The story of patriarchs and prophets as illustrated in the lives of holly men of old by Ellen G. White
Prevela: Blanka Pašagić Naslovna stranica: Jeroslav Lasek Prijelom teksta: Goran Vidas Odgovorni urednik: Vjekoslav Vončina
Ulomci iz knjige Patrijarsi i proroci
Blago evanđelja
Zagreb 1996
Predgovor
Ova knjižica sadrži prvih nekoliko poglavlja iz knjige Ellen G. White Patrijarsi i proroci, knjige u kojoj nadahnuta autorica jednostavnim, jasnim i razumljivim jezikom opisuje veliku borbu između Krista i sotone, između svjetlosti i tame, između istine i zablude, između dobra i zla, vraćajući nas na sam početak te velike drame u čijem se vrtlogu nalazimo i mi danas.
Naslov “U početku…” uzet je iz prvoga retka Biblije, te najstarije, najrasprostranjenije i najčitanije knjige svih vremena. Tim nas riječima Mojsije, u prvom poglavlju Postanka, vraća na sam početak stvaranja svijeta. Istinitost i izvornost toga zapisa izdržala je olujne napade vjekovnih provjera i ostala čista i nepromijenjena do današnjeg dana.
Istim riječima i apostol Ivan nakon čudesne vizije na Patmosu koja obuhvaća cijelu kršćansku eru, završne prizore koji će se odigrati na zemlji i od svega veličanstveniju slavu nove zemlje počinje svoje evanđelje u kojemu je zapisana najljepša misao cijele Biblije: “Jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorodenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Ivan 3:16
U ovoj knjižici čitatelj će naći kratak pregled povijesti našeg planeta i dobiti odgovor na pitanje kako će završiti vjekovni sukob između dobra i zla.
Izdavači
Kazalo
Predgovor
Zastoje Bog dopustio da se pojavi grijeh?
Stvaranje
Iskušenje i pad
Plan spasenja
Zašto je Bog dopustio da se pojavi grijeh?
“Bog je ljubav.”1. Ljubav je i Njegova narav, ljubav je i Njegov zakon. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. “Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje”, čije su “staze od vječnosti”, ne mijenja se. U Njega “nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.”2
Svako očitovanje stvaralačke sile izraz je beskrajne ljubavi. Božja vladavina donosi obilje blagoslova svim stvorenim bićima. Psalmist kaže:
“Tvoja je mišica snažna,
ruka čvrsta, desnica dignuta.
Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga,
11 .Ivanova 4:16; 2lzaija 57:15; Habakuk 3:6; Jakov 1:17.
Ljubav i Istina koračaju pred tobom.
Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Jahve, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi.
Jer si ti ures moći njegove, po tvojoj milosti raste snaga naša.
Jer Jahve je štit naš,
Svetac Izraelov kralj je naš.”1
Povijest velikog sukoba između dobra i zla, od samih početaka u nebu do konačnog sloma pobune i potpunog iskorjenjivanja grijeha, također je očitovanje Božje nepromjenljive ljubavi.
Gospodar svemira nije bio sam kad je stvarao svijet. Imao je Suradnika koji je shvaćao Njegove namjere i koji se mogao zajedno s Njim radovati sreći stvorenih bića. “U početku bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.”2 Krist, Riječ, jedinorođeni Božji Sin, bio je jedno s vječnim Ocem jedinstven u naravi, karakteru i ciljevima jedino biće koje je moglo prodrijeti u sve Božje misli i namjere. “Ime mu je: •Psalam 89:1318; 2Ivan 1:1,2Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.”1. “Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”2 Božji Sin kaže o sebi: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje… Kad je polagao temelje zemlji, bila sam kod njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme.”3.
Otac je djelovao preko Sina kad je stvarao sva nebeska bića. “Jer je u njemu sve stvoreno sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega.”4 Anđeli su Božje sluge koje, blistajući svjetlošću koja izvire iz Njegove prisutnosti, hitaju na moćnim krilima da izvrše Njegovu volju. No Sin, Pomazanik Božji, “odsjev Njegova sjaja i otisak Njegove biti”, “koji svemir uzdržava svojom silnom riječi”5, nad svima je njima. “Slavan prijestol, dignut od davnina” mjesto je Njegova svetišta1, “žezlo pravde” žezlo je Njegova kraljevstva.2 “Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu.”3 “Milosrđe i istina pred licem su Njegovim.”4
1 Izaija 9:6; 2 Mihej 5:2; 3 Priče 8:2230; 4 Kološanima 1:16; 5 Hebrejima 1:3
Budući daje ljubav temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih ljudskih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njenim uzvišenim načelima pravde. Bog od svih svojih stvorenja očekuje službu ljubavi, službu koja proistječe iz poštovanja prema Njegovom karakteru. Bog ne voli prisilnu poslušnost. Svima je stoga dao slobodnu volju da Mu mogu dobrovoljno služiti.
Sve dok su sva stvorena bića priznavala savez ljubavi, u cijelom je svemiru vladao savršen sklad. Nebeske vojske radosno su ispunjavale namjere svoga Stvoritelja. Bili su sretni što odsjajuju Njegovom slavom i veličaju Ga. Ljubav prema Bogu zauzimala je najuzvišenije mjesto u njihovim srcima, a međusobno ih je vezala čista i nesebična ljubav. Nijedan neskladan ton nije remetio nebeski sklad.
‘Jeremija 17:12; 2Hebrejima 1:8; 3Psalam 96:6; 4Psalam 89:14
No to sretno stanje nije potrajalo. Pojavio se jedan koji je zloupotrijebio slobodu koju je Bog dao svim svojim stvorenjima. U onome koji je bio prvi do Krista, kome je Bog iskazao najveću čast i koji je imao najveću moć i slavu od svih nebeskih stanovnika, začeo se grijeh. Lucifer, “zvijezda Danica”, bio je prvi kerubin zaklanjač, svet i čist. Stajao je u prisutnosti uzvišenog Stvoritelja, dok su na njega padale blistave zrake slave koje obavijaju vječnoga Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrlu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika; bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.”1
’Ezekiel 28:1215; 2Ezekiel 28:17
Malopomalo Lucifer je počeo naginjati samouzvišenosti. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!”2 “U svom si srcu govorio… povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.”1 Iako je sva njegova slava izvirala od Boga, ovaj moćni anđeo počeo je gledati na nju kao na nešto što pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem, premda je bio uzvišeniji od svih anđela, usudio se polakomiti za čašću koja pripada jedino Stvoritelju. Umjesto da potiče sva stvorena bića da Bogu iskazuju najveću ljubav i privrženost, nastojao je njihovu službu i odanost osigurati za sebe. Žudeći za slavom kojom je beskonačni Otac obavio svog Sina, ovaj anđeoski knez priželjkivao je moć koja je pripadala samo Kristu.
Savršeni nebeski sklad bio je narušen. Luciferova sklonost da služi samome sebi umjesto svome Stvoritelju izazvala je osjećaj straha i zabrinutosti u onima koji su smatrali da Bog zaslužuje najveću slavu. Na nebeskom savjetu anđeli su raspravljali s Luciferom. Božji Sin prikazao mu je svu Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost, te svetost i nepromjenljivost Njegova zakona. Sam Bog uspostavio je nebeski poredak; odstupajući od njega Lucifer bi obeščastio njegova Stvoritelja i upropastio samoga sebe. No sve opomene, upućene iz neizmjerne ljubavi i milosrđa, samo su u Luciferu izazvale otpor. Dopustio je da njime ovlada ljubomora prema Kristu i postao je još uporniji.
Ovaj anđeoski knez sada je nastojao dovesti u pitanje vrhovništvo Božjega Sina i time osporiti Stvoriteljevu mudrost i ljubav. Tom cilju namjeravao je posvetiti sve snage svog moćnog uma koji je, nakon Kristovog, bio najsjajniji među nebeskim bićima. No Onaj koji želi da sva Njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije dopustio da se itko nepripremljen suoči sa zavodničkim mudrovanjem kojim je Lucifer pokušao opravdati svoju pobunu. Prije nego što otpočne veliki sukob, svima je trebalo jasno predočiti što želi Onaj čija je mudrost i dobrota izvor sve njihove radosti.
Kralj svemira sazvao je nebeske čete da bi im objasnio kakav položaj ima zauzimati Njegov Sin u odnosu na ostala stvorena bića. Božji Sin dijeli Očevo prijestolje, dok ih oboje okružuje slava vječnoga Boga koji nema početka ni kraja. Oko prijestolja nalazi se bezbrojno mnoštvo svetih anđela “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću.”1 Ti silni i uzvišeni anđeli uživaju, kao sluge i podanici, u svjetlosti koja dolazi od Božanstva.
Pred okupljenim stanovnicima neba Kralj je izjavio da nitko osim Njegova jedinorođenog Sina ne može prodrijeti u Njegove namjere, te da je Njemu povjerio provedbu svojih silnih zamisli i svoje volje. Božji Sin proveo je Očevu volju stvarajući sve nebeske vojske. Jedino Njemu i Bogu duguju svoju odanost i jedino njima imaju odavati čast. Krist je otkrio svoju božansku silu i prilikom stvaranja Zemlje i njezinih stanovnika. No pritom nije priželjkivao moć za sebe niti se nastojao uzvisiti, već je veličao Očevu slavu i izvršavao Njegove namjere dobročinstva i ljubavi.
Anđeli su radosno priznali Kristovu vrhovnu vlast. Poklonivši Mu se, iskazali su Mu svoju ljubav i obožavanje. I Lucifer se poklonio zajedno s njima, ali u njegovu srcu vodila se žestoka borba.
Vjernost, pravda i odanost borili su se protiv zavisti i ljubomore. Na trenutak je izgledalo da utjecaj svetih anđela djeluje na njega. Dok su se pjesme slave svetih anđela uzdizale u skladnim tonovima, praćene tisućama radosnih glasova, činilo se da je duh zla pobijeđen. Neizreciva ljubav potresla mu je cijelo biće. Dušu mu je, kao i ostalim bezgrješnim bićima, ispunila ljubav prema Ocu i Sinu. No ponovno ga je obuzela oholost i ponio se vlastitom slavom. Oživjela je težnja za prevlašću i opet je osjetio zavist prema Kristu. Lucifer nije visoke počasti koje je uživao cijenio kao Božji dar, pa stoga nije ni osjećao zahvalnost prema svome Stvoritelju. Hvalio se svojom slavom i uzvišenošću i težio da postane ravan Bogu. Nebeske vojske voljele su ga i poštovale, a anđeli su sa zadovoljstvom izvršavali njegove naredbe. Sve ih je nadvisivao mudrošću i slavom. Ipak, Božji Sin bio je uzvišeniji od njega, jer je bio jedno s Ocem u sili i vlasti. Sudjelovao je na Očevim savjetima, dok Luciferu nije bilo dopušteno da prodre u Božje namjere. “Zašto bi Krist imao vrhovnu,vlast?”, pitao se ovaj moćni anđeo. “Zašto se Njemu iskazuje veća čast nego meni?”
Napustivši svoje mjesto u neposrednoj Božjoj prisutnosti, Lucifer je otišao širiti duh nezadovoljstva među anđelima. Djelovao je potajno, skrivajući neko vrijeme svoje prave namjere pod plaštem poštovanja prema Bogu. Poticao je u anđelima sumnju u zakone koji vladaju nebeskim bićima, govoreći kako su oni možda potrebni za stanovnike nebeskih svjetova, ali anđeli, koji su uzvišeniji od njih, ne trebaju takva ograničenja jer im je njihova mudrost najbolji vodič. Oni, rekao je, nisu bića koja bi mogla obeščastiti Boga jer su sve njihove misli svete pa ne mogu pogriješti kao niti Bog. Uzvisivanje Božjega Sina na položaj ravan Oeu Lucifer je prikazivao kao nepravdu prema sebi, jer on, tvrdio je, ima jednako pravo na poštovanje i počasti; kad bi on, anđeoski knez, bio postavljen na uzvišeni položaj koji doista zaslužuje, to bi donijelo veliku sreću svim nebeskim bićima, jer je njegov cilj da svima osigura slobodu kojoj je sada, tvrdio je, došao kraj jer im je postavljen apsolutni Vladar čijem se autoritetu moraju pokoravati. Takve vješto smišljene obmane Lucifer je brzo širio nebeskim dvorovima.
No zapravo nije došlo ni do kakvih promjena što se tiče Kristova položaja ili vlasti; samo je zbog Luciferove zavisti, pogrešnog prikazivanja i tvrdnji daje ravan Kristu postalo nužno javno potvrditi pravi položaj Božjega Sina, iako je on bio isti od vječnih vremena. Usprkos tome, mnogi su anđeli bili zaslijepljeni Luciferovim obmanama.
Iskoristivši ljubav i povjerenje anđela kojima je zapovijedao, tako im je vješto usadio u misli svoje vlastito nepovjerenje i nezadovoljstvo da uopće toga nisu bili ni svjesni. Lucifer im je prikazivao Božje namjere u krivoj svjetlosti, izvrćući ih da bi u anđelima izazvao otpor i nezadovoljstvo. Vješto je navodio svoje slušatelje da kažu što osjećaju, a onda je ponavljao njihove riječi da bi poslužile njegovim ciljevima, kao dokaz da se anđeli ne slažu potpuno s Božjom vladavinom. Tvrdeći i dalje daje posve odan Bogu, govorio je kako je nužno izmijeniti nebeske zakone i poredak u interesu učvršćenja božanske vladavine. I dok je radio na tome da izazove otpor prema Božjem zakonu i svoje vlastito nezadovoljstvo usadi u srca anđela koji su mu bili podređeni, hinio je kako se trudi otkloniti nezadovoljstvo i nesklonost anđela i navesti ih da ponovno prihvate nebeski poredak. Potičući tajno neslogu i pobunu, javno se trudio da izvana izgleda kako mu je jedini cilj sačuvati odanost Bogu, te nebeski sklad i mir.
Duh nezadovoljstva, koji je na taj način potaknuo u anđelima, izvršio je svoje zlokobno djelovanje. Iako nije bilo otvorene pobune, neprimjetno su se počele stvarati dvije grupe. Jedni su s odobravanjem gledali na Luciferovu prikrivenu pobunu protiv Božje vladavine. Iako su dotada bili u potpunom suglasju s poretkom koji je Bog uspostavio, sada su bili nezadovoljni i nesretni što ne mogu proniknuti u Njegove nedokučive namjere i što je Krista uzdigao na tako uzvišen položaj. Bili su spremni podržati Luciferov zahtjev da dobije istu vlast kao Božji Sin. No anđeli koji su ostali odani i vjerni priznali su mudrost i pravednost božanske odredbe i trudili se da to nezadovoljno biće ponovno dovedu u slad s Božjom voljom. Krist je bio Božji Sin. Bio je jedno s Njim još dok anđeli nisu bili ni stvoreni. Uvijek je bio s desne strane Ocu. Njegova vrhovna vlast, puna blagoslova za sve podanike, dosada se nije dovodila u pitanje. Nebeski sklad nikada nije bio narušen. Zašto bi sada došlo do nesloge i razdora? Odani anđeli uviđali su kakve bi strašne posljedice mogle proisteći iz tog otpada. Usrdno su molili i savjetovali nezadovoljnike da odustanu od svojih namjera i potvrde svoju odanost Bogu i vjernost Njegovoj vladavini.
U svom velikom milosrđu, i u skladu sa svojim božanskim karakterom, Bog je dugo imao strpljenja s Luciferom. Nikada prije u nebu nije bilo nezadovoljstva niti pobune. Bilo je to nešto novo, strano, tajanstveno i neobjašnjivo. Ni sam Lucifer u početku nije bio svjestan prave naravi svojih osjećaja. Neko se vrijeme bojao izreći svoje zamisli i namjere. Ipak, nije ih se odrekao.
Nije uviđao kamo ga to vodi. Bog je u svojoj neizmjernoj ljubavi i mudrosti poduzeo sve da bi ga uvjerio u njegovu zabludu. Dokazalo se daje njegovo nezadovoljstvo bilo bezrazložno i ukazano mu je kakve će biti posljedice ako ustraje u svojoj pobuni. Lucifer je shvatio daje bio u krivu. Uvidio je da je Gospod pravedan “na svim putovima svojim i svet u svim svojim djelima,”1 da su božanske uredbe pravedne i da to treba priznati pred cijelim nebom. Da je to učinio, mogao je spasiti i sebe i mnoštvo anđela. U to vrijeme još nije bio potpuno odrekao vjernost Bogu. Iako je već bio napustio svoj položaj kerubina zaklanjača, da se htio vratiti Bogu priznajući Stvoriteljevu mudrost i zadovoljivši se mjestom koje mu je bilo određeno Božjim planom bio bi vraćen na svoj položaj. Sada je došlo vrijeme konačne odluke: ili će se potpuno pokoriti božanskoj vladavini ili će stupiti u otvorenu pobunu. Bio je gotovo odlučio da se vrati, ali ponos ga je spriječio u tome. Za njega, koji je uživao tako velike počasti, bila bi prevelika žrtva priznati daje bio u zabludi i da su njegove zamisli bile pogrešne, te podrediti se vlasti Onoga koga je želio prikazati nepravednim.
Samilosni Stvoritelj, pun sažaljenja prema Luciferu i njegovim sljedbenicima, nastojao ga je izvući iz ponora propasti u koji je upadao. No Njegovo je milosrđe krivo protumačeno. Lucifer je Božju strpljivost prikazao kao dokaz koji potvrđuje njegovu nadmoć i kao nagovještaj da će Kralj neba pristati na njegove zahtjeve. Kad bi samo anđeli čvrsto stali uz njega, govorio je, mogli bi postići sve što žele. Uporno je branio svoje stajalište i otvoreno se upustio u veliku borbu protiv svog Stvoritelja. I tako je Lucifer, “svjetlonoša”, koji je dijelio Božju slavu i stajao uz Njegovo prijestolje, kroz grijeh postao sotona, “neprijatelj” Boga i svetih bića, uništitelj onih koje mu je nebo povjerilo da ih vodi i čuva.
Prezrivo odbacivši dokaze i molbe anđela koji su ostali vjerni Bogu, proglasio ih je zavedenim robovima. Priznavanje prvenstva Kristu proglasio je nepravdom i prema sebi i prema nebeskim vojskama, izjavivši da više neće trpjeti kršenje svojih i njihovih prava. Nikada više neće priznati Kristovo pravo na vrhovnu vlast. Odlučio je zatražiti da se njemu odaje počast, te preuzeti zapovjedništvo nad svima koji postanu njegovi sljedbenici. Onima koji stupe u njegove redove obećao je novu i bolju vladavinu u kojoj će svi uživati slobodu. Veliki broj anđela odlučio je prihvatiti ga za svoga vođu. Polaskan naklonošću i odobravanjem na koje je naišao, nadao se da će sve anđele pridobiti na svoju stranu, da će postati ravan Bogu i da će mu se pokoravati sve nebeske vojske.
Anđeli odani Bogu još uvijek su pozivali sotonu i njegove sljedbenike da se pokore Bogu, predočivši im neizbježne posljedice koje će ih snaći ako to odbiju: Onaj koji ih je stvorio lako može slomiti njihovu silu i primjereno kazniti njihovu drsku pobunu. Nijedan anđeo ne može se uspješno suprotstaviti Božjem zakonu koji je svet kao i sam Bog. Upozorili su ih da ne slušaju Luciferove obmane i pozvali njega i njegove sljedbenike da se smjesta obrate Bogu i priznaju da su bili u zabludi kad su dovodili u pitanje Njegovu mudrost i vlast.
Mnogi anđeli bili su skloni poslušati taj savjet, pokajati se zbog svoga nezadovoljstva i zamoliti da ih Otac i Sin ponovno blagonaklono prime natrag. No Lucifer je već imao za njih spremnu drugu obmanu. Veliki je buntovnik sada izjavio da su anđeli, koji su se udružili s njim, otišli predaleko a da bi se mogli vratiti, da on dobro pozna božanski zakon i zna da im Bog neće oprostiti. Rekao im je kako će svima koji se pokore nebeskoj vlasti biti oduzete počasti koje su dotada uživali te da će izgubiti svoje položaje. Što se njega tiče, govorio je, odlučio je da nikada više neće priznati Kristovu vlast, pa stoga njemu i njegovim sljedbenicima jedino preostaje da traže svoju slobodu i silom uzmu prava koja nisu dobili dobrovoljno.
Što se sotone tiče, on je doista bio otišao predaleko a da bi se mogao vratiti, ali nije tako bilo i s njegovim sljedbenicima koji su bili zaslijepljeni njegovim obmanama. Njima su savjeti i molbe odanih anđela otvorili vrata nade. Da su poslušali opomene, mogli su se izvući iz sotonine zamke. No oholost, ljubav prema svome vodi i želja za neograničenom slobodom prevagnuli su i oni su napokon odbacili usrdne molbe božanske ljubavi i milosrđa.
Bog je dopustio sotoni da nastavi svoje djelo sve dok se duh nezadovoljstva nije pretvorio u otvorenu pobunu. Njegovi su se planovi trebali potpuno razviti da bi svi mogli vidjeti njihovu pravu narav i cilj. Lucifer, pomazani kerubin, bio je uzvišeni anđeo. Nebeska bića jako su ga voljela i imao je velik utjecaj na njih. Božja vladavina nije obuhvaćala samo stanovnike neba već i sve ostale svjetove koje je stvorio. Lucifer je stoga zaključio da će, uspije li uvući nebeske anđele u svoju pobunu, moći uvući u nju i sve ostale svjetove. Vješto je iznosio svoja gledišta, koristeći se lukavstvom i obmanom da bi postigao svoj cilj. Imao je silnu moć obmanjivanja. Ogrnuvši se plaštem laži, sve je više napredovao. Svi njegovi postupci bili su toliko obavijeni tajnovitošću daje anđelima bilo vrlo teško prozreti pravu narav njegova djela; sve dok se nije potpuno razvilo, anđeli nisu mogli uvidjeti koliko je to djelo bilo zlo, niti su mogli njegovo nezadovoljstvo protumačiti kao pobunu. Čak niti anđeli koji su ostali odani Bogu nisu mogli posve razaznati sotoninu narav niti shvatiti kamo vodi njegovo djelo.
Lucifer je u početku tako vješto upravljao svojim postupcima kojima je druge dovodio u iskušenje da se činilo kao da on nije u to umiješan. Anđele koje nije uspio posve pridobiti za sebe optuživao je da su ravnodušni i da im nije stalo do dobrobiti nebeskih bića. Djelo koje je on sam vršio pripisivao je anđelima vjernima Bogu. Zbunjivao je nebeska bića podmuklim dokazima u vezi s Božjim namjerama. Ono što je bilo posve jasno, obavijao je tajanstvenošću i vještim iskrivljavanjem bacao sumnju na najjasnije Jehovine izjave. Iskazi su ; iu imali dodatnu silu zbog njegova visokog položaja, tako bliskog božanskoj vladi.
Bog se mogao koristiti samo onim sredstvima koja su bila u skladu s istinom i pravdom, dok je sotona mogao koristiti i ono što Bog nije mogao laskanje i obmanu. Nastojao je iskriviti Božju riječ i krivo prikazati Njegov plan vladavine, tvrdeći da Bog nije pravedan što i anđelima postavlja zakone, te da, tražeći od anđela pokornost i poslušnost, nastoji uzvisiti sam sebe. Zbog tih izjava bilo je nužno pred svim stanovnicima neba i ostalih svjetova dokazati kako je Božja vladavina pravedna, a Njegov zakon savršen. Budući da je sotona nastojao prikazati kako se upravo on zalaže za dobro cijeloga svemira, trebalo je omogućiti svima da shvate pravu narav tog pobunjenika i njegov cilj da preuzme vlast. Moralo mu se stoga dati vremena da se sam razotkrije svojim zlim djelima.
Odgovornost za neslogu, koju je svojim vlastitim postupcima izazvao na nebu, sotona je prebacivao na Božju vladavinu. Tvrdio je da je sve zlo posljedica božanske uprave, te da je njegov cilj da poboljša Jehovine uredbe. Bog mu je stoga dopustio da otkrije pravu narav svojih tvrdnji i pokaže kamo vode izmjene božanskih zakona koje je predlagao. Imala su ga osuditi njegova vlastita djela. Sotona je u početku tvrdio da nije pobunjenik pa ga se stoga mora pred cijelim svemirom razotkriti kao obmanjivača.
Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti nije uništio sotonu čak ni onda kad ga je protjerao s neba. Budući da Bog može prihvatiti samo službu iz ljubavi, odanost Njegovih stvorenja mora počivati na uvjerenju u Njegovu pravednost i dobrotu. Stanovnici neba i ostalih svjetova ne bi u to vrijeme još mogli uništenje sotone shvatiti kao izvršenje Božje pravde, jer nisu mogli shvatiti pravu narav i posljedice grijeha. Da je sotona odmah uništen, mnogi bi služili Bogu više iz straha nego iz ljubavi. Osim toga, utjecaj obmanjivača ne bi bio posve uništen niti bi duh pobune bio potpuno iskorijenjen. Sotona je, za dobrobit cijeloga svemira kroz beskrajne vjekove, morao jasnije razviti svoja načela da bi sva stvorena bića mogla vidjeti u pravoj svjetlosti optužbe protiv božanske vladavine, te da bi se jednom zauvijek otklonila svaka sumnja u Božju pravdu i milosrđe i u nepromjenljivost Njegova zakona.
Sotonina pobuna imala je biti pouka svemiru kroz sve buduće vjekove vječno svjedočanstvo o naravi grijeha i njegovim strašnim posljedicama. Ishod solonine vladavine i njene posljedice za ljude i za anđele imali su pokazati kakvi su plodovi odbacivanja božanskog autoriteta. To bi ujedno potvrdilo da je postojanje Božje vladavine uvjet sreće i dobrobiti svih bića koja je stvorio. 1 tako je povijest ovog užasnog pokušaja pobune imala postati vječnom zaštitom nebeskim bićima, sprečavajući sve pokušaje da budu navedeni na takav prijestup i čuvajući ih od grijeha i kazne koju grijeh donosi sa sobom.
Onaj koji vlada nebesima i koji od početka zna kraj, kome su poznate sve tajne prošlosti i budućnosti, Jedini je koji s one strane bola, tame i propasti vidi ostvarenje svojih namjera punih ljubavi i blagoslova. Iako “oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.”1. To će jednoga dana shvatiti svi stanovnici svemira, i oni koji su mu ostali vjerni i koji su se odmetnuli od Njega. “On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.”2.
1Psalam 97:2; 25.Moj.iijeva 32:4
ll
Stvaranje
“Riječju Gospodinovom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova.” “Jer on reče i sve postade, naredi i sve se stvori.”1 “On je osnovao zemlju na njezinim temeljima; neće se pomaknuti zauvijek i do vijeka.”2
Kad je Zemlja izašla iz ruke svoga Stvoritelja, bila je savršeno lijepa. Površina joj je bila prošarana planinama, brežuljcima i ravnicama koje su presijecale divne rijeke i ljupka jezera. No brežuljci i planine nisu bili krševiti i strmi, niti su imali strašne stjenovite litice i zastrašujuće ponore kao danas. Oštri rubovi planinskih vijenaca bili su prekriveni plodnim tlom na kojemu je bujalo raskošno raslinje i zelenilo. Nije bilo ružnih močvara niti neplodnih pustinja. Posvuda se moglo vidjeti ljupko žbunje i prekrasno cvijeće. Uzvišice su bile prekrivene stablima daleko veličanstvenijim od današnjih. Zrak je bio čist, zdrav i nezagađen. Cijeli krajolik ljepotom je daleko nadmašivao parkove najljepših palača. Anđeoske vojske s ushićenjem su promatrale ovaj prizor i radovale se čudesnim i divnim Božjim djelima.
‘Psalam 33:6,9; 2Psalam 104:5.
Nakon što je stvorena Zemlja sa svim svojim bujnim životinjskim i biljnim svijetom, pojavio se i čovjek, kruna Božjeg stvaranja, kojemu je i bio namijenjen ovaj lijepi svijet. Postao je gospodar nad svime što se prostiralo pred njim, jer “reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar… svoj zemlji…” Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”1
Ovdje je jasno izneseno porijeklo ljudskog roda; božanski zapis tako je jasan da ne ostavlja mogućnost za pogrešne zaključke. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Tu nema nikakve tajnovitosti, niti bilo kakve osnove za pretpostavku kako se čovjek postepeno razvijao iz nižih oblika životinjskog ili biljnog svijeta. Takva učenja spuštaju veliko Stvoriteljevo djelo na razinu uskoga ljudskog shvaćanja. ‘Knjiga Postanka 1:26,27 Ljudi se toliko trude da isključe Boga kao vrhovnog vladara svemira da unižavaju i čovjeka lišavajući ga dostojanstva njegova porijekla. Onaj koji je na nebesima postavio zvjezdane svjetove i prekrasno obojio poljsko cvijeće, Onaj koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje moći, okrunio je svoje slavno djelo čovjekom, bićem dostojnim uzvišene ruke koja mu je dala život, i postavio ga vladarem nad prekrasnom Zemljom. Rodoslovlje čovječanstva, zapisano u nadahnutim spisima, ne vuče porijeklo iz klica, mekušaca ili četveronožaca koji su se postepeno razvijali, već nas vodi unatrag do velikog Stvoritelja. Iako je bio stvoren od praha, Adam je bio “Božji sin.”1
Bog je postavio Adama, kao svoga predstavnika, nad svim nižim bićima. Ta bića ne mogu shvatiti niti priznati Božju vlast, ali mogu voljeti čovjeka i služiti mu. Psalmist kaže: 3
“Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži; ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim.”1
Čovjek je imao odsjajivati Božjom slikom, i vanjskim izgledom i karakterom. Jedino je Krist prava slika, “odsjev njegova sjaja” i “otisak”2 Oca, dok je čovjek stvoren samo nalik Bogu. Njegova je narav bila u suglasju s Božjom voljom, a um mu je bio sposoban shvatiti ono što je božansko. Sklonosti su mu bile čiste, a nad željama i strastima vladao je razum. Bio je svet i sretan odsjajujući Božju sliku i potpuno se pokoravajući Njegovoj volji.
Kad je čovjek izašao iz ruke svoga Stvoritelja bio je visoka stasa i savršenih proporcija. Lice mu je bilo obliveno zdravim rumenilom i ozareno svjetlošću životne radosti. Adam je rastom bio daleko viši od današnjih ljudi. Eva je bila nešto niža, plemenita lika i vrlo lijepa. Bezgrješni par nije nosio umjetnu odjeću; bili su ogrnuti svjetlošću i slavom, odjećom anđela.
‘Psalam 8:68; 2Hebrejima 1:3
Sve dok su bili poslušni Bogu, obavijao ih je taj plašt svjetlosti.
Nakon što je Adam stvoren, pred njega su dovedena sva živa bića da im nadjene ime. Adam je vidio da svako od njih ima svoj par, ali među njima nije bilo stvorenja “kao što je on.”1 Među svim bićima koja je Bog stvorio na Zemlji nijedno nije bilo ravno čovjeku. Bog reče: “Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on.”2 čovjek nije bio stvoren da živi osamljen, već da bude društveno biće. Bez nekoga s kime bi to podijelio, sva ljepota Edena i zanosan posao u njemu ne bi mu pružali savršenu sreću. Čak niti druženje s anđelima ne bi posve ispunilo njegovu želju za suosjećanjem i druženjem. Nije imao nikoga ravnoga sebi koga bi volio i tko bi volio njega.
Bog je stoga dao Adamu životnu družicu. Stvorio mu je “pomoćnicu”, biće nalik njemu samome koje mu je bilo u svemu odgovarajuće društvo, i koje je moglo postati jedinstveno s njim u ljubavi i uzajamnom razumijevanju. Eva je bila stvorena od Adamova rebra ne od kosti iz glave ili iz noge stoje imalo značiti da ona ne smije vladati nad njim, niti smije biti ugnjetavana od njega kao podložno biće, već treba stajati uz njega kao ravnopravna osoba koju će on voljeti i štititi. Knjiga Postanka 2:20;2Knjiga Postanka 2:18 Dio čovjeka, kost njegove kosti, meso njegova mesa, ona je bila njegovo drugo ja, pokazujući time usku vezu i nježnu privrženost koja treba postojati u bračnoj zajednici. “Nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje.” “Zato će čovjek ostaviti oca i majku te prionuti uz ženu svoju, i bit će oni samo jedno tijelo.”1
Bog je obavio prvi obred vjenčanja. Ova uredba, dakle, potječe od Stvoritelja svemira. “Ženidba neka bude u časti među svima.”2 Ona je jedan od prvih darova koje je Bog dao čovjeku i jedna od dvije uredbe3 koje je Adam, nakon svoga pada, ponio sa sobom kroz rajska vrata. Ako se u toj vezi poštuju božanska načela, brak postaje blagoslov. On čuva čistoću i sreću čovječanstva, zadovoljava čovjekove društvene potrebe, uzdiže njegovu fizičku, intelektualnu i moralnu prirodu.
‘Efežanima 5:29,31; 2Hebrejima 13:4; 3(brak i subota)
“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.”1 Sve što je Bog stvorio bilo je savršeno lijepo i sreći svetoga para ništa nije nedostajalo. Ipak, Stvoritelj im je dao još jedan dokaz svoje ljubavi načinivši im vrt koji je imao biti njihovo boravište. U njemu je bilo svakovrsnoga drveća od kojih su mnoga bila puna mirisnih i ukusnih plodova. Bilo je tu lijepih loza koje su rasle uspravno, dok su im se grane povijale pod teretom primamljivih plodova najraskošnijih i najrazličitijih boja. Adam i Eva savijali su loze da bi poprimile oblik sjenice, načinivši si tako dom od živog drveća, prekriven lišćem i plodovima. Bilo je tu u izobilju mirisnog cvijeća svakojakih boja. Usred vrta stajalo je drvo života, natkriljujući veličanstvenošću sva ostala stabla. Njegovi su plodovi nalikovali zlatnim i srebrnim jabukama koje su imale moć da produže život.
I tako je dovršeno djelo stvaranja. “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.” “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.”2 Eden je cvjetao na Zemlji.
‘Knjiga Postanka 2:8; 2Knjiga Postanka 2:1; 1:31
Adam i Eva imali su pristup drvetu života. Stvorena djela nije zamračivala nikakva sjena grijeha ili smrti. “Pjevahu zajedno sve zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.”’
Uzvišeni Jehova postavio je temelje Zemlji. Odjenuo je cijeli svijet ljepotom i ispunio ga svime što je potrebno čovjeku. Stvorio je sva čuda na kopnu i na moru. U šest dana bilo je dovršeno veliko djelo stvaranja. “I počinu u sedmi dan” Bog “od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.”2 Bog je sa zadovoljstvom pogledao na djelo svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svog božanskog Stvoritelja. I počinu Bog, ne zato što je bio umoran, već zato što je sa zadovoljstvom promatrao plodove svoje mudrosti i dobrote, i očitovanje svoje slave.
Nakon što je počinuo u sedmi dan, Bog gaje posvetio i izdvojio od ostalih dana kao dan počinka za čovjeka. I čovjek treba, slijedeći primjer svoga Stvoritelja, počivati u taj sveti dan, da bi, promatrajući nebo i zemlju, mogao razmišljati o velikim djelima koja je Bog stvorio, te da bi mu srce dok promatra dokaze Božje mudrosti i dobrote bilo ispunjeno ljubavlju i poštovanjem prema svome Stvoritelju.
1Job 38:7; 2Knjiga Postanka 2:2,3
Blagoslovivši sedmi dan, Bog je još u Edenu postavio spomenik svome djelu stvaranja. Subota je bila povjerena Adamu, ocu cijele ljudske obitelji i njezinom predstavniku. Svetkovanjem subote svi su stanovnici Zemlje imali sa zahvalnošću priznavati daje Bog njihov Stvoritelj i zakoniti Vladar, a oni su djelo Njegovih ruku i podanici Njegove vlasti. Ova je uredba, dakle, dana cijelom čovječanstvu kao blagdan sjećanja. U njoj nije bilo ničega simboličnog niti se njeno svetkovanje ograničavalo samo na jedan narod.
Bog je vidio da je subota jako važna za čovjeka, čak i onda kad se još nalazio u raju. Bilo mu je potrebno da jednoga dana u tjednu ostavi sve svoje interese i poslove da bi se mogao potpunije posvetiti razmišljanju o Božjim djelima, o Njegovoj sili i dobroti. Subota mu je trebala da ga življe podsjeća na Boga, te da u njemu potakne zahvalnost prema Stvoritelju iz čije je milostive ruke dolazilo sve što je imao i čemu se radovao.
Božja je namjera da čovjekove misli usmjeri na razmišljanje o onome što je stvorio. Priroda se obraća našim osjetilima potvrđujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, vrhovni Vladar nad svime što postoji. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.”1 Ljepota koja krasi Zemlju dokaz je Božje ljubavi. Tu ljepotu možemo vidjeti u planinskim vrhuncima, u visokom i ponosnom drveću, u jedrim pupoljcima i nježnom cvijeću. Sve nam to govori o Bogu, a subota, ukazujući na Onoga koji je sve to stvorio, poziva čovjeka da otvori veliku knjigu prirode i u njoj prati tragove Stvoriteljeve mudrosti, sile i ljubavi.
Naši praroditelji, premda su stvoreni nevinima i svetima, ipak su imali mogućnost da pogriješe.
1Psalam 19:1,2
Bog ih je stvorio slobodnim moralnim bićima, sposobnima da cijene mudrost i dobrotu Njegova karaktera i pravednost Njegovih zahtjeva, ali i s potpunom slobodom da odluče žele li Mu biti poslušni ili ne. Uživali su u sreći druženja s Bogom i svetim anđelima. No prije nego što im je zajamčena vječna sigurnost, njihova je vjernost morala biti stavljena na kušnju. Već na samom početku, čim je čovjek stvoren, trebalo je provjeriti hoće li moći obuzdati želju da popusti vlastitim sklonostima, tu sudbonosnu želju koja je bila osnovni uzrok i sotonina pada. Drvo spoznaje dobra i zla, koje je stajalo usred vrta pored drveta života, imalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi naših praroditelja. I dok su mogli slobodno jesti plodove sa svega ostalog drveća, okusiti plod s ovoga bilo im je zabranjeno pod prijetnjom smrti. Bili su izloženi i kušanjima sotone, ali da su mu se uspjeli oduprijeti bili bi zauvijek sklonjeni izvan njegova domašaja, uživajući vječnu radost Božje milosti i naklonosti.
Bog je postavio čovjeku zakon kao neizbježni uvjet njegova postojanja. Bio je podanik božanske vladavine, a bez zakona ne može postojati niti jedna vlast. Bog je mogao stvoriti čovjeka tako da ne može prekršiti Njegov zakon. Mogao je zadržati Adamovu ruku da ne dotakne zabranjeni plod, no u tom bi slučaju čovjek bio samo puki automat a ne slobodno moralno biće. Bez mogućnosti izbora njegova poslušnost ne bi bila dobrovoljna već prisilna. Čovjek ne bi mogao razvijati svoj karakter, a to bi značilo da Bog s njim postupa sasvim drugačije nego sa stanovnicima ostalih svjetova. Osim toga, to ne bi bilo dostojno čovjeka kao razumnoga bića i išlo bi u prilog sotoninoj optužbi da je Božja vladavina samovoljna.
Bog je čovjeka stvorio dobrim. Obdario gaje plemenitim karakternim crtama, bez sklonosti ka zlu. Dao mu je velike intelektualne sposobnosti i stavio pred njega sve što bi ga moglo poticati da mu ostane odan i vjeran. Uvjet vječnog čovjekova blaženstva bila je savršena i postojana poslušnost. Pristup drvetu života bio mu je omogućen samo pod tim uvjetom.
Dom naših praroditelja u Edenu imao je biti uzorom domovima njihovih potomaka kad počnu naseljavati Zemlju. Taj dom, koji je sam Bog ukrasio svojom rukom, nije bila neka veličanstvena palača. Ljudi u svojoj oholosti uživaju u velebnim i skupim zdanjima, veličajući djela svojih ruku. No Bog je Adama smjestio u vrt. To je bilo njegovo prebivalište i dom. Plavo nebo bilo mu je krov, a zemlja prekrivena ljupkim cvijećem i sagom zelene trave bila mu je pod. Razlistale grane divnog drveća služile su mu umjesto stropa, a zidovi su bili ukrašeni veličanstvenim uresima majstorskim djelom Velikog Umjetnika. Sve što je okružavalo sveti par predstavljalo je pouku za vječna vremena: da se istinska sreća ne nalazi u zadovoljavanju oholosti i raskoši, već u zajedništvu s Bogom preko djela koja je stvorio. Kad bi ljudi manje pažnje poklanjali umjetnim tvorevinama a više njegovali jednostavnost, daleko bi se više približili prvobitnom cilju koji je Bog imao kad je stvarao čovjeka. Oholost i častohleplje nikada se ne mogu potpuno zadovoljiti, no oni koji su doista mudri naći će iskonsko i uzvišeno zadovoljstvo na izvorima radosti koje je Bog stavio svima na dohvat.
Stanovnicima Edena bila je povjerena briga o vrtu, da ga obrađuju i čuvaju. Taj posao nije bio zamoran, već ugodan i okrjepljujući. Bog je želio da rad donosi blagoslov čovjeku, zaokupljajući njegove misli, jačajući mu tijelo i razvijajući njegove sposobnosti. U razmišljanju i tjelesnom radu Adam je nalazio uzvišeno zadovoljstvo dok je bio sveto biće. A kada je, zbog svoje neposlušnosti, istjeran iz svog prekrasnog doma i kada je bio prisiljen naporno obrađivati zemlju da bi od nje dobio svagdanji kruh, čak mu je i tada taj rad iako sasvim drugačiji od ugodnog zanimanja u rajskom vrtu predstavljao zaštitu protiv iskušenja i izvor radosti. U zabludi su oni koji smatraju rad prokletstvom, premda je možda zamoran i mučan. Bogataši često s prezirom gledaju na radničku klasu, no takvo ponašanje u suprotnosti je s Božjom namjerom pri stvaranju čovjeka. Sto su sva blaga najvećeg bogataša u usporedbi s posjedom koji je dobio gospodar Zemlje Adam? Pa ipak, nije smio provoditi dane u besposlici. Naš Stvoritelj, koji zna što je najbolje za čovjekovu sreću, dao je Adamu posao. Istinsku životnu radost uživaju samo ljudi i žene koji rade. I anđeli su marljivi radnici. Oni su poslanici koje je Bog odredio na službu djeci čovječjoj. Kod Stvoritelja nema mjesta za lijene i nehajne.
Sve dok su bili odani Bogu, Adam i Eva vladali su cijelom zemljom. Dobili su neograničenu vlast nad svim živim bićima. Lav i janje mirno su se igrali pored njih ili zajedno ležali do njihovih nogu. Vesele ptice lepršale su oko njih bez straha, a kad bi radosno zapjevale u slavu svoga Stvoritelja, Adam i Eva pridružili bi im se u pjesmi zahvalnosti Ocu i Njegovu Sinu.
Bog se nije brinuo o svetom paru samo kao otac, već im je Sveznajući bio i učitelj. Posjećivali su ih anđeli, a sa svojim su Stvoriteljem razgovarali licem u lice. Bili su puni životne snage koju im je davalo drvo života, a intelektualne sposobnosti bile su im tek nešto malo manje od anđeoskih. Tajne vidljivog svemira “čudesa Onoga koji je savršen u svakom znanju”1 predstavljale su neiscrpno vrelo pouka i radosti. Beskonačni, koji je sve stvorio i koji sve to održava, otkrio je Adamu i Evi prirodne zakone svemirskog kretanja koje ljudi istražuju već šest tisuća godina. ‘Job 37:16 Upoznavali su se sa zakonitostima i tajnama života lišća, cvijeća i drveća. Adam je dobro poznavao svako živo biće, od golemog levijatana koji se igra u vodi do najsitnijeg insekta koji lebdi u sunčevoj zraci. Svakome od njih on je nadjenuo ime i dobro je znao kako žive i kako se ponašaju. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi u svom ravnomjernom kretanju, “kako vise oblaci”1, tajne svjetlosti i zvuka, dana i noći sve je to bilo dostupno proučavanju naših praroditelja. Božje ime bilo je napisano na svakom listu u šumi i na svakom kamenu u planini, na svakoj blistavoj zvijezdi, na zemlji, na nebu i u zraku. Red i sklad svega što je stvoreno govorio mu je o beskrajnoj mudrosti i sili. Uvijek su otkrivali ponešto novo što bi privuklo njihovu pozornost, srca im ispunilo još dubljom ljubavlju i izazvalo nove izraze zahvalnosti.
Sve dok bi ostali vjerni božanskom zakonu, njihove sposobnosti spoznaje, njihova radost i ljubav neprestano bi se povećavali. Stalno bi pronalazili nova blaga znanja, otkrivali nove izvore sreće i stjecali sve jasniju i jasniju spoznaju o Božjoj beskrajnoj i vječnoj ljubavi.
III
Iskušenje i pad
Kad sotona nije više mogao širiti pobunu na nebu, njegovo se neprijateljstvo prema Bogu očitovalo na taj način što je počeo smišljati plan kako da upropasti ljudski rod. U sreći i miru svetoga para u Edenu vidio je blaženstvo koje je zauvijek izgubio. Potaknut zavišću, odlučio ih je navesti na neposlušnost i time navući na njih krivnju, a potom i kaznu koju grijeh donosi sa sobom. Njihova bi se ljubav pretvorila u nepovjerenje, a njihove pjesme hvale u predbacivanje svome Stvoritelju. Na taj način ne samo da bi ta nevina bića gurnuo u istu bijedu u kojoj se i sam nalazio, već bi obeščastio Boga i nanio bol cijelom nebu.
Naši praroditelji bili su upozoreni na opasnost koja im prijeti. Nebeski vjesnici otkrili su im povijest sotonina pada i njegove namjere da i njih uništi. Objasnili su im narav božanske vladavine koju je knez zla pokušao srušiti. Sotona i njegove pristaše pali su upravo zbog neposlušnosti prema pravednim Božjim zapovijedima. Koliko je, dakle, važno daAdam i Eva poštuju taj zakon koji je jedini mogao sačuvati red i pravdu.
Božji zakon svet je kao i sam Bog. On je otkrivenje Njegove volje, izraz Njegova karaktera, božanske ljubavi i mudrosti. Sklad svega što je stvoreno ovisi o savršenom pokoravanju svih bića, sve žive i nežive prirode, Stvoriteljevu zakonu. Bog je propisao zakone po kojima se trebaju vladati ne samo živa bića već i sve prirodne pojave. Sve je podređeno utvrđenim zakonima koji se ne mogu zanemariti. I dok se sve u prirodi vlada po prirodnim zakonima, jedino je čovjek, od svih stvorenja na zemlji, odgovoran i pred moralnim zakonom. Čovjeku, kruni svoga stvaranja, Bog je dao moć da shvati Njegove propise, da razumije pravdu i dobrotu Njegova zakona i svete zahtjeve koje taj zakon postavlja na njih, a zauzvrat traži od čovjeka nepokolebljivu poslušnost.
Stanovnici Edena su, kao i anđeli, bili stavljeni na kušnju; svoje sretno boravište moći će zadržati samo ako ostanu vjerni Stvoriteljevu zakonu. Mogli su birati: ostati poslušni i živjeti ili prestupiti zakon i propasti. Bog ih je obdario bogatim blagoslovima. No ukoliko se ne budu obazirali na Njegovu volju, Bog koji nije poštedio ni anđele koji su sagriješili neće moći poštedjeti niti njih. Prestupe li Njegov zakon, izgubit će sve što im je Bog dao i navući na sebe bijedu i propast.
Anđeli su ih opomenuli da se čuvaju sotoninih lukavstava, jer će ih on neumorno pokušavati uhvatiti u svoju zamku. Sve dok budu vjerni Bogu taj zli anđeo neće im moći nauditi, jer će im, ako zatreba, biti poslani u pomoć i svi nebeski anđeli. Ako odlučno odbiju njegov prvi napad, bit će sigurni kao i nebeski vjesnici. No ukoliko samo jednom podlegnu iskušenju, njihovo će se biće toliko izopačiti da više neće imati niti sile niti volje da se odupru sotoni.
Drvo spoznaje dobra i zla bilo je prva proba njihove poslušnosti i ljubavi prema Bogu.
Gospod im je postavio samo tu jednu zabranu, dok su s ostalog drveća u vrtu mogli slobodno jesti. Prestupe li Njegovu volju u tom jedinom ograničenju, navukli bi na sebe krivnju prijestupa. Sotona ih nije smio svugdje salijetati sa svojim kušnjama; mogao im je pristupiti jedino kod zabranjenog drveta. Pokušaju li zaviriti u sotonino biće, izložit će se njegovim lukavim napadima. Stoga su upozoreni da dobro paze na opomene koje im je Bog dao i da se zadovolje poukom koju im je uputio.
Da bi svoje djelo izvršio neprimijećen, sotona je upotrijebio zmiju kao svog posrednika bila je to dobra maska za njegove obmanjivačke namjere. Zmija je, naime, u to vrijeme bila jedna od najmudrijih i najljepših životinja na zemlji. Imala je krila, i kad bi letjela zrakom njena sjajna zlatna boja zadivljujuće je blještala. I dok se zmija odmarala u bogatoj krošnji zabranjenog drveta i naslađivala njegovim plodovima, bio je to prizor koji privlači pozornost i očarava promatrača. U vrt mira uvukao se sotona, vrebajući na svoju žrtvu da bije uništio.
Anđeli su upozorili Evu da se ne odvaja od svoga supruga dok u vrtu obavlja svakodnevne poslove. Pored njega bit će manje izložena kušnjama nego ako bude sama. No udubivši se u svoj ugodan posao, nesvjesno se udaljila od Adama. Primijetivši daje ostala sama, osjetila je da se nalazi u opasnosti, ali je potisnula strah smatrajući daje dovoljno mudra i jaka da može vidjeti zlo i oduprijeti mu se. Ne obazirući se na upozorenja anđela ubrzo se našla pored zabranjenog drveta, promatrajući ga radoznalo i zadivljeno. Plodovi su bili jako lijepi i Eva se pitala zašto im je Bog zabranio da ih jedu. To je bio trenutak koji je sotona čekao. Kao da čita misli, obratio joj se pitanjem: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Eva se iznenađeno trgnula; učinilo joj se kao da čuje odjek vlastitih misli. Zmija nastavi melodičnim glasom, lukavo hvaleći Evinu ljupkost, što se Evi svakako svidjelo. Umjesto da pobjegne s tog mjesta, oklijevala je, čudeći se kako zmija može govoriti. Da joj se obratilo neko biće nalik anđelu, ona bi se sigurno bila uplašila, no nije niti pomislila da bi tako krasna zmija mogla postati posrednik palog neprijatelja.
Na lukavo postavljeno pitanje Eva je odgovorila kušaču: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla stoje nasred vrta rekao je Bog: “Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!” Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”1
Budu li jeli s toga drveta, rekla je zmija, dostići će viši stupanj razvitka i steći šire spoznaje; i ona sama jela je plod toga drveta pa je dobila sposobnost govora. Dodala je još kako ih Gospod ljubomorno želi spriječiti da ne jedu taj plod kako ne bi dostigli viši stupanj i postali Mu ravni. Zabranio im ga je, navodno, zbog njegova čudesnog svojstva da daje mudrost i moć; stoga ga ne smiju okusiti, pa čak niti dodirnuti. Kušač je dao naslutiti kako se božanska prijetnja neće obistiniti; ona je sračunata samo na to da ih zastraši. Ta oni su jeli plod s drveta života! Kako bi sada mogli umrijeti? Ne, rekao je kušač, Bog ih samo želi spriječiti da ne dostignu viši stupanj razvitka i tako postanu još sretniji.
‘Knjiga Postanka 3:15
Tako je sotona radio od Adamovog vremena pa sve do danas, i to s velikim uspjehom. On kuša ljude da ne vjeruju u Božju ljubav i da sumnjaju u Njegovu mudrost. Stalno nastoji pobuditi u ljudima duh nesvete znatiželje i neprestane radoznalosti, u želji da prodru u tajne božanske mudrosti i sile. U svojim nastojanjima da istraže ono što po Božjoj volji ima ostati skriveno, mnogi su ljudi previdjeli i zanemarili istine koje im je otkrio i koje su bitne za njihovo spasenje. Sotona zavodi ljude na neposlušnost, navodeći ih da vjeruju kako ulaze u područje čudesne spoznaje. No to je sve obmana. Poneseni svojim zamislima o napretku, pogazivši Božje zahtjeve, ti ljudi kroče putem koji vodi u propast i smrt.
Sotona je svetom paru govorio da će nešto dobiti time što će prekršiti Božji zakon. Ne čujemo li i mi danas slična razmišljanja? Mnogi govore da su oni koji se pokoravaju Božjim zapovijedima ograničeni, dok za sebe tvrde da imaju široke vidike i uživaju veliku slobodu. Nije li to odjek glasa iz Edena: “…u onaj dan kad okusite s njega” kad prestupite božanske zapovijedi “bit ćete kao bogovi”? Sotona je tvrdio da mu je zabranjeni plod koji je okusio donio veliko dobro, ali nije spomenuo daje zbog prijestupa zbačen s neba. Iako je znao daje zbog grijeha izgubio vječnost, zatajio je svoju bijedu da bi mogao i druge dovesti u to isto stanje. I tako sada prijestupnik nastoji prikriti svoj pravi karakter. Njegova tvrdnja da je svet samo ga čini još opasnijim kao obmanjivača. On je na sotoninoj strani, gazeći Božji zakon i navodeći druge da čine to isto, sve dok zauvijek ne propadnu.
Eva je doista povjerovala sotoninim riječima, ali to što mu je povjerovala nije ju spasilo od kazne za grijeh. Nije vjerovala Božjim riječima i to je prouzročilo njen pad. Na Božjem sudu ljudi neće biti osuđeni zbog toga što su svjesno povjerovali u laž, već zato što nisu vjerovali u istinu i što su propustili priliku da saznaju što je istina. Usprkos sotoninom umijeću da uvjeri u suprotno, uvijek je pogubno otkazati poslušnost Bogu. Moramo svim srcem težiti da spoznamo i shvatimo što je istina. Sve pouke koje je Bog dao zapisati u svojoj riječi za našu su opomenu i nauku. Dane su nam da bi nas spasile od prijevare. Zanemarimo li ih, to će nam donijeti propast. Sve što je u protuslovlju s Božjom riječju, to sigurno potječe od sotone.
Zmija je ubrala plod sa zabranjenog drveta i stavila ga u ruke Evi koja je još bila neodlučna, a onda ju je podsjetila na njene vlastite riječi kako im je Bog zabranio da diraju taj plod jer će inače umrijeti. Budući da se to nije dogodilo, Eva se ohrabrila. Vidjevši “da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno, ubere ploda njegova i pojede.”1 Plod je imao divan okus i Evi se učinilo, kad gaje okusila, da osjeća neku oživljujuću silu pa sije umislila da prelazi u neki viši stupanj postojanja. Brala je plodove i bez straha ih jela. A tada, nakon što je sagriješila, postala je sotonin posrednik preko koga će upropastiti i svoga supruga. Obuzeta čudnim i neprirodnim uzbuđenjem, punih ruku zabranjenih plodova, potražila gaje i ispričala mu sve što se dogodilo.
Adamovo lice zasjenila je tuga. Bio je iznenađen i zbunjen. Odgovorio je Evi kako to mora da je bio neprijatelj na koga su bili upozoreni, te da će sada, prema onome što im je Bog rekao, morati umrijeti. 1Knjiga Postanka 3:6 No Eva ga je nagovarala da i on jede, ponavljajući zmijine riječi kako zbog toga sigurno neće umrijeti. Smatrala je da zmija govori istinu jer nije na sebi opažala nikakve znakove Božje kazne; naprotiv, osjećala je kako kroz nju struji ugodan osvježavajući osjećaj koji joj cijelo biće prožima novim životom, poput onoga koji kako je mislila nadahnjuje nebeske vjesnike.
Adam je shvatio da je Eva prekršila Božju zapovijed ne poštujući jedinu zabranu koja im je bila postavljena kao proba njihove vjernosti i ljubavi. E1 njemu se vodila teška duševna borba. Duboko je žalio što je dopustio Evi da se udalji od njega. No sada je sve gotovo: ostat će bez svoje životne suputnice čije je društvo bilo njegova najveća radost. Kako da se pomiri s tim? Adam se družio s Bogom i svetim anđelima. Gledao je slavu svoga Stvoritelja. Shvaćao je kakva slavna budućnost očekuje ljudski rod ako ostanu vjerni Bogu. No sada je sve te blagoslove izgubio iz vida u strahu da će izgubiti dar koji je u njegovim očima bio vredniji od svih ostalih. Ljubav, zahvalnost i odanost prema Stvoritelju
sve je to ljubav prema Evi potisnula u drugi plan. Ona je bila dio njega i Adam nije mogao podnijeti pomisao da će se rastati s njom. Nije shvaćao da ta ista Beskrajna Sila koja ga je stvorila iz praha i učinila ga živim bićem savršena izgleda i iz ljubavi mu dala družbenicu
može stvoriti drugo biće umjesto Eve. Odlučio je stoga dijeliti njenu sudbinu: mora li ona umrijeti, i on će poći u smrt zajedno s njom. A što ako je pomisli Adam zmija govorila istinu? Pred njim je stajala Eva, lijepa i naizgled sasvim ista kao i prije nego stoje okusila plod i zgriješila. Iskazivala mu je još veću ljubav nego prije. Na njoj se nije opažao nikakav znak smrti. Adam odluči da ne misli na posljedice. Uzme plod i brzo ga pojede.
Kad je sagriješio, i Adam sije isprva umislio daje prešao na neki viši stupanj, no pomisao da je učinio grijeh ubrzo ga je ispunila užasom. Zrak koji je dotada bio blag i ujednačene temperature, sada se grješnom paru učinio oštrim i hladnim. Nestalo je osjećaja ljubavi i mira.
Shvatili su da su učinili grijeh i ispunio ih je strah pred budućnošću i svijest o nagosti duše. Nestalo je i odjeće svjetlosti koja ih je dotada obavijala pa su pokušali sami napraviti “pregače” jer nisu mogli tako nagi stupiti pred Boga i svete anđele.
Sada su počeli uviđati pravu narav grijeha. Adam je predbacivao Evi što se tako nepromišljeno udaljila od njega i dopustila da je zmija prevari, no ipak su se oboje zavaravali da će im Bog, koji im je dao toliko dokaza o svojoj ljubavi, oprostiti taj jedan jedini prekršaj, ili da barem neće biti tako strašno kažnjeni kao što su se bojali.
Sotona je uživao u svom uspjehu. Naveo je Evu da izgubi povjerenje u Božju ljubav, da posumnja u Njegovu mudrost i da prekrši Njegov zakon, a preko nje je upropastio i Adama.
Veliki Zakonodavac odlučio je upoznati Adama i Evu s posljedicama njihova prijestupa. U vrtu se očitovala božanska prisutnost. Dok su bili sveti i nevini s radošću su dočekivali svoga Stvoritelja; sada su se, ispunjeni užasom, pokušavali sakriti u najzabačeniji kut vrta. No “Bog zovne čovjeka: “Gdje si?”, reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go?Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?”*
Adam nije mogao ni poreći ni opravdati svoj grijeh. No umjesto da izrazi kajanje, pokušao je krivnju prebaciti na svoju ženu, a time i na samoga Boga. “Žena koju si stavio uza me ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.”* Adam koji je, iz ljubavi prema Evi, dobrovoljno odlučio proigrati Božje odobravanje, svoj dom u raju i radost vječnoga života, sada je, nakon svog pada, pokušao svoju družbenicu, pa čak i samog Stvoritelja, učiniti odgovornima za grijeh. Kako je strašna moć grijeha!
Kad je ženi postavljeno pitanje: “Sto si to učinila?”, ona odgovori: “Zmija me prevarila, pa sam jela.”* Time je, opravdavajući svoj grijeh, Eva zapravo htjela reći: “Zašto si stvorio zmiju? Zašto si joj dopustio da uđe u Eden?” I ona je, poput Adama, Boga učinila odgovornim za svoj pad. Duh samoopravdavanja potječe od oca laži; njime su se počeli koristiti naši praroditelji čim su potpali pod sotonin utjecaj, a kasnije su taj duh otkrivali svi Adamovi sinovi i kćeri. Umjesto da ponizno priznaju svoje grijehe, pokušavaju se obraniti prebacujući krivicu na druge, na okolnosti ili na Boga, gunđajući protiv Njega čak i zbog blagoslova koje im daje.
Tada Gospod izrekne kaznu zmiji: “Kad si to učinila, prokleta bila medu svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti svega života svog!”* Nakon što je poslužila sotoni kao posrednik, zmiju je snašla božanska kazna: od najljepšeg stvorenja među životinjama, kojemu su se svi divili, postala je najomraženija životinja koje se boje i koju mrze i ljudi i životinje. Sljedeće riječi, upućene zmiji, odnose se izravno na sotonu i ukazuju na njegov konačan poraz i uništenje: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”*
Evi je rečeno kakve će boli i patnje morati podnositi. “A ženi reče: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit… Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom.”* Bog ju je stvorio ravnom Adamu. Da su ostali poslušni Bogu i u suglasju s Njegovim uzvišenim zakonom ljubavi, zauvijek bi živjeli i u međusobnoj slozi. No grijeh je donio razdor i otada su se njihova sloga i sklad mogli održati samo ako se jedno od njih podredi drugome. Eva je prva sagriješila i podlegla kušaču kad se, ne poštujući božanske upute, odvojila od svoga muža. Adam je sagriješio na njen nagovor pa je stoga Eva imala odsada biti podređena svome mužu. Da se čovječanstvo, koje je palo u grijeh, pridržavalo načela Božjega zakona, ova bi se presuda premda je došla kao posljedica grijeha pretvorila u blagoslov; no čovjek je često zloupotrebljavao vlast koju je dobio nad ženom, zagorčavajući i otežavajući joj život.
Eva je u Edenu bila savršeno sretna pored svog supruga, ali se, kao i moderne Eve današnjeg vremena, zanosila nadom da će prodrijeti u višu sferu i postići nešto uzvišenije nego što joj je Bog namijenio. U pokušaju da se uspne na viši stupanj od onoga na kojemu se nalazila, pala je duboko ispod njega. Slična će sudbina zadesiti sve one koji ne prihvaćaju radosno svoje životne dužnosti, onako kako im je to Bog odredio. Mnoge žene, naprežući se da zauzmu položaj za koji im Bog nije dao dovoljno sposobnosti, ostavljaju praznim ono mjesto na kojemu bi mogle poslužiti na blagoslov. Težeći za višim položajem i uspjehom, mnoge žene žrtvuju svoje žensko dostojanstvo i plemenitost karaktera i zapostavljaju upravo onaj zadatak koji im je Nebo namijenilo.
Obraćajući se Adamu, Gospod reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio prah si, u prah ćeš se i vratit.”*
*Knjiga Postanka 3:919
Bog nije želio da sveti par upozna što je zlo. Dao im je dobra u obilju, uskraćujući im sve što bi moglo biti zlo. No oni su, usprkos Njegovoj zabrani, okusili plod sa zabranjenog drveta i zato će nastaviti jesti te plodove to jest saznavati što je zlo cijelog svoga života. Od toga vremena ljudski je rod imao biti neprestano podvrgnut sotoninim kušnjama. Odsada će, umjesto sretnog zanimanja u Edenu, voditi život pun patnji i briga. Doživljavat će razočaranja, bol i tugu, a najzad će morati i umrijeti.
Cijela priroda, pritisnuta prokletstvom grijeha, imala je svjedočiti čovjeku o pravoj naravi pobune protiv Boga i njenim posljedicama. Kad je Bog stvorio čovjeka, postavio gaje vladarem nad cijelom zemljom i nad svim živim bićima. Sve dok je Adam bio vjeran Nebu, pokoravala mu se sva priroda. No kad se pobunio protiv božanskog zakona, i niža bića počela su se opirati njegovoj vladavini nad njima. Na taj način Gospod je, u svojoj velikoj milosti, htio pokazati čovjeku koliko je Njegov zakon svet, te navesti ga da iz vlastitog iskustva shvati koliko je opasno odstupiti od tog zakona i u najmanjoj pojedinosti.
I život pun patnji i briga, koji je odsada bio čovjekova sudbina, bio mu je dan iz ljubavi. To je bila kazna koja je postala nužna nakon stoje čovjek sagriješio i koja je imala biti preprekom zadovoljavanju apetita i strasti, kao i poticaj za razvijanje navike samosvladavanja. Bio je to dio Božjeg plana da čovjeka vrati iz propasti i uzdigne iz uniženosti prouzročene grijehom.
Upozorenje koje su dobili naši praroditelji: “U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti”1, nije značilo da će umrijeti istoga dana kad okuse zabranjeni plod. Toga dana samo će biti izrečena neopoziva presuda i kazna. Besmrtnost im je bila obećana samo pod uvjetom da ostanu poslušni. Zbog prijestupa su izgubili vječni život. Tog istoga dana izrečena im je smrtna presuda.
Da bi mogao vječno živjeti, čovjek je trebao neprestano jesti plodove s drveta života. Kad bi mu to bilo onemogućeno, njegova bi snaga postepeno opadala sve dok na kraju ne bi umro. ‘Knjiga Postanka 2:17 66 No sotonin je plan bio da Adama i Evu navede na neposlušnost i time navuče na njih Božji gnjev; tada, ako im Bog ne oprosti, nadao se kako će vječno živjeti u grijehu i bijedi, jer će stalno jesti plodove s drveta života. No čim je čovjek sagriješio, anđeli su dobili nalog da spriječe prilaz drvetu života. Anđeli su bili obavijeni blistavim zrakama svjetlosti koje su nalikovale na plameni mač. Nitko iz Adamove obitelji nije smio prijeći tu granicu i okusiti plod koji daje život, pa stoga i nema besmrtnih grješnika.
Mnogi smatraju bujicu patnji, koja je proistekla iz grijeha naših praroditelja, prevelikom kaznom za tako mali grijeh, te dovode u pitanje Božju mudrost i pravednost u postupanju s ljudima. No kad bi se malo dublje zamislili, uvidjeli bi da su u krivu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, bez grijeha. Zemlja je imala biti napučena bićima tek nešto malo nižim od anđela. No njihova je vjernost morala prethodno biti stavljena na kušnju, jer Bog nije želio dopustiti da se svijet napuni stanovnicima koji neće poštovati Njegov zakon. No u svojoj velikoj milosti nije stavio Adama na neku veliku kušnju. Upravo zato što je zabrana bila tako mala, grijeh koji su učinili vrlo je velik. Ako Adam nije mogao izdržati ni tu malu kušnju, ne bi mogao izdržati ni one veće kad bi mu bile povjerene veće odgovornosti.
Daje Bog postavio pred Adama neku veliku kušnju, oni čija srca naginju zlu mogli bi opravdavati svoje grijehe govoreći: “Pa to je neznatna stvar; Bog ne gleda na sitnice.” Na taj način stalno bi se činili tobožnji mali grijesi preko kojih ljudi olako prelaze. No Gospod je jasno pokazao da mu je mrzak svaki grijeh, bio on velik ili malen.
Eva je smatrala sitnicom to što je okusila plod s drveta koje je Bog zabranio i što je i svog muža navela na prijestup, ali njihov je grijeh otvorio branu bujici patnje koja je preplavila svijet. Tko može, u trenutku kad učini grijeh, sagledati strašne posljedice koje će proisteći iz jednog pogrešnog koraka?
Mnogi ljudi, koji naučavaju da Božji zakon ne vrijedi za čovjeka, tvrde da je nemoguće vršiti Njegove zapovijedi. No kad bi to bila istina, zašto bi Adam morao snositi kaznu za svoj prijestup? Grijeh naših praroditelja navukao je bijedu i patnju na cijeli svijet; da Bog nije bio tako dobar i milosrdan, ljudski bi rod odavno potonuo u beznadni očaj. Neka se nitko ne zavarava. “Jer je plaća grijeha smrt.”1. Kršenje Božjeg zakona i danas će se jednako tako kazniti kao što je bio kažnjen otac ljudskoga roda.
Adam i Eva nisu više smjeli ostati u Edenu nakon što su sagriješili. Usrdno su molili da im se dopusti da ostanu u zavičaju svoje nevinosti i radosti. Priznali su da su izgubili svako pravo na taj sretan dom, obećavajući da će ubuduće biti strogo poslušni Bogu. No rečeno im je da je njihova narav postala izopačena grijehom, da više nemaju dovoljno snage da se odupru zlu pa je sotoni otvoren put da im još lakše priđe. Podlegli su njegovim kušnjama kad su bili nevini, a sada, svjesni svoje krivnje, imali bi još manje snage da ostanu vjerni i poslušni.
Skrušeni i neizrecivo tužni oprostili su se sa svojim divnim boravištem i otišli se nastaniti na zemlji punoj prokletstva grijeha. Temperatura zraka, koja je dotada bila blaga i ujednačena, sada se znatno promijenila pa ih je Bog milostivo opskrbio odjećom od kože da ih štiti od prejake vrućine ili prevelike hladnoće.
Kada su u uvelom cvijeću i opalom Ušću vidjeli prve znakove propadanja, Adam i njegova družbenica tugovali su jače nego što ljudi danas tuguju za svojim pokojnicima. Smrt nježnog i ljupkog cvijeća doista je mogla biti povodom da osjete tugu, no kad su veličanstvena stabla zbacila svoje lišće, taj im je prizor živo predočio neumitnu činjenicu daje smrt sudbina svega što živi na ovoj zemlji.
Edenski vrt ostao je na zemlji još dugo nakon što je čovjek protjeran iz tog ugodnog boravišta. Pali ljudski rod još je dugo mogao promatrati dom svoje bezgrješnosti čiji su ulaz čuvali anđeli. Na vratima raja, na kojima su stajali kerubini, otkrivala se božanska slava. Adam i njegovi sinovi dolazili su se ovdje moliti Bogu.
Obnavljali su svoje zavjete da će biti poslušni Božjem zakonu koji su prekršili i zbog toga bili istjerani iz Edena. Kad je bujica zla preplavila svijet i kad su ljudi zbog svog bezakonja morali biti uništeni potopom, edenski vrt uklonila je sa zemlje ona ista ruka koja gaje bila i zasadila. No u konačnoj obnovi svijeta, kad bude stvoreno “novo nebo i nova zemlja”, Eden će biti također obnovljen, još divnije ukrašen nego što je bio u početku.
Tada će oni koji su održali Božje zapovijedi uživati kraj drveta života, u snazi besmrtnosti. I, kroz beskrajna vremena vječnosti, stanovnici bezgrješnih svjetova gledat će, u tom vrtu uživanja, uzor savršenog Božjeg stvaralaštva netaknutog prokletstvom grijeha uzor onoga stoje cijela zemlja mogla postati daje čovjek ispunio veličanstveni Stvoriteljev plan.
IV
Plan spasenja
Čovjekov pad cijelo je nebo ispunio tugom. Svijet koji je Bog stvorio bio je uništen prokletstvom grijeha i napučen stanovnicima osuđenima na patnju, bijedu i smrt. Izgledalo je da za prijestupnike Božjega zakona nema nikakvog izlaza. Anđeoske pjesme hvale umuknule su. Svim nebeskim dvorovima zavladala je tuga zbog propasti koju je izazvao grijeh.
Božji Sin, slavni Zapovjednik neba, osjetio je duboko sažaljenje prema palom ljudskom rodu. Vidjevši patnje koje će snaći ovaj izgubljeni svijet, bio je dirnut do dna srca i obuzet neizrecivim suosjećanjem. No Božja ljubav osmislila je plan za čovjekovo spasenje. Prijestup Božjeg zakona tražio je grješnikov život. U cijelom svemiru nije bilo nikoga tko bi mogao umjesto čovjeka udovoljiti zahtjevima zakona. Budući daje zakon svet kao i sam Bog, jedino Onaj koji je ravan Bogu mogao je ispaštati za čovjekov prijestup toga zakona. Samo je Krist mogao otkupiti paloga čovjeka od “kletve zakona” i dovesti ga ponovno u suglasje s Nebom. Krist je bio spreman preuzeti na sebe krivnju i sramotu grijeha koji je toliko strašan svetome Bogu da je morao razdvojiti Oca i Njegova Sina. Krist se imao spustiti do samoga dna bijede da bi spasio pali ljudski rod.
Pred svojim Ocem zauzimao se za grješnika, dok su nebeske vojske s neizrecivim zanimanjem čekale ishod. Tajanstveno zasjedanje, taj “savjet mira”1 za pali ljudski rod, trajao je vrlo dugo. Plan spasenja postojao je i prije nego što je stvoren svijet, jer je Krist “Janje zaklano od postanka svijeta.”2 Pa ipak, u Kralju svemira vodila se teška unutarnja borba prije nego što je predao svog Sina da umre za grješno čovječanstvo. Ali “Bog je tako ljubio svijet daje dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”3
1Zaharija 6:13; 2Otkrivenje 13:8; 3Ivan 3:16
Velike li tajne spasenja, velike li Božje ljubavi prema svijetu koji Ga nije ljubio! Tko može shvatiti svu dubinu te ljubavi koja nadilazi ljudsku spoznaju? Kroz beskrajna vremena vječnosti besmrtni će umovi nastojati proniknuti u tajnu te neshvatljive ljubavi, ispunjeni divljenjem i dubokim poštovanjem.
Bog se imao otkriti u Kristu “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.”1 Čovjek je postao toliko unižen grijehom da sam nije imao snage ponovno doći u suglasje s Onim koji je čist i dobar. No Krist, otkupivši čovjeka od kletve i osude zakona, može mu dati božansku silu daje ujedini sa svojim ljudskim naporima. 1 tako pala Adamova djecu mogu pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista ponovno postati “djeca Božja.”2
Plan po kojemu je čovjek jedino mogao biti spašen, obuhvatio je svojom beskonačno velikom žrtvom cijelo nebo. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Krist otkrio plan spasenja, jer su shvaćali da će zbog toga njihov Zapovjednik morati pretrpjeti neizrecive patnje. ‘2.Korinćanima 5:19;21.Ivanova 3:2 Slušali su Njegove riječi s tugom i čuđenjem dok im je govorio kako se mora spustiti iz nebeske čistoće i mira, kako mora napustiti radost i slavu besmrtnog života da bi došao na ovaj uniženi svijet i pretrpio patnje, sramotu i smrt. Imao je stajati između grješnka i kazne za grijeh, a ipak će ga samo malo ljudi priznati kao Božjeg Sina. Napustit će svoj uzvišeni položaj nebeskog Veličanstva i poniziti se toliko da se pojavi na zemlji u obliku čovjeka kako bi osobno iskusio sve patnje i kušnje s kojima se čovjek mora suočiti. Sve to bilo je nužno da bi mogao “pomoći onima koji stoje u kušnji.”*Kad završi svoju misiju kao Učitelj, bit će predan u ruke bezbožnika i pretrpjet će sve uvrede i mučenja koja mogu smisliti ljudi koje nadahnjuje sotona. Morat će umrijeti najokrutnijom smrću, razapet između neba i zemlje kao grješnik i zločinac. Satima će prolaziti kroz tako strašne duševne muke da će anđeli zakloniti svoje lice jer to neće moći podnijeti. Morat će pretrpjeti duševni strah kad i Otac zakloni svoje lice od Njega jer će 1 na Njemu počivati krivnja prijestupa zakona, težina grijeha cijeloga svijeta.
Anđeli su pali ničice pred svoga Zapovjednika i ponudili se kao žrtva za čovjeka. No život anđela nije mogao platiti dug: samo Onaj koji je stvorio čovjeka imao je silu da ga otkupi. No i anđeli su imali sudjelovati u planu spasenja. Krist je “jedno kratko vrijeme učinjen nižim od anđela radi patnje, to jest smrti.”1 Budući daje morao preuzeti na sebe ljudsku prirodu, više nije bio ravan anđelima. Oni su mu stoga imali služiti, jačati Ga i ublažavati Mu patnje. Također su trebali biti i “službujući duhovi… da služe onima koji imaju baštiniti spasenje.”2 Čuvat će podanike milosti od zlih anđela, razgoneći tamu kojom ih sotona neprestano obavija.
Kad anđeli budu vidjeli samrtnu borbu i poniženje svoga Gospoda, bit će ispunjeni bolom i ogorčenjem. Poželjet će osloboditi Ga od Njegovih ubojica, ali neće im biti dopušteno da se umiješaju kako bi spriječili bilo što od onoga što će morati promatrati. Plan spasenja predviđao je da Krist pretrpi porugu i ismijavanje bezbožnika, i On je na sve to pristao kad se ponudio da postane Otkupitelj čovječanstva.
‘Hebrejima 2:9; 2Hebrejima 1:14
Krist je uvjeravao anđele da će svojom smrću otkupiti mnoge ljude i uništiti onoga koji ima “državu smrti.” Ponovno će osvojiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio zbog prijestupa, a spašeni će ga naslijediti zajedno s Njim i tamo vječno živjeti. Grijeh i grješnici bit će uništeni i nikada više neće remetiti mir neba i zemlje. Rekao je anđeoskim vojskama da se slože s planom kojeg je prihvatio Njegov Otac i da se vesele što će se Njegovom smrću pali čovjek moći pomiriti s Bogom.
Cijelo nebo ispunilo se tada neizrecivom radošću. Slava i blaženstvo spašenog svijeta nadmašili su čak i bol i žrtvu Kneza života. Nebeskim dvorovima zaorili su se prvi akordi pjesme koja će odjeknuti nad betlehemskim brežuljcima: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi.”1 Obuzeti većom radošću nego kad je svijet stvoren, “pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.”1 1Luka 2:14
Prvi nagovještaj čovjekovog otkupljenja nalazi se u osudi izrečenoj sotoni u Edenskom vrtu. Gospod je rekao: “Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti.”2. Ta osuda, izrečena u prisutnosti naših praroditelja, bila im je ujedno i obećanje, budući da je prorekla rat koji će se voditi između čovjeka i sotone, u kojemu će moć velikog neprijatelja napokon biti slomljena. Adam i Eva stajali su poput krivaca pred pravednim Sucem, očekujući presudu koju su zaslužili svojim prijestupom. No prije nego što su doznali o životu patnji i tuge koji će odsada biti njihova sudbina, ili za odluku da će se morati vratiti u prah, čuli su riječi koje su u njima pobudile nadu. lako će morati podnositi patnje koje im nanosi njihov moćni neprijatelj, ipak mogu s nadom gledati u budućnost koja će donijeti konačnu pobjedu.
1Job 38:7; 2Knjiga Postanka 3:15
Kad je sotona čuo da će između njega i žene, te između njegova i njezina potomstva postojati neprijateljstvo, shvatio je da će njegovo nastojanje da izopači ljudski rod biti onemogućeno, te da će se čovjek na neki način uspjeti oduprijeti njegovoj sili. No sada, kad je plan spasenja jasnije izložen, sotona se zajedno sa svojim anđelima veselio što mu je uspjelo padom čovjeka povući i Božjeg Sina s Njegova uzvišenog položaja. Govorio je kako su se njegovi planovi dosada pokazali uspješnima na zemlji, pa će i Krista moći isto tako pobijediti kad preuzme na sebe ljudsku prirodu; na taj način osujetit će plan za spasenje ljudskog roda.
Nebeski anđeli pobliže su objasnili našim praroditeljima plan za njihovo otkupljenje. Uvjeravali su Adama i Evu da usprkos njihovu velikom grijehu neće biti prepušteni sotoninoj vlasti. Božji Sin ponudio se da svojim vlastitim životom plati otkup za njihov prijestup. Dobit će jedno vrijeme milosti, a ako izdrže kušnju moći će, pokajanjem i vjerom u Krista, ponovno postati Božja djeca.
Žrtva koja se tražila zbog njihova prijestupa zakona otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg zakona. Uvidjeli su, kao nikada do tada, svu krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Mučeni grižnjom savjesti i strepnjom, molili su da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, već da radije padne na njih i na njihovo potomstvo.
Rečeno im je da za prijestup Jehovina zakona, koji je temelj Njegove vladavine na nebu i na zemlji, nije mogao biti prihvaćen niti život anđela kao žrtva za njihov grijeh. Niti jedna od Njegovih zapovijedi ne može se ukinuti niti izmijeniti da bi se prilagodila čovjeku u njegovu palom stanju. No Božji Sin, koji je stvorio čovjeka, može ga otkupiti. Kao stoje Adamov prijestup donio bijedu i smrt, tako će Kristova žrtva donijeti život i besmrtnost.
Zbog grijeha pao je pod vlast neprijatelja ne samo čovjek nego i cijela zemlja; planom otkupljenja sve je trebalo biti vraćeno u prvobitno stanje. Adam je prilikom stvaranja bio postavljen gospodarem nad zemljom, no kad je podlegao kušnji, potpao je pod sotoninu vlast. “Jer pobijeđeni robuje pobjedniku.”1 Kad je čovjek postao sotonin zarobljenik, i vlast koju je dotada imao nad zemljom prešla je u sotonine ruke. I tako je sotona postao “bog ovoga svijeta.”2 Nasilno je prisvojio vlast nad zemljom koja je bila dana Adamu. No Krist je, plativši svojom žrtvom kaznu grijeha, imao ne samo otkupiti čovjeka već i vratiti mu izgubljenu vlast. Sve stoje prvi Adam izgubio, Drugi će vratiti i obnoviti. Prorok kaže: “Ti kulo za stado, ti stražaro kćeri sionske, k tebi će prispjeti, k tebi će doći prijašnja vlast, kraljevstvo kćeri jeruzalemske!”3 A apostol Pavao upućuje na “otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo.”4 Bog je stvorio svijet da bude boravište svetih i sretnih bića. Gospod, “nebesa Stvoritelj on je Bog koji je oblikovao i sazdao zemlju, koji ju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje.”5 Njegov će se cilj ostvariti kad zemlja, obnovljena Božjom silom i oslobođena od grijeha i patnji, postane vječno boravište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj dovijeka.”1 “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu.”2
‘2.Petrova 2:19; 22.Korinćanima 4:4; 3Miliej 4:8; 4Efežanima 1:14; 5Izaija 45:18
Sve dok nije sagriješio, Adam je imao sreću da neposredno razgovara sa svojim Stvoriteljem. No grijeh je odvojio čovjeka od Boga. Jedino Kristovom žrtvom pomirenja može se premostiti taj ponor i ponovno uspostaviti veza između neba i zemlje. Čovjek se još ne može izravno približiti svome Stvoritelju, Ali Bog će održavati vezu s njim preko Krista i anđela.
I tako su Adamu bili otkriveni najvažniji događaji u povijesti čovječanstva, od vremena kad je u Edenu izrečena božanska kazna do potopa, pa i dalje do prvoga dolaska Božjeg Sina. Pokazano mu je da će mnogi, i pored toga što je Kristova žrtva dovoljna da spasi cijeli svijet, radije izabrati život u grijehu nego pokajanje i poslušnost. Zločina će iz generacije u generaciju bili sve više, a prokletstvo grijeha sve će teže pritiskivati ljudski rod, životinje i zemlju. Čovjekov životni vijek bit će zbog grijeha sve kraći i kraći. ‘Psalam 37:29; 2Otkrivenje 22:2,3 Gubit će na tjelesnoj visini i izdržljivosti, opadat će njegove moralne i intelektualne sile, sve dok se napokon svijet ne ispuni bijedom svih vrsta. Zbog popuštanja apetitu i strastima ljudi neće više biti u stanju cijeniti velike istine plana spasenja. No Krist će se i nadalje, odan cilju radi kojega je napustio nebo, zalagati za ljude i pozivati ih da Mu povjere svoje slabosti i nedostatke. On će zadovoljiti potrebe svih onih koji Mu priđu u vjeri. Uvijek će biti ljudi koji ce sačuvati spoznaju o Bogu i koji će ostati neokaljani usred sveopćeg bezakonja.
Žrtvu za grijeh propisao je sam Bog da bi stalno podsjećala čovjeka na njegov grijeh i da bi ga naveo da svoj grijeh pokajnički prizna i javno obznani svoju vjeru u obećanog Spasiteja. Ove žrtve određene su da bi palom ljudskom rodu usadile u svijest uzvišenu istinu daje grijeh prouzročio smrt. Za Adama je žrtvovanje prvog janjeta predstavljalo vrlo bolan obred. Njegova ruka imala se podići da oduzme život koji samo Bog može dati. Bilo je to prvi puta da se suočio sa smrću. Znao je da ni čovjek ni životinja ne bi morali umrijeti daje bio poslušan Bogu. Kad je zaklao nevinu životinju, zadrhtao je pri pomisli da će se zbog njegova grijeha morati proliti krv bezazlena Božjeg Janjeta. Taj prizor žrtvovanja janjeta izazvao je u njemu jasniju spoznaju o veličini grijeha koji je učinio; znao je da se taj grijeh može okajati samo smrću dragog Božjega Sina. Divio se neizmjernoj dobroti koja je mogla dati tako velik otkup da spasi krivca. Zvijezda nade osvijetlila je tminu strašne budućnosti i spasila ga od potpunog očaja.
No plan otkupljenja imao je širi i dublji cilj od samog spašavanja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na svijet. On nije došao samo zato da bi stanovnici ovog malog svijeta mogli gledati na Božji zakon onako kako treba gledati na njega, već da pred cijelim svemirom obrani Božji karakter. Na taj je ishod svoje velike žrtve koji će utjecati i odraziti se i na stanovnike svih ostalih svjetova i na čovjeka mislio Spasitelj kad je, gledajući u budućnost, neposredno pred svoje raspeće rekao: “Sad je sud ovome svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.”1. Kristova smrt za čovjekovo spasenje nije samo učinila nebo dostupnim čovjeku, već je pred cijelim svemirom opravdala način na koji su Bog i Njegov Sin postupili sa sotonom i njegovom pobunom. Ona je potvrdila vječno trajanje Božjeg zakona i otkrila pravu narav grijeha i njegove posljedice.
Od samog početka vodila se velika borba oko Božjeg zakona. Sotona je nastojao dokazati da je Bog nepravedan, da Njegov zakon nije dobar i da se mora izmijeniti za dobrobit cijelog svemira. Napadajući zakon, namjeravao je zapravo srušiti vlast njegova Autora. U tom sukobu trebalo je dokazati jesu li božanske uredbe manjkave pa ih treba mijenjati, ili su savršene i nepromjenljive.
Kad je sotona zbačen s neba, odlučio je ovu zemlju pretvoriti u svoje kraljevstvo. Pobijedivši Adama i Evu koji su podlegli njegovim kušnjama, smatrao je daje dobio vlast i nad ovom zemljom. Jer, rekao je, “oni su mene izabrali za svog vladara.” ‘Ivan 12:30-32 Tvrdio je kako se grješniku ne može oprostiti pa su stoga pali ljudi njegovi zakoniti podanici, a ovaj svijet njegovo vlasništvo. No Bog je dao svoga vlastitog ljubljenog Sina biće ravno sebi da podnese kaznu za prijestup; Lime je osigurao put kojim mogu ponovno zadobiti Njegovu milost i vratiti se u svoj dom u Edenu. Krist se zauzeo da otkupi čovjeka i istrgne svijet iz sotonine vlasti. Velika borba, koja je počela na nebu, odlučit će se upravo na ovoj zemlji, na tlu za koje sotona tvrdi daje njegovo.
Cijeli svemir čudio se što će se Krist toliko poniziti da spasi palog čovjeka. To što On koji ide od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta nadgledajući cijeli svemir i vodeći računa o potrebama svih bića koja je stvorio pristaje napustiti svoju slavu i preuzeti na sebe ljudsku prirodu, to je bila tajna u koju su željela prodrijeti bezgrješna bića s drugih svjetova. Kad je Krist došao na naš svijet u liku čovjeka pratili su s dubokim zanimanjem svaki Njegov korak na krvlju poprskanom putu od jasala do Golgote. Nebo je zapazilo svaku uvredu i ismijavanje koje je morao podnijeti; znali su da to sve potiče sotona. Nebo je pratilo i kako napreduje suprotstavljanje sili neprijatelja, kako sotona neprestano obavija ljudski rod tamom i nanosi mu tugu, bol i patnje, te kako se Krist trudi onemogućiti sotonino djelo. Nebeska bića budno su pratila borbu između svjetlosti i tame i u trenucima kad je bila najžešća, a kada je Krist, umirući na križu, u samrtnim mukama uzviknuo “svršeno je”1, poklik pobjede odjeknuo je cijelim svemirom.
U tom trenuku bila je odlučena velika borba koja je tako dugo trajala na zemlji, a Krist je postao Pobjednik. Njegova smrt bila je odgovor na pitanje imaju li Otac i Sin toliko ljubavi prema čovjeku da to dokažu samoođricanjem i žrtvom. Sotona je, s druge strane, otkrio svoj pravi karakter lašca i ubojice; kad bi mu bilo dopušteno da vlada nebeskim bićima, pokazao bi isti duh koji je otkrio i vladajući nad ljudima. Svi svjetovi u svemiru, koji su ostali odani Bogu, jednoglasno su se odlučili za Božju vladavinu.
Da je bilo moguće mijenjati Božji zakon, čovjek bi mogao biti spašen i bez Kristove žrtve.
1 Ivan 19:30
No činjenica da je Krist morao dati svoj život za pali ljudski rod govori da zakon ne oslobađa grješnika svojih zahtjeva koje postavlja na njega. Dokazano je da je plaća za grijeh jedino smrt. Kristovom smrću sotonina je propast postala neizbježna. No daje zakon bio ukinut na križu, kao što to mnogi tvrde, sve patnje i napokon smrt ljubljenog Božjeg Sina samo bi dale sotoni potvrdu da su njegove optužbe protiv Božje vladavine točne. Međutim, upravo to stoje Krist podnio kaznu za čovjekov prijestup predstavlja za sva stvorena bića najmoćniji i najuvjerljiviji dokaz da je zakon nepromjenljiv; da je Bog pravedan, milosrdan i pun samoođricanja, te da upravljajući svemirom svojoj beskrajnoj i vječnoj pravdi pridružuje i milost.
CIP Katalogizacija u publikaciji NSK, Zagreb
UDK 231.5 233/234
WHITE, Ellen Gould
U početku: ulomci iz knjige Patrijarsi i proroci / Ellen G. White;
Prevela Blanka Pašagić. Zagreb:
Blago evanđelja, 1996. 90 str. : ilustr. ; 17 cm
Naslov izvornika: The story of patriarchs and prophets as illustrated in the lives of holly men of old.
ISBN 9539616433
2
Ellen. G. WHITE
