višim. Zaboravili su stijenu od koje su bili isklesani i jamu iz koje su iskopani. Bog nije ovisio o njima u postizanju svog cilja. Kao što je Abrahama pozvao iz neznabožačkog naroda, tako je mo­gao pozvati i druge u svoju službu. Njihova srca mogu izgle­dati beživotna kao stijenje u pustinji, ali ih Njegov Duh može pokrenuti da izvrše Njegovu volju i prime ispunjenje Njegova obećanja. {ŽV 106.4}

“Već je”, kaže prorok, “položena sjekira na korijen stabli­ma: svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno bačeno u oganj.” Vrijednost drveta ne određuje se njegovim imenom, već njegovim rodom. Ako je drvo beskorisno, ime ga ne može spasiti od uništenja. Ivan je objavio Hebrejima da o njihovom položaju pred Bogom odlučuje njihov karakter i ži­vot. Samo ispovijedanje vjere nema nikakve vrijednosti. Ako nji­hov život i karakter nije u skladu s Božjim zakonom, oni nisu Njegov narod. {ŽV 107.1}

Riječima koje ispituju srce uvjerio je svoje slušatelje. Oni su dolazili k njemu s pitanjem: “Što nam je onda činiti?” Odgo­vorio je: “Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji ne­ma nijedne; tko ima hrane, neka učini tako.” Opominjao je cari­nike da ne čine nepravdu, a vojnike da ne čine nasilja. {ŽV 107.2}

Svi koji budu postali podanici Kristova kraljevstva, rekao je, pružit će dokaze o svojoj vjeri i pokajanju. Ljubaznost, po­štenje i vjernost pokazat će se u njihovom životu. Služit će ne­voljnima i donosit će svoje prinose Bogu. Oni će štititi nemoć­ne i pružit će primjer vrline i samilosti. Tako će Kristovi sljed­benici pružati dokaze o preobražavajućoj sili Svetoga Duha. U svakodnevnom životu vidjet će se pravda, milosrđe i Božja ljubav. Ako ne bude tako, oni će biti kao pljeva koja se baca u vatru. {ŽV 107.3}

“Ja vas krstim vodom u znak obraćenja”, govorio je Ivan, “ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam do­stojan skinuti mu obuću. On će vas krstiti Duhom Svetim i og­njem.” (Matthew 3:11) Prorok Izaija izjavljuje da će Gospodin očistiti svoj narod od njihovih grijeha, “dahom suda i dahom koji spa­ljuje”. Riječ Gospodnja Izraelu je glasila: “Kada na te ruku pru­žim, da lužinom tvoju trosku očistim, da iz tebe uklonim olovo!” (Isaiah 4:4; 1:25) Za grijeh ma gdje se našao “Bog je oganj koji proždire”. (Hebrews 12:29) U svima koji se podčine Njegovoj sili Božji će Duh spaliti grijeh. Ali ako se ljudi čvrsto drže gri­jeha, oni će se poistovjetiti s njim. Tada Božja slava koja uni­štava grijeh mora uništiti i njih. Jakov je poslije noći borbe s anđelom uzviknuo: “Vidjeh Boga licem u lice, i na životu osta­doh”. (Genesis 32:30) Jakov je bio kriv zbog velikog grijeha koji je učinio u svom ponašanju prema Ezavu, ali se pokajao. Njegov prijestup je oprošten i grijeh očišćen; stoga je mogao podnijeti otkrivenje Božje nazočnosti. Međutim, kad god su ljudi dolazili pred Boga, a namjerno gajili zlo, bili su uništeni. Prili­kom drugog Kristovog dolaska zli će biti uništeni “dahom usta” Njegovih i iskorijenjeni “svjetlošću dolaska” Njegova. (2 Thessalonians 2:8) Svjetlost Božje slave, koja daje život pravednici­ma, unistit će grjesnike. {ŽV 107.4}

U doba Ivana Krstitelja, Krist se upravo trebao pojaviti kao Onaj koji će otkriti Božji karakter. Sama Njegova pojava otkrivat će ljudima njihov grijeh. Jedino ako se budu htjeli očistiti od grijeha moći će ući u zajednicu s Njim. Samo oni koji su čistoga srca mogu prebivati u Njegovoj nazočnosti. {ŽV 108.1}

Tako je Krstitelj objavljivao Božju vijest Izraelu. Mnogi su pazili na njegove pouke. Mnogi su sve žrtvovali da bi poslušali. Mnoštvo je slijedilo ovog novog učitelja od mjesta do mje­sta i nije bilo malo onih koji su gajili nadu da bi on mogao biti Mesija. Kad je Ivan vidio narod kako se okreće k njemu, koristio je svaku priliku da njegovu vjeru upravi prema Ono­me koji će doći. {ŽV 108.2}

11

Krštenje

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 3:13-17; Mark 1:9-11; Luke 3:21, 22.

Glas proroka iz pustinje i njegova uzvišena vijest raširili su se po cijeloj Galileji. Vijest je doprla do seljaka u najzabačenijim brdskim mjestima i do ribara kraj mora, i u ovim jed­nostavnim, ozbiljnim srcima naišla na svoj najiskreniji odaziv. U Nazaretu se ona kazivala u drvodjeljskoj radionici koja je pri­padala Josipu i Jedan je prepoznao poziv. Njegovo je vrijeme došlo. Okrećući se od svog svakodnevnog napornog rada, opro­stio se od majke i slijedio korake svojih sunarodnjaka koji su se stjecali k Jordanu.{ŽV 109.1}

Isus i Ivan Krstitelj bili su rođaci blisko povezani okolnos­tima svog rođenja; pa ipak nisu osobno poznavali jedan dru­goga. Isus je živio u Nazaretu u Galileji, a Ivan u Judejskoj pus­tinji. U sasvim različitim uvjetima, živeći povučenim životom, nisu imali vezu jedan s drugim. Promisao je tako odredila. Ni­kakva prilika nije trebala biti pružena koja bi ih optuživala da su se dogovarali kako poduprijeti tvrdnje jedan drugoga. {ŽV 109.2}

Ivan je bio upoznat s događajima koji su obilježili Isusovo rođenje. On je čuo o posjetu Jeruzalemu u Isusovu djetinjstvu i o tome što se dogodilo u rabinskoj školi. Znao je o Njego­vom bezgrešnom životu i vjerovao je da je On Mesija, ali o tome nije imao pouzdano jamstvo. Činjenica da je Isus toliko godina ostao nepoznat, ne dajući nikakvo posebno svjedočanstvo o svojoj zadaći, pružala je povod za sumnju u to je li On uistinu Obećani. Krstitelj je, međutim, čekao u vjeri, uzdajući se da će Bog u svoje vrijeme sve objasniti. Njemu je bilo otkriveno da će Mesija zatražiti da Ga krsti svojim rukama i da će se tada dati znak o Njegovom božanskom karakteru. Tako će Ga on moći pred­staviti narodu. {ŽV 109.3}

Kad je Isus došao krstiti se, Ivan je u Njemu otkrio čistoću karaktera koju nikada ranije nije zamijetio ni u jednom čovje­ku. Samo ozračje Njegove nazočnosti bilo je sveto i ulijevalo je strahopoštovanje. Među mnoštvom koje se okupljalo oko njega na Jordanu, Ivan je slušao mračne priče o zločinima i sreo se s dušama povijenim pod teretom bezbrojih grijeha; ali nikada nije došao u dodir s ljudskim bićem koje je toliko odisalo bo­žanskim utjecajem. Sve je to bilo u skladu s onim što je Ivanu objavljeno o Mesiji. Ipak, ustezao se ispuniti Isusov zahtjev. Kako može on, grješnik, krstiti Bezgrešnoga? I zašto bi se Onaj ko­me nije potrebno pokajanje podvrgnuo obredu koji je predstav­ljao priznanje krivnje koju treba oprati? {ŽV 110.1}

Kad je Isus zatražio krštenje, Ivan se povukao uzviknuvši: “Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!” Odlučnim ali ipak plemenitim autoritetom Isus je odgovorio: “Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom.” Popustivši, Ivan je poveo Spasitelja do Jordana i uro­nio Ga u vodu. Isus “odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega.” {ŽV 111.1}

Isus nije primio krštenje kao priznanje svoje vlastite kriv­nje. On se poistovjetio s grješnicima, učinivši korak koji mi trebamo učiniti i izvršivši posao koji mi moramo izvršiti. Nje­gov život patnji i strpljive ustrajnosti nakon krštenja također je uzor nama. {ŽV 111.2}

Kad je izišao iz vode, Isus je priklonio glavu u molitvi na obali rijeke. Pred Njim se otvara novo i značajno razdoblje. On je sada na širokoj pozornici ulazio u svoj životni sukob. Iako je bio Knez mira, Njegov dolazak mora biti kao isukivanje ma­ča. Kraljevstvo što ga je On došao zasnovati bilo je suprotno od onoga što su Hebreji željeli. On, koji je bio temelj izrael­skih obreda i uređenja, smatrat će se kao njihov neprijatelj i rušitelj. On, koji je objavio Zakon na Sinaju, bit će osuđen kao prijestupnik. On, koji je došao slomiti Sotoninu silu, bit će pro­glašen Belzebulom. Nitko na Zemlji nije Ga razumijevao i tije­kom službe On je i dalje morao hoditi sam. Tijekom cijelog Njegovog života Njegova majka i braća nisu shvaćali Njegovu misiju. Čak Ga ni Njegovi učenici nisu razumijevali. On je pre­bivao u vječnoj svjetlosti, kao jedan s Bogom, ali svoj život na Zemlji morao je provesti u osamljenosti. {ŽV 111.3}

Kao jedan od nas, morao je nositi teret naše krivnje i ne­sreće. Bezgrešni je morao osjetiti sramotu grijeha. Onaj koji je volio mir, morao je prebivati s nemirom, istina je morala bo­raviti s neistinom, čistoća s nečistoćom. Svaki grijeh, svaka ne­suglasica, svaka ponižavajuća požuda koju je prijestup donio bila je mučenje za Njegov duh. {ŽV 111.4}

Sam je morao utrti stazu, sam je morao nositi teret. Na Njemu, koji je ostavio svoju slavu i prihvatio slabosti ljudskog roda, mora počivati otkupljenje svijeta. On je sve to vidio i osjećao, ali je Njegov cilj ostao nepoljuljan. O Njegovoj mišici ovisilo je spasenje palog roda i On je ispružio svoju ruku da bi uhvatio ruku Svemoćne ljubavi. {ŽV 111.5}

Spasiteljev pogled kao da je prodirao u Nebo dok je izlije­vao svoju dušu u molitvi. Dobro je znao kako je grijeh otvrdnuo ljudska srca, i kako će im biti teško prepoznati Njegovu misiju i prihvatiti dar spasenja. On je molio Oca za silu da po­bijedi njihovo nevjerstvo, da slomi okove kojima ih je Sotona zarobio i za njihovo dobro pobijedi rušitelja. On je tražio do­kaz da Bog prihvaća ljudski rod u osobi svoga Sina. {ŽV 111.6}

Nikada ranije anđeli nisu slušali takvu molitvu. Oni su žar­ko željeli svom voljenom Zapovjedniku donijeti vijest ohrabrenja i utjehe. Ali ne sam Otac će odgovoriti na molbu svoga Sina. Neposredno s prijestolja izlazile su zrake Njegove slave. Nebesa su se otvorila i na Spasiteljevu glavu sišla je najčistija svjetlost u obliku goluba prikladan znak Onoga koji je poni­zan i krotak. {ŽV 112.1}

Od silnoga mnoštva na Jordanu, malo njih, osim Ivana, ras­poznavalo je ovo nebesko viđenje. Ipak, svečana ozbiljnost bo­žanske Prisutnosti počivala je nad okupljenima. Narod je sta­jao i u tišini promatrao Krista. Njegova prilika kupala se u svjet­losti koja je vječno okružavala Božje prijestolje. Njegovo po­dignuto lice bilo je proslavljeno, što nikada ranije nisu vidjeli na čovjekovom licu. Iz otvorenih nebesa čuo se glas kako go­vori: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” {ŽV 112.2}

Ove riječi potvrde dane su da bi nadahnule vjerom one koji su bili svjedoci ovog prizora i ojačale Spasitelja za Njego­vo poslanje. Iako su grijesi svijeta, koji je skrivio, položeni na Krista, iako se ponizio uzimanjem naše pale prirode na sebe, glas s Neba proglasio Ga je Sinom Vječnoga.{ŽV 112.3}

Ivan je bio duboko dirnut kad je vidio Isusa kao poniznog molitelja koji je sa suzama u očima tražio Očevu potvrdu. Kad Ga je okružila Božja slava i kad se začuo glas s Neba, Ivan je prepoznao znak koji je Bog obećao. On je znao da je Onaj ko­ga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh je počivao na Nje­mu i s ispruženom je rukom, pokazujući na Isusa, povikao: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” {ŽV 112.4}

Nitko od slušatelja, pa čak ni sam govornik, nije razabrao značenje riječi “Jaganjca Božjeg”. Na brdu Moriji Abraham je čuo pitanje svoga sina: “Oče!… gdje je janje za žrtvu paljeni­cu?” Otac je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Genesis 22:7, 8) U ovnu koga je Bog dao umjesto Izaka, Abraham je vidio simbol Onoga koji će umri­jeti za grijehe ljudi. Sveti Duh je preko Izaije, prihvaćajući ovo slikovito prikazivanje, prorokovao o Spasitelju: “Ko jagnje na klanje odvedoše ga. … A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Isaiah 53:7, 6), ali izraelski narod nije shvatio ovu pouku. Mnogi od njih smatrali su žrtvene darove kao što su neznabošci gledali na svoje žrtve kao darove s pomoću kojih sami mogu umilostiviti Božanstvo. Bog je želio da ih pouči kako iz Nje­gove ljubavi proistječe dar koji ih miri s Njim. {ŽV 112.5}

Riječ koja je upućena Isusu na Jordanu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” obgrlila je cijeli ljudski rod. Bog je progovorio Isusu kao našem predstavniku. Unatoč svim našim grijesima i slabostima, nismo odbačeni kao bezvri­jedni. On “nas dobrostivo obdari u Ljubljenome”. (Ephesians 1:6) Slava koja je počivala na Kristu zalog je Božje ljubavi pre­ma nama. Ona nam govori o sili molitve kako ljudski glas može doprijeti do Božjeg uha i naše molbe biti prihvaćene u nebeskim dvorovima. Zbog grijeha Zemlja je odvojena od Ne­ba i otuđena od njegove zajednice; ali Isus ju je opet povezao s područjem slave. Njegova je ljubav okružila čovjeka dosegnuvši do najvišeg Neba. Svjetlost koja je iz otvorenih vrata padala na Spasiteljevu glavu padat će i na nas dok se molimo za pomoć da se odupremo kušnji. Glas koji je govorio Isusu kaže svakoj vjernoj duši: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” {ŽV 113.1}

“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1 John 3:2) Nas je Otkupitelj otvorio put, tako da najgresniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pristup k Ocu. Svi mogu imati dom u stanovima sto ih je Isus otišao pripremiti. “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima ‘Davidov ključ’; ‘onaj koji otvori i nitko ne zatvori; ovaj koji zatvori i nitko ne otvori’ … Gle, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može za­tvoriti.” Revelation 3:7, 8. {ŽV 113.2}

12

Kušanje u pustinji

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 4:1-11; Mark 1:12, 13; Luke 4:1-13.

• “Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.” Markove su riječi još značajnije. On kaže: “Odmah poslije toga Duh ga natjera da ide u pustinju. I ostade u pustinji četrdeset dana, i sotona ga kušaše. Boravio je među divljim životinjama…” “Za to vrijeme nije ništa jeo.” {ŽV 114.1}

Kad je Isus odveden u pustinju da bude iskušan, Njega je tamo odveo Božji Duh. On nije tražio kušnju. On je otišao u pustinju da bude sam, da razmišlja o svojoj misiji i radu. Postom i molitvom trebao je ojačati sebe za stazu poprskanu krvlju kojom je morao proći. Međutim, Sotona je znao da je Spasitelj otišao u pustinju i smatrao je da je to najbolje vrijeme da Mu se približi. {ŽV 114.2}

Na kocku su stavljena pitanja od velike važnosti za svijet u sukobu između Kneza svjetlosti i upravitelja kraljevstva ta­me. Nakon čovjekova kušanja kojim ga je naveo na grijeh, Sotona je proglasio da je Zemlja njegova, nazivajući sebe knezom ovoga svijeta. Pošto je praoca i pramajku našeg ljudskog roda prila­godio svojoj naravi, mislio je ovdje zasnovati svoje carstvo. Izjavio je da su ga ljudi izabrali za svog vladara. Svojim upravljanjem ljudima održavao je svoju vladavinu nad svijetom. Krist je došao pobiti ovu Sotoninu tvrdnju. Kao Sin Čovječji, Krist će ostati odan Bogu. Tako će se pokazati da Sotona nije zadobio posve­mašnju upravu nad ljudskim rodom i da je neosnovano njegovo polaganje prava na svijet. Svi koji su željeli oslobođenje od njegove sile bit će oslobođeni. Područje vlasti koju je Adam izgubio kroz grijeh vratit će se. {ŽV 114.3}

Otkako je u edenskom vrtu rečeno zmiji “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda nje­zina” (Genesis 3:15), Sotona je znao da ne drži potpunu vlast nad svijetom. U ljudima se vidjela djelotvorna sila koja se odu­pirala njegovoj vlasti. S vrlo velikim zanimanjem promatrao je žrtve koje su prinosili Adam i njegovi sinovi. U ovim je obredima jasno raspoznavao znamenje veze između Zemlje i Neba. Odlu­čio je umiješati se u ovu vezu. Netočno je predstavljao Boga i pogrešno tumačio obrede koji su upućivali na Spasitelja. Ljudi su bili navedeni da se boje Boga kao Onoga koji uživa u njiho­vom uništenju. Žrtve koje su trebale ukazati na Božju ljubav prinosile su se samo da bi ublažile Njegov gnjev. Sotona je bu­dio grješne strasti u ljudima, da bi utvrdio svoju vlast nad nji­ma. Kad je dana Božja pisana Riječ, Sotona je proučavao proro­čanstva o Spasiteljevu dolasku. Iz naraštaja u naraštaj radio je da zaslijepi ljude za ova proročanstva, da bi odbacili Krista u vrijeme Njegova dolaska. {ŽV 115.1}

Prigodom Kristova rođenja Sotona je znao da je došao Onaj koji ima božansku zadaću da ospori njegovu vlast. Drhtao je na anđeosku vijest koja je potvrđivala autoritet novorođenog Kra­lja. Sotona je dobro znao kakav je položaj Krist imao na Nebu kao ljubljeni od Oca. To što Božji Sin treba doći na ovaj svijet kao čovjek ispunjavalo ga je uznemirenošću i zebnjom. On nije mogao dokučiti tajnu ove velike žrtve. Njegova sebična duša ni­je mogla razumjeti takvu ljubav za prevareni rod. Slavu i mir Neba i radost zajedništva s Bogom ljudi su maglovito shvaćali, ali Luciferu, kerubu zaklanjaču, one su bile dobro poznate. Otkako je izgubio Nebo, odlučio je naći osvetu navodeći druge da podijele njegov pad. To će postići time što će ih navoditi da podcjenju­ju nebeska dobra i uprave srca onome što je zemaljsko. .{ŽV 115.2}

Zapovjednik Neba nije bez prepreka zadobivao duše ljudi za svoje kraljevstvo. Od vremena kad je bio novorođenče u Bet­lehemu, Zli Ga je stalno napadao. Lik Božji otkrivao se u Kri­stu, a na Sotoninim savjetima odlučeno je da Ga treba nadvla­dati. Nijedno ljudsko biće nije došlo na svijet i izbjeglo silu va­ralice. Sve udružene sile zla vješto su postavljene na Njegovu stazu da bi se uključile u borbu protiv Njega i, ako je moguće, nadvladale Ga. {ŽV 116.1}

Prigodom Spasiteljeva krštenja Sotona se nalazio među svje­docima. On je vidio slavu kojom je Otac osjenio svog Sina. On je čuo glas Jahve kako svjedoči o Isusovu božanstvu. Od Adamova grijeha ljudski je rod izgubio neposrednu zajednicu s Bogom; veza između Neba i Zemlje održavala se kroz Krista; ali sada kad je Isus došao “u obličju grešnog tijela” (Romans 8:3), sam je Otac progovorio. On je ranije održavao vezu s ljudima preko Krista; sada održava vezu s ljudskim rodom u Kristu. Sotona se nadao da će Božje gnušanje prema zlu donijeti vječ­no odvajanje između Neba i Zemlje. Međutim, sada se pokaza­ lo   da je veza između Boga i čovjeka obnovljena. {ŽV 116.2}

Sotona je uvidio da mora ili pobijediti ili biti pobijeđen. Sporna pitanja ove borbe bila su previše značajna da bi bila povjerena njegovim udruženim anđelima. On osobno mora vo­diti ovaj rat. Sve otpadničke sile ponovno su se prestrojile protiv Božjeg Sina. Krist je postao meta svakog paklenog oružja. {ŽV 116.3}

Mnogi smatraju da ova borba između Krista i Sotone ne­ma neko posebno značenje za njihov život; za njih je ona nevažna. Međutim, u oblasti svakog ljudskog srca ova se borba ponav­lja. Nikada čovjek ne napušta redove zla da bi služio Bogu a da se ne suoči sa Sotoninim napadima. Kušnje kojima se Krist odupro iste su kao i one za koje smatramo da im se teško odupiremo. One su se nametale Njemu u toliko većem stupnju u kolikom je Njegov karakter nadmoćniji od našeg. Sa strašnim teretom grijeha svijeta na sebi, Krist se odupro kušnji apetita, ljubavi prema svijetu, kao i ljubavi za razmetanjem koja vodi oholosti. To su bile kušnje koje su savladale Adama i Evu i ko­je tako lako pobjeđuju i nas. {ŽV 116.4}

Sotona je upućivao na Adamov grijeh kao na dokaz da je Božji zakon nepravičan i da se ne može poslušati. U našoj ljudskoj prirodi Krist je morao otkupiti Adamov prijestup. Međutim, kad je kušač napao Adama, na njemu se nisu vidjele posljedice gri­jeha. On je stajao u snazi savršene muževnosti, savršeno krep­ka uma i tijela. Bio je okružen edenskom slavom i u svakod­nevnoj zajednici s nebeskim bićima. Tako nije bilo s Isusom kad je ušao u pustinju da se suoči sa Sotonom. Tijekom četiri tisuće godina ljudski je rod opadao u svojoj tjelesnoj snazi, umnoj moći i moralnoj vrijednosti. Krist je uzeo na sebe nemoći gri­jehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino na taj način mogao je spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegova poniženja. {ŽV 117.1}

Mnogi tvrde da kušnja nije mogla nadvladati Krista. Među­tim, tada On ne bi mogao biti stavljen u Adamov položaj. On ne bi mogao izboriti pobjedu koju je Adam izgubio. Ako bismo u bilo kom smislu imali puno težu borbu nego Krist, On nam onda ne bi mogao pomoći. Međutim, nas je Spasitelj uzeo ljudsku prirodu sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljudsku priro­du s mogućnošću da popusti u kušnji. Mi ne trebamo ništa no­siti što On nije podnio. {ŽV 117.2}

Kod Krista, kao i kod svetog para u Edenu, apetit je pred­stavljao osnovu prve i velike kušnje. Upravo tamo gdje je počeo pad mora otpočeti i djelo našeg otkupljenja. Kao što je Adam pao zbog popuštanja apetitu, tako i Krist mora pobijediti odri­canjem želji. “Postio je četrdeset dana i četrdeset noći i, na kraju, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.’ Isus odvrati: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.’” {ŽV 117.3}

Od Adamova pa do Kristova vremena, ugađanje sebi poja­čalo je snagu želja i strasti, sve dok nisu gotovo neograničeno zavladale. Tako su ljudi postali moralno uniženi i bolesni i sa­mi po sebi nisu mogli pobijediti. Krist je pobijedio umjesto čovjeka izdržavši najtežu kušnju. Radi nas je pokazao samosvladavanje koje je bilo jače od gladi ili smrti. U ovoj prvoj po­bjedi bila su obuhvaćena i druga pitanja koja ulaze u sve naše borbe sa silama tame. {ŽV 117.4}

Kad je Isus ušao u pustinju, bio je okružen Očevom slavom. Obuzet zajednicom s Bogom, bio je uzdignut iznad ljudskih slabosti. Ali slava Ga je napustila i On je bio ostavljen da se bori s kušnjom. Ona se obrušavala na Njega svakoga trenutka. Njegova ljudska priroda ustuknula je pred borbom koja Ga je očekivala. Četrdeset dana postio je i molio se. Slab i izmršavio od gladi, iscrpljen i izmučen duševnim očajanjem, “tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka”. (Isaiah 52:14) Sada je nastupila Sotonina prilika. Sada je pretpostavljao da može pobijediti Krista. {ŽV 118.1}

Kao da je to odgovor na njegove molitve, ovdje je prišao Spasitelju netko u prilici nebeskog anđela. On je tvrdio da ima nalog od Boga da objavi kraj Kristova posta. Kao što je Bog poslao anđela da zadrži Abrahamovu ruku da ne žrtvuje Izaka, tako zadovoljan Kristovom spremnošću da pođe stazom po­prskanom krvlju Otac je poslao anđela da Ga izbavi; to je bila vijest koja je stigla Isusu. Isus je bio klonuo od gladi, osjećao je snažnu želju za hranom, kad Mu je Sotona iznenada prišao. Pokazujući kamenje koje je bilo razbacano po pustinji i koje je imalo izgled kruha, kušač je rekao: “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” {ŽV 118.2}

Iako se pojavio kao anđeo svjetlosti, ove su prve riječi odale Sotonin karakter. “Ako si zaista Sin Božji.” Ovdje je nagovještaj nepovjerenja. Da je Isus učinio ono što je Sotona predlagao, to bi bilo prihvaćanje sumnje. Kušač namjerava svladati Krista istim sredstvima koja su bila tako uspješna nad ljudskim rodom u početku. Kako se vješto Sotona približio Evi u Edenu! “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Genesis 3:1) Dovde su kušačeve riječi bile istinite, ali u načinu njihova izgovaranja nalazilo se prikriveno omalovažavanje Bož­jih riječi. Bilo je prikrivenog poricanja, sumnje u božansku istinitost. Sotona je pokušao uliti u Evin um pomisao da Bog neće učiniti onako kako je rekao, da je uskraćivanje tako prekra­snog ploda u suprotnosti s Njegovom ljubavi i sućuti prema čovjeku. Tako i sada kušač teži da nadahne Krista svojim osob­nim osjećajima. “Ako si zaista Sin Božiji.” Ove riječi svojom gor­činom nanijele su Kristu bol. U tonu njegova glasa nalazi se izraz krajnje nevjerice. Hoće li Bog tako postupati sa svojim Sinom? Hoće li Ga ostaviti u pustinji s divljim životinjama, bez hrane, osamljenog, bez utjehe? On nagovješćuje da Bog nika­da nije pomišljao da Njegov Sin bude u takvom stanju. “Ako si zaista Sin Božji”, pokaži svoju silu time što ćeš se osloboditi gladi koja te mori. Naredi da ovo kamenje postanu kruhovi. {ŽV 118.3}

Riječi s Neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Matthew 3:17) još su odzvanjale u Sotoninim ušima. Međutim, on je odlučio natjerati Krista da ne vjeruje u ovo svjedočanstvo. Božja je riječ bila dokaz Kristova božanskog po­slanja. Došao je živjeti kao čovjek među ljudima, i ta je riječ objavila Njegovu vezu s Nebom. Sotonin cilj bio je da u Njemu izazove sumnju u tu riječ. Ako bi se Kristovo povjerenje u Boga moglo uzdrmati, Sotona je znao da bi pobjeda u cjelokupnoj borbi mogla biti njegova. Mogao bi nadvladati Isusa. Nadao se da će Krist pod pritiskom potištenosti i prevelike gladi izgu­biti vjeru u svoga Oca i da će učiniti čudo u prilog sebi. Ako to bude učinio, plan spasenja bit će skršen. {ŽV 119.1}

Kad su se Sotona i Božji Sin po prvi put sreli u borbi, Krist je bio zapovjednik nebeske vojske, a Sotona vođa pobune na Nebu, odakle je prognan. Sada je njihovo stanje očito obratno i Sotona koristi najviše od svoje prividne prednosti. Jedan od najmoćnijih anđela kaže on bio je prognan s Neba. Isusova pojava upućuje na to da je On taj, pali anđeo, zaboravljen od Boga, ostavljen od čovjeka. Božansko biće moglo bi potkrije­piti svoje tvrdnje nekim čudom; “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh.” Takav čin stvaralačke moći govori Mu kušač bio bi uvjerljiv dokaz božanske naravi. On bi završio borbu. {ŽV 119.2}

Isus nije mogao slušati u miru, bez unutarnje borbe, najvećeg varalicu. Međutim, Božji Sin nije trebao dokazivati svoju božan­sku prirodu Sotoni ili objašnjavati razlog svoga poniženja. Udovoljavanjem zahtjevima pobunjenika ništa se neće postići za dobro čovjeka ili u slavu Boga. Da je Krist pristao na prijedlog neprijatelja, Sotona bi još mogao reći: Pokaži mi znak da Ti mogu povjerovati kako si Božji Sin. Dokaz ne bi mogao slomiti silu pobune u njegovom srcu. Krist nije trebao upotrijebiti svoju božansku silu za osobnu korist. On je došao podnijeti kušnju kao što i mi to moramo činiti, ostavljajući nam primjer vjere i poniznosti. Ni ovdje ni u jednom kasnijem vremenu u svom ze­maljskom životu, On nije učinio čudo u svoju korist. Sva Njegova veličanstvena djela učinjena su za dobro drugih. Iako je Isus prepoznao Sotonu od samog početka, On nije bio izazvan da uđe u borbu s njim. Ojačan sjećanjem na glas s Neba, počinuo 120 je u ljubavi svog Oca. On nije htio pregovarati s kušnjom. {ŽV 119.3}

Isus se suočio sa Sotonom riječima iz Pisma. “Pisano je”, rekao je On. U svakoj kušnji oružje Njegove borbe bila je Božja Riječ. Sotona je tražio od Krista neko čudo kao znak Njegove božanske prirode. Međutim, ono što je veće od svih čuda, čvrsto pouzdanje u “Ovako govori Jahve Gospod” bio je znak koji se nije mogao pobiti. Dokle god je Krist stajao na tom uporištu kušač nije mogao ostvariti prednost. {ŽV 120.1}

U vrijeme svoje najveće slabosti Krist je bio izložen naj­žešćim kušnjama. Sotona je mislio da će tako nadvladati. Na taj je način izborio pobjedu nad čovjekom. Kad je snaga posu­stala i snaga volje oslabila, a vjera se prestala oslanjati na Boga, tada su oni koji su dugo i hrabro stajali za pravdu bili pobije­đeni. Mojsije se umorio četrdesetgodišnjim lutanjem Izraela, kad se njegova vjera za trenutak prestala oslanjati na beskonačnu silu. On je posustao na granicama Obećane zemlje. Tako je bilo i s Ilijom koji je neustrašivo stajao pred kraljem Ahabom, u sukobu s cijelim izraelskim narodom na čelu s četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika. Nakon tog strašnog dana na Karmelu, kad su ubijeni lažni proroci i kad je narod objavio svoju odanost Bogu, Ilija je da bi spasio svoj život, pobjegao pred prijetnjama idolopokloničke Izebele. Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbu­njen prilikama, ili ucviljen siromaštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karak­tera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta posto­janje takvih okolnosti. Mi smo kušani kako bismo izgubili po­vjerenje u Boga, posumnjali u Njegovu ljubav. Često nam ku­šač prilazi kao što je prilazio Kristu, iznoseći pred nas naše slabosti i nedostatke. On se nada da će obeshrabriti dušu i slo­miti naš oslonac u Bogu. Tada je siguran u svoju žrtvu. Kad bismo ga dočekali kao Isus, izbjegli bismo mnoge poraze. Pre­govaranjem s neprijateljem mi mu dajemo prednost. {ŽV 120.2}

Kad je Krist rekao kušaču: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”, On je ponovio riječi što ih je prije više od četrnaest stoljeća izgovorio Izra­elu: “Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina… Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Deuteronomy 8:2,3) Kad su u pustinji iznevjerila sva sredstva potpore, Bog je svom narodu poslao manu s neba i dao im je u dovoljnoj i stalnoj količini. Ovo ih je staranje trebalo poučiti da ih On, dok se uzdaju u Njega i idu Njegovim putovima, neće zaboraviti. Spa­sitelj je sada provodio u djelo pouku koju je dao Izraelu. Heb­rejskom je narodu pružena potpora Božjom riječju i istom je tom riječju pružena i Isusu. On je očekivao Božje vrijeme koje će Mu donijeti olakšanje. Nalazio se u pustinji iz poslušnosti prema Bogu, i nije želio doći do hrane prihvaćajući Sotonine prijedloge. U prisutnosti svemira koji je svjedočio, On je dokazao da je manja nesreća patiti, bez obzira što nas zadesilo, nego se na bilo koji način udaljiti od Božje volje. {ŽV 121.1}

“Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Često Kristov sljedbenik dospijeva tamo gdje ne može služiti Bogu i nastaviti sa svojim svjetovnim pot­hvatima. Možda se čini da će poslušnost nekom jasnom Bož­jem zahtjevu lišiti čovjeka osnovnih sredstava. Sotona će ga na­voditi da povjeruje kako mora žrtvovati osvjedočenja svoje savjesti. Međutim, jedino što postoji na ovom svijetu na što se možemo osloniti jest Božja Riječ. “Zato najprije tražite kraljev­stvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matthew 6:33 Čak i u ovom životu nije za naše dobro odvojiti se od volje našeg nebeskog Oca. Kad usvojimo silu Njegove Riječi, nećemo slijediti Sotonine prijedloge da bismo dobili hranu ili spasili svoje živote. Naše jedino pitanje bit će: Što je Božja zapovijed? I koja su Njegova obećanja? Znajući ovo, mi ćemo po­slušati prvo i imati povjerenja u drugo. {ŽV 121.2}

U posljednjem velikom sukobu i borbi sa Sotonom, oni koji će biti odani Bogu vidjet će da im je uskraćena svaka zemaljska potpora. Zato što odbijaju kršiti Njegov Zakon da bi bili po­slušni zemaljskim silama, njima će biti zabranjeno kupovati i prodavati. Na kraju će biti izdana naredba za njihovo uništenje. (Vidi: Revelation 13:11-17) Međutim, poslušnima je dano obe­ćanje: “On će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” (Isaiah 33:16) Božja djeca će živjeti od ovog obećanja. Oni će biti nahranjeni kad Zemlja bude opustošena glađu. “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” (Psalm 37:19) Ovo vrijeme nevolje prorok Habakuk gledao je pred sobom i njegove riječi izražavaju vjeru Crkve: “Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz to­ra, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” Habakkuk 3:17, 18. {ŽV 121.3}

Od svih pouka što ih trebamo naučiti iz prvog velikog kušanja našeg Gospodina, nijedna nije važnija od one da vrši­mo nadzor nad željama i strastima. U sva vremena kušnje koje su imale vezu s tjelesnom prirodom imale su najviše uspjeha u izopačavanju i ponižavanju ljudskog roda. Neumjerenošću So­tona radi da uništi umne i moralne snage što ih je Bog dao čovjeku kao neprocjenjivi dar. Tako ljudima postaje nemoguće cijeniti ono što ima neprolaznu vrijednost. Kroz popuštanje osjetilnim zadovoljstvima Sotona pokušava iz duše izbrisati svaki trag sličnosti s Bogom. {ŽV 122.1}

Neobuzdano popuštanje koje za posljedicu ima bolesti i degradaciju, koji su postojali u vrijeme prvog Kristovog dolas­ka, ponovit će se sa snažnije izraženim zlom prije Njegovog drugog dolaska. Krist objavljuje da će stanje svijeta biti kao u vrijeme prije potopa i kao u Sodomi i Gomori. Svaka pomisao srca bit će uvijek zla. Sada živimo na samome rubu tog straš­nog vremena, stoga bismo trebali prihvatiti pouku iz Spasite­ljeva posta. Samo neiskazanim patnjama što ih je Krist podnio možemo ocijeniti zlo neobuzdanog popuštanja. Njegov nam primjer govori da je naša jedina nada u vječni život moguća podčinjavanjem naših želja i strasti Božjoj volji. {ŽV 122.2}

Mi se ne možemo svojom vlastitom snagom oduprijeti bu­čnom negodovanju naše pale naravi. Ovim će kanalom Sotona dovoditi kušnju na nas. Krist je znao da će neprijatelj doći sva­kom ljudskom biću, da iskoristi nasljedne slabosti i svojim laž­nim nagovještajima uhvati u zamku sve one čije povjerenje ne počiva u Bogu. Time što je prošao zemljom kojom čovjek mora proći, naš Gospodin nam je pripremio put pobjede. Nije Nje­gova volja da se nađemo u nepovoljnom položaju u sukobu sa Sotonom. On nas ne želi zastrašiti i obeshrabriti napadima zmije. “Ali, ohrabrite se,” govori On, “ja sam pobijedio svijet.”  John 16:33. {ŽV 122.3}

Neka onaj koji se bori protiv sile apetita gleda na Spasitelja u pustinji kušanja. Neka Ga promatra u Njegovoj samrtnoj mu­ci na križu kako uzvikuje: “Žedan sam!” On je izdržao sve što i mi možemo podnijeti. Njegova je pobjeda naša. {ŽV 123.1}

Isus se oslanjao na mudrost i silu svog nebeskog Oca. On objavljuje: “Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti… i znam da se neću postidjeti… Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi?” Ukazujući na svoj vlastiti primjer, On nam kaže: “Tko god se od vas Jahve boji… Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svog osloni.” Isaiah 50:7-10.{ŽV 123.2}

“Jer se približuje knez ovoga svijeta,” kaže Isus, “on pro­tiv mene ne može ništa.” (John 14:30) U Njemu nije bilo niče­ga što bi odgovaralo Sotoninom vještom lukavstvu. On nije pristao na grijeh. Čak ni u mislima nije popuštao kušnji. Tako može­mo i mi. Kristova je ljudska priroda bila sjedinjena s božan­skom; bio je spreman za borbu Svetim Duhom koji je prebi­vao u Njemu. On je došao da nas učini dionicima božanske naravi. Dokle god smo vjerom sjedinjeni s Njim, grijeh vise nema vlasti nad nama. Bog seže za rukom vjere u nama, kako bi je usmjerio da se čvrsto uhvati za Kristovo božanstvo, da bismo mogli ostvariti savršenstvo karaktera. {ŽV 123.3}

Krist nam je pokazao kako se to ostvaruje. Kojim sredstvi­ma je pobijedio u sukobu sa Sotonom? Božjom Riječju. Jedino se Riječju mogao oduprijeti kušnji. “Pisano je”, rekao je On. I mi smo obdareni “skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake po­žude u svijetu, postanete dionici božanske naravi”. (2 Peter 1:4) Svako obećanje u Božjoj Riječi naša je svojina. Trebamo živjeti po “svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Kad navale kušnje, nemojmo gledati na prilike ili na osobnu slabost, već na silu Riječi. Sva njezina sila pripada vama. Psalmist kaže: “U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim.” (Psa­lam 119,11) “Po riječima usta tvojih čuvah putove Zakona.” Psalm 119:11; 17:4. {ŽV 123.4}

13

Pobjeda

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 4:5-11; Mark 1:12, 13; Luke 4:5-13.

• “Zatim ga đavao odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče mu: Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano: {ŽV 124.1}

‘Naredit će svojim anđelima za tebe

da te nose na rukama,

da ne bi gdje nogom udario o kamen. {ŽV 124.2}

Sotona sada pretpostavlja da se s Isusom sreo na svom tlu. Lukavi neprijatelj iznosi riječi koje su potekle iz Božjih usta. On se još pojavljuje kao anđeo svjetlosti i ističe da je upoznat sa Svetim pismom i da razumije smisao onoga što je napisano. Kao što je Isus ranije koristio Božju Riječ da bi podržao svoju vjeru, kušač je sada koristi da bi podržao svoju prijevaru. On tvrdi da samo kuša Kristovu vjernost, a sad hvali Njegovu po­stojanost. Kad je Spasitelj izrazio povjerenje u Boga, Sotona zah­tijeva od Njega da pruži još neki drugi dokaz svoje vjere. {ŽV 124.3}

Međutim, kušnji ponovno prethodi nagovještaj nepovjere­nja: “Ako si zaista Sin Božji.” Krist je kušan da odgovori na “ako”, ali On se uzdržao i od najmanjeg podlijeganja sumnji. On neće dovesti svoj život u opasnost da bi Sotoni pružio dokaz. {ŽV 124.4}

• Kušač je mislio da će ostvariti prednost zbog Kristove ljudske prirode i navesti Ga na pretpostavku da će Ga Bog sačuvati. Međutim, premda nas Sotona može privlačiti na grijeh, on nas ne može natjerati da ga učinimo. Rekao je Isusu: “Baci se dolje”, znajući da Ga on ne može baciti dolje, jer bi se Bog umiješao da Ga izbavi. Sotona nije mogao primorati Krista da se baci dolje. Sve dok Krist ne bi pristao na kušnju, ne bi mogao biti pobijeđen. Ni sve zemaljske i paklene sile nisu Ga mogle nagnati da se i u najmanjoj mjeri udalji od volje svog Oca. {ŽV 125.1}

Kušač nas nikada ne može primorati da činimo zlo. On ne može upravljati umovima ako se ne pokore njegovom nad­zoru. Volja mora pristati, vjera se mora odreći svog pouzdanja u Krista prije no što Sotona primijeni svoju silu na nama. Me­đutim, svaka grješna želja koju gajimo pruža mu uporište. Svaka točka u kojoj ne postižemo božansko mjerilo predstavlja otvo­rena vrata kroz koja može ući da nas kuša i uništi. Svaki pro­pust ili poraz s naše strane daje mu priliku da prigovara Kristu. {ŽV 125.2}

Kad je Sotona navodio obećanje: “Naredit će svojim anđe­lima za tebe”, izostavio je riječi “da te neprestano čuvaju”, to jest na svim putovima koje Bog izabira. Isus je odbio zaći s puta poslušnosti. Pokazujući savršeno povjerenje u svog Oca, On se nije htio svojevoljno staviti u položaj u kojem bi se Nje­gov Otac trebao umiješati da bi Ga spasio od smrti. On bi pri­morao Proviđenje da pritekne u pomoć i tako propustio ljudi­ma ostaviti primjer povjerenja i pokornosti. {ŽV 125.3}

Isus je objavio Sotoni: “Također je pisano: ‘Ne kušaj Gospo­dara, Boga svojega!’” Ove riječi izgovorio je Mojsije sinovima Izraelovim kad su bili žedni u pustinji i kad su od njega zahti­jevali vode, uzvikujući: “Je li Jahve među nama ili nije?” (Exodus 17:7) Bog je za njih čudesno djelovao, ali su sada u nevolji posumnjali u Njega, tražeći dokaz da je On s njima. U svom su Ga nevjerstvu htjeli staviti na kušnju. Sotona je primoravao Krista da učini to isto. Bog je već posvjedočio da je Isus Nje­gov Sin; a sada tražiti dokaz da je On Božji Sin bilo bi kušanje Božje Riječi kušanje Njega samoga. Tako bi to bilo kad bi se tražilo ono što Bog nije obećao. To bi jasno pokazalo nepovje­renje i bilo bi stvarno provjeravanje ili kušanje Njega. Mi ne­ćemo iznositi svoje molbe Bogu da bismo provjeravali hoće li ispuniti svoju riječ, već zato što će je ispuniti; ne da bismo provjeravali da nas voli, već zato što nas voli. “A bez vjere ne­moguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” Hebrews 11:6. {ŽV 125.4}

Međutim, vjera ni u kom smislu nije sjedinjena s nagađa­njem. Samo onaj koji ima pravu vjeru zaštićen je od nagađa­nja. Jer nagađanje je Sotonino krivotvorenje vjere. Vjera polaže pravo na obećanja i donosi rod u poslušnosti. Pretpostavka ta­kođer polaže pravo na obećanja, ali ih koristi kao što ih je ko­ristio Sotona, da bi opravdao prijestup. Vjera bi dovela naše praroditelje da steknu povjerenje u Božju ljubav i poslušaju Nje­gove zapovijedi. Pretpostavka ih je dovela do prijestupa Njego­va Zakona, vjerujući da će ih Njegova velika ljubav spasiti od posljedica njihovog grijeha. Vjera ne polaže pravo na naklonost Neba bez ispunjavanja uvjeta uz koje se daje milost. Prava vje­ra ima svoj temelj na obećanjima i svemu onome što nam pru­žaju Pisma. {ŽV 126.1}

Često nas Sotona, kad ne uspije u nama izazvati nepovje­renje, uspijeva navesti na nagađanje. Ako nas navede da nepo­trebno stanemo na put kušanja, on zna da je pobjeda njegova. Bog će sačuvati sve koji idu stazom poslušnosti, ali odvojiti se od nje znači stupiti na Sotonino tlo. Tu ćemo sigurno pasti. Spasitelj nam je zapovjedio: “Bdijte i molite, da ne padnete u napast!” (Mark 14:38) Razmišljanje i molitva sačuvat će nas od samovoljnog srljanja na put opasnosti i tako ćemo biti saču­vani od mnogih poraza. {ŽV 126.2}

Ipak, izloženi napadima kušanja ne bismo smjeli izgubiti hrabrost. Često kad dođemo u neku tešku nepriliku posumnjamo da nas je Božji Duh vodio. Međutim, Duh je vodio i doveo Isusa u pustinju da Ga Sotona kuša. Kad nas Bog dovodi u kušnju, On hoće ostvariti neku namjeru za naše dobro. Isus nije na­gađao o Božjim obećanjima time što je svojevoljno pošao u kušnju, niti je klonuo duhom kad je na Njega naišla kušnja. Ni mi ne bismo trebali to činiti. “Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da bu­dete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” (1. Korinćanima 10,13) On kaže: “Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavje­te svoje! I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” 1 Corinthians 10:13; Psalm 50:14, 15. {ŽV 126.3}

Isus je bio pobjednik i u drugoj kušnji, i sada Sotona poka­zuje svoj pravi karakter. Međutim, on se ne pojavljuje kao strašno čudovište s pandžama na nogama i krilima kao u slijepog mi­ša. On je moćni anđeo, premda je pao. On izjavljuje da je vođa pobuna i bog ovoga svijeta. {ŽV 129.1}

Postavivši Isusa na visoku goru, Sotona je učinio da na ži­vopisan način kraljevstva ovoga svijeta, u svoj svojoj slavi, prođu ispred Njega. Sunčeva je svjetlost počivala na gradovima s hramovima, na mramornim dvorovima, plodnim poljima i rod­nim vinogradima. Tragovi zla bili su skriveni. Isusove oči, koje su maločas promatrale bijedu i uništenje, sada su počivale na prizoru nenadmašne ljepote i napretka. Tada se čuo kušačev glas: “Dat ću ti svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada, jer je meni predana i dajem je komu hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš.” {ŽV 129.2}

Kristova se zadaća mogla ostvariti samo stradanjem. Pred Njim se nalazio život žalosti, nevolja, borbe i sramne smrti. On je morao podnijeti grijehe cijeloga svijeta. Morao je podnijeti odvajanje od ljubavi svojega Oca. Sada Mu je kušač ponudio prepustiti silu koju je oteo. Krist se mogao osloboditi od stra­šne budućnosti time što bi priznao Sotoninu vrhovnu vlast. Ali, učini li to, značilo bi prepustiti pobjedu u ovoj velikoj borbi. Sotona je zgriješio na Nebu zato što je tražio da se uzdigne iznad Božjeg Sina. U slučaju da on sad nadvlada, bila bi to po­bjeda pobune. {ŽV 129.3}

Kad je Sotona objavio Kristu da su kraljevstvo i slava ovo­ga svijeta predani njemu i da će ih on dati onome kome hoće, on je tvrdio nešto što je samo djelomično bilo istina, i to je rekao stoga da posluži njegovom vlastitom cilju prijevare. So­tona je svoje carstvo preoteo od Adama, ali Adam je bio Stvoriteljev namjesnik. Njegova vladavina nije bila nezavisna. Zem­lja je Božja i On je sve predao svome Sinu. Adam je trebao vladati podčinjen Kristu. Kad je Adam iznevjerio povjerenje i prepustio svoju vlast u ruke Sotoni, Krist je još ostao zakoniti Kralj. Tako je Gospodin rekao kralju Nabukodonozoru: “Svevi­šnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!” (Daniel 4:17) Sotona može provoditi svoju preotetu vlast samo koliko Bog dopusti. {ŽV 129.4}

Kad je kušač ponudio Kristu kraljevstvo i slavu ovoga svi­jeta, predlagao je da Krist preda svoj stvarni kraljevski položaj nad svijetom i da vlada podčinjen Sotoni. To je bilo isto kra­ljevstvo kome su bile usmjerene nade Hebreja. Oni su željeli kraljevstvo ovoga svijeta. Da se Krist suglasio i ponudio im ta­kvo kraljevstvo, oni bi Ga rado prihvatili. Međutim, proklet­stvo grijeha, sa svim patnjama počivalo je na tome kraljevstvu. Krist je izjavio kušaču: “Odstupi, sotono, jer je pisano: ‘Gospo­daru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!’”{ŽV 130.1}

Onaj koji se pobunio na Nebu, ponudio je Kristu kraljev­stva ovoga svijeta da bi kupio Njegovu privolu načelima zla; ali On se nije dao potkupiti; On je došao zasnovati kraljevstvo pravde i nije želio napustiti ovaj cilj. Istom se kušnjom Sotona približava ljudima i kod njih ima bolji uspjeh nego kod Krista. Ljudima nudi kraljevstvo ovoga svijeta uz uvjet da priznaju nje­govu vrhovnu vlast. Zahtijeva da žrtvuju poštenje, opterete savjest i popuste sebičnosti. Krist ih poziva da prvo traže kra­ljevstvo Božje i njegovu pravdu, ali Sotona ide kraj njih i kaže: “Što god bila istina glede vječnog života, morate mi služiti da biste postigli uspjeh u ovom svijetu. Ja držim vašu sreću u svojim rukama. Mogu vam dati bogatstva, zadovoljstva, počasti i sreću. Poslušajte moj savjet. Nemojte dopustiti da vas povedu predodžbe neobična razumijevanja poštenja i samopožrtvovnosti. Ja ću vam pripraviti put.” Tako je mnoštvo prevareno. Oni pristaju živjeti služeći sebi i Sotona je zadovoljan. Dok ih mami nadom u svjetovnu vlast, on stječe vlast nad dušom. Međutim, on nudi nešto što nije njegovo i što će se uskoro od njega oduzeti. U zamjenu za to on im prijevarom oduzima njihova prava na na­sljedstvo Božjih sinova. {ŽV 130.2}

Sotona je doveo u pitanje činjenicu da je Isus Božji Sin. Kad je bio konačno odbijen, imao je dokaz koji nije mogao po­reći. Božanska je priroda bljesnula kroz napaćenu ljudsku. So­tona nije imao sile da se odupre naredbi. Grčeći se od poniže­nja i bijesa, morao se povući iz prisutnosti Otkupitelja svijeta. Kristova pobjeda bila je tako potpuna, kao što je bio potpun Adamov pad. {ŽV 130.3}

Tako se i mi možemo oduprijeti kušnji i primorati Sotonu da se udalji od nas. Isus je izborio pobjedu pokornošću i vjerom u Boga, i On nam preko apostola govori: “Prema tome, pokorite se Bogu! Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas! Pri­bližite se k Bogu, pa će se i on približiti k vama!” (James 4:7, 8) Mi se sami ne možemo osloboditi kušačeve sile; on je pobije­dio ljudsku narav i kad se u vlastitoj sili pokušamo oduprijeti, postat ćemo plijen njegovih zamki, ali “Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta.” (Proverbs 18:10) Sotona drhti i bježi pred najslabijom dušom koja nalazi utoči­šte u tom silnom imenu. {ŽV 130.4}

Kad se neprijatelj udaljio, Isus je samrtno blijed i iscrpljen pao na zemlju. Nebeski su anđeli promatrali sukob, gledajući svog voljenog Zapovjednika dok je prolazio kroz neizrecive pat­nje kako bi za nas prokrčio put spasenja. On je izdržao ispit, veći od bilo kojega na koji ćemo mi ikada biti pozvani da ga izdržimo. Anđeli su sada služili Božjem Sinu dok je ležao kao umirući. Bio je okrijepljen hranom, utjesen viješću o Očevoj ljubavi i uvjeravanjem da je cijelo Nebo proslavljalo Njegovu pobjedu. Povrativši se u život, Njegovo je veliko srce suosje­ćalo s čovjekom i On polazi dovršiti djelo što ga je započeo; ne odmarajući se dok neprijatelj ne bude pobijeđen a naš pali ljudski rod otkupljen. {ŽV 131.1}

Cijena se našeg otkupljenja neće razumjeti sve dok otkup­ljeni ne budu stajali sa svojim Otkupiteljem pred Božjim prije­stoljem. Dok se slava vječnog doma bude odvijala pred našim ushićenim osjetilima, sjetit ćemo se da je Isus sve to ostavio zbog nas, da nije postao samo prognanik iz nebeskih dvorova već da se zbog nas izložio opasnosti od neuspjeha i vječnog gubitka. Tada ćemo položiti svoje krune pred Njegove noge i zapjevati: “Dostojno je ‘Janje’ koje je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!”  Revelation 5:12. {ŽV 131.2}

14

“Našli smo Mesiju”

Ovo se poglavlje zasniva na John 1:19-51.

• Ivan Krstitelj sada je propovijedao i krstavao u Betaniji s onu stranu Jordana. Nedaleko od ovoga mjesta, dok Izrael nije prešao na drugu stranu, Bog je zaustavio rijeku u njezinome tijeku. Malo dalje odavde utvrdu su Jerihon porušile nebeske vojske. U ovom trenutku uspomena na te događaje ponovno je oživjela i potaknula živo zanimanje za Krstiteljevu vijest. Neće Onaj koji je u prošlim vjekovima tako čudesno djelovao ponovno pokazati svoju silu radi oslobođenja Izraela? To su bi­le misli koje su pokretale srce naroda koji se svakodnevno go­milao na obalama Jordana. {ŽV 132.1}

Ivanovo propovijedanje tako je duboko zahvatilo narod da je izazvalo pozornost vjerskih vlasti. Rimljani su iz bojazni od ustanka sumnjičavo promatrali svako okupljanje naroda, i sve što je upozoravalo na podizanje naroda budilo je strah hebrej­skih poglavara. Ivan nije priznavao vlast Velikog vijeća tražeći njihovo odobrenje za svoj rad; korio je podjednako poglavare i narod, farizeje i saduceje. Pa ipak, narod ga je revnosno slije­dio. Zanimanje za njegov rad kao da je stalno raslo. Iako se nije priklanjao njemu, Veliko je vijeće držalo da je kao javni učitelj bio pod njegovom nadležnošću. {ŽV 132.2}

Ovo tijelo sačinjavali su članovi birani od svećenstva i na­rodnih učitelja. Veliki svećenik je obično bio predsjednik. Svi su članovi morali biti ljudi zašli u godine, ali ne stari, ljudi koji nisu trebali poznavati samo hebrejsku vjeru i povijest nego imati i opće znanje. Morali su biti bez tjelesnih mana, oženjeni i očevi, jer se držalo da će tako biti čovječniji i promišljeniji. Njihovo mjesto sastajanja bio je prostor povezan s jeruzalemskim Hra­mom. U vrijeme hebrejske nezavisnosti Veliko vijeće bilo je najviši narodni sud sa svjetovnom i crkvenom vlašću. Premda sada pod­činjeno rimskim namjesnicima, još je imalo jak utjecaj na gra­đanske i vjerske prilike. {ŽV 133.1}

Veliko vijeće nije moglo odložiti istraživanje Ivanova djelo­vanja. Pojedini su se sjećali otkrivenja danog Zahariji u Hramu i očeva proročanstva što je na njegovo dijete upućivalo kao na Mesijina vjesnika. U metežima i promjenama koje su se dogo­dile tijekom trideset godina, ovo se u velikoj mjeri izgubilo iz vida. Sada je opet oživjelo u sjećanju uslijed uzbuđenja izazva­nog Ivanovim radom. {ŽV 133.2}

Davno je bilo kad je Izrael imao proroka, davno se nije vidjela takva reforma kakva se sad događala. Zahtjev za ispo­vijedanje grijeha činio se nov i poticajan. Mnoge vođe nisu že­ljele ići i slušati Ivanove pozive i javne optužbe, jer bi ih to dovelo do otkrivanja tajni iz osobnog života. Ipak njegovo propovijedanje bilo je neposredno objavljivanje Mesije. Bilo je dobro poznato da su sedamdeset tjedana Danielova proročan­stva, koji su obuhvaćali i Mesijin dolazak, gotovo pri kraju i svi su bili željni sudjelovati u toj velikoj narodnoj slavi koja se tada očekivala. Narodno oduševljenje bilo je tako veliko da je Veliko vijeće bilo prinuđeno prihvatiti ili odbaciti Ivanov rad. Njegova je vlast nad narodom slabila. Postalo je ozbiljno pita­nje kako održati svoj položaj. U nadi da će doći do nekog za­ključka, odaslali su na Jordan poslanstvo svećenika i Levita da porazgovara s novim učiteljem. {ŽV 133.3}

Okupljeno mnoštvo slušalo je njegove riječi kad su se po­slanici približili. S izvještačenim autoritetom, sračunatim da osta­vi dojam na narod i izazove prorokovo popuštanje, došli su gordi rabini. Mnoštvo im je napravilo prolaz, pokretom poštovanja, gotovo straha. Ugledni ljudi, u svojim skupocjenim haljinama, gordi na svoj položaj i moć, stali su pred prorokom iz pustinje. {ŽV 133.4}

“Tko si ti?” upitali su. {ŽV 134.1}

Znajući kakve su bile njihove misli, Ivan je odgovorio: “Ja nisam Krist.” {ŽV 134.2}

“Tko si dakle? Jesi li Ilija?” {ŽV 134.3}

“Nisam.” {ŽV 134.4}

“Jesi li prorok?” {ŽV 134.5}

“Nisam.” {ŽV 134.6}

“Tko si, da možemo kazati onima sto su nas poslali: sto kažeš za sebe?” {ŽV 134.7}

“Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Ispravite put Gos­podnji; kako što kaza prorok Izaija.” {ŽV 134.8}

Riječi na koje se pozvao odnosile su se na ono divno Izaijino proročanstvo: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.

Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana… Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je nerav­no, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti.” Isaiah 40:1-5 {ŽV 134.9}

            U stara vremena, kad je neki kralj putovao kroz zabačenije dijelove svog kraljevstva, skupina bi ljudi bila upućena is­pred kraljevskih kočija da poravna strma mjesta i popuni udubljenja, da kralj može putovati sigurno i bez ikakvih prepre­ka. Ovaj je običaj upotrijebio prorok kako bi slikovito prika­zao djelo evanđelja. “Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak.” Božji Duh obara ljudsku gordost, kad svojom čudesnom silom probuđenja dodirne dušu. Svjetovna zadovoljstva, položaj i vlast tada postaju bezvrijedni. Odbacuju se “mudrovanja i svaka oholost koja se diže protiv priznanja Boga”, a svaka se pomisao zarobljuje “da se pokorava Kristu”. (2 Corinthians 10:5) Tada se poniznost i samopožrtvovna ljubav, tako malo cijenjene među ljudima, uzdižu kao jedina vrijednost. To je djelo evanđelja čiji je jedan dio bila Ivanova vijest. {ŽV 135.1}

Rabini su nastavili sa svojim pitanjima: “Zašto onda krstiš kad doista nisi ni Mesija ni Ilija, ni prorok?” Riječ prorok od­nosila se na Mojsija. Hebreji su bili skloni vjerovanju da će Mojsije uskrsnuti iz mrtvih i da će biti uzet na Nebo. Nisu znali da je on već uskrsnuo. Kad je Krstitelj započeo svoju službu, mnogi su mislili da je on prorok Mojsije podignut iz mrtvih, jer je bilo očito da temeljito poznaje proročanstva i povijest Izraela. {ŽV 135.2}

Također se vjerovalo da će se Ilija osobno pojaviti prije Mesijina dolaska. Ovo očekivanje Ivan je poricao, ali njegove riječi imale su dublji smisao. Isus je kasnije rekao, pozivajući se na Ivana: “On je ako ćete pravo Ilija koji ima doći.” (Matthew 11:14) Ivan je došao u duhu i sili Ilijinoj izvršiti istu zadaću koju je izvršio Ilija. Da su ga Hebreji primili, ona bi bila izvršena za njih. Međutim, oni nisu primili njegovu vijest. Za njih on nije bio Ilija. On za njih nije mogao ispuniti misiju koju je došao ostva­riti. {ŽV 135.3}

Mnogi od sakupljenih na Jordanu bili su nazočni prigodom 136 Isusova krštenja, ali znak koji se tada ukazao bio je otkriven samo nekolicini među njima. Tijekom prethodnih mjeseci Krstiteljeve službe mnogi nisu htjeli poslušati poziv na pokajanje. Tako su otvrdnuli svoje srce i zamračili svoje razumijevanje. Kad je prilikom krštenja Nebo dalo svjedočanstvo Isusu, oni to nisu zamijetili. Oči koje nikada nisu u vjeri upravljene k Njemu koji je nevidljiv, nisu sagledale objavu Božje slave; uši koje ni­kada nisu slušale Njegov glas, nisu čule riječi svjedočanstva. Tako je i sada. Cesto se Kristova prisutnost i prisutnost anđela koji služe otkriva na skupovima ljudi, a ipak ima mnogo onih koji to ne znaju. Oni nisu primijetili ništa neobično. Međutim, ne­kima se otkrila Spasiteljeva prisutnost. Mir i radost oživljuju njihova srca. Oni su utješeni, ohrabreni i blagoslovljeni. {ŽV 136.1}

Izaslanici iz Jeruzalema upitali su Ivana: “Zašto dakle krštavaš?” Očekivali su odgovor. Iznenada, dok je pogledom pre­lazio preko mnoštva, njegove su oči zaplamtjele, lice se ozarilo, a cijelo biće pokrenulo dubokim osjećajem. Ispruženih ruku uzviknuo je: “Ja krstim odgovori mu Ivan a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi poslije mene. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.” John 1:26, 27 {ŽV 136.2}

Vijest koju je trebalo odnijeti natrag Velikom vijeću bila je jasna i nedvosmislena. Ivanove se riječi nisu mogle odnositi ni na koga drugoga do na Onoga koji je davno bio obećan. Me­sija se nalazio među njima! Iznenađeni svećenici i glavari gle­dali su oko sebe u nadi da će otkriti Onoga o kome je Ivan govorio. Međutim, u mnoštvu Ga nisu mogli primijetiti. {ŽV 136.3}

Kad je prigodom Isusova krštenja Ivan upućivao na Njega kao na Janje Božje, nova je svjetlost osvijetlila Mesijino djelo. Prorokov je um bio upravljen na Izaijine riječi: “Ko jagnje na klanje odvedoše ga.” (Isaiah 53:7) Ivan je u tjednima koji su slijedili s novim zanimanjem proučavao proročanstva i učenje o žrtvenoj službi. On nije jasno razlikovao dva oblika Kristova rada kao Žrtve koja pati i kao Kralja koji pobjeđuje ali je vidio da Njegov dolazak ima dublji značaj od onoga koji su Mu svećenici ili narod pridavali. Kad je u mnoštvu primijetio Isu­sa prilikom Njegova povratka iz pustinje, s povjerenjem je očeki­vao da On da narodu neki znak o svom pravom karakteru. Go­tovo je nestrpljivo očekivao da čuje kako Spasitelj objavljuje svoje poslanje; ali On nije izgovorio ni jednu riječ, nije dao ni jedan znak. Isus nije odgovorio na riječi kojima Ga je Krstitelj objavio, već se pomiješao s Ivanovim učenicima, ne dajući ni­kakav vanjski dokaz o svom posebnom djelu, ne poduzimajući nikakve mjere da na sebe skrene pozornost. {ŽV 136.4}

Sljedećeg dana Ivan vidi Isusa kako dolazi. Obasjan svjet­lošću Božje slave koja je počivala na Njemu, prorok pruža ru­ke i objavljuje: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga vam rekoh: Poslije mene dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom… Vidio sam Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na njemu. Ja ga nisam poznavao. Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom reče: ‘Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja to vidjeh i svjedočim da je on Sin Božji.” John 1:29-34 {ŽV 137.1}

Je li to Krist? Sa strahopoštovanjem i čuđenjem narod je promatrao Onoga koji je upravo bio proglašen Božjim Sinom. Oni su bili snažno pokrenuti Ivanovim riječima. Govorio im je u Božje ime. Slušali su ga iz dana u dan dok je korio njihove grijehe, a svakim danom učvršćivalo se njihovo uvjerenje da je on bio poslanik s Neba. Međutim, tko je bio Ovaj koji je veći od Ivana Krstitelja? U Njegovoj odjeći i držanju nije bilo ničega što bi nagovještavalo visok položaj. {ŽV 137.2}

On je očito bio jednostav­na osoba, odjevena kao i oni sami u skromnu odjeću siromaš­nih. U mnoštvu je bilo i onih koji su prigodom Kristova kršte­nja promatrali božansku slavu i čuli Božji glas. Ali od tog se doba Spasiteljev izgled znatno izmijenio. Prigodom Njegova krš­tenja vidjeli su preobražaj Njegova lika u nebeskoj svjetlosti; sada Ga je, blijedog, iscrpljenog i izmršavjelog, prepoznao sa­mo prorok Ivan.  {ŽV 137.3}

Ali dok Ga je narod promatrao, vidio je lice na kome je božanska milost bila usklađena sa sviješću o moći. Svaki po­gled oka, svako obilježje pojave odisalo je poniznošću i izra­zom neizrecive ljubavi. Cinilo se kao da je okružen ozračjem duhovnog utjecaja. Premda je način Njegova ponašanja bio plemenit i nenametljiv, vršio je utjecaj na ljude osjećajem moći koja je bila skrivena, a nije se mogla posve potisnuti. Je li bio Onaj koga je Izrael tako dugo čekao? {ŽV 137.4}

Isus je došao u siromaštvu i poniznosti da bi nam mogao biti i uzor i Otkupitelj. Da se pojavio u kraljevskom sjaju, ka­ko bi onda mogao pružiti pouke o poniznosti? Kako bi nam mogao iznositi tako prodorne istine kao na Gori blaženstava? Gdje bi bila nada skromnih u životu da je Isus došao među ljudima prebivati kao kralj? {ŽV 138.1}

Međutim, mnoštvu je izgledalo nemogućim da je Onaj, koga je Ivan označio, povezan s njihovim uzvišenim očekivanjima. Stoga su mnogi bili razočarani i vrlo zbunjeni. {ŽV 138.2}

Riječi što su ih svećenici i rabini toliko željeli čuti: da će Isus sada obnoviti Izraelsko kraljevstvo, nisu izgovorene. Oni su očekivali i tražili takvoga kralja: takvoga su kralja bili spremni prihvatiti. Ali Onoga, koji je želio zasnovati u njihovim srcima kraljevstvo pravde i mira, nisu željeli primiti. {ŽV 138.3}

Sljedećeg dana, dok su dva učenika stajala u blizini, Ivan je opet vidio Isusa u narodu. Opet je slava Nevidljivoga obas­jala prorokovo lice kad je uzviknuo: “Evo Jaganjca Božjeg!” Ri­ječi su uznemirile srce učenika. Oni ih nisu posve razumjeli. Što znači ime koje Mu je dao Ivan Janje Božje? Ni Ivan ih nije objasnio. {ŽV 138.4}

Ostavivši Ivana, otišli su potražiti Isusa. Jedan od dvojice bio je Andrija, brat Šimunov, a drugi evađelist Ivan. To su bili Isusovi prvi učenici. Pokrenuti silom kojoj se nisu mogli odu­prijeti, slijedili su Isusa željni da razgovaraju s Njim, ali ipak puni strahopoštovanja i tihi, izgubljeni u osobitom značenju misli: “Je li to Mesija?” {ŽV 138.5}

Isus je znao da učenici idu za Njim. Oni su bili prvi plo­dovi Njegove službe, a srce božanskog Učitelja obuzela je ra­dost, jer su ove duše odgovorile na Njegovu milost. Ipak, okrenuvši se, samo je upitao: “Što vi tražite?” Htio im je dopustiti da sami odluče hoće li se vratiti ili izraziti svoju želju. {ŽV 138.6}

Oni su bili svjesni samo jednog cilja. Samo je Njegova na­zočnost ispunjavala njihove misli. Oni su uzviknuli: “Rabbi, gdje boraviš?” U kratkom razgovoru kraj puta nisu mogli primiti ono za čim su čeznuli. Željeli su biti nasamo s Isusom, sjesti kraj Njegovih nogu i slušati Njegove riječi. {ŽV 138.7}

“‘Dođite i vidite’, odvrati im. Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod njega onaj dan.” {ŽV 139.1}

Da su Ivan i Andrija posjedovali duh nevjerstva koji su imali svećenici i poglavari, ne bi se kao učenici našli kraj Isusovih nogu. Oni bi došli k Njemu kao kritičari, da osude Njegove ri­ječi. Mnogi na taj način zatvaraju vrata najdragocjenijim prili­kama. Ovi prvi učenici nisu tako učinili. Oni su se odazvali pozivu Svetoga Duha kroz propovijedanje Ivana Krstitelja. Sa­da su prepoznali glas nebeskog Učitelja. Za njih su Isusove ri­ječi bile pune svježine, istine i ljepote. Božanska svjetlost bila je bačena na učenje Pisma Starog zavjeta. Višestruke teme is­tine pojavile su se u novoj svjetlosti. .{ŽV 139.2}

Skrušenost, vjera i ljubav pripremaju um za primanje mudrosti s Neba. Vjera koja kroz ljubav radi ključ je znanja, i tko ljubi, “poznaje Boga”. 1 John 4:7. {ŽV 139.3}

Učenik Ivan bio je čovjek iskrenih i dubokih osjećaja, revnostan ali misaon. On je počeo razlikovati Kristovu slavu ne svjetovnu raskoš i moć, kao što su ga učili da se nada, već “slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i is­tine”. (John 1:14) Bio je obuzet razmišljanjem o ovoj čudesnoj temi. {ŽV 139.4}

Andrija je želio podijeliti radost koju je osjećao u svom srcu. Potraživši svoga brata Šimuna uzviknuo je: “Mi nađosmo Mesiju!” Šimun nije čekao drugi poziv. On je također slušao propovijedanje Ivana Krstitelja, i požurio je Spasitelju. Kristo­ve su se oči zadržale na njemu, čitajući njegov karakter i povijest njegova života. Njegova žustra narav, njegova ljubav, srce koje suosjeća, njegovo kajanje, njegov mukotrpan rad i njego­va mučenička smrt sve je to pročitao Spasitelj i rekao: “Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena.” {ŽV 139.5}

“Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Fi­lipa pa mu reče: Hajde za mnom!” Filip je poslušao nalog i odmah postao Kristov djelatnik. {ŽV 139.6}

Filip je pozvao Natanaela. On je bio u mnoštvu kad je Krs­titelj uputio na Isusa kao na Božje Janje. Kad je Natanael po­gledao Isusa, razočarao se. Može li ovaj čovjek koji je nosio znake mukotrpnog rada i siromaštva biti Mesija? Ipak, Natana­el nije mogao odbaciti Isusa, jer je Ivanova vijest donijela nje­govom srcu čvrsto uvjerenje. {ŽV 139.7}

U vrijeme kad ga je Filip pozvao Natanael se povukao u jedan tihi gaj da razmišlja o Ivanovoj vijesti i proročanstvima o Mesiji. Molio se da mu se otkrije je li Onaj koga je Ivan na­javio Osloboditelj, a Duh Sveti je počinuo na njemu dajući mu osvjedočenje da je Bog pohodio svoj narod i podigao za njega rog spasenja. Filip je znao da njegov prijatelj istražuje proro­čanstva i dok se Natanael molio pod jednom smokvom, on je otkrio njegovo skloniste. Cesto su se zajednički molili na ovom osamljenom mjestu skrivenom u lisću. {ŽV 140.1}

Vijest “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zako­nu, i Proroci također!”, učinila se Natanaelu kao neposredni odgovor na molitvu. Filip je još imao kolebljivu vjeru. On je sumnjičavo dodao: “Isus, sin Josipa iz Nazareta.” Ponovo se pred­rasuda pojavila u Natanaelovom srcu. Uzviknuo je: “Iz Naza­reta može li što dobro izići?” {ŽV 140.2}

Filip se nije upuštao ni u kakvo raspravljanje. Rekao je: “‘Dođi i vidi!’ Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ‘Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.’” Natanael je iznenađen uzviknuo: “Odakle me poznaješ? Prije nego te Filip pozvao odgovori mu Isus vidio sam te pod smokvom.” {ŽV 140.3}

To je bilo dovoljno. Božanski Duh koji je svjedočio Natanaelu u njegovoj osamljenoj molitvi pod smokvom, sada mu je govorio preko Isusovih riječi. Iako sumnjičav i sklon predra­sudama, Natanael je došao Kristu s iskrenom željom za istinom, i sad je njegova želja bila ispunjena. Njegova vjera nadmašila je vjeru onoga koji ga je doveo Isusu. On je govorio i rekao: “Rabbi! ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.” {ŽV 140.4}

Da je Natanael imao povjerenja u rabinsko vodstvo, nika­da ne bi našao Isusa. On je postao učenik zato što je sam promatrao i rasuđivao. Tako je to i danas u životu mnogih ko­je predrasude zadržavaju da prihvate dobro. Kako bi različit bio rezultat kad bi “došli, i vidjeli”! {ŽV 140.5}

Nitko neće doći do spasonosne spoznaje istine dokle god se povjerava vodstvu ljudskog autoriteta. Kao i Natanaelu, i nama je potrebno da proučavamo Božju Riječ za sebe osobno i moli­mo se za prosvjetljenje Svetim Duhom. Onaj koji je vidio Natanaela pod smokvom, vidjet će i nas na tajnom mjestu moli­tve. Anđeli iz svijeta svjetlosti blizu su onih koji u poniznosti traže božansko vodstvo. {ŽV 141.1}

Pozivanjem Ivana, Andrije, Šimuna, Filipa i Natanaela, ot­počinje osnutak kršćanske Crkve. Ivan je svoja dva učenika uputio Kristu. Tada je jedan od njih, Andrija, našao svog brata i po­zvao ga Spasitelju. Tada je pozvan Filip i on je otišao tražiti Natanaela. Ovi primjeri trebaju nas poučiti o značenju osob­nih napora, o upućivanju neposrednih poziva našim rođacima, prijateljima i susjedima. Postoje takvi koji cijeloga života tvrde da poznaju Krista, ali ipak koji nisu nikada učinili nikakav osobni napor da dovedu makar i jednu dušu Spasitelju. Oni sav rad prepuštaju propovjedniku. On može biti dobro osposobljen za svoj poziv, ali ne može učiniti ono što je Bog ostavio kao za­daću vjernicima Crkve. {ŽV 141.2}

Postoje mnogi kojima je potrebna služba kršćanskih srca punih ljubavi. Mnogi su propali, a mogli su biti spašeni da su njihovi susjedi, obični ljudi i žene, uložili osobni napor za njih. Mnogi čekaju da budu osobno oslovljeni. U svakoj obitelji, susjedstvu, gradu, tamo gdje živimo, postoji rad koji trebamo izvršiti kao Kristovi misionari. Ako smo kršćani, ovaj će rad biti za nas radost. Cim se tko obrati, u njemu se rađa želja da i druge upozna kakvog je dragocjenog Prijatelja našao u Isusu. Spasonosna i posvećujuća istina ne može biti zatvorena u nje­govom srcu. {ŽV 141.3}

Svi koji su se posvetili Bogu bit će provodnici svjetlosti. Bog će ih načiniti svojim posrednicima da drugima objave bo­gatstvo Njegove milosti. Njegovo je obećanje: “Njih i sve oko brda svojega učinit ću blagoslovom, i dat ću im na vrijeme kišu, i bit će to kiša blagoslova.” Ezekiel 34:26. {ŽV 141.4}

Filip je rekao Natanaelu: “Dođi i vidi!” On nije tražio od njega da prihvati tuđe svjedočanstvo, već da sam promatra Kri­sta. Otkad je Isus uzašao na Nebo, Njegovi su učenici Njegovi predstavnici među ljudima, i jedan od najdjelotvornijih načina pridobivanja duša za Njega jest primjerom pokazati Njegov karakter u svom svakodnevnom životu. Naš utjecaj na druge ne ovisi toliko o tome što ćemo reći, koliko o tome tko smo. Lju­di mogu pobijati i odbaciti našu logiku, oni se mogu odupri­jeti našim pozivima; ali život nesebične ljubavi dokaz je koji ne mogu poreći. Dosljedan život, obilježen Kristovom krotkošću, sila je u ovom svijetu. {ŽV 141.5}

Kristovo učenje bilo je izraz dubokog osvjedočenja i isku­stva i oni koji se uče od Njega postaju učitelji po božanskom uzoru. Božja Riječ koju izgovara onaj koji je i sam posvećen njome posjeduje životodavnu silu koja je čini privlačnom za slu­šatelje i osvjedočuje ih da je ona živa stvarnost. Kad čovjek primi istinu u ljubavi prema njoj, on će je otkriti uvjerljivošću svojega ponašanja i načinom svojega govora. On objavljuje ono što je sam čuo, vidio i opipao o Riječi života, tako da bi i drugi mogli imati zajednicu s njim kroz poznavanje Krista. Njegovo svjedočanstvo, s usana dotaknutih živim žarom s oltara, istina je za prijemčivo srce i ona posvećuje karakter. {ŽV 142.1}

Onaj koji teži pružiti svjetlost drugima, i sam će biti bla­goslovljen. “Bit će to kiša blagoslova.” “I tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Proverbs 11:25) Bog bi mogao postići svoj cilj spašavanja grješnika bez naše pomoći; ali da bismo razvili karakter sličan Kristovom, moramo sudjelovati u Njegovu ra­du. Da bismo sudjelovali u Njegovoj radosti radosti da vidi­mo duše otkupljene Njegovom žrtvom moramo sudjelovati u Njegovim naporima za njihovo otkupljenje. {ŽV 142.2}

Prvi izraz Natanaelove vjere, tako snažan, ozbiljan i iskren, zvučao je kao glazba u Isusovim ušima. A On mu uzvrati: “Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga!” Spasitelj je radosno očekivao svoje djelo propo­vijedanja dobrih vijesti krotkima, zavijanja ranjenih srca i ob­javljivanja slobode zarobljenima od Sotone. Držeći na umu dra­gocjene blagoslove što ih je donio ljudima, Isus je dodao: “Za­ista, zaista, kažem vam… vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” {ŽV 142.3}

Ovdje je Krist zapravo rekao: Na obali Jordana Nebo je bilo otvoreno i Duh je sišao na mene kao golub. Taj prizor potvr­dio je da sam Božji Sin. Ako me vjerujete kao takvoga, vaša će vjera oživjeti. Vi ćete vidjeti da je Nebo otvoreno i da se nika­da neće zatvoriti. Otvorio sam ga za vas. Božji se anđeli penju noseći Ocu molbe nevoljnih i ojađenih, i silaze noseći blagoslov, nadu, ohrabrenje, pomoć i život sinovima ljudskim. {ŽV 142.4}

Božji su anđeli stalno u pokretu između Zemlje i Neba i Neba i Zemlje. Kristova čuda za ucviljene i napaćene bila su učinjena Božjom silom kroz službu anđela. Svaki blagoslov od Boga dolazi nam preko Krista službom Njegovih nebeskih vje­snika. Uzevši na sebe ljudsku prirodu, naš je Spasitelj sjedinio svoje interese s interesima palih Adamovih sinova i kćeri, dok se svojom božanskom prirodom držao Božjega prijestolja. Na taj je način Krist posrednik u vezi ljudi s Bogom i Boga s lju­dima. {ŽV 143.1}

15

Na svadbenoj svečanosti

Ovo se poglavlje zasniva na John 2:1-11.

• Isus nije započeo svoju službu nekim velikim djelom pred Velikim vijećem u Jeruzalemu. On je otkrio svoju moć na obi­teljskom skupu u malom galilejskom selu i tako pridonio rado­sti jedne svadbene svečanosti. Na ovaj je način pokazao svoju naklonost prema ljudima i svoju želju da služi njihovoj sreći. U pustinji kusanja On je sam ispio času patnji, a sad je došao pružiti ljudima čašu blagoslova i njom posvetiti veze ljudskoga života. {ŽV 144.1}

S Jordana Isus se vratio u Galileju. U Kani, malom naselju nedaleko od Nazareta, trebala se održati svadba; mladenci su bili Josipovi i Marijini rođaci pa je Isus, znajući za ovaj obitelj­ski skup, došao u Kanu i sa svojim učenicima bio pozvan na svečanost. {ŽV 144.2}

Ponovno je sreo svoju majku, od koje je neko vrijeme bio odvojen. Marija je čula o objavi Božje slave na Jordanu prigo­dom Njegova krštenja. Vijesti su stigle i do Nazareta i u njezi­nim mislima oživjele prizore koji su toliko godina bili sakri­veni u njezinu srcu. Marija, zajedno s cijelim Izraelom, bila je snažno pokrenuta radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala proročanstva danog prilikom njegova rođenja. Sada je njegova povezanost s Isusom opet podgrijala njezine nade. Međutim, do nje su također doprle i vijesti o Isusovu tajanstvenu odla­sku u pustinju pa su je mučile mračne slutnje. {ŽV 144.3}

Od dana kad je u domu u Nazaretu čula objavu anđela, Marija je slagala u srce svaki dokaz da je Isus Mesija. Njegov mio, nesebični život uvjerio ju je da On ne može biti nitko drugi do Poslani od Boga. Ipak, na nju su nailazile sumnje i razočaranja i ona je čeznula za vremenom kad će se otkriti Nje­gova slava. Smrt ju je rastavila od Josipa koji je s njom dijelio spoznaju o tajni Isusova rođenja. Sad vise nije bilo nikoga ko­me bi mogla povjeriti svoje nade i strahovanja. Dva protekla mjeseca bila su vrlo tužna. Bila je odvojena od Isusa u čijoj je sućuti nalazila utjehu; razmišljala je o Šimunovim riječima: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luke 2:35); sjetila se tro­dnevne duboke duševne patnje kad je mislila da je zauvijek iz­gubila dječaka Isusa i kad je brižna srca očekivala Njegov po­vratak. {ŽV 145.1}

Na svadbenoj svečanosti srela je istog nježnog i poslušnog Sina. Ipak, nije bio isti. Njegov se lik izmijenio. Na Njemu su se vidjeli tragovi borbe koju je vodio u pustinji, a novi izraz dostojanstva i sile pružao je dokaz o Njegovom nebeskom po­slanju. S Njim je skupina mladih ljudi, čije Ga oči prate s po­štovanjem i koji Ga nazivaju Učiteljem. Ovi pratioci pričaju Mariji o tome što su vidjeli i čuli prigodom krštenja i na drugim mjestima. Oni zaključuju: “Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!” John 1:45. {ŽV 145.2}

Kad su se gosti sakupili, činilo se kao da su mnogi bili zaokupljeni nekom vrlo zanimljivom temom. Prigušeno uzbu­đenje prožimalo je društvo. U skupinama su se vodili živi ali tihi razgovori, a ispitivački su pogledi povremeno upućivani prema Marijinu Sinu. Kad je Marija čula svjedočenje učenika o Isusu, obradovala se da njezine najtajnije nade nisu bile uza­ludne. Ipak, bila bi više no ljudsko biće da se s ovom svetom radosti nije pomiješalo i malo prirodnog ponosa nježne majke. Kad je vidjela mnoge poglede upravljene na Isusa, čeznula je za tim da Ga privoli na to da ovom društvu dokaže kako je doista Poštovani od Boga. Nadala se da će Mu se možda pružiti prigoda da pred njima učini neko čudo. {ŽV 145.3}

Običaj onoga vremena bio je da svadbene svečanosti traju nekoliko dana. Ovom prigodom, prije no što se svečanost završila, utvrđeno je da je nestalo vina. Ovo je otkriće izazvalo veliku zbunjenost i žaljenje. Bilo je neobično da prilikom svečanosti ne bude vina, jer bi to upućivalo na nedostatak gostoljubivo­sti. Kao rođaka mladenaca, Marija je pomagala u pripremama za svečanost i stoga je kazala Isusu: “Nemaju vina.” Ovim Mu je riječima ona pokušala nagovijestiti da bi On možda mogao zadovoljiti njihove potrebe. Međutim, Isus je odgovorio: “Što hoćeš ti od mene, ženo? Zar moj čas nije već došao?” {ŽV 145.4}

Ovaj odgovor, premda se činio oštrim, nije izražavao hlad­noću ili neljubaznost. Spasiteljev način obraćanja majci bio je u skladu s istočnjačkim običajima. On se upućivao osobama kojima se željelo ukazati poštovanje. Svako je djelo Kristovog zemaljskog života bilo u skladu s načelom što ga je sam dao: “Poštuj oca svoga i majku svoju.” (Exodus 20:12) Na križu, u posljednjem djelu nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se ob­raća na isti način, preporučujući je staranju svog najmilijeg učenika. I na svadbenoj svečanosti i na križu, ljubav izražena bojom glasa, pogledom i postupanjem bila je vjerni tumač Njegovih riječi. {ŽV 146.1}

U svoje dječačko doba, za posjeta Hramu, kad se pred Nje­govim očima otkrila tajna Njegova životna djela, Krist je rekao Mariji: “Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” Luke 2:49 Ove su riječi vjerno označile Njegov cjelokupni ži­vot i službu. Sve je bilo podređeno ovom djelu, velikom djelu otkupljenja, što ga je došao ostvariti svojim dolaskom na svi­jet. Sad je ponovio pouku. Marija je bila u opasnosti da povje­ruje kako joj njezin odnos prema Isusu daje posebno pravo nad Njim, da u nekojoj mjeri upravlja Njime u Njegovu radu. Tri­deset godina On je njoj bio sin pun ljubavi i poslušnosti i Nje­gova se ljubav nije promijenila, ali sada je morao misliti na ono što je Njegova Oca. Kao Sina Najvišega i Spasitelja svijeta, ni­kakve Ga zemaljske veze nisu smjele odvratiti od Njegovog posla­nja, ili utjecati na Njegovo ponašanje. On je morao biti slobo­dan da bi činio Božju volju. Ovo je pouka i za nas. Božji su zahtjevi iznad ljudskih veza. Nikakva zemaljska privlačna sila ne smije odvratiti naše noge sa staze na koju nas je On pozvao. {ŽV 146.2}

Jedina nada otkupljenja našeg palog ljudskog roda je u Kri­stu; Marija je mogla naći spasenje samo u Božjem Janjetu. Sa­ma nije imala nikakve zasluge. Njezina je povezanost s Isusom nije postavljala u drukčiju duhovnu vezu s Njim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To su pokazale Spasiteljeve riječi. On je načinio jasnu razliku između svoje veze s njom kao Sina Covječjega i kao Božjega Sina. Njihova je rodbinska veza nije po­stavljala u ravnopravan položaj s Njim. {ŽV 147.1}

Riječi “Zar moj čas nije već došao?” upućuju da je svako djelo u Kristovu životu na Zemlji bilo ispunjenje plana koji je postojao od vječnih vremena. Prije no sto je došao na Zemlju, Isus je poznavao ovaj plan, savršen u svim pojedinostima. Me­đutim, dok je hodio među ljudima, bio je korak po korak vođen Očevom voljom. Kad je došao određeni trenutak, On nije okli­jevao da djeluje. S istom je pokornošću čekao da nastupi to vrijeme. {ŽV 147.2}

Time što je rekao Mariji da Njegov čas još nije nastupio, Isus je odgovorio na njezinu neizrečenu misao na iščekiva­nje što ga je gajila zajedno sa svojim narodom. Ona se nadala da će se On otkriti kao Mesija i preuzeti prijestolje u Izraelu. Međutim, vrijeme još nije došlo. Ne kao kralj, već kao “čovjek boli, vičan patnjama” Isus je prihvatio usud ljudskoga roda. {ŽV 147.3}

Premda Marija nije imala pravo razumijevanje o Kristovoj zadaći, imala je bezuvjetno povjerenje u Njega. Isus je odgo­vorio na tu vjeru. Prvo čudo učinio je da bi ukazao čast Mariji­nom povjerenju i ojačao vjeru svojih učenika. Učenici će se sresti s mnogobrojnim i snažnim kušnjama koje će ih voditi k nevjerstvu. Njima su proročanstva, nedvojbeno, jasno otkrila da je Isus Mesija. Očekivali su da će Ga vjerske vođe primiti s povjerenjem i većim od njihovoga. Objavljivali su narodu Kris­tova slavna djela i svoje povjerenje u Njegovu zadaću, ali su bili začuđeni i gorko razočarani nevjerovanjem, duboko ukori­jenjenim predrasudama i neprijateljstvom prema Isusu koje su pokazivali svećenici i rabini. Prva Kristova čuda ojačala su uče­nike da se suprotstave ovom protivljenju. {ŽV 147.4}

Nimalo zbunjena Isusovim riječima, Marija je rekla onima koji su služili oko stola: “Što vam god rekne, učinite!” Na taj je način učinila ono što je mogla da bi pripremila put Kristo­vu djelovanju. {ŽV 148.1}

Kraj ulaza u kuću stajalo je šest velikih kamenih posuda za vodu i Isus je zapovjedio slugama da ih napune vodom. Oni su to učinili. Tada, budući da je vino bilo neodložno potreb­no, On je rekao: “Sad zahvatite… i odnesite ravnatelju stola!” Umjesto vode kojom su posude bile ispunjene, poteklo je vino. Ni kum ni gosti nisu primijetili da je ponestalo vina. Kad su okusili ovo koje su sluge upravo donijele, kum je tvrdio da je ono bolje od svakog vina što ga je prije pio, a znatno se razli­kovalo i od onoga koje se služilo na početku svečanosti. Obra­tivši se mladencu rekao je: “Svatko najprije iznosi dobro vino, a kad se ljudi ponapiju, slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada.” {ŽV 148.2}

Kao sto ljudi prvo iznose najbolje vino, a zatim ono lošije, tako čini i svijet sa svojim darovima. Ono što on nudi može zadovoljiti oko i opčiniti osjetila, ali to neće ispuniti čovjekove čežnje. Vino se pretvara u gorčinu, veselje u tugu. Ono što je započelo pjesmom i veseljem, završava se umorom i mučninom. Međutim, Isusovi su darovi uvijek svježi i novi. Svečanost koju On sprema za čovjeka uvijek daje zadovoljstvo i radost. Svaki novi dar povećava sposobnost primatelja da cijeni i uživa Gos­podnje blagoslove. On daje milost za milost. Izvor blagoslova neće presušiti. Ako ostanete u Njemu, činjenica da danas pri­mate bogati dar osigurava primanje još bogatijeg dara sutra. Isusove riječi upućene Natanaelu izražavaju zakon o Božjem postupanju prema djeci vjere. Sa svakim novim otkrivenjem svoje ljubavi, On izjavljuje srcu koje prima: “Vidjet ćeš još veće od toga!” John 1:50. {ŽV 148.3}

Kristov dar na svadbenoj svečanosti bio je znamenje. Voda je predstavljala krštenje u Njegovu smrt; vino prolijevanje Njegove krvi za grijehe svijeta. Vodu kojom su napunjene po­sude donijela je ljudska ruka, ali joj je samo Kristova riječ mo­gla dati životvornu silu. Tako je i s obredima koji upućuju na Spasiteljevu smrt. Samo Kristovom silom koja djeluje kroz vje­ru oni uspješno hrane dušu. {ŽV 148.4}

Kristova je riječ osigurala ono što je bilo potrebno za svet­kovinu. Tako je obilno osigurana i Njegova milost kojom se brišu sva ljudska bezakonja i kojom se obnavlja i krijepi duša. {ŽV 149.1}

Na prvoj svečanosti na kojoj je bio nazočan sa svojim uče­nicima, Isus im je pružio čašu koja je predočavala Njegovo djelo za njihovo spasenje. Na posljednjoj večeri On ju je ponovno pružio, zasnivajući sveti obred koji je trebao i dalje upućivati na Njegovu smrt “dok on ne dođe”. (1. Corinthians 11:26) Žalost učenika zbog rastanka sa svojim Gospodinom ublažena je obećanjem ponovnog sjedinjenja kad je rekao: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.” Matthew 26:29. {ŽV 149.2}

Vino što ga je Krist stvorio za svetkovinu, kao i ono što ga je dao učenicima kao znamenje svoje krvi, bio je čisti grožđani sok. Prorok Izaija misli na ovo kad govori o novome vinu “u grozdu” i kaže: “Ne uništavajte ga, u njemu je blagoslov!” Isaiah 65:8. {ŽV 149.3}

Krist je u Starome zavjetu upozorio Izraela: “Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima odaje, neće steći mudrosti.” (Proverbs 20:1) On sam nije se pobrinuo za takvu vrst pića. Sotona kusa ljude popuštanjem koje će zamagliti razum i otupjeti duhovna opažanja, dok nas Isus uči da podčinimo ni­žu prirodu. Njegov cjelokupan život bio je primjer samoodricanja. Da bi slomio moć apetita, On je za nas izdržao najtežu kušnju koju ljudska priroda može izdržati. Krist je naredio da Ivan Krstitelj ne smije piti ni vino ni žestoka pića. On je naložio istu uzdržljivost i Manoahovoj ženi. On je izrekao prokletstvo nad čovjekom koji bi stavljao bocu na usne svoga bližnjega. Krist nije proturječio svom vlastitom nauku. Neprevrelo vino što ga je stvorio u svadbi bio je zdrav i osvježavajući napitak. Njegovo djelovanje trebalo je uskladiti ukus sa zdravim apeti­tom. {ŽV 149.4}

Kad su gosti na svečanosti uočili kakvoću vina, počeli su se raspitivati, što je potaklo sluge da opišu čudo. Društvo je neko vrijeme bilo toliko začuđeno kako bi razmislilo o Onome koji je učinio ovo čudesno djelo. Kad su Ga napokon potražili, utvrdili su da se On tako nečujno povukao da to nisu zamije­tili ni Njegovi učenici. {ŽV 149.5}

Društvo je svoju pozornost sada usmjerilo na učenike. Oni su sada prvi put imali prigodu da iskažu svoju vjeru u Isusa. Oni su ispričali što su vidjeli i čuli na Jordanu, a to je u mno­gim srcima rasplamsalo nadu da je Bog podignuo izbavitelja svo­me narodu. Vijesti o čudu proširile su se po cijelom kraju i stigle do Jeruzalema. Svećenici su i starješine s novim zanima­njem istraživali proročanstva koja su upućivala na Kristov do­lazak. Pojavila se žarka želja da se više dozna o poslanju ovog novog učitelja koji se na tako nenametljiv način pojavio u narodu. {ŽV 150.1}

Kristova je služba bila u uočljivoj suprotnosti sa službom hebrejskih starješina. Njihovo poštovanje predaja i formalizma uništili su svaku stvarnu slobodu mišljenja i djelovanja. Živjeli su u stalnom strahu od oskvrnuća. Da bi izbjegli dodir s “ne­čistima” držali su se na odstojanju ne samo od neznabožaca već i od većine iz svog vlastitog naroda, ne želeći im biti od koristi niti zadobiti njihovo prijateljstvo. Baveći se stalno ovim pitanji­ma, njihov je um zakržljao i njihov se životni vidokrug suzio. Njihov primjer potkrepljivao je samoživost i netrpeljivost između svih narodnih slojeva. {ŽV 150.2}

Isus je započeo djelo reformacije svojim prisnim suosjeća­njem s ljudskim rodom. Pokazujući najviše poštovanje prema Božjem zakonu, ukoravao je licemjernu pobožnost farizeja i po­kušavao osloboditi narod od besmislenih pravila koja su ga ve­zivala. Želio je srušiti ograde koje su razdvajale društvene slo­jeve, da bi ljude mogao okupiti kao djecu jedne obitelji. Nje­gova nazočnost na svadbenoj svečanosti bio je osmišljeni ko­rak prema ostvarenju tog cilja. {ŽV 150.3}

Bog je uputio Ivana Krstitelja da prebiva u pustinji, kako bi ga zaštitio od utjecaja svećenika i rabina i spremio za posebnu zadaću. Međutim, isposništvo i osamljenost njegova života ni­su bili uzor za ljude. Sam Ivan nije usmjeravao svoje slušatelje da napuste svoje negdašnje dužnosti. On im je naložio da svo­jom vjernošću Bogu pruže dokaze svog pokajanja na mjestu na kome ih je On pozvao. {ŽV 150.4}

Isus je korio popuštanje samome sebi u svim njegovim ob­licima, ali je po svojoj naravi bio društven. On je prihvaćao gostoljubivost svih društvenih slojeva, posjećujući domove bo­gatih i siromašnih, i obrazovanih i neobrazovanih, u težnji da uzdigne njihove misli od svakodnevnog na ono što je duhovno i neprolazno. On nije odobravao raspusan život i nikakva sjen­ka svjetovne lakoumnosti nije padala na Njegovo ponašanje; ipak, On je nalazio zadovoljstvo u prizorima bezazlene radosti i svojom je nazočnošću odobravao društvene skupove. Hebrej­ska svadba bila je dojmljiv događaj i njezina radost nije prou­zročila nezadovoljstvo Sina Čovječjega. Svojom nazočnošću na svečanosti Isus je ukazao poštovanje braku kao božanskoj usta­novi. {ŽV 150.5}

I u Starom i u Novom zavjetu, bračnom vezom predstavlja se nježna i sveta zajednica koja postoji između Krista i Njego­va naroda. Kristovo razumijevanje radosti svadbenih svečano­sti upućuje na radost onoga Dana kad će On dovesti svoju zaruč­nicu Očevu domu i otkupljeni s Otkupiteljem sjesti na večeru svadbe Janjetove. On kaže: “I kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Neće te više zvati Ostavljenom… nego će te zvati Moja milina… jer ti si milje Jahvino.” “On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Isaiah 62:5, 4 Zephaniah 3:17) Kad je Ivan primio viđenje o nebeskim događajima, zapisao je: “Uto čuh nešto kao glas golemog mnoštva, kao šum velikih voda, kao prasak jakih gromova: Alleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, nas Bog, Svemogući. Veselimo se, kličimo od veselja i zahvalimo Bogu, jer dođe Janjetova svadba! Njegova se zaručnica opremila. Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” Revelation 19:6, 7, 9. {ŽV 151.1}

U svakoj dusi Isus je vidio čovjeka kome treba uputiti poziv za Njegovo kraljevstvo. Dopirao je do ljudskih srca, krećući se među njima kao Onaj koji im je želio blagostanje. On ih je tra­žio na gradskim ulicama, u obiteljskim kućama, u čamcima, u sinagogi, na obalama jezera i na svadbenoj svečanosti. Sretao ih je na njihovim svakodnevnim dužnostima pokazujući zani­manje za njihove svjetovne djelatnosti. Unosio je svoje upute u domove i dovodio obitelji u njihovim vlastitim domovima pod utjecaj svoje božanske prisutnosti. Njegova snažna osobna sućut pomogla Mu je da zadobije srca. Često se povlačio u brda da bi se u samoći molio, to je bila priprema za Njegov rad među ljudima u aktivnom životu. Nakon toga vraćao se da pomogne bolesnima, da poučava neuke i raskine okove sa Sotoninih zarob­ljenika. {ŽV 151.2}

Isus je poučavao svoje učenike osobnom vezom i druže­njem. Sjedeći među njima na padinama planina, ponekad kraj mora ili hodajući s njima putem, poučavao ih je i otkrio im tajne Božjeg kraljevstva. On nije držao pridike kako to ljudi danas čine. Gdje god su srca bila otvorena da prihvate božansku vijest, On je otkrivao istine o putu spasenja. Nije naređivao svojim učenicima da čine ovo ili ono, već je rekao: “Hajde za mnom!” Na svojim putovanjima kroz sela i gradove vodio ih je sa so­bom da bi mogli vidjeti kako poučava ljude. Povezivao je nji­hove interese sa svojim, i oni su se sjedinili s Njim u radu. {ŽV 152.1}

Kristov primjer u povezivanju s interesima čovječanstva trebaju slijediti svi koji propovijedaju Njegovu Riječ i svi koji su primili evanđelje Njegove milosti. Ne trebamo se odreći odr­žavanja društvenih veza. Ne trebamo se ograditi od drugih. Da bismo dospjeli do svih društvenih slojeva, moramo ih pronaći tamo gdje se nalaze. Oni će nas rijetko svojevoljno potražiti. Srca ljudi nisu dirnuta božanskom istinom samo s propovjeda­onice. Postoji jedno drugo polje rada; možda je ono skromnije, ali je i ono vrlo plodno, a nalazi se u domu običnih, kao i u raskošnim kućama velikih ljudi, za gostoprimljivim stolom i na skupovima za bezazleno društveno uživanje. {ŽV 152.2}

Kao Kristovi učenici, ne trebamo se miješati sa svijetom samo iz ljubavi prema zadovoljstvu, da bismo se u besmislicama sjedinili s njima. Takva druženja mogu donijeti samo štetu. Mi ne smijemo nikada odobravati grijeh svojim riječima ili djelima, svojom šutnjom ili prisutnošću. Kuda god išli, trebamo nositi Isusa u sebi, i otkriti drugima dragocjenost našega Spasitelja. Međutim, oni koji pokušavaju sačuvati vjeru krijući se unutar kamenih zidova gube dragocjene prilike da čine dobro. Dru­štvenim vezama kršćanstvo dolazi u dodir sa svijetom. Tko god je primio božansko vidjelo treba osvjetljavati put onima koji ne poznaju Svjetlost života. {ŽV 152.3}

Svi trebamo postati Isusovi svjedoci. Moć društva, posve­ćena Kristovom milošću, mora se korisno upotrijebiti u zadobivanju ljudi za Spasitelja. Dopustimo svijetu da vidi kako ni­smo sebično obuzeti svojim osobnim interesima, već kako že­limo da i drugi dijele naše blagoslove i prednosti. Neka vide da nas naša vjera ne čini nesuosjećajnima ili strogima. Svi koji ispovijedaju da su našli Krista, neka služe kao što je i On služio na dobrobit ljudima. {ŽV 152.4}

Svijetu nikada ne trebamo pružiti lažan dojam da su kršća­ni turobni, nesretni ljudi. Ako su naše oči usmjerene na Isusa, vidjet ćemo suosjećajnog Otkupitelja, i svjetlost će nas Njego­ve pojave obasjati. Gdje god vlada Njegov Duh, tu prebiva mir. Tu će biti i radost, jer postoji blago, sveto povjerenje u Boga. {ŽV 152.5}

Krist je zadovoljan sa svojim sljedbenicima kad pokazuju, premda su samo ljudska bića, da sudjeluju u božanskoj priro­di. Oni nisu kipovi, nego živi muškarci i žene. Njihova srca, osvježena rosom božanske milosti, otvaraju se i šire k Suncu pravde. Svjetlost koja ih obasjava, odzrcaljuje se od njih drugi­ma u djelima koja blistaju Kristovom ljubavlju. {ŽV 153.1}

16

U svom Hramu

Ovo se poglavlje zasniva na John 2:12-22.

“Poslije toga siđe Isus s majkom svojom, s braćom i učenicima u Kafarnaum, i tu ostade kratko vrijeme. Bijaše blizu ži­dovska Pasha, te Isus uziđe u Jeruzalem.” {ŽV 154.1}

Na ovom se putu Isus pridružio jednoj od najvećih skupi­na koje su se uputile u glavni grad. On još nije javno objavio svoje poslanje i neprimijećen se pomiješao s mnoštvom. U tim prigodama često se razgovaralo o Mesijinom dolasku na koji je Ivanova služba toliko upućivala. O nadi u nacionalnu veličinu govorilo se s razgorjelim oduševljenjem. Isus je znao da se ova nada neće ostvariti, jer je bila zasnovana na pogrešnom tuma­čenju Svetoga pisma. S dubokom ozbiljnošću objašnjavao je pro­ročanstva pokušavajući potaknuti ljude na dublje proučavanje Božje Riječi. {ŽV 154.2}

Hebrejske su vođe učile narod da će u Jeruzalemu dobiti pouke o tome kako da služe Bogu. Tu se tijekom pashalnog tjedna okupljao velik broj ljudi, koji su dolazili iz svih dijelova Palestine, pa čak i iz udaljenijih zemalja. Predvorja su Hrama bila ispunjena šarolikim mnoštvom. Mnogi nisu mogli nositi sa sobom žrtve što ih je trebalo prinijeti kao znamenje velike Žrtve. Da bi im se pomoglo, u vanjsko dvorište Hrama dovodili su i prodavali životinje. Ovdje su se sakupljali ljudi iz svih slojeva da kupe svoje darove. Ovdje se mijenjao sav strani novac za kovani hramski novac. {ŽV 154.3}

Svaki je Hebrejin trebao plaćati godišnje pola sikla kao “ot­kup za se”, a novac skupljen na taj način koristio se za održa­vanje Hrama (Exodus 30:12-16). Osim toga, znatni su prihodi potjecali od dobrovoljnih darova i stavljali se u riznicu Hrama. Zahtijevalo se da se sav strani novac zamijeni za novac nazvan hramskim sikalom koji je prihvaćen za službu u Svetištu. Za­mjena novca pružala je prilike za prijevaru i otimanje, tako da je to preraslo u sramotnu razmjenu dobara koja je svećenici­ma bila izvor prihoda. {ŽV 155.1}

Trgovci su tražili previsoke cijene za životinje koje su pro­davali, a svoju su dobit dijelili sa svećenicima i poglavarima, koji su se tako bogatili na račun naroda. Vjernike su učili da Božji blagoslov neće počivati na njihovoj djeci i njihovim nji­vama ako ne prinesu žrtvu. Tako je mogla biti osigurana vi­soka cijena za životinje, jer se ljudi koji su dolazili iz udaljenih krajeva nisu htjeli vraćati kućama a da ne izvrše službu zbog koje su došli. {ŽV 155.2}

Prodaja u Hramu bila je vrlo isplativa, jer se tijekom Pashe prinosio veliki broj žrtava. Metež koji je nastajao podsjećao je prije na bučni stočni sajam nego na sveti Božji Hram. Ovdje se moglo čuti glasno pogađanje, mukanje stoke, blejanje ova­ca, gukanje golubova pomiješano sa zveckanjem novca i gnjev­nim prepiranjem. Zbrka je bila tako velika da je uznemiravala vjernike, a riječi upućene Višnjemu bile su zaglušene me­težom što je natkrilio Hram. Hebreji su bili vrlo ponosni na svoju pobožnost. Oni su se radovali Hramu, a svaku riječ izgovo­renu protiv njega držali su bogohulnom. Bili su vrlo strogi u izvršavanju obreda u Hramu, ali ljubav prema novcu nadvla­dala je njihove obzire. Nisu nimalo bili svjesni koliko su dale­ko odlutali od prvobitnog cilja službe koju je uspostavio sam Bog. {ŽV 155.3}

Kad je Gospodin sišao na goru Sinaj, mjesto je bilo po­svećeno Njegovom nazočnošću. Mojsiju je bilo naloženo da po­stavi granice oko gore i da je posveti, a riječ Gospodnja čula se u opomeni: “Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete! Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane.” (Exodus 19:12, 13) Tako je pružena pouka da je sveto mjesto ono na kome Bog otkriva svoju prisutnost. Područje se Božjega Hrama trebalo držati posvećenim. Međutim, u borbi za dobitkom sve je to nestalo iz vidokruga. {ŽV 155.4}

Svećenici i poglavari koji su bili pozvani da budu Božji pred­stavnici u narodu trebali su ispraviti zlorabljenje predvorja Hrama, a narodu pružiti primjer poštenja i samilosti. Umjesto da misle samo o svome dobitku, trebali su razmotriti prilike i potrebe vjernika i spremno pomoći onima koji nisu mogli kupiti po­trebne žrtve. Međutim, oni to nisu činili. Pohlepa je otvrdnula njihova srca. {ŽV 156.1}

Na ovu svečanost dolazili su nevoljni, siromašni i žalosni. Tu je bilo slijepaca i drugih invalida. Neke su donijeli na nosi­lima. Dolazili su mnogi tako siromašni da nisu mogli kupiti ni najskromniju žrtvu za Gospodina, čak toliko siromašni da nisu mogli pribaviti ni hranu kojom bi utolili svoju glad. Oni su bili vrlo ožalošćeni tvrdnjama svećenika. Svećenici su se hvalili svo­jom pobožnošću; tvrdili su da su zaštitnici naroda, a bili su uistinu bez sućuti i samilosti. Siromašni, bolesni i umirući uza­ludno su molili za pomoć. Njihove patnje nisu budile nikakvo sažaljenje u srcima svećenika. {ŽV 157.1}

Ušavši u Hram Isus je sagledao cijeli prizor. Vidio je nepo­štene radnje. Vidio je bijedu siromašnih koji su mislili da bez prolijevanja krvi nema oprosta njihovih grijeha. Vidio je vanj­sko predvorje svog Hrama pretvoreno u mjesto nesvete trgo­vine. Sveto ograđeno zemljište postalo je prostrana mjenjačni­ca. {ŽV 157.2}

Krist je vidio da se nešto mora učiniti. Mnogi obredi na­metnuti su narodu bez poučavanja o njihovom značenju. Vjer­nici su prinosili svoje žrtve, a nisu razumjeli da su one pred­stavljale jedinu savršenu Žrtvu. Među njima je stajao, neprepoznat i nepoštovan, Onaj koga je predstavljala sva njihova služ­ba. On je dao upute o žrtvama. On je znao njihovu simbolič­nu vrijednost, i sada je vidio da su izopačene i pogrešno shva­ćene. Duhovno je vršenje službe Bogu brzo iščezavalo. Nika­kva veza nije spajala svećenike i poglavare s njihovim Bogom. Kristovo djelo sastojalo se u uspostavi jednog sasvim drukčijeg bogoslužja. {ŽV 157.3}

Pronicljivim pogledom Krist je obuhvatio prizor, dok je stajao na stubištu hramskog predvorja. Proročkim je okom gledao u budućnost i vidio ne samo godine već i stoljeća i epohe. Vidio je kako će svećenici i poglavari lišiti nevoljnike njihovih prava i zabraniti da se evanđelje propovijeda siromašnima. Vidio je kako će se Božja ljubav sakriti od grješnika i kako će ljudi načiniti trgovinu od Njegove milosti. Dok je promatrao taj prizor, Nje­govo je lice izražavalo ogorčenje, vlast i silu. Narod je svoju pozornost usmjerio na Njega. Oči onih koji su se bavili nesvetom trgovinom zaustavile su se na Njegovom licu. Nisu mogli skriti svoj pogled. Osjećali su da ovaj Čovjek čita njihove naj­skrivenije misli i otkriva njihove tajne pobude. Neki su poku­šali sakriti svoje lice, kao da su na njima bila ispisana nedjela koja će pročitati ove ispitivačke oči. {ŽV 157.4}

Nered se stišao. Glasovi prodaje i cjenkanja su prestali. Tišina je postala mučna. Cio skup prožeo je osjećaj strahopoštovanja. Činilo se kao da su dovedeni na Božji sud da daju odgovor za svoja djela. Promatrajući Krista, vidjeli su Božanstvo kako je bljesnulo kroz ljudsku odjeću. Veličanstvo Neba stajalo je kao što će Sudac stajati u posljednji dan sada još neokružen sla­vom koja će Ga tada pratiti, ali s istom moći da pronikne u dušu. Njegove su oči prelazile preko mnoštva, uočavajući sva­kog pojedinca. Njegova se pojava s vladarskim dostojanstvom uzdizala iznad njih, a božanska je svjetlost osvjetljavala Njego­vo lice. Progovorio je, a Njegov jasan, zvonak glas isti onaj koji je na Sinajskoj gori objavio Nakon koji sada prestupaju sve­ćenici i poglavari odzvanjao je ispod hramskih svodova: “Nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!” {ŽV 158.1}

Silazeći polako niz stube i podižući bič od uzica koji je uzeo ulazeći unutra, naredio je trgovačkom društvu da napusti područje Hrama. S revnošću i strogošću koje nikada ranije nije pokazivao, isprevrtao je stolove mjenjača novca. Metalni novac je padao, resko zvečeći na mramornom podu. Nitko se nije usu­dio dovesti u pitanje Njegovu vlast. Nitko se nije usudio zastati i pokupiti svoj nepošteni dobitak. Isus ih nije tukao bičem od uzica, ali u Njegovoj je ruci taj jednostavni bič izgledao stra­šno, kao plameni mač. Službenici Hrama, pohlepni svećenici, preprodavači i trgovci stokom sa svojim ovcama i govedima žurili su s ovoga mjesta, s jedinom mišlju da pobjegnu od osude Nje­gove nazočnosti. {ŽV 158.2}

Silan je strah ovladao mnoštvom koje je osjećalo da ga zasjenjuje Njegovo Božanstvo. Uzvici užasa i straha silazili su sa stotina problijedjelih usana. Čak su i učenici drhtali. Bili su du­boko uznemireni Isusovim riječima i načinom postupanja koji se tako razlikovao od Njegova uobičajena ponašanja. Sjećali su se da je za Njega napisano: “Jer me izjela revnost za Dom tvoj.” {ŽV 158.3}

(Psalm 69:9) Bučno se mnoštvo sa svojom robom uskoro na­šlo daleko od Gospodnjeg Hrama. Predvorja su bila oslobođena nesvete trgovine i duboki mir i svečana ozbiljnost zamijenili su prizor meteža. Gospodnja prisutnost, koja je u stara vremena posvetila goru, posvetila je sada i Hram podignut Njemu u čast. Čišćenjem Hrama Isus je objavio narodu svoju mesijansku službu i početak svojega rada. Taj Hram, podignut za prebiva­nje božanske Prisutnosti, bio je uobličen kao očita pouka za Izrael i cijeli svijet. Od vječnih je vremena Božja namjera bila da svako stvorenje, od sjajnog i svetog serafima do čovjeka, treba postati hram u kome će prebivati Stvoritelj. Djelovanjem grije­ha ljudski je rod prestao biti Božji hram. Potamnjeno i zlom obeščašćeno ljudsko srce nije više otkrivalo božansku slavu. Me­đutim, utjelovljenjem Božjeg Sina ispunjen je cilj Neba. Bog pre­biva u ljudskom srcu i posredovanjem spasonosne milosti čo­vjekovo srce ponovno postaje Njegov hram. Bog je odredio da jeruzalemski Hram bude stalno svjedočanstvo o uzvišenoj sud­bini svakoga čovjeka. Međutim, Hebreji nisu razumijevali zna­čenje građevine koju su gledali s toliko ponosa. Nisu htjeli predati sebe i postati sveti hram Božjega Duha. Predvorja jeruzalem­skog Hrama, ispunjena gužvom i nesvetom trgovinom, pred­stavljala su previše vjernu sliku hrama srca, oskvrnjenog prisutnošću strasti i nesvetih misli. Čišćenjem Hrama od kupaca i prodavača, Isus je objavio svoju misiju čišćenja srca od prljavštine grijeha od svjetovnih želja, sebičnih sklonosti, loših navika koje kvare dušu. “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već govori Jahve nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro.” Malachi 3:1-3. {ŽV 161.1}

“Ne znate li da ste hram Božji, i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1 Corinthians 3:16, 17) Nije­dan čovjek ne može sam izagnati zlo mnoštvo što je zaposjelo srce. Jedino Krist može očistiti hram duše. Međutim, On ne želi ući nasilno. On ne dolazi u srce kao u Hram u stara vre­mena, već kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim.” (Revelation 3:20) On će doći ne samo na jedan dan, jer kaže: “Stanovat ću među njima i među njima hodati… a oni će biti moj narod.” “Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe na­še!” (2 Corinthians 6:16; Micah 7:19) Njegova će prisutnost očistiti i posvetiti dušu, da bi mogla postati svetim hramom Gospodnjim i “stan Božji u Duhu”. Ephesians 2:21, 22. {ŽV 161.2}

Savladani strahom, svećenici i poglavari pobjegli su iz pred­vorja Hrama, od ispitivačkog pogleda koji je čitao njihova sr­ca. U svome bijegu sreli su druge koji su se uputili u Hram, i naredili im da se vrate, pričajući im što su vidjeli i čuli. Krist je gledao ljude koji su bježali s nježnim sažaljenjem prema strahu i neznanju o tome što sačinjava pravo bogoslužje. U ovom pri­zoru sagledao je simboliku rasijavanja cijelog hebrejskog naro­da zbog njihove zloće i okorjelosti. {ŽV 162.1}

Zbog čega su svećenici pobjegli iz Hrama? Zašto se nisu usprotivili Isusovoj naredbi? Onaj koji im je zapovjedio da idu bio je drvodjeljin sin, siromašni Galilejac, bez zemaljskog po­ložaja ili moći. Zašto Mu se nisu suprotstavili? Zašto su napus­tili svoju nepravedno stečenu zaradu i pobjegli na zapovijed Onoga čiji je izgled bio tako skroman? {ŽV 162.2}

Krist je govorio s kraljevim autoritetom i u Njegovoj pojavi tonu Njegova glasa bilo je nečega čemu se oni nisu mogli suprotstaviti. Na riječ zapovijedi shvatili su kao nikada ranije svoje pravo stanje licemjera i pljačkaša. Kad je božanstvo za­sjalo kroz ljudsku prirodu, ne samo što su vidjeli opravdan gnjev na Kristovom licu već su razumjeli i značenje Njegovih riječi. Oni su se osjećali kao da se nalaze pred prijestoljem vječnog Suca, s presudom izrečenom za sadašnjost i vječnost. Zakratko bili su uvjereni da je Krist prorok, a mnogi su u tom času vje­rovali da je On Mesija. Sveti Duh podsjetio ih je na izjave pro­roka o Kristu. Hoće li se prikloniti tom osvjedočenju? {ŽV 162.3}

Nisu se htjeli pokajati. Znali su da se pokrenula Kristova sućut prema siromašnima. Znali su da su bili krivi za ucjenji­vanje u poslovanju s narodom. Mrzili su Krista zato što je znao njihove misli. Njegovo javno karanje značilo je ponižavanje nji­hove gordosti i zavidjeli su Mu što Njegov utjecaj na narod sve više raste. Odlučili su Ga pitati o sili kojom ih je istjerao i tko Mu je dao tu silu. {ŽV 162.4}

Polako i oprezno, ali s mržnjom u srcu, vratili su se u Hram. Međutim, kakva je promjena nastupila za njihove odsutnosti! Kad su pobjegli, siromašni su ostali, i oni su sad promatrali 163 Isusa čije je lice izražavalo ljubav i sućut. Sa suzama u očima govorio je prestrašenim ljudima oko sebe: “Ne boj se, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti! Ja sam zato došao na ovaj svijet.” .{ŽV 162.5}

Narod se tiskao oko Krista, s hitnim dirljivim pozivima: “Učitelju, blagoslovi me!” Njegovo je uho čulo svaki vapaj. Saža­ljenjem koje nadilazi sažaljenje nježne majke, On se naginjao nad djecom koja su patila. Svima je posvećivao pozornost. Svatko je bio izliječen bez obzira od koje je bolesti bolovao. Nijemi su u hvali otvarali svoje usne; slijepi su promatrali lice svojega Iscjelitelja. Srca onih koji su patili postala su radosna. {ŽV 163.1}

Dok su hramski svećenici i službenici promatrali ovo ve­liko djelo, kakvo otkrivenje su za njih bili glasovi što su ih slu­šali! Ljudi su pričali o patnjama što su ih podnosili, o neostva­renim nadama, bolnim danima i neprospavanim noćima. Kad je izgledalo da je i posljednja iskra nade ugasnula, Krist ih je iscijelio. “Teret je bio tako težak,” svjedočio je jedan, “ali našao sam Onoga koji mi je pomogao. To je Krist Božji i ja ću posvetiti svoj život služeći Njemu.” Roditelji su govorili svojoj djeci: “On vam je spasio život, podignite svoje glasove Njemu u slavu!” Glasovi djece i mladeži, očeva i majki, prijatelja i promatrača stopili su se u zahvalnosti i slavljenju. Nada i radost ispunja­vale su njihova srca. Mir je zavladao njihovim umom. I duša i tijelo bilo im je izliječeno i oni su se vratili domu objavljujući posvuda neusporedivu Isusovu ljubav. {ŽV 163.2}

Za Kristova raspeća, oni koji su doživjeli takvo iscjeljenje nisu se pridružili rulji koja je vikala: “Raspni ga! Raspni ga!” Oni su suosjećali s Isusom, jer su osjetili Njegovu silnu sućut čudesnu silu. Znali su da je On njihov Spasitelj, jer im je po­klonio zdravlje i tijela i duše. Slušali su propovijedanje apostola Božja riječ koja je ušla u njihova srca podarila im je i razu­mijevanje. Postali su posrednici Božje milosti i oruđa Njegova spasenja. {ŽV 163.3}

Mnoštvo što je pobjeglo iz predvorja Hrama vratilo se po­lako nakon nekog vremena. Djelomično su se oporavili od straha koji ih je obuzeo, ali su im lica još izražavala neodlučnost i bojažljivost. Oni su s divljenjem promatrali Isusova djela uvje­reni da su se u Njemu ispunila proročanstva o Mesiji. Grijeh oskvrnuća Hrama u velikoj je mjeri počivao na svećenicima. Njihovim je djelovanjem predvorje pretvoreno u tržnicu. U odnosu na njih, narod je bio nevin. Na ljude je Isusov božanski autoritet ostavio dojam, ali utjecaj svećenika i poglavara bio je puno veći. Oni su smatrali Isusovu službu kao novinu i ospo­ravali su Mu pravo da se miješa u ono što je dopušteno crkve­nom vlašću. Bili su uvrijeđeni zbog prekida trgovanja i oglušivali su se na uvjeravanja Svetoga Duha. {ŽV 163.4}

Svećenici i poglavari, prije svih drugih, trebali su u Isusu prepoznati Gospodnjeg Pomazanika, jer su se u njihovim ruka­ma nalazili sveti svici koji su opisivali Njegovo poslanje i zato što su znali da je očišćenje Hrama bilo izraz sile više od ljudske. Premda su veoma mrzili Isusa, oni se nisu mogli osloboditi po­misli kako postoji mogućnost da je On prorok poslan od Boga da obnovi svetost Hrama. S poštovanjem što je proizašlo iz ovog straha, došli su k Njemu s pitanjem: “Budući da to činiš, koji nam znak pokazuješ?” {ŽV 164.1}

Isus im je pokazao znak. U svjetlosti koja je zasvijetlila u njihovim srcima i djelima koja je učinio pred njima, a koja je trebao učiniti Mesija, pružio je uvjerljive dokaze o svom karak­teru. I sada, dok su oni tražili znak, On im je odgovorio pri­čom, pokazujući da čita njihovu zlu namjeru i vidi dokle će ih ona odvesti. “Razvalite ovaj hram”, rekao je, “i u tri dana opet ću ga podići!” {ŽV 164.2}

Ove su Njegove riječi imale dvojako značenje. On nije govorio samo o razorenju hebrejskog Hrama i bogoslužja već i o svojoj smrti o razorenju hrama svojega tijela. Hebreji su već kovali tu zavjeru. Kad su se svećenici i poglavari vratili u Hram, predložili su da ubiju Isusa i tako se oslobode Onoga koji im stvara poteškoće. Ipak, kad im je predočio njihovu na­mjeru, nisu Ga razumjeli. Smatrali su da se Njegove riječi od­nose samo na Hram u Jeruzalemu, i s negodovanjem su uzvik­nuli: “Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana?” Osjećali su da je Isus sada opravdao njiho­vo nevjerstvo, i to ih je uvjerilo u odluci da Ga odbace. {ŽV 164.3}

Krist se nije trudio da nevjerni Hebreji razumiju Njegove riječi, pa čak u to vrijeme ni Njegovi učenici. Znao je da će ih Njegovi neprijatelji pogrešno protumačiti i da će ih okrenuti protiv Njega. Na Njegovom suđenju iznijet će ih kao optužbu, a na Golgoti će ih izgovarati s ciljem da Ga rane. Međutim, objasniti ih sada, značilo bi upoznati učenike sa svojim patnjama i nanijeti im bol koju oni još nisu mogli podnijeti. A i objašnjenje bi prerano otkrilo do čega će Hebreje dovesti nji­hove predrasude i nevjerovanje. Već su stupili na stazu kojom će uporno ići sve dok On ne bude poveden kao janje na klanje. {ŽV 164.4}

Ove Kristove riječi izgovorene su radi onih koji će povje­rovati u Njega. Znao je da će biti ponovljene. Budući da su izgovorene za vrijeme Pashe, doprijet će do ušiju tisuća koje će ih pronijeti u sve dijelove svijeta. Nakon Njegova uskrsnuća iz mrtvih njihovo će značenje biti razjašnjeno. One će mnogi­ma postati uvjerljiv dokaz Njegove božanske prirode. {ŽV 165.1}

Čak ni Isusovi učenici često nisu razumijevali Njegove po­uke zbog svog duhovnog mraka. Međutim, događaji koji su uslijedili razjasnili su im mnoge od ovih pouka. Kad više nije išao s njima, Njegove su riječi postale potpora njihovim srci­ma.  {ŽV 165.2}

Spasiteljeve riječi koje su se odnosile na Hram u Jeruzale­mu: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!”, imale su dublji smisao nego što su slušatelji slutili. Krist je bio ute­meljitelj hramskog života. Njegove su službe bile slika žrtve Bož­jeg Sina. Svećeničko je zvanje uspostavljeno da prikaže Kristov posrednički karakter i djelo. Cjelokupan plan žrtvenog bogo­služja bio je predslika Spasiteljeve smrti za otkupljenje svijeta. Ove žrtve neće imati nikakvo značenje kad bude ispunjen ve­liki događaj na koji su vjekovima upućivale. {ŽV 165.3}

Budući da je cjelokupno obredno izlaganje istine simbo­lično upućivalo na Krista, ono bez Njega nije imalo nikakvu vrijednost. Kad su Hebreji zapečatili svoje odbacivanje Krista time što su Ga predali da se pogubi, odbacili su sve ono što je pridavalo značenje Hramu i njegovim službama. Nestalo je nje­gove svetosti. On je bio osuđen na uništenje. Od toga dana žrtve služba u vezi s njima postale su beznačajne. Kao i Kajinova žrtva, nisu izražavale vjeru u Spasitelja. Time što su Krista pre­dali na smrt, Hebreji su zapravo razorili svoj Hram. Kad je Krist razapet, unutarnja zavjesa u Hramu rascijepala se na dva di­jela, od vrha do dna, označavajući da je prinijeta velika završ­na žrtva i da je cijeli sustav žrtava zauvijek prestao. {ŽV 165.4}

“I u tri dana opet ću ga podići!” Sile tame kao da su nad­vladale prilikom Spasiteljeve smrti i klicale su od radosti zbog svoje pobjede. Međutim, iz unajmljena Josipova groba Isus je izišao kao pobjednik. “Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene nji­me.” (Colossians 2:15) Posredovanjem svoje smrti i uskrsnuća, On je postao sluga “Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek”. (Hebrews 8:2) Ljudi su podigli hebrejski šator sastanka, ljudi su sazidali hebrejski Hram, ali gornje Svetište po čijoj je slici bilo načinjeno zemaljsko nije sagradio nije­dan zemaljski arhitekt. “Evo čovjeka komu je ime Izdanak… On će sazidati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vla­dati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” Zechariah 6:12, 13. {ŽV 165.5}

Služba prinošenja žrtava, koja je upućivala na Krista, pres­tala je, ali su ljudske oči sada bile usmjerene k pravoj žrtvi za grijehe svijeta. Zemaljska je svećenička služba prestala, ali mi gledamo na Isusa, svećenika novog zavjeta i na “škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove”. “Još nije otvoren put u Sve­tinju nad svetinjama dok još postoji prvi dio Šatora… Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom… ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” Hebrews 12:24;9:8-12. {ŽV 166.1}

“Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po nje­mu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrews 7:25) Iako se služba morala premjestiti iz zemaljskog u nebeski Hram; iako će svetište i naš Veliki svećenik biti nevid­ljiv za ljudske oči, ipak učenici neće trpjeti nikakav gubitak. Oni neće doživjeti nikakav prekid svoje zajednice niti smanje­nje sile zbog Spasiteljeve odsutnosti. Dok Isus služi u nebeskom Svetištu, On također služi i u Crkvi na Zemlji preko svojega Duha. On je sakriven od naših očiju, ali se Njegovo obećanje dano na rastanku ispunjava: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matthew 28:20) Premda svoju silu prenosi svo­jim slugama, Njegova je prisutnost, koja daje snagu, još u Nje­govoj Crkvi. {ŽV 166.2}

“Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isu­sa, Sina Božjega… držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i na­đemo milost za pravodobnu pomoć!” Hebrews 4:14-16. {ŽV 166.3}

17

Nikodem

Ovo se poglavlje zasniva na John 3:1-17.

Nikodem je zauzimao visok i povjerljiv položaj u hebrejskom narodu. Bio je visoko obrazovan, izrazito obdaren i uva­žen član narodnog Savjeta. Kao i drugi, i on je bio pokrenut Isusovim učenjem. Premda bogat, obrazovan i cijenjen, njega je neobično privlačio skromni Nazarećanin. Pouke koje su dolazile sa Spasiteljevih usana ostavljale su na njega dubok dojam te je zaželio saznati vise o ovim veličanstvenim istinama. {ŽV 167.1}

       Kristov autoritet izražen u čišćenju Hrama izazvao je veli­ku mržnju svećenika i poglavara. Bojali su se sile ovoga stranca. Takvu hrabrost nepoznatog Galilejca nisu željeli podnositi. Od­lučili su učiniti kraj Njegovu djelovanju. Međutim, nisu se sla­gali s ovom namjerom. Bilo je nekih koji su se bojali stati nasu­prot Onome koga je tako očito pokretao Božji Duh. Sjećali su se kako su proroci bili ubijani jer su osuđivali grijehe izraelskih vođa. Znali su da je robovanje Hebreja nekom neznabožačkom narodu rezultat njihove upornosti u odbacivanju Božjih ukora. {ŽV 167.2}

          Bojali su se da će svećenici i poglavari, kujući zavjeru protiv Isusa, slijediti stope svojih otaca i navući nove nesreće na narod. Nikodem je dijelio ove osjećaje. Na jednom savjetovanju Velikog 168 vijeća, kad se razmatralo kakav stav treba zauzeti prema Isusu, Nikodem se zalagao za obazrivost i umjerenost. Uporno je isticao da bi bilo opasno odbaciti Njegove opomene, ako je Isus doista imao vlast od Boga. Svećenici se nisu usuđivali oglušiti o ovaj savjet i za neko vrijeme nisu ništa poduzimali protiv Spasitelja. {ŽV 168.1}

       Otkako je čuo Isusa, Nikodem je pozorno proučavao pro­ročanstva o Mesiji, i što je više istraživao, utoliko je jače bilo njegovo uvjerenje da je On taj koji treba doći. Zajedno s mno­gima u Izraelu, bio je duboko ožalošćen oskvrnućem Hrama. Bio je svjedok prizora kad je Isus istjerao kupce i prodavače. Vidio je veličanstveno otkrivenje božanske sile; vidio je Spasi­telja kako prihvaća siromašne i liječi bolesne; vidio je njihove radosne poglede i čuo njihove riječi hvale; nije sumnjao da je Isus iz Nazareta Poslani od Boga.

Žarko je želio razgovarati s Isusom, ali Ga iz straha nije htio javno potražiti. Za hebrejskog poglavara bilo bi preveliko poniženje da javno prizna svoju naklonost jednom zasad tako malo poznatom učitelju. Ako Veliko vijeće dozna za ovaj posjet, navući će na sebe njihov prijezir i prijekor. Odlučio se za tajni razgovor, opravdavajući se time što bi, kad bi javno otišao, drugi možda slijedili njegov primjer. Pošto se podrobno raspitao o Spasiteljevu mjestu počinka na Maslinskoj gori, pričekao je dok grad utone u san, pa Ga je onda potražio. {ŽV 168.2}

U Kristovoj je nazočnosti Nikodem osjećao neku čudnu bojažljivost, koju je pokušao prikriti plaštem staložena i dostojan­stvena držanja. “Rabbi,” rekao je, “znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Govoreći o osobitim darovima što ih je Krist imao kao učitelj, i o Njegovoj neobičnoj sili kojom je činio ču­da, nadao se da će pripremiti put za ovaj razgovor. Ovim rije­čima želio je smišljeno izraziti i izazvati povjerenje, ali su one, zapravo, pokazivale nevjerstvo. On nije priznavao Isusa za Me­siju, već samo za učitelja poslanog od Boga. {ŽV 168.3}

Umjesto da prihvati ovakav pozdrav, Isus je upravio svoj pogled na govornika kao da proniče u dubinu njegove duše. U svojoj beskonačnoj mudrosti On je gledao čovjeka koji traži is­tinu. Znao je njegov cilj i želeći probuditi uvjerenje što je već postojalo u umu njegova slušatelja, neposredno, ali svečano i ljubazno, istaknuo je najvažnije: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (John 3:3) {ŽV 168.4}

171          Nikodem je došao Gospodinu u želji da s Njim razmijeni gledišta, ali Isus mu je otkrio temeljna načela istine. Rekao je Nikodemu: Ono što ti je potrebno nije teorijsko znanje, već duhovna obnova. Nije ti potrebno da zadovoljiš svoju radozna­lost, već da imaš novo srce. Moraš primiti novi život odozgo, prije no što postaneš spreman da cijeniš nebeske vrijednosti. Dok ne nastupi ova promjena, koja sve obnavlja, razgovor o mom autoritetu i mojoj misiji neće za tebe imati spasonosno značenje. {ŽV 171.1}

Nikodem je slušao propovijedi Ivana Krstitelja, o pokaja­nju i krštenju, kojima je Ivan upućivao narod na Onoga koji će krštavati Svetim Duhom. On je i sam smatrao da Hebrejima nedostaje duhovnosti i da njima u velikoj mjeri upravljaju lice­mjerje i žudnja za svjetovnom slavom. Nadao se da će prigo­dom Mesijina dolaska nastati bolje stanje. Ipak, vijest Ivana Krs­titelja koja je pokretala ljude da ispituju svoje srce nije ga us­pjela osvjedočiti o vlastitom grijehu. On je bio strogi farizej i ponosio se svojim dobrim djelima. Bio je nadaleko poštovan zbog svoje darežljivosti i velikodušnosti u podupiranju službe u Hramu, osjećajući sigurnost u vjerovanju da je zadobio Bož­ju naklonost. Uznemirila ga je misao o kraljevstvu koje je tako čisto da ga on u svom sadašnjem stanju ne može naslijediti. {ŽV 171.2}

Isusov slikoviti prikaz novorođenja nije bio sasvim nepo­znat Nikodemu. Obraćenici iz neznaboštva koji su prihvatili izralesku vjeru često su uspoređivani s tek rođenom djecom. Morao je shvatiti da Kristove riječi nije trebalo doslovno tuma­čiti. Međutim, na osnovi svog izraelskog podrijetla smatrao je da mu je zajamčeno jedno mjesto u Božjem kraljevstvu. Sma­trao je da mu nije potrebna nikakva promjena i stoga su ga iznenadile Spasiteljeve riječi. Bio je pogođen njihovom nepo­srednom primjenom na njega. Farizejska gordost borila se pro­tiv iskrene želje čovjeka koji je tražio istinu. Čudio se što Krist razgovara s njim ne poštujući njegov položaj poglavara u Izraelu. {ŽV 171.3}

Iznenađen i ne vladajući sobom, odgovorio je Kristu rije­čima punim ironije: “Kako se može čovjek, kad je već star, ro­diti?” Kao i mnogi drugi, kad britka istina dopre do savjesti, i on je otkrio činjenicu da tjelesan čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha. U njemu ne postoji ništa što odgovara du­hovnim stvarima, jer se duhovne stvari duhovno razgledaju. {ŽV 171.4}

Međutim, Spasitelj nije na dokaz odgovarao dokazom. Po­dižući svoju ruku u svečanom i tihom dostojanstvu, s još je većom sigurnošću istaknuo istinu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljev­stvo nebesko.” Nikodem je znao da Krist govori o krštenju vodom obnovi srca Božjim Duhom. Bio je uvjeren da se nalazi u pri­sutnosti Onoga koga je Ivan Krstitelj prorekao. {ŽV 171.5}

Isus je nastavio: “Što je rođeno od tijela, tijelo je; a sto je rođeno od Duha, duh je.” Po prirodi srce je zlo i “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!” Job 14:4 Nikakav ljudski izum ne može pronaći lijek za grješnu du­šu. “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.” (Romans 8:7; Matthew 15:19) Izvor u srcu mora biti očišćen, da bi i potok postao čist. Onaj koji pokušava doseg­nuti Nebo svojim vlastitim djelima, držanjem Zakona, pokušava nemoguće. Nema sigurnosti za onoga koji posjeduje samo le­galističku religiju, obličje pobožnosti. Kršćanski život nije preinačavanje ili poboljšavanje staroga, već preobražaj naravi. To znači umiranje svome “ja” i grijehu i potpuno novi život. Ova se promjena može provesti samo uspješnim djelovanjem Sveto­ga Duha. {ŽV 172.1}

Nikodem je još bio zbunjen, pa je Isus upotrijebio sliku vjetra da bi prikazao svoju misao: “Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” {ŽV 172.2}

Vjetar se čuje u granama drveća, izazivajući šuštanje lišća cvjetova; ali ipak nevidljiv je i nitko ne zna otkuda dolazi i kuda ide. Tako je i s radom Svetoga Duha u srcu. Novorođenje se ne može bolje objasniti no što se može objasniti kretanje vjetra. Netko možda ne može točno odrediti vrijeme i mjesto ili utvrditi sve okolnosti svog obraćenja, ali to nije dokaz da je on neobraćen. Silom koja je isto tako nevidljiva kao i vjetar, Krist neprekidno radi na srcu. Malo-pomalo, možda nesvjesno za onoga koji ih prima, nastaju dojmovi koji privlače dušu Kri­stu. Oni se mogu primiti razmišljanjem o Njemu, čitanjem Svetog pisma ili slušanjem riječi živog propovjednika. A onda odjed­nom, kada Duh uputi neposredniji poziv, duša se radosno pre­daje Isusu. Mnogi ovo nazivaju iznenadnim obraćenjem, ali to je rezultat poziva Božjeg Duha strpljivog, dugotrajnog procesa. {ŽV 172.3}

Premda nevidljivo, djelovanje vjetra vidi se i osjeća. Tako će se rad Duha na duši pokazati u svakom djelu onoga koji je osjetio njegovu spasonosnu silu. Kad Božji Duh osvoji srce, On preobražava i život. Grješne misli se odbacuju, zla djela se napuštaju; ljubav, poniznost i mir zauzimaju mjesto srdžbe, zavisti i svađe. Radost zauzima mjesto žalosti i lice odsjajuje ne­beskom svjetlošću. Nitko ne vidi ruku koja podiže teret ili za­mjećuje svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov dolazi onda kad se duša vjerom pokorava Bogu. Tada sila nevidljiva za ljudsko oko stvara novo stvorenje po Božjem obličju. {ŽV 173.1}

Ograničenim umovima nemoguće je shvatiti djelo otkup­ljenja. Njegova tajna nadmašuje ljudsku spoznaju; ipak onaj koji prelazi iz smrti u život razumije da je to božanska stvarnost. Početak otkupljenja ovdje možemo spoznati osobnim iskustvom. Njegov rezultat doseže do vječnih vremena. {ŽV 173.2}

Dok je Isus govorio, zrake istine djelomično su obasjale um ovog poglavara. Utjecaj Svetoga Duha koji omekšava i po­korava djelovao je na njegovo srce. Ipak, nije u cijelosti razu­mio Spasiteljeve riječi. On nije toliko bio obuzet potrebom za novim rođenjem koliko načinom kako se ono postiže. S čuđe­njem je rekao: “Kako to može biti?” {ŽV 173.3}

“Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to li ne razumiješ?” upitao je Isus. Svakako, čovjeku kome je povjereno vjersko poučava­nje naroda ne bi smjele biti nepoznate tako važne istine. Tim riječima Isus je Nikodemu uputio pouku da bi, umjesto osjeća­ja povrijeđenosti jednostavnim riječima istine, trebao imati skromno mišljenje o sebi, zbog svog duhovnog neznanja. Ipak, Krist je govorio tako svečanim dostojanstvom, a pogled i boja glasa izražavali su tako ozbiljnu ljubav, da se Nikodem nije uvri­jedio kad je shvatio svoje ponižavajuće stanje. {ŽV 173.4}

Međutim, kad je Isus objasnio da je Njegova zadaća na Zemlji da uspostavi duhovno, a ne privremeno kraljevstvo, Njegov se slušatelj uznemirio. Videći to, Isus je dodao: “Ako mi ne vjeru­jete kad vam rekoh zemaljske stvari, kako ćete mi vjerovati ako vam budem govorio nebeske?” Ako Nikodem nije mogao pri­hvatiti Kristovo učenje koje prikazuje djelo milosti na srcu, kako će shvatiti narav Njegovog slavnog nebeskog kraljevstva? Bez razumijevanja naravi Kristova djela na Zemlji, on neće moći ra­zumjeti Njegovo djelo na Nebu. {ŽV 173.5}

Hebreji koje je Isus istjerao iz Hrama smatrali su se Abrahamovom djecom, ali su pobjegli od Spasiteljeve nazočnosti jer nisu mogli podnijeti Božju slavu koja se pokazivala u Njemu. Tako su dokazivali da Božjom milošću nisu bili pripremljeni da sudjeluju u svetim službama u Hramu. Revno su održavali izgled svetosti, ali su zanemarili svetost srca. Dok su bili pobornici slova Zakona, neprekidno su kršili njegov duh. Njihova velika potreba bila je ta ista promjena koju je Krist objasnio Nikodemu novo moralno rođenje, očišćenje od grijeha i obnova znanja i svetosti. {ŽV 173.6}

Nije postojalo nikakvo opravdanje za sljepoću Izraela u po­gledu obnove. Nadahnut Svetim Duhom Izaija je napisao: “Ta­ko svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane.” David se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan ob­novi u meni!” A preko Ezekiela dano je obećanje: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela va­šega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima…” Isaiah 64:6; Psalm 51:10; Ezekiel 36:26, 27. {ŽV 174.1}

Nikodem je sa zamagljenim umom čitao ove dijelove Pis­ma, ali sad je počeo razumijevati njihovo značenje. Uvidio je da najstroža poslušnost samo slovu Zakona, primjenjivanog u izvanjskom životu, nijednom čovjeku ne daje pravo na ulazak u nebesko kraljevstvo. Po ljudskoj procjeni, njegov je život bio pravedan i častan, ali u Kristovoj je nazočnosti osjećao da je njegovo srce nečisto a njegov život nesvet. {ŽV 174.2}

Krist je privukao Nikodema. Dok mu je Spasitelj objašnja­vao novorođenje, čeznuo je da se ova promjena izvrši i u nje­mu. Kojim bi se sredstvima to moglo postići? Isus je odgovo­rio na neizgovoreno pitanje: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” {ŽV 174.3}

To je bilo područje koje je Nikodem poznavao. Znamenje podignute zmije objasnilo mu je Spasiteljevu misiju. Kad je izra­elski narod umirao od ugriza otrovnih zmija, Bog je naredio Mojsiju da načini zmiju od mjedi i da je postavi visoko usred zbora. Tada je po cijelom logoru oglašeno da će svi koji pogle­daju zmiju živjeti. Narod je dobro znao da zmija u sebi nema nikakve sile da im pomogne. Ona je bila simbol Krista. Kao što je kip načinjen u obliku smrtonosne zmije podignut radi njihova izlječenja, tako je i Onaj “u obličju grešnog tijela” tre­bao biti njihov Otkupitelj. (Rom 8,3) Mnogi su Izraelci smatrali da ih žrtvena služba može osloboditi grijeha. Bog ih je želio poučiti da ona nema veću vrijednost od mjedene zmije. Ona je trebala njihove misli usmjeriti ka Spasitelju. Oni nisu mogli učiniti ništa za sebe, ni za izlječenje svojih rana ni za oprost grijeha, već samo pokazati svoju vjeru u Dar Božji. Nji­hovo je bilo da gledaju i žive. {ŽV 174.4}

Oni koje su zmije ugrizle, mogli su odgoditi svoj pogled na mjedeni simbol. Mogli su zapitati kakva djelotvornost po­stoji u tom simbolu. Možda su mogli potražiti znanstveno objasnjenje. Međutim, nije bilo vremena ni za kakvo objašnjenje. Morali su prihvatiti Božju riječ upućenu preko Mojsija. Ne po­gledati značilo je poginuti. {ŽV 175.1}

Raspravljanjem i razgovorima um se ne prosvjetljuje. Mi moramo gledati i živjeti. Nikodem je primio pouku i prihvatio je. Istraživao je Sveto pismo na nov način, ne radi teorijskih rasprava, već da bi primio život za svoju dušu. Počeo je gle­dati nebesko kraljevstvo kad se pokorio vodstvu Svetoga Duha. {ŽV 175.2}

Danas postoje tisuće koje trebaju upoznati istu istinu koju je Nikodem naučio iz događaja s podignutom zmijom. Oni se oslanjaju na svoju poslušnost Božjem Zakonu da bi ih ona preporučila Njegovoj naklonosti. Kad su pozvani da gledaju na Isusa i povjeruju da ih On svojom milošću spašava, uzvikuju: “Kako to može biti?” {ŽV 175.3}

Kao i Nikodem, i mi moramo biti spremni da uđemo u ži­vot na isti način kao i najveći grješnici. Osim Isusa “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. (Acts 4:12) Vjerom primamo Božju milost, ali vjera nije naš Spasitelj, njom se ne stječe ništa. Ona je ruka kojom se hvatamo za Krista i prisvajamo Njegove zasluge lijek za grijeh. Mi se ne možemo čak ni pokajati bez pomoći Božjega Duha. Sveto pismo kaže Kristu: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Acts 5:31) Pokajanje dolazi od Krista isto tako stvarno kao oprost. {ŽV 175.4}

Kako ćemo se onda spasiti? “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako će se podignuti Sin Čovječji da svaki koji je prevaren ili ugrizen od zmije može pogledati i živjeti. “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Svje­tlost koja svijetli s križa otkriva Božju ljubav. Njegova nas lju­bav privlači k Njemu. Ako se ne odupremo ovom privlačenju, bit ćemo dovedeni do podnožja križa u pokajanju za grijehe koji su raspeli Spasitelja. Tada Božji Duh kroz vjeru stvara novi život u duši. Misli i želje postaju poslušne Kristovoj volji. Srce um obnavljaju se prema obličju Onoga koji djeluje u nama da bi sve pokorio sebi. Tada je Božji Zakon napisan u umu i srcu i mi s Kristom možemo reći: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju.” Psalm 40:8.{ŽV 175.5}

U razgovoru s Nikodemom, Isus je otkrio plan spasenja i svoju misiju za svijet. Ni u jednom razgovoru On više nije tako cjelovito objasnio, korak po korak, djelo koje se mora ostvariti u srcima svih koji će naslijediti nebesko kraljevstvo. Na samom početku svoje službe otkrio je istinu jednom članu Velikog vi­jeća, umu koji je bio najprijemčiviji i istaknutom učitelju na­roda. Međutim vođe Izraela nisu rado primile ovu svjetlost. Nikodem je sakrio istinu u svom srcu i za tri godine bilo je malo vidljiva roda. {ŽV 176.1}

Isus je dobro poznavao tlo na koje je bacio sjeme. Riječi izgovorene noću na osamljenom brdu jednom slušatelju nisu bile izgubljene. Izvjesno vrijeme Nikodem nije javno priznavao Krista, već je promatrao Njegov život i razmišljao o Njegovim učenjima. Na savjetima Velikog vijeća u više navrata spriječio je planove svećenika da Ga unište. Kad je Isus najposlije bio podignut na križ, Nikodem se sjetio učenja s Maslinske gore: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” Svjetlost tog tajnog razgovora obasjala je križ na Gol­goti i Nikodem je u Isusu prepoznao Otkupitelja svijeta. {ŽV 176.2}

Nakon Gospodnjeg uzašašća, kad su se učenici rasijali zbog progonstva, Nikodem je važno istupio naprijed. Upotrijebio je svoje bogatstvo podupirući mladu Crkvu za koju su Hebreji očekivali da će biti uništena Kristovom smrću. U vrijeme opas­nosti on, koji je bio tako obazriv i sumnjičav, bio je čvrst kao stijena, hrabreći vjeru učenika i dajući novčana sredstva za na­predak djela evanđelja. Oni koji su ga ranije poštovali, sad su mu se rugali i progonili ga. Postao je siromašan u zemaljskim dobrima, ali se nije pokolebao u vjeri koja se u njemu rodila za noćnog razgovora s Isusom. {ŽV 177.1}

Nikodem je prenio Ivanu izvještaj o ovom razgovoru i nje­govim perom on je zabilježen za pouku milijunima. Istine koje su tada iznijete i danas su isto tako važne kao što su bile one svečane noći na tamnom brdu, kad se hebrejski glavar došao raspitati o putu života kod skromnog Učitelja iz Galileje. {ŽV 177.2}

18

“On mora rasti”

Ovo se poglavlje zasniva na John 3:22-36.

Neko je vrijeme Krstiteljev utjecaj na narod bio veći od utjecaja poglavara, svećenika i knezova. Da je sebe proglasio Mesijom i da je podignuo ustanak protiv Rima, svećenici i narod sjatili bi se pod njegov stijeg. Sotona je bio spreman namet­nuti Ivanu Krstitelju misli koje potiču častohleplje svjetovnih osvajača. Međutim, imajući pred sobom dokaz o svojoj moći, on je odlučno odbio ovo privlačno potkupljivanje. Pozornost koja je bila usmjerena na njega on je preusmjerio na Drugoga. {ŽV 178.1}

Sad je vidio kako se val omiljenosti u narodu okreće od njega k Spasitelju. Iz dana u dan mnoštvo se oko njega smanji­valo. Kad je Isus došao iz Jeruzalema u predio oko Jordana, mnoštvo naroda skupilo se da Ga čuje. Broj se Njegovih učenika svakodnevno povećavao. Mnogi su dolazili zbog krštenja; premda Krist nije krštavao, On je svojim učenicima odobrio vršenje ovog obreda. Na taj je način stavio pečat na misiju svoga preteče. Međutim Ivanovi učenici su s ljubomorom promatrali kako ra­ste Isusova popularnost. Bili su spremni kritizirati Njegov rad nije dugo potrajalo kad su za to našli i priliku. Među njima i Hebrejima pokrenulo se pitanje može li krštenje očistiti dušu od grijeha; tvrdili su da se Isusovo krštenje bitno razlikuje od Ivanovog. Uskoro su počeli raspravljati s Kristovim učenicima o obliku riječi koje treba izgovarati prigodom krštenja i na kraju o pravu ovih potonjih da krštavaju. {ŽV 178.2}

Ivanovi su učenici došli k njemu sa svojim tužbama govoreći: “Rabbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog svjedočio, krsti, i svi idu k njemu.” Tim je riječima Sotona kusao Ivana. Premda je Ivanova zadaća očito bila pri kraju, on bi još mogao ometati Kristov rad. Da je pokazao samosažaljenje i izrazio žalost ili razočaranje zbog toga što je potisnut, sijao bi sjeme razdora, poticao zavist i ljubomoru i ozbiljno usporavao napredak evanđelja. {ŽV 179.1}

Po prirodi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljud­ski rod, ali dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neuprljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomore. Nije se nimalo slagao s nezadovoljstvom svojih učenika, već je pokazao kako je ja­sno razumio svoj odnos prema Mesiji i kako je rado pozdravio dobrodošlicom Onoga kojemu je pripremio put. {ŽV 179.2}

Rekao je: “Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba. I sami ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim.’ Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu.” Ivan je sebe predstavio kao prijatelja koji je bio vjesnik između zaručnika, pripremajući put za vjenča­nje. Kad je mladenac primio svoju mladenku, zadaća je prija­telja bila ispunjena. On se raduje sreći onih čije je sjedinjenje potpomogao. Tako je Ivan bio pozvan da usmjeri narod k Isu­su, te je i svjedočenje o uspjehu Spasiteljeva djela bilo njegova radost. Rekao je: “Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati!” {ŽV 179.3}

Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoodricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uz­digne njihove misli sve više i više, sve dok one ne budu poči­nule na Božjem Janjetu. On je bio samo glas, uzvik u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost, da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života. {ŽV 179.4}

Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti počasti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu. Nikakvo suparništvo neće oštetiti dragocjeni cilj evanđelja. Oni će prepoznati svoju zadaću da kao Ivan Krstitelj objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (John 1,29) Uzdignut će Isusa, a s Njim će se uzdići i ljudski rod. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” Isaiah 57:15. {ŽV 179.5}

Prorokova duša, oslobođena svoga “ja”, bila je ispunjena božanskom svjetlošću. Dok je bio svjedok Spasiteljeve slave, njegove su riječi bile usklađene s riječima što ih je Krist izgo­vorio u svom razgovoru s Nikodemom. Ivan je rekao: “Tko do­lazi odozgo, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, on je zemaljski zemaljski govori… Koga Bog posla, taj govori Božje riječi, jer On daje Duha bez mjere.” Krist je mogao reći: “Jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao.” (John 5:30) O Njemu je rečeno: “Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje, za­to te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti mimo tvoje dru­gove.” (Hebrews 1:9) Otac Mu “daje Duha bez mjere”. {ŽV 180.1}

Tako je i s Kristovim sljedbenicima. Mi možemo primiti 181 nebesku svjetlost jedino ako smo se spremni osloboditi svoga “ja”. Ne možemo raspoznati Božji karakter ili primiti Krista vjerom sve dok ne pristanemo pokoriti svoju svaku misao na poslušnost Kristu. Svima koji to čine Duh Sveti daje se bez mjere. U Kristu “stanuje stvarno sva punina božanstva, po njemu ste vi ispunjeni”. Colossians 2:9, 10 {ŽV 181.1}

Ivanovi su učenici izjavili da svi ljudi idu ka Kristu, ali Ivan je s jasnijim pogledom rekao: “Tko je primio njegovo svje­dočanstvo,” a tako ih je malo bilo spremno prihvatiti Ga kao Spasitelja od grijeha. Ali “Tko je primio njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit.” (John 3:33) “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni.” Nema potrebe za raspravom da li Kristovo ili Ivanovo krštenje čisti od grijeha. Kristova milost daje život duši. Bez Krista i krštenje je, kao i svaka druga služba, beži­votna forma. “A tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” {ŽV 181.2}

O uspjehu Kristova djela, koji je Krstitelj primio s takvom radošću, bile su obaviještene i vlasti u Jeruzalemu. Svećenici i rabini ljubomorno su pratili Ivanov utjecaj, kad su vidjeli na­rod kako napušta sinagoge i odlazi u pustinju, ali tu je sad bio Jedan koji je imao još veću silu da privuče mnoštvo. Ove vođe u Izraelu nisu bile spremne da s Ivanom kažu: “On mora rasti, a ja se umanjivati!” Podignuli su se s novom odlukom da učine kraj djelu što je od njih udaljavalo ljude. {ŽV 181.3}

Isus je znao da oni neće štedjeti napora da bi prouzročili razdor između Njegovih i Ivanovih učenika. On je znao da se priprema bura koja će odnijeti jednog od najvećih proroka ko­ji je ikada poklonjen svijetu. Želeći da izbjegne svaku priliku za pogrešno razumijevanje ili razmirice, tiho je prestao sa svojim radom i povukao se u Galileju. Mi također, ostajući vjerni istini, moramo nastojati da izbjegnemo sve ono sto može dove­sti do nesloge i nesporazuma. Jer gdje god se ovo pojavi, re­zultat je gubitak duša. Kad god se pojave okolnosti koje pri­jete da prouzroče razdor, trebamo slijediti primjer Isusa i Iva­na Krstitelja. {ŽV 181.4}

Ivan je bio pozvan da bude vođa reforme. Zbog toga, nje­govi su učenici bili u opasnosti da svoju pozornost usredotoče na njega, smatrajući da uspjeh rada ovisi o njegovu trudu, gu­beći iz vida činjenicu da je on bio samo oruđe preko koga je Bog djelovao. Međutim, Ivanov rad nije bio dostatan da postavi temelj kršćanskoj crkvi. Kad je ispunio svoju zadaću, trebao je izvršiti drugu koju njegovo svjedočanstvo nije moglo postići. Njegovi učenici to nisu razumjeli. Kad su vidjeli Krista kako dolazi preuzeti rad, bili su ljubomorni i nezadovoljni. {ŽV 181.5}

Još postoje iste opasnosti. Bog poziva nekog čovjeka da izvrši određeni rad; i kad ga je izvršio prema svojim sposob­nostima, Gospodin dovodi druge da ga nastave i unaprijede. Međutim, kao i Ivanovi učenici, mnogi smatraju da uspjeh ra­da ovisi o prvom djelatniku. Pozornost je usmjerena na ljud­sko umjesto na božansko, nastupa ljubomora, i Božjem se dje­lu nanosi šteta. Tako nezasluženo poštovan čovjek dolazi u ku­šnju da gaji samopouzdanje. On ne shvaća svoju ovisnost o Bogu. Ljudi su naučeni da se oslone na čovjekovo vodstvo i na taj način padaju u pogrešku i bivaju odvedeni od Boga. {ŽV 182.1}

Božje djelo ne treba nositi ljudski lik i natpis. S vremena na vrijeme Gospodin će uvesti razna oruđa preko kojih se naj­bolje može izvršiti Njegova namjera. Sretni su oni koji se žele poniziti izgovarajući zajedno s Ivanom Krstiteljem: “On mora rasti, a ja se umanjivati.” {ŽV 182.2}

19

Na Jakovjevu zdencu

Ovo se poglavlje zasniva na John 4:1-42.

Na putu u Galileju Isus je prolazio kroz Samariju. Bilo je podne kad je stigao u lijepu sikarsku dolinu. Na ulazu u ovu dolinu nalazio se Jakovljev zdenac. Umoran od puta, sjeo je da se odmori, dok su učenici otišli kupiti hranu. {ŽV 183.1}

Hebreji i Samarijanci bili su ljuti neprijatelji, stoga su iz­bjegavali svaku vezu jedni s drugima. U slučaju nužne potrebe, rabini su trgovinu sa Samarijancima smatrali zakonski dopuš­tenom, ali su osuđivali sve društvene veze s njima. Hebrejin ne bi pozjamljivao od Samarijanca, niti bi primao od njega bilo kakvu ljubaznost, čak ni zalogaj kruha ili čašu vode. Kupujući hranu, učenici su postupali u skladu s običajima svog naroda. Međutim, više od toga nisu činili. Tražiti kakvu uslugu od Samarijanaca ili im pokušati bilo kako pomoći, nije padalo na um čak ni Kristovim učenicima. {ŽV 183.2}

Iznemogao od gladi i žeđi Isus je sjedio kraj izvora. Puto­vanje od ranog jutra bilo je dugo, a sad Ga je obasjavalo i žarko podnevno sunce. Njegova se žeđ pojačala mišlju o hladnoj, osvježavajućoj vodi koja je bila tako blizu, ali Njemu ipak ne­dostupna, jer nije imao ni konopca ni krčaga, a zdenac je bio dubok. Sudbina ljudskog roda bila je i Njegova sudbina, i On je čekao nekoga tko će doći i zahvatiti vodu. {ŽV 183.3}

Jedna žena iz Samarije približila se i, praveći se kao da Ga ne vidi, napunila svoj krčag vodom. Kad se okrenula da ode, Isus ju je zamolio da Mu da vode. Takvu uslugu ne bi uskratio nijedan istočnjak. Na Istoku su vodu zvali “Božjim darom”. Po­nuditi žednog putnika smatralo se tako svetom dužnošću da su Arapi iz pustinje skretali sa svog puta da bi to učinili. Mržnja između Hebreja i Samarijanaca spriječila je ženu da ponudi ta­kvu uslugu Isusu, ali Spasitelj je tražio ključ za ovo srce i is­tančanim razumijevanjem proisteklim iz božanske ljubavi On uslugu nije ponudio, već ju je zatražio. Ponuđena je usluga mogla biti odbačena, ali povjerenje rađa povjerenje. Kralj Neba pri­šao je ovoj prezrenoj duši, tražeći uslugu iz njene ruke. On, koji je stvorio ocean, koji ima vlast nad vodama velikih dubina, koji je otvorio izvore i riječna korita na Zemlji, odmarao se kraj Jakovljeva zdenca i ovisio o ljubaznosti jedne strankinje da Mu utoli žeđ. {ŽV 183.4}

Žena je vidjela da je Isus Hebrejin. U svom je iznenađenju zaboravila ispuniti Njegovu molbu, već je pokušala upoznati njezin uzrok. “Kako ti”, rekla je ona, “Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke da se napiješ?” {ŽV 184.1}

Isus je odgovorio: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” Čudiš se što tražim tako malu uslugu kao što je gutljaj vode iz zdenca kraj naših nogu. Da si tražila od mene, dao bih ti da piješ od vode vječnog života. {ŽV 184.2}

Žena nije razumjela Isusove riječi, ali je osjećala njihovo ozbiljno značenje. Njen podsmijeh i lakomisleno ponašanje počeli su se mijenjati. Pretpostavljajući da Isus govori o zdencu koji je bio pred njima, kazala je: “Nemaš čime ni zahvatiti, Gospo­dine, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Zar si veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega…” Pred sobom je vidjela samo jednog žednog putnika, umornog i prašnjavog od pješačenja. U svojim Ga je mislima ona usporedila s poštovanim patrijarhom Jakovom. Ga­jila je osjećaj, što je bilo toliko prirodno, da se nijedan drugi zdenac ne može usporediti s ovim koji su iskopali njihovi oci. Gledala je unatrag na pretke i unaprijed na dolazak Mesije, dok je Nada predaka, sam Mesija, bio kraj nje, a ona Ga nije pre­poznala. Koliko je danas žednih duša blizu živoga izvora, koji idu daleko tražiti zdence života! “Ne reci u svom srcu: Tko će uzići na nebo? to jest da dovede Krista; ni: Tko će sići u bezdan? to jest da izvede Krista od mrtvih! Blizu je tebi riječ: u tvojim ustima i u tvom srcu… Ako ustima priznaješ Isusa Go­spodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mr­tvih, bit ćeš spašen.” Romans 10:6-9. {ŽV 184.3}

Isus nije odmah odgovorio na pitanje koje se odnosilo na Njega, već je sa svečanom ozbiljnošću rekao: “Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” {ŽV 187.1}

Onaj koji teži da ugasi svoju žeđ na izvorima ovoga svijeta, pit će i opet će biti žedan. Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni čeznu za nečim što će zadovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog svijeta, “blago svih na­roda”, jest Krist. Božanska je milost koju jedino On može dati kao živa voda ona čisti, osvježava i jača dušu. {ŽV 187.2}

Isus nije podrazumijevao da će jedno zahvaćanje vode ži­vota biti dovoljno onome koji je traži. Onaj koji je okusio Kri­stovu ljubav stalno će čeznuti da primi još više, jer on ne teži ni za čim drugim. Bogatstva, časti i zadovoljstva ovoga svijeta ne privlače ga. Stalni vapaj njegova srca je: “Više od Tebe!”{ŽV 187.3}

       On koji otkriva duši njezine potrebe čeka da utoli njezinu glad i žeđ. Sve što čovjek može dati i svako pouzdanje u njega iznevjerit će. Zdenci će se isprazniti, jezera će se isušiti, ali naš Otkupitelj je neiscrpni izvor. Mi možemo piti i opet piti, i uvi­jek nalaziti svježu zalihu. Onaj u kome prebiva Krist ima u sebi izvor blagoslova “izvor one vode što struji u život vječni”. Iz ovog izvora on može crpiti snagu i milost dovoljnu za sve nje­gove potrebe. Dok je Isus govorio o živoj vodi, žena Ga je promatrala sa živom pozornošću. On je izazvao njezino zani­manje i probudio želju za darom o kome je govorio. Shvatila je da voda o kojoj je govorio nije voda iz Jakovljeva zdenca; jer nju je stalno pila pila i ponovno žednjela. “Gospodine,” rekla je ona, “daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvatati.” {ŽV 187.4}

Isus je sada naglo skrenuo razgovor. Prije no što će ova duša moći primiti dar koji joj je On želio dati, mora priznati svoje grijehe i svog Spasitelja. “Idi odgovori joj Isus zovni svoga muža te se vrati ovamo.” Odgovorila je: “Ja nemam muža.” Nadala se da će na taj način spriječiti sva ispitivanja u tom prav­cu. Međutim, Spasitelj je nastavio: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža’ nastavi Isus jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.” {ŽV 187.5}

Slušateljica je zadrhtala. Tajanstvena ruka okretala je stra­nice njezine životne povijesti, iznoseći na vidjelo ono za što je mislila da će ostati zauvijek skriveno. Tko je bio Taj koji je mogao čitati tajne njezina života? Do njezine svijesti doprle su misli o vječnosti, o budućem sudu, kad će sve sto je sad sakriveno biti otkriveno. U toj svjetlosti probudila se njezina savjest. {ŽV 187.6}

Nije mogla ništa poreći, ali trudila se da izbjegne spomen na tako neugodnu temu. S dubokim poštovanjem rekla je: “Go­spodine, vidim da si prorok!” Tada, nadajući se da će ušutkati osvjedočenje, okrenula se spornim vjerskim točkama. Ako je to prorok, sigurno će je moći poučiti o ovim temama o kojima se tako dugo raspravljalo. {ŽV 188.1}

Strpljivo joj je Isus dopustio da povede razgovor u želje­nom pravcu. U međuvremenu je čekao priliku da ponovno približi istinu njezinom srcu. “Naši su se očevi klanjali na ovo­me brdu,” rekla je ona, “a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” Upravo pred njihovim očima nalazilo se brdo Gerizim. Hram je na njemu bio porušen, ostao je sa­mo oltar. Samarijanci i Hebreji prepirali su se oko mjesta bogo­služja. Neki od predaka samarijanskog naroda nekada su pripa­dali Izraelu; međutim, zbog njihovih grijeha, Gospodin je do­pustio da ih pobijedi jedan idolopoklonički narod. Tijekom mno­gih naraštaja pomiješali su se s idolopoklonicima čija je vjera polako kvarila njihovu vjeru. Oni su, istina, smatrali da ih nji­hovi idoli samo podsjećaju na živoga Boga, Vladara svemira; ali ipak narod je bio naveden na štovanje rezanih likova. {ŽV 188.2}

Kad se u vrijeme Ezre obnavljao Hram u Jeruzalemu, Samarijanci su se željeli pridružiti Hebrejima u njegovu podiza­nju. Ova im je prednost bila uskraćena, i između ovih dvaju naroda razvilo se ogorčeno neprijateljstvo. Samarijanci su na brdu Gerizimu podigli suparnički hram. Ovdje su imali bogo­služja u skladu s Mojsijevim obrednim zakonom, iako se nisu sasvim odrekli idolopoklonstva. Međutim, na njih su navalile nesreće, neprijatelji su razrušili njihov hram, i činilo se kao da su pod nekim prokletstvom, a ipak su se držali svojih pre­daja i oblika bogoslužja. Hram u Jeruzalemu nisu priznavali kao dom Božji, niti hebrejsku religiju vrednijom od svoje.¸{ŽV 188.3}

Odgovarajući ženi, Isus je kazao: “Vjeruj mi, ženo reče joj Isus dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; a mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje dolazi od Židova.” Isus je pokazao da je slobodan od hebrejskih predrasuda prema Samarijancima. Sad je pokušao slomiti predrasude ove Samarijanke prema Heb­rejima. Dok se pozivao na činjenicu da je vjera Samarijanaca bila iskvarena idolopoklonstvom, objavio je da su velike istine o otkupljenju povjerene Hebrejima i da će se između njih po­javiti Mesija. U svetim spisima imali su jasno predočen Božji karakter i načela Njegove vladavine. Isus je svrstao sebe među Hebreje kao one kojima je Bog dao znanje o sebi. {ŽV 188.4}

Želio je uzdignuti misli svoje slušateljice iznad razgovora o oblicima, obredima i spornim pitanjima. “Ali dolazi čas,” rekao je, “i već je tu kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u du­hu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.” {ŽV 189.1}

Ovdje je obznanjena ista istina koju je Isus otkrio Nikodemu kad je rekao: “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (John 3:3) Ljudi ne dolaze u zajednicu s Nebom tražeći neko sveto brdo ili hram. Vjera se ne smije ogra­ničiti na vanjske oblike i obrede. Vjera koja dolazi od Boga je­dina je vjera koja vodi k Bogu. Da bismo Mu pravilno služili, moramo biti rođeni od božanskog Duha. To će očistiti srce i obnoviti um, omogućavajući nam da bolje upoznamo i više vo­limo Boga. To će nam dati dragovoljnu poslušnost svim Njego­vim zahtjevima. To je pravo bogoslužje. To je plod djelovanja Svetoga Duha. Svaku iskrenu molitvu Duh oblikuje i Bog pri­ma takvu molitvu. Kad god duša čezne za Bogom, pokazuje se djelovanje Duha i Bog će se otkriti takvoj duši. On traži takve poštovatelje. On čeka da ih primi i da ih učini svojim sinovi­ma i kćerima. {ŽV 189.2}

Dok je žena razgovarala s Isusom, Njegove su riječi snaž­no utjecale na nju. Nikada nije čula takvo mišljenje od sveće­nika svoga naroda ili Hebreja. Kad je prošlost njezinog života bila stavljena pred nju, postala je svjesna svoje velike potrebe. Shvatila je žeđ svoje duše, koju vode sa sikarskog zdenca ne mogu nikada ugasiti. Ništa što je dosad došlo u dodir s njom nije u njoj probudilo uzvišeniju potrebu. Isus ju je osvjedočio da čita tajne njezina života; ipak, osjećala je da joj je On prija­telj, koji je sažalijeva i voli. Premda je sama čistoća Njegove nazočnosti osuđivala njezin grijeh, On nije izgovorio nijednu riječ optužbe, već joj je govorio o svojoj milosti koja može obnoviti dušu. Počela se osvjedočavati o Njegovu karakteru. U njezinim se mislima pojavilo pitanje: “Da nije možda ovo dugoočekivani Mesija?” Kazala Mu je: “Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe, sve će nam objaviti.” Isus odgovori: “To sam ja koji govorim s tobom.” {ŽV 189.3}

Kad je žena čula ove riječi, u njezinom se srcu rodila vje­ra. Prihvatila je radosnu vijest s usana božanskog Učitelja. {ŽV 190.1}

Ova je žena bila prijemčiva uma. Bila je spremna primiti najplemenitije otkrivenje, jer se zanimala za svete spise, a Sveti je Duh pripremio njezin um za primanje veće svjetlosti. Prou­čavala je starozavjetno obećanje: “Proroka, kao sto sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Deuteronomy 18:15) Čeznula je da razu­mije ovo proročanstvo. Svjetlost je već zasjala u njezinu umu. Voda života, duhovni život što ga Krist daje svakoj žednoj duši, počela je izvirati u njezinu srcu. Gospodnji je Duh radio u njoj. {ŽV 190.2}

Jasna tvrdnja koju je Krist izložio ženi ne bi se mogla izni­jeti samopravednim Hebrejima. Krist je bio mnogo uzdržaniji kad je govorio s njima. Ono što je bilo uskraćivano Hebrejima, i kasnije učenicima naređeno da drže u tajnosti, njoj je bilo otkriveno. Isus je vidio da će ona svoju spoznaju korisno upo­trijebiti dovodeći druge da sudjeluju u Njegovoj milosti. {ŽV 190.3}

Kad su se učenici vratili, iznenadili su se našavši svog Uči­telja u razgovoru sa ženom. On nije popio osvježavajući gutljaj koji je želio, a nije ni zastao da bi jeo hranu koju su učenici donijeli. Kad je žena otišla, učenici su Ga molili da jede. Zatekli su Ga smirena, utonula u duboko razmišljanje. Njegovo je lice blistalo i oni su se bojali da prekinu Njegovu zajednicu s Ne­bom. Međutim, znali su da je slab i umoran i smatrali su svo­jom dužnošću da Ga podsjete na Njegove tjelesne potrebe. Isus je prepoznao njihovo zanimanje puno ljubavi i rekao: “Ja imam za jelo hranu za koju vi ne znate.” {ŽV 190.4}

Učenici su se pitali tko Mu je to mogao donijeti hranu, ali On je objasnio: “Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo.” (John 4:34) Isus se radovao što je svojim riječima probudio savjest ove žene. {ŽV 190.5}

191 Vidio ju je kako pije vodu života, pa su njegova glad i žeđ bili utoljeni. Izvršenje misije zbog koje je napustio Nebo jačalo je Spasitelja u Njegovu radu i uzdizalo Ga iznad ljudskih potreba. Poslužiti duši koja je gladna i žedna istine bilo je za Njega pu­no više nego jesti i piti. Za Njega je to bila utjeha i osvježenje. Dobročinstvo je bilo život Njegovoj duši. {ŽV 191.1}

Nas Otkupitelj žeđa za tim da Ga upoznamo. On je gladan sućuti i ljubavi onih koje je otkupio svojom krvlju. Neizreci­vom željom čezne da pođu k Njemu i imaju život. Kao sto majka očekuje osmijeh prepoznavanja od svog djeteta, koji kazuje o buđenju razuma, tako i Krist očekuje izraz zahvalne ljubavi koja pokazuje da je u dusi otpočeo duhovni život. {ŽV 191.2}

Dok je slušala Kristove riječi, žena je bila ispunjena radošću. Veličanstveno otkrivenje gotovo ju je savladalo. Ostavljajući kr­čag, vratila se u grad kako bi odnijela vijest i drugima. Isus je znao zašto je otišla. Ostavljanje krčaga nepogrešivo je govorilo o djelovanju Njegovih riječi. U iskrenoj želji svoje duše da do­bije vode života, zaboravila je svoje bavljenje kod zdenca, za­boravila je Spasiteljevu žeđ koju je željela ugasiti. Srcem što je kiptjelo od radosti žurila je svojim putom da odnese drugima dragocjenu svjetlost koju je primila. {ŽV 191.3}

“Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila!” rekla je ljudima u gradu. “Da On nije Mesija?” Njezine riječi dirnule su njihovo srce. Njezino je lice imalo nov izraz, a cijela njezina pojava pokazivala je promjenu. Zanimalo ih je da vide Isusa. “Oni iziđoše iz grada i dođoše k njemu.” Dok je još sjedio kraj zdenca, Isus je gledao žitna polja koja su se širila pred Njim, čije je nježno zelenilo milovala zlatna sunčana svjetlost. Pokazujući svojim učenicima ovaj prizor, poslužio se njime kao simbolom. “Zar vi ne kažete: ‘Još četiri mjeseca pa će doći žetva?’ Evo, velim vam: podignite svoje oči te promotrite njive kako su dovoljno bijele za žetvu!” Dok je govorio, promatrao je skupine ljudi koje su pristizale na zde­nac. Bilo je još četiri mjeseca do žetve, ali ovdje je žetva za žeteoce sazrela. {ŽV 191.4}

“Žetelac”, rekao je On, “prima plaću i skuplja rod za život vječni, da se zajedno raduju sijač i žetelac. Ovdje se obistinjuje poslovica: ‘Jedan je sijač, drugi je žetelac.’” Ovdje je Krist is­taknuo svetu službu koju su dužni činiti Bogu oni koji prime evanđelje. Oni moraju biti Njegova živa oruđa. On traži njiho­vu pojedinačnu službu. Bilo da sijemo ili žanjemo, mi radimo za Boga. Jedan baca sjeme, drugi skuplja rod; ali sijač i žetelac primaju plaću. Oni se zajednički raduju nagradi za svoj trud. {ŽV 191.5}

Isus je rekao učenicima: “Ja vas poslah da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste ušli u plod njihova truda.” Spasitelj je ovdje unaprijed vidio veliku žetvu na dan Duhova. Učenici to nisu smjeli smatrati kao dostignuće vlastitih napora. Oni su ušli u rad drugih ljudi. Počevši od Ada­mova pada Krist je povjeravao sjeme Riječi svojim izabranim slugama, da bi bilo posijano u ljudska srca. Jedno nevidljivo oruđe, jedna svemoćna sila, radila je tiho ali djelotvorno da stvori žetvu. Rosa, kiša i sunčeva svjetlost Božje milosti dane su da osvježavaju i hrane sjeme istine. Krist će zaliti sjeme svojom krvlju. Njegovi učenici imali su tu prednost da budu Božji suradnici. Oni su bili suradnici s Kristom i svetim ljudima od starine. Izlijevanjem Svetoga Duha na dan Pedesetnice obratit će se tisuće u jednom danu. To je bio uspjeh Kristova sijanja, žetva Njegova rada. {ŽV 192.1}

Riječima izgovorenim ženi kraj zdenca, posijano je dobro sjeme, i žetva je vrlo brzo prispjela. Samarijanci su došli, slušali Isusa i uzvjerovali Ga. Okupivši se oko Njega na zdencu, obasuli su Ga pitanjima i žudno primali Njegova objašnjenja o onome što im je bilo nejasno. Dok su slušali, njihova zbunjenost po­čela je nestajati. Bili su slični narodu u velikom mraku, koji je pošao za iznenadnim zračkom svjetlosti dok nije našao dan. Ali nije im bio dovoljan ovaj kratak razgovor. Željeli su čuti više i pozvati svoje prijatelje da i oni slušaju ovog divnog Učitelja. Pozvali su Ga u svoj grad, i molili Ga da ostane s njima. Dva dana boravio je u Samariji i još ih je više povjerovalo u Njega. {ŽV 192.2}

Farizeji su prezirali Isusovu jednostavnost. Prelazili su preko Njegovih čuda kao da nisu postojala i zahtijevali znak da je On Božji Sin. Međutim, Samarijanci nisu tražili nikakav znak i Isus nije učinio nijedno čudo među njima, osim što je otkrio tajnu života žene na zdencu. Ipak, mnogi su Ga primili. U svojoj ra­dosti rekli su ženi: “Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.” {ŽV 192.3}

Samarijanci su vjerovali da Mesija treba doći kao Otkupi­telj ne samo Hebreja već i cijelog svijeta. Sveti Duh je pretkazao preko Mojsija da će On biti prorok poslan od Boga. Preko Jakova objavljeno je da će se Njemu pokoravati narodi, a pre­ko Abrahama da će u Njemu biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji. Na ovim je tekstovima iz Svetog pisma narod Samarije zasnivao svoju vjeru u Mesiju. Činjenica da su Hebreji pogre­šno tumačili kasnije proroke, pripisujući prvom Kristovom do­lasku slavu drugog dolaska, navelo je Samarijance da odbace sve svete spise, osim onih koji su dani preko Mojsija. Međutim, posto je Spasitelj odbacio ovo pogrešno tumačenje, mnogi su prihvatili kasnija proročanstva i riječi samoga Krista o Božjem kraljevstvu. {ŽV 193.1}

Isus je počeo rušiti zid koji je razdvajao Hebreje i neznabošce i propovijedati spasenje svijetu. Iako je bio Hebrejin, slo­bodno se miješao sa Samarijancima, zanemarujući farizejske obi­čaje u svom narodu. Unatoč njihovim predrasudama, prihvatio je gostoprimstvo ovog prezrenog naroda. Spavao je pod njiho­vim krovovima, jeo je s njima za njihovim stolovima, služio se hranom koju su pripremale i služile njihove ruke, učio je na njihovim ulicama i postupao s njima s velikom ljubaznošću i dobrotom. {ŽV 193.2}

U jeruzalemskom Hramu nizak zid odvajao je predvorje od svih ostalih dijelova svetoga zdanja. Na ovom zidu bili su natpisi na raznim jezicima, koji su upozoravali da je samo Hebrejima i nikome više dopušteno prijeći ovu granicu. Ako bi se koji neznabožac usudio ući u unutarnjost Hrama, on bi ga oskvrnuo i taj prijestup platio životom. Međutim, Isus, osnivač Hrama i njegove službe, privlačio je neznabošce k sebi vezama ljudske sućuti, dok im je Njegova božanska milost donijela spasenje koje su Hebreji odbacili. {ŽV 193.3}

Isusov boravak u Samariji bio je smišljen da bude blagoslov za Njegove učenike, koji su još bili pod utjecajem hebrejskog fanatizma. Smatrali su da privrženost vlastitom narodu zahtijeva od njih gajenje neprijateljstva prema Samarijancima. Čudili su se Isusovom ponašanju. Nisu mogli ne slijediti Njegov primjer i za ova dva dana u Samariji vjernost prema Njemu obuzdavala je njihove predrasude; ali ipak, u srcu se nisu pomirili. Sporo su učili da njihovo omalovažavanje i mržnja moraju ustupiti mjesto samilosti i sućuti. Ali nakon Gospodnjeg uzašašća, Nje­gove su im se pouke vratile s novim značenjem. Nakon izlije­vanja Svetog Duha sjećali su se Spasiteljeva pogleda, Njegovih riječi, poštovanja i nježnosti u držanju prema ovim prezrenim strancima. Kad je otišao u Samariju da propovijeda, Petar je unosio isti duh u svoj rad. Kad je Ivan pozvan u Efez i Smirnu, sjećao se iskustva kod Sikara i bio zahvalan božanskom Uči­telju, koji im je, gledajući unaprijed poteškoće s kojima će se morati sresti, pomogao svojim osobnim primjerom. {ŽV 193.4}

Spasitelj nastavlja isti rad kad ženi iz Samarije nudi vodu života. Oni koji se nazivaju Njegovim sljedbenicima možda preziru i izbjegavaju odbačene, ali nikakve okolnosti povezane s rođenjem ili nacionalnom pripadnošću, nikakvi uvjeti života, ne mogu od ljudi odvratiti Njegovu ljubav. Svakoj duši, ma ko­liko bila grješna, Isus kaže: Ako tražiš od mene, ja ću ti dati živu vodu. {ŽV 194.1}

Poziv evanđelja ne smije se ograničiti i iznositi samo iza­branima, koji će nam, kako smatramo, učiniti čast ako ga pri­hvate. Vijest treba pružiti svima. Gdje god su srca otvorena da prihvate istinu, Krist ih je spreman poučavati. On im otkriva Oca i službu koju prihvaća Onaj što čita srca. Za takve On ne upotrebljava nikakve poučne priče. Njima, kao i ženi kraj zdenca, kaže: “To sam ja koji govorim s tobom.” {ŽV 194.2}

Kad je sjeo da se odmori kod Jakovljeva zdenca, Isus je dolazio iz Judeje, u kojoj je Njegov rad imao malo ploda. Odbacili su Ga svećenici i rabini, pa čak i ljudi koji su tvrdili da su Njegovi učenici nisu uspjeli shvatiti Njegov božanski karakter. Bio je malaksao i umoran, a ipak nije zanemario priliku da progovori ženi koja je bila tuđinka, odvojena od Izraela i živjela u otvo­renom grijehu. {ŽV 194.3}

Spasitelj nije čekao da se okupi mnoštvo. Svoje pouke često je otpočinjao za nekolicinu ljudi okupljenih oko sebe, ali pro­laznici, jedan po jedan, zastajali su da čuju dok veliki broj nije s divljenjem i strahopoštovanjem slušao Božje riječi preko Uči­telja poslanog s Neba. Djelatnik za Krista ne treba misliti da ne može istom ozbiljnošću govoriti nekolici slušatelja kao i ve­ćem skupu. Može biti da je tu prisutan samo jedan koji sluša vijest, ali tko može reći koliko će dalekosežan biti njezin utje­caj? Čak i Njegovim učenicima činilo se nevažnim da Spasitelj svoje vrijeme posveti Samarijanki. Međutim, On je ozbiljnije i rječitije razgovarao s njom nego s kraljevima, velikodostojnici­ma i velikosvećenicima. Pouke što ih je dao ovoj ženi ponav­ljaju se do najudaljenijih krajeva Zemlje. {ŽV 194.4}

Čim je našla Spasitelja, Samarijanka je dovela druge k Nje­mu. Dokazala je da je puno uspješniji misionar od Njegovih učenika. Učenici nisu vidjeli u Samariji ništa što bi im poka­zalo da je to polje koje obećava. Njihove misli bile su usmjere­ne na veliko djelo koje treba izvršiti u budućnosti. Nisu vidjeli da se upravo oko njih nalazi žetva koju treba sabrati. Ali preko žene koju su prezirali, sav je grad doveden da sluša Spasitelja. Ona je odmah odnijela svjetlost svojim sunarodnjacima. {ŽV 195.1}

Ova žena predstavlja kako djeluje stvarna vjera u Krista. Svaki pravi učenik rađa se u Božje kraljevstvo kao misionar. Onaj koji pije vode, postaje izvorom života. Primatelj postaje onaj koji daje. Kristova milost u dusi je kao vrelo u pustinji, koje izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti želj­nim da piju vode života. {ŽV 195.2}

20

“Ako ne vidite čudesne znakove”

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu John 4:43-54.

• Galilejci koji su se vraćali s Pashe donijeli su izvještaj o Isusovim čudesnim djelima. Sud koji su nad Njegovim djelima izrekli velikodostojnici u Jeruzalemu otvorio Mu je put u Ga­lileju. Mnogi su se ljudi tužili zbog zlouporabe Hrama, gramzi­vosti i drskosti svećenika. Nadali su se da je ovaj Čovjek koji je poglavare nagnao u bijeg možda očekivani Osloboditelj. Sad su doprle do njih vijesti koje su, čini se, potvrđivale njihova najsvjetlija iščekivanja. Pronosio se glas da je prorok proglasio sebe Mesijom. {ŽV 196.1}

Međutim, narod iz Nazareta nije vjerovao u Njega. Zbog toga Isus nije posjetio Nazaret na svom putu u Kanu. Spasitelj je svojim učenicima izjavio da prorok nema časti na svojoj postojbini. Ljudi procjenjuju karakter prema onome koliko mogu razumjeti. Uskogrudi i svjetovni ljudi sudili su o Kristu prema Njegovom skromnom podrijetlu, prema Njegovoj skromnoj odjeći i svakodnevnom napornom radu. Nisu mogli procijeniti čisto­ću tog duha na kome nije bila nijedna mrlja grijeha. {ŽV 196.2}

Vijesti o Kristovom povratku u Kanu ubrzo su se proni­jele po cijeloj Galileji, donoseći nadu patnicima i nevoljnici­ma. U Kafarnaumu su vijesti privukle pozornost jednog hebrejskog plemića koji je bio u kraljevoj službi. Sin ovog dužno­snika bolovao je od bolesti koja je, čini se, bila neizlječiva. Liječnici su ga ostavili da umre, ali kad je otac doznao za Isusa, odlučio je potražiti pomoć od Njega. Dijete je bilo vrlo iscrp­ljeno i strahovalo se da neće ostati živo do njegovog povrat­ka; ipak plemić je osjećao da osobno treba obrazložiti slučaj. {ŽV 196.3}

Nadao se da će očeve molbe probuditi sažaljenje velikog Li­ječnika.

Stigavši u Kanu, zatekao je Isusa okružena mnoštvom. Sa srcem punim strepnje probio se do Spasitelja. Njegova se vjera pokolebala kad je vidio samo jednostavno odjevena čovjeka, prašnjava i umorna od puta. Posumnjao je da ova Osoba može učiniti ono za što ju je došao moliti; ipak zadobivši priliku da razgovara s Isusom rekao Mu je zašto je došao i zamolio Ga da pođe s njim u njegov dom. Međutim, njegova je žalost Isusu već bila poznata. Prije no što je službenik napustio svoj dom, Spasitelj je vidio njegovu nevolju. {ŽV 197.1}

Ali On je isto tako znao da je otac u svom umu uvjetovao svoje vjerovanje u Njega. Ako ne ispuni njegovu molbu, on Ga neće prihvatiti kao Mesiju. Dok je službenik čekao mučen neizvjesnošću, Isus je rekao: “Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” {ŽV 198.1}

I kraj svih dokaza da je Isus bio Krist, molitelj je odlučio svoju vjeru u Njega uvjetovati ispunjenjem svog zahtjeva. Spa­sitelj je suprotstavio ovo sumnjičavo nevjerstvo jednostavnoj vjeri Samarijanaca koji nisu tražili nikakvo čudo ili znak. Njegova ri­ječ, vječno prisutni dokaz Njegova Božanstva, imala je uvjer­ljivu moć koja je doprla do njihovih srca. Krista je boljelo što će Njegov narod, kome su povjerena sveta proročanstva, prečuti Božji glas koji im govori preko Njegova Sina. {ŽV 198.2}

Ipak, plemić je imao određeni stupanj vjere, jer je došao zatražiti ono što mu se činilo najdragocjenijim od svih blago­slova. Ali Isus je za njega imao veći dar. Želio je ne samo iscijeliti dijete, već službenika i njegov dom učiniti sudionicima u bla­goslovima spasenja i upaliti svjetlost u Kafarnaumu, koji je tre­bao vrlo brzo postati poljem Njegova rada. Međutim, prije no što bi poželio Kristovu milost, plemić mora razumjeti svoju po­trebu. Ovaj dvorski čovjek predstavljao je mnoge u svom naro­du. Oni su bili zainteresirani za Isusa iz sebičnih pobuda. Nadali su se da će dobiti neku posebnu korist Njegovom silom i svo­ju su vjeru vezali za dobivanje ove privremene pomoći, a nisu poznavali svoju duhovnu bolest i nisu vidjeli svoju potrebu za božanskom milošću. {ŽV 198.3}

Kao bljesak svjetlosti, Spasiteljeve riječi upućene plemiću razotkrile su njegovo srce. Uvidio je da je iz sebičnih pobuda tražio Isusa. Njegova kolebljiva vjera pojavila se pred njim u svom pravom karakteru. S dubokom boli shvatio je da bi nje­gova sumnja mogla njegovog sina stajati života. Znao je da se nalazi u nazočnosti Onoga koji može čitati misli i kome je sve moguće. U dubokoj duševnoj patnji uzviknuo je ponizno mo­leći: “Gospodine… siđi prije nego mi umre dijete!” Njegova vjera čvrsto se uhvatila za Krista, kao što je to učinio i Jakov kad je, boreći se s Anđelom, uzviknuo: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.”Genesis 32:26. {ŽV 198.4}

Kao i Jakov, on je nadvladao. Spasitelj se ne može udaljiti od duše koja se iznoseći svoju veliku potrebu čvrsto drži Nje­ga. “Idi,” rekao je On, “ tvoj je sin živ.” Plemić je s mirom i  radošću koju nikada prije nije poznavao otišao od Spasitelja. Ne samo što je vjerovao da će njegov sin ozdraviti, već je s čvrstim povjerenjem uzvjerovao u Krista kao svog Otkupitelja. {ŽV 198.5}

Istog časa oni koji su u domu u Kafarnaumu bdjeli kraj djeteta koje je umiralo primijetili su iznenadnu i tajanstvenu promjenu. Sjenka smrti podignuta je s lica patnika. Grozničavost je zamijenilo nježno rumenilo zdravlja koje se vraćalo. Usahle su oči zasjale razboritošću i snaga se opet vratila u slabo, iscrp­ljeno tijelo. Na djetetu se više nisu zamjećivali nikakvi znaci bolesti. Njegovo goruće tijelo postalo je opušteno i vlažno i on je utonuo u miran san. Groznica ga je napustila usred najve­će vreline dana. Obitelj je bila ushićena i nastala je velika radost. {ŽV 199.1}

Kana nije bila tako daleko od Kafarnauma da se dužnos­nik nije mogao vratiti kući te večeri nakon svog razgovora s Isusom; ali on se nije žurio na svom putu k domu. Tek je slje­dećeg jutra stigao u Kafarnaum. Kakav je to dolazak bio! Kad je pošao tražiti Isusa, njegovo je srce bilo prepuno tuge. Sun­čev sjaj činio mu se okrutnim, a pjesme ptica ismjehivanjem. Kako su sasvim drukčiji sad njegovi osjećaji! Cijela priroda kao da ima novi izgled. On gleda novim očima. Dok putuje u tiho i rano jutro, kao da cijela priroda hvali Boga zajedno s njim. Dok je još na određenoj udaljenosti od svog doma, sluge mu izlaze u susret, u želji da otklone strepnju koju, u to su bili sigurni, on mora osjećati. On nije bio iznenađen vijestima što su mu ih donijeli, ali s dubokim zanimanjem koje oni nisu mogli razumjeti upitao je u koji je čas djetetu bilo bolje. Odgovorili su: “Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica.” Istog trenutka kad se očeva vjera uhvatila za sigurno obećanje “Tvoj je sin živ”, božanska je ljubav dotakla dijete što je umiralo. {ŽV 199.2}

Otac je požurio pozdraviti svog sina. Prigrlio ga je na svoje 200 srce kao onoga koji je vraćen iz mrtvih i bez prestanka je za­hvaljivao Bogu za ovo čudesno ozdravljenje. {ŽV 200.1}

Plemić je čeznuo da dozna vise o Kristu. Kad je kasnije čuo Njegovo učenje, on i svi njegovi ukućani postali su Isusovi učenici. Njihova nesreća bila je blagoslovljena obraćenjem ci­jele obitelji. Vijesti o čudu sirile su se; i u Kafarnaumu, u kome je Krist učinio toliko moćnih djela, bio Mu je pripremljen put za osobnu službu. {ŽV 200.2}

Onaj koji je blagoslovio plemića u Kafarnaumu isto toliko čezne da blagoslovi i nas. Međutim, kao i ucvijeljeni otac, mi često tražimo Isusa u želji za nekim zemaljskim dobrom, i tek nakon uslisenja našeg zahtjeva polažemo povjerenje u Njego­vu ljubav. Spasitelj nam želi dati veći blagoslov no što tražimo, odgađajući odgovor na naše traženje da bi nam pokazao zlo naših srca i našu duboku potrebu za Njegovom milošću. On želi da odbacimo sebičnost, što će nas navesti da Ga potraži­mo. Priznavanjem svoje bespomoćnosti i prijeke potrebe, tre­bamo se potpuno povjeriti Njegovoj ljubavi. {ŽV 200.3}

Plemić je želio vidjeti ispunjenje svoje molitve prije no što bi povjerovao, ali morao je prihvatiti Isusovu riječ da je nje­gova molba uslišana i da mu je poklonjen blagoslov. Mi tako­đer trebamo naučiti ovu pouku. Ne trebamo vjerovati zato što vidimo ili osjećamo da nas Bog čuje. Mi se moramo uzdati u Njegova obećanja. Kad Mu pristupimo u vjeri, svaka molba ulazi u Božje srce. Kad tražimo Njegov blagoslov, trebamo vjerovati da ga primamo i zahvaliti se što smo ga primili. Tada trebamo prihvatiti svoje dužnosti, uvjereni da ćemo blagoslov primiti kad nam bude najpotrebniji. Kad naučimo tako činiti, znat ćemo da su naše molitve uslišane. Bog će “učiniti neograničeno više”, “prema bogatstvu svoje slave” i “djelotvornosti silne moći nje­gove”. Ephesians 3:20, 16; 1:19. {ŽV 200.4}

21

‘Bethesda i Veliko vijeće

Ovo se poglavlje zasniva na John 5.

• “U Jeruzalemu, kod Ovčjih vrata, nalazi se ribnjak koji se hebrejski zove Bethesda. Ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih: čekali su da izbije voda.” {ŽV 201.1}

U određeno bi se vrijeme vode u ovom ribnjaku zamutile, a postojalo je javno vjerovanje da je to bilo djelovanje nadna­ravne sile pa će onaj koji uđe u vodu pošto se voda zamuti ozdravit bio bolestan od ma kakve bolesti. Stotine su bolesni­ka posjećivale ovo mjesto, ali kad se voda zamutila, gužva je bila tako velika da je masa žureći naprijed gazila slabije ljude, žene i djecu. Mnogi se nisu mogli ni približiti ribnjaku. Drugi, koji su uspjeli prići bliže umirali su na njegovom rubu. Oko ovog mjesta bili su podignuti zakloni koji su štitili bolesnike od pripeke preko dana i hladnoće preko noći. Bilo je i nekih koji su provodili noći pod ovim trijemovima, puzeći do ruba bazena iz dana u dan, uzaludno se nadajući ozdravljenju. {ŽV 201.2}

Isus se opet nalazio u Jeruzalemu. Dok je hodao sam, mo­glo se vidjeti da razmišlja i da se moli. Došao je do ribnjaka. Vidio je nesretne bolesnike kako čekaju ono što im je kako su smatrali bila jedina mogućnost za ozdravljenje. Želio je pokazati svoju iscjeliteljsku snagu i svakog bolesnika učiniti zdravim. Ali, bio je subotnji dan. Mnoštvo je odlazilo u Hram na bogoslužje, pa je znao da bi takvo djelo ozdravljenja potak­nulo predrasude Hebreja i prerano zaustavilo Njegov rad. {ŽV 201.3}

Međutim, Spasitelj je ugledao prizor krajnje bijede. Bio je tu čovjek hrom i bespomoćan već trideset i osam godina. Njegova je bolest u velikoj mjeri bila rezultat njegovog grijeha i na nju se gledalo kao na Božju kaznu. Sam i bez prijatelja, osjećajući se isključenim iz Božje milosti, ovaj bolesnik je pro­veo duge godine u patnji. U vrijeme kad se očekivalo da će se voda zamutiti, oni koji su se sažalili na njegovu bespomoćnost donijeli bi ga do trijemova. Međutim, u presudnom trenutku nije imao nikoga da mu pomogne. Vidio je uzburkanost vode, ali nikada nije mogao doći bliže od ruba bazena. Drugi, jači, uronili bi prije njega. Nije se mogao uspješno boriti sa sebič­nom gomilom koja se jagmila za prvenstvo. Njegovi ustrajni na­pori prema jedinom cilju, njegova briga i stalno razočaranje brzo su iscrpljivali ostatak njegove snage. {ŽV 202.1}

Bolestan čovjek ležao je na svom ležaju i s vremena na vri­jeme podizao glavu da promotri bazen, kad se jedno nježno lice puno sućuti nagnulo nad njim, a riječi: “Želiš li ozdraviti?” privukle njegovu pozornost. Nada je osvijetlila njegovo srce. Osjećao je da će na neki način dobiti pomoć. Međutim, radost ohrabrenja uskoro je iščezla. Sjetio se koliko je puta pokuša­vao stići do bazena i kako sad već ima malo nade da će preživjeti dok se voda bude ponovno zamutila. Umorno se okrenuo i re­kao: “Gospodine… nemam nikoga da me spusti u ribnjak kad se pokrene voda, a dok ja dođem, drugi siđe prije mene.” {ŽV 202.2}

Isus nije tražio od ovog paćenika da pokaže vjeru u Nje­ga. Jednostavno je kazao: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.” Međutim, vjera ovog čovjeka uhvatila se za tu riječ. Svaki živac i mišić ustreptao je novim životom, a zdravlje je pokrenu­lo njegove hrome udove. Bez dvojbe je pokrenuo svoju volju da posluša Kristovu naredbu i svi njegovi mišići odgovorili su njegovoj volji. Skočivši na noge, utvrdio je da je postao čovjek pun snage. {ŽV 202.3}

Isus mu nije dao nikakvo obećanje o božanskoj pomoći. Čovjek je mogao zastati, posumnjati i tako izgubiti svoju jedi­nu priliku za ozdravljenje. Međutim, vjerovao je Kristovoj rije­či i, postupajući po njoj, dobio snagu. {ŽV 203.1}

Istom vjerom i mi možemo primiti duhovno iscjeljenje. Zbog grijeha odvojili smo se od života u Bogu. Naše su duše boles­ne i oduzete. Sami ne možemo živjeti svetim životom više no što je nemoćan čovjek mogao hodati. Postoje mnogi koji shva­ćaju svoju bespomoćnost i čeznu za takvim duhovnim životom koji će ih dovesti u sklad s Bogom; uzalud se trude da ga postignu. U očajanju oni viču: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Romans 7:24) Neka ovi ljudi bez nade koji se bore pogledaju gore! Spasitelj se nadvija nad one koje je iskupio svojom krvlju, govoreći s neizrecivom nježnošću i sažaljenjem: “Želiš li ozdraviti?” On vas poziva da ustanete zdravi i spokojni. Ne čekajte da osjetite ka­ko ste ozdravili. Vjerujte Njegovoj riječi i ona će se ispuniti! Stavite svoju volju na Kristovu stranu! Odlučite Mu služiti, i dje­lovanjem po Njegovoj riječi primit ćete snagu. Kakva god mo­že biti loša navika i velika strast koja je dugim popuštanjem vezala i dušu i tijelo, Krist je može odriješiti. On čezne da to učini. On će dati život duši koja je mrtva “zbog svojih prekr­šaja”. (Ephesians 2:1) On će osloboditi roba kojega drže slabo­sti, nesreće i lanci grijeha. {ŽV 203.2}

Oduzeti se čovjek nakon izlječenja sagnuo da podigne svoj ležaj, zapravo samo jednu prostirku i pokrivač, a kad se uspra­vio s osjećajem ushita, tražio je oko sebe svog Osloboditelja, ali Isus je iščezao u mnoštvu. Čovjek se bojao da Ga neće prepoz­nati ako Ga bude ponovno vidio. Dok je žurio svojim putem, čvrstim, slobodnim korakom, hvaleći Boga i radujući se svojoj novoj snazi, sreo je neke farizeje i odmah im ispričao o svom izlječenju. Bio je iznenađen hladnoćom kojom su slušali nje­govo izlaganje. {ŽV 203.3}

Namrgođeni, prekinuli su ga pitanjem zašto svoj ležaj nosi u subotnji dan. Strogo su ga podsjetili da nije po Zakonu no­siti terete u Gospodnji dan. U svojoj radosti čovjek je zabora­vio da je bila subota, pa ipak nije osjećao nikakvu osudu, jer je poslušao naredbu Onoga koji je imao takvu silu od Boga. Hrabro je odgovorio: “Onaj koji me ozdravi reče mi: Uzmi svoju postelju i hodaj!” Pitali su ga tko je to učinio, ali on nije mo­gao odgovoriti. Ovi poglavari znali su dobro da se samo jedan pokazao sposobnim da učini ovo čudo; ali željeli su pravi do­kaz da je to bio Isus, da bi Ga mogli optužiti kao prekršitelja subote. Po njihovom rasuđivanju, On ne samo što je prekršio Zakon time što je iscijelio bolesnog čovjeka u subotu već je učinio svetogrđe naloživši mu da ponese svoj ležaj. {ŽV 203.4}

Hebreji su tako izopačili Zakon da su od njega načinili ropski jaram. Njihovi besmisleni zahtjevi postali su poslovični među drugim narodima. Naročito je subota bila ograđena svakovrs­nim besmislenim ograničenjima. Nije im bila radost, svetinja Gospodinu i slavna. Književnici i farizeji načinili su od subotnjeg svetkovanja nepodnošljiv teret. Hebrejinu nije bilo dopuš­teno potpaliti vatru, pa čak ni zapaliti svijeću subotom. Prema tome narod je ovisio o neznabošcima za mnoge usluge koje su njihova pravila zabranjivala da ih sami učine. Nisu razmišljali, ako su ta djela grješna, kako su i oni koji zapošljavaju druge da im što urade isto toliko krivi kao da su sami izvršili taj rad. Smatrali su da je spasenje ograničeno na Hebreje i da stanje svih drugih, budući da je već beznadno, ne može biti gore. Međutim, Bog nije dao nijednu zapovijed koju ne bi mogli po­slušati svi. Njegovi zakoni ne odobravaju nerazumna ili sebič­na ograničenja. {ŽV 204.1}

U Hramu Isus je sreo čovjeka kojega je izliječio. Došao je prinijeti žrtvu za grijeh a i zahvalnicu za veliku milost koju je primio. Našavši ga među vjernicima Isus mu se otkrio riječi­ma opomene: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!” {ŽV 204.2}

Iscijeljeni je čovjek bio presretan kad je sreo svog Oslo­boditelja. Ne znajući za neprijateljstvo prema Isusu, rekao je farizejima koji su ga ispitivali da je to Taj koji ga je iscijelio. “Židovi staviše pred sud Isusa zbog toga što je to učinio u su­botu.” {ŽV 204.3}

Isus je bio izveden pred Veliko vijeće da odgovara na op­tužbu zbog kršenja subote. Da su Hebreji u to vrijeme bili neza­visan narod, takva bi optužba poslužila njihovoj nakani da Ga ubiju. To je sprečavala njihova pokorenost Rimljanima. Hebreji nisu imali pravo osuditi na smrtnu kaznu, a optužbe iznijete protiv Krista ne bi imale značenja na rimskom sudu. Međutim, bilo je i drugih ciljeva koje su namjeravali postići. Unatoč nji­hovim naporima da spriječe Njegovo djelo, Krist je stekao, čak i u Jeruzalemu, veći utjecaj u narodu no što su ga oni imali. Mnoštvo koje se nije zanimalo za pridike rabina bilo je privu­čeno Njegovim učenjem. Mogli su razumjeti Njegove riječi, i njihova su srca bila zagrijana i utješena. Govorio je o Bogu ne kao o osvetoljubivom sucu, već kao o nježnom Ocu, otkrivajući Božji lik onako kako se ogledao u Njemu samom. Njegove su riječi bile kao melem za ranjenu dušu. Kako svojim riječima tako i svojim djelima milosrđa lomio je surovu moć starih tra­dicija i ljudskih zapovijedi i iznosio Božju ljubav u njezinoj neiscrpnoj punoći. {ŽV 204.4}

U jednom od najranijih proročanstava o Kristu zapisano je: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada ko­me će se narodi pokoriti.” (Genesis 49:10) Narod se skup­ljao oko Krista. Srcem punim naklonosti mnoštvo je radije prihvatilo pouke o ljubavi i dobroj volji nego stroge obrede koje su zahtijevali svećenici. Da se svećenici i rabini nisu suprotstavili, Njegovo bi učenje izvršilo takvu reformu kakvu ovaj svijet nikada nije doživio. Ali, da bi održali svoju moć, ove su vođe odlučile slomiti Isusov utjecaj. Njegovo izvođe­nje pred Veliko vijeće i javna osuda Njegova učenja pomoći će im da to postignu; jer narod je još gajio veliko poštovanje prema svojim vjerskim vođama. Ako je tko imao smjelosti da osudi rabinske zahtjeve ili pokuša olakšati teret koji su na­tovarili narodu, smatrali su ga krivim ne samo zbog bogohuljenja već i izdaje. Na ovoj osnovi rabini su se nadali da će izazvati sumnju u Krista. Oni su Ga predstavili kao Onoga koji poku­šava oboriti utvrđene običaje, i na taj način izazvati podvoje­nost u narodu i pripremiti put za potpuno podjarmljivanje od strane Rimljana. {ŽV 205.1}

Međutim, planovi što su ih rabini tako revno pokušavali provesti u djelo imali su svoje podrijetlo na jednom drugom savjetu, a ne na Velikom vijeću. Budući da Sotona nije uspio savladati Krista u pustinji, ujedinio je svoje snage da bi Mu se odupro u Njegovoj službi i, ako je moguće, spriječio Njegov rad. Ono što nije mogao izvršiti neposrednim osobnim napo­rom, odlučio je postići lukavstvom. Čim se povukao nakon su­koba u pustinji, odmah je na savjetu sa svojim zavjerenicimaanđelima usavršio planove za daljnje zasljepljivanje umova hebrejskog naroda tako da ne prepozna svog Otkupitelja. Isplanirao je da u vjerskom svijetu radi preko svojih ljudskih oruđa ispu­njavajući ih svojim neprijateljstvom prema Poborniku istine. On će ih navesti da odbace Krista i što više zagorčaju Njegov ži­vot, nadajući se da će Ga obeshrabriti u Njegovom poslanju. Vođe u Izraelu postale su Sotonina sredstva u borbi protiv Spasitelja. {ŽV 205.2}

Isus je došao da “uveliča i proslavi Zakon svoj”, On nije umanjio njegovu uzvišenost, već ju je uzdigao. Pismo kaže: “Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.” (Isaiah 42:21, 4) Došao je osloboditi subotu od teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom. {ŽV 206.1}

Iz ovog razloga On je izabrao subotu da izvrši djelo oz­dravljenja u Bethesdi. Mogao je izliječiti bolesnog čovjeka i u neki drugi dan tjedna, ili ga je mogao izliječiti a da mu ne naloži da ponese svoj ležaj. Ali, to Mu ne bi dalo priliku koju je želio. U osnovi svakog djela u Kristovom životu na Zemlji nalazila se neka mudra namjera. Sve što je činio bilo je važno samo po sebi i po svojoj poučnosti. Među nesretnicima u ribnjaku iza­brao je najteži slučaj na kome je iskazao svoju iscjeljujuću silu i naredio čovjeku da ponese svoj ležaj kroz grad i tako objavi veliko djelo učinjeno nad njim. Ovo će pokrenuti pitanje što je zakonito činiti subotom i otvoriti Isusu put da optuži heb­rejska ograničenja u pogledu na Gospodnji dan i objavi da je njihova predaja ništavna. {ŽV 206.2}

Isus im je objasnio da je djelo izlječenja bolesnih u skladu sa zakonom o suboti. Ono je bilo u skladu s radom Božjih an­đela koji neprekidno silaze i penju se između Neba i Zemlje služeći čovječanstvu koje pati. “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” Svi su dani Božji, u kojima se trebaju provesti u djelo Njegovi planovi za ljudski rod. Ako je hebrejsko tumače­nje Zakona bilo pravilno, tada griješi i Jahve, čije djelo oživljuje i održava svako biće otkako je postavio temelje Zemlji; tada On, koji je objavio da je Njegovo djelo dobro i koji je ustano­vio subotu kao spomen na dovršenje djela, mora završiti svoj rad i zaustaviti neprekidan hod svemira. {ŽV 206.3}

Treba li Bog zabraniti Suncu da vrši svoju dužnost subo­tom, da uskrati svoje tople zrake da zagrijavaju Zemlju i hrane biljke koje rastu? Mora li sustav svjetova mirovati tijekom tog svetog dana? Treba li On narediti potocima da ne zalijevaju polja i šume i naložiti morskim valovima da ne stvaraju svoje ne­prekidne oseke i plime? Mora li pšenica i kukuruz prestati ra­sti, a zarudjeli grozd zaustaviti rumenilo svoje zrelosti? Mora li drveće i cvijeće prestati pupati i cvasti subotom? {ŽV 206.4}

U tom slučaju ljudi ne bi dobili plodove zemlje i blagoslo­ve koji život čine poželjnim. Priroda mora nastaviti svoj ne­promjenjiv tijek. Bog ne može ni za trenutak zadržati svoju ruku, jer bi čovjek klonuo i umro. Tog dana i čovjek mora raditi. Životnim se potrebama mora odgovoriti, bolesni se moraju nje­govati, oskudica se siromašnih mora ublažiti. Neće ostati bez krivice onaj tko u subotu zanemari pomoći u nevolji. Božji sveti odmor načinjen je za čovjeka i djela milosrđa su u savršenom skladu s njezinim ciljem. Bog ne želi da Njegova stvorenja ije­dan čas podnose bol koja se može otkloniti subotom ili u bilo koji drugi dan. {ŽV 207.1}

Iskanja od Boga su čak veća subotom nego ostalih dana. Njegov narod u to vrijeme napušta svoj uobičajeni rad i pro­vodi vrijeme u razmišljanju i bogoslužju. Oni traže od Njega mnogo više pomoći nego drugih dana. Traže Njegovu poseb­nu pažnju. Ponizno i uporno traže Njegove posebne blagoslove. Bog ne čeka da subota prođe pa da tek onda ispuni ove molbe. Nebeski rad nikada ne prestaje, te se i ljudi ne trebaju nikada odmarati od dobrih djela. Subota nije zamišljena da bude raz­doblje beskorisnog nerada. Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad kojim zarađujemo za ži­vot mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovolj­stva ili u našu korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao se u su­botu i blagoslovio je, tako i čovjek treba napustiti svoje zani­manje iz svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djelima. Kristovo izlje­čenje bolesnog bilo je u savršenom skladu sa Zakonom. Ono je odalo počast suboti.  {ŽV 207.2}

 Krist je istaknuo svoja jednaka prava s Bogom u radu koji je bio isto tako svet i koji je imao isti ka­rakter kao rad Njegovog Oca na Nebu. Međutim, farizeji su se još više razjarili. Prema njihovom razumijevanju, On ne samo što je prekršio Zakon, već je time što je Boga nazvao “Ocem svojim” proglasio sebe jednakim Bogu. John 5:18, R. V. {ŽV 207.3}

         Sav hebrejski narod nazivao je Boga svojim Ocem, i oni se ne bi tako razgnjevili da je i Krist predstavio sebe kako stoji u istom odnosu prema Bogu. Optužili su Ga zbog bogohuljenja, pokazujući da Ga shvaćaju kao Onoga koji na to polaže pravo u najuzvišenijem smislu. {ŽV 207.4}

Ovi Kristovi protivnici nisu imali nikakve dokaze da se su­protstave istinama što ih je On utiskivao u njihovu svijest. Oni su mogli navoditi samo svoje običaje i predaju, a to je izgle­dalo slabo i beživotno u usporedbi s dokazima što ih je Isus crpio iz Božje Riječi i stalnog tijeka prirode. Da su rabini osje­ćali ikakvu želju da prime svjetlost, bili bi osvjedočeni da Isus govori istinu. Međutim, izbjegavali su činjenice o kojima je govorio u vezi sa subotom i pokušavali potaknuti srdžbu pro­tiv Njega zato što je tvrdio da je jednak s Bogom. Bijes glavara nije znao za granice. Da se nisu bojali naroda, svećenici i ra­bini bi tog trenutka ubili Isusa. Ali, narodni osjećaji prema Njemu bili su snažni. Mnogi su u Isusu prepoznali prijatelja koji je izliječio njihove bolesti i utješio njihove tuge, pa su opravda­vali Njegovo iscjeljenje bolesnika iz Bethesde. Tako su za neko vrijeme vođe bile primorane prigušiti svoju mržnju. {ŽV 208.1}

Krist je odbio optužbu o bogohuljenju. Moja je vlast, rekao je, da vršim ovo djelo za koje me optužujete, jer sam ja Božji Sin, jedan s Njim po prirodi, volji i cilju. U svim Njegovim dje­lima stvaranja i proviđenja ja surađujem s Bogom: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac.” Svećenici i rabini pozvali su na odgovornost Božjeg Sina baš zbog onog djela zbog kojeg je poslan na svijet da ga izvrši. Svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i u svojoj oholosti djelo­vali su neovisno o Njemu. Bili su sami sebi dovoljni i nisu shvaćali potrebu za uzvišenijom mudrošću koja bi upravljala njihovim djelima. Međutim, Božji Sin, bio je podčinjen Božjoj volji i bio je ovisan o Njegovoj sili. Krist je potpuno bio oslobođen svo­jega “ja”, tako da nije pravio nikakve planove za sebe. Prihva­tio je Božje planove određene za Njega i iz dana u dan Otac Mu je otkrivao svoje planove. I mi trebamo ovisiti o Bogu tako da naš život bude jednostavno ostvarivanje Njegove volje. {ŽV 208.2}

Kad se Mojsije pripremao da gradi Šator sastanka kao Božje prebivalište, dobio je upute da sve stvari načini prema uzoru koji mu je pokazan na brdu. Mojsije je bio pun revnosti da izvrši Božju naredbu; najdarovitiji, najvještiji ljudi bili su mu pri ruci da provedu njegove prijedloge. Ipak trebao je načiniti svako zvonce, svaki šipak, svaku resu, svaki rub, svaku zavjesu, ili bilo koju posudu u Svetištu potpuno u skladu sa slikom koja mu je pokazana. Bog ga je pozvao na brdo i otkrio mu nebeske stvari. Gospodin ga je pokrio svojom slavom, da bi mogao vidjeti uzorak po kome su načinjeni svi predmeti. Tako je Izraelu, u kome je želio načiniti svoje prebivalište, otkrio svoj slavni ideal karaktera. Uzor im je pokazan na brdu, kad je Zakon dan na Sinaju, i kad je Gospodin prolazeći ispred Mojsija izjavio: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubav­lju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, gri­jeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.” Exodus 34:6, 7. {ŽV 208.3}

Izrael je izabrao vlastiti put. On nije zidao prema modelu; ali Krist, pravi hram za Božje prebivanje, oblikovao je svaku pojedinost svog zemaljskog života u skladu s Božjim idealom. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalm 40:8) Tako se naš kara­kter treba izgraditi za “stan Božji u Duhu”. (Ephesians 2:22) Moramo načiniti “sve prema uzorku” upravo Onoga koji je “tr­pio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama”. Hebrews 8:5; 1 Peter 2:21. {ŽV 209.1}

Kristove riječi uče nas da sebe smatramo neraskidivo po­vezanima sa svojim nebeskim Ocem. Ma kakav bio naš polo­žaj, mi ovisimo o Bogu koji sve sudbine drži u svojim rukama. On nam je odredio posao i obdario nas sposobnostima i sred­stvima za taj posao. Dokle god se podčinjavamo Božjoj volji, i uzdamo u Njegovu silu i mudrost, bit ćemo vođeni sigurnim stazama, da bismo ispunili svoj određeni dio u Njegovom veli­kom planu. Međutim, čovjek koji se uzda u svoju mudrost i silu, odvaja se od Boga. Umjesto da radi u jedinstvu s Kristom, on ispunjava ciljeve neprijatelja Boga i čovjeka. {ŽV 209.2}

Spasitelj je nastavio: “Što ovaj (Otac) čini, to jednako čini i Sin… Jer kao što Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, ta­ko i Sin vraća život komu hoće.” Saduceji su smatrali da neće biti uskrsnuća tijela; ali Isus im je rekao da je jedno od najve­ćih djela Njegova Oca podizanje mrtvih, i da i On sam ima silu da učini isto djelo. “Dolazi čas i već je tu, kada će mrtvaci slušati glas Sina Božjega, i koji ga budu poslušali, živjet će.” Farizeji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Krist izjavljuje da je i sad među njima sila koja daje život mrtvima, i da će je oni vidjeti. Ista sila uskrsnuća daje život dušama koje su “mrtve zbog svojih prekršaja i grijeha”. (Ephesians 2:1) Taj duh života u Isusu Kristu, “sila njegova uskrsnuća”, oslobađa ljude “od zakona grijeha i smrti”. (Philippians 3:10; Romans 8🙂 Nadmoć zla je sru­šena i duša se vjerom čuva od grijeha. Onaj koji svoje srce otvara Kristovom duhu postaje dioničar u toj moćnoj sili koja će nje­govo tijelo podići iz groba. {ŽV 209.3}

Ponizni Nazarećanin potvrdio je svoje stvarno uzvišeno po­drijetlo. Uzdigao se iznad ljudske prirode, odbacio je grijeh i sramotu i stao otkriven, On kome su anđeli pokazivali poštova­nje, Sin Božji, jedan sa Stvoriteljem svemira. Njegovi su slušatelji bili zadivljeni. Nijedan čovjek nije nikada izgovarao riječi kao što su bile Njegove, niti se ponašao s takvim kraljevskim dostojanstvom. Njegovo kazivanje jasno je i jednostavno i potpuno objavljuje Njegovu zadaću i dužnost svijeta. “Jer otac ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla. Jer kako što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. Dao mu je i vlast da sudi, jer je Sin Čovječji.” {ŽV 210.1}

Svećenici i poglavari postavili su se kao suci da osude Kri­stov rad, ali On je izjavio da je i njihov Sudac i Sudac cijele Zemlje. Svijet je povjeren Kristu i preko Njega je dolazio svaki blagoslov od Boga palom ljudskom rodu. On je bio Otkupitelj prije kao i poslije svog utjelovljenja. U trenutku kad se pojavio grijeh, tu je bio i Spasitelj. Dao je svjetlost i život svima, i prema mjeri darovane svjetlosti svakome će biti suđeno. On koji je dao svjetlost, koji je slijedio dušu najnježnijim pozivima, teže­ći da je iz grijeha dovede u svetost, istodobno je i Zastupnik i Sudac. Od nastanka velike borbe na Nebu Sotona je održavao svoje djelo prijevarom, a Krist je radio na tome da objelodani njegove planove i slomi njegovu silu. On je stao nasuprot varalici i kroz sve je vjekove čeznuo da otrgne zarobljene od njegove vlasti, On je Onaj isti koji će izreći sud svakom biću. {ŽV 210.2}

A Bog “dade mu vlast da i sud čini, jer je Sin Čovječji”. Zato što je okusio pravi talog ljudske bijede i iskušenja i zato što shvaća slabosti i grijehe ljudi, zato što se umjesto nas hra­bro suprotstavio Sotoninim kušnjama, i što će postupati pra­vedno i nježno s dušama koje su spašene Njegovom prolive­nom krvi zbog svega ovoga Sin Čovječji je određen da sprovede sud.{ŽV 210.3}

Međutim, Kristovo djelo nije bilo sud, već spasenje. “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” John 3,17) Pred Velikim vijećem Isus je izjavio: “… tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me po­sla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.” John 5:24, R. V. {ŽV 210.4}

Pozvavši svoje slušatelje da se ne čude, Krist je pred njima još šire otkrio tajnu budućnosti. “Dolazi, naime, čas”, rekao je On, “kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće na propast.” John 5:28, 29, R. V. {ŽV 211.1}

Ovu sigurnost budućeg života Izrael je tako dugo očeki­vao, nadajući se da će je dobiti prilikom Mesijina dolaska. Je­dina svjetlost koja može obasjati tamu groba sada je zasjala nad njima. Samovolja je slijepa. Isus je povrijedio predaju rabina i nije se obazirao na njihov autoritet i oni nisu htjeli vjerovati. {ŽV 211.2}

Vrijeme, mjesto, prilika, snaga osjećaja koja je obuzela skup, sve se ujedinilo da Kristove riječi pred Velikim vijećem učini još utjecajnijim. Najviša vjerska vlast cijelog naroda tražila je život Onoga koji je objavio sebe Obnoviteljem Izraela. Gospo­dar subote bio je izveden pred zemaljski sud da odgovara za kršenje zakona o suboti. Kad je tako neustrašivo objavio svoje poslanje, Njegovi suci promatrali su Ga sa zapanjenošću i bije­som; međutim, Njegovim se riječima nije moglo odgovoriti. Oni Ga nisu mogli osuditi. Poricao je pravo svećenicima i rabini­ma da Ga saslušavaju ili se miješaju u Njegov rad. Oni nisu dobili takvu ovlast. Njihove tvrdnje bile su zasnovane na njiho­voj oholosti i bezobzirnosti. On nije htio priznati krivicu za koju su Ga optuživali, a niti dopustiti da Ga oni poučavaju o vjeri. {ŽV 211.3}

Umjesto da se ispriča za djelo zbog kojeg su Ga okrivili ili da objašnjava razlog svoga postupka, Isus se suprotstavio po­glavarima i optuženi je postao tužitelj. Ukorio ih je zbog tvr­doće njihovog srca i nepoznavanja svetih spisa. Izjavio je da su oni odbacili Božju Riječ, budući da su odbacili Njega koga je Bog poslao. “Vi istražujte Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” John 5:39, R. V. {ŽV 211.4}

Svaka stranica povijesti, propisa, ili proročanstava staro­zavjetnih spisa bila je obasjana slavom Božjeg Sina. Toliko ko­liko je bio božanska ustanova, cjelokupni sustav judaizma bio je jedinstveno proročanstvo Radosne vijesti. O Kristu “svjedo­če svi proroci”. (Acts 10,43) Od obećanja danog Adamu, preko niza patrijaraha i Mojsijevog Zakona, nebeska veličanstvena svjetlost učinila je jasnim tragove Otkupiteljevih stopa. Proro­ci su gledali Betlehemsku zvijezdu Šilo (kome pripada palica vladalačka), koji treba doći, dok su se budući događaji u tajan­stvenom tijeku odvijali pred njima. Kristova smrt prikazana je u svakoj žrtvi. U svakom se oblaku kada uzdizala Njegova pravda. Svaka truba oprosne godine oglašavala je Njegovo ime. U duboko dojmljivoj tajni Svetinje nad svetinjama nastavala je Njegova slava. {ŽV 211.5}

Hebreji su posjedovali svete spise i pretpostavljali da sa­mo formalnom spoznajom riječi imaju vječni život. Međutim, Isus je rekao: “Ni riječi njegove nemate… u vama.” Odbacujući Krista u Njegovoj Riječi, odbacili su Ga i kao ličnost. “Ali vi nećete da dođete k meni”, rekao je On, “da primite život.” {ŽV 212.1}

Hebrejske su vođe proučavale proročka učenja o Mesijinom kraljevstvu, ali činili su to ne iz iskrene želje da doznaju istinu, već s namjerom da pronađu dokaz koji će podržati njihove slavoljubive nade. Kad je Krist došao na način koji je bio su­protan njihovim očekivanjima, nisu Ga primili, a da bi oprav­dali sebe, pokušali su Ga prikazati kao varalicu. Kad su jednom stupili na tu stazu, Sotoni je bilo lako da jača njihovo protivljenje prema Kristu. Iste riječi koje su trebale biti primljene kao do­kaz Njegova Božanstva, bile su protumačene protiv Njega. Tako su oni Božju istinu pretvorili u laž i što im je Spasitelj neposrednije govorio o svojim djelima milosti, utoliko su bili odlučniji u odbacivanju te svjetlosti. {ŽV 212.2}

Isus je rekao: “Ja ne uzimam slave od ljudi.” On nije želio utjecaj Velikog vijeća, ni njegovo odobrenje. Od njihovog pri­znanja nije mogao primiti nikakvu počast. Bio je odjenut čaš­ću i vlašću s Neba. Da je želio, anđeli bi Mu došli odati po­čast; Otac bi opet posvjedočio Njegovo Božanstvo. Međutim, zbog njih samih, zbog naroda čije su vođe bili, želio je da hebrej­ski poglavari prepoznaju Njegov karakter i prime blagoslove koje im je donio. {ŽV 212.3}

“Ja sam došao u ime Oca svoga, a ipak me vi ne primate. Ako bi drugi došao u svoje ime, njega biste primili.” Isus je došao po Božjoj punomoći, noseći Njegov lik, ispunjavajući Nje­govu Riječ i tražeći Njegovu slavu, a ipak Ga vođe u Izraelu nisu prihvatile; međutim, kad bi drugi došli, prisvajajući Kri­stov karakter, a radeći po svojoj volji i tražeći vlastitu slavu, oni bi ih primili. A zašto? Zato što onaj koji traži vlastitu slavu privlači želju za samouzvišenjem kod drugih. Takvim pozivima Hebreji su se mogli odazvati. Oni bi prihvatili lažnog učitelja zato što bi laskao njihovoj gordosti odobravajući njihova miš­ljenja i predaju koju su gajili. Međutim, Kristovo se učenje nije podudaralo s njihovim predodžbama. Ono je bilo duhovno i zahtijevalo je žrtvovanje sebe, i zato Ga nisu primili. Oni nisu poznavali Boga i Njegov glas kroz Krista bio je glas stranca. {ŽV 212.4}

Ne ponavlja li se to isto i u naše doba? Zar nema mnogih, čak vjerskih vođa, čija su srca toliko otvrdnula na glas Svetoga Duha da više ne mogu prepoznati Božji glas? Zar oni ne odba­cuju Božju Riječ da bi mogli održati vlastitu predaju? {ŽV 213.1}

“Jer, kad biste vjerovali Mojsiju”, rekao je Isus, “vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Isus je govorio preko njihovog velikog vođe, i oni bi Ga morali prepo­znati u Kristovom učenju. Da su vjerovali Mojsiju, vjerovali bi Njemu o kome je Mojsije pisao. {ŽV 213.2}

Isus je znao da su svećenici i rabini odlučili oduzeti Mu život; pa ipak On im je jasno protumačio svoju zajednicu s Ocem i svoj odnos prema svijetu. Vidjeli su da njihovo suprotstavlja­nje nije imalo nikakvog opravdanja, a ipak nisu ugušili svoju ubilačku mržnju. Obuzeo ih je strah dok su bili svjedoci uvjerljive sile koja je pratila Njegov rad, ali oni su se oglušili na Njegove pozive, sami sebe zatvorivši u tamu. {ŽV 213.3}

Oni su bili potpuno neuspješni u potkopavanju Isusova autoriteta i odvraćanju poštovanja i pažnje ljudi, od kojih su mnogi vjerovali Njegovim riječima. I sami su poglavari osjećali duboku osudu dok je On osvjedočavao njihovu savjest o kri­vici; ipak ih je to još više ogorčilo protiv Njega. Odlučili su Mu oduzeti život. Razaslali su glasnike po cijeloj zemlji da opominju narod protiv Isusa kao varalice. Razaslali su uhode da motre na Njega i izvješćuju o tome što govori i radi. Dragi je Spasitelj sad doista stajao pod sjenkom križa. {ŽV 213.4}

22

Ivanovo utamničenje i smrt

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 11:1-11; Matthew 14:1-11; Mark 6:17-28; Luke 7:19-28..

Ivan Krstitelj je prvi objavljivao Kristovo kraljevstvo i bio prvi u stradanju. Sa slobode koju je imao u pustinji i iz mnostva koje se oslanjalo na njegove riječi, našao se okružen zido­vima tamničke samice. Postao je zarobljenik u Herodovoj tvr­đavi. Veći dio svoje službe Ivan je proveo u području istočno od Jordana, koja je bila pod upravom Herodovom. I sam je Herod slušao Krstiteljevo propovijedanje. Raspusni je kralj drhtao slu­šajući poziv na pokajanje. “A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek… Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.” Ivan je s njim postu­pao dosljedno, optužujući njegovu grješnu vezu s Herodijadom, ženom njegovog brata. Herod je nemoćno pokušavao raskinuti lanac strasti koji ga je sputavao, ali ga je Herodijada još čvršće uhvatila u svoje zamke, a Krstitelju se osvetila tako što je navela Heroda da ga baci u tamnicu. {ŽV 214.1}

Ivanov je život bio ispunjen marljivim radom i stoga su ga sumornost zatvoreničkog života i nerad teško pritiskali. Kako je tjedan za tjednom prolazio ne donoseći nikakve promjene, u njega se polako uvlačila potištenost i sumnja. Njegovi ga učenici nisu zaboravili. Njima je bio dopušten pristup u zatvor, tako da su mu mogli donositi vijesti o Isusovim djelima i reći kako se narod stječe k Njemu. Ali postavljali su pitanje zašto ovaj novi Učitelj, ako je Mesija, ne čini ništa što bi utjecalo na Iva­novo oslobođenje. Kako može dopustiti da Njegov vjerni vjes­nik bude lišen slobode, a možda i života? {ŽV 214.2}

Ova pitanja nisu bila beznačajna. Navodila su Ivana na sumnje koje se inače nikada ne bi pojavile. Sotona se radovao slušajući riječi ovih učenika i videći kako one ranjavaju dušu Gospodnjeg vjesnika. O, kako često oni koji sebe smatraju pri­jateljima dobrog čovjeka i koji čeznu za tim da mu pokažu svoju vjernost, postaju njegovi najopasniji neprijatelji! Kako ga često njihove riječi obeshrabruju i rastužuju umjesto da jačaju nje­govu vjeru! {ŽV 215.1}

Kao i Spasiteljevi učenici, Ivan Krstitelj nije shvatio narav Kristova kraljevstva. Očekivao je da će Isus zauzeti Davidovo prijestolje i, kako je vrijeme prolazilo, a Spasitelj nije zahtijevao nikakvu kraljevsku vlast, Ivan je postao zbunjen i uznemiren. On je objavljivao narodu da se Izaijino proročanstvo mora is­puniti da bi se pripremio put pred Gospodinom; planine se i bregovi moraju slegnuti, krivo ispraviti i neravna mjesta porav­nati. Tražio je da se obore visoka mjesta ljudske oholosti i mo­ći. Upućivao je na Mesiju kao na Onoga kome je lopata u ruci i koji će temeljito očistiti svoje gumno, koji će skupiti žito u svoje žitnice i spaliti pljevu neugasivim ognjem. Kao i prorok Ilija, u čijem duhu i sili je došao Izraelu, očekivao je da se Gospodin otkrije kao Bog koji odgovara vatrom. {ŽV 215.2}

U svojoj zadaći Krstitelj je postojano i neustrašivo korio nepravdu, kako u visokim tako i u niskim slojevima naroda. Usudio se kralja Heroda jasno ukoriti zbog grijeha. Svoj život nije smatrao toliko dragocjenim da ne bi mogao ispuniti odre­đenu zadaću. I sad je iz svoje tamnice očekivao da Lav iz Judina plemena zbaci oholost ugnjetača, oslobodi siromašne i nje­ga koji je vapio. Isus se, čini se, ograničavao na okupljanje uče­nika, liječenje i poučavanje naroda. Jeo je za stolovima carinika. Dok je svakim danom rimski jaram sve teže pritiskivao Izra­ela, kralj Herod i njegova zla ljubavnica provodili su svoju vo­lju, a vika siromašnih i ojađenih uzdizala se do Neba. {ŽV 215.3}

             Proroku iz pustinje sve se ovo činilo kao tajna koja nadi­lazi njegovu moć razumijevanja. Bilo je trenutaka kad su nje­gov duh mučila šaputanja demona, a sjenka strahovite bojazni nadvijala se nad njim. Je li moguće da se dugoočekivani Oslo­boditelj još nije pojavio? Što je tada značila vijest koju je osje­ćao da treba objaviti? Ivan je bio gorko razočaran rezultatom svoje zadaće. Očekivao je da će vijest od Boga imati isti utjecaj kao čitanje Zakona u doba Jošije i Ezre (2 Chronicles 34; Nehemiah 8, 9); da će uslijediti djelo dubokog pokajanja i vraćanja Gospodinu. Za uspjeh te zadaće žrtvovao je sav svoj život. Je to bilo uzalud?{ŽV 216.1}

Ivan se uznemirio kad je vidio da su njegovi učenici iz ljubavi prema njemu gajili nevjeru prema Isusu. Je li njegov rad za njih bio besplodan? Je li bio nevjeran svojoj zadaći pa je sada udaljen od posla? Ako se obećani Osloboditelj pojavio, a Ivan pronađen vjernim u svom pozivu, zar Isus neće zbaciti moć ugnjetača i osloboditi svog vjesnika? {ŽV 216.2}

Međutim, Ivan se nije odrekao svoje vjere u Krista. Sjeća­nje na glas s Neba i silazak goluba na neumrljanu Isusovu čis­toću, silu Svetoga Duha koja je počinula na njemu kad se približio Spasitelju i svjedočanstvo proročkih spisa sve je svjedočilo da je Isus iz Nazareta Obećani. {ŽV 216.3}

Ivan nije želio razgovarati s prijateljima o svojim brigama i sumnjama. Odlučio je poslati poruku Isusu i o tom Ga upi­tati. To je povjerio dvojici svojih učenika, nadajući se da će razgovor sa Spasiteljem utvrditi njihovu vjeru i donijeti čvrsto pouzdanje njihovoj braći. A i on je čeznuo za nekom Kristo­vom riječi, koja će biti upućena neposredno njemu. {ŽV 216.4}

Učenici su došli Isusu sa svojom viješću: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?” {ŽV 216.5}

Malo je vremena prošlo otkako je Krstitelj uputio na Isusa i izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! … On je onaj koji dolazi poslije mene.” (John 1:29, 27) A sad postav­lja pitanje: “Jesi li ti onaj koji ima doći?” To je bilo neobično gorko i obeshrabrujuće za ljudsku prirodu. Ako Ivan, vjerni pre­teča, nije uspio prepoznati Kristovo poslanje, što se moglo oče­kivati od samoživog mnoštva? {ŽV 216.6}

Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanja učenika. Dok su stajali čudeći se Njegovoj šutnji, bolesnici i jadnici dolazili su k Njemu da ih izliječi. Slijepi su pipajući išli putom kroz mno­štvo, bolesni iz svih društvenih slojeva, neki sami krčeći put, neki nošeni od prijatelja, živo su se komešali oko Isusa. Glas moćnog Iscjelitelja prodirao je u gluho uho. Riječ, dodir Nje­gove ruke, otvarao je slijepe oči da vide svjetlost dana, prizore u prirodi, lica prijatelja i lice Izbavitelja. Isus je ukoravao bolest i izgonio groznicu. Njegov glas dopirao je do uha umiru­ćih i oni su ustajali u zdravlju i snazi. Oduzeti koje su opsjeli zli duhovi poslušali su Njegovu riječ, njihova ih je maloumnost napuštala i oni su Ga obožavali. Dok je liječio njihove bolesti, učio je narod. Siromašni seljaci i radnici, koje su rabini izbje­gavali kao nečiste, skupljali su se oko Njega i On im je izgova­rao riječi vječnog života. {ŽV 216.7}

Tako je protekao dan i Ivanovi su učenici sve vidjeli i čuli. Najposlije ih je Isus pozvao k sebi i rekao im da idu i kažu Ivanu što su vidjeli, dodajući: “Blago onomu koji se zbog me­ne ne pokoleba.” (Luke 7:23) Dokaz o Njegovu Božanstvu vi­dio se u prilagođavanju potrebama čovječanstva što je patilo. Njegova slava pokazala se u Njegovu sagibanju do našeg poni­ženog položaja. {ŽV 217.1}

Učenici su odnijeli vijest i to je bilo dovoljno. Ivan se sjetio proročanstva o Mesiji: “Jer me Jahve pomaza, posla me da ra­dosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine.” (Isaiah 61:1, 2) Kristova dje­la nisu samo objavljivala da je On Mesija već su pokazivala na koji će se način uspostaviti Njegovo kraljevstvo. Ivanu je otkri­vena jednaka istina koja je dana Iliji u pustinji kad je došao “silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju”, a poslije ognja Bog je pro­roku progovorio “šapatom laganog i blagog lahora”. (1 Kings 19:11, 12) Tako je Isus trebao izvršiti svoje djelo, ne zvec­kanjem oružja i obaranjem prijestolja i kraljevstava, već govo­reći ljudskim srcima životom milosrđa i samopožrtvovnosti. {ŽV 217.2}

218 Načelo Krstiteljeva života samoodricanja bilo je načelo Mesijina kraljevstva. Ivan je dobro znao koliko je sve ovo bilo strano načelima i nadama izraelskih vođa. Ono što je bilo za njega uvjerljiv dokaz Kristova Božanstva, neće biti nikakav do­kaz za njih. Očekivali su Mesiju koji nije obećan. Ivan je vidio da Spasiteljeva misija kod njih može izazvati samo mržnju i osudu. On, preteča, morao je piti čašu koju će sam Krist morati ispiti do dna. {ŽV 218.1}

Spasiteljeve riječi: “Blago onomu koji se zbog mene ne pokoleba!” bile su blagi ukor upućen Ivanu. To za njega nije bilo uzalud. Razumijevajući jasnije narav Kristova poslanja, pod­činio se Bogu za život ili smrt, onako kako će to najbolje po­služiti dobru djela što ga je volio. {ŽV 218.2}

Kad su se vjesnici udaljili, Isus je narodu govorio o Ivanu. Suosjećajno Spasiteljevo srce okrenulo se vjernom svjedoku, sada zatočenom u Herodovoj tamnici. On nije želio da narod zaključi kako je Bog Ivana napustio ili da je njegova vjera klonula u času kušnje. “Što ste izišli gledati u pustinji?” rekao je On. “Trsku koju vjetar njiše?” {ŽV 218.3}

Visoke trske koje su rasle pokraj Jordana, povijajući se na svakom povjetarcu, bile su vjerne slike rabina koji su stajali kao kritičari i suci Krstiteljeve zadaće. Njih su i u jednom i u dru­gom pravcu kolebali vjetrovi omiljenog narodnog mišljenja. Nisu se željeli poniziti i prihvatiti Krstiteljevu vijest koja ispituje sr­ca, a ipak iz bojazni od naroda nisu se usudili otvoreno uspro­tiviti Njegovom djelovanju. Međutim, Božji vjesnik nije bio tako strašljiva duha. Mnoštvo koje se okupljalo oko Krista bilo je svjedok Ivanova rada. Čuli su njegovo neustrašivo ukoravanje grijeha. Samopravednim farizejima, saducejima, kralju Herodu i njegovom dvoru, knezovima i vojnicima, carinicima i selja­cima Ivan je govorio s podjednakom otvorenošću. Nije bio trska koja se ljulja, povijajući se na vjetrovima ljudskog veličanja i predrasuda. U tamnici bio je isti u svojoj vjernosti Bogu i u revnosti za pravdom kao kad je propovijedao Božju vijest u pus­tinji. U svojoj vjernosti načelu bio je čvrst kao stijena. {ŽV 218.4}

Isus je nastavio: “Ili što ste izišli gledati? Čovjeka u meke haljine obučena? Ali ljudi što se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u kraljevskim dvorima.” Ivan je bio pozvan da ukori grijehe i neumjerenost svog vremena i njegova jedno­stavna odjeća i život pun samoodricanja bili su u skladu s ka­rakterom njegove zadaće. Bogata odjeća i raskoš ovoga života nisu dio Božjih slugu, već onih koji žive u “kraljevskim dvorima”, vladara ovoga svijeta, kojima pripadaju njegova moć i bogatstvo. Isus je želio usmjeriti pozornost na suprotnost iz­među Ivanove odjeće i one koju su nosili svećenici i glavari. Ovi zvaničnici oblačili su se u bogatu odjeću sa skupocjenim ukrasima. Voljeli su razmetanje i nadali se da će zasjeniti na­rod i tako iznuditi veće uvažavanje. Oni su se više brinuli da izazovu divljenje ljudi nego da postignu čistoću srca koja će zadobiti Božje odobravanje. Na taj način pokazali su da njihova vjernost nije pripadala Bogu, već carstvu ovoga svijeta. {ŽV 218.5}

“Pa što ste izišli gledati?” rekao je Isus. “Proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano: {ŽV 219.1}

‘Eto glasnika svoga pred licem ti šaljem da pripravi put pred tobom. {ŽV 219.2}

“Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana; ali najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” U objavljivanju Ivanova rođenja Zahariji, anđeo je izjavio: “Daka­ko, bit će velik pred Gospodinom.” (Luke 1:15) Po ocjeni Neba, sto to čini veličinu? Ne ono sto svijet smatra veličinom; ne bogatstvo, ili položaj, ili plemenito podrijetlo ili intelektualni darovi sami po sebi. Ako je umna veličina, sama po sebi, bez viših vrijednosti dostojna poštovanja, tada naše priznanje treba pripasti i Sotoni, čiju snagu uma nikada nije dosegao nijedan čovjek. Međutim, kad se zlouporabi za udovoljavanje sebi, što je dar veći, to on postaje veće prokletstvo. Moralna vrijednost je ono što Bog cijeni. Ljubav i čistoća su osobine koje On naj­više vrednuje. U Gospodnjim očima Ivan je bio velik kad se pred poslanicima Velikog vijeća, pred narodom i svojim učeni­cima uzdržao od traženja počasti za sebe i uputio na Isusa kao na Obećanoga. Njegova nesebična radost u Kristovoj službi predstavlja najuzvišeniju plemenitost koja je ikada otkrivena u jednom čovjeku. {ŽV 219.3}

Oni koji su čuli njegovo svjedočanstvo o Isusu, posvjedo­čili su o njemu nakon njegove smrti: “Ivan nije učinio ni jed­noga čuda, ali sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je isti­nito.” (Ivan 10,41) Ivanu nije bilo dano da prizove oganj s neba ili da podiže mrtve, kao što je Ilija činio, niti da vješto rukuje Mojsijevim moćnim štapom u Božje ime. Bio je poslan da oglasi Spasiteljevu pojavu i pozove narod da se pripremi za Njegov dolazak. Tako je vjerno ispunio svoju zadaću da je narod, sje­ćajući se što ih je učio o Isusu, mogao reći: “Sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istinito.” Takvo svjedočanstvo o Kri­stu trebao je dati svaki Učiteljev učenik. {ŽV 219.4}

Kao Mesijin vjesnik, Ivan je bio “više nego prorok”. Jer dok su proroci vidjeli izdaleka Kristov dolazak, Ivanu je dano da ga vidi, da čuje svjedočanstvo s Neba o njegovom mesijan­stvu i da ga predstavi Izraelu kao Poslanoga od Boga. Ipak je Isus rekao: “A najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” Prorok Ivan bio je veza između dviju razdoblja. Kao Božji predstavnik ustao je kako bi pokazao da se Zakon i Proroci od­nose na kršćansko razdoblje. Bio je manja svjetlost koju je tre­bala slijediti veća. Ivanov je um bio rasvijetljen Svetim Duhom da bi mogao rasvijetliti svoj narod, ali nijedna druga svjetlost koja je ikada svijetlila ili će ikada zasjati nad palim čovjekom nije bila tako jasna kao ona koja je potekla iz Isusova učenja i primjera. Krist i Njegova misija bili su nejasno shvaćeni pomo­ću žrtava koje su bile samo sjena. Čak ni Ivan nije potpuno shvatio budućnost, besmrtni život kroz Spasitelja. {ŽV 220.1}

Osim radosti koju je Ivan nalazio u svojoj zadaći, njegov je život bio život boli. Njegov se glas rijetko čuo, osim u pus­tinji. Dijelio je sudbinu osamljenih. Nije mu bilo dopušteno da vidi rezultat vlastita truda. Nije imao tu prednost da boravi s Kristom i bude svjedok javnog pokazivanja božanske sile pra­ćene još većom svjetlošću. On nije mogao vidjeti kako se slijepima vraća vid, kako bolesni ozdravljaju i mrtvi ustaju u život. Nije vidio svjetlost koja je svijetlila iz svake Kristove riječi, obasjavajući slavom obećanja proroštva. Najmanji učenik koji je vidio Kristova silna djela i slušao Njegove riječi bio je u ovom smislu mnogo povlašteniji od Ivana Krstitelja i stoga je rečeno da je veći od njega. {ŽV 220.2}

Mnoštvo što je slušalo Ivanovo propovijedanje, pronijelo je glas o njemu po cijeloj zemlji. Za rezultat njegova utamničenja osjećalo se veliko zanimanje. Ipak, njegov besprijekoran život i jaka javna naklonost u njegovu korist navodili su na vjerova­nje da se protiv njega neće poduzeti nikakve nasilne mjere.  {ŽV 220.3}

Herod je vjerovao da je Ivan Božji prorok i namjeravao ga je osloboditi. Međutim, oklijevao je s ovom namjerom bojeći se Herodijade.{ŽV 220.5}

Herodijada je znala da izravnim djelovanjem nikada neće dobiti Herodovu suglasnost za Ivanovu smrt i stoga je odlučila postići svoj cilj lukavstvom. Na kraljev rođendan trebalo je napraviti zabavu državnim dužnosnicima i dvorskim plemićima.  {ŽV 221.1}

       Bit će pirovanja i pijanstva. Herod će tako postati neoprezan i ona će po svojoj volji moći utjecati na njega. Kad je stigao veliki dan, i kad se kralj sa svojom vlastelom odao jelu i piću, Herodijada je poslala svoju kćerku u svečanu dvoranu da plesom zabavlja goste. Saloma je bila u prvom cvijetu svoje ženstvenosti i njezina je tjelesna ljepota zanijela vlastelu koja je pirovala. Nije bilo uobičajeno da se na takvim svečano­stima pojavljuju dvorske dame pa su Herodu upućene laskave pohvale kad je ova kći izraelskih svećenika i knezova plesala da bi zabavila njegove goste. {ŽV 221.2}

Kralj je bio omamljen vinom. Strast je zavladala, a razum bio razvlasten. Vidio je samo dvoranu za zabavu s gostima koji su pirovali, svečanu trpezu, iskričavo vino, blještavu svjetlost i mladu djevojku kako pleše pred njim. U trenutku lakomislenosti, želio je učiniti nešto što bi ga uzdiglo pred velikim ljudima njegovog kraljevstva. Pod prisegom je obećao da će Herodijadinoj kćeri dati što god bude zatražila, čak ako bi to bila i po­lovica njegova kraljevstva. {ŽV 221.3}

Saloma je požurila svojoj majci kako bi saznala što tražiti. Odgovor je bio spreman glavu Ivana Krstitelja. Saloma nije znala za žeđ osvete u srcu svoje majke i ustuknula je pred izno­šenjem ovog zahtjeva, ali prevladala je Herodijadina odlučnost. Djevojka se vratila sa strašnom molbom: “Hoću da mi sad od­mah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.” Mark 6:25,  {ŽV 221.4}

Herod je bio zapanjen i preneražen. Razuzdano je veselje prestalo i zloslutna je tišina zavladala u dvorani pirovanja. Kralj je bio obuzet užasom na misao da oduzme život Ivanu. Ipak, dao je svoju riječ i nije želio biti nepouzdan ili brzoplet. Čvrsto obećanje dano je u čast njegovih gostiju i da je samo jedan od njih rekao ijednu riječ protiv ispunjenja ovog obećanja, rado bi poštedio život proroku. Pružio im je priliku da govore u korist ovog sužnja. Prevaljivali su velike razdaljine da slušaju Ivanovo propovijedanje, znali su da je čovjek bez krivnje i Božji sluga. Međutim, iako pogođeni djevojčinim zahtjevom, bili su previše omamljeni pićem da bi mogli uložiti neki prigovor. Nijedan se glas nije podigao da spasi život nebeskog vjesnika. Ovi su ljudi zauzimali visoke, povjerljive položaje u narodu i na njima su počivale velike odgovornosti, pa ipak predali su se pirovanju i pijanstvu sve dok im osjetila nisu otupjela. Nji­hove su glave bile pomućene vrtoglavim prizorom glazbe i ples, a savjest uspavana. Svojom su šutnjom izrekli smrtnu presu­du Božjem proroku da bi udovoljili osvetoljubivosti jedne raz­vratne žene. {ŽV 221.5}

Herod je uzaludno čekao da bude oslobođen prisege, a ta­da je preko svoje volje naredio da se izvrši pogubljenje pro­roka. Uskoro je Ivanova glava donijeta pred kralja i njegove goste. Zauvijek su bile zatvorene usne koje su vjerno opominjale Heroda da se odvrati od grješnog života. Nikada se više neće čuti taj glas koji je pozivao ljude na pokajanje. Pirovanje te jedne noći stajalo je života jednog od najvećih proroka. {ŽV 222.1}

O, koliko često je život nevinih žrtvovan zbog neumjerenosti onih koji bi trebali biti čuvari pravde! Onaj tko času že­stokog pića prinosi usnama čini sebe odgovornim za svu ne­pravdu koju može učiniti pod njezinom omamljujućom silom. Kad osjetila postanu umrtvljena, čovjek ne može trezveno ra­suđivati ili jasno zamijetiti sto je pravilno a sto pogrešno. On otvara vrata Sotoni da kroz njega ugnjetava i uništava nevine. “Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač, i tko se njima oda­je, neće steći mudrosti.” (Proverbs 20:1) Zbog toga “posrnu isti­na… a tko izbjegava zlo, bude opljačkan”. (Isaiah 59,14.15) Oni koji imaju pravo suđenja nad životima svojih bližnjih trebaju se smatrati krivim za zločin kad podlegnu neumjerenosti. Svi koji sprovode zakon trebaju i sami držati zakon. Trebaju biti ljudi koji vladaju sobom. Trebaju potpuno gospodariti svojim tjelesnim, umnim i moralnim silama da bi mogli posjedovati snagu uma i visoki osjećaj za pravdu. {ŽV 222.2}

Glava Ivana Krstitelja odnesena je Herodijadi, koja ju je pri­mila sa svirepim zadovoljstvom. Likovala je u svojoj odmazdi i umišljala da se Herodova savjest više neće uznemiravati. Ali iz njezinog grijeha za nju nije proistekla nikakva sreća. Njezino ime postalo je ozloglašeno i omraženo, a Heroda je više mučila grižnja savjesti nego onda kad ga je prorok opominjao. Utjecaj Ivanova učenja nije bio ušutkan; on će se protezati na sve nara­štaje do kraja svijeta. {ŽV 222.3}

Herodu je stalno bio pred očima grijeh što ga je počinio. Neprekidno je tražio oslobođenje od optužbi nemirne savjesti. Njegovo povjerenje u Ivana bilo je nepokolebano. Kad se sjećao njegovog života samoodricanja, njegovih svečanih, ozbiljnih poziva, njegovih zdravih prosudbi u savjetima i na­čina na koji je umro Herod nije mogao naći mira. Zauzet državničkim poslovima, primajući počasti od ljudi, pokazivao je nasmijano lice i dostojanstveno držanje, dok je prikrivao nespokojno srce, stalno opterećeno strahom da je na njemu prokletstvo. {ŽV 223.1}

Ivanove riječi da se od Boga ne može ništa sakriti ostavile su dubok dojam na Heroda. Bio je uvjeren da je Bog prisutan na svakom mjestu, da je bio svjedok pirovanja u dvorani za pri­redbe, da je čuo naredbu da se Ivanu odsiječe glava, da je vidio Herodijadino likovanje i vrijeđanje odrubljene glave onoga koji ju je karao. I mnogo onoga što je Herod čuo s prorokovih usana sad je govorilo njegovoj savjesti mnogo razgovjetnije no sto su to činile propovijedi u pustinji. {ŽV 223.2}

Kad je Herod čuo o Kristovim djelima, vrlo se uznemirio. Mislio je da je Bog podigao Ivana iz mrtvih i poslao ga da s još većom silom osudi grijeh. Nalazio se u neprestanom strahu da će Ivan osvetiti svoju smrt osuđujući njega i njegov dom. Herod je sada požnjeo ono što je Bog rekao da će biti poslje­dica grijeha grješnog života “srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se i danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’ od straha kojim će se strašiti srce tvoje, i od onoga što ćeš gledati očima svojima.” (Deuteronomy 28:65-67) Grješnikove su misli njegovi tužitelji, a ne postoji veće muče­nje od žaoka nemirne savjesti koje mu ne daju mira ni danju ni noću. {ŽV 223.3}

Za mnoge umove sudbina Ivana Krstitelja obavijena je du­bokom tajnom. Oni postavljaju pitanje zašto je morao propa­dati i umrijeti u zatvoru. Naš ljudski pogled ne može prodri­jeti u tajnu ove mračne providnosti, ali to ne može nikada po­ljuljati naše povjerenje u Boga kad se sjetimo da je Ivan bio samo sudionik u Kristovim stradanjima. Svi koji slijede Krista nosit će krunu žrtve. Oni će sigurno naići na nerazumijevanje sebičnih ljudi i postat će meta žestokih Sotoninih napada. Soto­nino je carstvo osnovano da uništi ovo načelo samopožrtvovnosti i Sotona će se boriti protiv njega gdje god se ono poka­že. {ŽV 223.4}

224          Ivanovo djetinjstvo, mladost i muževno doba bilo je obi­lježeno postojanošću i moralnom silom. Kad se čuo njegov glas u pustinji kako govori: “Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze” (Matthew 3:3), Sotona se uplašio za sigurnost svog car­stva. Grješnost grijeha otkrivena je na takav način da su ljudi drhtali. Sotonina sila nad mnogima koji su bili pod njegovom vlašću bila je slomljena. Bio je neumoran u svojim nastojanji­ma da odvuče Krstitelja od života bezuvjetnog pokoravanja Bogu, ali u tome nije uspio. On nije savladao ni Krista. Prilikom kušanja u pustinji Sotona je bio pobijeđen i njegov bijes bio je velik. Sad je odlučio da Krista ožalosti time što će ubiti Ivana. Želio je nanijeti bol Onome koga nije mogao navesti na grijeh. {ŽV 224.1}

Isus nije posredovao da oslobodi svog slugu. Znao je da će Ivan izdržati kušnju. Spasitelj bi rado došao Ivanu da sumornost tamnice osvijetli svojom nazočnošću. Međutim, On se nije namjeravao staviti u ruke neprijateljima i dovesti u opas­nost vlastito poslanje. Rado bi oslobodio svog vjernog slugu. Ali, zbog tisuća koje će u budućim godinama morati poći iz tamnice u smrt, Ivan je trebao ispiti čašu mučeničke smrti. Kad Kristovi sljedbenici budu čamili u samicama ili ginuli od ma­ča, sprava za mučenje ili lomača, naizgled napušteni od Boga ljudi, kakva će potpora njihovim srcima biti pomisao da je Ivan Krstitelj, o čijoj vjernosti je dao svjedočanstvo i sam Krist, prošao kroz slično iskustvo! {ŽV 224.2}

Sotoni je dopušteno da oduzme zemaljski život Božjem vjesniku; ali onaj život koji je “sakriven s Kristom u Bogu”, uništavatelj nije mogao dosegnuti (Colossians 3:3). Likovao je što je Kristu nanio bol, ali nije uspio pobijediti Ivana. Smrt ga je samo zauvijek postavila izvan domašaja sile kušnje. U ovoj borbi Sotona je pokazao svoj karakter. Pred svemirom kao svjedokom otkrio je svoje neprijateljstvo prema Bogu i čovjeku. {ŽV 224.3}

Premda Ivanu nije podareno nikakvo čudesno izbavljenje, on nije bio zaboravljen. Uvijek je imao društvo nebeskih an­đela koji su mu otvarali proročanstva o Kristu i dragocjena obe­ćanja Pisma. To mu je bila potpora, kao što će to biti potpora Božjem narodu tijekom vjekova koji će doći. Ivanu Krstitelju, kao i onima koji će doći nakon njega, pruženo je uvjeravanje: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matthew 28:20) {ŽV 224.4}

Bog nikada ne vodi svoju djecu drukčije no što bi ona sama izabrala da budu vođena kad bi mogla sagledati kraj od počet­ka i razabrati slavu namjere koju ispunjavaju kao njegovi su­radnici. Ni Henok koji je odveden na Nebo, ni Ilija koji se uznio ognjenim kolima, nisu bili veći i više poštovani od Ivana Krstitelja koji je umro sam u zatvoru. “Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj.” (Philippians 1:29) Od svih darova što ih Nebo može dati ljudima, zajednica s Kristom u Njegovim mukama najveće je povjerenje i najviša počast. {ŽV 224.5}

23

“Blizu je kraljevstvo Božje”

• “Dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” Mark 1:14, 15. {ŽV 231.1}

Mesijin dolazak objavljen je najprije u Judeji. U jeruza­lemskom Hramu prorečeno je Zahariji rođenje Preteče, dok je služio pred oltarom. Na betlehemskim brežuljcima anđeli su objavili Kristovo rođenje. Mudraci su došli u Jeruzalem da Ga potraže. U Hramu su Šimun i Ana svjedočili o Njegovu Božan­stvu. “Jeruzalem i sva Judeja” slušali su propovijedanje Ivana Krstitelja, a poslanstvo iz Velikog vijeća, zajedno s mnoštvom, čulo je njegovo svjedočanstvo o Isusu. U Judeji Krist je primio svoje prve učenike. Ovdje je proveo veliki dio svoje rane služ­be. Bljesak Njegova Božanstva prigodom čišćenja Hrama, Nje­gova čuda iscjeljenja i pouke božanske istine s Njegovih usa­na, sve je to objavljivalo ono što je nakon izlječenja u Bethesdi izjavio pred Velikim vijećem da je On Sin Vječnoga. {ŽV 231.2}

Da su vođe u Izraelu primile Krista, On bi im ukazao počast time da postanu Njegovi vjesnici koji će odnijeti Rado­snu vijest svijetu. Njima je prvima pružena prilika da postanu vjesnici kraljevstva Božje milosti. Međutim, Izrael nije znao vrijeme svog pohođenja. Ljubomora i nepovjerenje hebrejskih vođa sazrijevali su u otvorenu mržnju i srce se naroda odvra­ćalo od Isusa. {ŽV 231.3}

Veliko vijeće je odbacilo Kristovu vijest pripremajući se da Ga ubije, stoga se Isus udaljio iz Jeruzalema od svećenika, Hrama, vjerskih vođa, naroda koji je bio poučen Zakonu, i okrenuo se drugoj skupini ljudi da objavi svoju vijest i sakupi one koji će evanđelje odnijeti svim narodima. {ŽV 232.1}

Kao sto je u Kristovo doba Svjetlost i Život ljudi bio od­bačen od duhovne vlasti, tako je On bio odbačen od svakog sljedećeg naraštaja. Povijest o Kristovu povlačenju iz Judeje uvijek se iznova ponavljala. Kad su reformatori propovijedali Božju Riječ, nisu se namjeravali odvojiti od već postojeće Crkve, ali vjerske vođe ne bi trpjele svjetlost, pa su oni koji su je nosili bili prinuđeni potražiti druge skupine ljudi koji su čeznuli za istinom. U našim danima malo je sljedbenika reformatora po­krenutih njihovim duhom. Malo je onih koji slušaju Božji glas koji su spremni prihvatiti istinu bez obzira u kakvom se ob­liku iznosi. Oni koji slijede stope reformatora, često se su pri­siljeni okrenuti od crkava koje vole, da bi objavljivali jasno učenje Božje Riječi. Oni koji traže svjetlost mnogo su puta zbog toga primorani napustiti Crkvu svojih otaca, da bi mogli biti poslu­šni svjetlosti. {ŽV 232.2}

Rabini iz Jeruzalema prezirali su ljude iz Galileje kao grube neobrazovane, a ipak su oni bili mnogo pogodnije polje za Spasiteljev rad. Bili su iskreniji i pošteniji, manje pod vlašću fanatizma; njihov je um bio otvoreniji za prihvaćanje istine. Od­lazeći u Galileju Isus nije želio izdvajanje ili povlačenje. Pokra­jina je u to vrijeme bila gusto naseljena, višenacionalna, bro­jila je znatno veći broj stanovnika nego Judeja. {ŽV 232.3}

Dok je Isus putovao Galilejom učeći i liječeći, mnoštvo iz gradova i sela stjecalo se k Njemu. Mnogi su dolazili čak iz Ju­deje i susjednih pokrajina. Cesto se morao skrivati od naroda. Oduševljenje je toliko raslo da je bilo potrebno poduzeti mje­re opreza da se kod rimske vlasti ne pojavi strah od bune. Nikada ranije u svijetu nije postojalo takvo doba. Nebo se približilo ljudima. Gladne i žedne duše koje su dugo očekivale izbavlje­nje Izraela sad su uživale u milosti blagog Spasitelja. {ŽV 232.4}

Bit Kristova propovijedanja bila je: “Ispunilo se vrijeme, 233 blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” Tako je vijest evanđelja, koju je iznosio sam Spasitelj, bi­la zasnovana na proročanstvima. “Vrijeme” za koje je On obja­vio da je izašlo bilo je razdoblje obznanjeno Danielu preko anđela Gabriela. “Sedamdeset je sedmica”, rekao je anđeo, “odre­đeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opa­čina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i pro­rocima, da se pomaže Sveti nad svetima. (Daniel 9:24) Jedan dan u proročanstvu predstavlja jednu godinu. (Vidi: Numbers 14:34; Ezekiel 4:6) Sedamdeset tjedana ili četiri stotine i devedeset dana predstavljaju četiri stotine i devedeset godina. Polazna točka za ovo razdoblje je dana: “Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kne­za Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmi­ce”, šezdeset i devet sedmica ili četiri stotine i osamdeset i tri godine (Daniel 9:25). Zapovijed da se obnovi i sagradi Jeruza­lem kako ju je objavio Artakserks Longiman (Vidi: Ezra 6:14; 7:1, 9) stupila je na snagu u jesen 457. godine prije Krista. Od ovog trenutka četiri stotine osamdeset i tri godine protežu se do jeseni 27. godine poslije Krista. Prema proročanstvu, ovo razdoblje trebalo je stići do Mesije, do Pomazanika. Godine 27. Isus je prigodom svojega krštenja primio pomazanje Svetoga Duha i uskoro nakon toga otpočeo svoju službu. Tada se ob­javljivala vijest: “Ispunilo se vrijeme.” {ŽV 233.1}

Zatim, anđeo je rekao: “I utvrdit će zavjet s mnogima za sedmicu dana [sedam godina].” Sedam godina nakon što je Spa­sitelj otpočeo svoj rad, evanđelje je trebao propovijedati sam Krist posebno Hebrejima u trajanju od tri i pol godine, a na­kon Njega apostoli. “… A u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos.” (Daniel 9:27) U proljeće 31. godine Krist, prava žrtva, prinesen je na Golgoti. Tada je zavjesa u Hramu bila rascijepljena nadvoje pokazujući da je prošla svetost i značenje prino­šenja žrtava. Došlo je vrijeme da prestane zemaljska žrtva i prinos.  {ŽV 233.2}

Jedan tjedan sedam godina završio se 34. godine poslije Krista. Tada su kamenovanjem Stjepana Hebreji konačno za­pečatili svoje odbacivanje evanđelja, učenici su se zbog pro­gonstva rasijali po drugim zemljama “propovijedajući Evanđe­lje Riječi” (Acts 8:4), a ubrzo nakon toga progonitelj Savao obratio se i postao Pavao, apostol neznabožaca. {ŽV 233.3}

234 Vrijeme Kristova dolaska, Njegovo pomazanje Svetim Du­hom, Njegova smrt i iznošenje Radosne vijesti neznabošcima bili su točno istaknuti. Razumijevanje ovih proročanstava i pre­poznavanje njihova ispunjenja u Isusovom poslanju bila je pred­nost hebrejskog naroda. Krist je svojim učenicima predočio važnost proučavanja proročanstava. Pozivajući se na proročan­stvo dano Danielu o njihovom vremenu, On je rekao: “… tko čita, neka shvati!” (Matthew 24:15) Nakon svog uskrsnuća Isus je objasnio učenicima “slijedeći sve proroke, … sto se na njega odnosilo u svim Pismima”. (Luke 24:27) Spasitelj je govorio preko svih proroka. “Duh Kristov koji bijaše u njima kad je una­prijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih.” 1 Peter 1:11. {ŽV 234.1}

Gabriel, anđeo koji je po položaju bio odmah do Božjeg Sina, došao je s božanskom viješću Danielu. To je bio Gabriel, Njegov anđeo, koga je Krist poslao da otkrije budućnost volje­nom Ivanu, a blagoslov izrečen onima koji čitaju i slušaju rije­či proročanstva i koji drže što je u njima zapisano Revelation 1:3. {ŽV 234.2}

“Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” Dok “Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”, dotle “objava nama i sinovima našim zauvijek”. (Amos 3:7; Deuteronomy 29:29) Bog nam ih je dao, a Nje­gov blagoslov pohodit će ponizno proučavanje proročkih spisa praćeno molitvom. {ŽV 234.3}

Kao što je vijest o prvom Kristovom dolasku objavljivala kraljevstvo Njegove milosti, tako će i vijest o Njegovom dru­gom dolasku objavljivati kraljevstvo Njegove slave. A druga vijest, kao i prva, počiva na proročanstvima. Riječi anđela upu­ćene Danielu o posljednjim danima trebaju se razumjeti u vri­jeme posljetka. U to vrijeme “mnogi će tumarati, i bezakonja će rasti”. “A bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti, a umnici će razumjeti.” (Daniel 12:4, 10) Sam je Spasitelj dao znake svog dolaska i rekao: “Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje! … Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj dan. … Bdij­te i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” Luke 21:31, 34, 36. {ŽV 234.4}

Stigli smo do vremenskog razdoblja pretkazanog u ovim recima Svetog pisma. Nastupilo je vrijeme kraja, proročka su viđenja otpečaćena i njihove nas svečane opomene upozorava­ju da je blizu dolazak našega Gospodina u slavi. {ŽV 235.1}

         Hebreji su pogrešno tumačili i primjenjivali Božju Riječ i nisu prepoznali vrijeme pohođenja. Godine službe Krista i Nje­govih apostola dragocjene posljednje godine milosti izabra­nom narodu proveli su u kovanju zavjera za uništenje Gos­podnjih vjesnika. Zemaljska žudnja za slavom tako ih je zaoku­pila da je uzalud do njih dopirala ponuda duhovnog kraljev­stva. Tako i danas carstvo ovoga svijeta zaokuplja ljudske mi­sli, pa oni ne primjećuju brzo ispunjavanje proročanstava i do­kaze o skorom dolasku Božjeg kraljevstva. {ŽV 235.2}

“Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao izne­naditi kao lopov. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pri­padamo noći niti tami.” Premda nismo u mogućnosti da zna­mo čas Gospodnjeg povratka, mi možemo znati njegovu bli­zinu. “Prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budi­mo trijezni!” 1 Thessalonians 5:4-6. {ŽV 235.3}

24

“Nije li ovo sin Josipov?”

Ovo se poglavlje zasniva na Luke 4:16-30.

Preko svijetlih dana Kristova djelovanja u Galileji pruža se 236 jedna sjenka. Ljudi iz Nazareta su Ga odbacili. “Zar on nije tesarov sin?” govorili su. {ŽV 236.1}

Tijekom svog djetinjstva i mladosti, Isus je među svojom braćom u nazaretskoj sinagogi sudjelovao u bogoslužju. Od po­četka svog rada nije bio s njima, ali su oni znali sto se doga­đalo s Njim. Kad se ponovno pojavio među njima, njihovo za­nimanje i očekivanje dosegli su vrhunac. Tu su bila poznata lica onih koje je poznavao iz djetinjstva. Ovdje su bili Njegova majka, Njegova braća i sestre, i sve su se oči upravile u Njega kad je ušao u sinagogu u subotu i kad je zauzeo svoje mjesto među onima koji su sudjelovali u bogoslužju. {ŽV 236.2}

U redovnoj službi za taj dan, starješina je čitao iz proroka hrabrio narod da se još uvijek nada dolasku Onoga koji će uspostaviti slavnu vladavinu i slomiti svako nasilje. Pokušao je ohrabriti svoje slušatelje iznošenjem dokaza da je Mesijin do­lazak blizu. Opisivao je slavu Njegova dolaska, ističući misao da će se pojaviti na čelu vojske koja će osloboditi Izrael. {ŽV 236.3}

Kad je rabin bio prisutan u sinagogi, od njega se očeki­valo da drži propovijed, a bilo koji Izraelac mogao je čitati iz proroka. Ove je subote zamoljen da sudjeluje u službi. On “us­tade da čita. Pruže mu svitak proroka Izaije.” (Luke 4:16, 17) Tekst koji je pročitao bio je jedan od onih koji su se, kako se shvaćalo, odnosili na Mesiju: {ŽV 236.4}

“Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao.

Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima,

Da navijestim oslobođenje zarobljenicima

• vraćanje vida slijepcima,

Da oslobodim potlačene,

Da proglasim godinu milosti Gospodnje.” {ŽV 237.1}

“Smota svitak, vrati ga poslužniku… Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nj… Svi su mu odobravali i divili se lijepim ri­ječima sto su izlazile iz njegovih usta.” Luke 4:20-22, R. V., margin. {ŽV 237.2}

Isus je stajao pred narodom kao živi tumač proročanstava koja su govorila o Njemu. Objašnjavajući riječi što ih je proči­tao, govorio je o Mesiji kao pomagaču ugnjetavanih, oslobodi­telju zarobljenih, iscjelitelju bolesnih, kao o onome koji će vra­titi vid slijepima i otkriti svijetu svjetlost istine. Njegovo utjecaj­no postupanje i čudesno značenje Njegovih riječi proželi su sluša­telje takvom silom kakvu nikada ranije nisu osjetili. Plima božan­skog utjecaja rušila je svaku prepreku i, kao i Mojsije, promatrali su Nevidljivoga. Budući da su njihova srca bila pokrenuta Sve­tim Duhom, odgovorili su usrdnim “amen” i hvalama Gospodinu. {ŽV 237.3}

Međutim, kad je Isus izjavio: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo”, iznenada su bili pokrenuti da misle o sebi i tvrdnjama Onoga koji im se obratio. Oni, Izraelci, djeca Abrahamova, bili su prikazani kao da se nalaze u sužanjstvu. Vijest im je bila upućena kao zarobljenicima koji se tre­baju osloboditi sile zla; kao onima koji su u tami i kojima je potrebna svjetlost istine. Njihova je gordost bila povrijeđena, a strahovanja pokrenuta. Isusove su riječi pokazale da je Njegov rad za njih posve različit od onoga koji su željeli. Njihova se djela mogu podvrgnuti neposrednom ispitivanju. I unatoč nji­hovoj točnosti u obavljanju obreda, izbjegavali su ispitivanje tih bistrih, prodornih očiju. {ŽV 237.4}

Tko je ovaj Isus? pitali su. On koji tvrdi da polaže pravo na slavu Mesije bio je drvodjeljin sin i radio je zanat sa svojim ocem Josipom. Viđali su Ga kako naporno radi, penjući se i spuštajući niz brežuljke, poznavali su Njegovu braću i sestre, Njegov život i rad. Vidjeli su Njegov razvitak iz djetinjstva u mladost, i iz mladosti u muževno doba. Premda je Njegov život bio besprijekoran, nisu mogli vjerovati da je On Obećani. {ŽV 237.5}

238         Kakva suprotnost između Njegova nauka o novom kraljev­stvu i nauka što su ga čuli od svog starješine! Isus nije ništa rekao o njihovu oslobođenju od Rimljana. Čuli su o Njegovim čudima i nadali se da će svoju silu upotrijebiti u njihovu ko­rist, ali nisu zamijetili nikakav nagovještaj takve namjere. {ŽV 238.1}

Kad su otvorili vrata sumnji, srca su im postala tvrđa, jer su se za trenutak bila omekšala. Sotona je odlučio da slijepe oči tog dana ne smiju progledati niti se duše okovane ropstvom osloboditi. Žestokom silom radio je na tome da ih učvrsti u nevjerstvu. Kad su bili pokrenuti uvjerenjem da im se obraća njihov Otkupitelj, nisu obraćali pozornost na znak koji im je već ukazan. ŽV 238.2}

Međutim, Isus im je dao dokaz svog Božanstva otkrivenjem njihovih tajnih misli. “Tada im reče: Sigurno ćete mi navesti uzrečicu: ‘Liječniče, izliječi sam sebe! Sve što si učinio, kako smo čuli, u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju!’ Zaista, kažem vam nastavi on nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju. Zaista, također vam kažem, bijaše mnogo udo­vica u Izraelu u vrijeme Ilijino kad nebo osta zatvoreno tri go­dine i šest mjeseci te velika glad zavlada po svoj zemlji. Ali ni jednoj od njih ne bijaše poslan Ilija osim nekoj udovici u Sarepti, u zemlji sidonskoj. Mnogi gubavci bijahu u Izraelu u vri­jeme proroka Elizeja, ali ni jedan se od njih ne očisti osim Si­rijca Naamana.”Luke 4:23-27, R. V. {ŽV 238.3}

Ovim izlaganjem događaja iz života proroka, Isus je odgo­vorio na pitanja svojih slušatelja. Slugama što ih je Bog izabrao za posebno djelo nije bilo dopušteno da rade za narod tvrda i nevjerna srca. Međutim, oni koji su imali srca da osjećaju i vjere da povjeruju, doživjeli su naročitu naklonost dokazima Njego­ve sile kroz proroke. U Ilijino vrijeme Izrael se odvojio od Bo­ga. Čvrsto su se držali svojih grijeha i odbacivali opomene Duha preko Gospodnjih vjesnika. Na taj način sami su se odcijepili od kanala kojim je Božji blagoslov mogao doprijeti do njih. Gospodin je prošao kraj izraelskih domova i našao utočište za svog slugu u neznabožačkoj zemlji, kod jedne žene koja nije pripadala izabranom narodu. Međutim, ova žena bila je udostojena zato što je slijedila svjetlost koju je primila i njezino je srce bilo otvoreno za veću svjetlost koju joj je Bog poslao pre­ko svog proroka. {ŽV 238.4}

Zbog tog istog razloga bili su zaobiđeni u Elizejevo vrijeme gubavci iz Izraela. Ali Naaman, neznabožački plemić, bio je vjeran svom uvjerenju u ono što je pravo i osjećao je veliku potrebu za pomoći. Nalazio se u stanju u kojem je mogao pri­miti darove Božje milosti. Ne samo da se očistio od gube već je bio i blagoslovljen znanjem o pravom Bogu. {ŽV 239.1}

Nas položaj pred Bogom ne ovisi o količini svjetlosti koju smo primili, već o tome kako smo iskoristili ono sto imamo. Na taj način čak i neznabosci, koji izaberu ono sto je pravo, koliko to mogu razlikovati, u povoljnijem su položaju od onih koji su dobili veliku svjetlost i koji tvrde da služe Bogu, ali na tu svjetlost ne obraćaju pozornost i svojim svakodnevnim živo­tom pobijaju ono sto ispovijedaju. {ŽV 239.2}

Isusove riječi slusateljima u sinagogi udarile su u korijen njihove samopravičnosti, čineći ih svjesnim gorke istine da su se udaljili od Boga i izgubili pravo da budu Njegov narod. Sva­ka riječ sjekla je kao nož kad im je bilo izneseno njihovo stvarno stanje. Sad su prezirali vjeru kojom ih je Isus u početku na­dahnuo. Nisu htjeli priznati da je On koji je potekao iz siromastva i nižih slojeva bio bilo sto drugo do običan čovjek.  {ŽV 239.3}

Njihovo je nevjerstvo izazvalo zlobu. Sotona je upravljao njima i u bijesu povikali su protiv Spasitelja. Okrenuli su se od Njega čiji je zadatak bio da liječi i obnavlja; sad su poka­zali svojstva unistavatelja. {ŽV 239.4}

Kad ih je Isus upozorio na blagoslove dane neznabošcima, pokrenula se žestina nacionalnog ponosa Njegovih slušatelja i Njegove je riječi ugušila graja mnoštva. Ovi ljudi bili su pono­sni na držanje zakona, ali sad kad su njihove predrasude bile povrijeđene, bili su spremni počiniti ubojstvo. Skup se razišao uhvativši Isusa, izgurali su Ga iz sinagoge i iz grada. Svi su, čini se, željeli Njegovo uništenje. Požurivali su Ga do ruba pro­valije, namjeravajući Ga strmoglaviti dolje. Zrakom su letjeli uzvici kletve. Neki su bacali kamenje na Njega, kad je iznenada iščezao između njih. Nebeski vjesnici koji su bili kraj Njega u sinagogi bili su s Njim usred razbješnjela mnoštva. Oni su Ga zaklonili od Njegovih neprijatelja i odveli Ga na sigurno mjesto. {ŽV 240.1}

Tako su anđeli zaštitili i Lota i sigurno ga izveli iz Sodome. Tako su zaštitili Elizeja u malom planinskom gradu. Kad su okolna brda bila puna konja, bojnih kola sirijskog kralja i velike voj­ske naoružanih ljudi, Elizej je vidio kako su obližnje planinske padine bile prekrivene Božjim vojskama konjima i vatrenim bojnim kolima posvuda oko Gospodnjeg sluge. {ŽV 240.2}

U svim vjekovima anđeli su bili blizu Kristovih vjernih sljed­benika. Silni savez zla svrstan je u borbene redove protiv onih koji će pobijediti, ali Krist želi da vidimo ono sto je nevidljivo: nebeske vojske utaborene oko onih koji ljube Boga, da bi ih oslobodile. Nećemo nikada doznati od kojih smo opasnosti, vidljivih i nevidljivih, bili sačuvani posredovanjem anđela, sve dok u svjetlosti vječnog života ne budemo sagledali Božja pro­viđenja. Tada ćemo znati da je cjelokupna nebeska obitelj po­kazala zanimanje za nas ovdje dolje i da su vjesnici s Božjeg prijestolja iz dana u dan pratili naše korake. {ŽV 240.3}

Kad je Isus u sinagogi čitao proročanstvo, nije pročitao konačni opis Mesijina rada. Pročitavši riječi: “Da navijestim go­dinu milosti Jahvine”, izostavio je rečenicu “i dan odmazde Boga našega”. (Isaiah 61:2) To je bilo isto toliko istinito kao što je bio prvi dio proročanstva; svojom šutnjom Isus nije porekao istinu. Međutim na ovom posljednjem izrazu Njegovi slušatelji rado su se zadržavali želeći da se ispuni. Objavljivali su sudove protiv neznabožaca ne shvaćajući da je njihova krivnja bila čak veća nego krivnja drugih. Njima je najhitnije bila potrebna mi­lost koju su oni tako spremno uskraćivali neznabošcima. Tog dana u sinagogi, kad je Isus stajao među njima, imali su prili­ku prihvatiti poziv Neba. On koji “uživa u pomilovanju” (Micah 7:18) rado bi ih spasio uništenja koje su prizivali njihovi grijesi. {ŽV 240.4}

On ih nije mogao napustiti a da im ne uputi još jedan po­ziv na pokajanje. Pred kraj svog rada u Galileji, ponovno je po­sjetio dom svog djetinjstva. Od odbacivanja što ga je doživio ovdje, glas o Njegovu propovijedanju i čudima ispunio je zem­lju. Sada nitko nije mogao poreći da On posjeduje silu veću od ljudske. Ljudi iz Nazareta znali su da je išao čineći dobro i liječeći sve one koje je Sotona ugnjetavao. Oko njih su posto­jala čitava sela u kojima se ni u jednoj kući nije čuo jauk bolesnih, jer je On prošao kroz njih i izliječio sve njihove bolesnike. Mi­lost koja se otkrivala u svakom pothvatu Njegova života pru­žala je dokaz o Njegovu božanskom pomazanju. {ŽV 241.1}

Dok su slušali Njegove riječi, Nazarećani su opet bili po­krenuti Svetim Duhom. Međutim, čak ni sada nisu htjeli priz­nati da je ovaj čovjek, koji je odrastao među njima, bio druk­čiji ili veći od njih. Još ih je peklo gorko sjećanje da je njima, dok je za sebe tvrdio da je Obećani, osporavao mjesto u Izra­elu, jer im je pokazao da su manje dostojni Božje naklonosti od jednog neznabošca ili neznaboškinje. Stoga, premda su po­stavili pitanje: “Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana?”, oni Ga nisu mogli primiti kao Božjega Pomazanika. Zbog njihovog nevjerstva Spasitelj nije mogao učiniti među njima mnoga čuda. Samo je nekoliko duša bilo otvoreno za Njegove blagoslove i On se teška srca udaljio, da se nikada više ne vrati. {ŽV 241.2}

Nevjerstvo, koje su ranije gajili, zavladalo je ljudima iz Nazareta. Ono je također vladalo i nad Velikim vijećem i naro­dom. Za svećenike i narod prvo odbijanje očitovanja sile Sve­toga Duha bilo je početak kraja. Da bi dokazali kako je njiho­vo prvo odbijanje bilo pravilno, nastavili su nakon toga sitničarski osuđivati Kristove riječi. Njihovo odbacivanje Duha do­stiglo je svoj vrhunac na golgotskom križu, u uništenju njihova grada i u rasijavanju naroda na sve četiri strane svijeta. {ŽV 241.3}

O, koliko je Krist čeznuo Izraelu otvoriti dragocjene riznice istine! Međutim, njihova je duhovna sljepoća bila takva da im je bilo nemoguće otkriti istine o Njegovu kraljevstvu. Čvrsto su se držali svoga vjerovanja i svojih beskorisnih obreda dok je nebeska istina čekala da je prime. Trošili su svoj novac na ništavne stvari, dok im je kruh života stajao na domašaju. Zašto nisu prišli Božjoj Riječi i marljivo je proučavali da vide jesu li bili u zabludi? Spisi Staroga zavjeta jasno su iznosili sva­ku pojedinost Kristove službe, a On je stalno navodio proroke izjavljivao: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” Da su iskreno istraživali Pismo, podvrgavajući svoje teorije provjeri iz Božje Riječi, Isus ne bi morao plakati nad njihovom okorjelošću. On ne bi mogao izjaviti: “Eto će vam se ostaviti kuća vaša pusta.” (Luke 13:35) Mogli bi upoznati do­kaz o Njegovu mesijanstvu, i nesreća koja je pretvorila njihov ponosni grad u ruševine mogla bi se izbjeći. Međutim, um Hebreja postao je skučen njihovim nerazumnim fanatizmom. Kri­stove pouke otkrivale su nedostatke njihova karaktera i zahtije­vale su pokajanje. Da su prihvatili Njegova učenja, njihov način života morao bi se izmijeniti i morali bi napustiti nade koje su gajili. Da bi ih Nebo poštovalo, moraju žrtvovati poštovanje ljudi. Da bi poslušali riječi ovog novog rabina, moraju poći protiv mišljenja velikih mislilaca i učitelja svog vremena. {ŽV 241.4}

Istina nije bila omiljena u Kristovo doba. Ona je neomilje­na i u naše vrijeme. Postala je neomiljena otkako je Sotona prvi put u čovjeku izazvao odvratnost prema njoj iznošenjem laži koje su vodile samouzvišenju. Zar se i mi danas ne srećemo s teorijama i doktrinama koje nemaju osnovu u Božjoj Riječi? Ljudi ih se drže tako čvrsto kao sto su se Hebreji držali svoje preda­j^e. {ŽV 242.1}

Hebrejske su vođe bile ispunjene duhovnim ponosom. Nji­hova želja za osobnim proslavljanjem pokazala se čak i u služ­bi u Svetištu. Voljeli su najviša mjesta u sinagogi. Voljeli su po­zdrave na trgovima i bili zadovoljni kad su čuli zvuk svojih titula s usana ljudi. Dok je stvarna pobožnost opadala, postali su još ljubomorniji na svoje predaje i obrede. {ŽV 242.2}

Budući da je njihov razum bio pomračen sebičnim predra­sudama, oni nisu mogli uskladiti silu Kristovih uvjerljivih rije­či sa skromnošću Njegova života. Nisu shvatili činjenicu da stvar­noj veličini nije potrebno vanjsko razmetanje. Siromaštvo ovog čovjeka u potpunoj je opreci s Njegovom tvrdnjom da je Me­sija. Ako je On ono što tvrdi da jest, pitali su se oni, zašto je tako skroman? Ako je zadovoljan time što je bez oružane sile, što će biti od njihovog naroda? Kako može sila i slava koju su tako dugo očekivali dovesti narode da budu hebrejski podani­ci? Zar svećenici nisu učili da Izrael treba zavladati cijelom Zem­ljom? Je li moguće da su veliki vjerski učitelji pogriješili? {ŽV 242.3}

Međutim, nije samo odsutnost vanjske slave u Isusovu ži­votu bilo to što je navelo Hebreje da Ga odbace. On je bio utjelovljenje čistoće, a oni su bili nečisti. Prebivao je među lju­dima kao primjer besprijekorne čestitosti. Njegov život bez mane osvijetlio je njihova srca. Njegova iskrenost otkrivala je njiho­vu neiskrenost. Ona je učinila da se pokaže sva prijetvornost njihove licemjerne pobožnosti i otkrila im bezakonje u njiho­vom nakaradnom karakteru. Takva je svjetlost bila nepoželjna. {ŽV 243.1}

Da je Krist isticao farizeje i da je veličao njihovo znanje i pobožnost, oni bi Ga s radošću pozdravili. Međutim, kad je govorio o nebeskom kraljevstvu kao o razdoblju milosti za sve ljude, iznosio je jedan vid religije koji nisu htjeli trpjeti. Njihov osobni primjer i učenje nikada nisu bili takvi da službu Bogu učine poželjnom. Kad su vidjeli Isusa kako ukazuje pažnju onima koje su oni mrzili i odbacili, u njihovim su se gordim srcima pokrenule najgore strasti. Uslijed svog hvalisanja da će “Lav iz Judina plemena” (Revelation 5:5) uzdići Izrael više svih naro­da, oni ne bi mogli podnijeti razočaranje u svoje slavoljubive nade bolje no što su mogli podnijeti Kristov prijekor zbog nji­hovih grijeha i osudu koju su osjećali već i od same nazočnosti Njegove čistoće. {ŽV 243.2}

25

Poziv na obali mora

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 4:18-22; Mark 1:16-20; Luke 5:1-11.

• Nad Galilejskim se morem rađao dan. Učenici, umorni od bezuspješnog noćnog napornog rada, bili su u svojim ribarskim čamcima još uvijek na jezeru. Isus je došao provesti koji mi­ran trenutak na jezerskoj obali. U ranom se jutru nadao da će imati malo odmora od mnoštva što Ga je iz dana u dan prati­lo. Međutim narod se ubrzo počeo okupljati oko Njega. Njihov se broj brzo povećavao, tako da su Ga tiskali sa svih strana. U međuvremenu učenici su došli na kopno. Da bi izbjegao tiska­nje mnoštva, Isus je ušao u Petrov čamac i zamolio ga da se otisne malo dalje od obale. Tu su Isusa svi mogli bolje vidjeti i čuti, te je iz čamca učio mnoštvo na obali. {ŽV 244.1}

Kakav je to prizor bio za anđele da razmišljaju o Njemu! Njihov slavni Zapovjednik, sjedeći u ribarskom čamcu, ljuljao se tamo-amo na nemirnim valovima i objavljivao dobre vijesti

• spasenju mnoštvu koje Ga je slušalo i koje se tiskalo sve do same vode! On koji je bio Poštovani Neba objavljivao je velike istine o svom kraljevstvu običnom svijetu pod vedrim nebom. Ipak, nije mogao imati pogodnije mjesto za svoj rad. Jezero, planine, prostrana polja, sunčeva svjetlost koja se rasipala po zemlji, sve Mu je to bila građa za slikovito prikazivanje pouka utiskivanje tih pouka u umove. Nijedna od Isusovih pouka nije ostala bez roda. Svaka poruka s Njegovih usana dopirala je do neke duše kao riječ vječnog života. {ŽV 244.2}

          Mnoštvo na obali povećavalo se svakog trenutka. Stari lju­di oslanjajući se na štapove, snažni seljaci s brda, ribari sa svog mukotrpnog rada na jezeru, trgovci i rabini, bogati i učeni, stari i mladi, donoseći svoje bolesne i one koji su patili, tiskali su se da čuju riječi božanskog Učitelja. Prizore kao sto je ovaj pro­roci su unaprijed vidjeli i zapisali: {ŽV 245.1}

“Zemlja Zebulunova i zemlja Neftalijeva,

Zemlja uz more i s onu stranu Jordana,

Poganska Galileja —

Narod što je boravio u tmini Vidje svjetlo veliko;

Onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti Zasja svjetlo.” {ŽV 245.2}

Osim mnoštva na obalama Genezareta, Isus je u svojoj pro­povijedi kraj mora držao na umu i druge slušatelje. Gledajući vjekove koji će doći, vidio je svoje vjerne sljedbenike u zatvo­rima i sudskim dvoranama, u kušnjama, osamljenosti i patnja­ma. Pred Njim je jasan svaki prizor radosti, borbe i teškoće. U riječima što ih je izgovorio onima koji su se okupili oko Nje­ga, On je progovorio i drugim dušama te iste riječi, koje će dopirati do njih kao vijest nade u kušnji, utjehe u tuzi i nebes­ke svjetlosti u tami. Posredstvom Svetoga Duha ovaj glas koji je govorio iz ribarskog čamca na Galilejskom moru čut će se kako objavljuje mir ljudskim srcima sve do kraja vremena. {ŽV 245.3}

Kad je završio propovijed, Isus se okrenuo Petru i rekao mu da se otisne na more i baci svoju mrežu. Međutim, Petar je bio obeshrabren. Cijele noći nije ulovio ništa. Za osamljeno­sti razmišljao je o sudbini Ivana Krstitelja, koji je čamio sam u tamnici. Razmišljao je o budućnosti Isusovoj i Njegovih sljed­benika, o neuspjehu Njegova djela u Judeji i o zlobi svećenika i rabina. Čak i njegovo zanimanje pretrpjelo je neuspjeh; i dok je promatrao prazne mreže, budućnost mu se učinila mračnom, punom obeshrabrenja. “Učitelju,” rekao je, “svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” {ŽV 245.4}

Noć je bila jedino povoljno vrijeme za lov uz pomoć mreža u bistrim jezerskim vodama. Nakon bezuspješna truda cijele noći, izgledalo je beznadno baciti mrežu danju, ali Isus je zapovjedio ljubav prema Učitelju pokrenula je učenike da poslušaju. Ši­mun i njegov brat zajedno su spustili mrežu. Kad su pokušali izvući, količina ribe bila je tako velika da se mreža počela kidati. Bili su primorani pozvati Jakova i Ivana u pomoć. Kad je ulov bio prikupljen, oba su čamca bila tako opterećena da im je prijetila opasnost da potonu. {ŽV 246.1}

Međutim, Petar sad nije mislio vise na čamce ili tovar. Ovo čudo, vise od svakog drugog kome je on bio svjedok, bilo je za njega izraz Božje sile. U Isusu je vidio Onoga koji upravlja cijelom prirodom. Božanska nazočnost je otkrila njegovu osobnu grjesnost. Ljubav prema Učitelju, stid zbog nevjerstva, zahvalnost zbog Kristove ljubaznosti, a nadasve osjećaj osobne nečis­toće u nazočnosti beskrajne čistoće, sasvim su ga savladali. Dok su njegovi prijatelji prebirali sadržaj mreže, Petar je pao pred Spasiteljeve noge, uzviknuvsi: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam gresnik!” {ŽV 246.2}

Bila je to ista nazočnost božanske svjetlosti koja je navela proroka Daniela da padne kao mrtav pred Božjim anđelom. Rekao je: “… lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” Tako je i Izaija kad je vidio Gospodnju slavu, uzviknuo: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu ne­čistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Voj­skama!” (Daniel 10:8; Isaiah 6:5) Ljudska priroda sa svojom slabošću i grijehom stavljena je nasuprot božanskom savršen­stvu, pa se on osjećao potpuno nesavršenim i nesvetim. Isto je bilo sa svima kojima je dano da vide Božju veličinu i veli­čanstvo. {ŽV 246.3}

Petar je uzviknuo: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” ali se ipak čvrsto držao Kristovih nogu, osjećajući da se ne može odvojiti od Njega. Spasitelj je odgovorio: “Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!” Nakon što je Izaija vidio Božju svetost i svoju vlastitu nedostojnost, bila mu je povjerena bo­žanska vijest. Pošto je Petar poveden u samoodricanje i ovis­nost o božanskoj sili, primio je poziv da radi za Krista. {ŽV 246.4}

Do ovog trenutka nijedan od učenika nije se kao suradnik ujedinio s Isusom. Bili su svjedoci mnogih Njegovih čuda i slušali Njegova poučavanja, ali nisu posve napustili svoja ranija zanimanja. Utamničenje Ivana Krstitelja bilo je za sve njih jedno gorko razočaranje. Ako je takav morao biti rezultat Ivanova poslanja, mogli su imati malo nade za svog Učitelja, protiv koga su se ujedinile sve vjerske vođe. U ovim okolnostima za njih je bilo olakšanje da se za kratko vrijeme vrate svom ribarenju. Međutim, Isus ih sada poziva da napuste svoj raniji život i da ujedine svoje interese s Njegovima. Petar je prihvatio poziv. Stigavsi na obalu, Isus je pozvao druga tri učenika: “Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni su odmah ostavili sve i posli za Njim.  {ŽV 246.5}

Prije no sto ih je pozvao da napuste svoje mreže i ribarske čamce, Isus ih je uvjerio da će Bog zadovo­ljiti sve njihove potrebe. Uporaba Petrova čamca za djelo evanđelja bogato se isplatila. Onaj koji je “bogat za sve koji ga zazivlju”, rekao je: “Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut.” (Romans 10:12; Luke 6:38) Takvom mjerom On je nagradio i službu učenika. Svaka žrtva koja je učinjena u Njegovoj službi bit će nagrađena prema “izvanrednom bogatstvu svoje milosti”.Ephesians 3:20; 2:7. {ŽV 249.1}

Za vrijeme te žalosne noći na jezeru, kad su bili odvojeni od Krista, učenike je opterećivalo nevjerstvo, a i umor od bes­plodna truda. Međutim, Njegova nazočnost potakla je njihovu vjeru i donijela im radost i uspjeh. Tako je i s nama; odvojen od Krista, nas rad je besplodan, a lako je nemati povjerenja i gunđati. Ali, kad je On blizu, a mi radimo po Njegovim upu­tama, radujemo se dokazima Njegove moći. Sotonino je djelo da obeshrabri dušu, a Kristovo da je nadahne vjerom i na­dom. {ŽV 249.2}

Još dublja pouka koju je čudo otkrilo učenicima, pouka je za nas da Onaj čija riječ može sakupiti ribe iz mora, može utjecati i na ljudska srca privlačeći ih vezama svoje ljubavi, ta­ko da Njegove sluge mogu postati “lovci ljudi”. {ŽV 249.3}

Ti galilejski ribari bili su skromni i neobrazovani ljudi, ali Krist, svjetlost svijeta, imao je velike mogućnosti da ih ospo­sobi za položaj za koji ih je izabrao. Spasitelj nije prezirao obra­zovanje, jer kad njime upravlja Božja ljubav i kad je posvećeno Njegovoj službi, oplemenjen um je blagoslov. Ali, On je mimo­išao mudre ljude svog vremena zato što su bili tako puni samouzvišenja da nisu mogli suosjećati s čovječanstvom koje pati i postati suradnici s Čovjekom iz Nazareta. U svom fanatizmu bilo im je ispod časti da ih Krist uči. Gospodin Isus tražio je su­radnju onih koji će postati provodnici Njegove milosti. Prvo što trebaju naučiti svi koji će postati Božji suradnici pouka je o nepovjerenju u samoga sebe; tada će biti spremni da dobiju Kristov karakter. To se ne može steći obrazovanjem u najvišim školama. To je plod mudrosti koja se može dobiti samo od bo­žanskog Učitelja. {ŽV 249.4}

Isus je izabrao neobrazovane ribare zato sto nisu bili ško­lovani predajama i pogrešnim običajima svog vremena. Oni su bili ljudi prirodno obdareni, ponizni i poučljivi, ljudi koje je On mogao odgajati za svoj rad. U svakodnevnom životu ima mnogo ljudi koji strpljivo obavljaju jednolične i mukotrpne po­slove, nesvjesni da posjeduju takve moći koje bi ih, ako bi ih razvili, izjednačile s najcjenjenijim ljudima u svijetu. Potreban je dodir vješte ruke koji bi probudio te uspavane sposobnosti. Takve je ljude Isus pozvao da budu Njegovi suradnici i dao im prednost da se druže s Njim. Nikada veliki ljudi u svijetu nisu imali takvog učitelja. Kad su prošli Spasiteljevu obuku, učenici više nisu bili neznalice i neobrazovani. Postali su Mu slični umom karakterom; ljudi su znali da su bili s Isusom. {ŽV 250.1}

Najuzvišeniji odgojni rad nije samo prijenos znanja, već usađivanje životne snage koja se prima dodirom uma s umom i duše s dušom. Samo život rađa život. Kakvu su prednost imali oni koji su tri godine bili u svakodnevnom dodiru s tim božan­skim životom iz koga je potekao svaki životodavni poticaj koji je donio blagoslov svijetu! Više od svojih drugova Ivan, ljub­ljeni učenik, podčinio je sebe sili tog čudesnog života. On kaže: “Da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.” “Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” 1 John 1:2; John 1:16. {ŽV 250.2}

Apostoli našega Gospodina nisu imali ništa što bi im doni­jelo slavu. Bilo je očito da uspjeh njihova rada pripada jedino Bogu. Život ovih ljudi, karkater koji su izgradili i silno djelo što ga je Bog učinio preko njih, potvrđuju ono što će On učiniti za sve koji su poučljivi i poslušni. {ŽV 250.3}

Onaj koji najviše voli Krista učinit će najviše dobra. Nema granica korisnosti onoga koji odričući se sebe omogućava Sve­tome Duhu da djeluje na njegovom srcu i živi životom potpuno posvećenim Bogu. Ako ljudi bez žaljenja ili sustajanja na putu budu podnijeli nužnu disciplinu, Bog će ih poučavati iz sata u sat, iz dana u dan. On čezne da otkrije svoju milost. Ako Nje­gov narod hoće otkloniti prepreke, On će u obilnim tokovima izliti vode spasenja kroz ljudska korita. Kad bi jednostavni ljudi bili ohrabreni da učine sve dobro koje mogu, kad ruke koje spu­tavaju ne bi bile stavljene na njih da uguše njihovu revnost, ta­da bi stotinu poslanika za Krista bilo tamo gdje je sada jedan. {ŽV 250.4}

Bog uzima ljude takve kakvi su i ako Mu se podčine, odgaja ih za svoju službu. Božji Duh, primljen u dušu, oživjet će sve njezine sposobnosti. Um koji je potpuno posvećen Bogu, pod vodstvom Svetoga Duha skladno se razvija, ojačan da shvati i ispuni Božje zahtjeve. Slab, kolebljiv karakter mijenja se u čvrst postojan. Stalno posvećenje uspostavlja tako blizak odnos između Krista i Njegovih učenika da kršćanin postaje sličan Nje­mu umom i karakterom. Vezom s Kristom on će imati jasnije šire poglede. Njegovo razumijevanje bit će prodornije, njego­vo rasuđivanje uravnoteženije. Onaj koji čezne da služi Kristu, tako je potaknut životodavnom silom Sunca pravde da će roditi mnogi rod na slavu Bogu. {ŽV 251.1}

Ljudi najvišeg obrazovanja u umjetnosti i znanosti naučili su dragocjene istine iz života jednostavnih kršćana koje je svi­jet smatrao neukim. Međutim, ovi neznani učenici stekli su svoj odgoj u školi koja je viša od svih drugih. Sjedili su kraj nogu Onoga koji je govorio kao što “čovjek nikad nije govorio”. {ŽV 251.2}

26

U Kafarnaumu

• U razmacima između svojih putovanja, Krist se stalno vra­ćao u Kafarnaum, koji je stoga poznat kao “njegov grad”. Bio je na obalama Galilejskog mora i blizu granice lijepe Genezaretske ravnice. {ŽV 252.1}

Duboka jezerska udolina davala je ravnici koja je okruži­vala njegove obale ugodnu južnjačku klimu. Ovdje je u Kri­stovo doba uspijevala palma i maslina, tu su bili voćnjaci i vinogradi, zelena polja i cvijeće raskošnih boja, zalijevani izvo­rima žive vode koji su izbijali iz stijena. Na obalama jezera i brdima koja su ga na maloj razdaljini okružavala smjestila su se mnoga sela i gradovi. Jezero je bilo prekriveno ribarskim čamcima. Na sve strane zamjećivala se vreva poslovnog i aktiv­nog života. {ŽV 252.2}

Sam je Kafarnaum bio vrlo prikladno središte Spasiteljeva rada. Budući da se nalazio na glavnom putu od Damaska pre­ma Jeruzalemu i Egiptu, do Sredozemnog mora, bio je velika prometna arterija. Ljudi iz mnogih zemalja prolazili su kroz grad ili se zadržavali u njemu da se odmore od svojih putovanja. Ovdje se Isus mogao sresti s predstavnicima svih naroda i svim društvenim slojevima, s bogatima i velikanima, kao i sa siroma­šnima i skromnima, a Njegove su se poruke mogle odnijeti u  druge zemlje i mnogobrojne domove. Da je istraživanje proro­čanstava na taj način bilo potaknuto, pažnja bi bila usmjerena na Spasitelja i Njegova misija otkrivena svijetu.{ŽV 252.3}

Premda je Veliko vijeće djelovalo protiv Isusa, narod je željno očekivao razvitak Njegove misije. Cijelo se Nebo pokrenulo. Anđeli su pripremali put za Njegovu službu, djelujući na ljudska srca i privlačeći ih Spasitelju. {ŽV 253.1}

Svjedok Kristove sile u Kafarnaumu bio je sin cezareva čovjeka koga je Krist izliječio. Dvorski službenik i njegov dom radosno su svjedočili o svojoj vjeri. Kad se saznalo da je Učitelj osobno među njima, sav je grad uzavreo. Mnoštvo se okupilo oko Njega. U subotu je narod prepunio sinagogu, tako da se mnoštvo moralo vratiti u nemogućnosti da uđe. {ŽV 253.2}

Svi koji su slušali Spasitelja oduševili su se “njegovom na­ukom, jer mu riječ bijaše puna moći”. “Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici.” (Luke 4:32; Matthew 7:29) Učenje je književnika i starješina bilo hladno i kruto, kao lekcija naučena napamet. Za njih Božja Riječ nije imala nika­kvu životnu silu. Njezina su učenja zamijenili vlastitim pojmo­vima i predajom. U uobičajenom redoslijedu službe izjavljivali su da objašnjavaju Zakon, ali nikakvo nadahnuće od Boga nije pokretalo njihova srca ili srca njihovih slušatelja. {ŽV 253.3}

Isus nije imao ničeg zajedničkog s raznolikim temama o kojima se raspravljalo među Hebrejima. Njegov je cilj bio iz­nositi istinu. Njegove su riječi bacale silnu svjetlost na učenja patrijaraha i proroka, a sveti spisi izgledali su ljudima kao novo otkrivenje. Nikada ranije Njegovi slušatelji nisu sagledavali ta­kvu dubinu značenja Božje Riječi. {ŽV 253.4}

Isus je sretao ljude na njihovom tlu, kao Onaj koji poznaje njihove nevolje. On je učinio istinu lijepom time što ju je iz­nosio na najneposredniji i najjednostavniji način. Njegov jezik bio je čist, dostojanstven i jasan kao rijeka koja teče. Njegov glas bio je kao glazba onima koji su slušali monotone glasove rabina. Međutim, iako je Njegovo učenje bilo jednostavno, govorio je kao Onaj koji ima vlast. Ovo obilježje postavilo je Njegovo učenje nasuprot učenjima svih ostalih. Rabini su go­vorili sa sumnjom i neodlučnošću, kao da se Sveto pismo može tumačiti tako da znači jedno ili sasvim suprotno od toga. Slušatelji su svakodnevno bili sve više zbunjeni. Međutim, Isus je izlagao učenje Pisma u skladu s njegovim nepogrešivim auto­ritetom. O bilo čemu da je govorio On je govorio sa silom, tako da se Njegovim riječima nije moglo suprotstavljati. {ŽV 253.5}

Nastupao je ozbiljno, ali ne i ogorčeno. Govorio je kao onaj koji pred sobom ima određeni cilj. Ljudima je prikazivao stvar­nosti vječnog svijeta. U svakoj temi otkrivao je Boga. Isus je pokušao razbiti zaslijepljenost koja je držala ljude zaokupljene zemaljskim ciljevima. On je vrijednosti ovoga života postavio u pravilan odnos: podređene vječnom interesu; ali nije omalo­važavao njihovo značenje. Učio je da su Nebo i Zemlja međusob­no povezani. Poznavanje božanske istine priprema ljude da bo­lje obavljaju dužnosti svakodnevnog života. Govorio je kao Onaj koji je blizak Nebu, svjestan svoje veze s Bogom, a ipak pri­znajući svoju zajednicu sa svakim članom ljudske zajednice. {ŽV 254.1}

Poruke milosti učinio je raznovrsnima da bi odgovarale Njegovim slušateljima. Znao je “riječju krijepiti umorne” (Isaiah 50:4); jer je milost tekla s Njegovih usana, da može ljudima na najprivlačniji način prenijeti blaga istine. Imao je takta u sučeljavanju s umovima punim predrasuda, iznenađujući ih sli­kovitim prikazima koji su privlačili njihovu pozornost. Uz pomoć mašte dopirao je do srca. Njegovi slikoviti prikazi bili su preu­zeti iz svakodnevnog života, pa premda jednostavni, imali su začudnu dubinu smisla. Ptice u zraku, ljiljani u polju, sjeme, pastir i ovce ovim pojmovima Krist je slikovito prikazao vje­čne istine; i svaki put kad su nakon toga Njegovi slušatelji vi­djeli ove pojave u prirodi, sjećali su se Njegovih riječi. Kristovi slikoviti simboli stalno su ponavljali Njegove poruke. {ŽV 254.2}

Krist nikad nije laskao ljudima. Nikad nije govorio o ono­me što bi potaklo njihove sklonosti, iluzije i obmane, niti ih je hvalio zbog njihovih oštroumnih pronalazaka; ali duboki misli­oci bez predrasuda su prihvatili Njegovo učenje i utvrdili da ono okušava njihovu mudrost. Divili su se duhovnoj istini izra­ženoj najjednostavnijim jezikom. Najobrazovaniji su bili očara­ni Njegovim riječima, a neobrazovanima su uvijek bile od ko­risti. Imao je vijest za neuke; pa čak je i neznabošce uvjerio da On ima vijest za njih. {ŽV 254.3}

Iscjeljujućim dodirom Njegova se nježna sućut spuštala na umorna i ojađena srca. Čak i usred neobuzdanosti ljutih nepri­jatelja bio je okružen ozračjem mira. Ljepota Isusove pojave, ljupkost Njegova karaktera, a nadasve ljubav izražena u pogle­du i boji glasa, privlačila je k Njemu sve one koji nisu okorjeli u nevjerstvu. Da nije bilo blagog, suosjećajnog duha koji je zračio iz svakog pogleda i riječi, On ne bi uspio privući tako veliko mnoštvo. Oni koji su patili i dolazili k Njemu, osjećali su da je povezao svoj interes s njihovim kao vjerni i nježni prijatelj, pa su željeli saznati više o istinama što ih je učio. Nebo se prignulo Zemlji. Čeznuli su da prebivaju u Njegovoj nazočnosti, kako bi utjeha Njegove ljubavi mogla stalno biti uz njih. {ŽV 254.4}

Isus je vrlo pomno zamjećivao promjenu u izrazu lica svojih slušatelja. Radovao se licima koja su izražavala zanimanje i zado­voljstvo. Spasitelj je bio sretan kad su strijele istine prodrle do duše, lomeći prepreke sebičnosti, pokrećući pokajanje i na kraju zahvalnost. Kad je očima prelazio preko mnoštva slušatelja i prepoznao lica koja je ranije vidio, Njegovo se lice ozarilo ra­došću. Vidio je u njima buduće podanike svog kraljevstva. Kad je jasno iskazana istina dotakla neki ljubomorno čuvani idol, zamijetio je promjenu na licu; hladan, neprivlačan pogled koji je govorio da svjetlost nije dobrodošla. Kad je vidio da ljudi odbacuju vijest mira, srce Mu je bilo duboko ranjeno. {ŽV 255.1}

U sinagogi je Isus govorio o kraljevstvu što ga je došao zasnovati i o svojoj zadaći da oslobodi Sotonine sužnje. Izne­nada je bio prekinut krikom užasa. Jedan je umobolnik istrčao između ljudi uzviknuvši: “Ha, što hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas upropastiš? Znam tko si: Svetac Božji.” {ŽV 255.2}

Nastala je opća zbrka i uzbuna. Narod je odvratio pozor­nost od Krista ne prateći Njegove riječi. To je bio Sotonin cilj zbog koga je doveo svoju žrtvu u sinagogu. Međutim, Isus je ukorio demona rekavši: “Umukni i iziđi iz njega! Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.” {ŽV 255.3}

Sotona je pomračio um ovog nesretnog patnika, ali u Kri­stovoj je nazočnosti zračak svjetlosti probio mrak. U njemu se probudila čežnja za oslobođenjem od Sotonine vlasti, ali se zli duh opirao Kristovoj sili. Kad se čovjek pokušao obratiti Kri­stu za pomoć, zli duh je stavio riječi u njegova usta i on je povikao u dubokoj duševnoj patnji i strahu. Opsjednuti od zlog duha djelomično je shvatio da se nalazi u nazočnosti Onoga koji ga može osloboditi, ali kad je pokušao doći nadohvat toj moćnoj ruci, druga volja ga je zadržala i riječi drugoga našle su svoj izraz. Sukob između sotonske sile i njegove osobne čežnje za slobodom bio je strahovit. {ŽV 255.4}

Onaj koji je pobijedio Sotonu u pustinji kušanja ponovno 256 se našao licem k licu sa svojim neprijateljem. Zli duh pokazao je svu silu da bi zadržao vlast nad svojom žrtvom. Izgubiti tlo značilo bi prepustiti Isusu pobjedu. Činilo se kao da mučeni čovjek mora izgubiti svoj život u borbi s neprijateljem koji je uništio njegovo muževno doba. Međutim, Spasitelj je progovorio s autoritetom i oslobodio zarobljenika. Čovjek koji je bio opsjednut stajao je pred zadivljenim narodom radostan sto vla­da sobom. Čak je i zao duh posvjedočio o Spasiteljevoj božan­skoj sili. {ŽV 256.1}

Čovjek je slavio Boga zbog svog oslobođenja. Oko koje je donedavno sijevalo žarom ludila, sad je odsjajivalo razumom i bilo puno suza zahvalnica. Narod je zadivljen zanijemio. Kad im se vratila moć govora, doviknuli su jedan drugome: “Što je ovo? Nova i silna nauka! Samim nečistim duhovima zapovi­jeda! I slušaju ga!” Mark 1:27, R. V. {ŽV 256.2}

Tajni uzrok patnje koja je od ovog čovjeka načinila pojavu zastrašujuću za prijatelje i teret za samoga sebe bio je u njego­vom životu. Bio je opčinjen zadovoljstvima grijeha misleći da život učini velikom zabavom. Nije ni sanjao da će postati strah i trepet svijetu i sramota obitelji. Smatrao je da svoje vrijeme može prepustiti nevinim ludostima. Međutim, kad se jednom našao na nizbrdici, noge su brzo silazile. Neumjerenost i lakomislenost izopačile su plemenite osobine njegove naravi i So­tona je njime potpuno zavladao. {ŽV 256.3}

Kajanje je stiglo prekasno. Kad je htio žrtvovati bogatstvo i zadovoljstvo da bi povratio svoje izgubljeno ljudsko dostojan­stvo, postao je bespomoćan u rukama Zloga. Stao je na nepri­jateljsko tlo i Sotona se dokopao svih njegovih sposobnosti. Kušač ga je namamio mnogim očaravajućim ponudama; ali kad je nesretnik pao pod njegovu moć, neprijatelj je postao nemilosrdan u svojoj svireposti i strašan u žestini svojih napada. Tako će biti sa svima koji popuste zlu; ono što je počelo zanosnim zado­voljstvom, završit će se u tami očajanja i ludilu razorene duše. {ŽV 256.4}

Isti zli duh koji je kušao Krista u pustinji i koji je držao u svojoj vlasti duševnog bolesnika iz Kafarnauma, vladao je i nevjernim Hebrejima. Ali kod njih je on uzeo oblik pobožnosti, želeći ih u području njihovih pobuda prevariti za odbaci­vanje Spasitelja. Njihovo stanje bilo je znatno beznadnije nego stanje opsjednutog od zlog duha, jer nisu osjećali nikakvu po­trebu za Kristom i zato su čvrsto držani pod Sotoninom vlašću. {ŽV 256.5}

257           Vremensko razdoblje Kristove osobne službe među ljudi­ma bilo je vrijeme kad su sile carstva tame najviše djelovale. Vjekovima je Sotona sa svojim zlim anđelima težio da zavlada tijelima i dušama ljudi da bi im donio grijeh i patnje; a tada je za svu ovu bijedu teretio Boga. Isus je ljudima otkrivao Božji karakter. Slamao je Sotoninu silu i oslobađao njegove robove. Novi život, ljubav i sila s Neba pokrenuli su ljudska srca i knez zla ustao je da se bori za nadmoć svog carstva. Sotona je pri­kupio sve svoje snage i na svakom se koraku borio protiv Kri­stova djela. {ŽV 257.1}

Tako će biti i u posljednjoj velikoj borbi, u sukobu između pravde i grijeha. Dok novi život, svjetlost i sila silaze s Neba na Kristove učenike, dotle novi život izvire odozdo i daje silu Sotoninim posrednicima. Žestina vlada svakim zemaljskim elementom. Lukavstvom stečenim tijekom vjekova borbe, knez zla prerusen djeluje. Pojavljuje se obučen kao anđeo svjetlosti i mnoštvo sluša “prijevarne duhove i đavolske nauke”. 1 Timothy 4:1. {ŽV 257.2}

U Kristovo doba vođe i učitelji Izraela bili su nemoćni da se odupru Sotoninom djelu. Zanemarili su jedino sredstvo kojim su se mogli oduprijeti zlim duhovima. Božjom Riječi Krist je pobijedio Zloga. Izraelske vođe bili su po imenu tumači Božje Riječi, ali proučavali su je samo da bi poduprli svoju predaju i nametnuli svoje ljudske običaje. Svojim tumačenjem učinili su da postane izraz mišljenja koje Bog nikada nije dao. Njihovo tajanstveno tumačenje učinilo je nejasnim ono što je Bog učinio jasnim. Raspravljali su o beznačajnim tehničkim pitanjima, a zapravo su poricali najosnovnije istine. Na taj način sijalo se nevjerstvo. Božja Riječ bila je lišena sile, a zli su duhovi provodili svoju volju. {ŽV 257.3}

Povijest se ponavlja. S otvorenom Biblijom pred sobom, izjavljujući da poštuju njezina načela, mnoge vjerske vođe na­šeg vremena razaraju vjeru u nju kao Božju Riječ. Bave se sit­ničavim ispitivanjem Riječi, stavljajući svoja mišljenja iznad nje­zinih najjasnijih učenja. U njihovim rukama Božja Riječ gubi silu koja obnavlja. To je razlog što nevjerstvo bjesni, a bezako­nje se nezadrživo širi. {ŽV 258.1}

Kad je potkopao vjeru u Bibliju, Sotona je usmjerio ljude na druge izvore svjetlosti i sile. Na taj način on neprimjetno prodire. Oni koji se odvraćaju od jasnih učenja Svetog pisma i uvjerljive sile Božjeg Svetog Duha, prizivaju upravu demona. Kriticizam i sračunato tumačenje Svetog pisma otvorili su put spiritizmu i teozofiji tim osuvremenjenim oblicima starog neznaboštva da bi stekli uporište čak i u crkvama koje tvrde da pripadaju Gospodinu Isusu Kristu. {ŽV 258.2}

Usporedno s propovijedanjem evanđelja, rade i posrednici lažljivih duhova. Mnogi ljudi iz radoznalosti počinju suradnju s njima, ali kad vide dokaze o djelovanju nadljudske sile, sve vise su primamljeni, dok ne budu podređeni volji koja je jača od njihove. Oni se ne mogu osloboditi njezine tajanstvene sile. {ŽV 258.3}

Obrana duše je slomljena. Ona nema nikakvu branu pro­tiv grijeha. Kad se jednom odbace ograničenja Božje Riječi i Njegov Duh, nitko ne zna do kojih dubina poniženja može po­tonuti. Tajni grijeh ili strast, koja je zavladala njime, može ga držati robom tako bespomoćnim kao što je bio opsjednuti od zlog duha u Kafarnaumu. Pa ipak, njegovo stanje nije beznadno. {ŽV 258.4}

Sredstvo kojim možemo savladati Zloga isto je ono kojim ga je Krist pobijedio silom Riječi. Bog ne upravlja našim umo­vima bez našeg pristanka; ako želimo saznati i činiti Njegovu volju, Njegova obećanja postaju naša: “Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.” “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (John 8:32; 7:17) Vjerom u ova obećanja, svaki čovjek može biti oslobođen zamki za­bluda i vlasti grijeha. {ŽV 258.5}

Svaki čovjek ima slobodu da izabere silu koja će vladati njime. Nitko nije tako nisko pao, nitko nije tako loš da ne može naći oslobođenje u Kristu. Opsjednuti od zlih duhova, umjesto molitve mogao je izgovarati samo Sotonine riječi, pa ipak neizrečena molba srca bila je ispunjena. Nijedan vapaj duše u ne­volji, premda i ne mora biti izražen riječima, neće ostati neuslišan. Oni koji pristanu stupiti u zavjetni odnos s Bogom Neba nisu prepušteni Sotoninoj sili ili slabostima vlastite naravi. Njih Spasitelj poziva: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!” (Isaiah 27:5) Duhovi tame borit će se za dušu koja je ranije bila pod njihovom vlašću, ali Božji anđeli borit će se za tu dušu sa silom koja će nadvladati. Gospodin kaže: “Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku? Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću izbaviti.” Isaiah 49:24, 25. {ŽV 258.6}

 Dok je skup u sinagogi još uvijek bio obuzet strahopošto­vanjem, Isus se povukao u Petrov dom da se malo odmori. Me­đutim, i tu je pala sjenka. Majka Petrove žene ležala je bolesna, od “groznice”. Isus je zaprijetio bolesti, i bolesnica je ustala i služila potrebama Učitelja i Njegovih učenika. {ŽV 259.1}

Vijesti o Kristovom djelu brzo su se proširile po cijelom Kafarnaumu. Iz straha od rabina, narod se nije usuđivao doći i potražiti izlječenje dok nije prošla subota, ali čim je Sunce zašlo s obzorja, svi su se pokrenuli. Iz domova, od prodavaonica, tržnica, stanovnici grada slijevali su se prema skromnom pre­bivalištu u koje se Isus sklonio. Bolesne su nosili na nosilima, drugi, oslanjajući se na štake ili na prijatelje, nemoćno su kle­cali dolazeći Spasitelju. {ŽV 259.2}

Dolazili su i odlazili iz časa u čas, jer nitko nije znao hoće li sutrašnji dan zateći Iscjelitelja među njima. Nikada ranije Kafarnaum nije bio svjedok takvog dana. Zrak je bio ispunjen glasovima pobjede i poklicima oslobođenja. Spasitelj je bio radostan u radosti koju je pobudio. Dok je bio svjedok patnje onih koji su dolazili k Njemu, Njegovo srce bilo je pokrenuto suosjećanjem i u svojoj sili radovao se da im povrati zdravlje i sreću. {ŽV 259.3}

Isus nije prestao s radom dok i posljednji patnik nije bio izliječen. Noć je već odmakla kad se mnoštvo udaljilo i mir se spustio na Šimunov dom. Dug, uzbudljiv dan je prošao, i Isus je potražio odmor. Međutim, dok je grad još bio u snu, Spasi­telj “iziđe i ode na samotno mjesto… na goru da se moli”. {ŽV 259.4}

Tako su prolazili dani Isusovog zemaljskog života. Često je otpuštao svoje učenike da posjete svoje domove i otpočinu, da se odmore, ali se s blagošću opirao njihovim naporima da Ga odvoje od rada. Povazdan je naporno radio, učeći neuke, liječeći bolesne, vraćajući vid slijepima, hraneći mnoštvo, a uvečer ili rano ujutro povlačio se u tišinu gore da razgovara sa svojim Ocem. Često je provodio čitave noći u molitvi i razmišljanju, vraćajući se u osvit dana svom djelu među ljudi­ma. {ŽV 259.5}

Rano ujutro Petar i njegovi drugovi došli su k Isusu, govo­reći Mu da Ga narod iz Kafarnauma već traži. Učenici su bili gorko razočarani prijamom na koji je Krist dotad nailazio. Vlasti u Jeruzalemu tražile su da Ga ubiju, čak su Mu i Njegovi su­građani pokušali oduzeti život; ali je u Kafarnaumu dočekan s radosnim oduševljenjem i nade učenika ponovno su se probu­dile. Možda bi među slobodoljubivim Galilejcima bilo moguće naći pobornike novog kraljevstva. S iznenađenjem su slušali Kri­stove riječi: “I drugim gradovima moram donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, jer sam za to poslan.” {ŽV 260.1}

U uzbuđenju sto je tada zavladalo Kafarnaumom postojala je opasnost da se izgubi iz vida cilj Njegove misije. Isus nije bio zadovoljan samo tim da privuče pozornost na sebe kao na čudotvorca ili iscjelitelja od tjelesnih bolesti. Težio je da pri­vuče ljude k sebi kao Spasitelju. Dok je narod želio dolazak kralja koji će uspostaviti zemaljsku vladavinu, On je želio skre­nuti njihove misli sa zemaljskog na duhovno. Samo svjetovni uspjeh bio bi zapreka za Njegovo djelo. {ŽV 260.2}

Divljenje bezbrižnog mnoštva opterećivalo je Njegov duh. U Njegovom životu nije se pojavilo ni najmanje zalaganje za sebe. Sinu Čovječjemu bile su strane počasti koje svijet uka­zuje položaju, bogatstvu ili nadarenosti. Isus nije upotrebljavao nijedno od sredstava kojima su ljudi pribavljali odanost ili zah­tijevali poštovanje. Vjekovima prije Njegova rođenja, bilo je prorečeno o Njemu: “On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.” (Isaiah 42:2-4) {ŽV 260.3}

Farizeji su težili da se razlikuju svojim krajnje savjesnim držanjem obreda i razmetljivošću svog bogoslužja i djelima mi­losrđa. Revnost za vjeru dokazivali su time što su je načinili predmetom rasprave. Rasprave među protivničkim sektama bi­le su glasne i duge, i nije bilo neobično čuti na ulicama žučne prepirke učenih tumača Zakona. {ŽV 261.1}

Isusov život u odnosu na sve to bio je uočljivo suprotan. U tom životu nikada se nije zamijetila nikakva bučna rasprava, nikakvo razmetljivo bogoslužje, nikakvo djelo kojim bi se za­dobilo odobravanje. Krist je bio sakriven u Bogu, a Bog se ot­krio u karakteru svog Sina. Isus je želio tom otkrivenju usmje­riti umove ljudi i njihovo poštovanje. {ŽV 261.2}

Sunce pravde nije obasjalo svijet veličanstvenim sjajem da bi svojom slavom zasjenilo osjetila. O Kristu je napisano: “… ko zora pouzdan mu dolazak.” (Hosea 6:3) Tiho i blago poma­lja se dnevna svjetlost na Zemlji, rastjerujući sjenke mraka i budeći svijet u život. Isto tako granulo je Sunce pravde “sa zdravljem u zrakama”. Malachi 4:2. {ŽV 261.3}

27

“Ako hoćeš, možeš me ozdraviti”

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 8:2-4; Matthew 9:1-8; Matthew 9:32-34; Mark 1:40-45; Mark 2:1-12; Luke 5:12-28.

Od svih bolesti poznatih na Istoku guba je bila najstrašnija. Njezina neizlječivost, zaraznost i užasne posljedice na žr­tvama ispunjavali su strahom i najhrabrije. Među Hebrejima smatrala se osudom zbog grijeha, i otuda nazvana “bičem”, “pr­stom Božjim”. Duboko ukorijenjena, neuništiva, smrtonosna, smatrana je znamenjem grijeha. Obredni je zakon proglašavao gubavca nečistim. Kao već mrtav bio je izdvojen iz ljudskih boravišta. Sve što je dodirnuo bilo je nečisto. Zrak je bio okužen njegovim dahom. Onaj na koga se sumnjalo da se razbolio morao se pokazati svećenicima koji su ispitivali i odlučivali o njegovom slučaju. Ako je proglašen gubavcem, bio je izdvojen iz obitelji, odsječen od skupa Izraelova i osuđen na druženje samo s onima koji su bolovali od iste bolesti. Zakon je bio strog u svojim zahtjevima. Čak ni kraljevi i vladari nisu bili izuze­tak. Vladar koji se razbolio od ove opake bolesti morao je od­ložiti žezlo i napustiti društvo. {ŽV 262.1}

Daleko od svojih prijatelja i rođaka, gubavac je morao no­siti prokletstvo svoje bolesti. Bio je primoran objavljivati svoju nesreću, razderati svoju odjeću i oglašavati uzbunu, opominju­ći sve da bježe iz njegove zarazne nazočnosti. Uzvik: “Nečist! Nečist!” koji se javljao plačnim glasom s osamljenih mjesta pro­gonstva, bilo je upozorenje koje se slušalo sa strahom i jezom. {ŽV 262.2}

U djelokrugu Kristove službe bilo je puno takvih patnika i vijesti o Njegovu radu dopirale su do njih, pobuđujući zračak nade. Međutim, od vremena proroka Elizeja nije bilo poznato tako nešto kao što je očišćenje čovjeka za koga se prilijepila ova bolest. Nisu se usuđivali od Isusa očekivati da za njih uči­ni ono što nikada nije učinjeno ni za jednog čovjeka. Ali po­stojao je jedan u čijem se srcu probudila vjera. A ipak, nije znao kako doći do Isusa. Bez dodira sa svojim bližnjima, kako se može pojaviti pred Iscjeliteljem? Pitao se hoće li ga Krist htjeti iscijeliti. Hoće li se sagnuti da primijeti čovjeka za koga se vjerovalo da pati pod Božjim sudom? Neće li i On, kao fari­zeji, pa čak i liječnici, izreći prokletstvo nad njim i upozoriti ga da napusti boravište ljudi? Razmišljao je o svemu što mu je bilo rečeno o Isusu. Nijedan koji je tražio Njegovu pomoć nije bio odbijen. Jadnik je odlučio naći Spasitelja. Premda se mo­rao kloniti gradova, možda će Ga moći sresti na nekoj spored­noj stazi duž planinskih putova ili Ga naći izvan gradova kako uči. Poteškoće su izgledale nepremostive, ali to je bila njego­va jedina nada. {ŽV 262.3}

Gubavac je poveden Spasitelju. Isus uči kraj jezera i narod je okupljen oko Njega. Stojeći izdaleka, gubavac razabira neko­liko riječi sa Spasiteljevih usana. Vidi Ga kako polaže svoje ru­ke na bolesnike. Vidi hrome, slijepe, oduzete i one koji su bili na umoru od različitih bolesti kako ustaju zdravi, hvaleći Boga za svoje oslobođenje. Vjera jača u njegovom srcu. On se sve više približuje okupljenu mnoštvu. Ograničenja koja su mu na­metnuta, sigurnost ljudi i strah s kojim su ga svi promatrali sve je zaboravio. On misli samo o blaženoj nadi u izlječenje. {ŽV 263.1}

Njegova je pojava bila stravična. Bolest je strahovito poodmakla i njegovo tijelo u raspadanju bilo je užasno pogledati. Kad su ga spazili, ljudi su se u strahu povukli unazad. U svojoj želji da izbjegnu dodir s njim, gazili su jedni druge. Neki su ga pokušavali spriječiti da se približi Isusu, ali uzalud. On ih nije ni vidio ni čuo. Njihovi izrazi gađenja ne dopiru do njega. On vidi jedino Božjeg Sina. On čuje samo glas koji daje život onima koji umiru. Probijajući se do Isusa, baca se pred Njego­ve noge s uzvikom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.” {ŽV 263.2}

Isus je odgovorio: “Hoću. Ozdravi!” položivši ruku na nje­ga. Matthew 8:3, {ŽV 263.3}

Promjena je odmah zahvatila gubavca. Njegovo je tijelo po­stalo zdravo, njegovi živci osjetljivi, njegovi mišići čvrsti. Gruba ljuskasta površina, svojstvena gubi, iščezla je, a pojavila se meka, rumena koža kao u zdrava djeteta. {ŽV 263.4}

Isus je naložio čovjeku da ne objavi učinjeno djelo, već da se sa žrtvom odmah pokaže u Hramu. Takva žrtva nije mogla biti primljena sve dok svećenici ne pregledaju čovjeka i pro­glase ga potpuno oslobođenim od bolesti. Koliko god nevoljko vršili ovu dužnost, nisu mogli izbjeći pregled i donošenje od­luke u ovom slučaju. {ŽV 264.1}

Riječi iz Pisma pokazuju s kakvom je odlučnošću Krist naložio čovjeku nužnu šutnju i brzo djelovanje. “Isus mu reče: Pazi, nikomu to ne kazuj! Već idi, pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije njima za svjedočanstvo.” Da su svećenici bili upoznati s činjenicama o izlječenju gubavca, nji­hova bi ih mržnja prema Kristu mogla navesti da donesu nepo­štenu odluku. Isus je želio da se čovjek pokaže u Hramu prije no što bilo kakvi glasovi o ovom čudu budu doprli do njih. Tako se mogla osigurati pravična odluka i izliječenom gubavcu dopustiti da se vrati svojoj obitelji i prijateljima. {ŽV 264.2}

Postojali su i drugi ciljevi što ih je Krist držao u vidu kad je preporučio čovjeku da šuti. Spasitelj je znao da su Njegovi neprijatelji stalno željeli ograničiti Njegov rad i odvratiti na­rod od Njega. Znao je da bi objavljivanje izlječenja gubavog po okolini navelo druge bolesnike od ove strašne bolesti da se okupljaju oko Njega i da bi se podigao glas kako će se ljudi zaraziti dodirom s njima. Mnogi od gubavaca ne bi učinili dar zdravlja blagoslovom sebi ili drugima. Okupljanjem gubavaca pružao bi priliku za optužbu da krši ograničenja obrednog zakona. Na taj bi način Njegovo djelo propovijedanja Radosne vijesti bilo spriječeno. {ŽV 264.3}

Događaj je opravdao Kristov predosjećaj. Mnogi ljudi bili su svjedoci izlječenja gubavca i željno su očekivali da saznaju za odluku svećenika. Kad se čovjek vratio svojim prijateljima, nastalo je veliko uzbuđenje. Unatoč Isusovom upozorenju, čo­vjek nije činio nikakav napor da zataji činjenicu o svom izlje­čenju. Premda bi je doista bilo nemoguće sakriti, gubavac ju je ipak objavljivao posvuda. Smatrajući da mu je samo Isusova skromnost stavila ovo ograničenje, išao je okolo objavljivajući moć ovog Velikog Iscjelitelja. Nije shvatio da svako takvo ob­javljivanje čini svećenike i starješine odlučnijima da unište Isu­sa. Iscijeljeni je osjetio da je blagodat zdravlja vrlo dragocjena. Radovao se svojoj punoj snazi, svom povratku obitelji i dru­štvu i osjećao da je nemoguće uzdržati se od davanja slave Liječ­niku koji ga je iscijelio. Međutim, razglasavanje ovog događaja izazvalo je sprečavanje Spasiteljeva djela. To je pokrenulo lju­de da se okupljaju oko Njega u prevelikom broju, sto Ga je primoralo da za stanovito vrijeme prekine rad. {ŽV 264.4}

Svaki je čin Kristove službe imao dalekosežni cilj. On je sadržavao vise no sto je samo djelo pokazivalo. Tako je to bilo i u slučaju s gubavcem. Dok je služio svima koji su dolazili k Njemu, Isus je čeznuo da blagoslovi i one koji Mu nisu dola­zili. Dok je privlačio carinike, neznabošce i Samarijance, čeznuo je da dopre do svećenika i učitelja koji su bili zatvoreni predrasudama i predajom. Pokušao je sve da bi mogao dopri­jeti do njih. Slanjem izliječena gubavca svećenicima, pružio im je svjedočanstvo, smišljeno da razoruža njihove predrasude. {ŽV 265.1}

Farizeji su tvrdili da je Kristovo učenje bilo u suprotnosti sa zakonom koji je Bog dao preko Mojsija, ali Njegova uputa dana izliječenom gubavcu da prinese dar po zakonu opovrg­nula je ovu optužbu. To je bilo dovoljno svjedočanstvo za sve koji su bili spremni da budu osvjedočeni. {ŽV 265.2}

Vođe u Jeruzalemu poslale su uhode da nađu neki povod kako bi Krista osudili na smrt. Odgovorio je pružanjem dokaza o svojoj ljubavi prema ljudskom rodu, poštovanjem zakona i svojom silom da oslobađa od grijeha i smrti. Na ovaj im je način pružao svjedočanstvo. “Uzvraćaju mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.” (Psalm 109:5) On koji je na gori dao pravilo: “Ljubite svoje neprijatelje” i sam je primjerom potvrdio to na­čelo ne vraćajući “zlo za zlo, ni uvredu za uvredu”, nego nasu­prot blagoslivljao. Matthew 5:44; 1 Peter 3:9. {ŽV 265.3}

Isti svećenici koji su osudili gubavca na progonstvo potvr­dili su njegovo ozdravljenje. Ova odluka, javno izrečena i zabi­lježena, bila je trajno svjedočanstvo za Krista. A kad se iscijeljeni čovjek ponovno vratio u zbor Izraelov, nakon osobnog uvje266 renja svećenika da na njemu nema više ni traga od bolesti, po­stao je živim svjedokom za svog Dobročinitelja. Radosno je prinio svoju žrtvu i veličao Isusovo ime. Svećenici su bili osvjedočeni u Spasiteljevu božansku silu. Pružena im je prilika da upoznaju istinu i iskoriste svjetlost. Odbačena, ona bi prošla da se nikad ne vrati. Svjetlost je odbačena od mnogih, a ipak nije uzaludno dana. Mnoga srca, koja u određenom razdoblju nisu pokazivala nikakav znak, bila su pokrenuta. Tijekom Spasiteljeva života či­nilo se da Njegova misija izaziva mali odaziv ljubavi kod sveće­nika i učitelja, ali nakon Njegova uzašašća “i mnogi su sveće­nici prihvaćali vjeru”. Acts 6:7. {ŽV 265.4}

Kristovo je djelo očišćenja ovog gubavca od strašne bole­sti slika Njegova djela očišćenja duše od grijeha. Čovjek koji je došao Isusu bio je “sav gubav”. Njezin smrtonosni otrov prožeo je cijelo njegovo tijelo. Učenici su htjeli spriječiti svog Učitelja da ga dodirne, jer onaj koji se dotakne gubavca i sam postaje nečist. Međutim, polaganjem svoje ruke na gubavca, Isus se nije oskvrnuo. Njegov dodir prenio je životodavnu silu. Gubavac se očistio. Tako je i s gubom grijeha duboko ukorijenjenom, smrtonosnom, koju je nemoguće izliječiti ljudskom silom. “Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane.” (Isaiah 1:5, 6) Ali došavši da prebiva u ljudskom rodu, nije se oskvrnuo. Njegova nazočnost ima iscjeljujuću moć za grješnika. Tko god padne pred Njegove noge govoreći s vjerom: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti”, čut će odgovor: “Hoću. Ozdravi.” Matthew 8:2, 3, R. V. {ŽV 266.1}

U nekim slučajevima izlječenja Isus nije odmah podario traženi blagoslov. Međutim, u slučaju gube izrečena molba od­mah je ispunjena. Kad se molimo za zemaljske blagoslove, odgovor na našu molitvu može biti odložen ili nam Bog može dati nešto drugo što nismo tražili; ali tako neće biti kad tra­žimo oslobođenje od grijeha. Njegova je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi da živimo sve­tim životom. Krist “je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Bo­ga, Oca našega!” (Galatians 1:4) “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo… znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1 John 5:14, 15) “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: opro­stit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” 1 John 1:9. {ŽV 266.2}

Izlječenjem oduzetog u Kafarnaumu Isus je opet dao pouku istoj istini. Čudo je učinjeno da bi se otkrila Njegova sila da oprašta grijehe. Iscjeljenje oduzetog također slikovito prikazuje druge dragocjene istine. Ono je puno nade i ohrabrenja, a farizejima koji su bili sitničavi ono je i pouka i opomena. {ŽV 267.1}

Ovaj oduzeti je, kao i gubavac, izgubio svaku nadu u oz­dravljenje. Njegova bolest bila je posljedica grješna života, a njegove su patnje bile zagorčene i grižom savjesti. Odavno se obraćao farizejima i učenim ljudima u nadi da će ublažiti um­ne patnje i tjelesnu bol. Međutim, oni su ga hladno proglasili neizlječivim i prepustili Božjoj srdžbi. Farizeji su patnje sma­trali dokazom božanskog nezadovoljstva i držali su se podalje od bolesnih i nevoljnih. Međutim, često su ovi koji su sebe uz­visivali kao svete bili znatno grjesniji od stradalnika koje su osuđivali. {ŽV 267.2}

Oduzeti čovjek bio je sasvim bespomoćan i videći da ne­ma izgleda za pomoć s bilo koje strane, zapao je u očajanje. Tada je čuo o Isusovim veličanstvenim djelima. Rekli su mu da su drugi koji su bili isto tako grješni i bespomoćni kao on, izliječeni; čak su se i gubavci očistili. Prijatelji koji su mu ovo prenijeli ohrabrili su ga da vjeruje kako i on može biti izlije­čen ako bude odnesen Isusu. Međutim, njegova je nada klo­nula kad se sjetio kako je bolest na njega došla. Bojao se da ga bezgrješni Liječnik neće podnijeti u svojoj nazočnosti. {ŽV 267.3}

Ipak, nije toliko želio tjelesno ozdravljenje koliko oslobo­đenje od tereta grijeha. Ako bi mogao vidjeti Isusa i dobiti čvrsto obećanje o oprostu i pomirenju s Neba, bio bi zadovoljan da živi ili umre, u skladu s Božjom voljom. Uzvik samrtnika bio je: “O kad bih mogao doći pred Njega!” Nije bilo vremena za gubljenje; njegovo već upropašteno tijelo pokazivalo je znake raspadanja. Preklinjao je svoje prijatelje da ga na postelji od­nesu Isusu i oni su s radošću prihvatili da to učine. Ali, mno­štvo koje se sakupilo u kući i oko kuće u kojoj se nalazio Spasitelj bilo je tako zbijeno da je bolesniku i njegovim prijateljima bi­lo nemoguće doprijeti do Njega, pa čak ni čuti Njegov glas. {ŽV 267.4}

Isus je poučavao u Petrovoj kući. Po običaju, Njegovi su učenici sjedili odmah do Njega i “ondje su sjedili i farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema”. Ovi su došli kao uhode tražeći kakvu op­tužbu protiv Isusa. Osim ovih uglednika steklo se i šaroliko mno­štvo revnih, poniznih, radoznalih i nevjernih. Zastupljene su bile razne narodnosti i svi društveni slojevi. “A njega je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja.” Duh života nadnio se nad sku­pom, ali farizeji i učitelji nisu prepoznali njegovu prisutnost. Nisu osjećali nikakvu potrebu, pa izlječenja nije bilo za njih. “Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.” Luke 1:53. {ŽV 267.5}

Oni koji su nosili oduzetog pokušavali su prokrčiti put kroz mnoštvo, ali uzalud. Bolesnik je gledao unaokolo s neizrecivom patnjom. Kad je pomoć za kojom je čeznuo bila tako blizu, kako može napustiti nadu? Po njegovom prijedlogu prijatelji su ga odnijeli na krov kuće i, otvorivši krov, spustili ga kraj Isusovih nogu. Izlaganje je prekinuto. Spasitelj je promatrao bolnu po­javu i vidio oči koje su Ga molećivo promatrale. Razumio je slučaj; privukao je k sebi taj zbunjeni i sumnjičavi duh. Dok je oduzeti bio još u domu, Spasitelj je osvjedočio njegovu savjest. {ŽV 268.1}

Kad se pokajao zbog svojih grijeha i povjerovao u Isusovu iscjeliteljsku moć, životodavna Spasiteljeva milost najprije je bla­goslovila njegovo srce puno čežnje. Isus je promatrao prvi zračak vjere kako prerasta u čvrsto uvjerenje da je On jedini pomoćnik grješniku, i vidio kako jača sa svakim naporom da priđe u Nje­govu blizinu. Riječima koje su kao glazba doprle do uha ovog patnika, Spasitelj je rekao: “Sinko, opraštaju ti se grijesi.” {ŽV 268.2}

Teret beznađa skinut je s duše bolesnog čovjeka; mir oprosta počiva nad njegovim duhom i osvjetljuje njegovo lice. Nestalo je njegove tjelesne boli i cijelo je njegovo biće preobraženo. Bespomoćni oduzeti bolesnik je ozdravio! Grješniku je oprošteno! {ŽV 268.3}

Jednostavnom vjerom primio je Isusove riječi kao sreću novoga života. Nije postavio nikakav novi zahtjev, već je ležao u blaženoj tišini, presretan da bi to iskazao riječima. Nebeska svjetlost ozarila je njegovo lice, a narod je promatrao ovaj pri­zor sa strahopoštovanjem. {ŽV 268.4}

Rabini su nespokojno očekivali da vide kako će Krist po­stupiti u ovom slučaju. Prisjećali su se kako im se ovaj čovjek obraćao za pomoć i kako su mu uskratili nadu i sućut. Neza­dovoljni, izjavili su da on snosi Božje prokletstvo zbog svojih grijeha. Sve se to osvježilo u njihovom umu kad su pred sobom vidjeli bolesnog čovjeka. Primijetili su zanimanje kojim su svi promatrali ovaj prizor i osjećali užasan strah da ne izgube utjecaj nad narodom. {ŽV 268.5}

Ovi dostojanstvenici nisu međusobno razmjenjivali riječi, 269 već promatrajući lice jedan drugoga čitali na njima istu misao da je potrebno nešto učiniti da bi se zaustavila bujica osjećaja. Isus je izjavio da su grijesi oduzetog čovjeka oprošteni. Fari­zeji su se uhvatili za te riječi kao za bogohuljenje, predstavlja­jući sebi da to mogu prikazati kao grijeh koji zaslužuje smrt. Govorili su u svom srcu: “On vrijeđa Boga! Tko može opraš­tati grijehe osim jedinog Boga?” Mark 2:7, R. V. {ŽV 269.1}

Usmjerivši svoj pogled na njih, od koga su se zaklonili i ustuknuli, Isus je rekao: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetomu reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji.” Rekao je, okrenuvši se uzetome: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!”  {ŽV 269.2}

Tada je onaj koga su donijeli Isusu na nosilima skočio na svoje noge s gipkošću i snagom mladića. Životodavna krv pro­strujala je njegovim venama. Svaki organ njegovog tijela po­čeo je iznenada raditi. Rumenilo zdravlja smijenilo je bljedilo smrti koja se približavala. “On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!” {ŽV 269.3}

O, čudesna Kristova ljubavi, koja si se nadvila da iscijeliš grješne i ucviljene! Božanstvo koje žali i ublažava nedaće čo­vječanstva koje trpi! O, čudesna silo koja se tako pokazuješ si­novima čovječjim! Tko može sumnjati u vijest o spasenju? Tko može podcijeniti milosrđe Otkupitelja punog sućuti? {ŽV 269.4}

Ništa manje od stvaralačke sile bilo je potrebno da bi se povratilo zdravlje tom tijelu u raspadanju. Isti glas koji je donio život čovjeku načinjenom od praha zemaljskoga, dao je život i oduzetom na samrti. Ista sila koja je dala život tijelu obnovila je i srce. On koji prilikom stvaranja “reče i sve postade”, koji “naredi i sve stvori” (Psalm 33:9) riječju je dao život duši mrtvoj u prijestupima i grijesima. Izlječenje tijela bio je dokaz sile koja je obnovila srce. Krist je naredio oduzetom da ustane i hoda. “Neka znate”, rekao je On, “da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe”. {ŽV 269.5}

Oduzeti je u Kristu našao izlječenje i za duh i za tijelo. Duhovno izlječenje bilo je praćeno obnovom tijela. Preko ove pouke ne smije se olako prijeći. Danas postoje tisuće koji pate od bolesti tijela i koji, kao i oduzeti, čeznu za viješću “Oproš­teni su ti grijesi.” Teret grijeha sa svojim nemirom i nezadovoljenim željama osnova je njihove bolesti. Oni ne mogu naći olakšanje dok ne dođu Iscjelitelju duše. Mir koji samo On mo­že dati pružit će snagu umu i zdravlje tijelu. {ŽV 270.1}

Isus je došao da “uništi đavolska djela”. “U njoj bijaše Život” i On, Riječ, kaže: “Ja sam došao da … imaju život i da ga imaju u izobilju.” On je “životvorni duh”. 1 John 3:8; John 1:4; 10:10; 1 Corinthians 15:45On još uvijek ima istu životodavnu silu kao onda kad je na Zemlji liječio bolesne i davao oprost grješnicima. On “ti otpušta sve grijehe”, On “iscjeljuje sve sla­bosti tvoje”. Psalm 103:3. {ŽV 270.2}

Izlječenje oduzetog djelovalo je na ljude kao da se Nebo otvorilo i otkrilo svu slavu boljega svijeta. Dok je čovjek koji je bio izliječen prolazio kroz mnoštvo, blagoslivljajući Boga na svakom koraku i noseći svoj teret koji mu je bio lak kao pero, ljudi su odstupali da bi mu napravili mjesta, s licima koja su odavala strahopoštovanje, i netremice ga gledali, tiho šapućući međusobno: “Danas vidjesmo čudesa!” {ŽV 270.3}

Farizeji su bili nijemi od začuđenosti i savladani porazom. Vidjeli su da ne postoji prilika da njihova ljubomora razjari mnoštvo. Veličanstveno djelo učinjeno čovjeku koga su oni pre­dali Božjoj srdžbi ostavilo je takav dojam na narod da su rabi­ni na neko vrijeme bili zaboravljeni. Vidjeli su da Krist posje­duje silu koju su oni pripisivali samo Bogu; ali plemenito do­stojanstvo Njegova držanja bilo je u uočljivoj suprotnosti s nji­hovim nadmenim ponašanjem. Bili su zbunjeni i posramljeni prepoznajući, ali ne priznajući nazočnost uzvišenijeg bića. Što je jači bio dokaz da Isus ima silu na Zemlji opraštati grijehe, to su se čvršće utvrdili u nevjerstvu. Iz Petrovog doma, u kome su vidjeli oduzetog kako je izliječen Njegovom riječju, otiš­li su stvarati nove planove za ušutkivanje Božjeg Sina. {ŽV 270.4}

Tjelesna bolest, ma koliko zloćudna i duboko ukorijenjena, izliječena je Kristovom silom; ali bolest duha još jače je ovla­dala onima koji su svoje oči zatvorili pred svjetlošću. Guba i oduzetost nisu bile tako strašne kao fanatizam i nevjerstvo. {ŽV 271.1}

U domu izliječenog oduzetog čovjeka nastala je velika ra­dost kad se vratio svojoj obitelji, noseći s lakoćom ležaj na kome su ga prije kratkog vremena obazrivo iznijeli iz njihove sredine. Okupili su se oko njega sa suzama radosnicama, jedva se usuđujući povjerovati svojim očima. Stajao je pred njima u punoj snazi svoje muževnosti. Ruke koje su izgledale kao beživotne, sad su bile hitre poslušati njegovu volju. Tijelo koje je usahlo i imalo boju olova, sad je bilo svježe i rumeno. Hodao je čvr­stim, slobodnim korakom. Radost i nada bili su ispisani na svakoj crti njegovog lica, a izraz čistoće i mira zauzeo je mjesto obilježja grijeha i patnji. Radosna zahvalnost uzdizala se iz tog doma i Bog se proslavio u svome Sinu, koji je vratio nadu beznadnom i snagu ranjenom. Ovaj čovjek i njegova obitelj bili su spremni da svoje živote polože za Isusa. Nikakva sumnja nije pomračila njihovu vjeru, nikakvo nevjerstvo nije spriječilo njihovu vjernost prema Onome koji je unio svjetlost u njihov mračni dom. {ŽV 271.2}

28

Levije — Matej

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 9:9-17; Mark 2:14-22; Luke 5:27-39.

Od rimskih službenika u Palestini carinici su bili najomra­ženiji. Nameti uvedeni silom stalno su smetali Hebrejima, pod­sjećajući ih da su izgubili svoju nezavisnost. Ubirači poreza nisu bili samo oruđa rimskog ugnjetavanja već iznuđivači koji su se za svoj račun bogatili na teret naroda. Hebrejin koji bi prihva­tio ovu službu iz ruku Rimljana, smatran je izdajnikom časti svog naroda. Preziran je kao otpadnik i svrstavan u najneuglednije pripadnike društva. {ŽV 272.1}

Ovom društvenom sloju pripadao je Levije Matej koji će biti pozvan u Kristovu službu nakon četvorice učenika u Genezaretu. Farizeji su procjenjivali Mateja po njegovom zanimanju, ali Isus je u ovom čovjeku vidio srce otvoreno za prihvaćanje istine. Matej je slušao Spasiteljevo učenje. Kad mu je Božji Duh otkrio njegovu grješnost, čeznuo je da potraži pomoć od Krista, ali naviknut na rabinsku isključivost, nije mislio da će ga ovaj Veliki Učitelj zamijetiti. {ŽV 272.2}

Sjedeći jednog dana u svojoj kućici za ubiranje novca, ca­rinik je vidio Isusa kako se približuje. Neizmjerno iznenađen, čuo je riječi koje su mu upućene: “Hajde za mnom!” {ŽV 273.1}

Matej “ostavi sve te ustade i pođe za njim”. Nije bilo okli­jevanja, dvoumljenja, razmišljanja o unosnom poslu koji treba zamijeniti siromaštvom i nevoljama. Za njega je bilo dovoljno što će biti s Isusom, što će moći slušati Njegove riječi i sjedi­niti se s Njim u Njegovu radu. {ŽV 273.2}

Tako je bilo i s učenicima koji su ranije bili pozvani. Kad je Isus zatražio od Petra i njegovih drugova da Ga slijede, od­mah su ostavili svoje čamce i mreže. Neki od ovih učenika imali su ukućane koje su izdržavali, ali kad su primili Spasiteljev po­ziv, nisu oklijevali ili se pitali: “Kako ću živjeti i izdržavati obitelj?” Bili su poslušni pozivu, pa kad ih je Isus kasnije pitao: “Kad vas poslah bez kese, bez torbe i obuće, je li vam što ne­dostajalo?”, mogli su odgovoriti: “Ništa.” Luke 22:35. {ŽV 273.3}

Matej u svom bogatstvu, a Andrija i Petar u svom siroma­štvu stavljeni su pred istu kušnju; svaki od njih posvetio je svoj život istom cilju. U trenutku uspjeha, kad su mreže bile pune ribe, a poticaji staroga načina života najjači, Isus je kraj mora zatražio od učenika da napuste sve zbog Radosne vijesti. Tako se svaka duša iskušava je li jača želja za prolaznim dobrima ili želja za druženjem s Kristom. {ŽV 273.4}

Načelo uvijek puno traži. Nijedan čovjek ne može uspjeti u službi Bogu ako cijelo njegovo srce nije u njoj i ne drži sve za štetu prema prevažnom poznavanju Krista. Nijedan čovjek koji se usteže ne može biti Kristov učenik, a još manje Njegov suradnik. Kad ljudi pravilno shvate veliko spasenje, samopožrtvovnost koja se ogledala u Kristovom životu pokazat će se i u njihovom. Putem kojim god ih povede radovat će se da Ga sli­jede. {ŽV 273.5}

Pozivanje Mateja da postane jedan od Kristovih učenika iza­zvalo je veliko negodovanje. Izborom carinika za svog nepo­srednog pratioca, vjerski je Učitelj vrijeđao vjerske, društvene i narodne običaje. Pozivajući se na predrasude naroda, farizeji su se nadali da će struju narodnih osjećaja okrenuti protiv Isu­sa. {ŽV 273.6}

Među carinicima je nastalo široko zanimanje. Božanski Učitelj privukao je njihova srca k sebi. U radosti svog novog učeništva, Matej je čeznuo da svoje ranije sudrugove dovede Isusu. U skladu s tim, načinio je gozbu u svojoj kući i sazvao sve svoje rođake i prijatelje. Nisu bili uključeni samo carinici već i mnogi drugi koji su imali sumnjiv ugled i bili odbačeni od svojih susjeda koji su se strogo pridržavali propisa. .{ŽV 273.7}

Gozba je priređena u Isusovu čast i On nije oklijevao da prihvati ljubaznost. Dobro je znao da će to biti sablazan za fa­rizejsku stranku i da će Ga dovesti u nepriliku u očima naroda. Međutim, nikakvo ljudsko pravilo nije moglo utjecati na Nje­govo djelovanje. Vanjska obilježja za Njega nisu imala nikakvo značenje. Ono sto je privlačilo Njegovo srce bila je duša žedna vode života. {ŽV 274.1}

Isus je sjedio kao uvaženi gost za stolom carinika, pokazu­jući svojim suosjećanjem i društvenošću da priznaje dostojan­stvo ljudskog roda, pa su ljudi čeznuli da postanu vrijedni Nje­gova povjerenja. Na njihova žedna srca Njegove riječi padale su s blagoslovljenom životodavnom silom. Probuđeni su novi poticaji i mogućnost novog života otvorila se ovim ljudima od­bačenim iz društva. {ŽV 274.2}

Na skupovima kao što je bio ovaj, mnogo ljudi bilo je pod dojmom Spasiteljeva učenja, koji su Ga priznali tek nakon uzašašća. Kad se Sveti Duh izlio i tri tisuće obratilo u jednom danu, među njima je bilo mnogo onih koji su prvi put čuli is­tinu za stolom nekog carinika pa su neki od njih postali pronosioci Radosne vijesti. Za samog Mateja Isusov primjer na gozbi bio je trajna pouka. Prezreni carinik postao je jedan od najoda­nijih evanđelista, idući u svojoj službi stopama svog Učitelja. {ŽV 274.3}

Kad su rabini doznali za Isusovu nazočnost na Matejevoj gozbi, iskoristili su priliku da Ga optuže. Međutim izabrali su da djeluju preko učenika. Buđenjem njihovih predrasuda nada­ su se da će ih odvojiti od njihova Učitelja. Njihov način postu­panja bio je da optuže Krista učenicima, a učenike Kristu, usmje­ravajući strijele tamo gdje će najvjerojatnije raniti. To je način na koji je Sotona radio još od nezadovoljstva na Nebu, a svi koji pokušavaju izazvati neslogu i otuđenost pokrenuti su nje­govim duhom. {ŽV 275.1}

“Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?”, upitali su zavidljivi rabini. {ŽV 275.2}

Isus nije očekivao od svojih učenika da odgovore na op­tužbu, već je sam odgovorio: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” Farizeji su smatrali sebe duhovno zdravima, i stoga im ne treba liječnik, dok su za carinike i neznabošce tvrdili da umiru od bolesti duše. Zar se tada Njegov rad kao Liječnika nije sastojao u tome da pođe baš onom društvenom sloju ko­me je potrebna Njegova pomoć? {ŽV 275.3}

Međutim, premda su mislili tako visoko o sebi, farizeji su bili u težem stanju od onih koje su prezirali. Carinici su bili manje uskogrudni i manje samouvjereni, pa su tako bili otvo­reniji utjecaju istine. Isus je rekao rabinima: “Idite i naučite sto znači: ‘Vise volim milosrđe nego žrtvu.’” Tako je pokazao kako, tvrdeći da tumače Božju Riječ, zapravo nimalo ne poznaju njezin duh. {ŽV 275.4}

Farizeji su za neko vrijeme bili ušutkani, ali postali su sa­mo odlučniji u svom neprijateljstvu. Zatim su potražili učenike Ivana Krstitelja i pokušali ih okrenuti protiv Spasitelja. Ovi farizeji nisu prihvatili Krstiteljevu djelatnost. Podrugljivo su ukazivali na njegov trezven život, njegove jednostavne navike, njegovu priprostu odjeću i proglasili ga fanatikom. Zato što je objavljivao njihovo licemjerstvo, protivili su se njegovim rije­čima i pokušali potaknuti narod protiv njega. Božji Duh pokrenuo je srca ovih rugača, osvjedočavajući ih o grijehu, ali odbili su Božji savjet i izjavili da je Ivan opsjednut đavlom. {ŽV 275.5}

Sad kad je Isus došao, družeći se s narodom, jedući i pi­jući za njihovim stolovima, optužili su Ga da je izjelica i pija­nica. Oni koji su optuživali, bili su sami krivi. Kao što je Bog pogrešno predstavljen, i kao što Ga je Sotona zaodjenuo vlasti­tim osobinama, tako su ovi loši ljudi lažno predstavili Gospod­nje vjesnike. {ŽV 276.1}

Farizeji nisu htjeli uzeti u obzir da je Isus jeo s carinicima i grješnicima kako bi donio nebesku svjetlost onima koji sjede u mraku. Nisu htjeli vidjeti da je svaka riječ božanskog Uči­telja bila živo sjeme koje će isklijati i donijeti plod na slavu Bogu. Odlučili su da ne prihvate svjetlost, pa premda su se su­protstavljali Krstiteljevom radu, sad su bili spremni pridobiti prijateljstvo njegovih učenika u nadi da će osigurati njihovu suradnju protiv Isusa. Govorili su da Isus poništava stare pre­daje i isticali suprotnost ozbiljne Krstiteljeve pobožnosti i Isu­sovog ponašanja u gošćenju s carinicima i grješnicima. {ŽV 276.2}

Ivanovi učenici su u to vrijeme bili u velikoj žalosti. Bilo je to prije njihova posjeta Isusu s Ivanovom porukom. Njihov voljeni učitelj bio je u zatvoru i oni su provodili svoje dane u tugovanju. Isus nije učinio nikakav napor da oslobodi Ivana, već je izgledalo kao da čak ruši ugled njegovog učenja. Ako je Ivan bio poslan od Boga, zašto su Isus i Njegovi učenici išli putem koji je bio toliko različit od njegovog? {ŽV 276.3}

Ivanovi učenici nisu imali jasnu predodžbu o Kristovom radu; mislili su da možda postoji neka osnova za farizejske optužbe. Poštovali su mnoga pravila koja su propisali rabini, i čak se nadali da će biti opravdani djelima Zakona. Hebreji su provo­dili post kao djelo zasluge, a najrevnosniji među njima postili su dva dana tjedno. Farizeji i Ivanovi učenici postili su kad su ovi posljednji došli Isusu s pitanjem: “Zašto mi i farizeji često postimo, a učenici tvoji ne poste?” {ŽV 276.4}

Isus im je vrlo blago odgovorio. Nije nastojao ispraviti nji­hovo pogrešno razumijevanje o postu, već ih samo pravilno uputiti u svoj rad. To je učinio koristeći isti slikoviti izraz koji je i sam Krstitelj upotrijebio u svom svjedočanstvu o Isusu. Ivan je rekao: “Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu gla­su. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac.” (John 3:29) Iva­novi učenici nisu mogli a ne sjetiti se ovih riječi svog učitelja, kad je Isus, uzimajući istu sliku, rekao: “Zar možete natjerati svatove da poste dok je zaručnik s njima?” {ŽV 276.5}

Gospodar Neba nalazio se usred svog naroda. Najveći Bož­ji Dar predan je svijetu. Radost siromašnima, jer je Krist došao da ih učini nasljednicima svog kraljevstva; radost bogatima, jer će ih poučavati kako da osiguraju vječno bogatstvo; radost neukima, On će ih umudriti na spasenje; radost učenima, On će im otvoriti dublje tajne no što su oni ikada dokučili is­tine koje su bile skrivene od postanja svijeta Spasiteljevom će se misijom otkriti ljudima. {ŽV 277.1}

Ivan Krstitelj radovao se što je promatrao Spasitelja. Kakvu su priliku za radost imali učenici koji su uživali posebno pra­vo da hodaju i razgovaraju s Veličanstvom Neba! To nije bilo vrijeme njihovog tugovanja i posta. Svoja srca moraju otvoriti i primiti svjetlost Njegove slave, da bi je mogli prosuti na one koji sjede u tami i u sjeni smrtnoj.  {ŽV 277.2}

Bila je to svijetla slika koju su izazivale Kristove riječi, ali preko nje je ležala teška sjenka koju je samo Njegovo oko raspoznavalo. “Doći će vrijeme”, re­kao je On, “kad će im ugrabiti zaručnika; tada će oni, u to vrijeme, postiti.” Kad budu vidjeli svoga Gospodina izdanog i raspetog, učenici će tugovati i postiti. Svojim posljednjim rije­čima koje im je uputio u gornjoj sobi rekao je: “Još malo pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti. Zaista, za­ista, kažem vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se ra­dovati. Vi ćete se žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.” John 16:19, 20.{ŽV 277.3}

Kad bude uskrsnuo iz groba, njihova će se žalost pretvo­riti u radost. Poslije svog uzašašća On će biti odsutan, ali preko Utjesitelja još uvijek će biti s njima i oni svoje vrijeme neće provoditi u tugovanju. To je bilo ono što je Sotona želio. Želio je da na svijet ostave dojam kako su bili prevareni i razoča­rani, ali oni su trebali vjerom gledati u gornje Svetište, u ko­jem je Isus služio za njih; trebali su otvoriti svoja srca Svetome Duhu, Njegovom Zastupniku i radovati se u svjetlosti Njegove prisutnosti. Ipak će doći dani kušnje i probe, kad će se suko­biti s vladarima ovoga svijeta i s upraviteljima carstva tame; kad 278 Krist ne bude osobno s njima i kad ne budu mogli prepoznati Utješitelja, tada će za njih biti prikladnije vrijeme za post. {ŽV 277.4}

Farizeji su se težili uzvisiti strogim poštovanjem formi, dok je njihovo srce bilo ispunjeno zavišću i svađom. “Gle,” kaže Pi­smo, “vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visi­ni! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” Isaiah 58:4, 5. {ŽV 278.1}

 Pravi post nije samo vanjska služba. Pismo opisuje post koji je Bog odabrao “kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove”, “dati… kruha gladnome, nasititi… potlačenog”. (Isaiah 58:6, 10) Ovdje je prikazan pravi duh i karakter Kristova rada. Njegov cjelokupan život bio je žrtvovanje samoga sebe za spasenje svijeta. Posteći u pustinji kušanja ili jedući s carinicima na Matejevoj gozbi, On je davao svoj život za otkupljenje izgubljenih. Pravi Duh posvećenja ne pokazuje se u beskorisnom tugovanju, u ponižavanju tijela i mnogobrojnim žrtvama, već u pokoravanju samoga sebe za dragovoljnu službu Bogu i čovjeku.  {ŽV 278.2}

Nastavljajući svoj odgovor Ivanovim učenicima, Isus je iznio jednu prispodobu govoreći: “Nitko ne prišiva zakrpe od neuvaljanog sukna na staru haljinu; inače nova zakrpa razvuče staru haljinu te rupa bude još veća.” Vijest Ivana Krstitelja nije trebala biti prožeta predajom i praznovjerjem. Pokušaj da se spoji fa­rizejska prijetvornost s Ivanovim posvećenjem učinio bi očiti­jom pukotinu između njih. {ŽV 278.3}

Kristovo učenje nije se moglo spojiti s farizejskim forma­ma. Krist nije trebao zatvoriti pukotinu koja je načinjena Iva­novim učenjem. On će učiniti izraženijom podvojenost između staroga i novoga. Isus je dalje slikovito prikazao ovu činje­nicu, govoreći: “Nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove; jer novo vino prodere mjehove te se prolije, a mjehovi propad­nu.” Mjehovi koji su se upotrebljavali za čuvanje novog vina, nakon određenog vremena postajali su suhi i krti i neprikladni da ponovno posluže za istu svrhu. Ovom poznatom slikom Isus je prikazao stanje hebrejskih vođa. Svećenici, književnici i gla­vari bili su usađeni u kolotečinu obreda i predaja. Njihova srca postala su stegnuta kao osušeni vinski mjehovi s kojim ih je usporedio. Dok su ostajali zadovoljni religijom koja se oslanjala na Zakon, nisu mogli postati čuvari žive nebeske istine. Smatrali su da je njihova pravda sasvim dovoljna i nisu željeli da bilo što novo bude uneseno u njihovu religiju. Božju dobru volju prema ljudima nisu prihvaćali kao nešto odvojeno od njih sa­mih. Oni su je povezivali s vlastitim zaslugama za svoja dobra djela. Vjera koja djeluje s ljubavlju i čisti dušu nije mogla naći točku sjedinjenja s farizejskom vjerom sazdanom od obreda i ljudskih naredbi. Napor da se Isusovo učenje sjedini s usta­novljenom religijom bio bi uzaludan. Božja životodavna istina, kao vino koje previre, uništila bi stare, trule mjehove farizej­ske predaje. {ŽV 278.4}

Farizeji su smatrali sebe premudrima da bi im bila potrebna pouka, previše pravednima da bi im bilo potrebno spasenje, previše poštovanima da bi im bilo potrebno poštovanje koje dolazi od Krista. Spasitelj se okrenuo od njih da bi našao dru­ge koji bi prihvatili nebesku poruku. U neobrazovanim ribari­ma, u cariniku na trgu, u ženi Samarijanki, u običnom narodu koji Ga je rado slušao, našao je svoje nove mjehove za novo vino. Oruđa koja će se upotrijebiti u djelu evanđelja jesu ljudi koji rado prihvaćaju svjetlost poslanu od Boga. To su Njegovi predstavnici za prenošenje poznavanja istine ovom svijetu. Ako Kristovom milošću Njegov narod postane nov mijeh, tada će ga On ispuniti novim vinom. {ŽV 279.1}

Kristovo učenje, premda predočeno novim vinom, nije bilo novi nauk, već otkrivenje onoga što se učilo od početka. Me­đutim, za farizeje Božja je istina izgubila svoje prvobitno zna­čenje i ljepotu. Kristovo učenje za njih bilo je novo gotovo u svakom pogledu, a bilo je i neprepoznato i nepotvrđeno. {ŽV 279.2}

Isus je istaknuo moć lažnog učenja da razori poštovanje i čežnju za istinom. “Nitko”, rekao je On, “pošto je pio staro vino, neće novoga, jer veli: ‘Staro je bolje.’” Cjelokupna istina koja je bila dana svijetu preko patrijaraha i proroka, zasjala je novom ljepotom u Kristovim riječima. Međutim, književnici i farizeji nisu imali nikakvu želju za dragocjenim, novim vinom. Dok se ne isprazne od starih predaja, običaja i navika, u njihovu umu i srcu nema mjesta za Kristovo učenje. Čvrsto su se držali mrtvih formi okrenuvsi se od životodavne istine i Božje sile. {ŽV 279.3}

To se pokazalo kao propast za Hebreje i to će se pokazati kao propast za mnoge duše u naše doba. Tisuće čine istu greš­ku koju su učinili farizeji ukoreni od Krista na gozbi kod Mateja. Mnogi odbijaju istinu koja silazi od Oca svjetlosti, radije nego da odbace neku voljenu zamisao ili se odreknu nekog idola u svom shvaćanju. Uzdaju se u sebe i oslanjaju se na svoju mudrost ne razumijevajući svoje duhovno siromaštvo. Oni uporno nastoje biti spašeni na neki način kojim bi mogli ostvariti neko značajno djelo. Kad uvide da ne postoji nikakav način da utka­ju sebe u to djelo, odbacuju ponuđeno spasenje. {ŽV 280.1}

Zakonska religija nikada ne može dovesti duše Kristu, jer je to vjera bez ljubavi, bez Krista. Post ili molitva pokrenuti duhom samoopravdanja mrski su u Božjim očima. Svečani bogoslužbeni skup, čitav niz vjerskih obreda, vanjska poniznost, iznuđena žrtva, iskazuju da onaj koji sve ovo čini smatra sebe pravednim, predodređenim za Nebo, ali to je sve prijevara. Naša nam vlastita djela nikada ne mogu pribaviti spasenje. {ŽV 280.2}

Kao što je bilo u Kristovo doba, tako je i danas; farizeji nisu bili svjesni svog duhovnog siromaštva. Njima je upućena vijest: “Ti tvrdiš: ‘Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju.” (Revelation 3:17, 18) Vjera i ljubav su zlato okušano u ognju. Međutim, kod mnogih ovo zlato je potamnjelo i bogata riznica je izgubljena. Kristova je pravda za njih nenošena haljina, netaknuti izvor. Njima se ka­že: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni čini­ti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja.” Revelation 2:4, 5. {ŽV 280.3}

      “Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bo­že, nećeš prezreti.” (Psalm 51:17) Čovjek se mora osloboditi samoga sebe da bi u punom smislu riječi mogao biti Isusov vjer­nik. Kad se odrekne samoga sebe, tada Gospodin od čovjeka može načiniti novo stvorenje. Novi mjehovi mogu držati novo vino. Kristova ljubav nadahnut će vjernika novim životom. U onome koji gleda na Načelnika i Svrsitelja naše vjere pokazat će se Kristov karakter. {ŽV 280.4}

29

Subota

Subota je proglašena svetom u vrijeme stvaranja. Budući da je uspostavljena za čovjeka, vuče svoje podrijetlo od vre­mena “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38:7) Mir se širio nad svijetom, jer je Zemlja bila u skladu s Nebom. “I vidje Bog sve što je učinio, i bješe veoma dobro” i počinuo je radujući se svom završenom djelu. Genesis 1:31. {ŽV 281.1}

Zato što se odmarao u subotu, “blagoslovi Bog sedmi dan i posveti”, izdvojio ga je za svetu svrhu. On ju je dao Adamu kao dan odmora. Bila je uspomena na djelo stvaranja, a time i znak Božje moći i Njegove ljubavi. Pismo kaže: “Čudesima svo­jim spomen postavi.” “Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se ne­vidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” Genesis 2:3; Psalm 111:4; Romans 1:20, R. V. {ŽV 281.2}

Sve je stvorio Božji Sin. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga… Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (John 1:1-3) Budući da je subota uspo­mena na djelo stvaranja, ona je dokaz Kristove moći i ljubavi. {ŽV 281.3}

Subota upućuje naše misli na prirodu i dovodi nas u za­jednicu s Tvorcem. U pjesmi ptica, u uzdisanju drveća, u glazbi mora još uvijek možemo čuti Njegov glas, glas Onoga koji je razgovarao s Adamom u Edenu “za dnevnog povjetarca”. Kad promatramo Njegovu silu u prirodi, nalazimo utjehu, jer Riječ koja je sve stvorila daje život duši. Onaj koji je zapovjedio: “Neka iz tame zasvijetli svjetlo, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” 2 Corinthians 4:6. {ŽV 281.4}

Ova misao motivirala je pjesmu: {ŽV 282.1}

“Obradovao si me djelima svojim, o Jahve, klicem zbog djela ruku tvojih.

Kako su silna djela tvoja, o Jahve, i duboki naumi tvoji!” {ŽV 282.2}

Psalm 92:4, 5.

       Sveti Duh preko proroka Izaije objavljuje: “S kime ćete prispodobit Boga? I s kakvim ga likom usporedit?… Zar ne znate?

       Zar niste čuli? Nije li vam od iskona otkriveno? Zar niste shva­tili tko zasnova zemlju? On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanovnici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo… ‘S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?’ kaže Svetac. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu. Zašto kažeš, Jakove, i ti Izraele, govoriš: ‘Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?’ Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvo­ritelj. On se ne umara, ne sustaje… Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.” “Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, po­dupirem te pobjedničkom desnicom.” “Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!” To je poruka ispisana u prirodi, koju subota treba sačuvati u sjećanju. Kad je Gospodin naložio Izraelu da svetkuje Njegove subote, rekao je: “Neka one budu znak između mene i vas, ka­ko bi se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš!” Isaiah 40:18-29; 41:10; 45:22; Ezekiel 20:20, R. V. {ŽV 282.3}

Subota je bila uključena u Zakon sa Sinaja; ali tada nije prvi put objavljena kao dan odmora. Izraelski narod je to znao prije Sinaja. Na putu prema Sinaju subota je svetkovana. Kad su je neki oskvrnuli, Gospodin ih je ukorio govoreći: “Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zako­nima?” Exodus 16:28. {ŽV 283.1}

Subota nije bila samo za Izrael, već za sav svijet. Ona je objavljena čovjeku u Edenu, pa kao i druge zapovijedi Dekaloga, neprolazno obvezuje. O Zakonu u kome četvrta zapovijed čini jedan dio, Krist izjavljuje: “Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće ne­stati.” Dokle god Nebo i Zemlja traju, subota će biti znakom Stvoriteljeve moći. Kad Eden bude ponovno procvao na Zem­lji, Božji sveti dan odmora poštovat će svi pod Suncem. “Od subote do subote” svaki stanovnik proslavljene nove Zemlje do­lazit će “da se pokloni pred licem mojim govori Jahve”. Matthew 5:18; Isaiah 66:23. {ŽV 283.2}

Nijedna druga ustanova koja je povjerena Hebrejima nije tako cjelovito odvajala Hebreje od okolnih naroda kao što je to bila subota. Bog je odredio da ih njezino poštovanje imenu­je za Njegove poštovatelje. Ona je trebalo biti znakom njihova odvajanja od idolopoklonstva i njihove veze s pravim Bogom. Međutim, da bi subotu držali svetom, ljudi i sami moraju biti sveti. Vjerom moraju postati sudionici u Kristovoj pravdi. Kad je izdana zapovijed Izraelu: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, Gospodin im je također rekao: “Budite narod meni posvećen!” (Exodus 20:8; 22:31) Jedino je na taj način subota mogla obilježiti Izraelce kao one koji služe Bogu. {ŽV 283.3}

Kad su se Hebreji odvojili od Boga propustivši Kristovu pravdu vjerom učiniti svojom pravdom, za njih je subota izgu­bila svoje značenje. Sotona je težio da uzvisi sebe i odvuče ljude od Krista, pa je radio na tome da izopači subotu, zato što je ona znak Kristove moći. Hebrejske su vođe izvršavale Sotoninu volju okružavajući Božji dan odmora tegobnim zahtjevima. U Kristovo je vrijeme subota postala tako izopačena da je nje­zino poštovanje prije odražavalo karakter sebičnih i samovolj­nih ljudi negoli karakter nebeskog Oca punog ljubavi. Rabini su, zapravo, predstavljali Boga kao Onoga koji je dao zakone koje ljudi nisu mogli poštovati. Navodili su narod da Boga smatra tiraninom, i misli da svetkovanje subote, kako to On zahtijeva, čini ljude tvrdokornim i surovim. Kristovo djelo bilo je da ukloni ova pogrešna shvaćanja. Premda su Ga rabini pratili nemilo­srdnim neprijateljstvom, On se nije prikazao kao onaj koji se priklanja njihovim zahtjevima, već je išao pravo naprijed, dr­žeći subotu u skladu s Božjim Zakonom. {ŽV 283.4}

Jednog subotnjeg dana, kad se Spasitelj sa svojim učenici­ma vraćao s mjesta bogoslužja, prolazili su kroz polje zrelog žita. Isus je nastavio svoj rad do kasno pa su prolazeći kroz polja učenici počeli skupljati klasje i jesti zrnje, pošto su ih protrljali svojim rukama. Bilo kog drugog dana ovaj čin ne bi izazvao nikakvu primjedbu, jer je čovjek prolazeći kroz žitno polje, voćnjak ili vinograd, mogao slobodno ubrati ono sto je želio pojesti. (Vidi: Deuteronomy 23:24, 25) Međutim, uči­niti to subotom smatralo se činom oskvrnuća. Ne samo sto je otkidanje klasja bila neka vrsta žetve, već je i trljanje klasja rukama bila vrsta vršidbe. Na taj način, po mišljenju rabina, učinjen je dvostruki grijeh. {ŽV 284.1}

Uhode su se odmah požalile Isusu govoreći: “Zašto u su­botu čine što nije dopušteno?” {ŽV 284.2}

Kad je bio optužen za prekršaj subote u Bethezdi, Isus se obranio potvrđujući da je Božji Sin i izjavljujući da radi u skla­du s Ocem. Sad kad su učenici napadnuti, On navodi tužiteljima primjere iz Starog zavjeta, djela koja su sluge Božje izvršile subotom. {ŽV 284.3}

Hebrejski učitelji ponosili su se svojim poznavanjem Pisma, a Spasiteljev odgovor sadržavao je prijekor zbog njihova nepo­znavanja svetih spisa. “Zar niste čitali”, rekao je On, “što učini David kad skupa sa svojim pratiocima ogladnje, kako uđe u kuću Božju i uze postavljene kruhove, koje je dopušteno jesti jedi­no svećenicima?” “Tada im nastavi: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” “Ili, zar niste čitali u Zako­nu da subotnim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez krivnje? A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!” “Sin je Čovječji uistinu gospodar subote.” Luke 6:3, 4; Mark 2:27, 28; Matthew 12:5, 6. {ŽV 285.1}

Ako je bilo pravo da David utoli svoju glad jedenjem kru­ha koji je bio izdvojen za svetu uporabu, tada je bilo u redu da apostoli udovolje svojim potrebama trganjem klasova tije­kom svetih subotnjih sati. Štoviše, svećenici u Hramu obavljali su veći rad subotom nego ostalim danima. Isti rad u svjetov­nim poslovima bio bi grješan, ali rad svećenika bio je u službi Bogu. Oni su vršili obrede koji su ukazivali na iskupiteljsku Kristovu moć i njihov rad bio je u skladu sa svrhom subote. Međutim, sada je sam Krist došao. Učenici, radeći Kristovo djelo, bili su zaposleni u Božjoj službi, i ono što je nužno za ostvare­nje ovog djela bilo je pravilno činiti u subotnjem danu. {ŽV 285.2}

Krist je želio poučiti svoje učenike i svoje neprijatelje da služba Bogu ima neopozivo prvenstvo. Cilj Božjeg djela u ovom svijetu je čovjekovo otkupljenje, stoga ono što je potrebno učiniti subotom radi izvršenja ovog djela u skladu je sa zakonom o suboti. Isus je okrunio svoj dokaz proglašavajući da je On “go­spodar subote”, On koji je iznad svakog pitanja i iznad svakog zakona. Ovaj bezgranični Sudac oslobodio je svoje učenike kri­vnje, pozivajući se na iste odredbe za koje su bili optuženi da ih krše. {ŽV 285.3}

Isus nije dopustio da ovo prođe samo s upućivanjem uko­ra svojim neprijateljima. Izjavio je da su oni u svojoj sljepoći pogrešno razumjeli svrhu subote. Rekao je: “Da ste shvatili što znači riječ: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu’, ne biste osudili ovih nedužnih.” (Matthew 12:7.  Mnogi njihovi kruti obredi ne mogu nadoknaditi nedostatak istinske čestitosti i nježne ljubavi koje će uvijek obilježavati pravog obožavatelja Boga. {ŽV 285.4}

Krist je opet ponovio istinu da žrtve same po sebi nemaju nikakvu vrijednost. One su bile sredstvo, a ne cilj. Njihov je cilj bio da usmjere ljude k Spasitelju, i na taj ih način dovedu u sklad s Bogom. Bog cijeni službu ljubavi. Kad ovo nedostaje, sam niz obreda jest uvreda za Njega. Tako je i sa subotom. Ona je bila određena da dovede ljude u zajednicu s Bogom, ali kad je njihov um bio obuzet zamornim obredima, cilj subote je pro­mašen. Samo vanjsko svetkovanje subote bilo je ruganje. {ŽV 286.1}

Jedne druge subote, kad je Isus ušao u sinagogu, vidio je čovjeka sa suhom rukom. Farizeji su Ga promatrali, željni da vide što će učiniti. Spasitelj je dobro znao da će zbog liječenja u subotu biti smatran prekršiteljem, ali nije oklijevao da po­ruši zid običajnih zahtjeva kojima je subota bila okružena. Isus je naložio bolesnom čovjeku da ustane i tada je zapitao: “Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga upropastiti?” Među Hebrejima postojalo je pravilo po kome ne učiniti dobro, kad čovjek ima priliku za to, znači činiti zlo; a propustiti da se spasi život, značilo je ubiti. Na ovaj način Isus se sreo s rabinima na njihovom tlu. “Šutjeli su. Tada ih srdito sve naokolo pogleda te, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, rekne čovjeku: Ispruži ruku! On je ispruži i ruka mu ozdravi.” Mark 3:4, 5. {ŽV 286.2}

Kad je upitao: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” Isus je odgovorio: “Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle, slobodno je subotom činiti dobro.” Matthew 12:10-12. {ŽV 286.3}

Uhode se nisu usuđivale odgovoriti Kristu u prisutnosti mnoštva, iz straha da ne upadnu u poteškoće. Znali su da je On govorio istinu. Radije bi pustili čovjeka da pati nego da krše svoju predaju, dok bi životinju oslobodili zbog gubitka koji bi vlasnik pretrpio ako bi ona bila zanemarena. Na taj način za nijemu životinju pokazivali su više staranja nego za čovjeka, koji je stvoren po Božjem obličju. Ovo prikazuje djelovanje svih lažnih religija. One potječu iz čovjekove čežnje da se uzdigne iznad Boga, ali konačni rezultat je spuštanje čovjeka ispod životinje. Svaka religija koja se bori protiv Božje vladavine li­šava čovjeka slave koju je imao prilikom stvaranja i koja će mu se u Kristu ponovno vratiti. Svaka lažna religija uči svoje pristaše da se nemarno odnose prema ljudskim potrebama, pat­njama i pravima. Evanđelje daje veliku vrijednost ljudskom ro­du otkupljenom Kristovom krvlju i uči nježnom uvažavanju čo­vjekovih želja i patnji. Gospodin kaže: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog.” Isaiah 13:12.{ŽV 286.4}

Kad se Isus okrenuo farizejima s pitanjem treba li u subotnjem danu činiti dobro ili zlo, je li po zakonu spašavati ži­vot ili ubijati, sučelio ih je s njihovim zlim namjerama. S ogor­čenom mržnjom tražili su Njegov život, dok je On spašavao život i mnoštvu donosio radost. Je li bilo bolje ubijati subo­tom, kao što su to namjeravali učiniti, nego liječiti bolesne kao što je On to činio? Je li bilo pravednije nositi ubojstvo u srcu tijekom Božjeg svetog dana, nego voljeti sve ljude, što se izrazilo u djelima milosrđa? {ŽV 287.1}

Izlječenjem suhe ruke Isus je osudio običaj Hebreja, a četvrtu zapovijed ostavio da stoji onako kako ju je Bog dao. “Valja u subotu dobro činiti” izjavio je On. Odbacivanjem besmislenih hebrejskih ograničenja Krist je uzdigao subotu, dok su oni ko­ji su se žalili na Njega omalovažavali Božji sveti dan. {ŽV 287.2}

Oni koji drže da je Krist ukinuo Zakon, uče da je On kršio subotu i opravdao svoje učenike što to isto čine. Na taj način oni, zapravo, zauzimaju isti stav kao i Hebreji u svojoj sitničavosti. U ovome oni proturječe svjedočanstvu samoga Krista koji objavljuje: “… kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (John 15:10) Ni Spasitelj, a ni nje­govi sljedbenici nisu prekršili zakon o suboti. Krist je bio živi predstavnik Zakona. U Njegovu životu nije postojao nijedan pre­kršaj njegovih svetih pravila. Promatrajući ovaj narod svjedoka koji je tražio priliku da Ga osudi, On je neizazvan mogao kaza­ti: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” John 8:46, R. V. {ŽV 287.3}

Spasitelj nije došao odbaciti ono što su govorili patrijarsi i proroci; jer je On sam govorio preko ovih predstavnika. Sve istine Božje Riječi potekle su od Njega. Međutim, ovi nepro­cjenjivi dragulji bili su stavljeni u pogrešne okvire. Njihov dra­gocjeni sjaj postao je sluga zabludi. Bog je želio da se izvade iz okvira zablude i stave u okvir istine. Ovo djelo mogla je iz­vršiti samo božanska ruka. Svojom povezanošću sa zabludom, istina je služila ciljevima neprijatelja Boga i čovjeka. Krist je došao da je postavi tamo gdje će proslavljati Boga i djelovati za spasenje ljudskog roda. {ŽV 287.4}

“Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”, rekao je Isus. Ustanove koje je Bog uspostavio koriste čovje­čanstvu. “Uistinu, sve ovo biva radi vas.” “I Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.” 2 Corinthians 4:15; 1 Corinthians 3:22, 23 Zakon Deset zapovijedi, čiji je dio subota, Bog je kao blagoslov dao svom narodu. “I naredio nam je Jahve”, rekao je Mojsije, “da sve ove naredbe vršimo u stra­hopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo.” (Deuteronomy 6:24) Izraelu je preko psalmista dana poruka: “Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem! Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove. Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesma­ma; hvalite ga, ime mu slavite!” (Psalm 100:2-4) A za sve koji “poštuju subotu i ne oskvrnjuju je”, Gospodin izjavljuje, “njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu mo­litve.” Isaiah 56:6, 7. {ŽV 288.1}

“Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.” Ove riječi pune su pouke i utjehe. Zato što je subota načinjena za čovjeka, ona je Gospodnji dan. Ona pripada Kristu. Jer “sve je po njoj po­stalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo”. (John 1:3) Pošto je On sve stvorio, stvorio je i subotu. On ju je odvojio kao uspomenu na djelo stvaranja. Ona upućuje na Njega i kao Stvo­ritelja i kao na Onoga koji posvećuje. Ona oglašava da je On koji je stvorio sve na Nebu i na Zemlji, i koji sve održava, Gla­va Crkvi i da smo Njegovom silom pomireni s Bogom. Jer, go­voreći o Izraelu, On je rekao: “Dadoh im svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posveću­jem” činim ih svetima. (Ezekiel 20:12) Tada je subota znak Kristove sile da nas učini svetima. Ona je dana svima onima koje Krist čini svetima. Kao znak Njegove sile koja posvećuje, subota je dana svima koji kroz Krista postaju dio Božjeg Izra­ela. {ŽV 288.2}

A Gospodin kaže: “Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen… tad ćeš u Jahvi svoju milinu na­ći.” (Isaiah 58:13, 14) Svima koji prihvate subotu kao znak Kri­stove stvaralačke i otkupiteljske moći, ona će biti milina. Gleda­jući Krista u njoj, i sami imaju milinu u Njemu. Subota ih upućuje na djela stvaranja kao dokaz Njegove veličanstvene moći u ot­kupljenju. Dok nas podsjeća na izgubljeni edenski mir, govori o miru obnovljenom kroz Spasitelja. Svako djelo u prirodi ponavlja Njegov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” Matthew 11:28. {ŽV 289.1}

30

“I on postavi Dvanaestoricu”

Ovo se poglavlje zasniva na Mark 3:13-19; Mark 6:12-16.

• “Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovijedaju.” {ŽV 290.1}

Na obronku planine ispod drveća što je pružalo zaklon, nedaleko od Galilejskog mora, dvanaestorica su pozvana u apo­stolsku službu i tu je izgovoren i Govor na Gori. Polja i brda bili su omiljena mjesta Isusova boravka i znatan dio Njegova učenja iskazan je pod vedrim nebom prije no u Hramu ili si­nagogama. Nijedna sinagoga ne bi mogla primiti mnoštvo koje Ga je slijedilo, ali to nije jedini razlog zbog koga je izabrao da poučava u poljima i gajevima. Isus je volio prizore u prirodi. Za Njega je svako tiho mjesto bilo sveti hram. {ŽV 290.2}

Pod drvećem u Edenu prvi su stanovnici Zemlje izabrali svoje svetište. Tu je Krist održavao vezu s Ocem čovječanstva. Kad su prognani iz raja, naši su praroditelji i dalje održavali bogoslužja na poljima i gajevima, i tu ih je Krist nalazio s evan­đeljem svoje milosti. Krist je govorio s Abrahamom pod hrastovima kod Mamre; s Izakom kad je uvečer odlazio u polja da se moli; s Jakovom na padini brežuljka kod Betela; s Mojsijem usred midjanskih planina i s dječakom Davidom dok je čuvao svoja stada. Po Kristovoj uputi hebrejski je narod petnaest sto­ljeća svake godine napuštao svoje domove tjedan dana i stano­vao u sjenicama načinjenim od zelena granja “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine”. Leviticus 23:40. {ŽV 290.3}

U obučavanju svojih učenika Isus je izabrao da se povuče iz gradske zbrke u tišinu polja i brežuljaka, jer je to bilo više u skladu s poukama o samoodricanju kojima ih je želio pou­čiti. Tijekom svoje službe volio je okupljati narod oko sebe pod modrim nebom, na nekom travom obraslom obronku ili na obali kraj jezera. Ovdje, okružen djelima svog stvaralaštva, mogao je skrenuti misli svojih slušatelja s umjetnog na prirodno. U rastu i razvitku prirode bila su otkrivena načela Njegova kra­ljevstva. Podižući svoje oči prema Božjim brežuljcima i pro­matrajući krasna djela Njegovih ruku, ljudi mogu naučiti dra­gocjene pouke o božanskoj istini. Kristovo učenje ponavljalo bi im se u svim pojedinostima iz prirode. Tako je to sa svima koji izlaze u polja s Kristom u svojim srcima. Oni će se osjećati okruženi svetim utjecajima. Pojedinosti iz prirode prenose pri­če našega Gospodina i ponavljaju Njegove savjete. Dodirom s Bogom u prirodi, um se uzdiže, a srce nalazi počinak. {ŽV 291.1}

Sad je trebalo učiniti prvi korak u organiziranju Crkve koja će nakon Kristova odlaska biti Njegov predstavnik na Zemlji. Oni nisu imali na raspolaganju skupocjeni hram, već je Spasi­telj svoje učenike poveo na omiljeno mjesto boravka, pa su u njihovim umovima sveta iskustva tog dana zauvijek bila pove­zana s ljepotom brda, doline i mora. {ŽV 291.2}

Isus je pozvao svoje učenike kako bi ih mogao poslati kao svoje svjedoke, da objave svijetu što su vidjeli i čuli od Njega. Njihova je služba bila najznačajnija služba na koju su ikada ljud­ska bića bila pozvana i stajala je odmah iza službe samoga Kri­sta. Oni su trebali postati Božji suradnici u spašavanju svijeta. Kao što su u Starom zavjetu dvanaest patrijaraha stajali kao predstavnici Izraela, tako su i dvanaest apostola trebali stajati kao predstavnici evanđeoske Crkve. {ŽV 291.3}

Spasitelj je poznavao karakter ljudi koje je izabrao; pred Njim su sve njihove slabosti i pogreške bile otkrivene; znao je i opasnosti kroz koje će morati proći, odgovornosti koje će počivati na njima, pa je Njegovo srce bilo puno nježne ljubavi prema ovim izabranicima. Sam na brdu blizu Galilejskog mo­ra, On je cijelu noć proveo u molitvi za njih, dok su oni spavali u podnožju brda. S prvom svjetlošću zore pozvao ih je da do­đu k Njemu, jer im je imao nešto važno iznijeti. {ŽV 291.4}

Ovi su učenici neko vrijeme marljivo radili udruženi s Isu­som. Ivan i Jakov, Andrija i Petar, s Filipom, Natanaelom i Matejem bili su povezani s Njim prisnije no ostali i bili svjedoci većeg broja Njegovih čuda. Petar, Jakov i Ivan bili su u još blis­kijoj vezi s Njim. Bili su gotovo stalno s Njim, prateći Njegova čuda i slušajući njegove riječi. Ivan se progurao najbliže Isusu, tako da se isticao kao onaj koga je Isus volio. Spasitelj ih je sve volio, ali Ivanov duh bio je najprijemčiviji. Bio je mlađi od ostalih i s djetinjim je povjerenjem otvorio svoje srce Isusu. Tako je stekao veću Kristovu naklonost, pa su preko njega Spasi­teljeva najdublja duhovna učenja prenesena Njegovom narodu. {ŽV 292.1}

Na čelu jedne od skupina u koje su apostoli bili podijelje­ni, stoji Filipovo ime. On je bio prvi učenik kome je Isus uputio jasan nalog: “Hajde za mnom.” Filip je bio iz Bethezde, Andri­jina i Petrova grada. On je slušao učenje Ivana Krstitelja i čuo kad je Ivan proglasio Krista za Božje Janje. Filip je iskreno tra­žio istinu, ali je bio spora srca za vjerovanje. Premda se i sam pridružio Kristu, ipak njegovo objavljivanje Krista Natanaelu pokazuje da nije bio posve uvjeren u Kristovo Božanstvo. Premda je glas s neba proglasio Krista Božjim Sinom, za Filipa je On bio “Isus, sin Josipa iz Nazareta”. (John 1:45) Filipov nedostatak vjere pokazao se ponovno kad je nahranjeno pet tisuća ljudi. Isus je želio da ga okuša kad je upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” Filipov odgovor otkrio je njegovo nevjerstvo: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.” (John 6:5, 7) Isus je bio žalostan. Premda je Filip vidio Njegovo djelo i osjetio Njegovu silu, ipak nije imao vjere. Kad su se Grci raspitivali kod Filipa za Isusa, nije iskoristio priliku da ih upozna sa Spasiteljem, nego se obratio Andriji. Opet, u onim posljednjim trenucima prije raspeća, Filipove su riječi obeshrabrivale vjeru. Kad je Toma rekao Isusu: “Gospo­dine… ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” Spasitelj je odgovorio: “Ja sam put, istina i život… Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog.” Filipov odgovor otkrio je nevjerstvo: “Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!” (John 14:5-8) Učenik koji je tri godine bio s Isusom bio je tako spora srca, tako slab u vjeri. {ŽV 292.2}

U sretnoj suprotnosti s Filipovim nevjerstvom bilo je Natanaelovo djetinje povjerenje. On je bio čovjek vrlo iskrene na­ravi, čovjek čija je vjera počivala u nevidljivoj stvarnosti. Ipak, Filip je bio učenik u Kristovoj školi i božanski je Učitelj strp­ljivo podnosio njegovo nevjerstvo i sporo razumijevanje. Kad se Sveti Duh izlio na učenike, Filip je postao učitelj po božan­skom redu. Znao je o čemu govori i poučavao je sa sigurnošću koja je osvjedočavala slušatelje. {ŽV 293.1}

Dok je Isus pripremao učenike za njihovo rukopoloženje, jedan koji nije bio pozvan nastojao im se nametnuti. Bio je to Juda Iskariotski, čovjek koji je tvrdio da je Kristov sljedbenik. On je sada istupio, zahtijevajući mjesto u ovom užem krugu učenika. S velikom ozbiljnošću i prividnom iskrenošću izjavio je: “Učitelju, ja ću te slijediti kamo god pođeš.” Isus ga nije ni odbio ni pozdravio dobrodošlicom, već je samo prozborio ža­losne riječi: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matthew 8:19, 20) Juda je vjerovao da je Isus Mesija, i pridružujući se apostolima, nadao se da će osigurati sebi visok položaj u novom kraljevstvu. Ovu nadu Isus je želio srušiti izjavom o svom siromaštvu. {ŽV 293.2}

Učenici su željeli da Juda postane jedan od njih. Imao je izgled koji je ulijevao poštovanje, bio je čovjek oštrouman, dje­lotvoran, darovit i oni su ga preporučili Isusu kao čovjeka koji će Mu pružiti značajnu pomoć u radu. Bili su iznenađeni kad ga je Isus primio tako ravnodušno. {ŽV 294.1}

Učenici su bili vrlo razočarani što Isus nije pokušavao us­postaviti suradnju s vođama u Izraelu. Smatrali su da je pogrešno što nije ojačao svoje djelo osiguravajući podršku ovih utjecaj­nih ljudi. Da je odbio Judu, oni bi u svojim umovima postavili pitanje o mudrosti svog Učitelja. Kasniji će im Judin život po­kazati koliko je opasno dopustiti bilo kakvom svjetovnom prosu­đivanju da djeluje u odlučivanju o podobnosti ljudi za Božje djelo. Suradnja takvih ljudi koje su učenici željeli predala bi djelo u ruke njegovih najvećih neprijatelja. {ŽV 294.2}

Ipak, kad se pridružio učenicima, Juda nije bio neosjetljiv prema ljepoti Kristova karaktera. Osjećao je utjecaj božanske sile koja je privlačila duše Spasitelju. On koji nije došao slomiti napuknutu trsku niti ugasiti “stijenj što tinja” neće odbiti ovu dušu dok i jedna želja bude sezala k svjetlosti. Spasitelj je čitao Judino srce; On je znao dubinu grijeha kome će Juda podleći ako ga Božja milost ne oslobodi. Povezujući ovog čovjeka sa sobom, On ga je postavio tamo gdje je, iz dana u dan, mogao biti doveden u dodir s izvorom nesebične ljubavi. Ako bi otvo­rio svoje srce Kristu, božanska milost izagnala bi demona sebič­nosti, pa bi čak i Juda mogao postati podanik Božjeg kraljevstva. {ŽV 294.3}

Bog uzima ljude takve kakvi jesu, s osnovnim crtama u ka­rakteru, i obučava ih za svoju službu, ako žele prihvatiti Nje­gov red i učiti od Njega. Oni nisu izabrani zato sto su savr­šeni, već unatoč svom nesavršenstvu; kroz poznavanje i provo­đenje istine, kroz Kristovu milost, mogu biti preobraženi u Nje­govo obličje. {ŽV 294.4}

       Juda je imao iste prilike kao i drugi učenici. Slušao je iste dragocjene pouke. Međutim, provođenje istine kao što je Krist zahtijevao razmimoilazilo se s Judinim željama i cilje­vima te on nije želio napustiti svoje zamisli da bi primio mu­drost s Neba. {ŽV 294.5}

Kako je nježno postupio Spasitelj sa svojim budućim iz­dajnikom! U svom učenju Isus se zadržavao na načelima do­bročinstva koja su udarala u sam korijen pohlepnosti. Iznio je Judi gnusni karakter lakomstva i više puta je ovaj učenik razu­mio da je ocrtan njegov karakter i istaknut njegov grijeh, ali nije želio priznati i napustiti svoju nepravdu. Bio je sam sebi dovoljan i umjesto da se odupre kušnji, nastavio je slijediti svoje nepoštene postupke. Krist je bio pred njim živi primjer onoga što bi on postao da je požnjeo blagodat božanskog posredova­nja i službe; ali Juda se oglušio na sve te pouke. {ŽV 295.1}

Isus mu nikada nije uputio oštri ukor zbog njegovog la­komstva, već je s božanskim strpljenjem podnosio ovog grješ­nog čovjeka, čak i dok mu je davao dokaz da čita njegovo srce kao otvorenu knjigu. On mu je izložio najuzvišenije pobude za pravilno postupanje, pa za odbacivanje nebeske svjetlosti Juda nije imao nikakvo opravdanje. {ŽV 295.2}

Umjesto da hodi u svjetlosti, Juda je izabrao da sačuva svoje mane. Gajio je zle želje, osvetničke strasti, mračne i turobne misli, sve dok Sotona nije sasvim zagospodario ovim čovjekom. Juda je postao predstavnik Kristovog neprijatelja. {ŽV 295.3}

Kad se udružio s Isusom, imao je neke dragocjene crte ka­raktera, koje su mogle biti blagoslov za Crkvu. Da je htio ponijeti Kristov jaram, mogao je postati jedan od najznačajnijih aposto­la, ali mu je srce postalo tvrdokorno kad mu je pozornost bila usmjeravana na mane, a oholost i pobuna poticale su njegovu sebičnu slavoljubivost te se na taj način onesposobio za rad koji bi mu Bog povjerio da izvrši. {ŽV 295.4}

Svi apostoli imali su ozbiljne mane kad ih je Isus pozvao u svoju službu. Čak i Ivan, koji je došao u najprisniju vezu s poniznim i krotkim Spasiteljem, po svojoj naravi nije bio po­nizan i popustljiv. On i njegov brat nazvani su “sinovi groma”.  Dok su bili s Isusom, svako ponižavanje pokazano prema Nje­mu probudilo je u njima srdžbu i ratobornost. Plahovitost, osve­toljubivost, kritički duh, sve je to bilo u voljenom učeniku. Bio je gord, željan da bude prvi u Božjem kraljevstvu. Međutim, iz dana u dan nasuprot svom nasilničkom duhu, promatrao je Isu­sovu nježnost i blagost i slušao Njegove pouke o poniznosti i strpljenju. Otvorio je svoje srce božanskom utjecaju i postao ne samo slušatelj već i tvorac Spasiteljevih riječi. Njegovo ja bilo je sakriveno u Kristu. Naučio je nositi Kristov jaram i po­nijeti Njegovo breme.{ŽV 295.5}

Isus je ukoravao svoje učenike, On ih je opominjao i upo­zoravao; ali Ivan i njegova braća nisu Ga napustili; izabrali su Isusa bez obzira na prijekore. Spasitelj se nije povukao od njih zbog njihovih slabosti i pogrešaka. Oni su nastavili do kraja di­jeliti Njegove kušnje i učiti pouke iz Njegova života. Promatra­njem Krista preobrazili su svoj karakter. {ŽV 296.1}

Apostoli su se znatno razlikovali u navikama i naklonos­tima. Tu su se nalazili carinik Levije Matej i vatreni zelot Šimun, odlučni neprijatelj rimske vlasti; velikodušni i nagli Pe­tar i podli Juda; Toma, iskrena srca, ali stidljiv i bojažljiv, Fi­lip, spora srca i naklonjen sumnji, i slavoljubivi, prostodušni Zebedejevi sinovi. Isus ih je doveo u zajednicu s njihovim ra­zličitim manama; svi su imali naslijeđene i stečene sklonosti k zlu, ali u Kristu i kroz Njega trebali su prebivati u Božjoj obitelji, učeći da postanu jedno u vjeri, učenju, duhu. Doživjet će svoje kušnje, svoje žalosti, svoje podvojenosti u mišljenju; ali dokle god je Krist prebivao u srcu, nije moglo biti nikakvih razmirica. Njegova će ih ljubav povesti da imaju ljubav jedan prema drugome; Učiteljeve pouke dovest će do usklađivanja svih razlika, dovodeći apostole u jedinstvo, sve dok ne budu bili jedne misli i jednog rasuđivanja. Krist je veliko središte i oni će se približiti jedan drugome u istoj mjeri u kojoj se približe sredi­štu. {ŽV 296.2}

Kad je završio svoje poučavanje učenika, Isus je sakupio malu skupinu oko sebe i klečeći usred njih i položivši ruke na njihove glave, izgovorio je molitvu, posvećujući ih za Njegovo sveto djelo. Tako su Gospodnji učenici bili rukopoloženi za služ­bu evanđelja. {ŽV 296.3}

Kao svoje predstavnike među ljudima, Krist nije izabrao anđele koji nisu nikada pali, već ljudska bića, ljude s istim sklo­nostima poput onih koje žele spasiti. Krist je uzeo na sebe ljudsku prirodu, da bi se mogao približiti čovječanstvu. Božanskoj pri­rodi bila je potrebna ljudska priroda; jer je donošenje spase­nja svijetu zahtijevalo i božansko i ljudsko. Božanskoj prirodi bila je potrebna ljudska priroda da bi čovječanstvo moglo imati kanal za vezu između Boga i čovjeka. Tako je i sa slugama i vjesnicima Kristovim. Čovjeku je potrebna sila koja je izvan njega i iznad njega, da bi ga obnovila po Božjem obličju i pripremila za izvršenje Božjeg djela; ali ovo ne čini ljudsko sudjelo­vanje nebitnim. Ljudski rod oslanja se na božansku silu, Krist prebiva u srcu vjerom, i suradnjom s božanskim silama čovje­kove snage postaju upotrebljive za dobro. {ŽV 296.4}

Onaj koji je pozvao galilejske ribare, još poziva ljude u svoju službu. On želi da svoju silu iskaže isto toliko kroz nas kao i kroz svoje prve učenike. Ma koliko bili nesavršeni i grješni, Gospo­din nam pruža svoju ponudu da dođemo na božansko poučava­nje kako bismo, ujedinivši se s Kristom, mogli činiti Božja djela. {ŽV 297.1}

“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” (2 Corinthians 4:7) Stoga je propovijedanje evanđelja povjereno grješ­nim ljudima, a ne anđelima. Ovo otkriva da sila koja djeluje kroz slabosti ljudske naravi jest Božja sila, pa smo na taj način ohrabreni u vjerovanju da sila koja može pomoći drugima, koji su isto tako slabi kao i mi, može pomoći i nama. A oni koji i sami “nose na sebi slabost” trebaju “biti blagi prema onima koji iz neznanja griješe”. (Hebrews 5:2) Pošto su i sami ugroženi, oni poznaju opasnosti i poteškoće puta i stoga su pozvani da dosegnu druge koji se nalaze u sličnoj ugroženosti. Postoje duše zbunjene sumnjom, opterećene slabostima, slabe u vjeri i ne­spremne da se uhvate za Nevidljivoga; ali prijatelj koga mogu vidjeti, koji dolazi k njima umjesto Krista, može postati alka koja će pričvrstiti njihovu kolebljivu vjeru za Krista. {ŽV 297.2}

Zajedno s nebeskim anđelima trebamo postati djelatnici u predstavljanju Isusa svijetu. Gotovo s nestrpljivom željom anđeli očekuju našu suradnju; jer čovjek mora postati kanal za vezu s čovjekom. Kad s posvećenjem cijeloga srca predamo sebe Kri­stu, anđeli se raduju što mogu otkriti Božju ljubav preko naših glasova. {ŽV 297.3}

31

Govor na Gori

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 5; Matthew 6; Matthew 7.

Krist je rijetko nasamo okupljao svoje učenike da bi pri­mili Njegove riječi. On nije odabirao za svoje slušatelje samo one koji su poznavali put života. Njegov je plan bio da dopre do mnoštva koje se nalazilo u neznanju i zabludi. Iznosio je svoje pouke o istini tamo gdje su mogle doprijeti do pomra­čena razumijevanja. On je sam bio Istina, stojeći opasanih be­dara i ruku uvijek ispruženih da blagoslivlja, a riječima opo­mene, usrdne molbe i ohrabrenja težio je da podigne svakoga tko bi došao k Njemu. {ŽV 298.1}

Govor na Gori, premda posebno namijenjen učenicima, izgo­voren je u prisutnosti mnoštva. Nakon rukopoloženja apostola, Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranoga jutra. Osim uobičajenih velikih skupina iz galilejskih gradova, bilo je naroda iz Judeje, pa čak i iz samog Jeruzalema; iz Pereje, iz Dekapolisa, iz Idumeje, daleko s juga Judeje; iz Tira i Sidona, feničkih gradova na obalama Sredozem­nog mora. “Kad se čulo što sve čini,” oni “dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti… jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.” Mark 3:8; Luke 6:17-19. {ŽV 298.2}

Na uzanoj obali nije bilo mjesta ni za stajanje na kojemu bi njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo na padinu brijega. Spustivši se na udolinu koja je bila ugodno mjesto za okupljanje mnoštva, On je sam sjeo na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer. {ŽV 298.3}

Mjesto učenika bilo je uvijek do Isusa. Narod se neprekid­no tiskao oko Njega, ali su učenici shvatili da ne smiju dopus­titi da ih itko udalji iz Njegove blizine. Sjeli su sasvim kraj Njega, kako im ne bi promakla nijedna riječ Njegove pouke. Bili su pažljivi slušači, željni da razumiju istine koje su trebali objaviti svim zemljama i svim naraštajima. {ŽV 299.1}

S osjećajem da će čuti nešto nesvakidašnje, oni su se sada primicali oko svog Učitelja. Vjerovali su da će se kraljevstvo uskoro uspostaviti, a iz događaja tog jutra stekli su uvjerenje da će se u vezi s tim objaviti neki proglas. Osjećaj iščekivanja obuzeo je mnoštvo, a živost na licu dokazivala je duboko za­nimanje. Dok je narod sjedio na zelenom obronku brežuljka, očekujući riječi božanskog Učitelja, njihov je um bio ispunjen mislima o budućoj slavi. Bilo je književnika i farizeja koji su očekivali dan u koji će zagospodariti nad omrznutim Rimlja­nima i dokopati se bogatstva i sjaja velikog svjetskog carstva. Siromašni seljaci i ribari nadali su se da će čuti čvrsto obećanje kako će njihove bijedne nastambe, oskudna hrana, život ispu­njen tegobnim radom i strah od neimaštine biti zamijenjeni dvo­rovima izobilja i danima dokolice. Umjesto grube odjeće koja im je danju bila ogrtač, a preko noći pokrivač, nadali su se da će im Krist dati bogate i skupocjene haljine njihovih poroblji­vača. Sva srca bila su razbuđena ponosnom nadom da će Izrael uskoro biti počašćen pred narodima kao izabran od Gospodi­na, a Jeruzalem uzdignut kao glava jednog sveopćeg carstva. {ŽV 299.2}

Krist je razočarao nadu u svjetovnu veličinu. U Govoru na gori pokušao je raskopati djelo stvoreno pogrešnim odgojem i svojim slušateljima dati pravi dojam o svom kraljevstvu i svom vlastitom karakteru. Ipak, nije neposredno napao zablude na­roda. On je vidio bijedu svijeta zbog grijeha, pa ipak nije pred njih iznosio živu sliku njihove nesreće. Poučavao ih je o neče­mu neusporedivo boljem od onoga što su oni poznavali. Ne sprečavajući njihove zamisli o Božjem kraljevstvu, govorio im je o uvjetima pod kojima mogu ući u njega, dopuštajući im da sami donesu zaključke o njegovoj naravi. Istine što ih je učio nisu manje značajne za nas no što su bile za mnoštvo koje Ga je slijedilo. Ništa manje nije potrebno nama no što je bilo nji­ma da naučimo osnovna načela Božjega kraljevstva. {ŽV 299.3}

Kristove riječi upućene narodu na Gori bile su riječi bla­goslova. Sretni su oni, rekao je, koji prepoznaju svoje duhovno siromaštvo i osjećaju potrebu za otkupljenjem. Evanđelje treba propovijedati siromašnima. Ono se ne otkriva onima koji su du­hovno gordi, onima koji tvrde da su bogati i kojima ništa nije potrebno, nego onima koji su ponizni i skrušeni. Za odrješenje od grijeha postoji samo jedan način biti siromašan du­hom. {ŽV 299.4}

Gordo srce teži da zasluži spasenje; ali naše pravo na Nebo i naša podobnost za njega temelji se na Kristovoj pravednosti. Gospodin ne može učiniti ništa za obnovu jednog čovjeka sve dok se on, osvjedočen u vlastitu slabost i oslobođen svake po­misli da je dovoljan sam sebi, ne podčini Božjoj upravi. Tada može primiti dar koji mu Bog želi podariti. Ništa nije uskraće­no duši koja osjeća svoju potrebu. Ona ima neograničeni pri­stup k Njemu u kome se nalazi sva punina. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U pre­bivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skruše­nih.” Isaiah 57:15. {ŽV 300.1}

“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” Ovim riječima Krist ne uči da tugovanje samo po sebi ima moć da otkloni krivicu grijeha. On ne odobrava prijetvornu ili smišljenu po­niznost. Tugovanje o kome govori ne sastoji se od potištenosti jadikovanja. Premda smo žalosni zbog grijeha, trebamo se ra­dovati dragocjenoj prednosti što smo Božja djeca. {ŽV 300.2}

Često žalimo zato što nam naša zla djela donose neugod­ne posljedice; ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog grijeha rezultat je djelovanja Svetoga Duha. Duh otkriva nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalostilo Spasitelja i u skrušenosti nas dovodi podnožju križa. Svakim grijehom iznova ranjavamo Isusa, i kad pogledamo na Njega koga smo proboli, plačemo zbog grijeha koji su Mu nanijeli patnje. Takvo plakanje povest će nas k odbacivanju grijeha. {ŽV 300.3}

Svjetovni ljudi mogu proglasiti ovu žalost slabošću, ali to je snaga koja pokajnika vezuje za Beskonačnoga sponama koje se ne mogu prekinuti. Ona pokazuje da Božji anđeli vraćaju duši vrline koje su izgubljene uslijed tvrdoće srca i prijestupa. Suze onoga koji se kaje samo su kišne kapi koje prethode sun­čevu sjaju svetosti. Ova žalost oglašava radost koja će postati živi izvor u duši. “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega.” “Ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv riječ je Jahvina.” (Jeremiah 3:13,12) “Ožaloš­ćenima na Sionu” On je odlučio dati “vijenac mjesto pepela,

• ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto du­ha očajna”. Isaiah 61:3. {ŽV 300.4}

Za one koji plaču u kušnji i žalosti postoji utjeha. Gorčina žalosti i poniženje bolji su od popuštanja grijehu. Kroz nevolje Bog nam otkriva slaba mjesta u našem karakteru, kako bismo Njegovom milošću pobijedili svoje slabosti. Nepoznata poglav­lja u vezi s nama samima otkrivaju nam se i proba dolazi, bez obzira hoćemo li prihvatiti Božji ukor i savjet. Kad na nas dođe kušnja, ne trebamo se gnjeviti i žaliti. Ne trebamo se buniti ili ulagati trud da se izvučemo iz Kristove ruke. Trebamo poniziti dušu pred Bogom. Gospodnji su putovi nejasni onome koji želi sagledati pojedinosti u svjetlosti koja mu godi. Našoj ljudskoj naravi oni izgledaju mračni i tužni. Međutim, Božji su putovi putovi milosti i kraj im je spasenje. Ilija nije znao što čini kad je u pustinji, moleći se da umre, rekao da mu je dosadio život. U svojoj milosti Gospodin ga nije uhvatio za riječ. Ilija je, ipak, trebao izvršiti još jedno veliko djelo; i kad je ovo djelo izvršio, on nije trebao umrijeti obeshrabren i osamljen u pustinji. Nje­ga nije očekivalo silaženje u smrtni prah, već uzdizanje u slavi u povorci nebeskih bojnih kola do prijestolja na visini. {ŽV 301.1}

Božja Riječ onima koji su žalosni glasi: “… I vidjeh putove njegove. Izliječit ću ga, voditi i utješit one što s njime tuguju.” “Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.” Isaiah 57:18; Jeremiah 31:13. {ŽV 301.2}

“Blago krotkima.” Poteškoće s kojima se srećemo mogu se znatno umanjiti tom krotkošću koja je sakrivena u Kristu. Ako imamo poniznost svog Učitelja, uzdići ćemo se iznad prijezira, predbacivanja i neprilika kojima smo svakodnevno izloženi, i oni će prestati sumornošću zasjenjivati naš duh. Najuzvišeniji dokaz o plemenitosti jednog kršćanina je vladanje samim so­bom. Onaj koji pred zlostavljanjem ili surovošću ne sačuva blag postojan duh, lišava Boga prava da u njemu otkrije savršen­stvo svog karaktera. Poniznost srca sila je koja donosi pobjedu Kristovim sljedbenicima; ona je obilježje njihove veze s gor­njim dvorovima. {ŽV 301.3}

“Zaista, uzvišen je Jahve, ali gleda na ponizna.” Psalm 138:6 Bog nježno promatra one koji otkrivaju krotak i poni­zan Kristov duh. Svijet ih možda promatra s prijezirom, ali u Njegovim očima oni imaju veliku vrijednost. Propusnicu za ne­beski dvor neće dobiti samo mudri, veliki, dobročinitelji, ne samo vrijedni radnici, puni revnosti i neumorne marljivosti. Ne; sirom otvoren ulaz imat će siromašni duhom, koji čeznu da Krist svojom prisutnošću boravi u njima, koji su krotkoga srca, čija je najdublja čežnja da čine Božju volju. Oni će biti u mnoštvu onih koji su oprali i ubijelili svoje haljine u Janjetovoj krvi. “Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” Revelation 7:15. {ŽV 301.4}

“Blago žednima i gladnima pravednosti.” Osjećaj nedostojnosti učinit će da srce osjeća glad i žeđ za pravdom, i ova čežnja neće biti iznevjerena. Oni koji u svom srcu budu nači­nili mjesta za Isusa, razumjet će Njegovu ljubav. Svi koji čeznu za tim da budu karakterom slični Bogu, ostvarit će svoju čež­nju. Sveti Duh nikada neće ostaviti bez pomoći nijednu dušu koja gleda na Isusa. On uzima od onoga što je Kristovo i daje njoj. Ako se naš pogled stalno zadržava na Kristu, djelovanje Duha neće prestati sve dok se naša duša ne preobrazi u Nje­govo obličje. Čista će ljubav proširiti dušu, dajući joj sposob­nost za uzvišenija dostignuća, za uvećano znanje o nebeskim vrijednostima, tako da joj neće biti uskraćena punina. “Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!” {ŽV 302.1}

Milostivi će naći milost, a oni koji su čistoga srca vidjet će Boga. Svaka nečista misao oskvrnjuje dušu, slabi moralni osje­ćaj i nastoji izbrisati djelovanje Svetoga Duha. Ona pomračuje duhovni vid, tako da ljudi ne mogu gledati Boga. Gospodin može oprostiti, i oprašta grješniku koji se kaje, ali premda nam je oprošteno, duša je povrijeđena. Tko želi jasno razlikovati du­hovne istine, mora izbjegavati svaku nečistoću u govoru ili u mislima. {ŽV 302.2}

Međutim, Kristove riječi pokrivaju više no samo slobodu od osjetilne nečistoće, više no slobodu od obrednog oskvrnuća koje su Hebreji tako strogo izbjegavali. Sebičnost nas priječi da gledamo Boga. Sebičan duh prosuđuje o Bogu kao o potpu­no jednakom sebi. Dok to ne odbacimo, ne možemo razumjeti Njega koji je ljubav. Jedino će nesebično srce, krotak duh pun povjerenja, vidjeti da je “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama”. Exodus 34:6. {ŽV 302.3}

“Blago mirotvorcima.” Istina rađa Kristov mir. On je u skladu s Bogom. Svijet je u neprijateljstvu s Božjim zakonom, grješnici su u neprijateljstvu sa svojim Tvorcem; i kao rezultat toga oni su u neprijateljstvu jedan prema drugome. Psalmist izjav­ljuje: “Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o sto se oni ne spotiču.” (Psalm 119:165) Ljudi ne mogu stvoriti mir. Ljudski planovi za očišćenje i uzdizanje pojedinca i društva neće os­tvariti mir, zato što ne dopiru do srca. Jedina sila koja može stvoriti ili stalno održavati istinski mir jest Kristova milost. Kad je ona usađena u srce, bit će odstranjene zle sklonosti koje iza­zivaju svađu i nesporazume. “Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati”, a pustinja života “neka kli­če… nek ljiljan procvjeta”. Isaiah 55:13; 35:1.{ŽV 302.4}

Mnoštvo je bilo zadivljeno ovim učenjem koje se toliko raz­likovalo od pravila i primjera farizeja. Ljudi su stekli uvjerenje da se sreća sastoji u posjedovanju svjetovnih dobara, da je vrlo poželjna slava i čast od ljudi. Bilo je vrlo ugodno nazvati se “rabinom” i biti veličan kao mudar i pobožan, a svoje vrline pokazivati pred svijetom. To se smatralo krunom sreće. Među­tim, u prisutnosti ovog mnoštva Isus je izjavio da će zemaljska dobit i čast biti sva nagrada koju će takve osobe pobrati. Go­vorio je sa sigurnošću i sila osvjedočenja pratila je Njegove ri­ječi. Narod se utišao, a osjećaj bojazni nadvio se nad njih. Sum­njičavo su gledali jedan drugoga. Tko će od njih biti spašen ako je učenje ovog Čovjeka ispravno? Mnogi su bili uvjereni da je ovaj izuzetni Učitelj pokrenut Božjim Duhom i da su mi­sli koje izgovara božanske. {ŽV 305.1}

Pošto je objasnio u čemu se sastoji prava sreća i kako se može postići, Isus je određenije uputio na dužnost svojih uče­nika, kao učitelja izabranih od Boga, da povedu druge stazom pravde i vječnoga života. Znao je da će oni često patiti zbog razočaranja i obeshrabrenja, da će se sretati s odlučnim pro­tivljenjem, da će biti napadani i da će se njihovo svjedočan­stvo odbacivati. Dobro je znao da će u izvršavanju svoje misije ovi ponizni ljudi, koji su tako pomno slušali Njegove riječi, morati podnositi klevete, mučenja, zatvor i smrt, pa je nastavio: {ŽV 305.2}

“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kra­ljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opači­ne! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli pri­je vas!” {ŽV 305.3}

Svijet voli grijeh, a mrzi pravdu, i to je bio razlog njego­vog neprijateljstva prema Isusu. Svi koji odbace Njegovu bez­graničnu ljubav smatrat će kršćanstvo uznemiravajućim čim­benikom. Kristova svjetlost rastjeruje tamu koja pokriva njiho­ve grijehe, stvarajući potrebu za reformom. Dok oni koji se po­koravaju utjecaju Svetoga Duha počinju borbu sa samim sobom, dotle se oni koji se čvrsto drže grijeha bore protiv istine i nje­zinih nositelja. {ŽV 306.1}

Na taj način stvara se razdor i Kristove sljedbenike optu­žuju kao one koji unose nemir u narod. Međutim, prijateljstvo s Bogom donosi im neprijateljstvo ovog svijeta. Oni nose Kri­stovu sramotu. Oni slijede stazu koju su utrli najplemenitiji na Zemlji. Radosno, a ne sa žalošću, trebaju se suočiti s progon­stvom. Svaka žestoka kušnja jest Božje sredstvo za njihovo ople­menjivanje. Svaka takva proba osposobljuje ih za rad u surad­nji s Njim. Svaki sukob ima svoje mjesto u velikoj borbi za pravdu svaki će pridonijeti radosti njihove završne pobjede. Držeći ovo na umu, proba njihove vjere i strpljenja bit će radosno pri­hvaćena, bez straha i izbjegavanja. Brižni da ispune svoju ob­vezu prema svijetu, usmjeravajući svoju želju na Božje odo­bravanje, Njegove sluge moraju ispuniti svaku dužnost, ne obzirući se na strah ili naklonost ljudi. {ŽV 306.2}

“Vi ste sol zemlji”, rekao je Isus. Nemojte se povlačiti iz svijeta da biste izbjegli progonstvo. Trebate prebivati među ljudima, da okus božanske ljubavi može biti kao sol koja će sačuvati svijet od kvarenja. {ŽV 306.3}

Srca koja odgovaraju utjecaju Svetoga Duha kanali su kroz koje protječe Božji blagoslov. Kad bi oni koji služe Bogu bili uklonjeni sa Zemlje, i Njegov Duh se povukao između ljudi, ovaj bi svijet bio prepušten pustoši i uništenju, plodovima Sotonine vladavine. Premda grješnici to ne znaju, oni u ovom svijetu duguju čak i za blagoslove ovog života prisutnosti Bož­jeg naroda koga omalovažavaju i ugnjetavaju. Međutim, ako su kršćani to samo po imenu, oni su kao sol koja je izgubila svoj okus. Oni nemaju nikakav utjecaj na dobro u svijetu. Svojim pogrešnim predočavanjem Boga gori su od nevjernika. {ŽV 306.4}

“Vi ste svjetlo svijetu.” Hebreji su mislili da dobra spase­nja prisvoje samo za svoj narod, ali Krist im je pokazao da je spasenje kao i sunčev sjaj. Ono pripada cijelom svijetu. Reli­gija Biblije ne može se zatvoriti između korica knjige, niti iz­ među zidova crkve. Nju ne treba povremeno iznositi samo za osobnu korist, a nakon toga opet pomno odlagati ustranu. Ona treba posvećivati svakodnevni život, pokazivati se u svakom poslovnom sporazumu i u svim našim društvenim odnosima. {ŽV 306.5}

Pravi se karakter ne oblikuje izvana i onda odjene; on zrači iznutra. Ako želimo druge uputiti na stazu pravde, načela se pravde kao dragocjenost moraju čuvati u našim srcima. Naše ispovijedanje vjere može objavljivati teoriju religije, ali naša stvarna pobožnost propovijeda riječ istine. Dosljedan život, sveti razgovor, nepokolebljiva čestitost, djelotvoran, dragovoljan duh, primjer pobožnosti to su sredstva kojima se svjetlost prenosi svijetu. {ŽV 307.1}

Isus se nije zadržavao na odredbama Zakona, ali nije osta­vio svoje slušatelje u uvjerenju da je došao odbaciti njegove zahtjeve. Znao je da uhode stoje spremne kako bi Ga uhvatile za svaku riječ koja bi se mogla iskriviti da služi njihovom cilju. Znao je za predrasudu koja je postojala u mislima mnogih Nje­govih slušatelja, i stoga nije govorio ništa što bi uzdrmalo nji­hovu vjeru u religiju i ustanove koje su im predane preko Mojsija. Krist je osobno dao i moralni i obredni zakon. Nije došao uni­štiti povjerenje u vlastite upute. U skladu sa svojim velikim po­štovanjem Zakona i Proroka, pokušavao je oboriti zid zahtjeva predaja kojim su Hebreji bili ograđeni. Dok je odbacivao nji­hovo pogrešno tumačenje Zakona, brižljivo je opominjao svoje učenike da ne odbacuju životne istine koje su povjerene Hebrejima. {ŽV 307.2}

Farizeji su bili ponosni na svoju poslušnost Zakonu; pa ipak, tako su malo poznavali njegova načela u svakidašnjem životu, da su im Spasiteljeve riječi zvučale kao hereza. Kad je očistio besmislice kojima je istina bila zatrpana, smatrali su da je odbacio samu istinu. Došaptavali su jedan drugome da On omalova­žava Zakon. Čitao je njihove misli i odgovorio im riječima: “Ne­mojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Ovim je Isus pobio optužbe farizeja. Njegovo poslanje u svijetu bilo je da obrani svete zah­tjeve Zakona za koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji Zakon mogao promijeniti ili ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao objasniti odnos Zako­na prema čovjeku i slikovito prikazati njegova pravila vlastitim životom poslušnosti. {ŽV 307.3}

Bog nam je dao svoje svete propise zato sto voli ljudski rod. Da bi nas zaštitio od posljedica prijestupa, otkrio je načela pravde. Zakon je izraz Božje milosti; kad ga prihvaćamo u Kri­stu, on postaje naša misao. On nas uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u grijeh. Bog želi da budemo sretni i On nam daje pravila Zakona da bismo sluša­jući ih mogli imati radost. Kad su prigodom Kristova rođenja anđeli pjevali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luke 2:14), objavljivali su načela Zakona koji je On do­šao učiniti velikim i slavnim. {ŽV 307.4}

Kad je Zakon objavljen na Sinaju, Bog je objavio ljudima svetost svoga karaktera, kako bi isticanjem suprotnosti mogli vidjeti grješnost svoga karaktera. Zakon im je predan da ih osvje­doči o grijehu i otkrije im njihovu potrebu za Spasiteljem. On bi to učinio da su njegova načela bila primijenjena na srce s pomoću Svetoga Duha. Ovo se djelo još uvijek mora obavljati. {ŽV 308.1}

U Kristovom životu zakonska su načela učinjena jasnim; i dok Božji Sveti Duh utječe na srce, dok Kristova svjetlost otkriva ljudima njihovu potrebu za Njegovom krvi koja čisti i za Njego­vom pravdom koja opravdava, Zakon je još uvijek sredstvo koje nas dovodi Kristu da bismo mogli biti opravdani vjerom. “Savr­šen je Zakon Jahvin dušu krijepi.” Psalm 19:7. {ŽV 308.2}

“Dok opstoji nebo i zemlja”, rekao je Isus, “ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” Sunce koje sija na nebu, čvrsta zemlja na kojoj prebivate, Božji su svjedoci da je Njegov Zakon nepromjenjiv i vječan. Premda oni mogu proći, božanska će pravila ostati. “Lakše da prođu nebo i zemlja nego da propadne jedna kovrčica iz Zakona.” (Luke 16:17) Sustav slika koji je upućivao na Isusa kao na Božje Janje morao se ukinuti prigodom Njegove smrti; ali pravila Deset zapovijedi nepromjenjiva su kao i Božje prijesto­^lj^e. {ŽV 308.3}

Budući da je “savršen Zakon Jahvin”, svako udaljavanje od njega mora biti zlo. Krist osuđuje one koji su neposlušni Bož­jim zapovijedima i uče i druge da tako čine. Spasiteljev život 309 poslušnosti ispunjavao je sve zahtjeve Zakona; On je dokazao da se u ljudskoj prirodi može držati Zakon i pokazao savršen­stvo karaktera koje poslušnost razvija. Svi koji su poslušni, kao što je i On bio poslušan, isto tako objavljuju da je Zakon “svet pravedan i dobar”. (Romans 7:12) S druge strane, svi koji krše Božje zapovijedi podržavaju Sotoninu tvrdnju da je Zakon nepravičan i da se ne može slušati. Na taj način oni podrža­vaju prijevare velikog protivnika i obeščašćuju Boga. Oni su djeca Zloga koji je bio prvi pobunjenik protiv Božjeg zakona. Dopu­stiti im pristup na Nebo značilo bi ponovno unijeti klice nesloge pobune i ugroziti blagostanje svemira. Nijedan čovjek koji svo­jom voljom zanemaruje jedno načelo Zakona neće ući u ne­besko kraljevstvo. {ŽV 308.4}

Rabini su smatrali svoju pravdu propusnicom za Nebo; ali Isus je izjavio da je nedovoljna i bezvrijedna. Farizejsku su pravdu sačinjavali izvanjski obredi i teorijsko poznavanje istine. Rabi­ni su tvrdili da su sveti u svojim osobnim naporima da održe Zakon; ali njihova djela razdvojila su pravdu od religije. Dok su do sitnica bili točni u poštovanju obreda, dotle je njihov život bio nemoralan i unižen. Sa svojom takozvanom pravdom ne bi mogli nikada ući u nebesko kraljevstvo. {ŽV 309.1}

Najveća obmana ljudskog uma u Kristove dane bila je da samo pristajanje uz istinu sačinjava pravdu. U cjelokupnom ljudskom iskustvu teorijsko znanje istine pokazalo se nedovolj­nim za spasenje čovjeka. Ono ne donosi plodove pravde. Rev­nosno poštovanje onoga što se naziva teologijskom istinom če­sto je udruženo s mržnjom prema pravoj istini otkrivenoj u životu. Najmračnija poglavlja povijesti opterećena su izvješći­ma o zločinima što su ih počinili vjerski fanatici. Farizeji su tvrdili da su Abrahamova djeca, hvaleći se posjedovanjem bo­žanskih proročanstava; ipak ih ove prednosti nisu sačuvale od sebičnosti, zlobe, želje za dobitkom i najnižeg licemjerstva. Sma­trali su sebe najpobožnijima na svijetu, ali njihova takozvana pravovjernost navela ih je da razapnu Gospodina slave. {ŽV 309.2}

Još uvijek postoji ista opasnost. Mnogi primaju za gotovo da su kršćani, jednostavno zato što su prihvatili neka osnovna teologijska načela. Međutim, oni nisu unijeli istinu u svakodnevni život. Oni nisu povjerovali u nju i nisu je zavoljeli, pa stoga nisu primili silu i blagodat koja dolazi od posvećenja istinom. Ljudi mogu tvrditi da vjeruju u istinu; ali ako ih to ne čini is­krenima, ljubaznima, strpljivima, trpeljivima, umnima, onda je to prokletstvo za one koji je posjeduju, a preko njihovog utje­caja to je prokletstvo i za svijet. {ŽV 309.3}

Pravda koju je Isus propovijedao predstavlja usklađenost srca i života s otkrivenom Božjom voljom. Grješni ljudi mogu postati pravedni samo ako imaju vjeru u Boga i održavaju živu vezu s Njim. Tada će prava pobožnost uzdizati misli i opleme­niti život. Tada će se vanjski oblici religije uskladiti s unutar­njom čistoćom kršćanina. Tada obredi koje zahtijeva služba Bogu nisu beznačajne svečanosti, kao one kod licemjernih farizeja. {ŽV 310.1}

Isus pojedinačno uzima zapovijedi i objašnjava dubinu i širinu njihovih zahtjeva. Umjesto da odbaci ijednu jotu od nji­hove snage, On pokazuje koliko su dalekosežnija njihova na­čela i otkriva sudbonosnu pogrešku Hebreja u njihovom vanj­skom iskazivanju poslušnosti. On izjavljuje da se Božji Zakon prestupa zlom mišlju ili požudnim pogledom. Čovjek koji pri­staje na najmanju nepravdu, krši Zakon i unižava svoju moral­nu narav. Ubojstvo prvo zaživi u mislima. Onaj tko u svom srcu ustupa mjesto mržnji, postavlja svoje noge na stazu ubojice i njegovi su prinosi mrski Bogu. {ŽV 310.2}

Hebreji su gajili duh odmazde. U svojoj su mržnji prema Rimljanima izgovarali teške javne optužbe i radovali Zloga po­kazujući njegova svojstva. Na taj način obučavali su se za stra­šna djela na koja ih je on navodio. U vjerskom životu farizeja nije postojalo ništa što bi neznabošcima učinilo pobožnost pri­vlačnom. Isus ih je pozvao da ne varaju sami sebe mišlju da u srcu mogu ustati protiv svojih ugnjetača i gajiti težnju da se osvete za njihova zla. {ŽV 310.3}

Istina je da postoji gnjev koji se može opravdati, čak i kod Kristovih sljedbenika. Kad vidimo da se Bog vrijeđa, a Njegova služba ne poštuje, kad vidimo da se nevini ugnjetavaju, tada pravedni gnjev obuzima dušu. Takav gnjev, proizašao iz istan­čanih moralnih načela, nije grijeh. Međutim, oni koji prilikom bilo kakvog izazova misle da imaju slobodu popuštati gnjevu ili mržnji, otvaraju svoje srce Sotoni. Ako želimo biti u skladu s Nebom, iz duše moramo izagnati gorčinu i neprijateljstvo. {ŽV 310.4}

Spasitelj ide dalje od ovoga. On kaže: “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” Mnogi su revni u vjerskim službama, dok između njih i njihove braće postoje nesretne nesuglasice koje bi mogli riješiti. Bog zahtijeva od njih da učine sve što stoji u njihovoj moći da ponovno uspostave sklad. Sve dok to ne učine, On ne može prihvatiti njihovu službu. Dužnost kršćanina u tom slučaju jasno je istaknuta. {ŽV 310.5}

Bog na sve izlijeva svoje blagoslove. “Koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” On je “dobar prema nezahvalnima i zlima”. (Luke 6:35) On nam zapovijeda da budemo slični Njemu. “Ljubite svoje neprijatelje”, kaže Isus, “i molite za one koji vas progone, ka­ko biste postali sinovi svoga Oca nebeskog.” To su načela Za­kona i ona su izvori života. {ŽV 311.1}

Božji ideal za Njegovu djecu uzvišeniji je od najuzvišenije misli koju ljudski um može dosegnuti. “Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Ova zapovijed je i obeća­nje. Plan spasenja podrazumijeva naše cjelovito oslobođenje od sotonske sile. Skrušenu dušu Krist uvijek odvaja od grije­ha. On je došao raskopati djela đavolja i postarao se da Sveti Duh bude darovan svakoj duši koja se kaje, da bi je sačuvao od grješnosti. {ŽV 311.2}

Sredstvo kojim nas kušač navodi na zlo ne smije se sma­trati izgovorom za neko zlo djelo. Sotona se raduje kad čuje da oni koji se nazivaju Kristovim sljedbenicima opravdavaju izobličenost svog karaktera. Ta opravdanja, zapravo, vode ka gri­jehu. Za grijeh ne postoji opravdanje. Sveti karakter, život sli­čan Isusu pristupačan je svakom Božjem djetetu koje se kaje i vjeruje. {ŽV 311.3}

Ideal kršćanskog karaktera je sličnost Kristu. Kao što je Sin Čovječji bio savršen u svom životu, tako i Njegovi sljedbenici trebaju biti savršeni u svom životu. Isus je u svemu bio kao Njegova braća. On je postao tijelo, kao što smo i mi. On je bio gladan, žedan i umoran. Svoj život održavao je hranom i osvježavao snom. Dijelio je čovjekovu sudbinu, premda je bio bezgrješni Božji Sin. Bio je Bog u tijelu. Njegov karakter treba postati naš. Gospodin kaže o onima koji Ga vjeruju: “Stanovat ću među njima i među njima hodati. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod.” 2 Corinthians 6:16. {ŽV 311.4}

Ljestve što ih je Jakov vidio, čiji je donji dio počivao na zemlji a vrh dopirao do nebeskih vrata, do samog praga slave, jesu zapravo Krist. Da te ljestve samo za jednu prečku nisu do­spjele dodirnuti zemlju, bili bismo izgubljeni. Međutim, Isus je sišao do nas tamo gdje smo se nalazili. On je uzeo našu pri­rodu i pobijedio, da bismo i mi, uzimajući Njegovu prirodu, mogli pobijediti. Postavljen “u obličju grešnog tijela” (Romans 8:3) živio je bezgrješnim životom. Sada se svojom božanskom prirodom drži nebeskoga prijestolja, a svojom ljudskom prirodom dopire do nas. On nam nalaže da vjerom u Njega dosegnemo slavu Božjeg karaktera. Stoga moramo biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski. {ŽV 311.5}

Isus je pokazao u čemu se sastoji pravda i usmjerio nas na Boga kao na njezin izvor. Sada se okrenuo praktičnim dužno­stima. U davanju milostinje, u molitvi, u postu, govorio je On, ne treba ništa učiniti što bi privuklo pozornost ili slavljenje vlastite ličnosti. Iskreno dajimo za dobro siromašnih koji pate. U molitvi neka duša bude u vezi s Bogom. U postu ne idimo pognute glave i srcem ispunjenim mislima o sebi. Srce farizeja je pusta i nekorisna zemlja na kojoj nikakvo sjeme božanskog života ne može napredovati. Onaj koji se bezuvjetno podčini Bogu podarit će najprihvatljiviju službu. Jer druženjem s Bo­gom ljudi postaju Njegovi suradnici, otkrivajući u ljudskoj pri­rodi Njegov karakter.{ŽV 312.1}

Služba učinjena u iskrenosti srca ima veliku plaću. “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” Karakter se oblikuje životom kojim živimo Kristovom milošću. U duši se počinje obnavljati izvorna ljepota. Osobine Kristova karaktera su poda­rene i lik Božanskog počinje jasno svijetliti. Lica ljudi i žena koji hodaju i rade s Bogom izražavaju nebeski mir. Okruženi su nebeskim ozračjem. Za ove duše počelo je Božje kraljev­stvo. Oni imaju Kristovu radost, radost što su blagoslov čovje­čanstvu. Oni imaju tu čast što su prihvaćeni da služe Učitelju; njima je povjereno da izvršuju Njegovo djelo u Njegovo ime. {ŽV 312.2}

“Nitko ne može služiti dvojici gospodara.” Ne možemo slu­žiti Bogu podijeljena srca. Biblijska religija nije jedan utjecaj među mnogim drugim; njezin utjecaj treba biti najveći, proži­majući svaki drugi i vladajući nad svakim drugim. Ona ne treba biti slična platnu po kome je tu i tamo nabačena boja, već tre­ba prožeti cio život, kao platno utopljeno u boju, sve dok sva­ka nit tkanja ne poprimi duboku, neizbljedivu boju. {ŽV 312.3}

“Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami.” Čistoća i nepokolebljivost cilja uvjeti su primanja svjetlosti od Boga. Onaj koji želi upoznati istinu mora biti voljan prihvatiti sve što ona otkriva. On ne može učiniti nikakvu nagodbu s grijehom. Biti kolebljiv i mlak u pokoravanju istini znači izabrati tamu grijeha i sotonsku obmanu. {ŽV 312.4}

Svjetovna načela postupanja i nepromjenjiva načela prav­de ne mogu neosjetno prelaziti jedno u drugo, kao sto to čine dugine boje. Između njih vječni Bog povukao je široku, jasnu crtu. Sličnost Kristu toliko se razlikuje od sličnosti Sotoni kao što je podne suprotno ponoći. Zato su samo oni koji žive Kri­stovim životom Njegovi suradnici. Ako se u duši gaji ijedan grijeh, ili ako se u životu zadržava ijedna loša navika, cijelo biće je zatrovano. Čovjek postaje oruđe nepravde. {ŽV 313.1}

Svi koji su izabrali službu Bogu trebaju počinuti u Njego­vom staranju. Krist je pokazao na ptice koje lete nebom, na cvijeće u polju i naložio svojim slušateljima da razmišljaju o ovim djelima Božjeg stvaranja. “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” rekao je On. (Matthew 6:26) Mjera božanske pažnje koja se poklanja svakom djelu u omjeru je s njegovim položajem na ljestvici postojanja. Promisao bdi nad malim, smeđim vrapcima. Poljsko cvijeće, trava koja kao sag prekriva zemlju, dijele pozornost i staranje nebeskog Oca. Umjetnik nad umjetnicima mislio je na ljiljane, načinivši ih tako prekrasnim da nadmašuju Salomonovu slavu. Koliko se mnogo više brine za čovjeka koji je slika i slava Božja! On čezne da vidi svoju djecu kako otkrivaju karakter sličan Njegovom. Kao što sunčeva zraka daje cvijeću raznolike i nježne boje, tako i Bog daje duši ljepotu svog karaktera. {ŽV 313.2}

Svi koji odaberu Kristovo kraljevstvo ljubavi, pravde i mira učinivši Njegovo dobro pretežnijim od svega ostalog, povezani su s višim svijetom i dobivaju svaki blagoslov koji je potreban za ovaj život. U knjizi Božje providnosti, u knjizi života, svat­ko od nas ima svoju stranicu. Ta stranica sadrži sve pojedino­sti naše povijesti; čak i vlasi na glavi izbrojene su. Bog uvijek misli na svoju djecu. {ŽV 313.3}

“Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan.” (Matthew 6:34) Mi trebamo slijediti Krista iz dana u dan. Bog ne pokla­nja pomoć za sutra. On svojoj djeci ne daje odjednom sve upute za njihov životni put, da se ne bi zbunila. On im kazuje samo toliko koliko mogu upamtiti i izvršiti. Snaga i mudrost koja se poklanja jest za sadašnje hitne potrebe. “Ako komu od vas ne­dostaje mudrosti” za danas “neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.” James 1:5. {ŽV 313.4}

• “Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” Nemojte smatrati sebe boljim od ostalih ljudi i nemojte postavljati sebe za njiho­va suca. Budući da ne možete razabrati pobude, ne možete su­diti drugome. Kritizirajući ga, navlačite osudu na sebe; jer poka­zujete da sudjelujete sa Sotonom, klevetnikom braće. Gospo­din kaže: “Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istra­žite!” To je nas zadatak. “Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani.” 2 Corinthians 13:5; 1 Corinthians 11:31. {ŽV 314.1}

Dobro drvo rađat će dobre plodove. Ako je rod neukusan i nekoristan, drvo je zlo. Tako i rod koji se donosi u životu pruža dokaz o stanju srca i savršenstvu karaktera. Dobra djela nikada ne mogu kupiti spasenje, ali su dokaz vjere koja djeluje preko ljubavi i čisti dušu. Pa premda se vječna nagrada ne daje zbog naše zasluge, ipak će ona biti u omjeru s radom obavlje­nim kroz Kristovu milost. {ŽV 314.2}

Na taj način Krist je izložio načela svog kraljevstva i uka­zao na njih kao na velika životna pravila. Da bi istaknuo pou­ku, dodao je jedan slikoviti primjer. Nije dovoljno, rekao je, da samo slušate moje riječi. {ŽV 314.3}

 Poslušnošću morate ih učiniti te­meljem svog karaktera. Ja je samo živi pijesak. Ako zidate na ljudskim teorijama i umotvorinama, vaša će se kuća srušiti. Nju će zbrisati vjetrovi kušnji, oluje probe. Međutim, ova načela koja sam vam ja dao odoljet će. Primite me; zidajte na mojim riječima: “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” Matthew 7:24, 25, R.V. {ŽV 314.4}

32

Rimski kapetan

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 8:5-13; Luke 7:1-17.

• Krist je rekao plemiću čijeg je sina iscijelio: “Ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” (John 4:48) Bio je ožalošćen što Njegov narod traži ove vanjske znakove o Nje­govom mesijanstvu. Stalno se čudio njihovom nevjerstvu. Među­tim, divio se vjeri rimskog kapetana koji je došao k Njemu. Kapetan nije sumnjao u Kristovu silu. On Ga čak nije ni molio da dođe i osobno učini čudo. “Samo reci riječ”, kazao je, “i ozdravit će sluga moj.” {ŽV 315.1}

Kapetanov sluga, postavši oduzet, ležao je na samrti. Kod Rimljana su sluge bili robovi, kupovani i prodavani na tržištu, i prema njima se postupalo sa surovošću i zlostavljanjem; ali kapetan je bio naklonjen svom sluzi pa je vrlo želio njegovo ozdravljenje. Vjerovao je da ga Isus može izliječiti. On nije vidio Spasitelja, ali izvještaji što ih je čuo nadahnuli su ga vjerom. Unatoč hebrejskom formalizmu, ovaj Rimljanin bio je osvjedočen da je njihova religija bila nadmoćnija od njegove. Već je probio prepreke nacionalnih predrasuda i mržnje koje su razdvajale osvajače i pokoreni narod. Pokazao je poštovanje prema Božjoj službi i ljubaznosti prema Hebrejima kao Njegovim poštovateljima. U Kristovom učenju, kako mu je bilo izneseno, našao je ono što je ispunjavalo potrebu njegove duše. Sve što je bilo duhovno u njemu prihvatilo je Spasiteljeve riječi. Međutim, osjećajući se nedostojnim da dođe pred Isusa, obratio se hebrejskim starješinama da zamole za izlječenje njegovog sluge. {ŽV 315.2}

• Oni su poznavali Velikog Učitelja, pa će znati, mislio je on, kako Mu prići da bi zadobili Njegovu naklonost. Kad je Isus ušao u Kafarnaum, srelo Ga je poslanstvo star­ješina, koje Mu je prenijelo kapetanovu želju. Naglasili su: “Za­služuje da mu to učiniš jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio.” {ŽV 316.1}

Isus je odmah krenuo prema kapetanovu domu, ali okružen mnoštvom, polako je napredovao. Vijest o Njegovu dolasku sti­gla je prije Njega i kapetan, u nedostatku samopouzdanja, po­slao mu je poruku: “Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov.” Međutim, Isus je nastavio svojim putom i kapetan, osmjelivši se, najposlije Mu priđe. Dopunio je poruku govoreći: “Zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi nego reci riječ i ozdravit će sluga moj! Jer i ja koji sam podložnik imam pod sobom vojnike te jednom velim: ‘Idi!’ i ide; drugome: ‘Dođi!’ i dođe; i svome sluzi: ‘Učini to!’ i učini.” Kao što sam ja predstavnik sile Rima i moji vojnici moju vlast priznaju vrhovnom, tako i Ti predstavljaš silu Bes­konačnog Boga, pa sve što je stvoreno pokorava se Tvojoj rije­či. Ti možeš zapovjediti bolesti da nestane i ona će Te poslu­šati. Možeš pozvati svoje nebeske vojnike i oni će dati iscjeljujuću silu. Izgovori samo jednu riječ i moj će sluga biti izliječen! .{ŽV 316.2}

“Kad to ču Isus, zadivi mu se te se okrene mnoštvu koje ga je slijedilo, i reče: Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.” Kapetanu je rekao: “Idi! Neka ti bude kako si vjero­vao! I njegov sluga ozdravi u isti čas.” {ŽV 316.3}

Hebrejske starješine koje su preporučivale kapetana Kri­stu, pokazale su koliko su udaljeni od duha evanđelja. Nisu prepoznavali da je naša velika potreba samo oslanjanje na Bož­ju milost. U svojoj pravdi preporučivali su kapetana zbog naklo­nosti koju je pokazao “našemu narodu”. Međutim kapetan je o sebi rekao: “Nisam dostojan.” Njegovo je srce bilo dirnuto Kri­stovom milošću. Uvidio je svoju nedostojnost; ali nije se bojao tražiti pomoć. Nije se uzdao u svoju dobrotu; njegov dokaz bila je njegova velika potreba. Kapetanova vjera uhvatila se za Kri­sta kakav On jest. Nije vjerovao u Njega samo kao u čudotvor­ca, već kao u Prijatelja i Spasitelja ljudskog roda. {ŽV 316.4}

Na taj način svaki grješnik može doći Kristu. “Tada nas ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom mi­losrđu spasi.” (Titus 3:5) Kad ti Sotona govori da si grješnik i da se ne smiješ nadati Božjem blagoslovu, reci mu da je Krist došao na svijet da spasi grješnike. Mi nemamo ništa što bi nas preporučilo Bogu; ali razlog koji možemo uvijek iznositi jest naše krajnje bespomoćno stanje, koje Njegovu otkupljujuću si­lu čini nužnom. Odričući se svakog oslanjanja na sebe, može­mo gledati na golgotski križ i kazati: {ŽV 317.1}

“Moje su ruke prazne,

u Tvoj križ samo uzdam se.” {ŽV 317.2}

Hebreji su od djetinjstva poučavali o djelu Mesije. Njima su pripadale nadahnute izjave patrijaraha i proroka i simbolična pouka iz žrtvene službe. Međutim, podcijenili su svjetlost; pa u Isusu sada nisu vidjeli ništa što bi poželjeli. Međutim, kape­tan rođen u mnogoboštvu, odgajan u idolopoklonstvu carskog Rima, obučavan kao vojnik, prividno lišen duhovnog života svojim odgojem i okolinom, još više odvojen licemjerjem Hebreja i prijezirom svojih sunarodnjaka prema izraelskom naro­du ovaj čovjek shvatio je istinu za koju su Abrahamova dje­ca bila slijepa. Nije čekao da vidi hoće li Hebreji primiti Ono­ga koji je tvrdio da je njihov Mesija. Kad je svjetlo koje “ras­vjetljuje svakoga čovjeka došlo na ovaj svijet” (John 1:9) zasjalo nad njim, on je premda izdaleka razabrao slavu Božjeg Sina. {ŽV 317.3}

Za Isusa je ovo bilo važno djelo koje je evanđelje trebalo izvršiti među neznabošcima. S radošću je unaprijed gledao okupljanje duša iz svih naroda u Njegovo kraljevstvo. S dubo­kom žalosti prikazao je Hebrejima rezultat njihovog odbacivanja Njegove milosti: “Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni u krajnju tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba.” Ah, koliko je onih koji se još uvijek pripremaju za isto sudbonosno razoča­ranje! Dok duše u tami neznaboštva prihvaćaju Njegovu milost, koliko je mnogo onih u kršćanskim zemljama nad kojima svjetlost sja samo da bi bila zanemarena! {ŽV 317.4}

Više od trideset kilometara od Kafarnauma na jednoj padini koja se uzdizala iznad prostrane, divne jizreelske ravnice, ležalo je selo Nain, prema kome se Isus sada uputio. Mnoštvo, Njegovi učenici i drugi bili su s Njim i cijelim putom ljudi su prilazili, čeznući za Njegovim riječima ljubavi i sućuti, noseći svoje bo­lesnike da ih izliječi i stalno se nadajući da će On koji je po­sjedovao tako čudesnu silu proglasiti sebe kraljem Izraela. Mno­štvo se tiskalo idući za Njegovim stopama i radosna pratnja puna iščekivanja išla je za Njim stjenovitom stazom prema vratima planinskog sela. {ŽV 318.1}

Dok su se približavali, ugledali su pogrebnu povorku kako izlazi iz sela. Sporim, tužnim koracima kretala se k mjestu po­greba. Tijelo mrtvaca nošeno je na čelu povorke na otvorenim nosilima, oko kojih su se nalazile narikače koje su ispunjavale zrak svojim naricanjem. Činilo se da su se svi ljudi iz ovog mjesta sakupili da izraze svoje poštovanje umrlom i svoju sućut oža­lošćenima. {ŽV 318.2}

Bio je to prizor koji je izazvao sažaljenje. Umrli je bio jedinac u majke, a ona je bila udovica. Osamljena i uplakana žena pra­tila je do groba svoju jedinu zemaljsku potporu i utjehu. “Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom.” Dok se kretala zaslijep­ljena suzama, ne primjećujući Njegovu nazočnost, On joj je prišao i nježno rekao: “Nemoj plakati!” Isus je namjeravao njezinu žalost pretvoriti u radost, pa ipak se nije mogao uzdržati od ovog izraza nježne sućuti. {ŽV 318.3}

“Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se.” Njega čak ni dodir s mrtvacem nije mogao oskvrniti. Nosači su zastali, a plač na­rikača je prestao. Dvije skupine ljudi okupile su se oko nosila, nadajući se premda nije bilo nade. Bio je nazočan Onaj koji je otklanjao bolest i kome su se pokoravali demoni; pokorava li se i smrt Njegovoj moći? {ŽV 318.4}

Jasnim, zapovjedničkim glasom izgovorio je riječi: “Mladiću, tebi govorim, ustani!” Taj glas dopire do ušiju mrtvaca. Mladić otvara svoje oči. Isus ga uzima za ruku i podiže. Njegov po­gled pada na onu koja je kraj njega plakala, i majka i sin se sjedinjuju u dugim, čvrstim i radosnim zagrljajima. Mnoštvo je promatralo u tišini, kao opčinjeno. “Sve prisutne obuze strah.” U šutnji i sa strahopoštovanjem stajali su neko vrijeme, kao da se nalaze u samoj Božjoj nazočnosti. Tada su “slavili Boga: Ve­lik se prorok govorili su pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj”. Pogrebna povorka vratila se u Nain kao pobjed­nička povorka. “I raširi se to mišljenje o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.” {ŽV 318.5}

Onaj koji je stajao kraj ožalošćene majke na vratima Naina, s dubokom žalosti promatra svakoga koji plače kraj odra. On je dirnut našom boli. Njegovo srce koje je voljelo i bilo puno sažaljenja, srce je nepromjenjive nježnosti. Njegova riječ, koja je dizala mrtve u život, nije manje djelotvorna sada nego onda kad je bila izgovorena mladiću iz Naina. On kaže: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Matthew 28:18) Ova sila nije uma­njena protjecanjem godina, niti iscrpljena neprekidnim dje­lovanjem Njegove neizmjerne milosti. Za sve koji Ga vjeruju On je još uvijek živi Spasitelj. {ŽV 319.1}

320        Isus je majčinu veliku žalost pretvorio u radost kad joj je vratio sina; pa ipak ovaj je mladić pozvan samo u ovozemalj­ski život da podnosi njegove žalosti, njegovu muku i njegove opasnosti i opet dođe pod vlast smrti. Međutim, Isus nas tješi u našoj boli za mrtvima porukom beskrajne nade: “Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” “Sad, budući da djeca imaju zajed­ničku krv i meso, jednako i sam postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu stra­hom od smrti.” Revelation 1:18; Hebrews 2:14, 15. {ŽV 320.1}

Sotona ne može držati mrtve u svojoj vlasti kad ih Božji Sin pozove u život. On ne može držati u duhovnoj smrti ni­jednu dušu koja vjerom prihvaća Kristovu riječ sile. Bog kaže svima koji su mrtvi u grijehu: “Probudi se, ti što spavaš, usta­ni od mrtvih.” (Ephesians 5:14) Ta Riječ je vječni život. Kao što nam Božja riječ koja je pozvala prvog čovjeka u život još uvijek daje život; kao što je Kristova riječ: “Mladiću, tebi govo­rim, ustani!” dala život mladiću iz Naina, tako je i riječ: “Usta­ni od mrtvih!” život duši koja je prihvaća. Bog “nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina”. (Colossians 1:13) Sve nam se to nudi u Njegovoj riječi. Ako pri­hvatimo tu riječ, oslobođeni smo. {ŽV 320.2}

“Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospdinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (Romans 8:11; 1 Thessalonians 4:16, 17) Ovo su riječi utjehe kojima On nalaže da tješimo jedan drugoga. {ŽV 320.3}

33

Tko su braća moja?

 

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 12:22-50; Mark 3:20-35

Josipovi sinovi ni najmanje nisu bili naklonjeni Isusu u Njegovom radu. Izvještaji koji su dopirali do njih o njegovu životu i djelima ispunjavali su ih čuđenjem i strahom. Čuli su da je cijele noći posvećivao molitvi, da Ga je preko dana pratilo mnoštvo ljudi i da nema vremena ni jesti. Njegovi su prijatelji smatrali da se iscrpljuje svojim neprekidnim radom; nisu mogli razumjeti Njegov stav prema farizejima, a bilo je i nekih koji su se bojali da Mu je um poremećen. {ŽV 321.1}

Njegova su braća čula ovo, a također i farizejsku optužbu da đavole izgoni Sotoninom silom. Teško su podnosili prijeko­re koji su stizali na njih zbog srodstva s Isusom. Znali su ka­kav su metež stvorile Njegove riječi i djela, i ne samo da su bili uznemireni Njegovim smjelim tvrdnjama nego su bili i ljuti zbog Njegovog javnog optuživanja književnika i farizeja. Odlu­čili su kako Ga moraju uvjeriti ili primorati da prestane s tak­vim načinom rada, pa su naveli Mariju da se udruži s njima, smatrajući da će Ga zbog Njegove ljubavi prema njoj moći na­govoriti da bude razboritiji. {ŽV 321.2}

Upravo prije toga Isus je po drugi put učinio čudo izlije­čivši opsjednutog, slijepog i nijemog čovjeka i farizeji su po­novili optužbu: “On izgoni zle duhove uz pomoć poglavice zlih duhova.” (Matthew 9:34) Krist im je jasno rekao da pripisujući djelo Svetoga Duha Sotoni sami sebe odjeljuju od izvora blagoslova. Oni koji su govorili protiv samoga Isusa, ne raspoznajući Nje­gov božanski karakter, mogu primiti oprost; jer ih Sveti Duh može dovesti do toga da uvide svoju zabludu i pokaju se. Ma kakav bio grijeh, ako se duša pokaje i povjeruje, krivnja je oprana Kristovom krvlju; ali onaj koji odbaci djelovanje Svetoga Du­ha, postavlja se tamo gdje ga pokajanje i vjera ne mogu doseg­nuti. Svojim Duhom Bog radi na srcu; kad ljudi namjerno odbace Duha i izjave da je On od Sotone, presijecaju dovod kojim Bog može održavati vezu s njima. Kad se Duh zauvijek odbaci, onda ne postoji ništa više što bi Bog mogao učiniti za čovjeka. {ŽV 321.3}

Farizeji kojima je Isus uputio ovu opomenu ni sami nisu vjerovali u optužbu koju su iznijeli protiv Njega. Nije bilo ni­jednog od tih dostojanstvenika koji nisu osjećali privlačnost prema Spasitelju. U svojim su srcima čuli glas Duha koji Ga je proglašavao za Pomazanika Izraela, i koji ih je poticao da se i sami priznaju za Njegove učenike. U svjetlosti Njegove nazoč­nosti, shvatili su svoju neposvećenost i čeznuli za pravdom koju sami nisu mogli ostvariti. Međutim, pošto su Ga odbacili, bilo bi previše ponižavajuće da Ga prihvate kao Mesiju. Budući da su svoje noge postavili na stazu nevjerstva, bili bi odviše gordi da priznaju svoju zabludu. Da bi izbjegli priznavanje istine, očajničkom su žestinom pokušali osporiti Spasiteljevo učenje. Dokaz Njegove moći i milosti doveo ih je do očaja. Nisu mogli spriječiti Spasitelja da čini čuda, nisu mogli ušutkati Njegovo učenje; ali su činili sve što su mogli da Ga lažno predstave i izopače Njegove riječi. Ipak ih je pratio Božji Duh koji osvjedočuje, pa su morali podignuti mnogobrojne prepreke kako bi se oduprli Njegovoj sili. Najmoćnija pokretačka sila koja je mogla pokrenuti ljudsko srce borila se s njima, ali joj se oni nisu željeli pokoriti. {ŽV 322.1}

Bog nije taj koji zasljepljuje ljudima oči ili otvrdnjava nji­hova srca. On im šalje svjetlost da bi ispravio njihove zablude poveo ih sigurnim stazama; tek odbacivanjem ove svjetlosti oči osljepljuju, a srce otvrdnjava. Često je ovaj tijek postupan gotovo neprimjetan. Svjetlost dopire do duše preko Božje Riječi, preko Njegovih slugu ili neposrednim djelovanjem Njegovog Du­ha; ali kad se ijedan zračak svjetlosti prezre, nastaje djelomična umrtvljenost duhovnih osjetila, pa se sljedeće otkrivanje svjetlosti mnogo nejasnije raspoznaje. Tako se tama povećava, sve dok ne nastane noć u duši. Tako je to bilo s ovim hebrejskim vođama. Bili su uvjereni da božanska sila prati Krista, ali da bi se oduprli istini, pripisivali su rad Svetoga Duha Sotoni. Čineći to oni su svojevoljno izabrali prijevaru; pokorili su se Sotoni i otad su bili pod vlašću te sile. {ŽV 322.2}

Usko povezana s Kristovom opomenom o grijehu protiv Sve­toga Duha i jest opomena protiv praznih i zlih riječi. Riječi su znak onoga što je u srcu. “Ta, usta govore onim čega je srce prepuno!” Ali riječi su više no izraz karaktera; one imaju sna­gu da utječu na karakter. Ljudi su pod utjecajem vlastitih ri­ječi. Često, u jednom trenutku pokrenuti od Sotone, izražavaju svoju ljubomoru ili loše pretpostavke, izražavajući ono u što stvarno ne vjeruju; ali riječi izvršuju utjecaj na misli. Prevareni su svojim riječima i počinju vjerovati da je istina ono što su izgovorili Sotoninim poticanjem. Pošto su jednom izrazili neko mišljenje ili odluku, često su previše gordi da je povuku i poku­šaju dokazati kako su u pravu, sve dok ne povjeruju da doista jesu. Opasno je izgovoriti riječ sumnje, opasno je staviti pod znak pitanja i kritizirati božansku svjetlost. Navika nepromiš­ljenog i podcjenjivačkog kritiziranja djeluje na karakter tako što razvija nepoštovanje i nevjerstvo. Mnogi su popuštajući ovoj navici išli sve dotle, nesvjesni opasnosti, dok nisu postali spremni kritizirati i odbaciti djelo Svetoga Duha. Krist je rekao: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu od­govarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” {ŽV 323.1}

Tada je dodao jednu opomenu onima koji su bili odušev­ljeni Njegovim riječima, koji su Ga rado slušali, ali se nisu predali Duhu Svetome da u njima prebiva. Duša ne biva uništena samo uslijed opiranja već i uslijed nemarnosti. “Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka”, rekao je Isus, “luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: ‘Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao.’ Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani.” {ŽV 323.2}

U Kristovo doba, kao i danas, ima mnogo onih nad kojima je za neko vrijeme Sotonina vlast izgledala slomljenom; Božjom milošću oslobođeni su od zlih duhova koji su vladali dušom. Radovali su se Božjoj ljubavi; ali kao slušatelji iz priče koji su 324 predstavljeni kamenitim tlom, oni nisu ostali u Njegovoj ljubavi. Nisu se svakodnevno predavali Bogu, da bi Isus mogao prebivati u srcu; pa kad se zao duh vratio sa “sedam drugih duhova, gorih od sebe”, njima je potpuno zavladala sila zla. {ŽV 323.3}

Kad se duša preda Kristu, nova sila zagospodari novim sr­cem. Nastaje promjena koju čovjek nikada ne može sam za sebe izvršiti. To je nadnaravno djelo, koje uvodi nadnaravni sastojak u čovjekovu narav. Duša koja se podčini Kristu postaje Njego­va tvrđava, koju On drži u svijetu pobune i nastoji da nijedan drugi autoritet, osim Njegovog, ne bude u njoj priznat. Duša koju tako drže nebeske sile neosvojiva je za Sotonine napade. Međutim, ako se ne podčinimo Kristovoj vlasti, nama će zago­spodariti onaj koji je zao. Mi se moramo naći pod vlašću ili jedne ili druge od ove dvije velike sile koje su u sukobu za vrhovnu vlast u svijetu. Ne moramo svojevoljno izabrati službu carstva tame da bismo pali pod njegovu vlast. Dovoljno je samo da zanemarimo povezati se s kraljevstvom svjetlosti. Ako ne su­rađujemo s nebeskim silama, Sotona će zauzeti srce i načiniti ga svojim prebivalištem. Jedina obrana od zla je Krist koji pre­biva u srcu s pomoću vjere u Njegovu pravdu. Sve dok ne po­stanemo životno povezani s Bogom, nećemo se nikada moći odu­prijeti nesvetom utjecaju samoljublja, samozadovoljstva i sklo­nosti prema grijehu. Mi možemo napustiti mnoge loše navike, za neko vrijeme možemo raskinuti zajednicu sa Sotonom; ali bez životne veze s Bogom, koja se ostvaruje podčinjavanjem Njemu iz trenutka u trenutak, bit ćemo poraženi. Bez osob­nog poznanstva i stalne zajednice s Kristom prepušteni smo na milost i nemilost neprijatelju, i na kraju ćemo provoditi njegove naloge.  {ŽV 324.1}

“Tim bude posljednje stanje onoga čovjeka gore od prvoga. Tako će biti”, kaže Isus, “i ovome pokvarenom na­raštaju.” Nema tvrdokornijih ljudi od onih koji su prezirali poziv milosti i prkosili Duhu blagodati. Najuobičajeniji izraz grijeha protiv Svetoga Duha je uporno omalovažavanje nebeskog po­ziva na pokajanje. Svaki korak u odbacivanju Krista jedan je korak prema odbacivanju spasenja i prema grijehu protiv Sve­toga Duha. {ŽV 324.2}

Odbacujući Krista hebrejski je narod učinio neoprostiv grijeh; a odbijanjem poziva milosti i mi možemo učiniti istu grešku. Mi vrijeđamo Kneza života i izlažemo Ga sramoti pred Sotoninom zbornicom i pred svemirom kad odbijamo slušati Njegove opunomoćene vjesnike i umjesto njih slušamo Sotonine posrednike koji žele odvojiti dušu od Krista. Sve dok tko ovo čini, ne može naći nadu ili oprost, i na kraju će izgubiti svaku želju da se pomiri s Bogom. {ŽV 324.3}

Dok je Isus još poučavao narod, Njegovi učenici donijeli su vijest da su Njegova majka i braća vani i da Ga žele vidjeti. Znao je što se nalazilo u njihovim srcima, pa “onomu koji mu to javi odgovori: ‘Tko je moja majka, i tko su moja braća?’ I pruži ruku prema svojim učenicima te reče: ‘Evo moje majke i moje braće! Tko god, naime, vrši volju moga nebeskog Oca, on je moj brat, moja sestra i majka.’” {ŽV 325.1}

Svi koji su željeli primiti Krista vjerom bili su sjedinjeni s Njim vezom koja je prisnija od ljudskih rodbinskih veza. Oni će postati jedno s Njim, kao što je i On bio s Ocem. Njegova majka bila je bliskija i spasonosnije povezana s Njim, kao ona koja je vjerovala i provodila u djelo Njegove riječi, nego kroz svoje prirodno srodstvo. Njegova braća ne bi imala nikakvu korist iz svoje veze s Njim, sve dok Ga ne bi prihvatili kao svog osobnog Spasitelja. {ŽV 325.2}

Kakvu bi potporu Krist imao od svojih zemaljskih rođaka da su vjerovali u Njega kao u Onoga koji je došao s Neba i da su surađivali s Njim u izvršavanju Božjeg djela! Njihovo nevjer­stvo bacilo je sjenku na Isusov zemaljski život. Ono je pred­stavljalo dio gorčine čaše boli koju je On ispio za nas. {ŽV 325.3}

Božji Sin je duboko osjećao neprijateljstvo raspaljeno u ljudskom srcu protiv evanđelja, i ono je za Njega bilo najbol­nije u Njegovom domu, zato što je Njegovo srce bilo puno lju­baznosti i ljubavi i zato što je cijenio nježnu pažljivost u obitelj­skim odnosima. Njegova braća željela su da On odobri njihove zamisli, premda bi to bilo u potpunom neskladu s Njegovom božanskom zadaćom. Gledali su na Njega kao na Onoga kome je potreban savjet. Sudili su o Njemu sa svoje ljudske točke gledišta i smatrali su da bi, govoreći samo ono što bi bilo prihvat­ljivo za književnike i farizeje, izbjegao neslogu i sukobe koje su izazvale Njegove riječi. Smatrali su Ga nerazumnim kad je tvrdio da ima božanski autoritet i kad se pred rabinima postavljao kao Onaj koji kori njihove grijehe. Znali su da farizeji traže priliku da Ga optuže i smatrali su da im je On dao dovoljno povoda. {ŽV 326.1}

Svojim slabim mjerilima nisu mogli prozreti poslanje koje je došao ispuniti i stoga nisu mogli suosjećati s Njim u Njego­vim kušnjama. Njihove grube, prijezirne riječi pokazivale su da nemaju pravo razumijevanje o Njegovom karakteru i da nisu prepoznali sjedinjenje božanske prirode s ljudskom. Često su Ga viđali obuzetog boli, ali umjesto da Ga utješe, svojim du­hom i riječima samo su ranjavali Njegovo srce. Njegova je osjet­ljiva narav stavljana na muke, Njegove su pobude pogrešno razumijevane, a Njegov je rad bio nepriznat. {ŽV 326.2}

Njegova su braća često iznosila filozofiju farizeja, koja je bila nezanimljiva i zastarjela, i usuđivali se misliti kako oni mogu učiti Njega koji je razumio cjelokupnu istinu i poznavao sve tajne. Bez ustručavanja su osuđivali ono što nisu mogli razum­jeti. Njihova predbacivanja dirnula su Ga do srži, a Njegova duša bila je umorna i ojađena. Javno su ispovijedali vjeru u Boga i mislili da brane Boga, dok je Bog bio s njima u tijelu, a oni Ga nisu poznavali. {ŽV 326.3}

Sve ovo učinilo je trnovitom stazu kojom je hodio. Nera­zumijevanje u vlastitom domu toliko je žalostilo Krista da je za Njega bilo olakšanje otići tamo gdje ga nije bilo. Postojao je jedan dom koji je volio posjećivati dom Lazara, Marije i Mar­te; jer je u ozračju ljubavi i vjere Njegov duh nalazio odmor. Pa ipak, na Zemlji nije bilo nikoga tko bi mogao spoznati Nje­govo božansko poslanje ili razumjeti teret koji je nosio za ljud­ski rod. Često je mogao naći okrjepu samo u samoći i razgo­voru sa svojim nebeskim Ocem. {ŽV 326.4}

• Oni koji su pozvani da stradaju za Krista, koji moraju pod­nositi nerazumijevanje i sumnjičenje, čak i u vlastitom domu, mogu naći utjehu u pomisli da je Isus podnosio to isto. On suosjeća s njima. Poziva ih da u Njemu nađu zajednicu i pot­poru tamo gdje je On to nalazio u zajednici s Ocem. {ŽV 327.1}

Oni koji prihvate Krista kao svog osobnog Spasitelja nisu ostavljeni kao siročad, da sami snose životne kušnje. On ih pri­hvaća kao članove nebeske obitelji; On ih poziva da Njegovog Oca nazivaju svojim Ocem. Oni su Njegova djeca, draga Bož­jem srcu, povezana s Njim najnježnijim i najtrajnijim vezama. On prema njima gaji bezgraničnu nježnost, koja toliko nadilazi ono što su naš otac ili majka osjećali prema nama u našoj bes­pomoćnosti koliko je božansko iznad ljudskog. {ŽV 327.2}

U zakonima koji su dani Izraelu postoji jedan lijep, sliko­vit prikaz o Kristovom odnosu prema svom narodu. Kad je uslijed siromaštva Hebrejin bio primoran napustiti svoje nasljedstvo i sebe prodati kao roba, dužnost iskupljenja i njega i njegovog nasljedstva pripadala je onome tko je bio njegov najbliži rođak. (Vidi: Leviticus 25:25, 47-49; Ruth 2:20) Tako i djelo ot­kupljenja, nas i našeg nasljedstva, izgubljenog zbog grijeha, pri­pada Onome koji je “od roda najbliži” nama. Da bi nas izbavio, On je postao nas rođak. Gospodin Spasitelj bliži je od oca, majke, brata, prijatelja ili voljenog bića. “Ne boj se”, govori On, “jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!” “Jer dra­gocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stog i da­jem ljude za tebe, i narode za život tvoj.” Isaiah 43:1, 4. {ŽV 327.3}

Krist voli nebeska bića koja okružuju Njegovo prijestolje; ali kako se može objasniti velika ljubav kojom ljubi nas? Mi je ne možemo razumjeti, ali svojim iskustvom možemo znati da je ona istinska. Ako održavamo svoju rodbinsku vezu s Njim, s kakvom ćemo se nježnošću odnositi prema onima koji su bra­ća i sestre našega Gospodina! Zar nećemo brzo prepoznati zah­tjeve našeg božanskog srodstva? Prihvaćeni u Božju obitelj, zar nećemo poštovati svoga Oca i svoje srodnike? {ŽV 327.4}

34

Poziv

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 12:28-30.

• “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.”  {ŽV 328.1}
• Ove riječi utjehe Isus je izgovorio mnoštvu koje Ga je pratilo. Spasitelj je rekao da jedino kroz Njega ljudi mo­gu primiti spoznaju o Bogu. O svojim učenicima govorio je kao onima koji su primili znanje nebeskih veličina. Nikoga nije ostavljao da se osjeća izdvojenim od Njegova staranja i ljubavi. Svi koji su umorni i natovareni mogu doći k Njemu. {ŽV 328.2}

Književnici i rabini, sa svojim iscrpljujućim poštovanjem vjerskih formi, imali su potrebe koju obredi pokajanja nikada nisu mogli ispuniti. Carinici i grješnici mogli su se pretvarati kako su zadovoljni osjetilnim i zemaljskim, ali u njihovim sr­cima živjelo je nepovjerenje i strah. Isus je promatrao žalosne one čije je srce bilo opterećeno, one koji su izgubili nadu, i koji su pokušali zemaljskim radostima umiriti dušu ispunjenu čežnjom, pozivajući sve da u Njemu nađu odmor. {ŽV 328.3}

Nježno je pozvao ljude koji su naporno radili: “Uzmite ja­ram moj na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” {ŽV 328.4}

Tim riječima Krist govori svakom ljudskom biću. Znali to ili ne, svi su umorni i natovareni. Svi su pritisnuti teretima koje samo Krist može ukloniti. Najteži teret koji nosimo jest teret grijeha. Kad bismo bili ostavljeni da sami nosimo ovaj teret, on bi nas uništio. Međutim, Bezgrješni je zauzeo naše mjesto. “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Isaiah 53:6) On je ponio teret naše kazne. On će uzeti teret s naših umornih pleća. On će nam dati odmor. On će ponijeti i teret briga i žalosti. On nas poziva da bacimo sve svoje brige na Njega; jer nas nosi na srcu. {ŽV 328.5}

Stariji Brat našeg ljudskog roda je kraj vječnog prijestolja. On promatra svaku dušu koja svoje lice okreće prema Njemu kao Spasitelju. On iskustveno poznaje slabosti ljudskog roda, koje su naše potrebe i gdje počiva težina naših kušnji; jer On je bio iskušan u svemu kao i mi, osim grijeha. On bdi nad to­bom, Božje dijete, koje strepiš. Jesi li u kušnji? On će te oslo­boditi. Jesi li slab? On će te ojačati. Jesi li u neznanju? On će te prosvijetliti. Jesi li ranjen? On će te izliječiti. Gospodin “određuje broj zvijezda”, pa ipak “liječi one koji su srca skrše­na, i povija rane njihove”. (Psalm 147:4,3) “Dođite k meni” jest Njegov poziv. Kakva god bila tvoja strahovanja i kušnje, iznesi svoj slučaj pred Gospodina. Tvoj duh bit će ojačan da izdrži. Put će biti otvoren pred tobom da se oslobodiš poniže­nja i poteškoća. Što si svjesniji svoje slabosti i bespomoćnosti, to ćeš jači postati u Njegovoj sili. Što je teži tvoj teret, toliko će blaženiji biti odmor kad ga povjeriš Nositelju bremena! Od­mor koji Krist nudi ovisi o jasno određenim uvjetima. Ove uvjete može svatko ispuniti. On nam jasno govori kako se može pro­naći Njegov odmor. {ŽV 329.1}

“Uzmite jaram moj na se”, kaže Isus. Jaram je oruđe službe. Stoka se upreže u jaram da bi radila, a jaram je nužan da bi mogla uspješno raditi. Ovim slikovitim prikazom Krist nas uči da smo pozvani u službu dokle god traje naš život. Moramo uzeti na sebe Njegov jaram da bismo mogli postati Njegovim suradnicima. {ŽV 329.2}

Jaram koji nas veže za službu jest Božji Zakon. Veliki Zakon ljubavi otkriven u Edenu, objavljen na Sinaju, a u Novom za­vjetu napisan na srcu, jest ono što vezuje čovjeka koji radi po Božjoj volji. Kad bismo bili ostavljeni da idemo za svojim sklonostima, upravo tamo kamo bi nas vodila naša volja, mi bismo stali u Sotonine redove i usvojili njegove osobine. Stoga nas Bog veže za svoju volju koja je uzvišena, plemenita i koja uzdiže. On želi da strpljivo i mudro preuzmemo dužnosti služ­be. U ljudskoj je prirodi i sam Krist ponio jaram službe. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj du­boko u srcu ja nosim.” (Psalm 40:8) “Jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” (John 6:38) Ljubav prema Bogu, revnost za Njegovu slavu i ljubav prema palom ljudskom rodu doveli su Isusa na Zemlju da strada i umre. To je bila sila koja je vladala Njegovim životom. On nam na­laže da usvojimo to načelo. {ŽV 329.3}

Ima mnogo onih čije srce pati od boli pod teretom briga jer žele dostići svjetovni ideal. Oni su odabrali službu svijetu, prihvatili njegove poteškoće, usvojili njegove običaje. Na taj je način njihov karakter narušen, a njihov život malaksao. Da bi udovoljili slavoljublju i svjetovnim željama, povređuju savjest i stavljaju na sebe dodatni teret grizodušja. Neprestana briga iscrpljuje životne sile. Naš Gospodin želi da odbace ovaj rop­ski jaram. On ih poziva da prihvate Njegov jaram i kaže: “Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” On im nalaže da naj­prije traže Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, i obećava da će im se dodati sve što im je potrebno za ovaj život. Briga je sli­jepa i ne može raspoznati budućnost; ali Isus od početka vidi kraj. U svakoj poteškoći On ima pripremljen svoj put da nam donese olakšanje. Naš nebeski Otac ima tisuće načina da se skrbi za nas, o kojima mi ništa ne znamo. Oni koji prihvate načelo da službu i proslavljanje Boga stave na prvo mjesto, shvatit će kako poteškoće iščezavaju i kako im je pred nogama staza poravnjena. {ŽV 330.1}

“Učite od mene”, kaže Isus, “jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” Trebamo ući u Kristovu školu, da bismo se od Njega naučili poniznosti i krotkosti. Otkupljenje je postupak u kome se duša obučava za Nebo. Ovo obučavanje znači poznavanje Krista. To podrazumijeva oslo­bođenje od zamisli, navika i postupaka koji su stečeni u školi kneza tame. Duša se mora osloboditi od svega što se suproti vjernosti Bogu. {ŽV 330.2}

U Kristovom srcu u kome je vladao savršeni sklad s Bo­gom, bio je savršen mir. Nikada se nije uzdizao zbog pohvala, niti se obeshrabrio zbog prijekora ili razočaranja. Usred najve­ćeg suprotstavljanja i najokrutnijih postupaka uvijek je bio hra­bar. Međutim, mnogi koji izjavljuju da su Njegovi sljedbenici imaju zabrinuto i uznemireno srce, zato što se boje sebe povjeriti Bogu. Oni se ne predaju potpuno Njemu; jer se boje poslje­dica koje takvo predanje može donijeti. Dok se ne podčine Bogu, ne mogu naći mir. {ŽV 330.3}

Ljubav prema sebi donosi nemir. Kad budemo rođeni odoz­go, u nama će počivati isti duh koji je počivao u Isusu, duh koji Ga je doveo dotle da se ponizio kako bismo mi mogli biti spašeni. Tada nećemo tražiti najviša mjesta. Mi ćemo čeznuti da sjedimo kraj Isusovih nogu i učimo od Njega. Razumjet će­mo da se vrijednost našeg rada ne sastoji od vanjskog sjaja i buke u svijetu, ni od toga što smo vrijedni i revni u vlastitoj sili. Vrijednost našeg rada može se mjeriti vrijednošću Svetoga Duha koga smo primili. Povjerenje u Boga donosi svetije oso­bine umu, tako da u strpljenju možemo sačuvati svoju dušu. {ŽV 330.4}

Jaram se stavlja volovima da bi im pomogao u vuči, i olakšao teret. Tako je isto i s Kristovim jarmom. Kad je naša volja nes­tala u Božjoj volji i mi upotrebljavamo Njegove darove na blagoslov drugima, uvidjet ćemo da nam je životni teret lak. Onaj koji hodi putem Božjih zapovijedi, hodi u društvu s Isu­som i srce nalazi odmor u Njegovoj ljubavi. Kad se Mojsije molio: “Objavi mi svoje putove, da te shvatim”, Gospodin mu je odgovorio: “Ja ću osobno s tobom poći… i počinak ti priuš­titi.” I preko proroka primili smo vijest: “Ovako govori Jahve: Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!” (Exodus 33:13, 14; Jeremiah 6:16) I opet govori: “O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi.” Isaiah 48:18. {ŽV 331.1}

Oni koji drže Krista za Njegovu riječ i predaju svoje duše Njegovoj zaštiti, svoje živote Njegovom vodstvu, naći će mir i spokojstvo. Ništa na svijetu ne može ih ožalostiti kad ih Isus obraduje svojom prisutnošću. U savršenom pomirenju nalazi se savršen odmor. Gospodin kaže: “Tko se tebe drži, čuvaš ga jed­nako u miru, jer se u tebe uzda.” (Isaiah 26:3 DK) Naši životi mogu izgledati zamršeni, ali ako se povjerimo mudrom, Veli­kom Graditelju, On će izgraditi uzorak života i karaktera koji će biti na Njegovu slavu. Taj karakter koji izražava slavu ka­rakter Kristov bit će primljen u Božji raj. Obnovljeno čovje­čanstvo hodit će s Njim u bijelim haljinama, jer je dostojno. Budući da kroz Krista ulazimo u odmor, Nebo počinje ovdje. {ŽV 331.2}

      Mi odgovaramo na Njegov poziv: “Dođite… i učite od mene” i u tom dolaženju započinjemo vječni život. Nebo je neprekidno približavanje Bogu kroz Krista. Što smo dulje u blaženstvu Neba, to će nam se sve više i više otvarati slava; i što više poznaje­mo Boga, utoliko će silnija biti naša sreća. Dok hodimo s Isu­som u ovom životu, možemo biti ispunjeni Njegovom ljubavlju, ³³² zadovoljni Njegovom prisutnosću. Sve sto ljudska priroda mo­že podnijeti, možemo ovdje primiti. Ali sto je to kad se uspo­redi s onim sto će nastati poslije? “Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima. I vise nigda ‘neće ni ogladnjeti ni ožednjeti’; vise ih nigda neće mo­riti ni ‘sunce’ ni ikakva ‘žega’, jer ‘će ih’ Janje, koje stoji na­sred prijestolja, ‘pasti i voditi na izvore žive vode’. ‘I Bog će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju.” Revelation 7:15-17. {ŽV 331.3}

35

“Utišaj se, umukni”

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 8:23-34; Mark 4:35-41; Mark 5:1-20; Luke 8:22-39.

Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog mora izgovorio je svoje prve priče, poznatim sliko­vitim prikazima ponovno objašnjavajući narodu narav svojega kraljevstva i način na koji ono treba biti zasnovano. Svoj rad povezao je s radom sijača, razvoj svog kraljevstva s razvojem gorušičnog sjemena i djelovanjem kvasca u tri mjere brašna. Veliko završno odvajanje pravednih od zlih prikazao je pričama pšenici i kukolju i o ribarskoj mreži. Neusporediva dragocje­nost istina što ih je učio prikazana je sakrivenim blagom i skupocjenim biserom, dok je pričom o domaćinu poučio svo­je učenike kako trebaju raditi kao Njegovi predstavnici. {ŽV 333.1}

Cijeli dan učio je i liječio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvijek bilo oko Njega. Služio im je dan za danom, jedva zastajući da bi uzeo hranu ili se odmorio. Zlobno kritiziranje i pogrešno predočavanje kojim su Ga farizeji stalno proganjali, učinili su Njegov rad znatno težim i mučnijim; sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor na ne­kom osamljenom mjestu preko jezera. {ŽV 333.2}

Istočna obala Genezareta bila je nenastanjena, jer su se tu tamo kraj jezera nalazili gradovi; ipak bila je to pusta oblast u usporedbi sa zapadnom stranom. Stanovništvo je bilo više neznabožačko no hebrejsko i održavalo je slabe veze s Galile­jom. Tako je ovaj kraj nudio Isusu samoću koju je tražio, pa je sada naložio svojim učenicima da Ga tamo prate. {ŽV 333.3}

Kad je otpustio mnoštvo, uzeli su Ga “onako kako tu bi­jaše” u lađu i brzo otplovili. Ali nisu uspjeli otploviti sami. Tu, nedaleko od obale, bili su i drugi ribarski čamci, i oni su se ubrzo napunili ljudima koji su pratili Isusa, željni da Ga gledaju i slušaju. {ŽV 334.1}

Spasitelj se napokon oslobodio pritiska mnoštva i, savladan umorom i glađu, legao na krmu i ubrzo zaspao. Večer je bila blaga i ugodna i mir je počivao nad jezerom; ali se iznenada preko neba navukla tama, vjetar je divlje zapuhao niz planinske klance duljinom istočne obale i jezero je zahvatila strašna bura. {ŽV 334.2}

Sunce je zašlo i noćna se tmina spustila na uzburkano more. Bijesno šibani vjetrovima koji su urlali, valovi su žestoko pljuštali po lađi s učenicima i prijetili da je potope. Ovi očvrsnuli ribari proveli su svoj život na tom jezeru i sigurno vodili svoje barke kroz mnoge oluje, ali sad su se njihova snaga i umijeće pokazali bezvrijednima. Bili su nemoćni u zagrljaju te divlje oluje i nada ih je napuštala kad su vidjeli da se njihova lađa puni. {ŽV 334.3}

Obuzeti naporom da spase sebe, zaboravili su da je u lađi Isus. Sada, videći da je njihov trud uzaludan, a smrt neizbjež­na, sjetili su se Onoga po čijoj su zapovijedi krenuli preko je­zera. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoć­nosti i očajanju povikali su: “Učitelju, učitelju!” Međutim, gusti mrak sakrivao Ga je od njihovih pogleda. Glasovi su im nesta­jali u urliku oluje i odgovora nije bilo. Obuzeli su ih sumnja i strah. Je li ih Isus zaboravio? Je li On koji je pobijedio bolest i demone, pa čak i smrt, sada nemoćan da pomogne svojim učenicima? Zar ih je zanemarivao u njihovoj nevolji? {ŽV 334.4}

Ponovno su zvali, ali odgovora nije bilo, osim zavijanja bi­jesne oluje. Njihova lađa već tone. Trenutak samo i strašni će ih valovi progutati. {ŽV 334.5}

Iznenada, bljesak munje probija tamu i oni vide Isusa kako spava, neuznemiren bukom oluje. Začuđeni i očajni povikali su: “Učitelju! tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?” Kako se može tako mirno odmarati dok se oni u opasnosti bore sa smrću? {ŽV 334.6}

335 Njihova vika budi Isusa. Dok bljesak munje osvjetljuje Isu­sa, oni vide nebeski mir na Njegovu licu. U Njegovu pogledu čitaju nježnu ljubav koja zaboravlja na sebe; i oni, okrećući svoja srca k Njemu, uzvikuju: “Učitelju, učitelju, izgibosmo!” {ŽV 335.1}

Nikada duša nije izustila taj uzvik a da je on ostao bez od­govora. Kad su dograbili svoja vesla da učine i posljednji napor, Isus je ustao. Stajao je usred svojih učenika, dok je bura bjesnjela, valovi se razbijali nad njima i munje osvjetljavale nje­govo lice. Podigao je svoju ruku, kojom je tako često činio djela milosti, i progovorio razbjesnjelom moru: “Utišaj se! Umukni!” {ŽV 335.2}

Bura je stala. Silni se valovi smirili. Oblaci se razišli i ne­stali, a zvijezde zasjale. Lađa se smirila na tihome moru. Tada, okrenuvši se svojim učenicima, Isus je žalosno upitao: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” Mark 4:40, R.V. {ŽV 335.3}

Učenici su umuknuli. Čak ni Petar nije pokušao izraziti strahopoštovanje što je ispunjavalo njegovo srce. Čamci koji su krenuli da prate Isusa bili su u istoj opasnosti kao i apostoli. Strah i beznađe obuzeli su i ljude u čamcima; ali Isusova zapovijed unijela je mir u ovaj prizor pometnje. Žestina oluje pri­bližila je čamce jedne drugima i svi u njima vidjeli su čudo. U miru koji je nastao zaboravljen je strah. Ljudi su šaputali je­dan drugome: “Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?” {ŽV 335.4}

Kad su Ga probudili da se sretne s olujom, Isus je bio savršeno miran. Nije bilo nikakvog straha ni u riječima ni u po­gledu, jer nije bilo straha u Njegovom srcu. Međutim, On nije počivao posjedujući svemoćnu silu. Nije počivao u miru kao “Gospodar zemlje i mora i neba”. Tu je silu odložio jer kaže: “Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.” (John 5:30) On se uzdao u Očevu moć. Isus je počivao u vjeri vjeri u Božju ljubav i staranje a sila riječi koja je utišala buru bila je Božja sila.  {ŽV 336.1}

Kao što je Isus počinuo vjerom u Očevoj brizi, tako i mi trebamo počinuti u brizi našeg Spasitelja. Da su učenici imali povjerenja u Njega, sačuvali bi mir. Njihov strah u vrijeme opas­nosti otkrio je njihovo nevjerstvo. U svojim naporima da se spase, zaboravili su Isusa, i tek kad su se razočarani u svoje oslanja­nje na sebe okrenuli k Njemu, On im je mogao pružiti pomoć. {ŽV 336.2}

Kako je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kad se na­vuku oluje kušnje i žestoko sijevaju munje, a valovi nadiru preko nas, sami se borimo s olujom, zaboravljajući da postoji Onaj tko nam može pomoći. Uzdamo se u vlastitu snagu sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo. Tada se sjetimo Isusa i ako Njega prizovemo da nas spasi, naš uzvik neće biti uzaludan. Premda sa žalošću kori naše nevjerstvo i samopouzdanje, On nikada ne propušta pružiti nam pomoć koja nam je potrebna. {ŽV 336.3}

      Bilo na kopnu ili na moru, ako imamo Spasitelja u srcu, mi nemamo zašto strahovati. Živa vjera u Otkupitelja utišat će more života i izbavit će nas od opasnosti na način koji On smatra najboljim. Postoji još jedna duhovna pouka iz ovog čuda smirivanja bure. Iskustvo svakog čovjeka svjedoči o istinitosti Pisma: “Ali opaki su poput mora uzburkanog, koje se ne može smiriti… Nema mira grešnicima! govori Bog moj.” (Isaiah 57:20, 21) Gri­jeh je razorio naš mir. Dok se “ja” ne pokori, ne možemo naći mir. Nikakva ljudska sila ne može obuzdati strasti koje gospo­dare srcem. Mi smo ovdje bespomoćni kao i učenici u utišavanju razbješnjele bure. Međutim, Onaj koji je naredio da se umire divovski valovi u Galileji, izgovorio je riječ mira svakoj duši. Ma koliko žestoka bila bura, oni koji se obrate Isusu s uzvi­kom: “Gospodine, spasi!” dobit će oslobođenje. Njegova milost koja miri dušu s Bogom utišava borbu ljudskih strasti i u Nje­govoj ljubavi srce ima mir. “Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše. Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.” (Psalm 107,29.30) “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti trajan pokoj i uzdanje.” Romans 5:1; Isaiah 32:17. {ŽV 336.4}

U rano jutro Spasitelj i Njegova pratnja došli su na obalu i svjetlost sunca koje se rađalo kao da blagoslivlja mirom, dodi­rivala je more i zemlju. Ali tek što su kročili na obalu, njihove oči zamijetile su prizor užasniji od strašne bure. Iz nekog skrovišta među grobovima dva poremećena čovjeka ustremila su se na njih da ih rastrgnu. Na ovim ljudima visjeli su dijelovi lanaca koje su raskinuli bježeći s mjesta zatočenja. Tijelo im je bilo u ranama, a posjekotine od oštra kamenja krvarile su. Njihove su oči sijevale ispod duge, neuredne kose. Čini se da su de­moni koji su vladali nad njima potpuno izbrisali svaku sličnost s ljudskim bićem, pa su više sličili na zvijeri nego na ljude. {ŽV 337.1}

Učenici i njihova pratnja pobjegli su užasnuti. Odmah su primijetili da Isus nije bio s njima, pa su se okrenuli da Ga potraže. Stajao je tamo gdje su Ga ostavili. On koji je stišao buru, koji je ranije sreo Sotonu i pobijedio ga, nije pobjegao pred ovim demonima. Kad su se ovi ljudi, škrgućući zubima i bacajući pjenu iz usta, približili Njemu, Isus je podigao istu ruku koja je smirila valove, i ljudi nisu mogli prići bliže. Sta­jali su pred Njim bijesni, ali bespomoćni. {ŽV 337.2}

S autoritetom je naredio nečistim duhovima da iziđu iz njih. Njegove su riječi prodrle do pomračenih umova ovih nesret­nih ljudi. Nejasno su shvatili da je blizu Onaj koji ih može spasiti od demona koji su ih mučili. Pali su pred Spasiteljeve noge da Mu se poklone; ali kad su se usne otvorile da zamole za Njegovu milost, demoni su divlje vičući progovorili kroz njih: “Što hoćeš od mene, Isuse, Sine najuzvišenijeg Boga? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” {ŽV 337.3}

Isus je zapitao: “Kako se zoveš?” Odgovor je glasio: “Ime mi je legija… jer nas je mnogo.” Koristeći nesretne ljude kao posrednike za prenošenje poruke, zamolili su Isusa da ih ne pošalje izvan tog predjela. Nedaleko na padini brijega paslo je veliko krdo svinja. Demoni su molili da im dopusti ući u njih, i Isus im je dopustio. Odjednom je bezrazložan strah zahvatio krdo. Ono je bjesomučno pojurilo niz litice i u nemogućnosti da se zaustavi na obali, stropoštalo se u jezero i utopilo. {ŽV 338.1}

U međuvremenu kod opsjednutih od demona nastupila je čudesna promjena. Svjetlost je prosvijetlila njihove umove. Nji­hove su oči zasjale razboritošću. Pojave tako dugo izobličene u sotonski lik postale su iznenada blage, ruke umrljane krvlju postale su mirne i radosnim glasovima slavili su Boga za svoje oslobođenje. {ŽV 338.2}

Čuvari svinja vidjeli su s litice sve što se zbilo i požurili su odnijeti vijest svojim poslodavcima i cijelom narodu. U strahu i uznemirenosti cjelokupno stanovništvo skupilo se da sretne Isusa. Ova dva čovjeka opsjednuta demonima bili su strah i trepet za cijelu okolicu. Nitko nije sigurno prolazio kraj mje­sta na kome su se oni nalazili, jer bi se s demonskom jarošću ustremili na svakog putnika. Sada su ovi ljudi odjeveni i zdra­va razuma sjedili kraj Kristovih nogu, slušali Njegove riječi i slavili ime Onoga koji ih je izliječio. Međutim, narod koji je promatrao ovaj veličanstveni prizor nije se radovao. Gubitak svinja bio im je važniji nego oslobođenje ova dva Sotonina roba. {ŽV 338.3}

Ovaj gubitak bio je dopušten u milosti prema vlasnicima svinja. Obuzeti svjetovnim dobrima nisu marili za neusporedi­ve vrijednosti duhovnog života. Isus je želio raskinuti utjecaj sebične ravnodušnosti, da bi mogli primiti Njegovu milost. Me­đutim, žalost i srdžba zbog zemaljskog gubitka zaslijepili su njihove oči za Spasiteljevu milost. {ŽV 338.4}

Pojava nadnaravne sile probudila je praznovjerje u narodu i potakla njihova strahovanja. Iz boravka ovog Stranca među njima mogu slijediti dalje nesreće. Naslućivali su novčanu propast i odlučili se osloboditi Njegove nazočnosti. Oni koji su s Isusom prešli jezero pričali su o svemu što se dogodilo prethodne noći, o svom stradanju u oluji i kako su vjetar i more bili umireni. Međutim, njihove riječi nisu ostavile nikakav dojam. U strahu narod se okupljao oko Isusa, preklinjući Ga da ih napusti i On je pristao, ukrcavši se odmah za suprotnu obalu. {ŽV 339.1}

Ljudi iz Gerase imali su pred sobom živi dokaz o Kristo­voj moći i milosti. Vidjeli su ljude kojima je vraćen razum, ali su toliko strepili za svoje zemaljske interese da su Onoga koji je pobijedio kneza tame pred njihovim očima smatrali nezva­nim gostom, i Dar Neba bio je udaljen s njihovih vrata. Mi se nemamo priliku okrenuti od Kristove ličnosti kao što su to učinili Gerašani, ali još uvijek postoje mnogi koji ne žele poslušati Nje­gove riječi zato što bi poslušnost obuhvatila i žrtvovanje ne­kog od svjetovnih dobara. Iz straha da Njegova nazočnost ne izazove novčane gubitke, mnogi odbacuju Njegovu milost i udaljuju od sebe Njegovog Duha. {ŽV 339.2}

Međutim, osjećaj oslobođenih od demona bio je sasvim drukčiji. Oni su željeli nazočnost svog Osloboditelja. U Njego­voj su se blizini osjećali zaštićeni od demona koji su mučili njihove živote i upropastili njihovo najbolje životno doba. Kad se Isus spremao da uđe u lađu, prišli su Mu, kleknuli do Nje­govih nogu i molili Ga da ostanu kraj Njega kako bi mogli stal­no slušati Njegove riječi. Međutim, Isus im je naložio da idu kući i kažu kakve im je velike stvari učinio Gospodin. {ŽV 339.3}

To je bila njihova zadaća otići u neznabožački dom i govoriti o blagoslovu što su ga primili od Isusa. Bilo im je teško biti odvojenima od Spasitelja. Sigurno su ih očekivale velike poteškoće u druženju sa svojim neznabožačkim sugrađanima. Njihova odvojenost od društva kao da ih je onesposobljavala za rad koji je On naznačio. Međutim, čim ih je Isus usmjerio na njihovu dužnost, bili su spremni poslušati. Ne samo što su govorili svojim ukućanima i susjedima o Isusu, već su išli kroz cijeli Dekapolis, objavljujući posvuda Njegovu moć spašavanja i opisujući kako ih je oslobodio od demona. U ovom radu mogli su primiti veći blagoslov nego da su, samo zbog osobne koristi, ostali u Njegovoj nazočnosti. Spasitelju se približavamo radom na sirenju dobrih vijesti o spasenju. {ŽV 339.4}

Dva čovjeka izliječena od demona bili su prvi misionari sto ih je Isus poslao da propovijedaju Radosnu vijest u području Dekapolisa. Ovi su ljudi imali prednost slušati Isusovo učenje samo nekoliko trenutaka. Do njihovih ušiju nije nikada doprla nijedna propovijed s Njegovih usana. Nisu mogli poučavati na­rod kao što su to mogli učenici koji su svakodnevno bili s Isu­som. Međutim, u svojoj su osobnosti nosili dokaze da je Isus bio Mesija. Mogli su kazati ono što su znali; ono što su sami vidjeli i čuli i osjetili od Kristove sile. To je ono što može učiniti svatko čije je srce taknula Božja milost. Ivan, ljubljeni apostol, napisao je: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života… što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama.”

(1 John 1:1-3) Kao Kristovi svjedoci trebamo govoriti ono što znamo, ono što smo sami vidjeli, čuli i osjetili. Ako smo korak za korakom slijedili Isusa, imat ćemo što određeno reći o načinu na koji nas je vodio. Možemo reći kako smo provjerili Njegovo obećanje i utvrdili da je istinito. Možemo posvjedo­čiti ono što znamo o Kristovoj milosti. To je svjedočanstvo na koje nas Gospodin poziva, a zbog njegova nedostatka svijet gine. {ŽV 340.1}

Premda narod iz Gerase nije primio Isusa, On ih nije pre­pustio tami koju su izabrali. Kad su Ga zaklinjali da ode od njih, oni nisu čuli Njegove riječi. Oni nisu znali što su odba­cili. Stoga je On ponovno poslao svjetlost, i to preko onih koje neće odbiti da slušaju. {ŽV 340.2}

Sotonina namjera bila je da uništenjem svinja odvrati na­rod od Spasitelja i spriječi propovijedanje evanđelja u tom pod­ručju. Međutim, upravo ovaj događaj uznemirio je cijelo pod­ručje kao ništa drugo, i usmjerio pozornost na Krista. Premda se Spasitelj osobno udaljio, ljudi koje je izliječio ostali su kao svjedoci Njegove sile. Oni koji su bili posrednici kneza tame postali su donosioci svjetlosti, vjesnici Božjega Sina. Ljudi su se divili dok su slušali čudesne novosti. U cijelom tom području vrata su se otvarala evanđelju. Kad se Isus vratio u Dekapolis, narod se stjecao oko Njega, i tri dana su, ne samo stanovnici  jednog grada već tisuće iz cijele okolice, slušali vijest o spase­nju. Čak i sila zlih duhova podvlaštena je našem Spasitelju i djelovanje zla okrenulo se na dobro. {ŽV 340.3}

Susret s opsjednutima iz Gerase nosio je pouku za uče­nike. On je pokazivao svu dubinu poniženja u koju Sotona želi uvući sav ljudski rod i Kristovu misiju oslobađanja ljudi od nje­gove sile. Ova unesrećena bića, nastanjena u grobovima, ko­jima su vladali demoni, u ropstvu neobuzdanih strasti i gnus­nih požuda, pokazuju sto bi ljudski rod postao da je prepu­šten Sotoninoj vlasti. Sotona vrši stalan utjecaj na ljude da umrtvi osjetila, da zavlada umom na zlo i potakne nasilje i zločin. On oslabljuje tijelo, pomračuje um i ponižava dušu. Kad god ljudi odbijaju Spasiteljev poziv, podčinjavaju se Sotoni. Danas to mnogi čine u svakom području života: u domu, u radu, pa čak i u crkvi. To je razlog što su se nasilje i zločin raširili po Zemlji i moralna tama, kao koprena smrti, pokriva ljudska naselja. Svo­jim posebnim kušnjama Sotona vodi ljude u sve veće zlo, dok krajnji rezultat ne bude poročnost i propast. Jedina sigurna za­štita protiv njegove sile nalazi se u Isusovoj prisutnosti. Pred ljudima i anđelima Sotona se otkrio kao čovjekov neprijatelj i uništavatelj. Krist se pak otkrio kao čovjekov prijatelj i oslo­boditelj. Njegov Duh razvit će u čovjeku sve ono što će ople­meniti karakter i uzvisiti prirodu. On će u tijelu, duši i duhu izgraditi čovjeka za slavu Bogu. “Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.” (2 Timothy 1:7) On nas je pozvao “da postignete slavu” karakter “Gospodina našega Isusa Krista”; pozvao nas je da budemo “jednaki slici njegova sina”. 2 Thessalonians 2:14; Romans 8:29. {ŽV 341.1}

A duše koje su tako nisko pale da su postale Sotonina oruđa, Kristovom silom opet su preobražene u vjesnike pravde koje Božji Sin šalje da kažu “što ti je sve učinio Gospodin u svome milosrđu”. {ŽV 341.2}

36

Dodir vjere

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 9:18-26; Mark 5:21-43; Luke 8:40-56.

Vraćajući se iz Gerase na zapadnu obalu, Isus je zatekao mnoštvo okupljeno da Ga dočeka i ono Ga je pozdravilo s ra­došću. Ostao je neko vrijeme na obali učeći i liječeći, a zatim je krenuo prema kući Levija-Mateja da bi se na gozbi sreo s carinicima. Tu Ga je pronašao Jair, starješina sinagoge. {ŽV 342.1}

       Ovaj je hebrejski starješina u velikoj boli došao k Isusu, bacio se pred Njegove noge i uzviknuo: “Evo mi kći umrije. Dođi i stavi svoju ruku na nju pa će oživjeti!” {ŽV 342.2}

Isus je odmah krenuo s ovim poglavarem njegovom domu. Premda su učenici vidjeli toliko Njegovih djela milosrđa, bili su iznenađeni Njegovim odgovorom na molbu ovog oholog ra­bina; ipak pratili su svog Učitelja, a narod ih je slijedio s ne­strpljenjem i iščekivanjem. {ŽV 342.3}

Kuća starješine nije bila daleko, ali Isus i Njegova pratnja sporo su napredovali, jer Ga je mnoštvo ometalo sa svih stra­na. Zabrinuti otac bio je nestrpljiv zbog odlaganja; ali Isus, sažalijevajući narod, zastajao je tu i tamo da pomogne nekom patniku ili utješi neko ojađeno srce. {ŽV 342.4}

Dok su išli putem, jedan je glasnik krčio sebi put kroz mnoštvo, noseći Jairu vijest da je njegova kći mrtva, i da ne zamara dalje Učitelja. Riječ je doprla do Isusova uha: “Ne boj se,” rekao je On. “Samo vjeruj! Ozdravit će!” {ŽV 342.5}

Jair se pribio uz Spasitelja i zajedno su žurili prema domu ovog poglavara. Unajmljene narikače i svirači frulaši bili su već tu ispunjavajući zrak svojim naricanjem. Prisutnost mnoštva i jauk dirali su Isusov duh. Pokušao ih je umiriti govoreći: “Ne­mojte plakati, jer nije umrla, već spava!” Ljutile su ih ove strančeve riječi. Vidjeli su dijete u zagrljaju smrti i stoga Mu se podsmijevali. Zahtijevajući da svi napuste kuću, Isus je poveo sa sobom oca i majku ove djevojčice i tri učenika Petra, Ja­kova i Ivana i svi su zajedno ušli u sobu umrle. {ŽV 343.1}

Isus se približio postelji i uzevši svojom rukom dječju ru­ku, nježno, uobičajenim jezikom njezina doma, izgovorio rije­či: “Djevojčice, ja ti govorim, ustani!” {ŽV 343.2}

Drhtaj je odmah prošao kroz beživotno tijelo. Bilo života opet je kucalo. Usne su se razmaknule u osmijeh. Oči su se široko otvorile kao da se bude iz sna i djevojka je u čudu proma­trala skupinu kraj sebe. Ustala je, a njezini su je roditelji zagr­lili plačući od radosti. {ŽV 343.3}

Na putu prema kući ovog poglavara Isus je u mnoštvu sreo jednu nesretnu ženu koju je dvanaest godina mučila bolest i učinila njezin život teretom. Sva svoja sredstva potrošila je na liječnike i lijekove, da bi na kraju samo bila proglašena neiz­lječivom. Međutim, njezine su nade oživjele kad je čula o iscje­ljenjima što ih je Krist činio. Bila je uvjerena da bi, kad bi samo mogla doći do Njega, bila izliječena. U slabosti i patnja­ma došla je do obale na kojoj je On učio. Pokušala se progu­rati kroz mnoštvo, ali uzalud. Ponovno Ga je slijedila od ku­će Levija-Mateja, ali Ga još uvijek nije mogla dostignuti. Po­čela je očajavati, kad joj se On, krčeći svoj put kroz mnoštvo, približio. {ŽV 343.4}

Zlatna prilika se pojavila. Bila je u prisutnosti Velikog Li­ječnika! Ali usred te zbrke nije mogla govoriti s Njim, niti uh­vatiti više od trenutačnog prolaska Njegove pojave. U strahu da ne izgubi jedinu priliku za svoje iscjeljenje, progurala se na­prijed, govoreći u sebi: “Dotaknem li se samo i Njegovih ha­ljina, ozdravit ću!” Dok je prolazio, posegnula je naprijed i us­pjela dirnuti samo rub Njegove odjeće. Tog trenutka znala je da je bila iscijeljena. U tom jednom dodiru bila je usredoto­čena vjera njezinog života i odmah su njezinu bol i slabost zami­jenili snaga i savršeno zdravlje. {ŽV 343.5}

344           Sa zahvalnim srcem pokušala se izvući iz mnoštva, ali Isus je iznenada zastao i narod zajedno s Njim. Okrenuo se i gledajući okolo upitao glasom koji se razgovijetno čuo iznad buke mno­štva: “Tko me se dotače?” Narod je odgovorio na ovo pitanje začuđenim pogledom. Posto su Ga gurali sa svih strana i tu i tamo grubo pritiskivali, to je pitanje bilo čudno. {ŽV 344.1}

Petar, uvijek spreman da govori, rekao je: “Vidiš narod što se tiska oko tebe… i pitaš: ‘Tko me se dotače?’” Isus je odgovorio: “Netko me se dotače… jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” Spasitelj je mogao razlikovati dodir vjere od nemarnog dodira neopreznog mnoštva. Takvo povjerenje ne smije ostati nezami­jećeno. Želio je ovoj poniznoj ženi uputiti riječi utjehe koje će za nju biti izvor radosti riječi koje će biti blagoslov za Nje­gove sljedbenike sve do kraja vremena. {ŽV 344.2}

Gledajući prema ženi, Isus je nastojao saznati tko Ga je dodirnuo. Uviđajući da je zatajivanje uzaludno, ona je dršćući stupila naprijed i bacila se pred Njegove noge. Sa suzama za­hvalnicama opisala je svoje patnje i kako je našla iscjeljenje. Isus joj je nježno rekao: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila, hajde u miru!” Nije pružio priliku za praznovjerje u kome bi se is­cjeljenje smatralo podarenim zbog samog čina dodira Njegove odjeće. Iscjeljenje je ostvareno ne samim dodirom s Njim već vjerom koja se uhvatila za Njegovu božansku silu. {ŽV 344.3}

Začuđeno mnoštvo koje se tiskalo oko Isusa nije prepoznalo nikakvo strujanje životne snage. Međutim, kad je bolesna žena ispružila svoju ruku i dodirnula Ga, vjerujući da će ozdraviti, osjetila je silu ozdravljenja. Tako je i u duhovnom životu. Govoriti površno o vjeri, moliti se bez duševne gladi i žive vjere, nema nikakvu vrijednost. Formalna vjera u Krista koja Ga prihvaća samo kao Spasitelja svijeta ne može nikada donijeti izlječenje duši. Vjera koja spašava nije samo pristajanje razumom uz isti­nu. Onaj koji čeka da stekne cjelovito znanje prije no što će pokazati vjeru, ne može primiti blagoslov od Boga. Nije dovoljno samo vjerovati o Kristu; mi moramo vjerovati u Njega. Jedina vjera koja će nam koristiti jest ona koja Ga prihvaća kao osob­nog Spasitelja, koja usvaja Njegove zasluge. Mnogi drže da je vjera određeno mišljenje. Spasonosna vjera jest sporazum po kojem se oni koji prime Krista sami pridružuju zavjetnom od­nosu s Bogom. Prava vjera je život. Živa vjera znači povećanje životne sile, potpuno povjerenje uz pomoć kojega duša postaje pobjedonosna sila. {ŽV 347.1}

Nakon izlječenja žene, Isus je želio da ona objavi blagoslov koji je primila. Darovi koje nudi Radosna vijest ne smiju se primiti kriomice ili uživati u tajnosti. Tako nas Gospodin poziva da pri­znamo Njegovu dobrotu: “Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a ja sam Bog.” Isaiah 43:12. {ŽV 347.2}

Naše priznanje Njegove vjernosti izabrano je nebesko sred­stvo za otkrivanje Krista svijetu. Mi trebamo prepoznati Njego­vu milost onako kako su je obznanili sveti ljudi iz davnina; ali ono što je najdjelotvornije jest svjedočanstvo našeg osobnog iskustva. Mi smo Božji svjedoci dok u sebi otkrivamo djelova­nje božanske sile. Svaki pojedinac ima život koji se izdvaja od svih drugih i iskustvo koje se bitno razlikuje od njihovog. Bog želi da se naša hvala uzdiže k Njemu obilježena našom osobitošću. Takva dragocjena objavljivanja na hvalu ljepote Njegove milosti, podržana kršćanskim životom, imaju neodoljivu silu koja djeluje za spasenje duša. {ŽV 347.3}

• Kad je deset gubavaca došlo k Isusu da ih izliječi, naložio im je da idu i pokažu se svećenicima. Usput su se očistili; ali samo jedan od njih vratio se odati Mu slavu. Drugi su otišli svojim putem, zaboravivši Onoga koji ih je izliječio. Koliko je mnogo onih koji još uvijek čine to isto! Gospodin stalno dje­luje za dobro ljudskog roda. On uvijek daje svoje darove. On podiže bolesne iz postelje iznemoglosti, oslobađa ljude od opasnosti koje se ne vide, šalje nebeske anđele da ih sačuvaju od nesreća, zaštite od “kuge što se šulja kroz tmine” i “pošasti što hara o podne” (Psalm 91:6); ali njihova srca ostaju nedir­nuta. On je dao sva bogatstva Neba da ih otkupi, pa ipak su ravnodušni prema Njegovoj velikoj ljubavi. Svojom nezahvalnošću zatvaraju svoja srca pred Božjom milosti. Kao vrijes u pustinji ne osjećaju kad dođe dobro i njihove duše nastanjuju suha mjesta u pustinji. {ŽV 348.1}

Za naše je osobno dobro da u svježem sjećanju sačuvamo svaki Božji dar. Tako se vjera snaži da traži i primi sve više i više. Za nas se veće ohrabrenje nalazi u najmanjem blagoslovu koji smo osobno primili od Boga, nego u svim izvještajima koje možemo čitati o vjeri i iskustvu drugih. Duša koja se odaziva Božjoj milosti bit će slična zalivenom vrtu. Njezino će zdravlje brzo procvasti; njezina će svjetlost zasjati u tami i Gospodnja će se slava vidjeti na njoj. Sjetimo se tada velike naklonosti i ljubavi Gospodnje i bogatstva Njegove nježne milosti. Kao i iz­raelski narod, postavimo naše kamenje za spomen i upišimo na njemu dragocjenu povijest o tome što nam je Bog učinio. Dok promatramo Njegovo postupanje prema nama u našem pu­tovanju kroz ovaj svijet, izjavimo iz srca omekšanog zahvalnoš­ću: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.” Psalm 116:12-14. {ŽV 348.2}

37

Prvi evanđelisti

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 10; Mark 6:7-11; Luke 9:1-6.

•    Apostoli su bili članovi Isusove obitelji koja Ga je pratila dok je pješice putovao kroz Galileju. Dijelili su s Njim napor i poteškoće koje su Ga snalazile. Slušali su Njegova izlaganja, hodali su i razgovarali s Božjim Sinom i iz Njegovih svakodnevnih po­uka naučili kako raditi na uzdizanju ljudskog roda. Dok je Isus služio nepreglednom mnoštvu okupljenom oko sebe, Njegovi su učenici bili prisutni, željni da izvrše Njegov nalog i olak­šaju Njegov rad. Pomagali su u raspoređivanju naroda, u dovo­đenju bolesnika Spasitelju i stvaranju udobnosti za sve. Pažlji­vo su tražili zainteresirane slušatelje, objašnjavali im Pisma i na raznolike načine djelovali za njihovu duhovnu korist. Prenosili su ono što su naučili od Isusa i svakoga dana stjecali bogata iskustva. Međutim, bilo im je potrebno i iskustvo u samostal­nom radu. Njima je još trebalo puno pouka, strpljenja i nježnosti. Sada, dok je bio osobno s njima, da ih upozori na njihove po­greške i da ih savjetuje i ispravlja, Spasitelj ih je poslao kao svoje predstavnike. {ŽV 349.1}

Dok su bili s Njim, učenici su često bili zbunjeni učenjem svećenika i farizeja, ali bi s tim svojim dvojbama oni dolazili Isusu. On im je, nasuprot predaji, iznosio istine iz Pisma. Na taj je način jačao njihovo povjerenje u Božju Riječ i u velikoj ih mjeri oslobodio straha od rabina i njihovog robovanja običajima. U obučavanju učenika primjer Spasiteljeva života bio je djelotvorniji od bilo kog čistog doktrinarnog učenja. Kad su se odvojili od Njega, sjećali su se svakog pogleda, načina govora i svake riječi. Često, dolazeći u sukob s neprijateljima evanđe­lja, oni bi ponavljali Njegove riječi i zapažajući njihov utjecaj na narod, vrlo su se radovali. {ŽV 349.2}

Pozvavši dvanaestoricu k sebi, Isus im je zapovjedio da dvo­jica po dvojica idu u gradove i sela. Nijedan nije poslan sam, već se brat pridružio bratu, prijatelj prijatelju. Tako su mogli pomagati i bodriti jedan drugoga, savjetovati se i moliti zajed­no, kako bi snaga jednoga dopunjavala slabosti drugoga. Na taj isti način Isus je kasnije poslao i sedamdesetoricu. Spasiteljeva namjera bila je da se vjesnici evanđelja udruže na taj način. U naše bi vrijeme evanđeoski rad bio znatno uspješniji da se ovaj primjer dosljednije sprovodio. {ŽV 350.1}

Vijest učenika bila je ista kao i vijest Ivana Krstitelja i sa­moga Krista: “Blizu je kraljevstvo nebesko.” Oni nisu smjeli raspravljati s narodom oko toga je li Isus iz Nazareta Mesija; ali su u Njegovo ime trebali činiti ista djela milosti koja je On učinio. On im je zapovjedio: “Liječite bolesnike, uskrisujte mrtva­ce, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, ba­dava i dajte!” {ŽV 350.2}

Tijekom svog rada Isus je posvetio više vremena liječenju bolesnih nego propovijedanju. Njegova su čuda svjedočila o istinosti Njegovih riječi, da nije došao uništiti, nego spasiti. Njegova je pravda išla pred Njim, a slava Gospodnja bila je Nje­gova zalaznica, zadnja straža. Kud god je išao, vijesti o Njego­voj milosti išle su ispred Njega. Tamo gdje je prošao, oni nad kojima je pokazao svoju sućut radovali su se u zdravlju i isku­šavali svoju stečenu snagu. Mnoštvo se okupljalo oko njih da s njihovih usana sluša o djelima što ih je Gospodin učinio. Njegov glas bio je prvi zvuk koji su mnogi ikada čuli, Njegovo ime prva riječ koju su ikada izgovorili, Njegovo lice prvo koje su ikada ugledali. Zašto da ne vole Isusa i pjevaju Mu hvalospjev? Kad je prolazio kroz manja mjesta i gradove, On je bio kao životvorna struja, dijeleći život i šireći radost kud god je išao. {ŽV 350.3}

Kristovi sljedbenici trebaju raditi kao i On. Mi trebamo nahraniti gladne, obući neodjevene i utješiti nevoljne i ucvilje­ne. Mi trebamo služiti očajnicima i nadahnuti nadom beznad­ne. Tada će se i na nama ispuniti obećanje: “Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom.” (Isaiah 58,8) Kristova ljubav koja se pokazala u nesebičnoj službi bit će djelotvornija u promjeni grješnika nego mač ili sudska dvorana. Oni su nužni da zadaju strah prekršiteljima zakona, ali misio­nar pun ljubavi može biti djelotvorniji. Prijekorom srce često postaje tvrđe; ali omekšat će pod djelovanjem Kristove ljubavi. Misionar ne treba samo otklanjati bolesti tijela, on mora po­vesti grješnika Velikom Liječniku koji može očistiti dušu od gube grijeha. Bog je odredio da bolesni, nesretni, opsjednuti zlim duhovima, trebaju čuti Njegov glas preko Njegovih slugu. Pre­ko svojih ljudskih posrednika On želi biti Utješitelj kakvoga svijet ne poznaje. {ŽV 350.4}

Na svom prvom misionarskom putovanju učenici su tre­bali poći samo k “izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Da su sad propovijedali evanđelje neznabošcima i Samarijancima, iz­gubili bi utjecaj među Hebrejima. Izazivanjem farizejskih predrasuda upleli bi se u sukobe koji bi ih obeshrabrili na po­četku rada. Čak su i apostoli sporo razumijevali da evanđelje treba odnijeti svim narodima. Sve dok sami nisu mogli razu­mjeti ovu istinu, nisu bili spremni raditi za neznabošce. Da su Hebreji htjeli primiti evanđelje, Gospodin bi ih učinio svojim vjesnicima za neznabošce. Stoga su oni prvi trebali čuti vijest. {ŽV 351.1}

Na cijelom području Kristova djelovanja postojale su duše koje su se probudile i shvatile svoju potrebu koje su bile gladne i žedne istine. Došlo je vrijeme da se ovim srcima pro­žetim čežnjom pošalju vijesti o Njegovoj ljubavi. Učenici su trebali poći k svima takvima kao Njegovi predstavnici. Vjernici bi ta­ko bili povedeni da gledaju na njih kao na učitelje imenovane od Boga. Tako, kad Spasitelj bude uzet od njih, ne bi ostali bez učitelja. {ŽV 351.2}

Na ovo prvo putovanje učenici trebaju poći samo tamo gdje je Isus bio prije njih, gdje je već stekao prijatelje. Njihova pri­prema za put treba biti najjednostavnija. Ništa ne smije skre­nuti njihove umove od velikog djela ili na bilo koji način iza­zvati protivljenje i zatvoriti vrata budućem radu. Ne trebaju prihvatiti odjeću vjerskih učitelja, niti upotrijebiti odjeću ko­jom bi se njihova pojava razlikovala od skromnih seljaka. Ne trebaju ulaziti u sinagoge i pozivati narod na javna bogoslužja; jer njihovi napori trebaju biti usmjereni radu od kuće do ku­će! Ne trebaju gubiti vrijeme na nepotrebno pozdravljanje ili ići iz kuće u kuću radi zabave. Ali u svakom mjestu trebaju prihvatiti gostoprimstvo onih koji su bili dostojni, koji će ih srdačno primati kao da prihvaćaju samoga Krista. U domove trebaju ulaziti s divnim pozdravom: “Mir ovoj kući!” Luke 10:5 Taj dom bio bi blagoslovljen njihovim molitvama, njihovim pjesmama hvale i otvaranjem Svetih pisama u obiteljskom krugu. {ŽV 351.3}

Ovi učenici trebaju biti vjesnici istine kako bi pripremili put za dolazak njihovog Učitelja. Vijest koju je trebalo nositi bila je riječ vječnog života; a sudbina ljudi ovisila je o njihovom prihvaćanju ili odbacivanju te vijesti. Da bi njezinom svečanom ozbiljnošću ostavili dojam na ljude, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ako vas gdje ne prime, ili ne poslušaju vaših riječi, iziđite iz te kuće ili grada i otresite prah sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, na Sudnji dan lakše će biti Sodomi i Gomori nego onom gradu.” {ŽV 352.1}

Sada Spasiteljevo oko proniče u budućnost; On gleda šira područja na kojima će učenici, nakon Njegove smrti, morati svjedočiti za Njega. Njegov proročki pogled obuhvaća iskustvo Njegovih slugu kroz sve vjekove, sve dok ne bude po drugi put došao. On je upozoravao svoje sljedbenike na borbe koje će morati prihvatiti; otkrio im je prirodu i plan borbe. Otvoreno je iznio pred njih opasnosti s kojima će se sučeliti, samoodricanje koje će biti potrebno. Želio je da izračunaju cijenu kako ih neprijatelj ne bi iznenadio. Njihov rat nije trebalo voditi protiv tijela i krvi, već “protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima”. (Ephesians 6:12) Oni će se morati boriti s nadna­ravnim silama, ali će im na raspolaganju stajati i nadnaravna pomoć. Sva nebeska duhovna bića nalaze se u ovoj vojsci. Viši od anđela nalaze se u ovim redovima. Duh Sveti, zastupnik Za­povjednika Gospodnje vojske, silazi da bi upravljao borbom. {ŽV 352.2}

       Mi možemo imati puno slabosti, naši grijesi i pogreške mogu biti teški, ali Božja milost pripada svima koji je traže s poniz­nim srcem. Sila Svemogućega predviđena je za one koji imaju povjerenje u Boga.

“Evo,” kaže Isus, “šaljem vas kao ovce među vukove. Zato  budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Sam Krist nikada nije prikrivao nijednu riječ istine, već ju je uvijek s lju­bavlju izgovarao. On je pokazivao istančano razumijevanje i brižljivu i ljubaznu pažnju u svom ponašanju s ljudima. Nikada nije bio grub, nikada nije bez potrebe izgovarao oštru riječ, nikada nije nanosio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. On nije osu­đivao ljudske slabosti. Neustrašivo je optuživao licemjerstvo, nevjerstvo i nepravdu, ali žalost je bila u Njegovom glasu dok je izgovarao svoje oštre ukore. Plakao je nad Jeruzalemom, gra­dom koji je volio, koji nije htio primiti Njega Put, Istinu i Život. Oni su odbacili Njega, Spasitelja, ali On ih je promatrao s nježnim sažaljenjem i tako dubokom žalošću koja je slomila Njegovo srce. Svaka je duša bila dragocjena u Njegovim oči­ma. Premda se uvijek božanski dostojanstveno ponašao, s najnježnijim obzirom spuštao se do svakog člana Božje obitelji. U svim ljudima vidio je pale duše koje je svojom služ­bom trebao spasiti. {ŽV 353.1}

Kristove sluge ne smiju raditi po nalozima tjelesnog srca. Njima je potrebna bliska zajednica s Bogom, kako se vlastito “ja” opterećeno izazovima ne bi podiglo, i oni prosuli bu­jicu neprikladnih riječi, koje nisu kao rosa ili blage kiše što osvježavaju uvenulo bilje. To je ono što Sotona želi da čine, jer su to njegove metode. Zmaj se rasrdio; sotonski se duh ot­kriva u srdžbi i optuživanju. Međutim, Božje sluge moraju biti Njegovi predstavnici. On želi da postupaju samo u skladu s ne­beskim načinom, po istini koja nosi Njegov lik i Njegov pot­pis. Sila kojom trebaju nadvladati zlo je Kristova sila. Kristova slava je njihova sila. Oni svoj pogled trebaju usmjeriti na Nje­govu ljubaznost. Tada mogu iznositi evanđelje s božanskim tak­tom i blagošću. A duh koji ostaje blag i kada je izazvan puno će djelotvornije govoriti u korist istini nego svaki dokaz, ma kako bio snažan. {ŽV 353.2}

Oni koji su došli u sukob s neprijateljima istine trebaju se sresti ne samo s ljudima već i sa Sotonom i njegovim predstav­nicima. Neka se sjete Spasiteljevih riječi: “Evo, šaljem vas kao ovce među vukove.” (Luke 10:3) Neka počinu u ljubavi Bož­joj pa će im duh ostati miran, čak i kad ih osobno ruže. Go­spodin će ih opskrbiti cjelovitim božanskim oružjem. Njegov Sveti Duh utjecat će na razum i srce, tako da njihovi glasovi neće imati obilježje zavijanja vukova. {ŽV 353.3}

354        Nastavljajući svoje pouke učenicima, Isus je rekao: “Čuvaj­te se ljudi.” Nisu smjeli pokloniti potpuno povjerenje onima koji ne poznaju Boga a pružaju im svoje savjete; jer bi to Sotoninim predstavnicima donijelo prednost. Čovjekovi izumi često djeluju nasuprot Božjim planovima. Oni koji zidaju Gospodnji hram trebaju zidati prema uzoru pokazanom na brdu prema božanskoj slici. Bog se obeščašćuje i evanđelje izdaje kad se Njegove sluge uzdaju u savjet ljudi koje ne vodi Sveti Duh. Svjetovna mudrost je ludost pred Bogom. Oni koji se oslanjaju na nju sigurno će pogriješiti. {ŽV 354.1}

“Jer će vas predavati sudovima… Izvodit će vas zbog mene pred upravitelje i kraljeve da svjedočite pred njima i pogani­ma.” (Matthew 10:17, 18) Progonstvo će raširiti svjetlost. Kristove će sluge biti dovedene pred velike ljude ovoga svijeta koji, da nije toga, nikada ne bi čuli za evanđelje. Istina je pogrešno predočena ovim ljudima. Oni su slušali lažne optužbe protiv vjere Kristovih učenika. Često je jedino sredstvo za upoznava­nje s njezinim pravim karakterom svjedočanstvo onih koji su dovedeni pred sud zbog svoje vjere. Za istrage od njih se traži da odgovaraju, a od njihovih sudaca da slušaju svjedočenje što ga oni iznose. Božja će se milost dodijeliti Njegovim slugama da odgovore ovoj iznenadnoj potrebi. “Jer će vam se”, kaže Isus, “onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” Kad Božji Duh bude prosvijetlio umove Njegovih slugu, istina će biti iznesena u njezinoj božanskoj sili i dragocjenosti. Oni koji odbace is­tinu ustat će da optuže i ugnjetavaju učenike. Međutim, u gubi­cima i patnjama, čak i u smrti, Gospodnja djeca moraju otkriti krotkost svog božanskog Uzora. Na taj način vidjet će se razli­ka između Sotoninih i Kristovih predstavnika. Spasitelj će biti uzvišen pred vladarima i narodom. {ŽV 354.2}

Učenici nisu bili obdareni hrabrošću i postojanošću muče­nika, sve dok im takva milost nije bila potrebna. Tada se is­punilo Spasiteljevo obećanje. Kad su Petar i Ivan svjedočili pred savjetom Velikog vijeća, ljudi “počnu se diviti. Prepoznali su u njima Isusove pratioce.” (Acts 4:13) O Stjepanu stoji napisano da “svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskoga”. “Ljudi ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.” (Acts 6:15, 10) Pišući o svom suđenju na cezarevu sudu, Pavao kaže: “Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili… Ali mi je Gospodin pritekao u pomoć i jačao me da se mojim posredstvom propovijedanje potpuno izvrši i da ga čuju svi pogani. I izbavljen sam od lavljih usta.” 2 Timothy 4:16, 17, R. V. {ŽV 354.3}

Kristove sluge nisu trebale pripremati posebno sastavljene govore koje će iznijeti kad ih dovedu na suđenje. Njihova pri­prema trebala se obavljati iz dana u dan sakupljanjem dragocjenih istina Božje Riječi i jačanjem vjere molitvom. Kad budu izvedeni pred sud, Sveti Duh će ih podsjećati na svaku istinu koja će biti potrebna. {ŽV 355.1}

Svakodnevna, ozbiljna težnja da se upozna Bog i Isus Krist koga je On poslao, dat će snagu i sposobnost dusi. Znanje ste­čeno marljivim istraživanjem Pisma bljesnut će kroz sjećanje u pravo vrijeme. Međutim, ako je tko zanemario upoznati se s Kristovim riječima, ako nikada u nevolji nije iskusio silu Nje­gove milosti, takav ne može očekivati da će ga Sveti Duh pod­sjetiti na Njegove riječi. Trebali su služiti Bogu svakodnevno s nepodijeljenom ljubavi, i zatim se uzdati u Njega. {ŽV 355.2}

Neprijateljstvo prema evanđelju bit će tako žestoko da će se zanemariti i najnježnije zemaljske veze. Kristove učenike iz­dat će na smrt pojedinci iz njihovog doma. “Svi će vas mrziti zbog mene”, dodao je On. “Tko ustraje do konca, taj će se spasiti.” (Mark 13:13) Međutim, rekao im je da se progonstvu ne izlažu nepotrebno. On je često ostavljao jedno polje rada i odlazio u drugo, da bi izbjegao one koji su tražili Njegov ži­vot. Kad su Ga odbacili u Nazaretu i kad su Ga Njegovi sugra­đani pokušali ubiti, sišao je u Kafarnaum u kome je narod bio zadivljen Njegovim učenjem “jer mu riječ bijaše puna moći”. (Luke 4:32) Tako se Njegove sluge nisu smjele obeshrabriti progonstvom, nego potražiti mjesto u kojemu bi još uvijek mogli raditi za spasenje duša. {ŽV 355.3}

Nije sluga veći od svoga učitelja. Kad su kneza Neba na­zvali Belzebubom, i Njegove će učenike također pogrešno pred­stavljati. Međutim, ma kakva bila opasnost, Kristovi sljedbenici moraju javno ispovijedati svoja načela. Oni moraju prezirati prikrivanje. Ne mogu ostati neopredijeljeni, dok se ne uvjere u sigurnost ispovijedanja istine. Oni su postavljeni kao stražari, da opominju ljude na opasnost koja im prijeti. Istina primljena od Krista mora se objaviti slobodno i otvoreno svima. Isus je rekao: “Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima!” {ŽV 355.4}

³⁵⁶         Sam Isus nikada nije otkupljivao mir nagodbom. Njegovo srce prelijevalo se ljubavlju za sav ljudski rod, ali nikada nije bio popustljiv prema njegovim grijesima. On je bio preveliki Prijatelj da bi šutio kad su oni polazili putem koji će upropas­titi njihove duše duše koje je otkupio svojom krvlju. Nasto­jao je da čovjek postane vjeran sebi, i vjeran svom višem i vječnom dobru. Kristove su sluge pozvane na isti rad i trebaju se čuvati da ne žrtvuju istinu u težnji da spriječe neslogu. Oni trebaju “težiti za onim sto promiče mir” (Romans 14:19); ali se pravi mir ne može nikada osigurati kompromisom. Nije­dan čovjek ne može biti vjeran načelu a da ne izazove pro­tivljenje. Djeca nepokornosti protivit će se duhovnom krsćanstvu. Međutim, Isus je zapovjedio svojim učenicima: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!” Oni koji su vjerni Bogu nemaju razloga da se boje ljudske sile niti Sotonina neprijateljstva. U Kristu je sigurnost njihovog vječ­nog života. Oni se trebaju bojati samo toga da se ne odreknu istine i na taj način iznevjere povjerenje kojim ih je Bog po­častio. {ŽV 356.1}

Ispunjavanje ljudskih srca sumnjom Sotonino je djelo. On ih navodi da gledaju na Boga kao na strogog suca. On ih navo­di da zgriješe, a zatim da sebe smatraju previše zlima da se približe svom nebeskom Ocu i pokrenu Njegovu sućut. Gospodin sve to zna. Isus uvjerava svoje učenike u Božju sućut prema njima u njihovim potrebama i slabostima. Nijedan uzdah ne može se oteti iz grudi, nijedna bol osjetiti, nijedna žalost pro­bosti dušu, a da ne zadrhti Očevo srce. {ŽV 356.2}

Biblija nam prikazuje Boga na Njegovom uzvišenom i sve­tom mjestu ne u stanju nerada, ili u tišini i samoći, već okru­ženog s deset tisuća puta deset tisuća i tisućama tisuća svetih bića, koja čekaju da izvrše Njegovu volju. Kroz tokove koje mi ne možemo prepoznati, On održava živu vezu sa svakim pod­ručjem svoje vladavine. Međutim, Njegovo zanimanje i zanimanje cijeloga Neba usmjereno je na naš sićušni svijet, na duše za čije je spasenje dao svog jedinorodnoga Sina. Bog se saginje sa svog prijestolja da čuje zov potlačenih. Na svaku iskrenu molitvu On odgovara: “Evo mene.” On podiže žalosne i prez­rene. U svim našim tugama On je tužan. U svakoj kušnji i svakoj napasti anđeo iz Njegove neposredne blizine je tu da izbavi. {ŽV 356.3}

Čak ni vrabac ne pada na zemlju bez Očeva znanja. Soto­nina mržnja prema Bogu navodi ga da mrzi sve što je predmet Spasiteljeva staranja. On teži da uništi Božje djelo i uživa čak i u uništavanju nijemih stvorenja. Jedino Božja zaštitnička briga čuva ptice da nas uveseljavaju svojim radosnim pjesmama. Me­đutim, On ne zaboravlja čak ni vrapce. “Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.” {ŽV 356.4}

Isus je nastavio: Kao sto vi mene priznajete pred ljudima, tako ću ja vas priznati pred svetim anđelima. Vi trebate biti moji svjedoci na Zemlji, korita kroz koja će moći teći moja mi­lost za iscjeljenje svijeta. Na taj način bit ću vas predstavnik na Nebu. Otac ne gleda vas grješni karakter, nego vas vidi odje­vene u moje savršenstvo. Ja sam posrednik preko koga će ne­beski blagoslovi doći k vama. Svatko tko me priznaje uzima­jući udjela u mojoj žrtvi za izgubljene, bit će priznat kao dionik u slavi i radosti otkupljenih. {ŽV 357.1}

Da bi čovjek priznao Krista, Krist mora živjeti u njemu. On ne može prenijeti ono što nije primio. Učenici mogu tečno govoriti o nauku, mogu ponavljati riječi samoga Krista; ali ako ne posjeduju krotkost i ljubav sličnu Kristovoj, oni Ga ne pri­znaju. Duh suprotan Kristovom duhu odriče Ga se, bez obzira kako Ga riječima ispovijedao. Ljudi se mogu odreći Krista go­voreći zlo, besmislenim razgovorima, neistinitim ili neljubaz­nim riječima. Oni Ga se mogu odreći izbjegavanjem životnih tereta, težnjom za grješnim zadovoljstvom. Oni Ga se mogu odreći prilagođavanjem svijetu, neljubaznim ponašanjem, ljubavlju prema vlastitim stavovima, samoopravdanjem, njegovanjem sumnje, iza­zivanjem nevolja i prebivanjem u tami. Na sve te načine govore da Krist nije u njima. “Tko se mene odriče pred ljudima,” kaže On, “i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.” {ŽV 357.2}

Spasitelj je upozorio svoje učenike da se ne nadaju da će se neprijateljstvo svijeta prema evanđelju nadvladati i da će nakon nekog vremena protivljenje prestati. On je rekao: “Ni­sam došao da donesem mir, nego mač.” Ovo stvaranje razdora nije posljedica evanđelja, nego rezultat protivljenja njemu. Od svih progonstava najteže je podnositi neslogu u obitelji, otuđe­nje najdražih zemaljskih prijatelja. Međutim, Isus kaže: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan.” {ŽV 357.3}

Zadaća Kristovih slugu je visoka počast i sveto povjerenje. “Tko vas prima”, kaže On, “mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.” Nijedno djelo ljubaznosti uči­njeno njima u Njegovo ime neće ostati nepriznato i nenagrađeno. Istim nježnim priznanjem On obuhvaća najslabije i naj­niže iz Božje obitelji: “Tko napoji jednog od ovih malenih” one koji su kao djeca u svojoj vjeri i poznavanju Krista “samo časom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, si­gurno mu neće propasti plaća.”  {ŽV 357.4}

Tako je Spasitelj završio svoje proučavanje. U Kristovo ime izabrana dvanaestorica otišla su kao što je i On otišao “da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potla­čene, da proglasim godinu milosti Gospodnje”. Luke 4:18, 19. {ŽV 358.1}

38

“Dođite… te se malo odmorite”

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 14:1, 2, 12, 13; Mark 6:30-32; Luke 9:7-10.

•       Na povratku sa svog misionarskog putovanja “okupise se kod Isusa te ga izvijestise o svemu sto su učinili i učili. Tada im reče: Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite! Tu je, naime, tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo.” {ŽV 359.1}

Učenici su došli k Isusu i sve Mu ispričali. Njihova prisna veza s Njim ohrabrila ih je da Mu iznesu svoja dobra i nepo­voljna iskustva, svoju radost promatrajući rezultat svog truda i svoju žalost zbog svog neuspjeha, svojih pogrešaka i svojih slabosti. Počinili su pogreške u svom prvom radu kao evanđe­listi, a pošto su Kristu iskreno govorili o svim iskustvima, On je vidio da ih još treba poučavati. On je također vidio da su se umorili od rada i da im je potreban odmor. {ŽV 359.2}

Međutim, tamo gdje su se tada nalazili nisu mogli imati potreban mir jer je “tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da apostoli nisu imali vremena ni za jelo”. Narod je u mnoštvu sli­jedio Krista, željan da ih iscijeli i da čuje Njegove riječi. Mnogi su osjećali da ih On privlači, jer im se činilo da je On izvor svih blagoslova. Mnogi od onih koji su se tada okupljali oko Krista da prime dragocjeni blagoslov zdravlja, prihvatili su Ga kao svo­ga Spasitelja. Mnogi drugi, tada u strahu od farizeja da Ga priznaju, obratili su se prilikom izlijevanja Svetog Duha i pred srditim svećenicima i poglavarima priznali Ga kao Božjeg Sina. {ŽV 359.3}

Međutim, sada je Isus čeznuo za mirom, da bi mogao biti sa svojim učenicima, jer im je puno toga imao reći. U svom radu prošli su kroz kušnje sukoba i sretali su se s različitim protivljenjem. Dosad su se u svemu savjetovali s Kristom; ali su neko vrijeme bili sami, pokatkad mučeni dvojbom što da čine. U svom radu stekli su mnogo ohrabrenja, jer Krist ih nije poslao bez svoga Duha, i vjerom u Njega činili su mnoga ču­da; ali sad su imali potrebu da se nahrane Kruhom života. Bilo im je potrebno da odu na neko mirno mjesto, na kome bi u zajednici s Kristom dobili upute za budući rad. {ŽV 360.1}

“Tada im reče: Dođite vi sami napose… te se malo odmo­rite.” Krist je pun nježnosti i sućuti prema svima koji su u Njegovoj službi. Želio je pokazati svojim učenicima da Bog ne zahtijeva žrtvu, već milost. Svim srcem radili su za narod, a to je iscrpljivalo njihovu tjelesnu i umnu snagu. Njihova je duž­nost bila da se odmore. {ŽV 360.2}

Videći uspjeh u svom radu, učenici su bili u opasnosti da to pripišu sebi, u opasnosti da gaje duhovni ponos i tako pokleknu pod Sotoninim kušnjama. Pred njima se nalazila ve­lika zadaća, pa su najprije morali naučiti da njihova sila ne po­čiva u njima samima, već u Bogu. Kao i Mojsije u Sinajskoj pustinji, kao i David među judejskim brežuljcima, ili pak Ilija kod potoka Kerita, učenicima je bilo potrebno da se odvoje od prizora svoje stalne djelatnosti i budu u zajednici s Kristom, prirodom i svojim srcima. {ŽV 360.3}

Dok su učenici bili odsutni zbog svog misionarskog puta, Isus je posjećivao druge gradove i sela, propovijedajući Rado­snu vijest o kraljevstvu. Otprilike u to vrijeme primio je vijest o smrti Ivana Krstitelja. Ovaj je događaj oživio pred Njim završ­nicu ka kojoj su bili usmjereni Njegovi koraci. Na Njegovoj su se stazi gomilale tamne sjenke. Svećenici i rabini nastojali su svim silama izazvati Njegovu smrt, uhode su Ga pratile u stopu, i na sve su se strane umnažale zavjere za Njegovo uništenje. Vijesti  propovijedanju apostola po cijeloj Galileji doprle su i do Heroda, skrećući njegovu pozornost na Isusa i Njegov rad. “To je Ivan Krstitelj!” rekao je on. “Uskrsnuo je od mrtvih.” Izrazio je želju da vidi Isusa. Herod je osjećao stalni strah od pobune koja bi tajno izbila s ciljem da ga zbaci s prijestolja i slomi rimski jaram s hebrejskog naroda, u kojemu je bio rasprostranjen duh nezadovoljstva i pobune. Bilo je očito da Kristov javni rad u Galileji neće moći još dugo trajati. Prizori Njegovih patnji su se približavali i On je čeznuo odvojiti se za neko vrijeme od buke mnoštva. {ŽV 360.4}

Žalosna srca Ivanovi su učenici prenijeli njegovo unakaženo tijelo i sahranili ga. Tada “odose i javiše Isusu”. Ovi su uče­nici bili ljubomorni na Krista kad im se činilo da odvlači na­rod od Ivana. Stali su na stranu farizeja, osuđujući Ga kad je sjedio s carinicima na Matejevoj gozbi. Sumnjali su u Njego­vo božansko poslanje zato što nije oslobodio Krstitelja. Me­đutim, sada kad je njihov učitelj bio mrtav, kad su čeznuli za utjehom u svojoj velikoj boli i za vodstvom u svom budućem radu, došli su k Isusu i sjedinili svoje interese s Njegovima. Njima je također trebalo neko vrijeme mira za zajednicu sa Spasiteljem. {ŽV 361.1}

U blizini Bethezde, na sjevernom dijelu jezera, nalazio se jedan osamljeni krajolik, koji je sada, lijep u svom svježem pro­ljetnom zelenilu, bio prikladno mjesto za odmor Isusu i Njego­vim učenicima. Krenuli su čamcem preko vode prema tom mje­stu. Tu bi oni bili daleko od prometa na putovima, gradske užurbanosti i nemira. Prizori iz prirode bili su sami po sebi odmor, promjena dobrodošla osjetilima. Tu su mogli pratiti Kri­stove riječi bez slušanja ljutitih upadica, odgovora i optužbi knji­ževnika i farizeja. Tu su mogli uživati kratko vrijeme u drago­cjenoj zajednici i druženju sa svojim Gospodinom. {ŽV 361.2}

Odmor koji su uzeli Krist i Njegovi učenici nije bio odmor zbog ugađanja sebi. Vrijeme koje su proveli u povučenosti nije bilo posvećeno traženju zadovoljstva. Razgovarali su zajedno o Božjem djelu i o mogućnosti za njegovo unapređenje. Učenici su bili s Kristom i oni su Ga mogli razumjeti; njima nije mo­rao govoriti u pričama. Ispravljao je njihove pogreške i objasnio im kako treba pristupati ljudima. On im je otkrio mnogo pot­punije dragocjeno blago božanske istine. Bili su oživljeni božan­skom silom i nadahnuti nadom i hrabrošću. {ŽV 361.3}

Premda je Isus mogao činiti čuda, premda je opunomoćio učenike da čine čuda, ipak je svoje iscrpljene sluge uputio da se izdvoje, odu u prirodu i odmore se. Kad je govorio da je žetva velika i da je poslenika malo, nije svojim učenicima na­metnuo potrebu za neprestanim trudom, već je rekao: “Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (Matthew 9:38) Bog je svakom čovjeku odredio zadaću prema njegovim sposobnostima (Ephesians 4:11-13) i On ne želi neke opteretiti odgovornostima a da drugi nemaju nikakvog tereta, nikakvog napora duše. {ŽV 361.4}

Kristove su riječi sućuti upućene Njegovim poslenicima da­nas isto tako pouzdano kao sto su bile progovorene Njegovim učenicima. “Dođite vi sami nasamo, i počinite malo.” On govori onima koji su iscrpljeni i umorni. Nije mudro biti stalno pod pritiskom rada i uzbuđenja, čak i u služenju duhovnim potre­bama ljudi; jer se tako zanemaruje osobna pobožnost, a umne, duševne i tjelesne snage preopterećuju. Od Kristovih učenika traži se samoodricanje, a žrtve se moraju podnijeti; ali isto tako mora se voditi briga da zbog njihove pretjerane revnosti, So­tona ne iskoristi slabost ljudske prirode i nanese štetu Božjem djelu. {ŽV 362.1}

Po mišljenju rabina biti uvijek užurban i zauzet poslom predstavljalo je vrhunac religije. Da bi pokazali svoju uzvišeniju pobožnost, bili su ovisni o nekim vanjskim radnjama. Ta­ko su svoje duše odvajali od Boga i izgrađivali svoju samodo­voljnost. Iste opasnosti još uvijek postoje. Kad god se povećava djelatnost i kad ljudi postignu uspjeh u ma kom radu za Boga, postoji opasnost uzdanja u ljudske planove i metode. Tada po­stoji sklonost da se manje moli i ima manje vjere. Kao i učenici, mi se nalazimo u opasnosti da izgubimo iz vida svoju ovisnost o Bogu i pokušamo od svoje djelatnosti načiniti spasitelja. Tre­bamo stalno gledati na Isusa, shvaćajući da Njegova sila vrši rad. Dok ozbiljno radimo na spašavanju izgubljenih, moramo odvojiti vrijeme i za razmišljanje, molitvu i proučavanje Božje Riječi. Samo će se rad izvršen s mnogo molitava, i posvećen Kristovom zaslugom, na kraju pokazati uspješnim za dobro. {ŽV 362.2}

Nijedan drugi život nije bio toliko ispunjen radom i odgo­vornošću kao što je bio Isusov život; pa ipak koliko često su Ga zatjecali na molitvi! Koliko je postojana bila Njegova zajed­nica s Bogom! U povijesti Njegovog zemaljskog života stalno se ponavljaju bilješke kao što su ove: “Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio.” “I veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga čuje i da se liječi od svojih bolesti. A on se povlačio na samotna mjesta da moli.” “U to vrijeme ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga.” Mark 1:35; Luke 5:15, 16; 6:12.{ŽV 362.3}

U životu koji je u cijelosti bio posvećen dobru drugih, Spa­sitelj je smatrao nužnim da se povuče od prometa na putovima i mnoštva koje Ga je iz dana u dan pratilo. On se morao okrenuti od života neprekidnog rada i dodira s ljudskim po­trebama, kako bi potražio mir i neraskidivu zajednicu sa svo­jim Ocem. Kao jedan od nas, kao sudionik u našim potrebama i slabostima, bio je posve ovisan o Bogu, i na tajnom mjestu molitve tražio je božansku silu da bi mogao poći osnažen za dužnosti i kušnje. U grješnom svijetu Isus je izdržao borbe i duševne patnje. U zajednici s Bogom mogao je skinuti teret boli koja Ga je pritiskala. Tu je nalazio utjehu i radost. {ŽV 362.4}

U Kristu je vapaj ljudskog roda dopro do Oca beskonačne milosti. Kao čovjek upućivao je molitve Božjem prijestolju, dok se Njegova ljudska priroda nije ispunila strujom nebeske sna­ge koja treba spajati ljudsko i božansko. Stalnom vezom pri­mao je život od Boga, kako bi mogao pružiti život svijetu. Nje­govo iskustvo mora postati i naše. {ŽV 363.1}

“Dođite vi sami napose” poziva nas On. Ako poslušamo njegovu riječ, postat ćemo jači i korisniji. Apostoli su tražili Isusa i ispričali Mu sve; a On ih je hrabrio i poučavao. Kad bismo danas uzeli vremena da idemo k Isusu i kažemo Mu sve svoje potrebe, ne bismo bili razočarani; On bi se našao s naše desne strane da nam pomogne. Nama je potrebno više jedno­stavnosti, više povjerenja i pouzdanja u našeg Spsitelja. On, čije je ime “Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”; On za koga stoji napisano “na plećima mu je vlast” Divni je Savjetnik. Po­zvani smo da tražimo mudrost od Njega. On “… svima daje obilno i bez prigovora”. Isaiah 9:6; James 1:5. {ŽV 363.2}

Svi oni koje Bog odgaja moraju otkriti život koji nije u skladu sa svijetom, njegovim običajima i postupcima; i svatko treba imati osobno iskustvo u stjecanju znanja o Božjoj volji. Mi Ga moramo osobno čuti kako govori srcu. Kad utihne svaki drugi glas i kad u miru čekamo pred Njim, tišina duše čini Božji glas razgovijetnijim. On nam nalaže: “Prestanite i znajte da sam ja Bog.” (Psalm 46:10) Samo se tu može naći pravi spokoj. To je najuspješnija priprema za sve one koji rade za Boga. Usred užurbanog mnoštva i napora snažnog životnog djelovanja, duša koja se tako osvježila bit će okružena ozrač­jem svjetlosti i mira. Život će odisati mirisom i otkrivati bo­žansku snagu koja će doprijeti do ljudskih srca. {ŽV 363.3}

39

“Podajte im vi jesti”

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 14:13-21; Mark 6:32-44; Luke 9:10-17; John 6:1-13.

Krist se sa svojim učenicima povukao na jedno osamljeno 364 mjesto, ali njihovo dragocjeno vrijeme prepuno mira ubrzo je narušeno. Apostoli su mislili da su se povukli tamo gdje ih ni­tko neće uznemiravati; ali čim je mnoštvu nedostajao božan­ski Učitelj, pitali su se: “Gdje je On?” Netko između njih zami­jetio je smjer u kojemu su otišli Krist i Njegovi apostoli. Mno­gi su kopnom krenuli da ih pronađu, dok su drugi pošli svo­jim čamcima preko vode. Pasha se približavala, pa su se iz bliza i daleka skupljale skupine hodočasnika, na svom putu u Jeru­zalem, da vide Isusa. Njihovom broju pridruživali su se mnogi drugi, sve dok se nije okupilo pet tisuća ljudi, osim žena i djece. {ŽV 364.1}

         Prije no što je Krist stigao na obalu, mnoštvo Ga je već čeka­lo. Međutim, On se nezamijećeno udaljio od njih, da malo vre­mena provede nasamo sa svojim učenicima. S padine brežuljka promatrao je mnoštvo u pokretu i nje­govo se srce ispunilo suosjećanjem. Premda mu je ono odu­zelo odmor, Isus nije bio nestrpljiv. Dok je promatrao narod kako stalno pristiže, On je vidio veću potrebu, koja je zahtijevala Njegovu pozornost. “I sažali se nad njima, jer su bili ‘kao ovce bez pastira’.” Ostavivši svoje odmorište, našao je jedno prikladno mjesto na kojemu im je mogao služiti. Oni nisu primili nika­kvu pomoć od svećenika i poglavara; ali od Krista su potekle 365 iscjeljujuće rijeke života dok je mnoštvo poučavao putu spase­nja. {ŽV 364.2}

Ljudi su slušali riječi milosrđa koje su tako slobodno tekle s usana Božjeg Sina. Slušali su blagotvorne riječi, tako jedno­stavne a tako jasne da su za njihove duše bile kao balzam iz Gileada. Iscjeljenje Njegovom božanskom rukom donijelo je ra­dost i život onima koji su umirali, i olakšanje i zdravlje onima koji su patili od bolesti. Dan im je izgledao kao Nebo na Zem­lji, te uopće nisu bili svjesni koliko dugo nisu ništa okusili.  {ŽV 365.1}

Prošao je najveći dio dana. Sunce se nagnulo k zapadu, a narod je još uvijek oklijevao. Isus je cijeli dan radio bez hrane odmora. Bio je blijed od umora i gladi, a učenici su Ga mo­lili da prestane sa svojim napornim radom. Međutim, On se nije mogao rastati od mnoštva koje se stalno pomicalo k Nje­mu. {ŽV 365.2}

Učenici su na kraju došli do Njega požurujući Ga da ras­pusti narod, jer je to za njegovo dobro. Mnogi su došli izda­leka i od jutra nisu ništa jeli. U okolnim gradovima i selima mogli bi kupiti hranu. Ali, Isus im je rekao: “Podajte im vi jesti”, tada je, okrenuvši se Filipu, upitao: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” On je ovo rekao da bi okušao vjeru svog učenika. Filip je pogledao ovu množinu ljudi i pomislio kako je nemoguće nabaviti hranu da se ispune potrebe tolikog mno­štva. Odgovorio je da kruh za dvije stotine groša ne bi bio ni izdaleka dovoljan da svakome pripadne po djelić. Isus se raspi­tivao koliko hrane mogu pronaći među prisutnima. “Ima ovdje jedan dječak,” rekao je Andrija, “sa pet ječmenih kruhova i sa dvije ribe. Ali što je to za tolike ljude?” Isus je zapovjedio da Mu se to donese. Zatim je rekao učenicima da narod posjeda na travu u skupinama od pedeset ili sto, da bi se sačuvao red  da bi se svi mogli osvjedočiti o onome što će učiniti. Kad je ovo bilo izvršeno, Isus je uzeo hranu, “pogleda u nebo te bla­goslovi i razlomi kruhove. Zatim ih je davao učenicima da im podijele”. “Svi su jeli i nasitili se. I dignu punih dvanaest koša­ra ulomaka i što je ostalo od riba.” {ŽV 365.3}

On koji je poučavao narod kako da osigura mir i sreću, bio je pun obzira prema njegovim tjelesnim potrebama isto toliko kao i prema njegovim duhovnim težnjama. Narod je bio umo­ran i malaksao. Bilo je majki s djecom u naručju i djece koja su se držala za njihov skut. Mnogi su satima stajali. Oni su bili tako zaokupljeni Kristovim riječima da ni u jednom trenutku nisu pomislili sjesti, a mnoštvo je bilo tako veliko da je prijetila opasnost da jedni druge pogaze. Isus im je želio pružiti priliku za odmor, pa ih je pozvao da sjednu. Na tom je mjestu bilo puno trave te su se svi mogli udobno odmoriti. {ŽV 365.4}

Krist nikada nije učinio čudo ako ono nije trebalo zadovo­ljiti neku stvarnu potrebu, a karakter svakog čuda vodio je lju­de k drvetu života, čije lišće služi za iscjeljenje narodima. Jed­nostavna hrana koju su učenici dodavali svojim rukama sadržavala je cijelu riznicu pouka. Podarena je hrana bila skromna; riba i ječmeni kruh bili su svakodnevna hrana ribara iz oko­lice Galilejskog mora. Krist je mogao iznijeti pred narod bogat objed, ali hrana pripremljena samo da zadovolji tek ne bi pružila nikakvu pouku za dobro ovih ljudi. Krist im je ovom poukom pokazao da su prirodni Božji darovi čovjeku bili izobličeni. Nikada ljudi nisu toliko uživali u raskošnim gozbama pripremljenim da zadovolje izopačeni ukus, koliko su ovi ljudi uživali u odmoru i jednostavnoj hrani koju je Isus priredio tako daleko od ljudskih naselja. {ŽV 366.1}

Da su ljudi danas skromni u svojim navikama i da žive u skladu sa zakonima prirode, kao što su to činili Adam i Eva u početku, bilo bi izobilja hrane za potrebe ljudskog roda. Tada bi bilo manje nestvarnih potreba i više prilika da se radi na Božji način. Međutim, sebičnost i popuštanje neprirodnom u­kusu donijeli su grijeh i bijedu na svijet, obilje na jednoj stra­ni i oskudicu na drugoj. .{ŽV 367.1}

Isus nije želio privući ljude k sebi podilazeći njihovoj želji za raskoši. Za to mnoštvo, umorno i gladno nakon dugog i uz­budljivog dana, jednostavna hrana bila je potvrda ne samo Nje­gove sile već i Njegovog nježnog staranja za njih u svakidaš­njim životnim potrebama. Svojim sljedbenicima Spasitelj nije obećao raskoš ovoga svijeta; njihova hrana može biti jednostavna, pa čak i oskudna, njihova sudbina obilježena siromaštvom, ali je Njegova Riječ zalog da će se njihovim potrebama odgovo­riti, jer je obećao ono što je bolje od svjetovna dobra trajnu utjehu svojom osobnom prisutnošću. {ŽV 367.2}

Time što je nahranio pet tisuća ljudi, Isus je podignuo veo sa svijeta prirode i otkrio silu koja stalno djeluje za naše dobro. Bog svakodnevno čini čuda stvarajući zemaljske žetve. Prirod­nom pokretačkom snagom vrši se isto djelo koje se pokazalo davanjem hrane mnoštvu. Ljudi pripremaju tlo i siju sjeme, ali život od Boga čini da sjeme proklija. Božja kiša, zrak i sunčeva svjetlost čine da zemlja “donosi rod, najprije stabljiku, zatim klas potom pun klas zrna”. (Mark 4:28) Sam Bog svakog dana hrani milijune sa zemaljskih žetvenih polja. Ljudi su po­zvani da surađuju s Bogom u staranju za žito i u pripremi kru­ha, i zbog toga gube iz vida božansku pokretačku silu. Oni ne daju Bogu slavu koja pripada Njegovom svetom imenu. Djelo­vanje Njegove sile pripisuje se prirodnim uzrocima ili ljudskom oruđu. Slavi se čovjek umjesto Bog, i Njegovi milostivi darovi kvare se za sebičnu uporabu i postaju prokletstvo umjesto bla­goslova. Bog teži da sve to promijeni. On želi oživjeti naša otup­jela osjetila da razlikuju Njegovu milostivu dobrotu i proslav­ljaju Ga zbog djelovanja Njegove sile. On želi da Ga prepozna­mo u Njegovim darovima, da bi nam oni, prema Njegovoj namjeri, doista bili na blagoslov. Kristova čuda učinjena su da bi se ostvario taj cilj. {ŽV 367.3}

Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, preostalo je još dosta hra­ne. Međutim, On koji pod svojom vlašću ima sve izvore bes­krajne sile, rekao je: “Skupite pretekle ulomke da ništa ne pro­padne!” Te riječi znače puno više od stavljanja kruha u košare. Pouka je dvostruka. Ništa se ne smije rasipati. Ne smijemo do­pustiti da nam izmakne ijedna prednost. Mi ne bismo smjeli zanemariti ništa što služi za dobrobit ljudskog bića. Neka se sve sakupi što će smanjiti oskudicu gladnih ljudi na Zemlji. U duhovnom smislu treba pokazati istu brižljivost. Dok su se ko­šare punile ostacima hrane, ljudi su mislili na svoje prijatelje kod kuće. Željeli su da i oni uzmu udjela u kruhu koji je Krist blagoslovio. Sadržaj košara podijeljen je među željnim mnoš­tvom i odnesen u sve okolne krajeve. Tako su sudionici na go­zbi trebali drugima prenijeti kruh koji silazi s Neba da utoli glad duše. Trebali su ponoviti ono što su naučili o divnim Božjim djelima. Ništa nije smjelo propasti. Nijedna riječ koja se odno­sila na njihovo vječno spasenje nije smjela uzaludno pasti na zemlju. {ŽV 368.1}

Čudo s kruhovima pruža pouku ovisnosti o Bogu. Kad je Krist nahranio pet tisuća ljudi, hrana nije bila nadomak ruke. Očito, On nije imao nikakvih sredstava na raspolaganju. Bio je u divljini s pet tisuća ljudi, osim žena i djece. On nije pozvao to silno mnoštvo da Ga slijedi; došli su bez poziva ili naredbe; ali On je znao da će nakon dugog slušanja Njegovih pouka osjetiti glad i umor; On je bio jedno s njima u njihovoj potrebi za hranom. Bili su daleko od doma i već se spuštala noć. Mnogi od njih nisu imali novca za hranu. On koji je zbog njih postio četrdeset dana u pustinji nije htio dopustiti da se vrate svojim domovima gladni. Božja providnost postavila je Isusa tamo gdje se nalazio; i On je ovisio o svom nebeskom Ocu za sredstva kojima se trebala ispuniti ova potreba. {ŽV 368.2}

Kad se nađemo na tjeskobnim mjestima, moramo se uzdati u Boga. Moramo pokazati mudrost i rasuđivanje u svakom ži­votnom pothvatu, kako ne bismo nepromišljenim postupcima doveli sebe u kušnju. Mi ne smijemo padati u teškoće, zane­marujući sredstva koja nam je Bog osigurao i zloupotrebljava­jući sposobnosti koje nam je On dao. Kristovi poslanici moraju izričito slušati Njegove upute. Djelo je Božje, pa ako želimo drugima donijeti blagoslov, moramo slijediti Njegove planove. Naše “ja” ne smijemo učiniti središtem; naše “ja” ne može primiti nikakvu čast. Ako sačinjavamo planove prema vlastitim zami­slima, Gospodin će nas prepustiti našim vlastitim pogreškama. Međutim, kad se hodeći po Njegovim uputama nađemo na tjeskobnim mjestima, On će nas izbaviti. Mi se ne smijemo predati obeshrabrenju, već u svakoj neprilici trebamo tražiti pomoć od Njega koji ima vlast nad neiscrpnim izvorima. Često ćemo biti okruženi teškim okolnostima i tada se, u potpunom povjere­nju, moramo osloniti na Boga. On će čuvati svaku dušu koja je dospjela u neprilike nastojeći se držati Gospodnjeg puta. {ŽV 369.1}

Krist nam je zapovjedio preko proroka “… podijeliti kruh svoj s gladnima”, i “puštati na slobodu potlačene”; “odjenuti onoga koga vidiš gola” i “uvesti pod krov svoj beskućnike”. (Isaiah 58:7-10. ) On nam je dao nalog: “Idite po svemu svijetu i propo­vijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” Mark 16:15 Ali kako nam često srca klonu i vjera nestaje kad vidimo koliko je velika potreba, a kako su mala sredstva u našim rukama. Kao Andrija, gledajući pet ječmenih kruhova i dvije male ribe, i mi uzvikujemo: “Ali što je to za tolike?” Često oklijevamo ne­spremni dati sve što imamo, bojeći se trošiti i potrošiti za druge. Međutim, Isus nam je zapovjedio: “Podajte im vi jesti.” Njegov je nalog i obećanje; a iza njega se nalazi ista sila koja je nahra­nila mnoštvo kraj mora. {ŽV 369.2}

U Kristovom djelu služenja privremenim potrebama glad­nog mnoštva nalazi se duboka duhovna poruka za sve Njegove poslanike. Krist je primio od Oca; On je podijelio učenicima; oni su podijelili mnoštvu; a ljudi jedni drugima. Tako će svi koji su sjedinjeni s Kristom primiti od Njega kruh života, nebesku hranu, i podijeliti je drugima. {ŽV 369.3}

U posvemašnjem oslanjanju na Boga, Isus je uzeo malu za­lihu kruha; pa premda je to bila mala količina čak i za Njegovu obitelj učenika, nije ih pozvao jesti, već im je počeo dijeliti hranu pozivajući da posluže narod. Hrana se umnažala u Nje­govim rukama i ruke učenika, sežući Kristu koji je sam Kruh života, nisu nikada bile prazne. Mala količina bila je dovoljna za sve. Kad je ispunio potrebe naroda, ostaci su bili sakupljeni Krist i Njegovi učenici jeli su zajedno tu dragocjenu hranu primljenu s Neba. {ŽV 369.4}

Učenici su bili kanali za održavanje veze između Krista i Njegova naroda. To bi trebalo biti veliko ohrabrenje i za Njegove današnje učenike. Krist je veliko središte, izvor svake sile. Nje­govi učenici moraju primati od Njega. Najumniji, najduhovniji mogu podariti samo ono što su primili. Sami od sebe ne mogu dati ništa što bi ispunilo potrebe duše. Mi možemo dati samo ono što primamo od Krista; i mi možemo primati samo kad dajemo drugima. Koliko dajemo, toliko ćemo primati; i ukoli­ko više dijelimo, utoliko ćemo više i primati. Tako možemo stalno vjerovati, imati povjerenja, primati i davati. {ŽV 370.1}

Djelo izgradnje Kristova kraljevstva napredovat će, prem­da njegov napredak izgleda spor, a nemogućnosti kao da svje­doče protiv napretka. Djelo je Božje, pa će On osigurati sred­stva i poslati prave pomoćnike, revne učenike, čije će ruke ta­kođer biti pune hrane za mnoštvo koje umire od gladi. Bog nije ravnodušan prema onima koji u ljubavi rade pružajući ri­ječ života dušama koje umiru, koje opet, sa svoje strane, sežu za hranom za druge gladne duše. {ŽV 370.2}

U našem radu za Boga vreba opasnost da se previše osla­njamo na ono što svojim darovima i sposobnostima može uči­niti čovjek. Na taj način gubimo iz vida Najvećeg Poslanika. Vrlo često onaj koji radi za Krista ne uspijeva shvatiti svoju osob­nu odgovornost. On se nalazi u opasnosti da svoj teret prebaci na organizaciju, umjesto da se osloni na Njega koji je izvor svake sile. Velika je pogreška uzdati se u ljudsku mudrost ili brojeve u Božjem djelu. Uspješan rad za Krista ne ovisi toliko o broje­vima ili darovitosti koliko o čistoći namjere, o iskrenoj jedno­stavnosti i ozbiljnoj vjeri koja se oslanja na Boga. Osobne odgovornosti moraju se nositi, osobne dužnosti prihvatiti, osobni se napori moraju ulagati za one koji ne poznaju Krista. Umjesto da prebacite svoje odgovornosti na nekoga koga smatrate znat­no darovitijim od sebe, radite prema svojim sposobnostima. {ŽV 370.3}

Kad do vašeg srca dopre pitanje: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” neka vaš odgovor ne bude odgovor nevjere. Kad su učenici čuli Spasiteljevu uputu: “Podajte im vi jesti”, u njihovim mislima iskrsnule su sve poteškoće. Oni su postavili pitanje: Trebamo li ići u sela kupiti hranu? Tako i sada, kad narodu nedostaje kruh života, Gospodnja djeca postavljaju pi­tanje: Trebamo li poslati po nekoga da dođe izdaleka i da ga nahrani? Ali što kaže Krist? “Posjedajte ljude”, i On ih je tu nahranio. Tako kad ste i vi okruženi dušama koje su u nevolji, znajte da je Krist tu. Održavajte prisnu vezu s Njim. Donesite svoje ječmene kruhove Isusu. {ŽV 370.4}

Sredstva koja imamo možda nam neće izgledati dostatna za rad; ali ako krenemo naprijed u vjeri, vjerujući u Božju silu koja jest dostatna, pred nama će se otvoriti obilni izvori. Ako je djelo od Boga, On će sam osigurati sredstva za njegovo izvršenje. On će nagraditi iskreno, jednostavno pouzdanje u Njega. I ono što je neznatno, ali se mudro i štedljivo koristi u službi nebeskog Gospodina, povećat će se tijekom samog čina davanja. U Kristovoj ruci mala količina hrane ostala je nepotrošenom sve dok se gladno mnoštvo nije nasitilo. Ako idemo Izvoru svake sile, primiti ispruženim rukama vjere, bit ćemo podržani u svom radu čak i pod najnepovoljnijim okolnostima, osposobljeni da drugima damo kruh života. {ŽV 371.1}

Gospodin kaže: “Dajite, pa će vam se davati.” “Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! … A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo, kao što stoji pisano: {ŽV 371.2}

‘Razdijeli, dade siromasima;

Njegova dobrotvornost ostaje zauvijek.

“Onaj koji daje sijaču sjeme, dat će i kruh za hranu. On će umnožiti vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti; tako ćete postati bogati u svemu za svaku darež­ljivost koja je takva da po nama daje zahvalu Bogu.” Luke 6:38; 2 Corinthians 9:6-11,  {ŽV 371.3}

 

40

Noć na jezeru

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 14:22-33; Mark 6:45-52; John 6:14-21.

• Sjedeći u ravnici obrasloj travom u sumraku proljetne ve­čeri, ljudi su jeli hranu za koju se Krist pobrinuo. Riječi koje su tog dana slušali dolazile su im kao Božji glas. Djela izlječe­nja kojima su bili svjedoci mogla je učiniti samo božanska sila. Međutim, čudo s kruhovima ostavilo je dojam na svakoga u tom silnome mnoštvu. Svi su imali koristi od tog čuda. U Mojsijevo doba Bog je hranio Izrael manom u pustinji; tko je ovaj koji ih je nahranio ovog dana ako ne Onaj o kome je prorokovao Mojsije? Nikakva ljudska sila ne može stvoriti od pet ječmenih kruhova i dvije male ribe dovoljno hrane za tisuće gladnih lju­di. Oni su govorili jedni drugima: “Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet.” {ŽV 377.1}

Ovo uvjerenje jačalo je u tijeku cijeloga dana. Ovo krun­sko djelo je jamstvo da je dugoočekivani Osloboditelj među njima. Nade naroda sve su se više podizale. To je Onaj koji će od Judeje načiniti zemaljski raj, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. On može ispuniti svaku želju. On može slomiti silu omrz­nutih Rimljana. On može osloboditi Judu i Jeruzalem. On može iscijeliti vojnike ranjene u borbi. On može opskrbiti cijele vojske hranom. On može osvojiti narode i dati Izraelu dugo željenu nadmoć. {ŽV 377.2}

• U svom oduševljenju narod Ga je spreman odmah okruni­ti za kralja. Uviđaju da On ne čini nikakav napor da privuče pozornost na sebe ili da sebi pribavi čast. U ovom se On bitno razlikuje od svećenika i poglavara pa su se bojali da nikada neće zahtijevati svoje pravo na Davidovo prijestolje. Posto su se zajednički savjetovali, složili su se da Ga silom uzmu i proglase kraljem Izraela. Učenici su se udružili s mnoštvom u izjavi da je Davidovo prijestolje zakonito naslijeđe njihova Učitelja. Skrom­nost, govorili su oni, pokreće Krista da odbije takvu počast. {ŽV 378.1}

Neka narod uzdigne svog Osloboditelja. Neka oholi svećenici i poglavari budu primorani štovati Onoga koji dolazi zaodjenut vlašću od Boga. Revnosno su se pripremali provesti svoju namjeru; ali Isus je sagledao kakav je proces pokrenut i razumio je ono što oni nisu mogli razumjeti kakav će biti rezultat takvog pokreta. Čak sad svećenici i poglavari traže Njegov život. Oni Ga optužuju da odvaja narod od njih. Nasilje i pobuna pratit će napore da Ga postave na prijestolje i djelovanje će duhovnog kraljevstva biti ometeno. Pokret se mora zaustaviti bez odlaganja. Pozvavši svoje učenike, Isus im zapovjeda da uzmu čamac i da se odmah vrate u Kafarnaum, prepuštajući Njemu da raspusti narod.  {ŽV 378.2}

Nikada ranije nije im izgledalo tako teško ispuniti Kristov nalog. Učenici su se dugo nadali nekom narodnom pokretu koji će postaviti Isusa na prijestolje; oni nisu mogli podnijeti pomi­sao da će biti uzaludno sve ovo oduševljenje. Mnoštvo koje se okupljalo da proslavi Pashu bilo je željno vidjeti novog proro­ka. Njegovim sljedbenicima ovo se učinilo zlatnom prilikom da svog voljenog Učitelja postave na Izraelovo prijestolje. U žaru ovog novog stremljenja k slavi, teško im je bilo da odu sami i ostave Isusa osamljena na toj pustoj obali. Oni su se bunili protiv takvog dogovora; ali Isus je sada govorio s takvom vlašću kakvu nikada ranije nije pokazivao prema njima. Znali su da bi dalje opiranje s njihove strane bilo beskorisno pa su se u tišini okrenuli prema moru. {ŽV 378.3}

Isus je tada naredio mnoštvu da se raziđe; Njegov način postupanja bio je tako odlučan da se nisu usuđivali ne poslušati Ga. Riječi hvale i ushita zamrle su na njihovim usnama. Njiho­vi su koraci bili zaustavljeni u samom pokušaju da Ga uhvate, a radostan i revnostan pogled iščezao je s njihovih lica. U tom mnoštvu ima ljudi snažna uma i čvrste odlučnosti; ali Isusovo kraljevsko držanje i nekoliko Njegovih mirnih riječi naredbe, umirile su metež i spriječile njihove planove. U Njemu su prepoznali silu koja je iznad svih zemaljskih vlasti i bez ikakva su se pitanja pokorili. {ŽV 378.4}

Ostavši sam, Isus “ode… na goru da moli”. Satima je nastavio usrdno razgovarati s Bogom. Te molitve nisu bile za Njega osob­no, već za ljude. Molio se za silu da ljudima otkrije božanski karakter svoje misije, da Sotona ne bi pomračio njihovu moć razumijevanja i izopačio njihovo rasuđivanje. Spasitelj je znao da su Njegovi dani osobne službe na Zemlji bili gotovo na iz­maku i da je malo onih koji će Ga prihvatiti kao svoga Spasi­telja. U duševnoj patnji i borbi molio se za svoje učenike. Na njih su trebale doći strahovite kušnje. Njihove dugo njegovane nade, zasnovane na široko proširenim zabludama, bit će izne­vjerene na vrlo bolan i ponižavajući način. Umjesto uzdizanja na Davidovo prijestolje, oni će biti svjedoci Njegova raspeća. To je doista trebalo biti Njegovo pravo krunjenje. Ali, oni to nisu razumijevali, pa kad na njih dođu velike kušnje, teško će ih razaznati kao kušnje. Bez Svetoga bi Duha, koji će im prosvi­jetliti razum i proširiti razumijevanje, vjera učenika pala. Isusa je boljelo to što su njihova shvaćanja o Njegovom kraljevstvu bila u velikoj mjeri ograničena na svjetovno veličanje i čast. Na Njegovom je srcu ležao težak teret zbog njih i On je s teš­kim duševnim patnjama i suzama izlijevao svoje molitve. {ŽV 379.1}

Učenici nisu odmah krenuli s kopna, kako im je Isus zapo­vjedio. Čekali su neko vrijeme, u nadi da će im se približiti. Međutim, kad su vidjeli da se mrak brzo spušta, “… uđoše u lađicu. I bili su na putu prema Kafarnaumu”. Napustili su Isu­sa s nezadovoljstvom u srcima, ljutiti na Njega više no ikada otkako su Ga priznali za svojega Gospodina. Gunđali su zato što im nije bilo dopušteno da Ga proglase kraljem. Okrivljavali su sebe što su se tako lako pokorili Njegovoj zapovijedi. Sma­trali su da su većom upornošću mogli postići svoj cilj. {ŽV 379.2}

Nevjerstvo je obuzelo njihove umove i srca. Častohleplje ih je zaslijepilo. Znali su da farizeji mrze Isusa, i žarko su Ga željeli vidjeti na visokom položaju što ga je po njihovom miš­ljenju zasluživao. Biti sjedinjen s Učiteljem koji može činiti ve­ličanstvena čuda, a ipak biti optužen kao varalica, bila je kuš­nja koju su oni teško podnosili. Jesu li se uvijek trebali smatrati sljedbenicima lažnog proroka? Zar Krist nikada neće preuzeti kraljevsku vlast? Zašto se On koji je posjedovao takvu silu nije otkrio u svom pravom karakteru i učinio njihov put manje bol­nim? Zašto nije spasio Ivana Krstitelja od nasilne smrti? Učeni­ci su tako razmišljali sve dok na sebe nisu navukli veliku duhovnu tamu. Pitali su se je li Isus možda neki varalica, kako su to farizeji tvrdili? {ŽV 380.1}

Učenici su tog dana bili svjedoci Kristovih veličanstvenih djela. Činilo se kao da je Nebo sišlo na zemlju. Sjećanje na taj veličanstveni, slavni dan trebalo ih je nadahnuti vjerom i na­dom. Da su, bez opterećenja u svojim srcima, razgovarali o ovom danu, ne bi došli u kušnju. Međutim, njihovo razočaranje za­okupilo je njihove misli. Kristove riječi: “Skupite pretekle ulom­ke… da ništa ne propadne!” bile su prepune značenja. To su bili trenuci velikih blagoslova za učenike, ali su ih oni sve za­boravili. Nalazili su se usred uzburkanih voda. Njihove su mi­sli bile uznemirene i nerazborite, a Gospodin im je dao nešto drugo što će potresti njihove duše i zaposliti njihove umove. Bog to često čini kad ljudi sami sebi stvaraju terete i nevolje. Učenici nisu imali potrebe stvarati nevolje; opasnost se brzo približavala. {ŽV 380.2}

Neprimjetno im se približavala velika bura, a oni za nju nisu bili spremni. To je bila iznenadna suprotnost vrlo lijepom danu, i stoga kad ih je oluja zahvatila, oni su se prestrašili. Zaboravili su svoje nezadovoljstvo, svoje nevjerstvo i svoju ne­strpljivost. Svi su radili kako bi sačuvali lađu od potonuća. Betsaida nije bila morem daleko od mjesta na kojem su očekivali da će sresti Isusa. Po običnom vremenu putovanje je zahtije­valo samo nekoliko sati, ali sada su plovili sve dalje i dalje od mjesta kojemu su težili. Do četvrte noćne straže mučili su se veslajući. Tada su umorni shvatili da su izgubljeni. Čeznuli su za prisutnošću svog Učitelja, jer im je more u buri i mraku pružalo pouku o njihovoj bespomoćnosti. {ŽV 380.3}

Isus ih nije zaboravio. Onaj koji je s obale bdio vidio je ove prestrašene ljude kako se bore s olujom. Nijednog trenut­ka nije izgubio iz vida svoje učenike. S dubokom su zabrinutošću Njegove oči pratile čamac s dragocjenim teretom koji je bura bacala tamo-amo, jer su ovi ljudi trebali postati svjetlost svi­jetu. Kao što majka u svojoj nježnoj ljubavi bdi nad svojim djetetom, tako je i milostivi Učitelj bdio nad svojim učenici­ma. Kad su se njihova srca pokorila, kad je njihovo nesveto slavoljublje utihnulo, a oni se u poniznosti molili za pomoć, pomoć im je stigla.  {ŽV 381.1}

U trenutku kad su mislili da su izgubljeni, zračak svjetlosti otkrio je tajanstvenu priliku koja im se približavala po vodi. Međutim, oni ne shvaćaju da je to Isus. Onoga koji im je došao u pomoć, smatrali su neprijateljem. Obuzeo ih je užas. Ruke koje su čvrsto držale vesla mišićima kao od željeza, sada su ih ispustile. Čamac je prepušten ćudima valova; sve oči usmjere­ne su na ovu ljudsku priliku koja hoda po velikim, zapjenušanim valovima razbješnjela mora. {ŽV 381.2}

Misleći da je to priviđenje predznak njihova uništenja, povikali su u strahu. Isus je išao kao da će ih mimoići; ali pre­poznali su Ga i povikali preklinjući za Njegovu pomoć. Njihov se voljeni Učitelj okrenuo, Njegov glas utišao je njihov strah: “Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!” {ŽV 381.3}

Čim su shvatili ovu čudesnu činjenicu, Petar je bio goto­vo izvan sebe od radosti. Kao da je jedva mogao povjerovati, povikao je: “‘Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!’ ‘Dođi!’ reče mu.” {ŽV 381.4}

Gledajući u Isusa, Petar je sigurno hodao; ali kad se u samozadovoljstvu okrenuo prema svojim sudrugovima u čam­cu, njegove su se oči odvojile od Spasitelja. Vjetar je bio že­stok. Valovi su se visoko podizali i prolazili upravo između njega i Učitelja; i on se uplašio. Za trenutak Krist je bio sa­kriven od njegova pogleda i njegova je vjera klonula. Počeo je tonuti. Međutim, dok su siloviti valovi prijetili smrću, Pe­tar je podignuo svoje oči s bijesnih valova i upravljajući ih na Isusa, uzviknuo: “Spasavaj, Gospodine!” Isus je odmah do­hvatio ispruženu ruku rekavši: “Malovjerni, zašto si posum­njao?” {ŽV 381.5}

Idući jedan kraj drugoga, dok je Petrova ruka počivala u Učiteljevoj ruci, zajedno su ušli u čamac. Međutim, Petar je sada bio tih i miran. Nije imao razloga da se pred svojom braćom hvali; gotovo je izgubio život zbog nevjerstva i samouzvišenja. Kad je skrenuo svoj pogled s Isusa, izgubio je upori­šte pod nogama i potonuo je usred valova. {ŽV 381.6}

Kako smo često, kad naiđu nevolje na nas, i mi slični Pe­tru! Gledamo valove, umjesto da svoje oči netremice držimo upravljene na Spasitelja. Naši koraci počinju klizati i nabujale vode prelaze preko naših duša. Isus nije pozvao Petra da dođe k Njemu da bi poginuo; On nas ne poziva da Ga slijedimo da bi nas zatim napustio. “Ne boj se,” kaže On, “jer ja sam te otku­pio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prela­ziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.” Isaiah 43:1-3. {ŽV 382.1}

Isus je čitao karakter svojih učenika. Znao je kako će se žestoko kušati njihova vjera. U ovom slučaju na moru želio je otkriti Petru njegove vlastite slabosti pokazati mu da je nje­gova sigurnost u stalnoj ovisnosti o božanskoj sili. Usred bura kušnji moći će sigurno hoditi samo ako se u potpunom nepouzdanju u sebe osloni na Spasitelja. U onoj točki u kojoj je mi­slio da je jak, Petar je bio slab; i sve dok nije shvatio svoju slabost nije mogao razumjeti svoju potrebu ovisnosti o Kristu. Da je naučio pouku koju mu je Isus želio pružiti tim iskustvom na moru, ne bi pretrpio neuspjeh kad ga je sustigla velika kuš­nja. {ŽV 382.2}

Iz dana u dan Bog poučava svoju djecu. Prilikama iz sva­kodnevnog života priprema ih da odigraju svoju ulogu na širo­koj pozornici koju im je Njegova promisao odredila. Rezultat svakodnevnih proba odredit će njihovu pobjedu ili poraz u ve­likoj životnoj krizi. {ŽV 382.3}

Oni koji ne uspiju razumjeti svoju stalnu ovisnost o Bogu podleći će kušnji. Mi možemo pretpostavljati da nam noge sa­da čvrsto stoje i da nikad nećemo biti pomaknuti. Možemo s povjerenjem reći: Znam kome sam vjerovao; ništa ne može pokolebati moju vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Međutim, Sotona pokušava iskoristiti naše naslijeđene i stečene crte karaktera i zaslijepiti nam oči da ne vide naše potrebe i mane. Jedino svjesni svoje slabosti i stalno gledajući na Isusa i mi možemo sigurno hoditi. {ŽV 382.4}

Kad je Isus zauzeo svoje mjesto u čamcu, vjetar je prestao “i lađica se odmah nađe na obali kamo su išli”. Nakon noći užasa nastupila je svjetlost svitanja. Učenici i ostali koji su bili u čamcu pali su pred Isusove noge sa zahvalnim srcima govo­reći: “Ti si uistinu Sin Božji.” {ŽV 382.5}

41

Prekretnica u Galileji

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu John 6:22-71.

• Kad je spriječio narod da Ga proglasi kraljem, Krist je znao da je u Njegovu životu nastupila prekretnica. Mnoštvo koje Ga je danas željelo uzdignuti na prijestolje, sutra će se od Njega okrenuti. Razočaranje njihove sebične slavoljubivosti preobratit će njihovu ljubav u mržnju i njihovo slavljenje u kletve. Premda je to znao, nije poduzeo ništa da krizu spriječi. Od sa­mog početka nije pružao svojim sljedbenicima nikakvu nadu u zemaljske nagrade. Jednome koji je došao postati Njegovim učenikom rekao je: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijez­da; a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.” (Matthew 8:20) Da su ljudi mogli imati zajedno svijet i Krista, mnoštvo bi Mu ponudilo svoju odanost; ali takvu službu On nije mogao pri­hvatiti. Mnogi od onih koji su bili povezani s Njim bili su pri­vučeni nadom u svjetovno kraljevstvo. Ovi ljudi ne smiju osta­ti u svojoj obmani. Duboka duhovna pouka iz čuda donijet će sobom još neposredniju kušnju. {ŽV 383.1}

Čudo s kruhom pročulo se i blizu i daleko i sljedećeg se jutra vrlo rano narod okupljao u Betsaidi da vidi Isusa. Dolazi­li su u velikom broju kopnom i morem. Oni koji su Ga napu­stili protekle noći vratili su se, očekujući da će Ga još uvijek tu naći; jer nije bilo lađe kojom bi mogao prijeći na drugu stranu. Ali njihovo je traganje bilo besplodno i mnogi su se, tražeći Ga, uputili u Kafarnaum. {ŽV 383.2}

• U međuvremenu stigao je u Genezaret nakon izbivanja od samo jednog dana. Čim se doznalo da se iskrcao, ljudi “… oblete cio onaj kraj i počnu donositi bolesnike na posteljama tamo gdje su čuli da se nalazi”. Mark 6:55. {ŽV 384.1}

Nakon nekog vremena otišao je u sinagogu i tu su Ga na­šli oni koji su došli iz Betsaide. Od Njegovih učenika doznali su i kako je prešao preko mora. Jakost oluje i mnogi sati uza­ludna veslanja nasuprot nepovoljnim vjetrovima, Kristova pojava koja je hodala po vodi, strah koji se tada pojavio, Njegove umirujuće riječi, Petrov doživljaj i njegov ishod s iznenadnim utišavanjem bure i iskrcavanjem iz lađe, sve je vjerno ispričano zadivljenom mnoštvu. Još uvijek nezadovoljni, mnogi su se okup­ljali oko Isusa pitajući: “Učitelju, kad si ovamo došao?” Nadali su se da će s Njegovih usana čuti daljnji opis ovog čuda. {ŽV 384.2}

Isus nije potkrijepio njihovu radoznalost. Sa žalošću je re­kao: “Ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se.” Nisu Ga tražili s nekim uzvišenijim po­budama; već su se zato što su bili nahranjeni kruhom na­dali da će primiti i druge zemaljske koristi time što su se po­vezali s Njim. Spasitelj im je zapovjedio: “Nastojte sebi priba­viti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni.” Nemojte tražiti samo materijalne koristi. Neka glavni napor ne bude staranje za sadašnji život, već tražite duhovnu hranu, upravo onu mudrost koja će ostati za vječni život. To može dati samo Božji Sin, “jer njega za to ovlasti Bog Otac”. {ŽV 384.3}

Za tren se zanimanje slušatelja probudilo. Uzviknuli su: “Što da činimo… da radimo djela koja Bog hoće?” Oni su izvršili mnoge naporne pothvate da bi se preporučili Bogu, i bili su spremni čuti neko novo pravilo uz pomoć kojeg bi mogli pri­baviti veću zaslugu. Njihovo pitanje je značilo: Što trebamo či­niti da zaslužimo Nebo? Koja cijena se traži da dobijemo život koji će doći? {ŽV 385.1}

“Ovo djelo Bog hoće odgovori im Isus da vjerujete u onoga koga je on poslao.” Cijena Neba je Isus. Put u Nebo ide kroz vjeru u “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta”. John 1:29. {ŽV 385.2}

Međutim, narod nije odlučio usvojiti ovo izlaganje božan­ske istine. Isus je obavljao baš ono poslanje koje je proročan­stvo navijestilo da će Mesija izvršiti; ali oni nisu vidjeli ništa od onoga što su njihove sebične nade naznačile kao Njegovu zadaću. Krist je doista jednom nahranio mnoštvo ječmenim kruhovima; ali u Mojsijevo doba Izrael je bio hranjen manom četrdeset godina, te su stoga puno veće blagoslove očekivali od Mesije. Njihova nezadovoljna srca pitala su se zar Isus ne može, ako već može učiniti toliko čudesnih djela kojima su bili svjedoci, dati zdravlje, snagu i bogatstvo cjelokupnom svom narodu, osloboditi ga od njegovih ugnjetača i uzvisiti do moći časti? Činjenica da je On tvrdio kako je Poslani od Boga, a ipak nije prihvaćao da bude Izraelov kralj, bila je tajna koju nisu mogli dokučiti. Njegovo odbijanje pogrešno je protuma­čeno. Mnogi su zaključili da se On nije usuđivao zahtijevati svoje pravo zato što je i sam sumnjao u božansku narav svojega po­slanja. Na taj su način otvorili svoja srca nevjerstvu, i sjeme što ga je Sotona posijao donijelo je rod svoje vrste, u pogreš­nom razumijevanju i otpadu. {ŽV 385.3}

Sad je jedan rabin podsmješljivo upitao: “Koji znak, dakle, činiš… da ti povjerujemo kad ga vidimo? Koje je tvoje djelo? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kao što stoji pisano: ‘Dade im kruh s neba za jelo.’” {ŽV 385.4}

Hebreji su poštovali Mojsija kao onoga koji je dao manu, pripisujući slavu oruđu, a gubeći iz vida Onoga koji je izvršio to djelo. Njihovi očevi gunđali su protiv Mojsija, odricali i sum­njičili njegovu božansku zadaću. Sad u istom duhu potomci odbacuju Onoga koji im je donio vijest od Boga. “Zaista, za­ista, kažem vam odvrati im Isus nije vam Mojsije dao kruh s neba.” Darovatelj mane stajao je među njima. Sam Krist je vodio Hebreje kroz pustinju i svakodnevno ih hranio kruhom s Neba. Ta je hrana bila uzor pravog kruha s neba. Životodavni Duh, proistječući iz beskonačne Božje punine, prava je mana. Isus je rekao: “Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” John 6:33,   {ŽV 385.5}

Još uvijek misleći da Isus govori o zemaljskoj hrani, neki od Njegovih slušatelja uzviknuli su: “Gospodine… daj nam uvijek taj kruh.” Isus je otvoreno rekao: “Ja sam kruh života.” {ŽV 386.1}

Slikoviti izraz koji je Krist upotrijebio bio je poznat Hebrejima. Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, rekao je: “… Čovjek ne živi samo o kruhu, nego… o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” A prorok Jeremija je napisao: “Kad mi dođoše riječi tvo­je, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce mo­je.” (Deuteronomy 8:3; Jeremiah 15:16) Sami rabini imali su jednu poslovicu o tome da jedenje kruha, u svom duhovnom smislu, znači proučavanje zakona i izvršavanje dobrih djela; često se govorilo da će prilikom Mesijina dolaska sav Izrael biti nahranjen. Učenje proroka razjasnilo je duboku duhovnu pouku u čudu s kruhovima. Ovu pouku Krist je pokušao objasniti svojim slušateljima u sinagogi. Da su razumjeli sveta Pisma, razumjeli bi Njegove riječi kad je kazao: “Ja sam kruh života.” Samo dan ranije onemoćalo i gladno mnoštvo bilo je nahranjeno kruhom koji je On dao. Kao što su od tog kruha primili tjelesnu snagu osvježenje, tako su od Krista mogli primiti duhovnu snagu za vječni život. “Tko dolazi k meni,” rekao je On, “sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” Međutim, dodao je: “Gledali ste me, i ne vjerujete.” {ŽV 386.2}

Oni su vidjeli Krista svjedočenjem Svetoga Duha, u objavi Boga njihovim dušama. Živi dokazi Njegove sile iz dana u dan stajali su pred njima, pa ipak su tražili još neki znak. Da im je on dan, ostali bi isto tako nevjerni kao što su i ranije bili. Ako nisu bili uvjereni onim što su vidjeli i čuli, bilo bi beskorisno pokazivati im još čudesnija djela. Nevjerstvo će uvijek naći oprav­danje za sumnju, i razlozima pobiti i najjači dokaz. {ŽV 386.3}

Krist je opet uputio poziv tim tvrdokornim srcima. “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” Svi koji Ga vjerom primaju, kazao je On, imat će vječni život. Nitko ne može biti izgubljen. Ne postoji nikakva potreba da farizeji i saduceji raspravljaju o budućem životu. Ljudi više ne moraju tugovati u beznadnoj boli za svojim mrtvima. “A volja onoga koji me po­sla jest da nikoga od onih koje mi dade ne izgubim, već da ga uskrisim u posljednji dan.” {ŽV 386.4}

Međutim, narodne su vođe bile uvrijeđene: “Zar nije ovo pitali su Josipov sin komu poznajemo oca i majku? Kako sad može reći: ‘Ja sam sišao s neba’?” Pokušali su stvoriti pred­rasudu time što su podsmješljivo spomenuli Isusovo skromno podrijetlo. Pokazivali su s omalovažavanjem na Njegov život kao galilejskog obrtnika i Njegovu siromašnu i skromnu obitelj. Tvrd­nje ovog neobrazovanog drvodjelje, govorili su, nisu vrijedne njihove pozornosti. Na račun Njegovog tajanstvenog rođenja podmetali su misao da je sumnjiva podrijetla, prikazujući ljud­ske okolnosti Njegova rođenja kao mrlju u Njegovu životu. {ŽV 387.1}

Isus nije pokušao objasniti tajnu svog rođenja. On nije dao nikakav odgovor na pitanje o svom dolasku s Neba, kao što nije dao nikakav odgovor na pitanje u vezi sa svojim prijela­zom preko mora. Nije skretao pozornost na čuda koja su obilježavala Njegov život. Dobrovoljno je sebe načinio čovjekom bez ugleda uzevši na sebe obličje sluge. Međutim, Njegove su riječi i djela otkrivali Njegov karakter. Svi čija su srca bila otvo­rena za božansko prosvjetljenje, u Njemu su prepoznali “Jedinorođenca od Oca” punog “milosti i istine”. John 1:14. {ŽV 387.2}

Predrasuda farizeja bila je puno dublja no što su to otkri­vala njihova pitanja: ona je imala svoj korijen u izopačenosti njihovog srca. Svaka Isusova riječ i djelo poticali su u njima neprijateljstvo, jer duh koji su gajili nije u Njemu mogao naći nikakav odjek. {ŽV 387.3}

“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U Prorocima stoji pisano: ‘Svi će biti učenici Božji.’ Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Kristu neće doći nitko do onih koji odgovore na Očevu ljubav koja privlači. Međutim, Bog privlači sva srca k sebi, te stoga Kristu neće doći jedino oni koji se hoće oduprijeti toj Njegovoj privlačnoj sili. {ŽV 387.4}

U riječima “Svi će biti učenici Božji” Isus se poziva na Izaijino proročanstvo: “Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i ve­lika će biti sreća djece tvoje.” (Isaiah 54:13) Ovaj dio svetih Pisama Hebreji su prisvajali sebi. Hvalisali su se da je Bog njihov učitelj. Međutim, Isus je pokazao kako je beskorisna ova tvrd­nja, jer je rekao: “Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.” Jedino preko Krista moguće je upoznati Oca. Ljudska priroda ne može izdržati prizor Njegove slave. Oni koji su saznali o Bogu, slušali su glas Njegova Sina i u Isusu iz Nazareta prepoznat će Onoga koji je objavio Oca preko prirode i ob­jave. {ŽV 387.5}

“Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni ži­vot.” Preko ljubljenog Ivana koji je slušao ove riječi, Sveti Duh objavio je crkvama: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život.” (1 John 5:11, 12) A Isus je rekao: “I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Krist je postao jedno tijelo s nama, da bismo mi mogli postati jedan duh s Njim. Posredovanjem ovog jedin­stva ustat ćemo iz groba ne samo kao izraz Kristove sile, nego zato što je Njegov život vjerom postao našim životom. Oni koji promatraju Krista u Njegovom pravom karakteru i primaju Ga u srce, imaju vječni život. Krist prebiva u nama Duhom, a Božji Duh, primljen vjerom u srca, začetak je vječnog života. {ŽV 388.1}

Narod je usmjeravao Krista na manu koju su njihovi očevi jeli u pustinji, kao da je davanje te hrane bilo veće čudo od onoga sto ga je Isus učinio, no On je pokazao kako je neznatan bio taj dar kad se usporedi s blagoslovima sto ih je došao podariti. Mana je mogla održati samo ovozemaljski život; ona nije pri­ječila približavanje smrti niti je osigurala besmrtnost; ali Kruh s Neba hranit će dušu za vječni život. Spasitelj je rekao: “Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.” Ovom slikovitom prika­zivanju Krist sada dodaje drugo. On jedino smrću može po­kloniti život ljudima i riječima koje slijede pokazuje na svoju smrt kao sredstvo spasenja. On kaže. “Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta.” {ŽV 388.2}

Hebreji su bili zauzeti pripremom za svetkovanje Pashe u Jeruzalemu u znak sjećanja na noć oslobođenja Izraela, kad je anđeo zatirač teško pogodio egipatske domove. Bog je želio da oni u pashalnom janjetu vide Janje Božje i kroz ovo znamenje prihvate Njega koji je dao sebe za život svijeta. Međutim, Hebreji su otišli tako daleko da su znamenje smatrali najvažnijim, dok je njegovo značenje ostalo neprimijećeno. Oni nisu raspoznali Gospodnje tijelo. Ista ona istina koja je slikovito prikaza­na u pashalnoj službi bila je iskazana riječima Kristove pouke. Međutim, ni nju nisu prepoznali.{ŽV 388.3}

Sad su rabini ljutito povikali: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” Pretvarali su se da Njegove riječi razumiju u istom doslovnom smislu kao i Nikodem kad je upitao: “Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?” (John 3:4) U određe­noj su mjeri oni shvatili značenje Isusovih riječi, ali to nisu željeli priznati. Pogrešno tumačeći Njegove riječi, nadali su se da će u narodu pokrenuti predrasude protiv Njega.  {ŽV 389.1}

Krist nije ublažio svoje slikovito prikazivanje. On je pono­vio istinu još snažnijim riječima: “Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.” {ŽV 389.2}

Jesti Kristovo tijelo i piti Kristovu krv znači primiti Ga kao osobnog Spasitelja, vjerujući da nam On prašta grijehe i da smo u Njemu savršeni. Mi ćemo postati sudionici u Njegovoj pri­rodi ako promatramo Njegovu ljubav, ako prebivamo u njoj, ako pijemo od nje. Ono što je hrana za tijelo, to Krist mora biti za dušu. Hrana nam ne može koristiti ako je ne jedemo, ako ne postane dio našeg bića. Tako i Krist nema nikakvu vrijednost za nas ako Ga ne upoznamo kao osobnog Spasitelja. Teorijsko znanje neće nam učiniti nikakvo dobro. Moramo se hraniti Njime, moramo Ga primiti u srce tako da Njegov život postane naš. Mi moramo crpsti Njegovu ljubav i Njegovu milost. {ŽV 389.3}

Međutim, čak i ovi slikoviti prikazi nisu mogli iskazati prednost povezanosti vjernika i Krista. Isus je rekao: “Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će onaj koji mene jede živjeti zbog mene.” Kao što je Božji Sin živio vjerom u Oca, tako i mi trebamo živjeti vjerom u Krista. On se tako potpuno podčinio Božjoj volji, da se sam Otac ot­krio u Njegovom životu. Iako je bio kušan u svemu kao i mi, stajao je pred svijetom neokaljan zlom koje ga je okružavalo. I mi trebamo pobijediti tako kao što je Krist pobijedio. {ŽV 389.4}

Jesi li ti Kristov sljedbenik? Tada je sve što je napisano u vezi s duhovnim životom napisano za tebe i može se postići tvojim sjedinjenjem s Isusom. Je li tvoja revnost posustala? Je li se tvoja prva ljubav ohladila? Prihvati ponovno ponuđenu Kri­stovu ljubav! Jedi Njegovo tijelo i pij Njegovu krv, i postat ćeš jedno s Ocem i Sinom. {ŽV 389.5}

Nevjerni Hebreji nisu htjeli vidjeti bilo što drugo osim najdoslovnijeg značenja Spasiteljevih riječi. Obrednim zakonom njima je bilo zabranjeno okusiti krv i sad su Kristove riječi pro­tumačili kao svetogrđe i međusobno su raspravljali o njima. Mnogi su čak i među učenicima govorili: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?” {ŽV 390.1}

Spasitelj im je odgovorio: “Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite Sina Čovječjega kako ulazi gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” {ŽV 390.2}

Kristov život koji daje život svijetu nalazi se u Njegovoj ri­ječi. Svojom je riječju Isus liječio bolesti i istjerivao zle duhove; svojom je riječju utišao more i podizao mrtve; i narod je svje­dočio da je Njegova riječ imala silu. On je govorio Božju Riječ, kao sto je govorio preko svih proroka i učitelja u Starom zavjetu. Cjelokupna Biblija jest objavljivanje Krista, i Spasitelj je želio usmjeriti vjeru svojih sljedbenika na ovu Riječ. Kad se Njegova vidljiva nazočnost bude povukla, Riječ mora biti njihov izvor sile. Kao i njihov Učitelj, oni će morati živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. Matthew 4:4. {ŽV 390.3}

Kao sto se nas tjelesni život održava hranom, tako se i nas duhovni život održava Božjom Riječju. Svaka duša za sebe tre­ba primiti život iz Božje Riječi. Kao što sami za sebe moramo jesti da bismo primili hranjive sastojke, tako moramo primiti Riječ sami za sebe. Mi je ne bismo smjeli primiti samo posre­dovanjem tuđeg uma. Moramo pozorno proučavati Bibliju, tra­žeći od Boga pomoć Svetoga Duha, da bismo mogli razumjeti Njegovu Riječ. Trebali bismo uzeti jedan biblijski redak i us­mjeriti um na zadaću otkrivanja misli koju je Bog postavio za nas u njemu. Trebamo razmišljati o toj misli sve dok ona ne postane naše vlasništvo i ne spoznamo što “govori Jahve Gospod”.  {ŽV 390.4}

U svojim obećanjima i opomenama Isus misli na mene. Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenoga Sina da ja, vjerujući u Njega, ne poginem, nego da imam život vječni. Iskustva vezana za Božju Riječ moraju biti moja iskustva. Mo­litva i obećanja, pravila i opomene moji su. “S Kristom sam razapet na križ; živim ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Bož­jega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galatians 2:20) Kad vjera tako primi i usvoji načela istine, ona će postati dio bića i pokretačka sila života. Božja Riječ, prihvaćena u duši, oblikuje misli i sudjeluje u razvitku karak­tera. {ŽV 390.5}

Gledajući stalno očima vjere na Isusa, postat ćemo osnaženi. Bog će dati najdragocjenija otkrivenja svom gladnom i žednom narodu. Oni će pronaći da je Krist osobni Spasitelj. Dok se hrane Njegovom Riječi, oni će otkriti da je ona duh i život. Riječ razara ono što je naslijeđeno, zemaljsku narav, i daruje novi život u Kristu Isusu. Sveti Duh dolazi duši kao Utješitelj. Preobražavajućom silom Njegove milosti u učeniku se ponovno stvara Božji lik; i on postaje novo stvorenje. Ljubav preuzima mjesto mržnje i srce poprima sličnost s Bogom. To, zapravo, znači živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. To znači jesti Kruh koji silazi s Neba. {ŽV 391.1}

Krist je izgovorio jednu svetu, vječnu istinu o odnosu između sebe i svojih sljedbenika. On je poznavao karakter onih koji su tvrdili da su Njegovi učenici, i Njegove su riječi okušale nji­hovu vjeru. Izjavio je da moraju vjerovati i djelovati prema Nje­govom nauku. Svi koji su Ga primili bit će dionici u Njegovoj prirodi i u skladu s Njegovim karakterom. Ovo je obuhvaćalo odricanje od njihovih omiljenih ambicija. To je zahtijevalo potpuno podčinjavanje Isusu. Pozvani su da postanu samopožrtvovni, krotki i ponizni u srcu. Oni moraju hoditi uskom sta­zom kojom je išao i čovjek s Golgote, ako žele imati udjela u daru života i slavi Neba. {ŽV 391.2}

Kušnja je bila prevelika. Oduševljenje onih koji su Ga že­ljeli silom načiniti kraljem ohladilo se. Ovaj im je govor u si­nagogi, izjavili su, otvorio oči. Sad su izvedeni iz zablude. U njihovim su umovima Njegove riječi bile neposredno priznanje da On nije Mesija i da neće uslijediti nikakva zemaljska nagra­da iz povezanosti s Njim. Njegova sila da čini čuda bila je za njih dobrodošla, željeli su se osloboditi bolesti i patnje, ali nisu voljeli Njegov samopožrtvovni život. Nisu marili za tajanstve­no, duhovno kraljevstvo o kojemu je govorio. Oni neiskreni i sebični koji su Ga tražili, nisu Ga više željeli. Ako ne uloži svoju silu i utjecaj da bi postigli oslobođenje od Rimljana, oni ne žele imati ništa s Njim. {ŽV 391.3}

Isus im je otvoreno rekao: “Ali ima među vama nekih koji ne vjeruju”, i dodao: “Zato sam vam rekao… da nitko ne može doći k meni ako mu Otac nije dao dara.” Želio je da shvate kako će, ako ne budu privučeni k Njemu, to biti stoga što nji­hova srca nisu bila otvorena Svetom Duhu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Corinthians 2:14) Vjerom duša može proma­trati Isusovu slavu. Ova slava sakrivena je sve dok se Svetim Duhom vjera ne rasplamti u duši. {ŽV 391.4}

Javnim ukorom njihova nevjerstva ovi su se učenici još vi­še udaljili od Isusa. Bili su vrlo nezadovoljni i, želeći zadati bol Spasitelju i zadovoljiti osvetoljubivost farizeja, okrenuli su Mu leđa i napustili Ga s prijezirom. Oni su načinili izbor uzeli su obličje bez duha, ljusku bez jezgre. Njihova odluka nakon toga nikada nije promijenjena, jer više nisu išli za Isusom. {ŽV 392.1}

“On drži u ruci lopatu i očistit će svoje gumno; skupit će svoju pšenicu u žitnicu.” (Matthew 3:12) To je bilo jedno od ta­kvih vremena čišćenja. Riječima istine pljeva je bila odvojena od žita. Stoga što su bili previše tašti i uvjereni u svoju pravdu da bi primili ukor, previše su voljeli svijet da bi prihvatili ži­vot poniznosti, mnogi su se okrenuli od Isusa. Mnogi još to isto čine. Duše se danas kušaju kao što su se kušali učenici u sinagogi u Kafarnaumu. Kad se istina uvjerljivo razjasni srcu, ljudi uviđaju da njihovi životi nisu u skladu s Božjom voljom. Oni vide potrebu za cjelovitom promjenom u sebi, ali ne bi htjeli prihvatiti rad pun samoodricanja. Stoga se ljute kad se otkriju njihovi grijesi. Odlaze uvrijeđeni, kao što su i učenici napustili Isusa, mrmljajući: “Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?”{ŽV 392.2}

Hvala i laskanje bili bi ugodni njihovim ušima, ali istina nije dobrodošla; oni je ne mogu slušati. Kad su Ga gomile sli­jedile, kad je nahranio mnoštvo i kad su se čuli pobjedonosni poklici, njihovi glasovi podizali su se u veličanju, ali kad je ispitivanje Božjeg Duha otkrilo njihov grijeh i naložilo im da ga ostave, okrenuli su leđa istini i više nisu išli s Isusom. {ŽV 392.3}

Kad su se ovi nevjerni učenici okrenuli od Isusa, njima je ovladao drugi duh. Nisu mogli vidjeti nikakvu privlačnost na Onome koji im se ranije činio tako zanimljivim. Potražili su Njegove neprijatelje, jer su bili u skladu s njihovim duhom i radom. Pogrešno su tumačili Njegove riječi, krivotvorili Njego­ve izjave i pogrešno prikazivali Njegove pobude. Branili su svoje ponašanje sakupljanjem svake pojedinosti koja bi se mogla okre­nuti protiv Njega; ovim je lažnim glasinama pokrenut takav gnjev da Mu je život bio u opasnosti. {ŽV 392.4}

Vijesti da po svom vlastitom priznanju Isus iz Nazareta nije Mesija brzo su se proširile. Na taj način osjećajna struja na­roda u Galileji okrenula se protiv Njega, kao što se to godinu dana ranije dogodilo u Judeji. O, Izraele! Odbacili su Spasitelja zato što su čeznuli za osvajačem koji bi im dao zemaljsku silu. Željeli su jelo koje prolazi, a ne ono koje traje vječno. {ŽV 393.1}

Sa žalosnim srcem Isus je gledao one koji su bili Njegovi učenici kako odlaze od Njega, Života i Svjetlosti ljudi. Svijest da je Njegovo smilovanje podcijenjeno, da je Njegova ljubav neuzvraćena, Njegova milost omalovažena, Njegovo spasenje odbačeno, ispunjavala Ga je neizrecivom tugom. Takav razvitak događaja načinio Ga je čovjekom boli koji poznaje tugu. ?” {ŽV 393.2}

Ne pokušavajući spriječiti one koji su Ga napuštali, Isus se okre­nuo dvanaestorici i rekao: “Zar ćete i vi otići?”  {ŽV 393.3}

Petar je odgovorio pitanjem: “Gospodine, komu ćemo oti­ći? Ti imaš riječi vječnoga života.” Zatim je dodao: “I mi vjerova­smo i poznasmo da si ti Krist, Sin Boga živoga.” {ŽV 393.4}

“Komu ćemo otići?” Učitelji u Izraelu bili su robovi for­malizma. Farizeji i saduceji vodili su stalne rasprave. Napustiti Isusa značilo bi zapasti među pobornike obreda i među slavo­ljubive ljude koji su težili za vlastitom slavom. Učenici su našli više mira i radosti otkako su prihvatili Krista nego što su imali tijekom cijelog ranijeg života. Kako se mogu vratiti onima koji su prezirali i proganjali Prijatelja grješnika? Dugo su očekivali Mesiju; sad je došao i oni se ne mogu okrenuti od Njegove nazočnosti onima koji su tražili Njegov život, a njih proganjali zato što su postali Njegovi sljedbenici. {ŽV 393.5}

“Komu ćemo otići?” Ne od Kristova učenja, Njegovih po­uka o ljubavi i milosrđu, u tamu nevjerstva, u poročnost svi­jeta. Dok su Spasitelja napustili mnogi koji su bili svjedoci Nje­govih čudesnih djela, Petar je izrazio vjeru učenika: “Ti si Krist.” Sama pomisao da izgube ovo sidro svojih duša ispunjavala ih je strahom i boli. Ostati bez Spasitelja značilo je biti odnesen strujom na mračno i burno more. {ŽV 393.6}

Mnoge Isusove riječi i djela izgledali su tajnovito ograni­čenim umovima, ali svaka riječ i djelo imali su određen cilj u radu na našem otkupljenju; sve je bilo isplanirano kako bi ostvarilo svoj cilj. Kad bismo bili sposobni razumjeti Njegove ciljeve, sve bi nam izgledalo važno, potpuno i u skladu s Nje­govom misijom. {ŽV 393.7}

Premda sad ne možemo razumjeti Božja djela i putove, možemo raspoznati Njegovu veliku ljubav koja počiva u osnovi svih Njegovih postupaka prema ljudima. Onaj koji živi blizu Isusa imat će razvijeno razumijevanje o tajni pobožnosti. On će pre­poznati milost koja upravlja ukorom, koja ispituje karakter i iznosi na vidjelo namjere srca. {ŽV 394.1}

Iznoseći probnu istinu, koja je učinila da se tako znatan broj Njegovih učenika vrati natrag, Isus je znao kakav će biti rezultat Njegovih riječi; ali morao je ispuniti cilj milosti. Una­prijed je vidio da će u trenutku kušnje svaki od Njegovih ljub­ljenih učenika biti žestoko kušan. Njegove samrtne muke u Getsemaniju, izdaja i raspeće bit će za njih najteža kušnja. Da nije došlo do prethodne kušnje, mnogi pokrenuti samo sebič­nim pobudama, bili bi povezani s njima. Kad njihov Gospodin bude osuđen u sudnici, kad mnoštvo koje Ga je pozdravljalo kao svog kralja bude vikalo na Njega i ružilo Ga, kad gomila koja se ruga bude vikala: “Raspni ga!”, kad njihova svjetovna htijenja budu iznevjerena, ovi bi sebični ljudi odricanjem svo­je vjernosti Isusu nanijeli učenicima gorku i tešku bol, udru­žujući se s njihovom žalosti i razočaranjem zbog rušenja naj­dražih nada. U tom trenutku tame primjer onih koji su otišli od Njega mogao bi odvući i druge. Međutim, Isus je dopustio ovu krizu da bi svojom osobnom nazočnošću mogao još jačati vjeru svojih pravih sljedbenika. {ŽV 394.2}

Otkupitelj pun sažaljenja znajući u cijelosti sudbinu koja Ga je očekivala, nježno je poravnao stazu učenicima i pripre­mao ih za njihovu najveću kušnju i ojačao za završnu probu. {ŽV 394.3}

42

Predaja

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 15:1-20; Mark 7:1-23.

• Književnici i farizeji, očekujući da će vidjeti Isusa na Pashi, pripremili su Mu zamku. Međutim, znajući njihovu namjeru, On je izostao s ovog skupa. “Tada pristupise k Isusu farizeji i književnici.” Budući da On nije otišao k njima, oni su došli k Njemu. U jednom trenutku činilo se da će narod Galileje pri­hvatiti Isusa kao Mesiju i da će moć svećenika u tom području biti slomljena. Misija dvanaestorice, koja je upućivala na razvi­tak Kristova djelovanja, i dovodila učenike još neposrednije u sukob s rabinima, ponovno je izazvala ljubomoru vođa u Jeruza­lemu. Uhode koje su na početku Njegove službe poslane u Kafarnaum, i koje su Mu pokušale pripisati krivnju zbog kršenja subote, bile su dovedene u zabunu, ali rabini su bili riješeni da sprovedu svoju namjeru. Sad su poslali jedno drugo poslanstvo da motri Njegovo kretanje i pronađe neku optužbu protiv Njega. {ŽV 395.1}

Kao i ranije, motiv za optužbe bilo je Njegovo nepoštivanje odredbi predaja koje su opterećivale Božji Zakon. One su bile neposredno određene da štite držanje Zakona, ali su ih držali svetijim od samog Zakona. Kad su dolazile u sukob sa zapovijedima danim na Sinaju, prednost se davala rabinskim odredbama. {ŽV 395.2}

       Među propisima najrevnosnije se primjenjivao onaj o obred­nom čišćenju. Zanemarivanje formi što ih je trebalo poštovati prije objeda smatralo se strašnim grijehom, koji će biti kažnjen i na ovom i na onom svijetu, pa se stoga i uništenje prijestup­nika držalo vrlinom. {ŽV 395.3}

          Bilo je bezbroj pravila o čišćenju. Cijeli čovjekov život bio bi jedva dovoljan da ih sve nauči. Život onih koji su se pokušavali pridržavati rabinskih zahtjeva bio je duga borba protiv obredne nečistoće i beskrajan niz pranja i čišćenja. Dok su ljudi bili zaokupljeni beznačajnim sitnicama i pravilima koje Bog nije zahtijevao, njihova pozornost bila je skrenuta s velikih načela Njegova Zakona. {ŽV 396.1}

Krist i Njegovi učenici nisu poštovali ova obredna pranja, i uhode su ovo zanemarivanje učinile osnovom svoje optužbe. Oni nisu izvršili neposredan napad na Krista, već su došli k Njemu kritizirajući Njegove učenike. U nazočnosti mnoštva re­kli su: “Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Ne peru ruku prije jela.” {ŽV 396.2}

Kad god vijest istine s posebnom silom dopre do duša, So­tona pokreće svoje predstavnike da otpočnu rasprave oko nekih beznačajnih pitanja. Tako on pokušava skrenuti pozornost sa stvarnog predmeta. Kad god se započne neko dobro djelo, uvijek postoje sitničari koji su spremni raspravljati o formi ili tehnič­kim pitanjima, da bi odvojili misli sa žive stvarnosti. Kad se čini da Bog na poseban način radi za svoj narod, neka on ne dopusti da bude uvučen u rasprave koje će samo upropastiti duše. Pitanja koja sadrže najveće značenje za nas glase: Vjeru­jem li u Božjeg Sina vjerom koja spašava? Je li moj život u skladu s božanskim Zakonom? “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” “Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” John 3:36; 1 John 2:3. {ŽV 396.3}

Isus nije učinio nikakav pokušaj da obrani sebe ili svoje učenike. On se nije pozivao na optužbe protiv sebe, već je i dalje otkrivao duh koji je pokrenuo ove pobornike ljudskih ob­reda. On im je dao primjer njihovog svakidašnjeg postupanja, onog što su učinili neposredno prije svog dolaska k Njemu. “A zašto vi kršite Božju zapovijed”, rekao je, “zbog svoje predaje? Mojsije je, naime, rekao: ‘Ispuni svoje dužnosti prema ocu i majci!’ i ‘Tko prokune oca ili majku, neka se kazni smrću!’ A vi kažete: ‘Tko god rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti mogao pomoći posvetni je dar, taj je sigurno slobodan od dužnosti prema ocu i majci.’ Tako ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje.” Oni su ukinuli petu zapovijed kao da nema značenja, no bili su vrlo točni u provođenju predaja svojih starješi­na. Učili su narod da je davanje imovine Hramu daleko svetija dužnost čak i od potpomaganja roditelja; kao da je, ma koliko velika bila potreba, svetogrđe dati ocu ili majci bilo koji dio od onoga sto je tako posvećeno. Bilo je dovoljno da nemarni potomak izgovori riječ korban nad svojim imetkom, posvetiv­ši ga tako Bogu, pa ga je mogao tijekom cijelog svog života zadržati za svoje potrebe, a da nakon njegove smrti bude pre­nesen u službu Hramu. Na taj je način imao slobodu da u ži­votu, pa i u smrti, ne poštuje svoje roditelje i vara ih pod po­krivalom lažne posvećenosti Bogu. {ŽV 396.4}

Nikada, riječju ili djelom, Isus nije smanjio čovjekovu ob­vezu u davanju darova i prinosa Bogu. Krist je sam davao sve upute Zakona o desetini i prinosu. Kad je bio na Zemlji, po­hvalio je onu siromašnu ženu koja je sve što je imala priložila u hramsku riznicu. Međutim, od prividne revnosti za Boga sve­ćenici i rabini stvorili su izgovor kojim su prikrivali vlastitu želju za samoisticanjem. Obmanjivali su narod. Natovarili su mu te­ške terete koje Bog nije nametnuo. Čak ni Kristovi učenici nisu bili sasvim oslobođeni jarma koji im je nametnut naslijeđenim predrasudama i vlašću rabina. Sada, otkrivanjem pravog rabinskog duha, Isus je težio osloboditi robovanja predaji sve one koji su stvarno željeli služiti Bogu. {ŽV 397.1}

“Licemjeri!” rekao je On obraćajući se lukavim uhodama, “lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štu­je dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.’” Kristove riječi bile su optužba protiv cjelokupnog farizejskog sustava. Izjavio je da rabini, postavljanjem svojih zahtjeva iznad božan­skih pravila, stavljaju sebe iznad Boga. {ŽV 397.2}

Poslanici iz Jeruzalema bili su prepuni bijesa. Nisu mogli optužiti Krista kao prekršitelja Zakona sa Sinaja, jer je govorio kao njegov branitelj protiv njihove predaje. Velika pravila Za­kona, koja je On iznosio, bila su u uočljivoj suprotnosti prema sitničarskim pravilima koja su izmislili ljudi. {ŽV 397.3}

Isus je objasnio mnoštvu, a nakon toga znatno iscrpnije svojim učenicima, da oskrvnuće ne dolazi izvana, već iznutra. Čistoća i nečistoća u vezi su s dušom. Zla djela, zle riječi, zle misli, prekršaj Božjeg Zakona, a ne zanemarivanje vanjskih ob­reda koje je stvorio čovjek, pogane čovjeka. {ŽV 397.4}

• Učenici su zamijetili bijes uhoda kad je razobličeno njiho­vo lažno učenje. Vidjeli su ljutite poglede i čuli poluglasne ri­ječi nezadovoljstva i osvetoljubivosti. Zaboravljajući koliko je često Isus dokazao da čita srce kao otvorenu knjigu, govorili su Mu utjecaju Njegovih riječi. Nadajući se da će On moći odobro­voljiti razbjesnjele zvaničnike, kazali su Isusu: “Znaš li da se sablazniše farizeji kad čuše tu riječ?” {ŽV 398.1}

On je odgovorio: “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac.” Običaji i predaja, koje su rabini ta­ko visoko vrednovali, bili su od ovoga svijeta, a ne s Neba. Ma koliko veliki ugled uživali kod naroda, nisu mogli izdržati Bož­ju kušnju. Svaki ljudski izum koji je zamijenio Božje zapovijedi pokazat će se bezvrijednim onog dana kad “će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud”. Ecclesiastes 12:14. {ŽV 398.2}

Zamjenjivanje Božjih zapovijedi ljudskim pravilima nije prestalo. Čak i među kršćanima nalaze se odredbe i običaji ko­ji nemaju bolju osnovu no što je predaja otaca. Takve odred­be, koje počivaju samo na ljudskom autoritetu, istisnule su one što ih je Bog uspostavio. Ljudi se čvrsto drže svoje predaje, poštuju svoje običaje i gaje mržnju prema onima koji ih žele upozoriti na njihovu pogrešku. Danas, kad nam se nalaže da usmjerimo pozornost na Božje zapovijedi i vjeru Isusovu, vi­dimo isto neprijateljstvo koje se pokazalo i u Kristove dane. O Ostatku Božjeg naroda stoji napisano: “Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isu­sovo svjedočanstvo.” Revelation 12:17. {ŽV 398.3}

Znajmo, “Iščupat će se svaka sadnica koju nije zasadio moj nebeski Otac”. Umjesto vlasti takozvanih crkvenih otaca, Bog nam zapovjeda da prihvatimo riječ vječnog Oca, Gospodara neba

• U njoj se jedino nalazi istina koja nije pomiješana sa zabludom. David je rekao: “Umniji sam od svih svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim. Razumniji sam i od staraca, jer tvoje čuvam naredbe.” (Psalm 119:99, 100) Neka svi koji prihvaćaju ljudski autoritet, crkvene običaje ili predaju otaca, poslušaju opomenu izrečenu Kristovim riječima: “Uza­lud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske.” {ŽV 398.4}

43

Srušene ograde

Ovo se poglavlje zasniva na Matthew 15:21-28; Mark 7:24-30.

• Nakon sukoba s farizejima Isus se povukao iz Kafarnauma i, prešavši preko Galileje, uputio se u brdovit predio na grani­cama Fenicije. Gledajući prema zapadu, mogao je vidjeti kako su se u dolini raširili stari gradovi Tir i Sidon, sa svojim mnogobožačkim hramovima, veličanstvenim palačama, trgovačkim centrima i lukama punim brodova. Iza toga rasprostiralo se pla­vetnilo Sredozemnog mora, preko kojeg će vjesnici evanđelja ponijeti Radosnu vijest središtima velikog svjetskog imperija. Ali, još nije došlo vrijeme tome. Neposredan rad koji je stajao pred Njim bila je priprema učenika za njihovo poslanje. Dola­zeći u ovaj kraj nadao se da će naći mir koji nije imao u Betsaidi. Ipak, kad je krenuo na put, to nije bio Njegov jedini cilj. {ŽV 399.1}

“Najedanput, žena Kananejka, koja dođe iz toga kraja, po­vika: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli duh.” (Matthew 15:22) Narod iz ovoga kraja imao je staro kanaansko podrijetlo. Bili su idolopoklonici i stoga prezreni i omrznuti od Hebreja. Ovom je narodu pripadala i ova žena koja je sada došla Isusu. Bila je neznaboškinja i stoga su joj bile nedo­stupne prednosti koje su Hebreji svakodnevno uživali. Među Feničanima je živjelo i puno Hebreja, te su vijesti o Kristovom radu dospjele i u ovaj kraj. Neki od ovih ljudi slušali su Nje­gove riječi i bili očevici Njegovih čudesnih djela. Ova žena čula je o proroku koji je, kako se govorilo, liječio sve vrste bolesti. Kad je čula o Njegovoj moći, u njezinom se srcu rodila nada. Nadahnuta materinskom ljubavlju, odlučila Mu je iznijeti slu­čaj svoje kćerke. Čvrsto je odlučila svoju nesreću povjeriti Isusu. On mora izliječiti njezino dijete. Tražila je pomoć od pogan­skih bogova, ali nije dobila nikakvo olakšanje. Pokatkad je do­lazila u kušnju da misli: što taj hebrejski učitelj može učiniti za mene? Međutim, stigla je vijest da On liječi sve vrste bole­sti, i to jednako za bogate kao i za siromašne. Odlučila je ne napustiti svoju jedinu nadu. {ŽV 399.2}

Krist je poznavao stanje ove žene. Znao je kako Ga ona želi vidjeti i stoga je izašao na njezinu stazu. Služeći joj u nje­zinoj boli, mogao je pružiti živi prikaz pouke koju