21 Bogataš i Lazar

Luka 16:19-31

U priči o bogatašu i Lazaru Krist je pokazao da ljudi određuju svoju vječnu sudbinu u ovom životu. Dok traje vrijeme kušnje Bog svakoj duši nudi svoju milost. No ako ljudi prokockaju svoju priliku samoživim životom, isključuju se iz vječnog života. Neće dobiti nikakvo drugo vrijeme milosti. Vlastitim su izborom postavili nepremostiv ponor između sebe i svog Boga.

Ova usporedba podvlači suprotnost između bogataša koji se nije oslanjao na Boga i siromaha koji se potpuno pouzdavao u Boga. Krist je tom pričom pokazao kako dolazi vrijeme kad će se te dvije vrste ljudi naći u posve obrnutom položaju. Oni koji su siromašni svjetovnim dobrima ali se pouzdaju u Boga i strpljivo podnose patnje, jednog će dana biti uzdignuti iznad onih koji danas zauzimaju najviše pozicije u svijetu ali nisu svoj život podredili Bogu.

"Bijaše neki bogataš," reče Krist, "Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola." (260)

Taj bogataš nije spadao u vrstu ljudi predstavljenu nepravednim sucem koji je javno govorio kako ne mari ni za Boga ni za ljude; on je tvrdio da je Abrahamov sin. Nije se nasilnički ponašao prema prosjaku ni tražio od njega da ode premda je pružao žalostan prizor. Naprotiv, rado je dopuštao da taj jadnik bude tu ako mu pruža zadovoljstvo gledati njega, bogataša, kako ulazi i izlazi iz svoje kuće, no bio je potpuno ravnodušan prema potrebama toga svojeg brata koji je patio.

U to doba nije bilo bolnica u koje bi se mogli smjestiti bolesni. Patnici i siromasi bili su prisiljeni čekati da im se smiluju i pomognu im oni kojima je Gospod dao zemaljska dobra. Tako je bilo s prosjakom i bogatašem u Kristovoj priči. Lazar je bio u velikoj nevolji i silno mu je trebala pomoć jer je bio bez prijatelja, bez doma, bez novaca i bez hrane. Pa ipak, on je bio prepušten da dan za danom živi na tako bijedan način, dok si je bogataš mogao priuštiti sve što je želio. Imao je sve mogućnosti da ublaži patnje svog bližnjega ali je, kao što to i danas mnogi čine, živio samo za sebe.

I u današnje vrijeme u našoj neposrednoj blizini ima mnogo onih koji su gladni, goli i beskućnici. Ako svojim novcem ne pomognemo tim patnicima koji žive u oskudici, na nama će ležati teret krivnje s kojom ćemo se jednoga dana morati suočiti. Svaku gramzljivost Bog osuđuje kao idolopoklonstvo, svaka samoživost u Božjim je očima prijestup.

Bog je učinio bogataša upraviteljem svojih dobara i njegova je dužnost bila pomoći upravo u takvim slučajevima kao što je to bilo s prosjakom. Preko Mojsija je dana zapovijed: "Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom!" (Ponovljeni zakon 6:5); i "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." (Levitski zakon 19:18). Bogataš u priči bio je Židov i dobro je znao Božje zapovijedi, no smetnuo je s uma da je odgovoran za korištenje povjerenih mu sredstava i sposobnosti. Gospod ga je obilno blagoslovio zemaljskim dobrima, ali on ih je sebično koristio da bi proslavio sebe umjesto svoga Stvoritelja. Njegova obveza da svoje darove iskoristi na dobrobit čovječanstva bila je razmjerna s obiljem koje je primio od Boga. Znao je Gospodnju zapovijed, ali nije mislio na svoje obveze prema Bogu. Posuđivao je ljudima novac i uzimao kamate, ali nije vraćao Bogu kamate na ono što je Bog njemu posudio. Imao je i znanje i talente, ali to nije iskoristio. Zaboravio je na svoju odgovornost prema Bogu i sve je svoje snage posvetio zadovoljstvima. Toliko je bio obuzet pažnjom koju je uživao u društvu svojih prijatelja daje izgubio svaki osjećaj odgovornosti i dužnosti da surađuje s Bogom u Njegovu djelu milosrđa. Imao je priliku shvatiti Božju riječ i praktično primijeniti njezin nauk, ali gaje društvo koje je odabrao - društvo koje se prepustilo užicima - toliko zaokupilo, oduzimajući mu svaki trenutak, daje zaboravio na vječnoga Boga. (261)

No došlo je vrijeme kad se situacija ove dvojice ljudi posve promijenila. Siromah je dan za danom trpio patnje, ali ih je strpljivo i mimo podnio. Nakon nekog vremena je umro i bio pokopan. Nitko nije žalio za njim, ali on je svojom strpljivošću u patnji svjedočio za Krista i izdržao je kušnju svoje vjere te je u priči prikazano kako su ga anđeli odnijeli u Abrahamovo naručje.

Lazar predstavlja siromašne patnike koji vjeruju u Krista. Kad se oglasi nebeska truba i kad svi koji su u grobovima začuju Kristov glas i iziđu iz njih, primit će svoju nagradu jer njihova vjera nije bila puka teorija već stvarnost. (262)

"Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.'"

U ovoj priči Krist je uzeo u obzir shvaćanje koje je vladalo u narodu. Mnogi koji su slušali Kristove riječi vjerovali su u učenje da ljudi na neki način i dalje žive nakon što umm i prije nego što uskrsnu. Spasitelj je znao za to njihovo vjerovanje pa je svoju priču tako osmislio da im preko toga njihovog mišljenja prenese važne istine. Stavio je pred svoje slušatelje ogledalo u kome su u pravom svjetlu mogli vidjeti svoj odnos s Bogom. Iskoristio je mišljenje koje je općenito prevladavalo u narodu da im saopći istinu koju je želio da dobro shvate - istinu da se ni jedan čovjek ne cijeni po svom imetku, jer sve što ima samo je dobio na posudbu od Boga. Zloupotrijebi li te darove, past će dublje od onoga najsiromašnijeg i najjadnijeg koji ljubi Boga i uzda se u Njega.

Krist je želio da Njegovi slušatelji shvate kako čovjek nakon što umre ništa više ne može učiniti za svoje spasenje. "Sinko," prikazan je u priči Abrahamov odgovor, " sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema." Time je Krist prikazao koliko je beznadno očekivati neko drugo vrijeme milosti nakon smrti. Ovaj život jedino je vrijeme koje je čovjek dobio i u njemu se treba pripremiti za vječnost.

Bogataš nije zaboravio da je Abrahamovo dijete, pa je prikazan kako se u svome jadu obratio njemu za pomoć. "Oče Abrahame, smiluj mi se!", molio je. Nije uputio molitvu Bogu već Abrahamu. Time je pokazao da je Abrahama držao višim od Boga i da se uzdao da će ga spasiti njegovo srodstvo s Abrahamom. Razbojnik na križu uputio je svoju molbu Kristu. "Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!", rekao je. (Luka 23:42.) Odgovor je smjesta stigao: Zaista ti kažem danas (kad visim na križu u poniženju i patnji), bit ćeš sa mnom u raju. No bogataš je svoju molbu upravio Abrahamu i stoga nije bila uslišana. Jedino Krista "Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha." Djela 5:31. "I nema ni u kome drugom spasenja." Djela 4:12. (263)

Bogataš je proveo život uživajući u zadovoljstvima i prekasno je uvidio da se nije pobrinuo za vječnost. Shvatio je svoju ludost pa je pomislio na svoju braću koja će nastaviti živjeti kao i on, živeći samo da ugađaju svojim željama. Zamolio je stoga Abrahama: '"Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka." Ali mu Abraham odgovori: '"Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'"

Kad je bogataš molio dodatni dokaz za svoju braću, jasno mu je rečeno da oni ne bi povjerovali niti se dali uvjeriti čak i kad bi dobili takav dokaz. Njegova molba zapravo je bila prijekor upućen Bogu, kao daje rekao: Da si me malo bolje upozorio, ne bih sada bio ovdje. Abrahamov odgovor prikazan je pak u sljedećem značenju: Tvoja su braća dovoljno upozorena. Dobili su svjetlost spoznaje, ali je nisu željeli vidjeti; iznesena im je istina, ali je nisu htjeli slušati. (264)

"Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." Te riječi pokazale su se kao potpuno istinite u povijesti židovskog naroda. Kristovo zadnje i najveće čudo bilo je uskrsnuće Lazara iz Betanije, nakon što je četiri dana ležao mrtav u grobu. Zidovi su dobili taj čudesan dokaz Spasiteljeva božanstva, ali su ga odbacili. Lazar je uskrsnuo iz mrtvih i stajao kao živo svjedočanstvo pred njima, no oni su zatvorili svoja srca pred svim dokazima, pa čak su išli i tako daleko da su ga pokušali ubiti. {Ivan 12:9-11.)

Bog je odredio da Njegov zakon i proroci budu sredstva po kojima će se ljudi spasiti. Krist je rekao: Neka prihvate te dokaze! Ako ne slušaju Božji glas koji im govori kroz Njegovu riječ, neće prihvatiti ni dokaz svjedoka koji bi ustao iz mrtvih.

Onaj tko sluša Mojsija i proroke neće tražiti veću svjetlost od one koju je Bog dao, ali ako ljudi odbace svjetlost i ne cijene prednosti koje su im darovane, neće poslušati ni da im dođe tko iz mrtvih. Ni takav ih dokaz ne bi uspio uvjeriti, jer njihova srca kroz odbacivanje zakona i proroka postaju toliko tvrda da bi na kraju odbacili i bilo koju drugu svjetlost.

Razgovor između Abrahama i bogataša treba shvatiti simbolično, a pouka koju treba izvući iz njega glasi da je svaki čovjek dobio dovoljno svjetlosti da može shvatiti što mu je dužnost i što se traži od njega. Svaki čovjek odgovoran je razmjerno s mogućnostima i prednostima koje je dobio. Bog svakome daje dovoljno svjetlosti i milosti da može izvršiti ono što mu je stavio u zadaću. Kome i najmanje svjetlo spoznaje pokazuje što mu je dužnost a on to ipak propusti učiniti, veća svjetlost koju bi dobio samo bi potvrdila njegovu nevjemost i otkrila da nije pravilno iskoristio povjerene mu blagoslove. "Tko je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj. Tko je nevjeran u najmanjoj stvari, nevjeran je i u velikoj." Luka 16:10. Tko odbija prosvjetljenje koje može dobiti preko Mojsija i proroka i traži neko veliko čudo, taj ne bi bio uvjeren ni kad bi mu se ispunila želja. (265)

Priča o bogatašu i Lazaru pokazuje kako Nebo gleda na te dvije vrste ljudi. Nije grijeh biti bogat ako to bogatstvo nije stečeno na nepravedan način. Bogataš neće biti osuđen zato što je bogat, nego ako bogatstvo koje mu je povjereno potroši na sebična zadovoljstva. Bilo bi mu bolje da, čineći dobra djela, svoj novac položi uz Božje prijestolje. Smrt ne može učiniti siromašnim onoga tko na taj način teži za vječnim blagom. No čovjek koji zgrće blago za sebe, ništa od njega neće ponijeti u Nebo. Pokazao se nevjernim slugom jer je za života imao zemaljska dobra, ali nije mario za svoje obveze prema Bogu i stoga si nije osigurao nebesko blago.

Bogataš u priči, koji je imao tako velike prednosti, trebao je svoje duhovne i tjelesne darove tako iskoristiti da njegova djela prijeđu granicu ovozemaljskog i donesu mu duhovno blago na Nebu. Cilj otkupljenja je ne samo da izbriše naše grijehe, nego i da čovjeku vrati duhovne prednosti koje je izgubio zbog grijeha. Novac ne možemo odnijeti na onaj svijet jer tamo nije potreban, ali će dobra djela, koja činimo da bismo pridobili duše za Krista, ići za nama u nebeske dvorove. Oni pak koji sebično troše Gospodnje darove samo na sebe, ne koristeći ih da bi pomogli svojim siromašnim bližnjima i ne čineći ništa na promicanju Božjeg djela na Zemlji, sramote svog Stvoritelja. Kraj njihovih imena u nebeskim je knjigama zapisano: Okrali su Boga. (266)

Bogataš u priči imao je sve što se može kupiti novcem, ali nije imao ono blago kojim bi mogao izravnati svoj račun s Bogom. Živio je kao daje sve što ima njegovo vlasništvo. Oglušio se o Božji poziv i nije mario za potrebe jadnih siromaha. A onda je iznenada stigao poziv o koji se nije mogao oglušiti; sila koju nije mogao dovoditi u pitanje niti joj se suprotstaviti naredila mu je da ostavi imetak kojemu više nije upravitelj. I tako je nekoć bogat čovjek postao beznadno siromašan. Nikada neće odjenuti odjeću Kristove pravednosti istkanu na nebeskom razboju. On koji je nekada nosio najskupocjeniji grimiz i najfiniji lan, sada je ostao gol. Njegovo je vrijeme milosti isteklo. Ništa nije donio na svijet i ništa ne može ponijeti s njega.

Krist je ovom pričom podignuo zavjesu i pokazao svećenicima, vođama, književnicima i farizejima sliku s one strane ovozemaljskog. Gledajte, vi koji ste bogati svjetovnim blagom ali niste bogati u Bogu! Zamislite se nad ovim prizorom! Ono što ljudi najviše cijene, u Božjim je očima mrsko. "Jer što će koristiti čovjeku ako zadobije sav svijet, a izgubi svoju dušu? Jer što će dati čovjek u otkup za svoju dušu?", postavio im je pitanje. Marko 8:36,37.

Primjena na židovski narod

Kada je Krist ispričao usporedbu o bogatašu i Lazaru, mnogi u židovskom narodu nalazili su se u žalosnom položaju bogataša. Koristili su Gospodnja dobra na sebična uživanja i bili na najboljem putu da i oni čuju presudu: "Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan." Daniel 5:27. Bog je dao bogatašu sva zemaljska i duhovna dobra, ali on je odbio surađivati s Njim i koristiti ih na dobro drugih. Tako je bilo i sa židovskim narodom. Gospod je postavio Židove čuvarima svetih istina. Odredio je da budu upravitelji Njegovih duhovnih darova. Dao im je sve duhovne i svjetovne prednosti i pozvao ih da podijele s drugima te blagoslove. Posebne upute dobili su u vezi s time kako trebaju postupati prema svojoj braći koja su pala u siromaštvo i prema strancima koji su živjeli među njima. Nisu smjeli sve prigrabiti za sebe, već su morali misliti i na one koji su bili u nevolji i podijeliti svoja dobra s njima. Bog im je zauzvrat obećao da će ih blagosloviti razmjerno s njihovim djelima ljubavi i milosrđa. No oni, kao ni bogataš u priči, nisu ništa učinili da ublaže tjelesne i duhovne potrebe napaćenog čovječanstva. Bili su oholi i smatrali su se Božjim odabranicima i miljenicima, ali nisu Mu služili niti Mu se molili. Pouzdavali su se u to što su potjecali od Abrahama. "Mi smo potomci Abrahamovi," ponosno su govorili. (Ivan 8:33.) No kad je nastupila kriza, pokazalo se da su se odvojili od Boga i da su se umjesto u Njega uzdali u Abrahama, kao da je on Bog. (267)

Krist je žarko želio prosvijetliti pomračen um židovskog naroda. "Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova - reče im Isus - postupali biste prema djelima Abrahamovim. Mjesto toga vi želite ubiti mene koji sam vam objavio istinu koju sam čuo od Boga. To Abraham nije učinio." Ivan 8:39,40.

Krist nije pridavao nikakvu važnost njihovu porijeklu, već je naučavao da je duhovna povezanost iznad svih prirodnih krvnih veza. Židovi su tvrdili da su Abrahamovi potomci, ali time što nisu činili Abrahamova djela, dokazali su da nisu njegova prava djeca. Samo oni koji, pokoravajući se Božjem glasu, svojim životom dokažu da su duhovno povezani s Abrahamom, bit će priznati kao njegovi pravi potomci. Premda je prosjak u priči spadao u društveni sloj koji su ljudi smatrali nižim, Krist gaje priznao kao čovjeka koji bi mogao biti vrlo blizak prijatelj Abrahamu. (268)

Iako je bogataš bio okružen svim blagodatima raskošna života, bio je tolika neznalica da je Abrahama stavio na mjesto koje pripada Bogu. Da je cijenio velike prednosti koje je dobio i da je dopustio Božjem Duhu da oblikuje njegov um i srce, bio bi u sasvim drugačijem položaju. Isto je bilo i s narodom čiji je bio predstavnik. Da su se odazvali Božjem pozivu, njihova bi budućnost posve drukčije izgledala. Pokazali bi istinsko duhovno rasuđivanje. Imali su u rukama sredstva koja bi Bog još uvećao kako bi bila dovoljna da rasvijetle cijeli svijet i donesu mu blagoslov. No oni su se toliko udaljili od plana koji je Bog imao za njih da im je život postao posve izopačen. Nisu koristili dobivene darove kao vjerni i pravedni Božji upravitelji. Nisu uopće mislili na vječnost i taje njihova nevjemost cijeli narod odvela u propast.

Krist je znao da će se Židovi sjetiti Njegova upozorenja kad Jeruzalem bude razoren. I doista je bilo tako. Kad je Jeruzalem snašlo zlo, kad je narod trpio glad i svakojake patnje, sjetili su se Kristovih riječi i shvatili Njegovu priču o bogatašu i Lazaru. Time što nisu prenijeli svijetu svjetlost koju su primili od Boga, sami su navukli na sebe patnje koje su ih snašle.

U posljednjim danima

Kraj priče o bogatašu i Lazaru zorno oslikava posljednje prizore povijesti ovog svijeta. Bogataš je tvrdio da je Abrahamov sin, ali je bio odvojen od Abrahama nepremostivim ponorom - svojim lošim karakterom. Abraham je služio Bogu, vjerom i poslušnošću Njegovoj riječi. Bogataš pak nije mario ni za Boga ni za potrebe napaćenog čovječanstva. Veliki ponor između njega i Abrahama bio je ponor neposlušnosti Bogu. Mnogi u današnje vrijeme idu tim istim putem. Premda su članovi crkve, nisu obraćeni. Mogu oni sudjelovati u bogoslužju, mogu pjevati psalam: "Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom" (.Psalam 42:1), ali sve je to zapravo dvoličnost. U Božjim očima oni nisu pravedniji od najgoreg grješnika. Duša koja čezne za svjetovnim zadovoljstvima, um koji je ispunjen ljubavlju prema raskoši, ne mogu služiti Bogu. Takav čovjek, kao ni bogataš u priči, nema želju boriti se protiv tjelesnih strasti. Voli ugađati svom apetitu. Odabire život u ozračju grijeha. I tako ga iznenada ugrabi smrt i on siđe u grob s karakterom kojeg je, u suradnji sa sotonom, izgradio tijekom života. A u grobu više nema mogućnosti odlučiti se ni za što - ni da bude dobar ni da bude zao - jer onoga dana kad čovjek umre, "propadaju sve misli njegove." (Psalam 146:4; Propovjednik 9:5, 6) (269)

Kad Božji glas probudi mrtve, on će izići iz groba s istim apetitom i strastima, sa svim onim što je u životu volio i nije volio, sa svime u čemu je uživao. Bog neće učiniti čudo da preobrazi čovjeka koji se nije želio preobraziti u vrijeme kad je imao sve mogućnosti za to. Tijekom života nije nalazio zadovoljstvo u Bogu ni u Njegovoj službi. Njegov karakter nije u suglasju s Bogom i takav čovjek ne bi bio sretan u nebeskoj obitelji.

Danas u svijetu postoji jedna vrsta ljudi koji sami sebe smatraju pravednicima. Oni nisu ni izjelice, ni pijanci, ni nevjernici, ali žele živjeti za sebe a ne za Boga. U njihovim mislima nema Boga i stoga su svrstani u nevjernike. Kad bi kojim slučajem takvi ljudi ušli kroz vrata Božjega grada, ne bi imali pravo na plodove drveta života jer, kad su im bile predočene Božje zapovijedi sa svim zahtjevima koje one postavljaju na čovjeka, oni su rekli "ne". Na ovoj Zemlji nisu služili Bogu, pa Mu stoga ne bi služili ni tamo; ne bi mogli živjeti u Njegovoj prisutnosti, smatrajući da bi bilo koje mjesto bilo bolje od Neba. (270)

Učiti od Krista znači primiti Njegovu milost, a to je Njegov karakter. No oni koji ne cijene i ne koriste se dragocjenim mogućnostima i prilikama za posvećenje koje su im dane ovdje na Zemlji, nisu prikladni za ozračje istinske svetosti koja vlada u Nebu i stoga neće tamo doći. Nisu oblikovali svoj karakter da postane sličan božanskome. Zahvaljujući njihovim vlastitim propustima stvorili su ponor koji ništa ne može premostiti. Između njih i pravednosti stoji veliki bezdan. (271)

  • Hits: 1966